Danas me zaboljela neka odluka.
Sad znam da mi je važniji
princip mira od principa pravde.
Mada me to ne sprečava da opsujem
ljude i njihove traktate o pravdi.

Hajde da noćas budemo zasanjani kao da nam nije četrdeseta, kao da je sve još uvijek pred nama, kao da sutra nećemo gledati kako ljudi mrze ljude zato jer su ljudi, kao da je vedar dan pred nama.

Budimo veseli, nasmijani i bodri kao da će biti bolje. Na kraju krajeva možda nam se i desi ljepota ako zaželimo dovoljno jako, onako kako smo znali kad nam je bilo sedam i po, kad se krajevi duge nisu činili ovako daleko kao danas. Možda nije kasno?

Konjuhom hodamo.
Zaboravljenim putem dolinom Željove.
Voda teče.
Kliktaj uznemirenih sokolova.
Visibabe u cvatu prije rede.
Sunce mi obasjava lice.
Volio bih da mi Bosna
bude uvijek takva -
otvorena i prijateljska, a opet
jednu zehru divlja - taman toliko da pokaže
raskoš i plemenitost.

Propuštene prilike se po definiciji ne vraćaju.
Drugi put, reče.
Šta da kažem kad znam da neće biti
drugog puta.
Premaleni su mi koraci da sustignem prilike.
Čekaj dalje, dočekati nećeš.
Ne znam zašto me opet pogađa dvoličnost,
znam da je to prirodno ljudsko stanje,
ali opet, večeras me steže pomisao
da je zbir propuštenih prilika uvijek proporcionalno veći
od zbira dosanjanih susreta.

Ponekad se tako čini da nema smisla i da je sve uzalud.
Ima dana kad duša lomljivo čezne toliko da više ne znamo
boli li nas što jesmo ili što nismo.
Što nismo tamo gdje bismo voljeli.
Što se ne utapamo u nekim očima koje volimo.
Što znamo da je prolazno.
Što zaboravljamo kako nam se zove omiljeni junak iz Lovrakove Družbe Pere Kvržice.
Što smo živi, a znamo da valja još.
Onda, iznenada kao što je i došlo, nerasploženje ode i fizička nemoć zanemoća.
Tad je naših pet minuta. Sad je naših pet minuta.
Živimo ih drage moje.
Volio bih živjeti.

Singlica u plastičnom omotu
Jabuka na slici
Mary Hopkin i to su bili dani.
4 su mi godine i ludim kad mi puste
tu pjesmu na Supraphon gramofonu
u obliku koferčeta.
Nije slučajno da je pjesmu napisao
McCartney tih veselih, a teških godina
kad su oni hrabriji nosili cvijet u kosi
i govorili ne onima što bi ubijali...
Imao sam i EP Zdenke Vučković
u pratnji grupe Indexi na kojoj se nalazio i prepjev
pomenute pjesme. U stvari imam ga još i valjda ću oba imati dok sam živ.
Uvijek se neka druga prošla vremena čine boljima ovom raku...

Praznina u srcu
sumnja i nada
uzdah
hladno je
grijalica nabija račune
buljim u ekran
opet prolaznost bridi
nisam li ovo već pisao jednom?

Vincent

"Zvjezdana noć". Vincent i ja. Srce jače udara jer je još uvijek tu. Sa mnom, na razglednici njegov duh. S oba uha i lijep. Uvijek će biti dok ima ljudi i kad ova rijeka presahne biće vaza s tri suncokreta i ulica u Arlu. Značiće nekome.

(2004)

Ovih dana intenzivno sam razmišljao o smrti i tehničkim detaljima koje neko mora obaviti nakon smrti osobe, pogotovo one osobe koja nema djece ili bliske rodbine ili prijatelja. U konverzaciji s nekim online prijateljima pala mi je napamet stara pjesma grupe The Beatles, te je počeh prevoditi po sjećanju. Tim povodom, a i zbog stanja svijesti u kojem jesam, evo cijelog (slobodnog) prijevoda i originala dakako.



Eleanor Rigby


Ah, look at all the lonely people
Ah, look at all the lonely people

Eleanor Rigby picks up the rice in the church
Where the wedding has been - lives in a dream
Waits at the window, wearing a face that
She keeps in a jar by the door - who is it for

All the lonely people where do they all come from
All the lonely people where do they all belong

Father McKenzie, writing the words of a sermon
That no-one will hear no-one comes near
Look at him working, darning his socks in the
Night when there´s nobody there - what does he care
All the lonely people, where do they all come from
All the lonely people, where do they all belong

Eleanor Rigby died in the church and was buried
Along with her name - nobody came
Father McKenzie, wiping the dirt from his hands
As he walks from the grave no-one was saved

All the lonely people, where do they all come from
All the lonely people, where do they all belong
Ah, look at all the lonely people
Ah, look at all the lonely people

(John Lennon / Paul McCartney )


Hej, pogledaj malo sve te usamljene ljude
Hej, pogledaj usamljene

Eleanor Rigby skuplja rižu u crkvi
u kojoj vjenčanje bi´ - živi u snu
Kod prozora čeka noseći lice
što ga čuva u tegli kod prozora - za koga li je?

Odakle dolaze svi ti usamljeni?
Gdje pripadaju?

Otac McKenzie, piše riječi opijela
što ga neće čuti niko
Pogledaj kako radi, krpi svoje čarape
u noći kad nikog nema - nije mu stalo

Eleanor Rigby umrla je u crkvi i bila sahranjena
skupa s imenom svojim - niko nije došao
Otac McKenzie, briše prljavštinu s ruku
dok odlazi od groba, niko nije spašen

Odakle dolaze svi ti usamljeni?
Gdje pripadaju?
Hej, pogledaj malo sve te usamljene ljude
Hej, pogledaj usamljene

citat:

---

Sufler wrote:
Večeras mi je opet četiri godine.
Iskrao sam se iz kuće i odlutao u nepoznato.
Na željezničkoj stanici gledam vagone
koji ostavljeni po strani čekaju da krenu.
Išao bih i ja, uvukao se u jedan od njih,
ali me je ipak malo strah- šta će reći mama i tata?
I sada kad je prošlo deset puta po četiri godine
poželim tu i tamo pobjeći nekud iz ovog voljenog slanog grada
zauvijek. Ipak mu se vratim.
Željeznička stanica je davno preseljena, a na onu staru -
mog srca - podsjeća još jedino veliki betonski blok - ili je ipak kamen -
gdje se kolosijek završavao. Godinama su na toj livadi, kad su vagoni otišli, gostovali cirkusi i luna-parkovi.
Nema više vozova u centru grada, cirkusi i luna- parkovi zalutaju ponekad, ali im je mjesto već prepolovio novi ogroman tržni centar
i modernistička poslovno-stambena zgrada.
Sve se mijenja i drukčije je, ali ipak u ovom srcu
još zabubnja življe kad prođe pored nevidljivih vozova i sjeti se
slonova i klovnova iz cirkusa velike Moire Orfei.
Bilo je to u prošlom vijeku. Znam da je bilo davno.
Znam da nije bitno. Znam da život slonova u cirkusima nije romantičan
kao što mišljah. Znam...

---