Večeras mi je opet četiri godine.
Iskrao sam se iz kuće i odlutao u nepoznato.
Na željezničkoj stanici gledam vagone
koji ostavljeni po strani čekaju da krenu.
Išao bih i ja, uvukao se u jedan od njih,
ali me je ipak malo strah- šta će reći mama i tata?
I sada kad je prošlo deset puta po četiri godine
poželim tu i tamo pobjeći nekud iz ovog voljenog slanog grada
zauvijek. Ipak mu se vratim.
Željeznička stanica je davno preseljena, a na onu staru -
mog srca - podsjeća još jedino veliki betonski blok - ili je ipak kamen -
gdje se kolosijek završavao. Godinama su na toj livadi, kad su vagoni otišli, gostovali cirkusi i luna-parkovi.
Nema više vozova u centru grada, cirkusi i luna- parkovi zalutaju ponekad, ali im je mjesto već prepolovio novi ogroman tržni centar
i modernistička poslovno-stambena zgrada.
Sve se mijenja i drukčije je, ali ipak u ovom srcu
još zabubnja življe kad prođe pored nevidljivih vozova i sjeti se
slonova i klovnova iz cirkusa velike Moire Orfei.
Bilo je to u prošlom vijeku. Znam da je bilo davno.
Znam da nije bitno. Znam da život slonova u cirkusima nije romantičan
kao što mišljah. Znam...

Otišao je jedan moj prijatelj na put s kojeg se rijetki vraćaju u ove krajeve. Ostao je neki dopola uređeni stan, neki prijatelji i kolege, majčin grob i ova tuzlanska čaršija koja nekima baš neće pokazati prijateljsko lice. Ostao je osjećaj nedorečenosti i slutnja da se rijetko nađe ono što je traženo. Može li se nemir koji nosimo u sebi izbrisati gumicom u nekom francuskom mjestu koje se meni ne čini Bog zna koliko boljim od ovog mog? Ili sam, pak, posve nakrivo nasađen pa ne vidim ono što je svima očito? Zašto me boli što ne vidim i što ne vide? Ne bih znao odgovor na ovo pitanje, što neko nekad reče, bez naočala

Kad se tjeskoba u srce uvuče, a vani prvi snijeg nije snijeg nego ono što narod u Tuzli naziva bljuzgavicom, čovjek nekako pomisli kako bi sve išlo lakše da je ljeto, a on u bermudama razmatra na koju plažu krenuti. Noge u sandalama bolje dišu, a vesele majce na onima što nam dolaze u susret podsjete nas da u duginim bojama nema sive. Danas sam tražio i vadio duge gaće i potkošulje iz ormana ne bih li se sačuvao zime koja počinje. Opet ću sanjati topla mora do narednog ljeta, ako ne dobijem na lotu, a neću, jer ne igram. Zna se, ko ne igra, taj i ne profitira. Možda su ovi moji u pravu. Možda je vakat da se ženim? Makar preko zime?!

Prvi maj uveče. Šetam Oktobarskom.
Aleja topola očerupana nastoji da se nekako počne oporavljati.
Sjetim se svog gimnazijskog profesora književnosti.
Mislio je da je pjesnik i grdno se mučio da porodi stihove.
Ja sam nadobudno mislio da je nadri.
Upali mi kliker - jednom nam je govorio da ga je inspirirala jedna odrezana grana u Oktobarskoj ulici koja se, uzgred, zove sada Aleja bosanskih vladara ili tako nekako. Lenjin je otišao u penziju konačno i njegova revolucija. Ipak, pomislih možda je drug profesor ipak bio pjesnik. Biće da je tako jer evo sjećanje na njegovu priču o pjesmi živi kojih dvadeset godina kasnije.

(2003)

[Edited by Sufler on 20-11-2006 at 23:45 GMT]

Dok se političari i nadriprivrednici igraju oko uključenje tuzlanskog grijanja iz Termoelektrane koja nas truje već godinama, a da ništa do plućnih bolesti ne dobijemo zauzvrat, mene griju tople papuče od predene čiste runske vune koje su mi darovali Norvežani neke davne godine u Lillehammeru. Hvala im na pažnji, susretljivosti i toplim nogama devet godina kasnije. Papuče se nisu promijenile, a moji osjećaji prema Norveškoj i njenim ljudima i ženama, kako godine idu, postaju sve srazmjerniji količini toplote koju osjećam s nogu.

19.10.2004.

