Kada je Jovanu Dučiću iz kabineta ministra inostranih poslova Milana Stojadinovića stigao zahtjev da svojim dokumentima priloži i svedočanstvo o položenoj maturi (koju Dučić nikada nije položio), on je to ozlojeđeno komentarisao na slijedeći način: "To je ujdurma onog jezuite Andrića”.


Tu kvalifikaciju jezuite daće za njega i Isidora Sekulić, predočavajući, u optužujućoj retrospektivi, Andrićevu prirodu Radovanu Zogoviću kada ju je ovaj posjetio početkom 1948. godine u njenoj kući na Senjaku u Beogradu. Isidora Sekulića za Andrića kaže: "I govorio je malo i oprezno, i postupao u svakoj prilici sporo i neodlučno, jer nikad nije znao šta sve može u govoru reći ili pri delanju učiniti."

MILOVA DJILAS O IVI ANDRICU

"U jednom intervjuu koji je u Americi dao poznatom publicisti i novinaru Bogdanu Radici, Milovan Đilas kaže “Ja sam Ivu Andrića spasio da ne ode na robiju. Tada se oko mene okretao kao umiljato janje. Sada me izbegava.

Andrić je bio daleko teži krivac od mnogih drugih, koji su nestali. Rusi su objavili dokumente iz 1940/41 i tu se jasno vidi da je Andrić bio ne diplomat, nego je uvjerljivo zagovarao politiku kapitulacije pred Hitlerom, jer je vjerovao u pobjedu Osovine. Ja to nisam znao, ali sam ga cenio zbog njegova književnog talenta.

Takvi su vam naši ljudi. Kad sam na vlasti, klanjaju se, a kad sam izvan vlasti, ostracizam! Andrić, kad me sagleda u daljini, okrene smer i pređe na drugu stranu ulice.“ (Milovan Đilas – razgovor s Bogdanom Radicom, Bogdan Radica, Živjeti nedoživjeti, Uspomene hrvatskog intelektualca, Knjiga druga, Munchen – Barcelona, 1984, 57

Dževad Karahasan

"

citat:

---

Dvadeset godina letargije prekinuli su nedavni protesti. Jesu li građani, konačno, shvatili da oni odlučuju o vlastitoj budućnosti, a ne tamo neki političari?

- Svaki protest, svaku pobunu protiv ove pseudovlasti podržavam. Ne zaboravimo da su ti protesti počeli nasiljem i paljevinom, a tvrdim da bi bili mnogo uspješniji, da bi vezali neusporedivo mnogo više simpatija da nije bilo toga. Ova pobuna je mogla imati sjajne plodove, a šta smo učinili? Izašli i blokirali saobraćaj u glavnoj prometnici grada. Je li ijedan političar imao sekundu problema zbog toga? Nije. Je li sva sirotinja koja ide tramvajem na posao imala grdnih problema zbog toga? Jeste. Pa mi smo se pobunili da pomognemo sirotinji, a ne da je zajebavamo.

Ne želim se praviti pametan, ne želim dijeliti lekcije, ali mi, profesori, pisci, filmadžije, umjetnici..., bili smo dužni iskoristiti priliku da otvorimo javnu raspravu da naučimo mi, pobunjeni građani, policija, nepobunjeni građani, kako se produktivno demonstrira. Demokratija se uči, kao što smo učili hodati. Pobuna s početka februara je ogromna, neslavno prokockana šansa.
- See more at: http://www.24sata.info/vijesti/intervju/196335-dzevad-karahasan-nas-je-problem-sto-nas-vode-djuturumi.html#sthash.fWxzhPVN.dpuf

---

Znam da ce mnogi sumnjicavo pogledati naslov, ali kad covjek sve procita sto je napisano, ne moze se oteti dojmu da u sve mu ima plaho, plaho istine, istine koju neki Bosnjaci ne zele da vide, istine od koje okrecu glavu. Ali evo malo opsirnije kazivanje Mr. F. Alispahica..

