PRIJEDOR 2008

Protest u povodu medjunarodnog Dana ljudskih prava je protekao mirno i dostojanstveno kako je organizator protesta i planirao.

Vise od 300 ucesnika je u dostojanstvenoj tisini laganim hodom proslo kroz glavnu prijedorsku ulicu a da se pri tom nije cuo niti jedan uzvik niti jedna ruzna rekacija od bilo koga ko se zatekao na ulici.

Policija je regulisala saobracaj i omogucila koloni protestanata da prodje planiranom rutom do glavnog gradskog trga pred Patrijom. Svi vazniji mediji u Bosni i Hercegovini su poslali svoje novinarske ekipe pa krajnje efekte ovog protetsta tek ocekujemo. http://www.kozarac.ba

Naravno da znaju gdje su zrtve.Kao da ne znaju

Kriva je nasa jadna politika.Nazalost od Spahe mi nismo imali nijednog politicara.Cak i komunjara Pozderac je bio div napram ovih miseva Lagumdzije(Minera) a nije ni petarda.I trola Tihica.

17.05.2009

Zločini u BiH

Pedantnost etničkih čistača

I danas kada je došlo vrijeme da se pitanje ratnih zločina počinjenih u posljednjem ratu počne rješavati, 14 godina nakon njegovog završetka, još uvijek postoji neki neshvatljiv otpor da se o tome i razgovora na području koje se sada zove Republika Srpska. Zašto Republika Srpska? Pa, zbog jednostavne činjenice da je tamo počinjeno najviše zločina, da je tamo najveći broj masovnih grobnica i da za svojim vratom od sada, pa nadalje i ubuduće RS ima jedan genocid. Svidjelo se to nekome ili ne.

Piše: Asim Bešlija

Na jednom novinarskom zadataku, u gradiću na samoj granici BiH i Hrvatske, koji se danas zove Novi Grad, a inače Bosanski Novi, ekipa u kojoj sam bio pravila je reportažu o povratku u ovo mjesto i generalno o tome kako se situacija razvija u poslijeratnom periodu. Bilo je to prije nekoliko godina.

Bosanski Novi je tipična priča iz ratnog perioda ove zemlje. Većina Bošnjaka i Hrvata je protjerana, i to za svega jedan dan, i to preko mosta u Hrvatsku, nakon što su svi bili skupljeni na gradski stadion, u sabirni centar, kako predstavnici ratnih srpskih vlasti vole tepati ovom efikasnom instrumentu etničkog čišćenja.

Viđeniji ljudi, političari, profesori i drugi, su ili mučeni pa pušteni, ili poubijani. Nakon obavljenog posla, čisto srpska skupština opštine je odlučila i usvojila da se Bosanski Novi tako više ne zove nego da vrati neki stari naziv koji bi manje iritirao lokalne srpske mještane (odjednom!) ali i srpske izbjeglice koje su se tu našle igrom neprilika. I tako je umjesto bosanskog vaskrsnuo Novi Grad, ime koje je trebalo simbolizirati novi početak, harmoniju, bolji život, sreću, jednom kada su se otarasili nepoželjnih sugrađana koji su bili drugačije vjere i nacionalnosti. Inače, njihovih dojučerašnjih komšija.

Kada sam u zgradi SO Bosanski Novi/Novi Grad godinama nakon zločina, mladog i smetenog političara, koji je obavljao neku važnu funkciju, možda predsjednika SO ili tome slično, upitao koliko je novo ime grada , zapravo, prepreka povratku, on je odgovorio da nije jer je doneseno konsenzusom svih! Onda sam ga upitao kako je bio moguć ´konsenzus svih´ kada su dva naroda i fizički nedostajala u gradu, izvrdao je odgovor, mutno odgovorivši da su se složili oni koji su ostali, zajedno sa srpskim predstavnicima, a u skladu sa željama većine mještana. I tako je demokratski na početku rata, Bosanski Novi očišćen kako od njegovih stanovnika tako i od imena koje je podsjećalo na vremena kada se sretno živjelo.

