Branislav Nusic o Kosovu

citat:

---

Ove docnije, Srbi, kada se naseliše, nazvaše Vlasima. Postoje i danas još tragovi o ovim polatinjenim starosedeocima u imenima mesta na Kosovu, kao što su sela Vlaškobare, Vlahinje, Rimanište (Rumanište) itd. Onaj deo starosedelaca koji je, nepristupacnošcu predela na kojima je živeo, sacuvan bio od uticaja zavojevacke kulture, sacuvao je sve i do danas osobine svoje i ilirski jezik, i taj se deo danas naziva Arnautima ili Škiptarima. Arnauti, dakle, ali ne i docnije poarnauceni elementi, najdavniji su starosedeoci na ovim predelima, ili, bolje, potomci starosedelaca onakvih kakvi su oni pre rimskih zavojevanja bili. Pogrcavanje, medutim, starosedelaca, koje se na Balkanskom poluostrvu istovremeno vršilo kad i navedeno latinjenje, nikad nije dopiralo do ovih oblasti, vec se vršilo na jugu samo, te ta pojava nije ni imala uticaja na fizionomiju stanovništva kojim se ovaj spis bavi. Posle ovih znatnih kretanja, koja su otpocela krajem 3. veka pa se produžavalakroz ceo 4, 5. i 6. vek , pojavljuju se u ovim predelima i Srbi koji ovde zaticu Ilire (Arbanase) i polatinjene Ilire (Vlahe). Srbi su morali vrlo gusto naseliti Kosovsku kotlinu i potisnuti starosedeoce koji su ustupali i povlacili se ispred nove navale. Oni - starosedeoci - najvecma su se zadržali u sklopu Šara i Skopske Crne Gore te, održiv se tu, sacuvali su i svoj starosedelacki karakter i obicaje. Svojim gustim naseljenjem Srbi su ubrzo ovoj zemlji dali fizionomiju srpske zemlje, obrnuv ili zameniv novim i imena mesta, rekama i brdima. Tako je postao od staroga Skadra - Šar; od Ulpijane - Lipljan, tako Lab, Ibar itd. A doneše i nova imena kao: Kosovo, Vucitrn, Goleš, Jezerac, Sitnica, Nerodimka itd. Od toga doba, Srbi i ostaju gospodari predela i prilika na njemu sve do skorijih dana. Njihova brojnost, pokrštavanje koje im daje nove snage, docnije i politicka organizacija, daju im potpunu nadmocnost nad ostacima starosedelaca.

---

Ko je zivio i naseljavao Kosovu u periodu 1850-1865.g

citat:

