Nemoj, nikada nemoj da me tražiš,
čak i ako se osmjeliš
pa to poželiš,
čak i ako se na to odvažiš.
Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona,
jedina prava samo za tebe,
ona jedna od miliona
koja ti pruža more tišine
i svu silinu uragana
u istom trenu.

Ne, nemoj da me tražiš,
pusti me da sama svoje dane brojim
dok postojim,
dokle god trajem nekih dana,
dokle god moje vrijeme curi.
Ne daj da ti misli na tu stranu skrenu,
nipošto nedaj.
Ja se neizvjesnosti više ne bojim
ali bih radije da požurim
i da se sakrijem u uspomenu.

Potraži one neke druge ....
koje su svikle
da nose štikle,
koje samo sa debelim slojem šminke postoje,
koje još uvek ispredaju prazne priče,
koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju,
koje nose samo uzdužne pruge
jer im samo takve dobro stoje,
koje ne pričaju nego se dovikuju...


Mene nemoj,
mene ne traži
jer ja sam samo drhtaj jednog trena,
samo kap rose opijena jutarnjom vlagom,
samo neizrecivo malo parče istine u laži,
i nestalna kao morska pjena
od koje sam sačinjena.

Bojim se, strašno se bojim
ako me nađeš
da ćemo zajedno da potečemo istom snagom,
istom silinom,
istom žestinom,
i da ću početi da postojim,
stvarno postojim
od tada pa sve do svog kraja.
Probudićeš moje orkane
i bujice i rijeke,
moji snovi će da dobiju lice
i da ostvare želje daleke.

Ali, šta je sve to?
Sve će to jednom morati da stane
jer kad tad stane sve što jednom krene,
jer kratak je ovaj ljudski vijek
i prolazan poput ljepote maja.

A ako me ne nađeš,
ako me nikada ne nađeš,
ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene
odavde pa do vječnosti, zauvjek,
bez početka i bez kraja.

Rade Serbedzija
Zaboravi

Ako me sretnes negdje
u gradovima stranim
po kojima se muvam
u posljednje vrijeme

Sretni me
kao da me sreces prvi put
nismo li se mi vec negdje vidjeli
kazi i zaboravi

Zaboravi, dane koje smo
nekada zajedno i noci zaboravi
gradove kojima smo mjenjali imena
i ucrtavali u karte samo nama
dostupne

Onaj hlad pod maslinama
u nasoj uvali, uvali mirnih voda
otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio

Zaboravi da si ikada rekla
da me volis
i kako se nikada, nikada
necemo rastati

Treba zaboraviti naslove knjiga
koje smo zajedno citali
filmove koje smo gledali
Hemfri Bogarta i Kazablanku
narocito zaboravi

Ulicu divljih kestenova
s pocetka Tuskanca

I onaj nas poljubac na kisi
za koga bi znala reci
nikada necu zaboraviti
molim te zaboravi

I kada ti kazem da zaboravis
kazem ti to zato sto te volim
kazem ti to bez gorcine

Otvori oci ljubavi
nasim gradom prosli su tenkovi
odnijeli su sobom sve sto smo bili
znali, imali, zato, zaboravi

Cemu sjecanja
pogledaj kako tresnja u tvome vrtu
iznova cvjeta svakoga proljeca
nasmijesi se jutru koje dolazi
zagrli bjelinu novih dana i zaboravi

Kasno je vec dragana
hocu da kazem, zreli smo ljudi
to jest, nismo vise djeca

I znam da nije lako
i znam da mozda i boli
ali pokusaj, molim te
pokusaj zaboravi

I ako me sretnes
negdje u gradovima stranim
po kojima se muvam
u posljednje vrijeme

Sretni me
kao da me sreces prvi put
hej, nismo li se mi vec negdje vidjeli
kazi i zaboravi

HEMISFERA U KOSI


Dopusti mi da udisem dugo, dugo,
miris tvojih kosa,
da uronim u njih svoje lice
kao sto zedan uranja glavu u vodu izvora
i da masem njima
kao mirisljavom maramicom
istresajuci iz njih uspomene.
Kad bi samo mogla znati sta sve vidim
sta sve osjecam
sta sve cujem u tvojim kosama
moja dusa lebdi na mirisima
kao sto dusa drugih lebdi na muzici.
Tvoje kose kriju cio jedan svjet
pun jedara i jarbola,
u njima leze velika mora
ciji me monsuni nose prema
blazenim podnebljima
gde je prostor plavetniji i dublji
gde je vazduh mirisljav
od plodova lisca i ljudske puti
U okeanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tuznih pjesama
krepkih ljudi
svih nacija
lađa svih oblika
koje ocrtavaju svoju tananu slozenu arhitekturu
na beskrajnom nebu
gde pociva vjecna toplota.
U milovanju tvojih kosa
ponovo nalazim malaksalu tugu
dugih casova
provedenih na divanu
u kabini neke lijepe lađe
koju jedva primjetno ljulja zanjihana voda bure
izmedju saksija sa cvjecem
i praznih posuda iz kojih struji svezina
u toplom domu tvojih kosa
udisem miris duvana izmesan s´ opijumom, secerom
u noci tvojih kosa vidim
blistavo plavetnilo tropskog neba.
U maljavim pribezjima tvojih kosa
opijam se mirisima sacinjenim od sumske smole, mosusa i kokosovog ulja.
Dopusti mi da ujedam
tvoje kose, jer....
Kada grickam tvoje gipke i nepokorne kose
CINI MI SE DA JEDEM USPOMENE...

