Slatki otrov katastrofizma

(BH-dani)



Nakon što se Silajdžić vratio iz Amerike s alarmantnom (i potpuno neprovjerljivom) pričom kako je tamo "na dva mjesta pitan: zašto se ne podijelite", u jednom dijelu sarajevske i bošnjačke javnosti pojavila se psihoza nasilnog raspada države i rata. Pri tome, nitko se ne trudi da bilo što konkretizira i objektivira. Za što bi se ratovalo, tko bi napadao a tko bi se branio, tko bi s kime i protiv koga ratovao, s kakvim formacijama i organizacijom (jer je Bosna i Hercegovina, srećom, praktično demilitarizirana), tko bi politički nadzirao i motivirao nove "zaraćene strane", kako bi reagirale međunarodne snage - ta i slična razumsko-analitička pitanja nitko ne postavlja. Kao i sve kolektivne psihoze, ni ova se ne pita za razloge i realne mogućnosti, nego sama sebe hrani i pojačava slatkim otrovom mučeništva, žrtve, katastrofizma. Začas joj se nađu "glasnogovornici", i to su u pravilu javne ličnosti kod kojih vlada tragikomičan nerazmjer između nesumnjivoga utjecaja na raspoloženje javnosti s jedne, i kapaciteta za analitičko, neafektivno rasuđivanje s druge strane.

Još se ne stišava silna uzrujanost koju je u sarajevsku javnost unio profesor Zdravko Grebo kada je u Hayatovom dnevniku izjavio da "Bosna broji svoje posljednje dane". U slijedećem broju Dana Grebo je svoje tvrdnje umekšao i obesnažio, ali prosuto perje straha i nemira više se nije moglo skupiti. Sedam dana poslije u istoj emisiji nastupio je drugi nacionalni uglednik, Abdulah Sidran, koji je Grebu nadmašio, ustvrdivši nekrofilno da je "Bosna zapravo već mrtva, samo joj kao u mrtvaca još rastu nokti".

Na suprotnom kraju od manifestacija katastrofizma, možemo čuti jednako neutemeljene izraze ležernoga negiranja bilo kakve krize. Najdalje je u tome dogurao njemački ambasador Michael Schmunk, koji ne trepnuvši izjavljuje: "Ne postoje stvarni razlozi za brigu u Bosni i Hercegovini, niti ima povoda da se sada priča o krizi i na taj način kriza proizvodi... Priča o tome da postoji kriza sama po sebi proizvodi krizu..."

Tek kad sklonimo sve ove jednako površne i intelektualno neodgovorne ocjene, moguće je detektirati stvarni oblik i sadržaj jedne krize, koja već poprima dubinski, strukturalan karakter. Riječ je o sukobu srpske političke nomenklature s međunarodnom zajednicom, te o sukobu između dvaju isključivih koncepata budućega teritorijalno-političkog uređenja države. Prvi sukob je opasan zbog toga što raspolućuje Bosnu i Hercegovinu na dva dijela - jedan (Federacija BiH) koji podržava prisutnost međunarodne zajednice i njezine kancelarije (čitaj: Evrope, Zapada), drugi (Republika Srpska) koji kategorično zahtijeva odlazak tih institucija, i može se iščitavati kao svojevrsna manifestacija protuzapadnoga i protueuropskog stava. Kao i sve drugo u Bosni, i ova polarizacija ne može da nema oblik nacionalne polarizacije: uz prvu opciju su Bošnjaci i Hrvati, uz drugu Srbi.

Drugi sukob je još opasniji. Za srpsko vodstvo novo uređenje države prihvatljivo je isključivo kao federalno, uz uvjet da Republika Srpska u današnjem obliku bude jedna federalna jedinica. Bošnjački političari, najizrazitije Silajdžić, zalažu se za homogenu državu, koja ako bi i morala biti decentralizirana, to bi bilo isključivo u formi regija po geografskim i ekonomskim kriterijima, bez uvažavanja nacionalnih momenata. (U tom smislu intonirana je i najnovija Izjava Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u kojoj se traži da se teritorijalna organizacija "ne smije temeljiti na etničkoj ili vjerskoj dominaciji, nego isključivo na jednakosti svih koji žive u Bosni i Hercegovini uvažavajući prirodne, ekonomske, infrastrukturne i druge posebnosti regija unutar države Bosne i Hercegovine".) Hrvatski političari izjasnili su se za federalno uređenje, koje treba uvažavati etničke i druge kriterije, a to bi onda, uz uspostavu hrvatske federalne jedinice, nužno moralo značiti i zahtjev za smanjivanje Republike Srpske. Taj hrvatski koncept za sada ne pobuđuje debatu, jer je svima jasno da će odlučujući biti odnos između srpskoga i bošnjačkoga koncepta. I jednome i drugome u osnovi su etnonacionalni motivi, samo što je to kod prvoga jasno izraženo i ograničeno na Republiku Srpsku, a kod drugoga je zamagljeno interesom za Bosnu i Hercegovinu pa se artikulira kao "probosanstvo" i "državni patriotizam". (Najbolje je ovu nejasnoću ogolio sam reisul-ulema Mustafa Cerić, kada se na nedavnoj konferenciji u Beču požalio kako je još jedino Bošnjacima, od svih naroda bivše Jugoslavije, uskraćeno pravo "da imaju svoju nacionalnu državu".)