---

Još od 1858. pa do 1862. godine naišli su na Kosovo i Cerkezi koje je, posle krimskoga rata, turska vlada ovde naselila, a najnovije naselje to su bosanski muhadžeri (muhamedanci) kojih ima mnogo u Mitrovici, Ferizovicu, a imaju i svoje selo (Mazgit) koje su sami podigli. Na Kosovu, dakle, danas ima ovih narodnosti: Arnauta i poarnaucenih Srba, Srba, Osmanlija, Cerkeza, Vlaha, Jevreja i Cigana. Arnauta pravih ima malo, a poarnauceni Srbi su najbrojniji deo stanovništva. Oni cine tri cetvrtine stanovništva kosovskog, te gotovo s pravom nazivaju Kosovo Arnautlukom, tj. zemljom u kojoj su oni gospodari. Oni su, mahom, još zbijeni po podnožjima okolnih planina, ali su vec ovladali i kotlinom i varošima. Može se reci da su to najlepše zemlje koje su Arnauti pritisli. Na Kosovu su najjaci fisovi (plemena) Gaš i Beriš, koja plemena unekoliko u masi žive. Ostala što ih ima rasturena su po varošima, selima i planinama. Na južnoj strani Kosova ima ovih plemena: Drobnjak, Sop, Krasnic, Šaljnon, Kruje-Zez, Kiljmend (Kliment), Sac itd., po drugim stranama Bituc, Hot, Šalj, Elšon, Met-Pljak itd. Na Kosovu nema Arnauta katolika, kojih najbliže ima u Metohiji, Ðakovickoj i Peckoj nahiji. Osmanlija, tj. pravih Turaka, nema na Kosovu. Tu rasu predstavlja cinovništvo, a ako je bilo i kakvih ostataka starih ratnika, izvesno se pod nepovoljnim okolnostima raselilo. Oko Novoga Brda održalo se do poslednjih dana okolo 15 domova Turaka koji su se tu naselili odmah po bici kosovskoj. Danas tamo ima jedva dve kuce, ono drugo se raselilo, izumrlo, a nekoliko kuca se doselilo u Prištinu. Istina je da po ucumatima u administraciji treba da vlada turski jezik, ali se vrlo cesto upotrebljava i arnautski. Ni cinovništvo ni turske škole po varošima nisu uspele ni koliko da osvoje jednu caršiju, a kamoli da turski jezik postane gospodar, bar u varošima, ako ne i po selima. Cerkezi su se, kao što je pomenuto, naselili odmah posle krimskog rata, izmedu 1858. i 1862. godine. Svega ih se doselilo na Kosovo 6000 porodica. Naseljenje Cerkeza su i Turci i Arnauti primili s negodovanjem, pa se i do danas nisu s njima izmirili, valjda i zato što Cerkezi uporno održavaju svoje obicaje i žive životom sasvim podvojenim od ostalih muhamedanaca. Cerkezi se nisu naseljavali po opustelim selima, nego su za sebe podizali nova sela, te otud danas na Kosovu vrlo mnogo imena Cerkez-Kej, Jeni-Cerkez-Kej itd. Iako su vec toliko godina na ovom mestu, Cerkezi još nisu naucili ni arnautski ni turski, osim onih po varošima koje je na to još i kakav posao upucivao. Cerkezima ne godi na ovoj ravnici, te brojno jako opadaju i raseljavaju se. Narocito su se mnogo raselili posle srpsko-turskoga rata. Danas ih vec nema na Kosovu više od 400 porodica. Vlaha ima prilicno i zanimaju se trgovinom. Ima ih i po selima, gde su otvorili ducane, no najradije se zbiraju oko boljih pijaca, kao što su mitrovacka, prištevska i ferizovicka. Narod ih zove Gogama. Vecinom su doseljenici iz bitoljskog vilajeta, iz onih istih sela koja ih i Srbiji šalju. Svi su pravoslavne vere. Jevreja ima po gradovima, gde se zanimaju saraflukom i trgovinom sa žitom, kožama i manufakturnom robom. U sela ne idu, a i u manjim gradovima se ne zadržavaju. U Vucitrnu, npr., nema nijednog Jevrejina. U Prištini imaju i svoju opštinu i rabina, pa i školu sa sedam daka. Ima ih u malom broju i u turskoj državnoj službi, no to su pomuhamedanjeni solunski Jevreji iz sekte donme. Posle proterivanja iz Rusije, veliki broj Jevreja naselio se u Turskoj, a od ovih 50 porodica u Prištini. Zacudo, samo za dve godine izumrlo je svih 50 porodica, tako da ni jedan jedini nije ostao u životu. Cigani, kojih ima i pravoslavnih i muhamedovaca, žive i po gradovima i po selima, zanimajuci se kovanjem i sviranjem. Svaka varoš ime svoju "Cigan-mahalu" koja je odvojena od ostalih.

Napomena:
Preuzeto iz knjige prof. dr Momcila Pavlovica i dr Predraga J. Markovica "Kosovo i Metohija - prošlost, pamcenje, stvarnost", izdavaci Institut za savremenu istoriju - Beograd, Institut za istoriju - Banja Luka, Preporod m.m. - Novi Sad, Školska knjiga, Banja Luka; Beograd 2006.

---

Ko je stvarno napisao Nacertanije

citat:

---

Pise,B Dragović

"Načertanije je napisao Čeh František Zah (1807-1892), pod rukovodstvom čelnika poljske emigracije u Parizu - kneza Adama Čartorijskog, a potrebama Srbije "upodobio" Ilija Garašanin, ministar u Vladi Srbije. František Zah "Načertanijem" predviđa "stvaranje južnoslovenske države, sa Srbijom kao stožerom", (centrom).