Ovaj gradić danas ima dvojni naziv, zaglavljen je između prošlosti i budućnosti, i sa potpunim izostankom bilo kakve odgovornosti, moralne i materijalne, prema onome što je urađeno njegovim nesrpskim stanovnicima. Oni su danas svakako rasuti diljem planete.

Što čišće, to bolje

Priča poput ove u gradovima današnje Republike Srpske, ima koliko želite. Sve su odigrane po istom scenariju i sve za sobom povlače ogromnu šutnju lokalnog stanovništva i vlasti o tome šta se zaista dešavalo Bošnjacima i Hrvatima, zašto se to dešavalo i kako je moguće da niko ništa ne zna, pogotovo u malim sredinama poput Bratunca u kojem je, na primjer, gradski stadion u centru grada bio sabirno mjesto kao i lokalna škola, a to navodno niko nije niti vidio niti o tome šta čuo.

I ta kolektivna amnezija, zahvaljujući naporima srpskih političara u Bosni i Hercegovini da se od RS-a napravi neka država, održava se sve do današnjih dana. U posljednjih mjesec traju napori da se identitet bosanskog izbaci iz imena Bosanskog Broda i Bosanske Kostajnice, i da se ovi pogranični gradovi obezglave i zovu jednostavno Brod i Kostajnica. Narodna Skupština RS i Vlada RS na tome dosljedno rade.

Dakle, nakon što su teritorije etnički očišćene, i takvo stanje održano dovoljno dugo da postane održivo, sada je vrijeme da se dokusurivanje bosanskog identiteta završi i doslovnim brisanjem imena gradova u kojima je srpska većina nasilno nametnuta.

Ako ova tvrdnja nije tačna, onda bi bilo dobro, čisto radi principa transparentnosti, da vlasti Republike Srpske najprije objasne zbog čega se to radi i na koji način misle riješiti probleme počinjenih ratnih zločina koji su se dešavali u vrijeme izgradnje RS, a čemu su bolan podsjetnik brojne masovne grobnice koje se još uvijek pronalaze, i nestali kojima se gubi svaki trag. Kako bismo,dakle, izbjegli optužbe da tamo neko želi nestanak RS kao garanta opstanka srpskog naroda u BiH, možda bi najbolje bilo da grlati Milorad Dodik, osim iznošenja vlastitih fantazija tipa ´RS će ovo, ili RS će ono´, bez ikakvog utemeljenja, da i odgovore na neka ključna pitanja, poput toga zašto se ne proganjaju osumnjičeni za ratne zločine, zbog čega je moguće da dželati danas slobodno hodaju i susreću svoje žrtve koje su prije nekih 17 godina trpali u kamione ili mučilišta, te zbog čega Bošnjaci i Hrvati jednostavno nemaju jednak tretman u odnosu na srpski naroda na teritoriji Republike Srpske. Ako bi se odgovorila ova nekolicina pitanja, na jedan ozbiljan i argumentiran način, mimo svakodnevne političke sapunice, onda bi možda bilo i uvjerljivije i pomisliti da današnje vlasti RS ne žele završiti ono što je započeo ratni zločinac Radovan Karadžić kada je osnivao ovu tvorevinu.

Ako ništa drugo, onda bi ponajprije ljudski bilo reći, priznati, i otkriti istinu ljudima koji već skoro dvije decenije pate za članovima svojih porodica čije kosti leže razbacane po ko zna kojim brdima manjeg bh. entiteta. Bilo bi fer i radi bolje budućnosti i boljih odnosa među narodima, zbog skidanja kolektivne odgovornosti i toga da RS ne bude samo genocidni projekat u kojem jedino Srbi i srpstvo u 21. stoljeću mogu opstati zahvaljujući aktuelnoj politici.