Trojanski konji

Slavo Kukić posljednjih desetak godina (ali ne i prije!) slovi kao opozicija velikohrvatskom projektu u našoj zemlji, ali, samo kako bi sjahao Kurta da uzjaše Murta. Nije nam se baviti tekstovima prof. Kukića koji dokazuju da je on velikohrvat u dejtonskom pakovanju, ali se hoćemo baviti tom pojavom – da je dejtonska ideologija prema Bošnjacima isporučila „trojanske konje“ koji treba da prikažu kako bratstvo i jedinstvo, ipak, nije livsalo sa komunističkim režimom. Utom ushićeni Bošnjaci počnu vjerovati kako su svi Hrvati kao „lovrenovići“ i „komšići“. Do te mjere Bošnjaci vjeruju u tu utvaru da ne vide kada ove zvijezde dejtonske multi-pupa-hava-kulture otvoreno sataniziraju Bošnjake, izmišljaju tzv. islamski terorizam i druge burgije kojima se relativiziraju velikosrpski i velikohrvatski fašizam, odnosno, odgaja ambijent za doček Darija Kordića. Ali, Bošnjacima je dosta i malo, posve malo glađenja po glavi pa da pomisle da je Hrvat koji kaže „Bosna i Hercegovina“ odmah, automatski, iziš'o iz komunističke parole: „Brat je mio koje vjere bio“. Nije se, na žalost, pojavio ni jedan Srbin ili Hrvat koji bi kontinuirano, konzistentno, vatreno i uporno bio angažiran protiv velikosrpskog i velikohrvatskog zla u Bosni i Hercegovini. Sad će neko početi uzvikivati imena Jovana Divjaka, Željka Komšića, Bogića Bogićevića, Ovog i Onog, i sve kad sabereš nema ih ni stotinu Srba i Hrvata koji su se deklarirali kao zaljubljenici u bosanski duh i komšiluk. Tačno je da ima takvih dobrih ljudi u susjednim narodima, tačno je da ih treba poštovati i čuvati, ali, dva su problema: prvi, što ih je malo i ne predstavljaju ništa osim užasne manjine koja tek zrači tankom nadom da bi Srbi i Hrvati mogli nekada postati antifašistički i civilizacijski narodi u kritičnoj masi svoje sveukupnosti; drugi, to što ovi ljudi čija smo imena jedva ubrali sa olinjalog drveta, ponekad bljesnu, pa stanu, pa se umore, pa ih nema, pa dobiješ utisak kao da su se utopili u depresiju, letargiju, računicu ili ko zna koji drugi razlog zbog kojeg odjenom ušute i nestanu sa one prve linije borbe protiv zla u svome narodu. Imao je i taj Slavo Kukić odličnih replika velikohrvatskom fašizmu, ali ne i onim tokovima velikohrvatskog ovladavanja krajevima sa bošnjačkom većinom, gdje Bošnjaci danas žive po diktatu drugih, okupirani s vana i iznutra, u preziru i samopreziru, u mržnji i samomržnji, u genocidizmu i autogenocidizmu. Šta je briga Slave Kukića što jedan evropski narod nestaje, topi se, pod diktatom dejtonske čizme, u kojoj je baš on, Slavo Kukić, instaliran da stvori privid kako je sve u redu, samo još njega treba metnuti umjesto Tuđmanovih Hrvata!? A da li bi on išta kazao protiv „herceg-bosanske“ paradržave koja i danas živi, i stoluje, i zagađuje… Pa nije ni Željko Komšić, kao miljenik bošnjačke mentalne safunice, nikada ništa inicirao ka ukidanju tzv. „Herceg-Bosne“. Za sve te „lovrenoviće“ i „komšiće“, a kojima pripada i Slavo Kukić, tzv. „Herceg-Bosna“ je zjenica oka, to je taj svehrvatski zajednički interes koji je iznad političkog teatra i maski koje se mogu mijenjati. A tzv. „Herceg-Bosna“ nije samo držanje frtalja bh. teritorije pod velikohrvatskom paradržavnom upravom, to nisu samo dvije škole pod jednim krovom, to nisu samo tzv. Hrvatske pošte u BiH i tzv. Hrvatske šume u BiH, to je jedan širi plan ekonomskog, kulturnog i svakog drugog pokoravanja krajeva sa bošnjačkom većinom, naravno, u pobratimskom sadejstvu sa velikosrpskim srodnicima.
Sve što je hrlavo nasađeno kadli-tadli zajmi da se ispravi. Kažu, u ovim poplavama najgore su prošli krajevi gdje su nekad ispravljani vodotokovi, pa su vode opet našle stari put. Htjeli ste, eto, da pravite opasnost od Abu Hamze, a dobili ste veličanstveni doček zločinca Darija Kordića u Busovači! Struje ovih događaja su u posljedičnim vezama, jer je zatočeništvo Abu Hamze odgajalo velikohrvatsku nadmenost. A Slavo Kukić je svojevremeno pisao i o Abu Hamzi, naravno, iz režimskog ugla. Tu palicu kojom je pretučen – sam je napravio. U širem objektivu, zatočeništvo Abu Hamze osokoliko je Gorana Zupca, šefa dejtonske tajne policije SIPA, da se osmjeli udariti na državu koju je trebao braniti 7. februara 2014. godine. Kao sa svakim haramom, dobit je samo privremena, a kazna trajna. I tako redom. Vraćaju se vode u svoja prirodna korita. Istina je voda silovita.





