Uloga Ali-paše Rizvanbegovića

citat:

---

U Crnoj Gori, to sam upamtio, često se govorilo "silni Smail-aga", pri čemu "silni" ne znači nasilni, nego junak i ugledna, moćna, markantna ličnost, tako da je u crnogorskoj narodnoj tradiciji Smail-aga jedna epska ličnost. Što se tiče Mažuranovićevog spjeva, on je umjetnički vrlo dobar, ali nije tačan. Prije svega, početak nije tačan:
"Sluge zove Smail-aga usred Stoca kule svoje...", jer u Stocu je bio Rizvanbegović itd. Vi biste o tome mogli nešto da kažete, a ja ću odmah da Vam postavim i dodatno pitanje: kakav je psihološki odjek imala pogibija Smail-age u vašem bratstvu, jer pretpostavljam da je to bila velika tragedija, veliki poraz Čengića bratstva i svih muslimana. Smail-aga je bio vrlo čuven, tako da je Njegoš imao diplomatskih problema oko njegove pogibije: morao je da se pravda pred Rusima. Možda bismo mogli unijeti neke nove momente koji se ne znaju? A, pitam Vas, kakav je psihološki odjek taj događaj imao kod vas Čengića?

Zulfikarpašić:
Smail-aga je bio karizmatična ličnost. Čini se da je bio mnogo poštovan i od protivnika i od prijatelja. Bio je prilično šutljiv, pravedan, ?ada je u Mažuranićevu djelu prikazan kao neki veliki zulumčar. Bio je zagovarač korektne politike prema Crnogorcima, to se vidi iz mnogih njegovih izjava i čina. Bio je konkurencija Ali-paši Rizvanbegoviću. U poznatoj pobuni u Srbiji pozvan je kao general jer su ga pratile velike pohvale, i vratio se sa sultanovim nagradama.

Đilas:
Samo malo da Vas prekinem: imam podatke da je on vrlo mlad sa dvadeset pet godina, što je izuzetno, postao gatački muselim.

Zulfikarpašić:
Jeste. On je svakako bio konkurencija Alispaši Rizvanbegoviću. Podozrivost između njih je sigurno postojala. U familiji se nije govorilo o tome otvoreno, ali na primjer naš poznati pjesnik Safvetsbeg Bašagić, koji je pjevao u Smail-agi Čengiću i pisao o njemu, na nekoliko mjesta aludira da je Ali-paša Rizvanbegović bio upleten u Smail-agino ubistvo. Osobno sam iz mnogih razgovora stekao dojam da veza postoji. Moj otac doživio je duboku starost, živio je stotinu godina, kao mladić bio je u turskoj vojsci, i ja sam od njega o tome slušao. Kod nas se to nije govorilo javno, ali se svakako sumnjalo da je Ali-paša bio upleten u ubistvo. Doduše, moram naglasiti da Smail-aga nije igrao onu ulogu u familiji Čengića kao što su to bili neki od paša, kao što je Bećir-paša, Džafer-paša, Ali-paša i drugi.

Ne osramotiti ime

ĐILAS:
Da Vas dopunim, vi to sigurno znate: ubistvo glavara hercegovačkih kod Ostroga je bilo dogovoreno između Njegoša i Ali-paše. Da li je tako nešto bilo i sa Smail-agom?