Šutnja zlata vrijedi

Dakle, sve se vrti oko pitanje šutnje. Pa, se zato i svako legitimno pitanje prema vlastima RS, smatra nekom vrsta napada i pokušaja njenog uništavanja, omalovažavanja srpskog naroda, ili pokušaja dominacije jednog naroda. Jer ako se ne riješe pitanje počinjenih zločina i ne zaustave pokušaji njihovog stalnog prikrivanja, kakva je uopšte budućnost cijele ove zemlje i iskrenog suočavanja svih naroda sa istinom o onome što su pretrpjeli u BiH, a posebno u dijelu koji se zove Republika Srpska. Na čemu se to onda zasniva budućnost? Na stalnoj političkoj napetosti? Štićenju RS-a time što će se stalno negirati, otuđivati od zemlje u kojoj se živi, stvarati državu u državi koja nema budućnosti i dalje zatrpavati ono što se neminovno otkriva svakim novim danom?

Ilustracija za šutnju i negiranje nalazimo na dosta mjesta. Bosanski Novi je dobar primjer a jedan od očitijih je i Višegrad u kojem je tamošnje bošnjačko stanovništvo bilo izloženo najmonstruoznijim zločinima, kakvi su spaljivanje živih ljudi na dvije lokacije u gradu, i to sa potpisom dvojice rođaka, Milana i Sredoja Lukića za koje haško tužilaštvo upravo traži doživotni zatvor.

Za trenutnog načelnika opštine Višegrad, to ne znači ništa. U odličnom serijalu emisija pod nazivom ´Otisci´ koje je napravila XY Films produkcija iz Sarajeva, ovaj čovjek je otvoreno doveo u pitanje bilo kakva stradanja, založivši se za osnivanje komisije koja bi to istražila. Dakle, Miladin Milićević negira sve dosadašnje presude tribunala u Hagu, i poziva se na neku novu komisiju koja bi utvrdila šta se to dešavalo, kako bi žrtve imale pravo obilježiti mjesta stradanja.

Slično rezonuje i prijedorski načelnik Marko Pavić koji negira i šuti o poznatim prijedorskim logorima, i koji je upravo vašem novinaru jedne prilike izjavio kako je Prijedor završio sa pitanjem ratnih zločina, i okrenuo se boljoj budućnosti za sve narode. Da li je to tako, pitajte prognane Prijedorčane koji danas naseljavaju kako evropski tako i druge kontinente, ali i ljude iz drugih gradova koji već odavno ne žive u svojim kućama.

I da ne bude zabune, ovu obavezu koju najprije treba završiti Republika Srpska, pred sobom imaju i druge sredine. Tamo gdje su bez ikakvog osnova stradali Hrvati i Srbi.

http://www.sarajevo-x.com/clanak/090517077

....

24.05.2009.

Godišnjica stradanja

Kozarčani traže kažnjavanje odgovornih za zločine

Tradicionalnom mirnom šetnjom od centra Kozarca do Šehidskog mezarja u Kamičanima, u nedjelju su mještani prijedorskog naselja Kozarca ponovo ukazali na zločine koji su nad njima počinjeni na današnji dan prije 17 godina te još jednom pozvali da svi zločinci budu kažnjeni.

Na Šehidskom mezarju Kamičani proučen je Jasin i Fatiha za sve žrtve, od kojih je njih 600 sahranjeno na ovom mezarju, a za 1.200 još se traga.

Kozarčani već desetu godinu ukazuju na ove zločine i traže da odgovorni budu privedeni pred lice pravde.

"Moramo biti svjesni da se oni koji zaborave svoju prošlost izlažu opasnosti da im se ona ponovi", rekao je Amir efendija Ahmić, glavni imam medžlisa u Kozarcu te mještanima poručio da budu jaki i hrabri, kao i da o svemu što im de dogodilo te 1992. godine moraju govoriti.

Predstavnici Udruženje logoraša iz Kozarca uputili su Regionalnom savezu logoraša Banja Luka više od 300 tužbi u ime onih koji su prošli kroz logore Keraterm, Omarska i Trnopolje.

Od bh. entiteta RS-a traže nadoknadu za vrijeme provedeno u tim logorima.

U pripremi je još 500 tužbi.

