Hvala.

Evo malo stihoklepstva moga:


Da mi je glavu uvijek gore držati,
a ne gledati odozgo na ljude.
Da mi je osmijehom ljude veseliti
umjesto pognutog stava i tuge.
Da mi je tebe gledati uvijek
kad srce drhti, a zima nije,
da mi se duša u oku zgrije
i tako dugo na toplom pamti
ljubavi sjaj i radost mije.

Posmrtnica na oglasnoj ploči.
Nakon duge i teške bolesti u 42. godini...
Sjetih se posljednjeg susreta
s drugaricom iz osnovne škole
prije nekih petnaestak godina
na dvorištu je šetala s bebom.
Reče - dala sam joj ime Ines,
uvijek sam voljela Šerbedžiju.
Odnekud izroni uspomena da sam joj nekad u
sedmom razredu u spomenar
napisao Arsenovu pjesmu...
Sve mi misli o prolaznosti
što ih imam potrebu ispisati
sada zvuče prazno i besmisleno.
Samo lagano odnekud kao da čujem
Arsenove stihove na škriputavoj longplejki
Šerbedžijinoj i poruku "Ne daj se, Ines!"

Ovaj zivot koji izgradismo
ne moze nositi vlastitu tezinu.

Dok sam uzalud nastojao svim silama
da pokazem kako mi nije stalo,
da me ne boli, da mi nije bitno,
vapio sam za dodirom i pogledom tvojim.

Zato me se sjeti kad me jednom ne bude
i sve one zagrljaje nedocekane
pokloni nekom drugom blentavom
djecaku skrivenom iza ekrana
ovog besmislenog vijeka.

6.10. 2002. Doboj - Tuzla, Bosna

Subota.Magla. Kisa.
A nema tebe
da izmislimo sunce skupa...

(2002)

Jednom mi je neko poklonio "mali san o sreći".
Čuvam ga ljubomorno. Čini mi se da bi sve bilo besmisleno bez njega.
Bez boje i mirisa, morske pjene i onog zlaćanog traka sunca na jadranskoj plaveti u snu što ga evo i sad ćutim
ja izdržati ovaj dan ne bih mogao.

(Septembar 2002)

Tuzlanska

Nije mi srce jos
kamen postalo,
a ipak me sve jace
pritisce u ovim grudima
od nemira mirnog.

Maska spokoja se
razotkriva.
Gol sam u ovoj bjelini
ekrana i suza
sto je za tebe cuvam
duboko u sebi
lagano se meskolji
u kamenu.

Volim te.

(2003)

[Edited by Sufler on 10-06-2007 at 01:29 GMT]

Neko mi jednom davno reče da mi noć pristaje.
Zaista, uvijek mi je bila prijateljica.
Volim je više od jutra koliko god više volio
sunčan dan od mraka.
Nekako se razumijemo.
Noć i ja.

Večeras me nazvao drug izdaleka.
Nismo se dugo čuli.
On je nedavno otišao u Francusku.
Radi puno. Kaže da mu je dobro.
Lijepo je kad se neko drag potrudi
da te nađe.
Podsjetilo me to na ćevape u Limenci
kad smo bili tuzlanski gimnazijalci.
Ovaj topli osjet u duši posvećujem stoga
sjećanju na našu mladost, snijegu koji
je na vrijeme pao da se Olimpijada 1984.
održi kako treba
i našim budućim
mladostima i njihovim prilikama
da vole Jureka više od bureka.

(Januar 2007)

Prolazim večeras ulicama Tuzle i sjećam se nekih prošlih dana i večeri.
U neka doba kao da opet osjetih očevu ruku u svojoj i sigurnost
voljenog petogodišnjeg djeteta. Ne znam zašto
sjetih se pitanja koje mu postavih: "Tata, a ko će biti predsjednik kad Tito umre?" Nikako mi nije bio jasan njegov odgovor:" Šuti, hočeš da završimo u zatvoru!" Kasnije su mi stvari izgledale jasnije, ali ne mogu garantirati da sada znam ko će biti predsjednik i hoće li ga biti. Ne znam....