U vrijeme pisanja "Načertanija", vođe pobune za uspostavljanje ustavobraniteljskog režima u Srbiji - Toma Vučić Perišić (1788-1859) i Avram Petronijević (1791-1852), živjeli su u Carigradu, u emigraciji. Tvrdi se da su imali uticaja na Františeka Zaha, u sastavljanju "Načertanija". Tokom druge polovine 1844. godine, vraćaju se u Srbiju, kada je "Načertanije" već usvojeno za srpski "nacionalni spoljno-politički program".

Poljski knez, a za poljsku aristokratiju u izgnanstvu "nekrunisani kralj" Poljske - Adam Čartorijski, u egzilu u Parizu, trudio se da stvori "snažan savez" (blok) južnoslovenskih naroda, kao branu imperijalnim nasrtajima Rusije i Austrije. Kad su Rusija i Austrija okupirale i podijelile Poljsku, knez Adam Čartorijski je "tražio savez Zapadnih i Južnih Slovena", za borbu protiv Rusije i Austrije.

Zahovo "Načertanije" potrebama "srpstva" pridobio je ondašnji ministar u Vladi Srbije - Ilija Garašanin (1812-1874). Ovaj daroviti i oprezni srpski političar i državnik, Ilija Garašanin, bio je jedna od najistaknutijih ličnosti Srbije XIX vijeka. U vrijeme vladavine kneza Miloša Obrenovića, bio je "čelnik srpske vojske" (ministar vojni). U dvije srpske ustavobraniteljske vlade kneza Aleksandra Karađorđevića, Garašanin je bio ministar inostranih i unutrašnjih djela. Uporno se trudio da Srbiji "obezbijedi" vodeću ulogu na Balkanu. Otuda je razumljivo što je, baš Ilija Garašanin, tvorac nacionalnog programa "Načertanija".

Ovaj dalekovidi srpski državnik i političar pravovremeno je "pojmio" Zahovo "Načertanije" i "uspješno" ga preuredio u "program oslobođenja iz turskog jarma i ujedinjenja svih Srba, u granicama srpskih zemalja i srpske države".

Od ukupno 5.397 riječi "Načertanija", Zahovih je ostalo 4.459 ili 83,18 odsto, a Garašaninovih 908 ili 16,82 odsto. Ova (relativno mala) Garašaninova intervencija potpuno mijenja duh i smisao "Načertanija".

O Zahovoj ulozi u pisanju "Načertanija" saznalo se tek kada je srpski istoričar Dragoslav Stranjaković (1901-1966) objavio dvije svoje stručne rasprave o tome. Analizirao je i uporedio tekstove "Načertanija" Františeka Zaha i Ilije Garašanina, prema rukopisima u Garašaninovoj zaostavštini.
Zahovo "Načertanije" je sačinjeno kao "Plan stvaranja zajedničke države Južnih Slovena, oslobođenih iz ropstva Austrije i Turske, snagom srpske države". Zahov "plan" je očigledna težnja za "stvaranjem južnoslovenske države, sa Srbijom kao stožerom" (centrom).

Kovanicu “srpstvo” izmislili su srpski ideolozi, s ciljem da u srpski nacionalni korpus uključe nesrpske narode u okruženju

Ilija Garašanin je, u svom programu, "ispustio" zemlje pod Austrijom i, sem nekoliko rođaka, izostavio poglavlje "o Hrvatskoj i Česima". Zadržao je samo odjeljak, pod naslovom "Srem, Bačka i Banat", jer je te zemlje "smatrao srpskim". Garašanin izostavlja i djelove o unutrašnjoj politici Srbije. Kao dosljedni "autokrata", Garašanin nije htio da "uoči" vezu između spoljne i unutrašnje politike, u stvaranju države i rukovođenju državom.
U Zahovom uvodu "Načertanija", Garašanin je "umetnuo" rečenicu: "Program spoljne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine".
Zah je napisao da "temelj srpske politike mora biti južnoslovenski". Garašanin to prepravlja i kaže da "Srbiji treba priključiti sve srpske narode, koji je okružuju". Naravno, narode iz okruženja prethodno treba "proglasiti srpskim narodima", što je zvanična Srbija kasnije učinila. Za srpske političare i državnike, "srpski narodi" u okruženju su "svi Hrvati, Bošnjaci, Muslimani, Crnogorci i Makedonci, kao i neka sjevernoalbanska plemena". Sve su to narodi i teritorije neke buduće "Velike Srbije".