(FENA)

26.05.2009

Suđenje za zločine

Korićanske stijene: Ostaci tkiva po cesti

Zaštićeni svjedok K1, dajući iskaz u korist Tužilaštva BiH, identifikovao je optužene kao pripadnike Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Prijedor koji je obezbjeđivao kolonu autobusa sa civilima zaustavljenu na Korićanskim stijenama.
"Kada sam se vraćao sa Vlašićkog platoa, gdje smo ostavili civile koji su otišli prema Travniku, vidio sam na cesti krv, djelove tkiva, kosu, mozak...Čula je se još uvijek pucnjava, vriska i bombe. Automatsko oružje je pucalo rafalno i pojedinačno. Nisam vidio ubijanje, ali vozač i ja smo znali šta se desilo.", ispričao je zaštićeni svjedok, a prenosi BIRN Justice Report.

K1 je rekao da "misli" kako je na mjestu gdje su stajala dva autobusa, iz kojih su predhodno izvedeni ljudi i pobijeni, vidio Gordana Đurića i još neke policajce, koje nije mogao sa sigurnošću identifikovati.

Tužilaštvo BiH tereti Damira Ivankovića, Zorana Babića, Gordana Đurića, Milorada Radakovića, Milorada Škrbića, Ljubišu Četića, Dušana Jankovića i Željka Stojnića, bivše pripadnike Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije, za učešće u strijeljanju oko 200 civila na Korićanskim stijenama počinjenom 21. avgusta 1992. godine.

Zaštićeni svjedok tvrdi da je oko 15-tak policajaca Interventnog voda, kojem je i sam pripadalo, dobilo zadatak da obezbjeđuju, to jest budu pratnja konvoju sa civilima iz naselja Tukovina. U konvoju je bilo žena, djece, starijih ljudi, ali i vojno sposobnih muškaraca.

"U kombiju kojim smo krenuli prema koloni, saznao sam šta će se desiti. Neko je rekao da će neki biti izdvojeni iz kolone. Ne znam ko je to rekao", kazao je svjedok.

Svjedok je sa sigurnošću rekao da su šestorica optuženih bili u pratnji autobusima i transporterima. Ipak, nije mogao isto potvrditi za Babića i Jankovića.

"Sa mnom u transporteru je bio Ljubiša Ćetić. Da taj transporter obezbjeđujem rekao mi je kolega i komšija Radenko Antonić, navodeći da tu ima nekih naših komšija. Za mnom je ušao i Ćetić. Stajali smo nekoliko puta, a Ćetić je stalno izlazio napolje. Vozač mi je govorio da pogledam šta radi. Nisam htio gledati, ali sam vidio kasnije da stavlja nešto u džepove. Pretpostavljam da je oduzimao novac i pare od civila", kazao je svjedok.

Svjedok tvrdi da je kasnije čuo da je novac oduzet od civila "raspoređen u kasu Stanice javne bezbjednosti Prijedor".

"Kada smo stigli do rijeke Ugar, gdje smo odmarali, Ćetić je opet izišao i više ga nisam vidio. Darko Mrđa i Miroslav Paraš su naredili da se odvoje svi vojno sposobni muškarci. Popeo sam se na zadnju stranicu kamiona i vidio da ima takvih. Rekao sam im da čučnu, a Mrđi i Parašu sam kazao da su samo žene i djeca", kazao je svjedok dodavši da mu je Paraš povjerovao.

Paraš je u međuvremenu preminuo, a Mrđa osuđen za ratni zločin u Haškom tribunalu na 17 godina zatvora.

Zaštićeni svjedok kaže da je vozilo sa civila kojem je on bio u pratnji nastavilo vožnju prema Travniku. Kad su došli do Vlašićkog platoa, tvrdi K1, vidio je "poprilično puno pripadnika Vojske Republike Srpske" te civili kako izlaze i pješke kreću u pravcu Travnika. U tom ternutku je među policijskom pratnjom, kaže K1, vidio optuženog Milorada Radakovića "zvanog Srbo".

"Nakon 15-20 minuta krenuo sam sa vozačem kući. Nisam se zaustavljao na mjestu gdje su ostala dva autobusa, a gdje se vidjela krv i ostaci tkiva na cesti", kazao je svjedok, istaknuvši da su sedam ili osam dana kasnije pripadnici Interventnog voda ponovno išli na isto mjesto kako bi izvlačili tjela "koja su se razlikovala po nabubrenosti, veličini, starosti".

