Jedan nas knjizevni velikan u zelji da opravda svoj postupak tvredio je, da je on srpskog porijekla, pa eto sad je sasvim normalno da se on u dubokoj starosti vrati nacionalnom odredjenju svojih davnih predaka.
Medjutim turski tefteri kazu nesto drugo. Prema turskim tefterima iz 1461. godine samo u Gusinju su zivjele sledece familije turskog porijekla.


"Basagi-Basagici, Bumbar-Bumbarovici, Kapidzi-Kapidzici, Koke-Peji-Pejici, SELIMI-Selimovici Causi-Causevici, Buruli- Burulici, Smakoci- Smakocevici, Sadi-Sadici, Sestani-Sestovici "itd.
Izvor. G.N.


[Edited by Dajdza on 03-04-2013 at 23:37 GMT]

Vuk Draskovic

citat:

---

Ja ne znam šta stoji na putu tom postizanju dogovora. Niti Aleksandar Vučić niti ja, niti iko odgovoran za činjenicu, niti je može promijeniti, a to je da je Srbiji Rezolucijom 1244, Kumanovskim sporazumom je oduzet i suverenitet i svaka državna vlast nad Kosovom. Dakle Kosovo je izgubljeno. Kosovo je država. Kosovo u ovom trenutku priznaje više od polovine članica UN. Neću ja da hvalim ovdje jednu autističnu svijest koja ne priznaje ove činjenie, koja neće da Kosovo nazove ni susjedom, a kamoli državom, nego ponavlja neke fraze da su tamo neke privremene institucije države Srbije. To je mentalna katastrofa srpskog naroda, što se takav riječnik upotrebljava i što se narodu prodaju laži. Na Kosovu je 94 odsto Albanaca. Oni su prema Rezoluciji 1244 iskoristili pravo na svoje nacionalno samoopredjeljenje, proglasili nezavisnost. Međunarodni sud u Hagu ocijenio je da ta rezolucija nije u suprotnosti ni Rezoluciji 1244 ni međunarodnom pravu, prema tome Kosovo je država. Ljekovito će biti i dobro i za srpski narod na Kosovu i srpski narod ovdje, da se podhitno potpiše taj sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova.

---

Dr. Ivo Banac, nasaljevanjhe Banja Luke i okoline

citat:

---

Pred kraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bosnjacima, koristene su i teroristicke metode, kao poznati "mars smrti" u 1919. godini na Bosnjake iz Lijevce polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravnicarskim podrucjima Lijevce polja zivjelo je pedeset tisuca Bosnjaka, od kojih su vise tisuca vlasnika zemljisnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom "marsa smrti", a preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa stoljetnih ognjista. Duga kolona stradalnika isla je pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku, odakle su prebaceni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bosnjaci izgubili zemljisni posjed u opcini Banjaluka na najbrutalniji nacin, genocidom.

Srpske obitelji, bezemljasi i solunasi su se naselili u kuce i zaposjeli otetu zemlju Bosnjaka. Doslo je do nagle promjene demografske i vlasnicke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statisticki pokazatelji da do 1878. godine nijedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljisnog posjeda u Lijevce polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovnistva u opcini Banja Luka. Prema prvom popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bosnjaci muslimani su bili apsolutna vecina stanovnistva od 67,71 % a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto.

---

Brano Jakubović (Dubioza Kolektiv) kaz'o:

Dr. Ivo Banac, Rezultati popisa stanovnista u Banja Luci i okolini od 1879 do progana u poslednjem ratu

citat:

---

Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povecavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovnistvo obuhvaca Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Od tada se njihov udio u ukupnoj populaciji povecava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostize 34,78 posto, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja moze se zakljuciti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zlocinac Radovan Karadzic, jer se srpsko stanovnistvo u taj grad pocelo naseljavati u XIX. stoljecu.

Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bosnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvecem broju dobili posao i novosagradjene stanove. Uz to povecanju udjela srpskog stanovnistva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuca vojnika i 700 casnika, od porucnika do generala, koji su pretezito iz Srbije i Crne Gore.

Povijest se na jedan nacin ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992. do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prigodom popisa stanovnistva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnicki cistom hrvatskom vecinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuce i zemljiste zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci cinili apsolutnu vecinu stanovnistva. Buduci je povijesno Banjaluka bosnjacki grad, koji se sada nalazi pod okupacijom srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu opravdano trazi da se izvrsi njegova demilitarizacija i da mirnim putem dodje pod kontrolu organa Federacije Bosne i Hercegovine. Radi toga, medjunarodna diplomacija je prihvatila prijedlog o obustavi vojne aktivnosti i mirnog rjesavanja statusa grada Banjaluke putem pregovora.

Zastupnik u Saboru ' parlamentu - Narodnoj skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i napisima odupiruci se hegemoniji, izmedju ostalog kritizirao je i nacin sprovodjenja agrarne reforme 1918. i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio zlocin pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim klupama, ubivsi Pavla Radica i Djuru Basarickog i ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928.godine. Poslije je odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo "nepravilnosti" u provodjenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete za oduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se pocinje regulirati isplata zemljista.

Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje pocevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bosnjacima muslimanima je isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do pocetka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novcano izrazeno iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a otalo nenaplaceno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je iskljucivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata, isplacenesu samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija oprovodjenoj agrarnoj reformi sacuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Becu.

---

Dr. Ibrahim Kajan

citat:

---

Jutros mi je na Facebooku osvanuo Yuo tube, insert s neke „priredbe“ koji prikazuje „autorsku izvedbu Predraga Lucića“, naslova „Ići, mići, Ahmići“. Teško sam je odslušao, s dosta je šumova,a nekoliko riječi nisam odmah ni razaznao. Koliko sam shvatio, tu je riječ o parodiji i antifašističkoj podtekstualnoj dimenziji teksta. Druga je stvar je li autorova namjera uspjela ili se, zapravo pokazala potpuno kontraproduktivom.

Parodija je književni oblik koji podvrgava ismijavanju drugo književno djelo, na način da bude prepoznato i po sadržaju koji se izvrgava i po stilu pisca koji se ismijava. Parodia u grčkom i znači: suprotna pjesma. Lucić ne parodira književno djelo, nego temu jednog od najgnusnijih zločina nad Bošnjacima, onoga u Ahmićima što su ga „obavile“ jedinice HV i HVO "Jokeri" 16. aprila 1993. godine.

Pošto Lucić ne parodira drugo književno djelo, njegova se „pjesmica“ može smatrati satirom kojoj i jest zadatak da „krtički ismijava pojedinca, skupinu, državu ili vlast“, pa je kao takva, često korištena kao sredstvo političke borbe“. Milivoj Solar smatra da se, u širem smislu, satiričnim može smatrati „svako književno djelo koje podrugljivo, duhovito i i najčešće oštro i karikirano osuđuje općeljudske ili društvene mane“. [1]

Tekst je pokušaj da se u ich formi a „kroz oči zločinca“ ponovno „prikaže zločin“ – kao „misaona struktura hrvatskog nacizma“ i da na taj način, suočena s licem humanizma i ljudske razboritosti – pokaže (kao savršeni kontrast) svu bijedu Tuđmanove politike s pram Bosne i Hercegovine i sudioništva Hrvatske u agresiji na našu zemlju. „Izvršni akter“ u pjesmi (koja „kopira“ zbilju) je HVO a čije „stavove“ izgovara i ostvaruje Dario Kordić.