Zah govori o sredstvima za "postizanje ujedinjenja Južnih Slovena". Garašanin to prepravlja u "sredstva, kojima se postiže srpski cilj".
Zah konstatuje da Srbi "treba da saznaju položaj svake grane južnog slovenstva". Garašanin to prepravlja da "treba saznati položaj Srbiji okruženih naroda”. I tako redom. Sve što je smatrao Srbiji potrebnim, Garašanin je preformulisao i “ispustio” slovenske zemlje i narode - Čehe, Slovake, Poljake, Hrvate, Bugare i druge, a “zadržao” u tekstu samo one narode (i zemlje) koje Srbija “smatra” srpskim. Tako 908 svojih riječi, u Zahovom “Nečertaniju” od 5.397 riječi, Garašanin “ostavlja netaknutih 4.459 riječi”, bitno mijenja, “svojata i srpči” neke grupacije Hrvata, Bošnjake, Muslimane, Crnogorce, Makedonce i neka sjevernoalbanska plemena. Nije teško uočiti da je Zahovo “Načertanije” stoprocentno “južnoslovenski program”, a Garašaninovo “Načertanije” je pretežno “srpski nacionalni program”, sa djelimičnim “južnoslovenstvom”. Pominju se Bugari i Hrvati, ali bez predviđanja srpsko - hrvatskog zajedništva. Garanšaninovo “Načertanije” je “Program stvaranja” Velike Srbije”.

---

Josip vrbic, povjesnicar pise

citat:

---

Sultan Murad II oženio se 1435. godine Đurđevom kćerkom, Marom, nazvanom Amarisa koja je tako postala maćeha princu Mehmedu, budućem sultanu Mehmedu II Osvajaču /tur. El Fatih. Mehmed je 1451. godine zbacio oca s prijestolja, a svoju maćehu Maru, uz bogate darove, uptio bratu u Srbiju.
Ona se u Srbiji nije dugo zadržala, pa se 1457. godine vratila u Tursku. Naselila se je u malom selu Ježevo u Sv. Gori, južno od Strumičkog jezera. Bila je okružena srpskom vlastelom i monasima.
Tu je, između ostalih, razvila i živu političku djelatnost. Često je pozivana kao posrednik kod zaključivanja raznih ugovora o miru ili o nekim drugim pitanjima. Izdavane povelje pečatila je pečatom svoga pokojnog oca despota Đurđa Brankovića. Održavala je redovnu prepisku s Dubrovčanima, koje je nazivali svojim dobrim i starim prijateljima.
Za nju je poznati češki historičar Konstantin Jireček rekao da je hrišćanima služila svom snagom. Patrijarsi Carigradske patrijaršije (u čijem sastavu je od 1459. do 1557. godine bila i Pećka patrijaršija), postavljani su i smjenjivani njenim utjecajem.

Uz ime sultanije Mare vezan je i jedan dugo vođeni spor s Dubrovčanima oko zaostavštine njenog pokojnog oca despota Đurđa Brankovića, koja je kao poklad bila pohranjena kod dubrovačkog vlastelina Marka Đoreva Gučetića.
Mara se 1459. godine obratila Dubrovčanima sa zahtjevom da joj predaju očevu zaostavštinu, koja pripada njoj i njenom slijepom bratu Grguru. U ovaj spor umiješao se i sin Mehmeda II novi sultan Bajazid II (1481-1512), pa je Mari i Grguru vraćen samo mnaji dio očeve zaostavštine.
Mara je se kasnije zamonašila i umrla je u dubokoj starosti 14. septembra 1487. godine. Sahranjena je u manastiru Sv. Bogorodice u Kosinici kod Drame, na području starog Pangaja.