"Prebacili smo tri ili četiri tjela, ali se pokvarila dizalica. Cjeli dan smo čekali da se popravi, ali nije uspjelo. Više nismo ništa dirali. Tijela su bila na gomili, ali i pojedinačno. Mislim da je bilo između 150 do 200 tijela", kazao je svjedok.

Nakon tog događaja, svjedok tvrdi da su pripadnici Interventnog voda dva dana bili van Prijedora jer su "imali saznanja" da je Radovan Karadžić naredio da se svi budu ubijeni zbog toga što se dogodilo na Korićanskim stjenama.

Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, je optužen pred Haškim tribunalom za ratni zločin počinjen na prostoru BiH i trenutno se čeka početak suđenja.

Munib Sivac, drugi svjedok Tužilaštva BiH, ispričao je kako je na rijeci Ugar odvojen od dvojice sinova i raspoređen u transporter u kojem su bile žene i djeca.

"Mlađi sin je mahinalno mahnuo. Počeo sam plakati. Autobusi su zaustavljeni, a oko njih je bilo puno maskiranih ljudi sa čarapama na glavama", kazao je svjedok.

Nastavak suđenja je u ponedjeljak, 1. juna.

(Sarajevo-x.com)

Ja sam trebao da idem tim konvojom
Stara mi je nesto gadno sanjala, i rekla da ne idem, preko Vlasica.Kasnije sam cuo da je dosta ljudi pobijeno

Izisao sam par dana poslije iz tog cetnickog legla

23.06.2009

Prvooptuženi u slučaju Korićanske stijene priznao krivicu

Prvooptuženi za zločin na Korićanskim stijenama potpisao sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom BiH, javlja BIRN - Justice Report.
Damir Ivanković, jedan od osmorice optuženih za strijeljanje oko 200 civila na Korićanskim stijenama, potpisao je sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom BiH, te pristao da svjedoči protiv ostalih optuženih u ovom slučaju.

"Članom 10 ovog sporazuma optuženi se izjasnio da želi da svjedoči o ovom događaju i svim ratnim dešavanjima na ovom području", kazala je tužiteljica Slavica Terzić, te dodala da će nakon što Sud razmotri sporazum tražiti i razdvajanje postupka.

Razmatranje sporazuma, osmog po redu pred Sudom BiH, zakazano je za 29. juni 2009. godine.

Ivanković je zajedno sa Zoranom Babićem, Gordanom Đurićem, Miloradom Radakovićem, Miloradom Škrbićem, Ljubišom Četićem, Dušanom Jankovićem i Željkom Stojnićem, bivšim pripadnicima Stanice javne bezbjednosti Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije,optužen da je 21. augusta 1992. godine na Korićanskim stijenama učestvovao u strijeljanju 200 civila iz Prijedora.

O ubistvima na Korićnaskim stijenama, u korist Tužilaštva BiH, na ovom ročištu svjedočio je zaštićeni svjedok KO12, koji je sredinom juna 1992. godine odveden u logor Keraterm, odakle je početkom augusta prebačen u Trnopolje.

"Keraterm je logor za nesrbe u Prijedoru. Zloglasni logor u kojem smo bili zlostavljani", kazao je svjedok, te je dodao da im je u Trnopolju rečeno da mogu napustiti Prijedor ukoliko u Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP) "izvadimo odjavnicu, da ostavljamo sve", što su i učinili.

"Mi smo se 21. augusta priključili u konvoj prema Travniku. U logoru smo propatili, bili smo nesigurni, svako je mogao doći da nas odvede bez ikakvog razloga i nama je odgovarao svaki put iz Prijedora. Sve nam je bilo bolje nego ostati tu. Čuli smo da taj konvoj vodi komšija Boško Stupar, koji je bio komandir interventnog voda, i to nam je ulijevalo sigurnost", prisjetio se svjedok.

Prema njegovim riječima, toga dana je sreo Stupara, koji mu je rekao da "ovaj put ide Dado Mrđa", ali da će sve biti u redu.