ZULFIKARPAŠIĆ:
U to se sumnja, a i historijske činjenice navode na to. Postoje izvjesni dokazi da se Ali-paša sastao s Vladikom Petrom Drugim Petrovićem u Dubrovniku, gdje su se dogovorili o rješavanju sporova i jedan drugog „nadmudrivali”. On je pod Ostrog poslaoistaknute prvake koji su mu smetali, jer je svoje sinove želio metnuti na njihova mjesta. Među njima su najpoznatiji bili Hasan-beg Resulbegović, Bašaga Redžepašić i Osman kapetan Mušović, koji odoše „na riječ i tvrdu vjeru” Vladiki na pregovore.
I narod je osuđivao Vladiku zbog ubistva bošnjačkih parlamentaraca. O tome sam još ’53. u jednom eseju pisao, citirajući ruskog konzula u Dibrovniku, Gagića, koji piše Vladiki otrpilike da je on - Vladika - protiv volje crnogorskog senata i naroda naredio da se Turci pobiju. Dalje se pita kako će se ovaj opravdati pred svijetom kad ga i sami Crnogrci osuđuju. I Vladičin biograf Tomanović ga optužuje kako je u mirno doba, u prijateljskim odnosima, kad se radilo da se ti odnosi još učvrste, dao iz zasjede pogubiti hercegovačke poslanike koji su došli u Crnu Goru da dovrše djelo pograničnog uređenja.
A što se tiče Smail-age, ali-paša nije smio ostaviti nikakva traga, pošto je Smail-aga bio prilično omiljen na dvoru u Stambolu, i ozbiljnija sumnja stajala bi ga života.
Sve to što Vi kažete za Njegoša, to se i među Čengićima znalo. Sasječeno je, kako jedna naša pjesma kaže, sedam Petrovića, a po drugoj, kao što i vi kažete, bilo ih je deset ili dvanaest. To je vjerovatno, jer bio je to jedan otvoreni sukob, kakve su bile vrlo često te bitke Bošnjaka i Crnogoraca. Narodna pjesma kaže: „Svijetla sablja age Čengića sasiječe sedam Petrovića, na Grahovu polju širokome, na sramotu knjazu Brđanskome„. Dok se naredni stihovi meću u usta Smail-agi: „Ja ispunih carsku volju, na Grahovu bojnom polju, ubih deset Petrovića, sokolova i plemića”.

ĐILAS:
Da dodamo: Petrovići su bili u svatovima i bili su pripiti.

ZULFIKARPAŠIĆ:
Sumnjam. Mislim da je to opravdanje u koje su Crnogorci vjerovali. Smail-aga ne bi nikada napao svatove. Bila bi to za njega sramota. Petrovići su došli pomoći Grahovljanima, željni slave i junačkih podviga. Pogibija Petrovića u boju sa Smail-agom imala je tragično ponižavajući dimenziju za Crnogorce. Njegoš se i sam osjećao povrijeđenim što je u toj bitci tako masovno izginula njegova familija - sve mladi ljudi, među kojima i njegov brat. Zbog toga je on pripremao osvetu Smail-agi. Kako sam čuo, Ali-paša je znao da Njegoš želi smaknuti Smail-agu. Znao je i za Smail-agin pohod, ali ga nije upozorio. Sve to pokazuje da je on imao umiješane prste u to, a bio je čovjek koji je takve stvari već radio. Sama činjenica da je on svoje protivnike, plemiće bosanske, poslao u Ostrog da ih Crnogorci pobiju, pokazuje da bi logično bilo da to uradi i s jednim čovjekom kao što je Smail-aga Čengić, koji je bio od njega mlađi, sposobniji, veći junak, u kojemu je morao gledati svoju konkurenciju.

Viteški odnos

---

Član Predsjedništva SDA Bakir Izetbegović, koji je i član Predsjedništva BiH:- „Konvencija o kojoj ću se danas izjasniti nije savršeno rješenje. To je samo najbolje rješenje koje smo mogli postići u ovom trenutku podjela u zemlji, opasnih podjela u bošnjačkom korpusu i nagovještavajućih podjela u SDA“...

Oporuka Pavla Vuisića

Oporuka Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, koji dana prvog novembra 1982. godišta, pri čistoj svjesti i zdravoga uma sastavljam ovu poruku.

Mirjani, ženi mi, sve što imam za slučaj da odapnem, ostavljam, s tijem da razumno rasproda ili otuđi imovinu moju, odnosno svoju, a ako ne bude u stanju da imovinom raspolaže, da to samo sud može uradit. Mirjana, ako posle mene ostane, ima me sahraniti sa svijem adetima i čestima crkve pravoslavne, sa šest popova da se pred mojijem telom vide i čuju.