I na kraju napomena, da su Olivera (udata za Bajazita poslije Boja na Kosovu uz blagoslov srpskog plemstva i SPC), a i Mara zadržale pravoslavnu vjeru, i da su na dvoru držalie pravoslavne monahe, kao svoje isposnike.

---

Muftija Zukorlić povisio cijenu

Kraci izvod besjede sa Skupa Bosnjaka u Luksemburgu

citat:

---

Jedan od opštih problema Bošnjaka je to što je vakuf pretvoren u fukaru, a fukari se uvijek daje sitno. Kod nas u selu ili mahali, kada se suneti dijete siromaha svak' daje sitno,a kad se suneti dijete bogataša svak' daje krupno. Valjda bi trebalo biti obrnuto. Zato smo mi odlučili da naši nacionalni projekti ne budu fukara. Više ne važi sitno, nema 50 ili 100 evra, nego od 500 pa nadalje. Ispod 500 mogu samo studenti, učenici i nezaposleni", kazao je na početku muftija.

---

Georgije Sfrances, vizantijski hroničar i očevidac)

citat:

---

Konstantinopolj

“Treći dan nakon pada našeg grada, sultan je svoju pobjedu proslavio velikim trijumfom. Izdao je sljedeću deklaraciju: građani bilo koje starosne dobi, koji su se uspjeli sakriti neka napuste svoja skloništa i neka izađu na svjetlo dana. Oni su slobodni (…) Pored toga naredio je povrat svih kuća i imovine onima koji su napustili grad prije opsade. Ako se vrate, prema njima će se ophoditi shodno njihovom stepenu i vjeru. Imat će ista prava kao da se ništa nije desilo.”

Za stanovnike Konstantinopolja je ovo bio trenutak radosti i olakšanja, jer su se bojali protjerivanja iz grada. Kada je Mehmed Fatih kao pobjednik ušao u grad, pogled na njegovog prijatelja iz dječijih dana, Radua, koji se kao mudžahid borio da muslimani zauzmu Istanbul, Mehmed Fatih ga je podsjetio da na sjeveru čekaju ljuti neprijatelji. Najužasniji od njih je bio Vlad III Drakula

---

Kako su Karadzicevi i Mladicevi zlocinci ubijali lose Srbe

citat:

---

Pjesnik Vladimir Srebrov bio je jedan od osnivača SDS-a, međutim kad je „provalio“ Karadžićevu profašističku orjentaciju, napušta ovu stranku. Tokom rata je ostao u Sarajevu aktivno politički angažovan podržavajuću građansku opciju u BiH. Već prvih ratnih dana Srebrov je Karadžića nazvao ratnim zločincem, mnogo prije nekih bošnjačkih političara. Uhapšen je 1992. godine, na prevaru od strane četnika na Ilidži, kada je krenuo na pregovore o primirju, o snadbjevanju opkoljenog Sarajeva strujom, vodom i plinom. Zatvoren je u zloglasni zatvor Kula, gdje je svakodnevno 39 mjeseci bio izložen najužasnijim torturama. Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoče o tome kako dok ga četvorica četničkih grmalja „razvaljuju od batina“, Srebrov se dere „Bosna, Bosna, Bosna“. 21.oktobra 1995. godine, Srebrov je polumrtav razmijenjen, zajedno sa još nekoliko lica među kojima su i dvoje turskih novinara Munira Ačin i Ali Kočak. Oni su oslobođeni u razmjeni ratnih zarobljenika i lica na Sarajevskom aerodromu koja je obavljena u prisustvu civilne policije Unprofora i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Po izlasku iz Kule, Srebrov je izjavio da je jedan od onih koju su ga uhapsili rekao: „Volio bih da te koljem uz svirku gusala“. Od posljedica zatvorskih batina, Vladimir Srebrov je umro u Sarajevu 1999.godine u 45-toj godini života.

