Svako jutro
u isto vrijeme,
pred vratima naše sobe
Ti zastaneš .
Tu gdje leptir oblači krila,
zadnjom riječju,
dotakneš moj nemir.

Dok se tako
nijemi promatramo,
Ti se svučeš i okreneš prema suncu.
Gdje je pao snijeg
tu izgoriš,
a Tvoj pogled,
poput ptice,
u letu nestane.

Zagrljajem započneš svoj ples
i usred postelje,
nas povedeš.
Uzdasima tijela
pažljivo prekriješ
da ne bismo,
između neba i zemlje,
zaspali.

Pokraj Tvog mirisa
bosonogog me vodiš,
i na kapi požude,
toplim poljupcima smiruješ.
Takvog,
kada samo Tebi pripadam,
odvodiš i za sva vremena otkrivaš

...

Zal Kopp

Prosta istorija

Proslo je sve; i jedva dusu dirne
Secanja talas drag,
Ko s veceri kad tihom vodom pirne
Daleki vetar blag.
Proslo je sve sto bolelo me ikad!
O, laz je da se ne zaceli nikad
Rana i radosti trag.

Bez nespokojstva, bez srdzbe, bez krika,
Secam se danas ja
Ljubavi nase, tvog smeha, tvog lika;
A srce jedva zna
Za uzas dana, za besane noci,
Za kletve da se ziveti nece moci,
Za gorke snove bez sna.

Kako se mirno pozdravljamo sada!
Ni bol, ni gnev, ni strah.
Proslo je sve. - I samo katkad, kada
Mesecev takne me prah,
Dusu mi talas jedva jedan dirne,
Ko tihu vodu u veceri mirne
Dalekog vetra dah.


Velimir Zivojinovic Massuka

Već naglas…


Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već ništa u mom životu nije bilo važno tako kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći.
S nebom pločnici već su se u život kladili da si tu negdje.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.



Izet Sarajlić

BIJELE KOSE


Rano pada snijeg na visoki vrh. . .
Rano su tvoje kose pobijelile dragi!
Provlačim kroz njih ruke uz pritajen dah,
snjegovi moji bijeli, snjegovi neusporedivi…

Bile su to zlatne kose… Kad se u zoru
ispravljala tvoja glava na bijelom uzglavlju,
k´o što se sunce nehajno,prosuvši zlatne iskre,
začas podizalo nad morem osvijetljenim…

Silne su bure urlale - rani snijeg su nanijele,
ovjenčale su zauvijek tvoje čelo nepokorno…
Ti ćeš uvijek biti isti - u zori i u mraku,
kao ponosni vrh što ga kroz prozor vidim.

Snježnobijele uvojke na putu je prosula rosa,
kao što padaju zvijezde na vrh u planini,
kao što mrak pokriva smolastu moju kosu,
k´o što nas izlazak sunca poznatim cjelovom dira.

Bijele meke kose! Kao mliječni put noći,
možda ste vi isto tako zvijezde razasute?
O, sjajite za mene cijelog života, do smrti,
jer jesam noć - ako svjetlosti nemam!


Liana Daskalova


[Edited by laly on 18-09-2007 at 23:08 GMT]

HARFA BOJA

Poput svjetla
Ja pred tobom
Ostajem bez rijeci.
Misli gucu:
Harfa boja
U zvuk hoce prijeci.


Enes Kisevic

MI SE CUDNO RAZUMEMO

Mi se cudno razumemo
ko dva bola, ko dva vala
ko dva mosta u otkrica:
ja te volim cudno, nemo,
ti si ona cudna mala,
masta drevna moga bica.

O tebi su pitalice
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz decackih nagadjanja.

I svi stari snovi, evo
polagano nadolaze
ko da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snevo,
znam napamet tvoje fraze
svaku rec sam cuo davno.


Stanislav Vinaver

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem
kako nekog volim, na cesti, neku blagu zenu po
hodu prepoznajem, i trpim, kao, zbog nje. Pa
kada legne noc u moju sobu, na sto i postelju -
zamisljam: ona ce ujutru stici, mehko kljuc u
tuznoj bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - cist oprez u briznom kretu, cednost
u zivoj ruci, pod kojom oci otvaram, i dodirujem
je, govoreci: "Potrebno mi je,duso, s vremena na
vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutima ovim, punim strave, a pustim…"


Abdulah Sidran

IGRA


Uvijek se u nevrijeme igramo skrivača,
onda kad nema ko da nas traži.

Zavučemo se pod labudovo krilo
otvorenih usta
skupljeni u sebe,
nestrpljivi,
i treptimo.

Ne smijemo vikati – to je pravilo,
jer našle bi nas tuđe ruke
i iz toplog skrovišta vratile na vrtešku.

Svijet bi se okretao,
a mi za nepovratnim labudovima
do proljeća plakali.

Igra se ne bi ponovila.


Ferida Durakovic

Tuga

Poljubi me, zacaraj me sobom,
zatvori mi oci cutanjem;
da, u trenu zaborava, tobom
zivim kao senka lutanjem.

Bice mi se, tmulo od gorcine,
zaželelo tudjeg zivljenja:
jednog trena sopstvene daljine,
jednog daha bez protivljenja.

Poljubi me, zacaraj me, svedi
sasud srca do izlivanja;
obaj dusu,uzmi je, izvedi,
da pocine od prebivanja;

da, u trenu zaborava, tobom
zivim kao senka lutanjem,
sklopim oci umorne nad sobom,
i iscilim u te cutanjem.

Autor :
B.Zivoinovic Massuka

TI SI MOJ "NASLOV"

Zarobio si me u tebi
jednim osmehom,
jedinim stiskom ruke
pun nežnosti i topline.
I od tada,
ja sam tvoja mekinja
ti ,
besćutni strah u meni.
Čarobnom slašću
crpiš moju inspiraciju...

Vrtim se oko tvoje ose
u meni izazivaš ushit,
svićeš isto svakog dana
srce mi lupa
kao da se mesec kotrlja
u tvom liku...
Zaplićem se u tvoju senku
zgrušavam na tvojim usnama
ukrao si mi slobodu...
Ja podmuklo ćutim,
stidim se,
ne smem,
tvoje ime da zakačim
na mojim trepavicama.

Nećeš saznati
da skupljam snove o tebi
i slazem ih u reči...
Uzalud cu i ja
tragati za odgovorom
´kako si postao stvarnost
u mojim fantazijama´

Ostaćeš zauvek lep
u mojoj tišini.
i mraz na mojim usnama...

Lepa Simic