Mati je napravila maslanicu za moj objed u 6 popodne po povratku s posla.
Osamdeseta joj je. Gledam je kako pere suđe reumatizmu i operisanom srcu usprkos uz svoje tradicionalno brojanje i odavanje oduška samoj sebi.
Koliko je samo sigurnosti pružila njena snaga i ljubav ovom izgubljenom putniku! Gledam kako pere prozirnu posudu u kojoj je zamijesila pitu. Sjetih se neke stare vangle koja je bila bijela i imala žute i zelene tufne. Sjetih se kako je pjevala najljepše bosanske gradske sevdalinke i kako me je naučila, i ne trudeći se, da cijenim lijepu riječ. Moja mati profesor književnosti u penziji. Pokažem li dovoljno njoj i ocu koliko mi znače?

...bilo je sreće i smijeha isto koliko tuge i suza... ali ipak još pamtim svaki dodir....koji se nije nikada dogodio...

Gledam kako sunce zalazi u more na Lapadu.
More isijava vatrenu ljepotu.
Sjetih se Johane Spiri i Heidi
kako govori djedu " Pogledaj djede,
planine gore!" Djed objašnjava da to sunce izlazi i pozdravlja svijet.
Sretan sjedim na dubrovačkom kamenom zidu uz more i sunce
i pozdravljam ih.
Šteta što sam lijen da ih češće pozdravim na sabahu.


....

Čini mi se da je ovdje bio još jedan komentar o maslanici, baš mi je žao što ga više nema...

Voli me onako kako možeš
Svaki mi je tren tvoje ljubavi
draži od sto godina Markesove samoće,
od pokušaja da budem,
od ovog oporog osjećaja u grudima
što ne prolazi, osim u trenu
kad osjetim da me voliš.

Hvala na ljubavi. Ona je uvijek velika
onoliko koliko se tren iz sna bude vraćao
da mi pokaže put iz magle.

Pozdravi mi bergensku luku
i onaj brod "Odin"
sto se zvase.

Bio je 1.11. 1995.
"Bosna je trazila rjesenje"
a bio je tako lijep suncan dan
da sam bio skoro sretan
u tom hotelu "nORGE".

Jos sam se nadao ....

(2002)

Nekako često bude
ili makar samo tako izgleda
da je manje onih ishoda kojima smo zadovoljni.
Najviše je onih ni tamo, ni vamo
za koje ne znamo šta bismo.
Život je to,
tješim sebe i nastojim ne zavidjeti
onima za koje mi se čini
da im se može više
nego meni jadnom.

A nisam ti ja ba jadan...

30.7.2007



[Edited by Sufler on 07-08-2007 at 23:39 GMT]

Letjele su dvije ptice večeras
iznad najviših zgrada na Slatini.
Gledah ih malo zadivljen, malo zavidan.
S balkona moje četverospratnice
sve se čini ljepše.

Kasnije sam šećući se lagano posmatrao
Nebo iznad Tuzle
i igru oblaka u noći.
Koliko li sam samo malen u ova skoro dva metra?

Nešto tužan bijah.

6.8.2007.

[Edited by Sufler on 07-08-2007 at 23:40 GMT]

Ponekad zažalim sto mi je
"junk mail set on exclusive".
Možda bih dobio kakvu poruku
i mislio da se neko sjetio
jednog vamo...

(2002.)

Nikad nisam naučio
reći zbogom.
Znam da se i to mora,
ali eto
nekako mi ne ide...

(2002.)

Lik uz sapunicce

Volio bih da sam
lik iz sapunice.
Da me zovu Jose
i da s dragim bicem
lagano odlazim u zalazak sunca
na nekoj pjescanoj plazi
dok valovi blago
zapljuskuju obalu
i nasa stopala.

25.6.2002.