---

http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=B7ADx98ifwk#t=5s

Mustafa Abdukić, novinar

citat:

---

Teške rane od pokolja se ne liječe promotivnim smijehom onih koji slušaju poetske riječi mržnje i odobravaju poziv na klanje balija, skravljenje muslimanskih vjeskih simbola i udaranje na bošnjačku nacionalnu i ljudsku čast. Oni kojima treba zabava i smijeh, neka to traži negdje drugdje a ne na osjećanjima žrtava pokolja u Ahmićima. Neće se Predrag Lucić ispričati ožalošćenim porodicama u Ahmićima, jer mu to ne dopušta njegova drskost i bezobrazluk, ali hoćemo mi Bošnjaci shvatiti u kakvom okruženju živimo i šta nas čeka ako se ne ujedinimo i ne skupimo svu moguću energiju za odbranu od budućeg genocida. To je zadatak prvoga reda svakog Bošnjaka ma gdje bio - da radi sve što je u njegovoj moći da bošnjački narod bude snažan i otporan protiv svakog zla, posebno protiv zna genocida.

---

Željko Milićević, novinar i politcar

citat:

---

Jedna od odlučujućih razlika između primata šimija i primata ljudskog bića je u tome da primati ljudskog bića imaju u mozgu centar za etiku iz kojeg se onda izvodi osjećaj stida ili srama odgovarajući na situaciju. Mi smo sposobni osjećati stid i sram.
U jesen 1993. godine sam išao, svojom inicijativom, iz Kanade u Zagreb u namjeri da utječem na javni položaj biskupa Banje Luke da se Hrvatima, u Krajini i šire, prosvijetli glave. Stric moje pokojne bake, po majčinoj strani, je bio davnih godina biskup Banje Luke.
Iz Ottawe sam uzeo avion u Beč, a iz Beča sam uzeo vlak u Zagreb. U kupeu nas je bilo petero. Dva mlađa momka, bračni par i ja. Momci su se stalno komunicirali očima na bračni par, i to je, nakon nekoliko sati, već postalo bremenito.
Bračni par su bili muslimani, žena je imala pokrivenu glavu. Bili su, očito, ponosni i gordi svoje ljudskosti iako im je smetalo to očno zadirkivanje dvojice momaka.
Oni su, iz Švicarske, išli u rodni Cazin nositi lijekove u ogromnom kuferu.
U jednom trenutku sam izišao iz kupea da protegnem noge. Na to su izišla i dva mladića. Počelo je ispitivanje, tko si, što si, koji si, odakle si. Odgovorio sam da sam ja Hercegovac, što i jesam po očevoj strani. Eh, to ih je plaho umirilo i oni se meni otvoriše.
Je si li bio u ratu, pitaše me. Nisam, odgovorih, iako sam pomagao kako god sam mogao. Sad idem u Zagreb, rekoh, da se organizira pomoć, tamo dolje.
Uvjereni u moju Hercegovost i hrvatstvo, njih se dvoje počeli takmičiti tko će mi više dati podataka o njihovoj mržnji muslimana. To je jedan od trenutaka u mom životu kojeg nisam u stanju zaboraviti, niti ću biti u stanju zaboraviti.
Da se mi, ljudi, tako srozamo u neljude, i najednom počnemo pljuvati protiv onih, nekih, tamo, protiv ljudi s kojim smo dijelili dane i noći, i živjeli, i plaćali dažbine, i gradili ceste i uvodili elektriku u sela i igrali nogomet i košarku, i liječili bolesne, i stvarali likovnu i pisanu i drugu umjetnost, je porazno, kad ne bi bili svijesni odakle ta mržnja dolazi.
Mržnja dolazi iz vjere koju su šimije izobličile i koja nema sveze s Bogom.
Stariji, po izgledu, od dvoje, u jednom trenutku počne pričati o pohodu na Ahmiće. To je bio prvi put da sam čuo ime Ahmići.

Reče: „Mi krenuli, pa kroz srpsku teritoriju. Oni nas zaustaviše i upitaše - a kud vi, to, momci?-
Mi rekosmo idemo u Ahmiće a oni odogovoriše - evo, krenite ovim putem, bit će bliže, a i mi ćemo vam dati momaka ako zatreba-.
Stariji reče:“ Kad smo došli u Ahmiće, bacili smo granate na krovove kuća. Oni izletiše kroz vrata, pobili smo ih ko zečeve“.
O ovome ću svjedočiti, ako treba, pod zakletvom i kroz poligrafsko testiranje.