---

Mr.F. Alispahic, knjizevnik
Pitanje za ministra sigurnosti

citat:

---

Fahrudin Radončić je, kao ministar sigurnosti, savršeni velikosrpski proizvod, jer s jedne strane, ne vidi četništvo kojeg ima, a s druge strane, izmišlja tzv. terorizam u Bošnjaka, kojeg niti je bilo, niti ga ima.

Početkom marta izvršeno je postrojavanje paravojnih četničkih jedinica u selu Ražljevo pored Brčkog. Na smotru su došli i četnici iz Srbije. Razlog velikog četničkog okupljanja u Ražljevu je navodna opasnost koja Srbima u Brčkom prijeti od tzv. vehabija iz Gornje Maoče. Sjećamo se da je na tom obrascu navodne ugroženosti Srba od „džihad-ratnika“ započela genocidna agresija na bošnjački narod. Kao i 1992., tako i 2013., pojavljuju se četničke jedinice da spašavaju Srbe ni od čega. Ali, te paralele nisu predmet našeg interesovanja...

Naše pitanje je sljedeće: Kako je moguće da se negdje u Bosni i Hercegovini okuplja jedna paravojna formacija, a da se vijest o tome po prvi put pojavljuje u ovome tekstu? U normalnoj bi državi ministar sigurnosti bio smijenjen ili bi iz moralnih razloga podnio ostavku! Kako objasniti da svo Brčko bruji o okupljanju četnika u Ražljevu, a da se sigurnosne strukture prave da ne znaju za taj događaj?

Dejtonski mediji sjete se istraživačkog novinarstva samo kad treba izmišljati tzv. islamske teroriste. Samo jedan odgovor može objasniti tu šutnju policije i medija u vezi četničkog postrojavanja u Ražljevu: četništvo je pod zaštitom dejtonske države, odnosno, Ministarstva sigurnosti. A ako to nije tačno, onda očekujemo od ministra sigurnosti Fahrudina Radončića da javnosti objasni da li je normalno da se postrojava jedna paravojna formacija a da sigurnosne agencije na to ne reagiraju? Ne znači li to da su Sipa, Osa i druge formacije koje, navodno, štite pravni poredak, u direktnoj službi četničkih akcija?

Ako to nije tačno, onda treba očekivati smjene najodgovornijih ljudi, koji su dozvolili, i prikrili, djelovanje četničke paravojske. A na vrhu piramide odgovornosti upravo je Fahrudin Radončić, koji bi momentalno trebao napustiti fotelju ministra sigurnosti, jer je ili nesposoban, ili korumpiran, pa ne umije ili ne smije djelovati kako bi spriječio aktivnosti ove paravojne formacije.

To se neće dogoditi, jer je Radončić i prije imao povoda da se oglasi u povodu djelovanja četničkih jedinica, pa nije. Konkretno, nedavno je u Dobrunskoj rijeci kod Višegrada, a prethodno je u Bosanskoj Gradišci i Bosanskom Novom bilo postrojavanje četnika, ali ni jedna sigurnosna instanca u BiH nije reagirala.

Kao što vidimo, četnici se u kratkom razmaku postrojvaju u nekoliko krajeva Republike Srpske, uz svoju himnu „Sprem'te se, sprem'te četnici!“, kao da se uistinu spremaju za nova klanja.
Sudeći po proračunatoj šutnji ministra sigurnosti Radončića, mi bismo postrojavanje četničke pravojske trebali prihvatiti kao normalnu pojavu. Pošto je genocid nad Bošnjacima, i u Srebrenici, i drugdje, proizišao iz četničke ideologije, normalan čovjek se ne može miriti sa odomaćivanjem četništva u našoj državi. Tim prije što se Radončićeva tolerancija četništva odvija naporedo sa Radončićevim izmišljanjem tzv. terorizma pod komandom prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića. Upravo zato Fahrudin Radončić, kao lider SBB i ministar sigurnosti dejtonske države, dobija konture savršenog velikosrpskog proizvoda, jer s jedne strane ne vidi četništvo, kojeg ima, a izmišlja tzv. terorizam u Bošnjaka, kojeg niti je bilo, niti ga ima.