Sahraniti me ima u grobnicu našu, govor posmrtni ili slično da se čuo nije. Ovijeh šest popova, koje za inat hoću, da se ono što se oko groba radi, rade i šute.

Neka u sebi pjevaju. Pošto mnije mrijeti, što bih i onako sve ovo pisao, još da vas zamolim da mi nikakva ni govora niti jedne riječi ne progovori, jerbo u grobu ću se prevrnuti i ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, njemu i svima, koliko ih je na svijetu, j***m mater.

Pavle Vuisić, 1. novembra 1982. godine

citat:

---

Viteški odnos

Interesantno je da je između familije Čengića i crnogorskih prvaka vladao viteški odnos. Na primjer, mi smo se kumovali s Crnogorcima. Moja familija se kumovala dva puta s crnogorskim prvacima i vojvodama, i kada je došla Austro-Ugarska poznato je da su Crnogorci ponudili Smail-aginom unuku azil, da se može skoniti u Crnu Goru, jer se borio protiv austrougarske okupacije. Prema Srbijancima i prema pravoslavcima iz Bosne mi nismo imali takav odnos kao prema Crnogorcima. U mojoj familiji govorilo se vrlo često o nekim crnogorskim junacima i s priznanjem se govorilo: „bio je junak” ili „onaj je bio čovjek”. Stoga mislim da je pogibija Smail-age sigurno bio šok u bratstvu Čengića, naročito zbog toga što je to očevidno bilo pripremljeno na neviteški način, da se Smail-agu Čengića na prevaru ubije. Ostala je od toga posebna gorčina. U mojoj se familiji to smatralo crnogorskom sramotom. On nije poginuo u dvoboju, u otvorenoj borbi, kao što je to bilo na Grahovu, nego u noći, u zasjedi u jednom mučkom napadu, u fingiranome sijelu, gdje su njegove ubice došle pritajeno.
Smail-aga Čengić smatran je u brastvu Čengića velikim junakom.

ĐILAS:
Pre rata sam, mislim „onog” rata od 1941, pročitao u „Politici”, ako se dobro sećam, jednu reportažu o susretu sa unukom ili praunukom Smail-age negde u Turskoj. Ona nije znala naš jezik, govorila je turski, ali kad bi joj pomenuli Smail-agu zapadala je u neraspoloženje. Imala je još uvek neke stvari od Smail-age. Da li ima potomaka direktnih i, ako ih ima, pomenite neke?

ZULFIKARPAŠIĆ:
Njegovi direktni potomci nažalost ne žive više u Bosni, nego u Turskoj. Ja sam ih osjetio, žive u Brusi, posjeduju fermane koji pokazuju kakva je sve jnačka djela Smail-aga počinio, za koja je bio nagrađen od sultana. Riječ je o udovici i dvije šćerke Riza-bega Iloove, koji je direktni potomak Smail-age, Selmi i Lejli. Mlađa, Lejla, govori bosanski, radi u jednoj turističkoj agenciji. Vrlo pametna djevojka, živi s majkom, otmjenom hanumom. Riza-begove šćeri posjeduju zaista nekoliko izvanrednih fermana. Imaju i najvažniji ferman uopće dat Akkoyunluima, iz godine 1498, prvi ili drugi po starini sačuvani turski ferman u čitavoj historiji. Dat je knezu Akkoyunlu, a čuvao se u mojoj familiji. Za vrijeme Austro-Ugarske bio je predan u muzej Bosne i Hercegovine. Otac Riza-bega Čengića pozajmio ga je na 24 sata da ga prepišu i izlože, i odnio ga u Tursku, gdje se danas nalazi u posjedu njegove familije. Oni su meni bili obećali dati taj ferman. Kad su iz razgovra čuli da u Zurichu postoji Bošnjački institut, u kojem ima izložbeni prostor, mala galerija, rekli su da bi ga oni posjetili i da bi rado taj ferman kao i fermane Smail-age Čengića darovali Institutu. U nestrpljenju, da bih što prije dobio te stvari, predložio sam ovoj gospođi da mi proda ferman, koji je ustvari vlasništvo moje familije. Ona je bez riječi prešla preko toga. Onda sam napisao pismo, ponudivši joj pedeset hiljada dolara za ferman, a ona se na to očevidno uvrijedila i nikada mi više nije odgovorila. Ja, doduše, imam vrlo uspjelu fotokopiju fermana, kao i opsežnu studiju o njemu i o povijesti Akkoyunlua koju je negdje prije Drugog svjetskog rata napisao profesor Minorski u Engleskoj, sa Univerziteta u Londonu. Krasan ferman.