[Edited by Dajdza on 01-07-2014 at 02:49 GMT]

Ivo Andrić,"Znakovi pored puta“,

koji su posthumno objavljeni 1976. godine ukazuju da Ivo Andrić i na tom mjestu daje naslutiti da je on bio duboko svjestan svega šta je u životu uradio, šta je propustio uraditi, te šta je napisao, a zna da se to što je napisao ne može više izbrisati.

“Ono što je vredelo nešto u meni i na meni bilo je redovito izvan moje volje i moga znanja i saznanja. Ono što sam bio, hoteći da to budem, takvo je da u većini slučajeva, ne vredi mnogo, a ponekad čak ne služi na čast ni mom karakteru ni mojoj pameti, i bolje bi bilo da nije nikad ni bilo, ili da se bar može zaboraviti, kad se već ne može izbrisati. Tako mi se ponekad čini da je kod samog postanka mog duha i karaktera učinjena greška koju ništa više ne može popraviti. Ko sam ja koji delam i živim na svoju bruku i na svoju štetu, a ko je onaj drugi koji, ne poznavajući sebe, živi u istoj koži sa mnom, stideći se svog nerazdvojnog parnjaka. Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.”

E. Hadzihafizbegovic

Poznati bh. glumac Emir Hadžihafizbegović večeras je u Nezuku "zapalio" slušateljstvo svojim obraćanjem okupljenim učesnicima Marša mira. Prije svog poznatog monologa "Moja jedina domovina je Bosna i Hercegovina", Hadžihafizbegović je odaslao nekoliko poruka koje su izazvale buru oduševljenja prisutnih boraca.


- U zadnjih nekoliko mjeseci bio sam na raznim skupovima. Bio sam na "zlatnim ljiljanima" u Mostaru, bio sam u Bužimu, u Zenici, Bihaću, evo sad u Nezuku. U Mostaru sam rekao jednu stvar koju ću reći i ovdje, iako je to stvar koja je već otišla u eter... Znate dok god se u Čevljanovićima skuplja stotinu hiljada Bošnjaka u borbi s bikovima i pedeset hiljada Bošnjaka 11. jula u Srebrenici, nešto s tim narodom nije uredu. Narod je dobar, ali je zapušten. Znaju dobro oni koji su zapustili bošnjački narod, a ima ih i ovdje danas, zbog čega se to desilo. Ja sam tada rekao da ne može bik biti važniji od šehida i da milion Bošnjaka pješke u Srebrenicu, jeste projekat važniji od svakog upravnog odbora BH Telekoma i sergije poslije džume. To je važniji projekat – kazao je Hadžihafizbegović, nakon čega se u Nezuku prolomio gromoglasan aplauz.

Semir Halilovic sin generala Sefera Halilovica.