Darko Mrđa, bivši pripadnik interventnog voda specijalne policijske jedinice iz Prijedora, pred Tribunalom u Haagu osuđen je na 17 godina zatvora za zločin na Korićanskim stijenama.

"Bilo je puno ljudi, civila sa kesama i djecom. Bila je tu civilna i vojna policija, mnoštvo uniformisanih lica naoružanih do zuba. Bilo je autobusa i kamiona sa ceradom. Sa ženom i djecom od tri i sedam godina sam ušao u zadnji kamion. U mom kamionu je bio Dado Mrđa", rekao je svjedok.

Kako je dalje ispričao, tokom puta prema Vlašiću nekoliko puta su se zaustavljali i Mrđa im je svaki put davao kesu koju su trebali napuniti nakitom i novcem. Također se prisjetio da je negdje pred kraj vožnje vidio da je njegov kamion prošao pored dva autobusa koji su stajali.

"Kad smo došli na Vlašić kamion je stao i vojnik nam je rekao da izađemo i pokupimo svoje stvari. Bilo je tu dosta vojske nepoznate. Dade Mrđe i ove pratnje iz Prijedora više nije bilo. Mi smo krenuli niz brdo da što prije ostavimo te vojnike iza nas. Dugo smo pješačili kroz šumu i naišli smo na Armiju BiH koja nas je vodila do Turbeta", završio je svjedok KO12.

30.06.2009

I Đurić priznao krivicu za zločin na Korićanskim stijenama

Optuženi Gordan Đurić, zvani Buzda i Buzdovan, rođen 15. maja 1968. godine u mjestu Ljubija, opština Prijedor, sporazumno je priznao krivicu za krivično djelo zločina protiv čovječnosti, počinjeno nad žrtvama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, na lokalitetu Korićanske stijene na Vlašiću, 21. avgusta 1992. godine, saopćilo je Tužilaštvo BiH.

U skladu sa sporazumom, tužilac u ovom predmetu je saglasan da se optuženom izrekne kazna zatvora u trajanju od pet do osam godina, koju mu, na osnovu sporazuma, odredi Sud BiH.

Ovaj predloženi raspon kazne utvrđen je u skladu sa ulogom optuženog u izvršenju ratnog zločina na Korićanskim stijenama, jer je utvrđeno da optuženi nije sudjelovao u strijeljanju i egzekuciji žrtava, već da je u vrijeme izvršenja zločina vršio osiguranje lokaliteta na kojem je zločin počinjen.

Potpisujući sporazum, optuženi se odrekao prava na suđenje i prava na žalbu na presudu koju mu na osnovu sporazuma izrekne Sud BiH.

Tužilac Tužilaštva BiH je prije sklapanja navedenog sporazuma o njemu informirao oštećene u ovom predmetu putem udruženja sa područja Prijedora, koja okupljaju porodice žrtava stradalih na Korićanskim stijenama, a koje su iskazale svoju podršku sklapanju ovog sporazuma, s ciljem otkrivanja potpune istine o zločinu na Korićanskim stijenama, kao i kažnjavanju počinilaca zločina.

Optuženi Đurić obavezao se da će prije izricanja presude dati svoju izjavu kojom će izraziti pokajanje pred žrtvama za njegovo sudjelovanje u izvršenju krivičnog djela koje priznaje.

Također, optuženi se obavezao da će ovlaštenim službenicima Tužilaštva BiH ili drugih agencija za sprovođenje zakona u potpunosti, istinito i cjelovito, prenijeti svoja saznanja o navedenom zločinu, kao i o drugim dešavanjima, te pružiti eventualne materijalne i druge dokaze o navedenom zločinu ili informacije o tome gdje bi se ti dokazi mogli nalaziti.

U optužnici Tužilaštva BiH navodi se da su pripadnici Interventnog voda Centra javne bezbjednosti (CJB) Prijedor, 21. avgusta 1992. godine, na rubu litice, na lokalitetu Korićanske stijene na planini Vlašić, strijeljali više od 200 muškaraca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, koji su izdvojeni iz konvoja kojim su civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti prevoženi iz prijedorskih logora i šireg područja Prijedora, prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH.