---

Dr. Nijaz Duraković

citat:

---

“Da je u Evropi ili USA kojim slučajem za par dana ubijeno 10.000 ili 12.000 zečeva, čaplji ili nekih drugih ptica – zasigurno bi se (da li od strane “Zelenih” ili nekih drugih) proglasila ekološka katastrofa.

Ali posto se pobilo, poklalo, na najsvirepiji način ubilo 8,10,12 ili više hiljada nekih Bošnjaka, a uz to muslimana, “evropskih uljeza” i “opasnih elemenata” po kršćansku Evropu – onda koga je briga. Najlakše je reći: Tamo je bio građanski, čak i plemenski rat, vjerski rat. Balkanu je svojstveno da tamo teče krv, da mu je svojstvena i vandeta i omerta, da se kolju i međusobno istrebljuju.To je područje mješavina meda i krvi, što je po staroturskom izvorni prijevod bugarske planine Balkan. Izuzimajući časne izuzetke poput Tilmana Culha, Normana Cigara, Tadeusza Mazowieckog, Aloisa Mocka, Susan Sontag, Vaclava Havela, Worena Zimermmana, Fracisa Boylea, Noela Malcolma i desetine drugih časnih i poštenih naućnika i političara – dobro osmišljeni i sistematski provođen zločin genocida nad Bošnjacima muslimanima se namjerno zataškavao minimizirao ili jednostavno predstavljao neminovnošću, “omjerom snaga” i “realnošću na terenu”- a ovu su floskulu najradje spominjali lord Owen i norveški diplomata Torvald Stoltenberg.

Po mom sudu, osnovano je pitanje: Kako su Evropa, USA i tzv. demokratski svijet gotovo pet godina (računajuši i agresiju na Hrvatsku) mogli ravnodušno gledati zločin genocida, masovne progone, etnička čišćenja, prisilna iseljavanja, konclogore, bestijalna divljanja, kolektivna silovanja, paljenja i uništavanja gradova, sela i naselja?!

Kako se to moglo desiti na kraju 20. stoljeća, u vrijeme euforije o novom svjetskom poretku, i globalizaciji i papagajskim pričama o novoj demokraciji, ljudskim pravima i slobodama?!

Glavni svjetski i evropski politički moćnici uglavnom nisu shvatili pravu bit Bosne, činjenicu da su se na tom malom prostoru, u srcu Evrope, susrele i ispreplele tri velike civilizacije i kulture svijeta: orijentalno – islamska, bizantijsko – pravoslavna i zapadno – kršćanska i da je Bosna bila u dužem periodu čak duhovno i civilizacijski nadmoćnija u odnosu na samoljubivu i etnocentrističku Evropu, koja je rodno mjesto rasizma, antisemitizma, fašizma i nacizma i Evropu koja je porodila klanice oba svjetska rata.

---

Kraci izvod iz kniige "Zivjeti i umrijeti za Srebrenicu"

citat:

---

Mehdinu je već ujutru svejedno šta će biti s njime. Ne pada mu napamet ni mogućnost razmjene, niti to da će stranci koji već znaju da su tu na livadi – moraju znati, stotine autobusa i kamiona s ženama i djecom je juče prošlo pored nijh - preduzeti bilo šta da ih zaštite. Stravične slike poniranja u ambis se jutros malo prorijediše. Sad se vrte zamorno sporo, izgubile su boju i jačinu, nije ga njih više strah. Ničega ga više to jutro nije strah. Jedina dva osjećaja što ostadoše u njegovom tijelu i što imaju kao zvijer oštre kandže su glad i žeđ.
- Dignite svi tri prsta! – povikaše vojnici. – Dolazi general Mladić.
Zarobljenici poslušno podigoše tri prsta. I Mehdin uradi kako je naređeno, ali više nema pojma šta znači dići tri prsta. Ne zna više ni ko je taj što dolazi, očni kapci mu se ponovo počeše preklapati preko očiju. Podignuta desna ruka mu mlitavo pade. Čovjek do njega ga jako gurnu u pozdrav generalu podignutim laktom. Dječak se namah povrati iz ošamućenosti, poče shvatati o čemu se radi. Izbistri mu se pred očima.
- Dobro držite visoko tri prsta i što stigne počnite pljeskati jako rukama – objašnjava mladi vojnik. – Ne prekidajte s pljeskanjem dok vam se drugačije ne naredi.
- Jel' jasno? – povika naćelavo ošišani vojnik što jučer ubi bjegunca. U čast svom generalu je sišao s tenka kao i ostatak njegovih drugova. – Da bude dobar aplauz za generala!
General Mladić stiže u nekakvom šarenom vojnom autu – biće da to beše golf dvojka, obučen je u mrko zelenu vojnu uniformu. Na košulji mu zavraćeni rukavi. U stopu ga prate dva vojna policajca u crnim odijelima. Naramenice im plavo isprugane.
Dočekaše ga prvo tri prsta podignuta u zrak. Potom zatrešta aplauz.
- Ima li ovdje koja ženska za mene? – prodra se jedan od generalovih policajaca. Aplauz trešti dok on razgleda po redovima zarobljenika. Nema žena, samo su muškarci zarobljeni.
- Da se preda Naser! – prodra se iz sveg glasa general. – Da se preda Naser!
Pljeskanje se nikako ne prekida. Niko ne govori da treba prekinuti s pljeskanjem.
- Da se preda Naser! Garantujem vam prevoz i sigurnost ako se on preda! Nikom ništa neće faliti ako se Naser preda.
Othoda nekoliko metara, mora tako jer redovi zarobljenika su predugački, pa se opet poče dernjati.
- Da se preda Naser!...
Nekih četvrt sata general tako viče i traži od bespomoćnih zarobljenika da mu izruče slavnog srebreničkog komandanta. Pokloniće im život ako se on preda, obeća. Naser je u Tuzli, na sigurnom, nije među zarobljenicima. On to naravno zna jednako kao i oni. Za svo vrijeme njegove dernjave zarobljenici pljeskaše rukama. Kad on uđe u auto i ode u pravcu Bratunca, odahnuše. Izmorilo ih je pljeskanje.
Zavukoše se svako u svoje misli i pognuše glave. Predstoji im čekanje. Čekanje se produžava u nedogled. Zapadoše opet u ošamućenost i učmalost. Ništa se dugo ne dešava, pa potom počeše stizati novi zarobljenici. Jučerašnji zarobljenici pažljivo, jedva primjetno podižu glave i pogledavaju pridošlice. Među njima ima sigurno njihovih rođaka i poznanika. Onima što prepoznavaju svoje bliske ljude se oči još jače zamute tugom. Nekima suze kapaju niz lice. Ne zovu ih, ne smiju se čuti.
Mehdin jedva drži glavu na ramenima, toliko mu je teška. Kroz sivo izrupičanu bijelu maglu pred sobom vidi kamion zaustavljen na sred puta, nedaleko od njega.
Odmah potom osjeti ruku što ga drmusa za rame. Jedva vidi vojnika pred sobom.
- Diži se!– reče vojnik. Njegovo lice je izobličeno. Sužava se i rasplinjava, boji se sivim oblačićima.
- Popet ćeš se na onaj tamo kamion – reče vojnik hladno. – Slobodan si.
Vojnik ga još drži za rame dok mu priča.
- Hoću da znaš jedno – vojnikovo rasplinuto lice se približi njegovom. – Ne puštam te zato što mislim da treba da preživiš. Hoću da govoriš svojima šta vam radimo.

---