---

Akademok Prof. Dr. Ferod Muhic, O stereotipu zaostalog orjentalca

citat:

---

Tragična ilustracija jeste psihološka drama jednog velikog pisca. Mehmed Selimović, rano je usvojio stereotip o “zaostalim orijentalcima” Bošnjacima i “superiornim zapadnjacima” Srbima. Sdruge strane, kao čovjek koji je morao jasno uvidjeti u desetinama situacija koliko je on sam, iako pripadnik “zaostalih oprijentalaca”, i intelektualno i moralno superioran većini svojih “zapadnih prosvjetitelja” Srba - kasnije i apsandžija i dželata njegovog rođenog brata! Suočen sa ovom ozbiljnom anomalijom u odnosu na nametnutu vladajuću dogmu, Mehmed Selimović ja zapao u duboku i krajnje ozbiljnu krizu identiteta! Kako on kao “orijentalac’ uopšte može imati takav duh i um!? Ili pada cijela koncepcija, ili je u pitanju neka krupna greška. I tako, poslije dugo lomljenja u sebi, pred kraj života, Mehmed Selimović se u sebi prelomio i odlučio. Ne mogu “orijentalci” biti tako talentovani i pametni kao što je, nesumnjivo, on sam! Ako laže koza, rog ne laže! Dakle, sa takvim izuzetnim sposobnostima, on je jednostavno bio žrtva neke demografske zablude! On mora biti da je Srbin, a nikako Bošnjak! Ideja da je tek izuzetak (jedan od rijetkih pametnih “orijentalaca”), očigledno ga nije impresionirala, jer bi ga njeno prihvatanje ipak ostavilo unutar korpusa Bošnjaka, dakle “inferiornih orijentalaca”. I tako je Mehmed Selimović postao kapitalna klasična žrtva rasističkih ideologija na Balkanu.

---

Senad Zubanovic, knjizevnik i novinar

„Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji da napravi na zemlji nered...“

citat:

---

Sumornu sliku dolazećeg vremena za patriote Bošnjake, stanovnike Sarajeva upotpuniše još dva imenovanja. Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava ponovo (?) posta Srđan Dizdarević, nosilac srpskog imena, komunističkog prezimena i nikakvih rezultata dosadašnjeg rada iza sebe, zauze funkciju na kojoj je sada trebao biti Bošnjak! Dokazani prvoborac protiv bošnjačke ravnopravnosti i uz Lidiju Korać najprovjereni Lagumdžijin kadar iz sjene. Eto ličnosti koja treba koliko sutra zaštititi između ostalog i integritet branilaca ovoga grada.

Pobornik i zagovornik uvođenja alkohola i svinjskog mesa, u interesu jednakopravnosti, u restorane sarajevskog BBI Centra, Ivo Komšić za iskazani samoprijegor i borbu na tom putu sa funkcije dekana Filosofskog fakulteta promaknut je na mjesto gradonačelnika Sarajeva, odakle će svoje ciljeve zasigurno mnogo lakše moći ostvarivati. Vjerovatno je zbog toga „Naša stranka“, svojim odlučujućim glasovima, za tu funkciju i podržala njega, a ne Stjepana Kljuića koji ne govori tako jer je rođen i odrastao u ovom gradu.
Kao imperativ je Ivo odmah naveo ujedinjenje dva Sarajeva? Za njega je Lukavica, prigradsko naselje, postala grad kojeg imenuje drugim Sarajevom? Za početak i od njega dosta i previše!
Najmnogobrojniji, bošnjački narod u svojoj domovini Bosni je zaista i najtolerantniji. Međutim ta bezgranična tolerancija i njeno nastavljanje i poslije prelaska kritične donje tačke dostojanstva, širom svijeta se naziva jednostavno, jasno i glasno, onako kako je jedino ispravno: gubljenje samopoštovanja ili samoponiženje. Po svoj ponos se izgleda moramo vratiti dvadesetak godina nazad.

---