Da, zaista, gdje je vrijeme
kad je i seksualna revolucija djelovala čedno?
Indexi su pjevali "voljela je sjaj u travi"
petnaestogodišnjakinje su još skupljale salvete,
a momci se utrkivali u želji da postanu novi Delibašići i Ćosići.
Vrijeme kad se program na TV radnim danom završavao u 23
da bi radni ljudi bili spremni za nove radne pobjede
dok su samo čudaci poput mene i studenti koji spremaju ispite
slušali noćni program na radiju.
Neko je drugo vrijeme. Kažu da nije baš uputno
sjetno se osvrtati za prošlim - ne znači da je bilo bolje.
Ipak, danas kad više nema nekih od junaka
kojima se osamljeni čudak radovao slušajući noćni program
Radio Beograda ili Zagreba jer ga Sarajevo još nije imalo kako treba,
žalim za danima kad je još pomalo naivno vjerovao će ljubav pobijediti
dok se u pozadini čulo muziciranje Zlatka Manojlovića posvećeno "Jednoj ženi" ili je spikerka Radio Zagreba Marta Tomljenović najavljivala
fantastičnim, pomalo promuklim glasom, "Šansone na naš način".
Vrijeme šansona je prošlo, danas i Rusi na Euroviziji pjevaju na engleskom i ne znam, ili možda znam, zašto, meni je to, eto tako, posve otužno. Valjda sam pobrkao svoj život s popularnom razbibrigom... Biće da je do mene.

Sanke kraj kontejnera za smeće
(novi susjed briše tragove starog),
da li će naći novo dijete
da poleti na njima niz Banju ili će
završiti na lomači deponije?
Prolazi život.

citat:

---

Sufler wrote:
Da, zaista, gdje je vrijeme
kad je i seksualna revolucija djelovala čedno?
Indexi su pjevali "voljela je sjaj u travi"
petnaestogodišnjakinje su još skupljale salvete,
a momci se utrkivali u želji da postanu novi Delibašići i Ćosići.
Vrijeme kad se program na TV radnim danom završavao u 23
da bi radni ljudi bili spremni za nove radne pobjede
dok su samo čudaci poput mene i studenti koji spremaju ispite
slušali noćni program na radiju.
Neko je drugo vrijeme. Kažu da nije baš uputno
sjetno se osvrtati za prošlim - ne znači da je bilo bolje.
Ipak, danas kad više nema nekih od junaka
kojima se osamljeni čudak radovao slušajući noćni program
Radio Beograda ili Zagreba jer ga Sarajevo još nije imalo kako treba,
žalim za danima kad je još pomalo naivno vjerovao će ljubav pobijediti
dok se u pozadini čulo muziciranje Zlatka Manojlovića posvećeno "Jednoj ženi" ili je spikerka Radio Zagreba Marta Tomljenović najavljivala
fantastičnim, pomalo promuklim glasom, "Šansone na naš način".
Vrijeme šansona je prošlo, danas i Rusi na Euroviziji pjevaju na engleskom i ne znam, ili možda znam, zašto, meni je to, eto tako, posve otužno. Valjda sam pobrkao svoj život s popularnom razbibrigom... Biće da je do mene.

---

Ehhh.Dina Čolić. Koliko se samo pričalo širom Balkana da li pokazuje previše ako joj se vide koljena. Pričaju neki da su Kikamac i Radovan, a neki bi se zakleli i tekstopisačica Marina pjesmu koju je pjevala gospodična Nimani po imenu Zana posvetili koljenima Dine Čolić Sad se sjetih da su ona i brkati glumac po imenu Aljoša Vučković, profesionalni Dalmatinac iz Beograda vodili neki Vikend program na TVBG. U takve programe nije bilo pristupa Mici Trofrtaljki koja je 20 godina kasnije postala mjera kvaliteta tekstova...

Stari se. Najbolji pokazatelj starenja je kad ti popularna zabava većine mladih ide na živce.

eto, a neke velike nade i ambicije su u međuvremenu sljuhnule. Nadam se da Tvoje nisu i neće, High Hopes.

[Edited by Sufler on 24-11-2006 at 19:19 GMT]

Mjesec dana ranije još je bila online
večeras živi samo u našim sjećanjima.
Doktorica se u svojim kasnim sedamdesetim
koristila kompjuterskom tehnologijom kao da je
cijeli svijet pred njom još.
Dopisivala se s jaranicama iz mladosti od kojih je jedna moja mati.
Pisale su tako o ljepotama Bosne, a i Hercegovine,
kako je u Tuzli, Sarajevu, Turskoj i Americi, ljepotama Ramazana,
o zagrebačkim studentskim danima teških kasnih četrdesetih
godina dvadesetog vijeka, Igmanu, Srebrenici, Boračkom jezeru,
Mostaru, Ilidži i o tome kako je lijepo živjeti svemu uprkos.
Nema više njenih poruka da ih odštampam majci, ni majčinih odgovora da ih sestra ili ja otkuckamo i pošaljemo.
Kad meni nedostaju poruke s one strane Atlantika,
kako li je tek mami?
Uvijek me je ubijala prolaznost.

(2005)