Tin Ujević

Igracka vjetrova


Pati bez suze, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si, duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.

Budi vječni valcer vir...Vtrlog vjetra nek te vije
Budi glazbe dubok mir...Budi sunce poezije

Budi sve što ja ne mogu...Što mi drugi zgazi, uze
Vrati u ljubav vjeru Bogu... Vrati vatri iskru suze

Budi takva kakva jesi... Ne mijenjaj se za sva blaga
Uvijek nek te miso resi...Ona tiha patnja draga

Ma koliko bila žena... Uvijek više tajna budi
Budi šutnja, al´ iskrena...nek te vječno slute ljudi

I daj duši svojoj strepnju...Neka čezne, ljubi, pati
Daj ljepoti smrti zebnju...I u ljubav vjeru vrati

Budi suza na dnu mora... Što je osmijeh oka krije
Budi žubor sa izvora... Budi sunce poezije.

Enes Kisevic

Ovu pjesmu je i uglazbio Ibrica Jusić i to pravo dobro. Ne vjerujem da to ima negdje na netu jer je Ibrica nije izvodio negdje od 1976. Makar ga ja nisam čuo.

Enes je veliki pjesnik.

Pjesma o vjernoj ženi - Čang Ci

Znali ste da imam muža,
I poklonili ste mi dva sjajna bisera...
Dirnuta takvom vašom pažnjom,
Prišila sam ih na bluzu od crvene svile.

U carskom parku uzdiže se gordo stanište moje porodice;
Moj muž je kopljanik u Dvoru blistave svjetlosti.
Znam dobro da je vaša namjera čista kao nebeski zrak;
Ali moje je zavjet: jedan muž u životu i u smrti.

Vraćam vam blistave bisere - sa dvije suze nalik na njih.
Zašto vas nisam upoznala kad još nisam imala muža?

Lutanje - Dragutin Tadijanović

Samotan lutam večernjim ulicama,
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,
Al nigdje nema tebe...Tebe nema.

Brod (Samostan), listopad 1920

Vesna Parun

Ne pitaj više


Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.


Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.


Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Vesna Parun
Dom na cesti



Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.

SLOVO O LJUBAVI



Ako se volite ljubavlju

koja buja u samoći, od razdaljine,

koja je više od sna nego od svesti,

i po rastanku drhtaćete od miline,

mognete li se još ikada sresti.

Vi koji se volite ljubavlju isposnika,

sa strahom od sagrešenja,

koji kao ptica o kavez lomite krila,

sećaćete se uvek jedno drugom lika.

I po rastanku

zamreti vam neće gušena htenja.

Ako zbog nje patiš od nesanice

i u ponoć hodaš budan

po bašti,

ako te lomi neutoljena želja luda,

sećanja na nju nikad se neęes spasti.

Onih s kojima se igramo

oko vatre,

a bojimo se da je dodirnemo,

s kojima idemo kraj ponora

nezagrljeni i nemi,

sećaćemo se dugo

ma i zavoleli zatim druge.

Ako je želis bezgranično,

a sediš kraj nje bez glasa

slušajući bajku koja se u vama rađa,

svanuću slično,

pamtićeš je i kad se zima

pred tobom zabelasa.

Ako veruješ sedeći uz nju

da je ljubav maslačkov puhor

koji svaki dodir moze da strese,

ako voliš u njoj san i dete,

ako ti je bez nje pusto i gluho,

misao na nju budiće te

i kad se rastanete.

Zauvek se pamte oni

s kojima se grlili nismo,

čije su nam usne ostale nepoznate,

kojima smo samo s proleća, u snu,

pisali pismo.

Oni koji se kao reke ne mogu sliti,

među kojima nema spojnog suda

krvi i krvi vrele,

a srca im se dozivaju ludo,

zaboraviti se neće

ni kad im duše budu posedele.

Ako vam je ljubav nož u srcu,

a bojite se taj nož izvući,

kao da ćete tog časa umreti,

pamtiće te on, setiće te se

i umirući.

Oni zbog kojih srca

osećamo kao ranu,

ali ranu zbog koje se jedino živi,

u sećanje nam banu

i kad zavolimo druge -

i osetimo se nesrećni i krivi.

Desanka Maksimović