Jednom u zivotu dat´ ces da te zarobe
zena toplog srca i kukavica hladnog stiska,
a s pokidanih lanaca svoje savjesti
poljubit ces svoju princezu samo jednom.

Jednom u zivotu izvuci ces karte iz rukava
i nekome reci "Zbogom", a da ni ne trepnes,
okrenutih ledja ispisati ces joj sudbinu na licu
crtama suza svojih vlastitih.

Jednom u zivotu zaboravit ces da nisi vise mlad,
zaboravit ces kako nisi imao hrabrosti
istresti nekome u lice ono sto si uvijek cuvao u sebi,
ono sto je bilo preostalo i sto vise ne postoji.

Al´ jednom u zivotu
saznat ces da nitko nije imao toliko paznje,
saznat ces da nitko nije imao toliko volje
pokloniti se tebi kao na dlanu,
da nicije srce nije bilo spremno uciniti sve za tebe kao moje,
saznat ces to samo jednom u zivotu,
a tada, da li ce vec biti kasno za oboje...

Susret

Jedan se pogled iskrao kradom
iz plavog sna sa dna tišine,
zasjao iskrom, bljesnuo nadom
i zaživeo usred tmine.

I poput duge u kišnom danu
na tren tama poče da plamti
kad lagan dodir na mome dlanu
ostavi nešto što se pamti.

Prebrzo sve su prekrile sene,
i sjaj u oku, i to lice...
Ostaše reči nedorečene
za neke druge pozornice.

I ništa više. Sve što je bilo
začas se pokri velom ćutnje.
Sve sakri plavi san svojim krilom
i nesta svega osim slutnje.

Dragana Konstantinović

LJUDI U NASIM GODINAMA

Ljudi u nasim godinama
ulaze u ljubav oprezno,
kao neplivaci u plitku vodu,
kao politicari u kombinacije,
iz cistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
vec dobrano izucili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostace zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici,
medj ljudima,
samo ce u hladnim nocima,
sami i prepoznati odjednom,
izaci na zacudjen sneg
i glasno zaplakati.


Pero Zubac

NEDJELJIVOST

Osvajati tvoju ljubav
Osvajati tvoju slobodu:
Isto je
Sto i svjetlost razlamati

Dijeliti mene od tebe,
I onda kada nas nema:
Isto je
Sto i more razdvajati.


Enes Kisevic

CEZNJA

Danas cu ti dati, kada vece padne,
U svetlosti skromnoj kandila i sveca,
U cistoti duse moje, nekad jadne,
Citavu bujicu proletnjega cveca.

U sobi ce biti sumrak, blag ko tvoje
Srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svetlim zabljestace boje
U taj svezi trenut prvoga saznanja...

Sve ce biti lepse, sve draze i vise,
Noc koja se spusta, svet sto mirno spava,
Dugo mrtvo polje na kome mirise
Krzljava i retka u busenju trava.

I tako kraj cveca ostacemo sami...
- Prolice se tada, kao bujne kise,
Stidljivi sapati u blazenoj tami,
I reci iz kojih prolece mirise...


Milan Rakic

MALAGUENA


Smrt
ulazi i izlazi
iz krcme.

Prolaze crni konji
i zlosutni svijet
dubokim stazama
gitare.

Osjeca se miris soli
i krvi zenske
u groznicavom smilju
primorja.

Smrt
ulazi i izlazi
i izlazi i ulazi
smrt
iz krcme

(Lorka)

PESNIK MOLI SVOJU LJUBAV DA MU PISE

Ljubavi moje krvi, smrti ziva, nema,
zalud ocekujem rec pisanu tvoju
i mislim s cvetom koji gubi boju,
kad zivim bez sebe, bolje da te nemam.
Uzduh je besmrtan. Stena, mira puna,
ne poznaje senu nit se od nje krije.
Srcu unutrasnjost od upotrebe nije
onaj med smrznuti sto ga toci luna.
No ja to potrpjeh. Razdreh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.
Stog recima ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da zivim u tisini,
u noci moje duse vecnoj pomrcini.

Federico Garcia Lorca

Volim onu vrstu slucajnosti
Kada se nepoznati slucajno sretnu
Kada duhovno bliski slucajno prsnu u smeh
Kao penusavi svet talasa sto raskosno
procveta i uvene

Volim onu vrstu slucajnosti
Kada se na morskoj obali slucajno utisne
stopala trag
Kada u tudjini nenadano primim pismo
Kao dva camca, jedan uz drugi a opet razdvojeni

Volim onu vrstu slucajnosti
Koja te ne uzbudi, a opet te sentimentalnim ucini
Ne trazim vecna pocela
kao sto posle smiraja Sunca Mesec dolazi
Zelim da se sve ocekivano desi
Zelim da se po planu let odigra
Ali koliko je samo ona neocekivana slucajnost
Iz zivota izvrcala predivnih iskri.

ZANOS

Govori, govori, govori...
Sklapam oci i slusam istodobno,
Eto, prodjosmo i vrhove i gori
i letimo nad morem i kopnom...
Nalijevo krvavo vece gori,
nadesno se puse pozari tamni...
Kuda li cemo stici kada zazori ?
Kud li vodi ovaj put zamamni ?
Onamo, gdje cemo u samoci,
dva plamicka sliti se opojna,
i sred bezbrojnih zvijezda po noci
zasvjetlucati kao zvijezda dvojna...
Ne znas ? Ni ja ! Nijedno ne znamo,
Ali... vodi me, vodi me onamo...


Elissaweta Bagrjana

HTIO BIH...

Htio bih, da si miris ciklame,
Ja da sam lahorac sneni,
Došla bi noc otajstvena, silna,
Ti bi se svijala k meni.
Il da si cista molitva djeve,
Vedra ko bozija miso,
Mene bi našla sunca u zraci,
Zlatom bih stazu ti riso.
Htio bih, da sam plavetno nebo,
Ti da si svjetlica mala,
Uvijek u mojoj skrita bi grudi
Nocu ko zvjezdica sjala.
Il da si kruna drhtava srebra,
Ja da sam talas ledovit,
Bura bi divlja, raznijevši mene,
Rasula zivot tvoj skrovit.
Htio bih, da si sva samo duša,
O kojoj mašta mi snila,
Moju kad svijet bi ispio dušu,
Dušom bi ti mi tad bila.


Dragutin Domjanic