HALILOVIĆ PISAO RADONČIĆU: Ma, jesi li to ti, časti ti

Nekoliko dana prije službenog predavanja stranačkih lista za listopadske izbore, zazvonio mi je telefon. Poznat glas. Fahro. Za narod - Radončić Fahrudin. Za likovne umjetnike - genije sa kistom iz Nikšića koji se proslavio skiciranjem, kako ga optužuje bivša suradnica, ubojstva jednog od šefova sarajevske mafije s kojim je Radončić, iako to niječe, imao strukturalan sukob, po dubini i širini, piše Halilović.
"Vidi, šta misliš da zamoliš Sefera da se ne kandidira za Predsjedništvo BiH. Ja sam spreman da svoju listu za Državni parlament skroz obezvrijedim, spreman sam da BPS-u dam dom naroda BiH i Dom naroda FBiH" - izustio je likovnjak Radončić pokušavajući, u skladu sa svojim zanimanjem, nacrtati samog sebe u zgradi Predsjedništva BiH čije je paljenje, prethodno, podržao.
Prijedlog je bio odbijen. Svako je otišao svojim putem i ne bih se više za Radončićem ni okrenuo da se on sam u svojim intervjuima, koje redovno daje za proustaške i pročetničke medije, već drugi put indirektno nije osvrnuo prema Seferu Haliloviću. Kada sam to prvi put pročitao: rekoh, ma možda nije tako mislio. Nije valjda lud?!
Danas sam sasvim siguran u ono što sam pročitao: Radončić je krenuo u najnoviju, zadnju, bitku za vlastiti ego i vlastitu slobodu u kojoj pokazuje ono što sam o njemu znao i 1993. - da se radi o čovjeku koji je lišen ljudske etike i moralnih normi kada je u pitanju borba za vlast i njegovo osobno mjesto pod povijesnom kapom Bosne i Herceogovine ispod koje bi da se prevarama ugura izgurujući one koji su već tamo.
Prisjetio sam se nekolicine epizoda sa Radončićem: prve kada je prljavo ucjenjivao Bakira Hadžiomerovića, čemu sam svjedočio. Druge, kada mi je pričao kako se sa Željkom Komšićem dogovorio da kandidiraju Emira Suljagića "koji je lud", treće u kojoj je objavio fotografiju, koju je prethodno osobno uslikao, Mirsada Kebe sa perikom, četvrte u kojoj je prijetio lažnom izjavom pred Sudom BiH u predmetu ratnih zločina, pete u kojoj je "do podne" vrištao preko "Avaza" da se atentat na moju porodicu istraži, da bi se "od podne" sastajao s odgovornima za isti - Enverom Mujezinovićem i Bakirom Alispahićem, šeste u kojoj je Sefera Halilovića prevario za osnivanje nekadašnjeg "Bošnjačkog Avaza" uzevši mu pare i zabivši mu nož u leđa, sedme u svojim terevenkama s Miloradom Dodikom i Miroslavom Miškovićem i inih drugih epizoda za čije ispisivanje bi bila potrebna jedna ozbiljna knjiga koja bi svjedočila o utjelotvorenju bošnjačke vanjštine i vampirsko - đavolske nutrine.
Zapitah se: je l' ovo onaj Radončić koji je od Sefera Halilovića, tijekom rata, tražio para za kafu pa se sada osilio pomislivši da je narod u Bosni i Hercegovini toliko lud, te da nemaju druga posla nego da njega, kabinetskog potrčka, sistemskog egzekutora i nastavnika likovnog izaberu za predsjednika države? Je l' ovo isti onaj Radončić koji je od Sefera Halilovića dobio pare za "Bošnjački Avaz" da bi preko tog istog "Avaza" godinama pljuvao upravo onog čovjeka koji ga je branio i hranio - Halilovića.
Je li ovo onaj isti Radončić koji je od Alije Izetbegovića dobio gotovo milijun njemačkih maraka za "Dnevni Avaz", koji je Bakiru Izetbegoviću školovao kćerku, koji je urnirao Sulejmana Tihića pred unutarstranačke izbore u SDA, a sve ne bi li Izetbegović pobijedio, da bi poslije, kada Radončić shvati da želi postati predsjednik države, Izetbegoviću u tom istom "Avazu" spočitao sve ono u čemu su zajedno sudjelovali - stvaranje privatne države, zaštita i organiziranje državne mafije, uništavanje i napadanje opozicije, neistraživanje političkih ubojstava, druženje sa mafijaškim bosovima i tako dalje u prilično dug spisak zajedinčkih, bolesnih anomalija.