Potomci u Turskoj

NADEŽDA:
Gde rekoste da živiti ta gospođa?

ZULFIKARPAŠIĆ:
U Bursi. Njen otac se bavio literaturom, pisao je priče, a bio je narodni poslanik u Skupštini Turske Republike. Posjećivao je Bosnu, imao je tamo familijarne veze. Pomagao je našim ljudima gdje god je mogao.

ĐILAS:
Imao bih još jedno pitanje u vezi sa Smail-agom. Crnogorci su 1876. godine zauzeli Lipnik i došli su na grob Smail-age. Tu je bio i knjaz Nikola i Novica Cerović. Crnogorci su hteli da razvale nišan, nadgrobni spomenik, jer je na spomeniku pislao da je ubijen na prevaru. Hteli su da to razvale, ali nije dao Novica, koji je inače u crngoorskoj tradiciji i istoriji jedna fina, umna figura.
Novica kaže:
Nemojte ljudi, pa znate li vi, mi smo se ovde mrzili sa Smail-agom, ali kad dođemo na nebo mi ćemo biti najbolji prijatelji, mi ćemo tamo da se volimo, nisu to ovdašnja merila.
To je zabeleženo kod Holečeka, češkog novinara. Znate li Vi nešto o tome, ima li neka zabeleška?

ZULFIKARPAŠIĆ:
Ja sam takođe samo čuo o tome, iz istih izvora, ali detaljnije mi nije poznato. Većina mojih predaka izginula je na bojnom polju, nisu umrli u krevetu, pa postoji jedna posebna logika u tim familijama, gdje se cijeni neprijatelja, ako je častan i junak. To su manje više bili protivnici koji su bili dostojni tih borbi, i tu postoji respekt prema protivniku. Kada je Zulfikar-paša Čengić 1834. krenuo na Crnu Goru da kazni paljenje Crnogoraca po fočanskom i gatačkom kraju, pošavši na Cetinje čuo je topove. Na pitanje zašto topovi pucaju odgovorili su mu da sahranjuju vladiku Petra Prvog, koga su donijeli iz Ostroga da ga pokažu narodu. Zulfikar-paša je vratio vojsku da ne kvari ceremoniju. Nikada neću zaboraviti - moja majka je isto od Čengića, ja sam i po ocu i po majci Čengić - kad sam 1941. odlučio da idem u partizane i rekao to majci Zahidi - a ona je mene jako voljela - rekla mi je: „Jeste, tvoji su drugovi tamo, idi i ti, čuvaj svoje ime, i ne okaljaj ga”. Dakle, to je bila žena koja je jako voljela svoga sina, ali kojoj je bilo vrlo važno da ja ne budem kukavica, da slučajno ne ukaljam ime. Još se živjelo u toj tradiciji, i moja majka je živjela u toj tradiciji. Jedan od najvažnijih elemenata koje je trebala spomenuti bilo je da me upozori na porodičnu tradiciju...