(ONASA)

02.07.2009

Sud BiH

Izrečena presuda za ratne zločine počinjene na području opštine Prijedor

Damiru Ivankoviću 14 godina zatvora

Damir Ivanković, bivši pripadnik interventnog voda policije iz Prijedora, osuđen je na 14 godina zatvora zbog sudjelovanja u ubistvima oko 200 civila na Korićanskim stijenama u augustu 1992. godine, javio je BIRN - Justice Report.
Ivanković je, odlukom Suda, pušten na slobodu uz niz mjera zabrane.

"Ova kazna ne doprinosi samo utvrđivanju istine nego i pomirenju na ovim prostorima, u šta Sudsko vijeće vjeruje. Nekima se može činiti ova kazna blagom ili strogom, ali Vijeće vjeruje da je adekvatna i da će se njome postići svrha kažnjavanja“, obrazložila je Minka Kreho, predsjedavajuća Sudskim vijećem.

Ivanković je 22. juna 2009. godine postigao sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH o učešću u ubistvu oko 200 civila na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine.

Vijeće ga je oglasilo krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu civilnih i vojnih vlasti općine Prijedor i struktura Srpske Republike BiH, a sve u cilju progona bošnjačkog i hrvatskog stanovništva sa tog područja. Ivanković je osuđen za zločin protiv čovječnosti prema individualnoj krivičnoj odgovornosti.

Pri izricanju presude, sutkinja Minka Kreho je čitala imena nekih od ubijenih na Korićanskim stijenama, istaknuvši da su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri osobe i dijelovi tijela nekoliko ubijenih muškaraca.

"Vijeće je utvrdilo da je Tužilaštvo BiH predočilo dovoljno dokaza za krivnju Ivankovića. Na području Prijedora izvršen je širok i sistematičan napad i meta tog napada bilo je civilno stanovništvo. Sve osobe koje su ubijene na Korićanskim stijenama bili su civili, što su potvrdili mnogi svjedoci i sam optuženi tokom svjedočenja“, kazala je Kreho.

Istom optužnicom Tužilaštva BiH uz Ivankovića terete se Zoran Babić, Gordan Đurić, Milorad Radaković, Milorad Škrbić, Ljubiša Četić, Dušan Janković i Željko Stojnić, bivši pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije.

Nakon što je Ivanković postigao sporazum sa Tužilaštvom svjedočio je protiv ostalih optuženih i tom prilikom detajno govorio o učešću pripadnika interventnog voda i SJB Prijedor u zločinu na Korićanskim stijenama, kao i svom sudjelovanju u ubistvima.

Poslije Ivankovićevog svjedočenja i trećeoptuženi Đurić je također priznao krivicu za učešće u ubistvu civila na Korićanskim stijenama. Sprazumom o priznanju krivnje sa Tužilaštvom, Đurić se obavezao da će 7. jula svjedočiti protiv ostalih optuženih nakon čega će Vijeće donijeti presudu.

Vijeće je konstatovalo da "iskreno priznanje krivnje i značajna suradnja“ Ivankovića sa Tužilaštvom BiH i Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) predstavlja, između ostalih, olakšavajuće okolnost za optuženog. Otežavajuće okolnosti pri određivanju kazne Vijeće nije našlo.

Odlukom Vijeća, a na prijedlog Ivankovića i suglasnot Tužilaštva, optuženi je pušten na slobodu ali mu je izrečeno niz mjera zabrane i obaveza.

Ivankoviću je zabranjeno napuštanje boravišta i mijenjanja adrese prebivališta bez odobrenja Suda BiH, obaveza svakodnenog javljanja u SJB Prijedor, zabrana kontaktiranja sa mogućim saučesnicima i saoptuženim u zločinu, kao i svjedocima i žrtvama.

Također mu se zabranjuje da kontaktira sa bilo kim osim svojim branjenikom, te da prisustvuje javnim i privatnim okupljanjima. Ivankoviću su, odlukom Suda, privremeno oduzeti pasošu i druge putne isprave, te mu je zabranjeno korištenje drugih dokumenata za prelaz državnih granica.

Ivanković se nalazi u pritvoru 14. januara 2009. godine.