Poznavajući ga preko dvadeset godina, vidjevši strukturu njegove ličnosti "kada je bio mali", mogu slobodno napisati da je Radončić zarobljenik vlastitog, bolesnog, ega koji upravlja njegovim postupcima koji su danas daleko od bilo kakve racionalnosti i ljudskosti. Samo lud čovjek može pomisliti da je gradnja dvije zgrade, nastale na prevarama i političko - medijskim progonima i ucjenama, dostatna za poređenje za Gazi Husrev begom koji je Sarajevu ostavio - poklonio medresu, džamiju, biblioteku, javne kuhinje...i koji se nije bavio progonima već napretkom Muslimana na ovim prostorima.
Helem, Radončić se ove, 2014. godine kandidirao za Predsjedništvo BiH. Precjenjujući svoja realna znanja nastavnika likovnog vaspitanja, svoje kabinetsko - dvorske sposobnosti koje su prerasle u bolest spletki, svoju novinu koja je izrasla u batinu nacionalne destrukcije, i svoje kvalitete koji su prerasli u interni kult ličnosti nivoa Kim Il Sunga mlađeg, Radončić je sebe "usnio" u Predsjedništvu BiH te je odlučio da pokuša biti brutalan ne bi li se drugi "uplašili" njegova oba tornja i prepustili mu državu da je vodi onako kako on i zna - ravno do dna.
Početak predizborne kampanje u BiH za sve kandidate za Predsjedništvo BiH označit će političke aktivnosti: govore, intervjue, skupove, dok će Radončić jednim okom gledati u Sud BiH, gdje očekuje da bude pozvan kao svjedok u "likovnom predmetu" Zijad Turković i ostali, dok će drugim okom viriti na Kosovo gdje jedan drugi njegov kolega, likovnjak Naser Keljmendi treba da odgovara zbog pravljenja neke zločinačko - "likovne" organizacije koja je usput ubila i nekog kriminalca kojeg je Radončić "volio".
U pauzama ovih suđenja Radončić će se obraćati Bošnjacima, za čiju se stolicu kandidira preko Nezavisnih - Dodikovih novina i Dnevnog ili Večernjeg lista Dragana Čovića. Preko njih će pokušati da uvjeri Bošnjake da glasaju za njega dok će preko "Avaza" pokušati uvjeriti sam sebe kako bi i on, nakon svih poraza ovom preplašenom i sluđenom narodu, trebao biti predsjednik koji će, ako i ta nesreća snađe ovu jadnu zemlju, zakucati zadnji ekser u mrtvački sanduk BiH kao države i Bošnjaka kao političkog faktora.
Semir Halilović
Sarajevo, 10.9.2014.
P.S. Fahro, mislim da je za tebe daleko pametnije da više nikada ne pominješ moju porodicu niti ikoga od nas kontaktiraš. Nemoj da me natjeraš da o tebi napišem suštinski tekst i(li) dam izjavu tamo gdje treba. Ja znam da ti znaš, da sam itekako upoznat kako u srcu "Avazovog" zmaja živi jedan mali miš, zaključuje Halilović na blogu, šaljući poruku Radončiću.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/16237/halilovic_pisao_radonchicu_ma_jesi_li_to_ti_chasti_ti.html


[Edited by Dajdza on 12-09-2014 at 01:10 GMT]

Jedn američki novinar u jednom svom autorskom prilogu je između ostalog napisao: "Ima na Balkanu jedna zemlja, koja graniči dana sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade, a na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo. Gdje se historija ponavlja svaki dan. Gdje ljudi svetkuju a psuju Boga. Gdje je anarhija normalno stanje. Gdje prizivaju diktatora a demokraciju smatraju porezom na budake. Gdje se svako svakom smješka, a niko nikom ne želi dobro. Gdje nisi normalan, ako ne poludiš. Gdje je vrijeme beskonačno, a glupost besmrtna...."


Bosnjaci.net