---

Sulejman Velicanstveni - Zakonodavac

Zasigurno, jedan od najboljih primjera za to jesu i njegova razmišljanja poslije pobjede u bici na Mohaču:

- Budi razuman, Sulejmane. Ne zaboravi. Budi ponizan. Sve ove ovlasti nisu tvoje. Zahvali Bogu, ne daj premoć egu. Čuvaj se, nemoj podleći oholosti. Pred Bogom budi ponizan, a svom narodu odan. Razmišljaj o milosti i milosrđu prema drugima, a ne samo prema sebi. Uguši svoj nefs ili će te on ugušiti. Pobijedi svoju gordost. Smrtan si, zapamti. Vjeruj u Boga, sjeti se kako si nastao i koje ti je zadnje odredište. Samo onda će ti se otvoriti džennetska vrata. Tvoja savjest je tvoja Meka, Sulejmane, nemoj je izgubiti.

I u drugom zapisu za koji se tvrdi da je od Sulejmana Zakonodavca može se iščitati da se znao boriti sa svojim egom.

Sejfudin Tokic, bivsi politicar

citat:

---

Dva su događaja bila presudna za moje povlačenje iz politike.
Doživio sam veliko razočarenje politikom SDP-a koju je vodio Zlatko Lagumdžija 2000. godine. Kada smo došli na vlast, SDP nije imao nikakav osjećaj za socijalnu pravdu, protežirao je agresivni ateizam i boljševićke manire obračuna sa neistomišljenicima unutar stranke. Tada sam inicirao formiranje nove stranke SDU kao stranke srednjeg puta, pod sloganom "NE boljševizmu, NE šovinizmu, srednji put za BiH." Nakon par godina, kada sam se šerijatski vjenčao sa svojom suprugom, uprkos protivljenju svojih potpredsjednika Ive Komšića, Mire Lazovića i Slavka Dragičevića, pred sudom sam manipulacijom ove trojice izbrisan iz članstva stranke kao njen predsjednik, uz desetine tužbi i krivičnih prijava - koje su sve kasnije odbačene - ali i uz etikete o izdaji socijaldemokratije itd. Tek nakon ovakvog odnosa "mojih drugova" shvatio sam brojna svjedočenja Bošnjaka žrtava zločinam koje njihove navodno dobre komšije, kumovi, prijatelji bez ikakvog posebnog povoda jednog dana pocinise,

---

Akademik Dr. Muhamed Filipovic

citat:

---

Već sam u osvrtu na ono što je o tom pitanju rekao profesor Zgodić kazao da u skladu s poslovicom koja kaže da onaj koga je zmija ujedala mora da se boji i guštera, treba da bude oprezan, a u ovom slučaju i da se pribojava onoga što stoji iza popisa. To je nužno iz dva razloga. Prvo, što je sve u vezi s tim popisom obavljano u zatvorenim krugovima i netransparentno i da se u tom smislu može dogoditi da je i popis, kao i mnoge druge stvari, dio nekog lošeg sporazuma, onakvog kakvi su bili svi dosadašnji naši sporazumi, tj. na račun Bošnjaka.
Druga okolnost koja nalaže oprez je činjenica da se Bošnjacima nude alternative izjašnjavanja o identitetu. Ko će razuman pretpostaviti da će se takve alternative nuditi Hrvatima ili Srbima. To pokazuje da se Bošnjacima ponovo manipulira i da iza toga stoje nečiji veoma nejasni ciljevi. Kako je logika nametnutog nam razvoja koji se odvijao posljednju četvrt stoljeća upravo u tome da se neprestano sporazumi čine na račun i na štetu Bošnjaka, da im je smanjena teritorija za život, da su brojno minimizirani u najvećoj mjeri i da su najviše opljačkani, pobijeni i dovedeni u očajno stanje, to se mora biti krajnje oprezan sa svim akcijama koje nisu transparentne ne samo u svojim razlozima i ciljevima nego i s obzirom na način njihove realizacije. Samo budala može biti mirna kad je nešto takvo u pita-nju.

Ako se obistine upozorenja da bi se skoro trećina Bošnjaka mogla izjasniti kao Bosanci i Hercegovci, može li to i u kojoj mjeri nanijeti štetu Bošnjacima kao narodu?
Akademik FILIPOVIĆ: Vaše pitanje implicira svijest o tome kako je cijela operacija popisa u uvjetima kada su Bošnjaci pretrpjeli genocid i kada su dovedeni u uvjete reduciranih prava na najvećem dijelu svoje države veoma problematična i da zahtijeva krajnji oprez i posebne mjere. A jasno je da su naši politički predstavnici o tome odlučivali bez konsultacije bošnjačke javnosti, uostalom kao i u drugim ključnim situacijama, ali je sretna okolnost u tome što su probni popisi, koji su izašli na vidjelo, ukazali na direktnu opasnost koju ovaj popis s namjerno izabranim alternativnim identifikacijama za Bošnjake, namijenjenim isključivo njima, nosi sa sobom, tako da je još moguće poduzeti odgovarajuće mjere. Karakteristično je da se nijedna stranka koja se oslanja na bošnjačko biračko lijepo nije o ovom pitanju jasno izjasnila, što govori da i one imaju prste u ovoj cijeloj igri.

---

Božo Debelnogić,

U knjizi  "Balija", koju je napisao Božo Debelnogić, koji je ratovao na Grbavici u jedinicama srpske vojske, cijelo jedno poglavlje posvećeno je Batku i njegovim "podvizima". Između ostalog stoji:

QUOTE] "Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on doduše i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući tako svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea ... Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao... Batko je Muslimane mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno – recimo, koliko ljudi postrojenih jedan iza drugoga može ubiti jednim metkom iz papovke, riješio je tako što je pokupio u stanovima deset nesretnih Muslimana... stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u prelomu stomaka i opalio. Zadnju dvojicu koja pokušaše pobjeći, pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznao u ljude koji su se grčili na zemlji stade preborjavati. "Samo osam". Sjede u auto i ode niz Vrace prema Grbavici."

BEOGRAD - jugoslavenski narodni heroj, blizak čovjek Josipa Broza Tita, penzionisani general jugoslavenske narodne armije (JNA), bivši šef UDBA-e i diplomata, 94-godišnji Jovo Kapičić izjavio je u ekskluzivnom intervjuu za agenciju Anadolija (AA) da ga ne iznenađuju aktuelna nastojanja u Srbiji da se rehabilitira četnički vođa Dragoljub Draža Mihailović.


Jovo Kapičić: Ko želi rastakati Bosnu, dabogda se on rastakao

Vec sam odlucio da prezentiram taj tekst, ali kad sam otvorio naslov, vidim da je to ucinjeno prije mene. Ipak ja cu prezentirati taj kraci tekst u cjelini.

citat:

---

Za mene je Bosna sada veća otadžbina nego bilo koja druga država na ovim prostorima. U Bosni sam ratovao tokom Drugog svjetskog rata. Prije bih sada živio u Bosni nego u Crnoj Gori ili Srbiji. Bosna je za mene žrtva i heroj! To sam kazao i jednom prilikom kad su me zvali na svečanost u Tuzli gdje su me kao kralja dočekali. Bosna je bila ratničko mjesto. Svi smo tokom Drugog svjetskog rata dolazili da ratujemo u Bosni. Bosna je ratovala, a i plaćala taj rat mrtvima, ranjenima i ruševinama kojih nije bilo na drugim mjestima. A tu, u Bosni ih je bilo od vrha do dna", sjeća se Kapičić.

"Ko želi da rastaka Bosnu, dabogada se on rastakao od glađi, žeđi, od bolesti, zime i svake druge rabote. Jer, to raditi je zločin kakav se samo može zamisliti, zločin prema jednom narodu koji je zajednički ginuo, zajednički se žrtvovao. Nije to razdvajanje u Bosni, već određivanje da se mrzi. Da se ljudi međusobno mrze. Lako se rastavljati i sastavljati, ali da se ne mrzimo. A oni se mrze na takav način jer se pravi takva propaganda. Razumijete, ne žele da se država pravi na realnim osnovama već na mržnji. Šta fali Bosni da zajedno živi? Bila je od Kralja Tvrtka naovamo, pa može i sada da živi", ocijenio je Kapičić.

---