Ako aktualna kriza sadrži išta korisno, onda je to mogućnost saznanja koje nudi svima koji su istinski zainteresirani za sudbinu Bosne i Hercegovine, a imaju otvoren um, nezasjenjen katastrofizmom ili vrućim naciopatriotizmom: na naše oči prestaje postojati jedna Bosna i Hercegovina, postoje mogućnosti da se počne stvarati neka druga, uvjet svih uvjeta da se to dogodi jest pretvaranje uzajamnih odnosa etnopolitika (prije svih srpske i bošnjačke) iz sukobljavanja u neku vrstu zdravoga partnerstva. Sve drugo krizu pretvara u trajno stanje, u paklenu napravu pod Bosnom i Hercegovinom, a toj zemlji pribavlja status najnepoželjnijega mjesta za život u ovome dijelu svijeta.

Opet iz BHDANA

Pretkosovski ciklus Pere Lukovića



Radovane, siđi sa planine

Na pitanje da li bi ratovao, veselnik Bećković je rekao: "Pre na Kosovu nego u Avganistanu, ako bih već morao. Taj rat na Kosovu nikad nije prestao, a i to što se sada vodi jeste rat, ali drugim sredstvima"



Kad je krajem prošle nedelje, pod naslovom Tortura kao lečenje, objavljen izveštaj američke organizacije MDRI (Mental Disability Rights International) o stanju u srpskim ustanovama za lica posebnih potreba - uz stravične slike dece godinama vezane za krevet ili dokumentovanih primera o zlostavljanju ili dokaza o potpunom odsustvu brige za one kojima pomoć najviše treba: kao da su zatvorenici u najgorem koncentracionom logoru - digla se na noge politička kuka i motika da nam objasni kako je ovo „medijsko blaćenje Srbije" još jedan od podlih načina da nas slome baš u ovom historijskom trenutku, upravo kad je borba za Kosovo ušla u nadoknadu sudačkog vremena! Premudri Vojislav Koštunica nije dozvolio da mu promakne zločinačka zavera koju je primetio čim je istu spazio; biranim dss-rečnikom, usred televizijskog Dnevnika, retardirano građanstvo obavestio je o detaljima neprijateljske ujdurme ("Posebno su tendenciozne i zlonamerne optužbe da se mučenje koristi pod vidom lečenja dece i da je reč o logorima za decu, a ne o socijalnim ustanovama. Svedoci smo da se sistematski vodi propaganda kako je Srbija zahvaćena fašizmom, iako svaki građanin naše zemlje oseća najdublje ogorčenje i prema fašizmu i prema fašistima... Trenutak u kom se sve to dešava nije slučajno izabran."), otvarajući vasceli prostor za patriotske varijacije o ovoj temi.

Među prvima se oglasio ugledni i časni tabloid Kurir, čiji uvodnik smireno analizira situaciju: "Nije slučajno baš sada onaj debeli, zadrigli Amerikanac na konferenciji za novinare usred Beograda optužio Srbiju za životinjski tretman bolesne dece. Sve su to pažljivo smislili i tempirali zapadni ´spin doktori´. U Vašingtonu i Briselu odlučeno je da upravo sada, kada treba oteti Kosovo i ukinuti Srpsku, Srbe treba predstaviti kao ´poslednje evropske varvare´"... Izvesni Milivoje Mihailović - koji se predstavlja kao "službenik Vlade" zadužen za medije - omiljenom Kuriru pohitao je sa sledećim otkrićem: "Čini mi se da je neko finansirao izveštaj (o tretmanu bolesne dece) da bi bio baš takav ili da bi se pažnja javnosti odvukla s problema u vezi sa statusom Kosova." Priliku da američkim medicinskim zlikovcima zada smrtonosni udarac nije, naravno, propustila uvek pravdoljubiva Politika u erotskom vlasništvu Ljiljane Smajlović devojačko Ugrica: jedan od njenih novinarskih robova pokušao je sa lakom psihoanalizom: "Ako znaju - a znaju - da osoblje ne vezuje decu iz hira i sadističkih pobuda, zašto izveštaj nasloviti ´Mučenje kao lečenje´? Mučenje podrazumeva svesnu i zlu nameru da se nekom nanese bol. A nije nemoguće da je takva namera postojala kod onih koji su taj izveštaj pisali."

Čim je naciji svečano objašnjeno da je izveštaj samo još jedna američka svinjarija kojom se pokušava oslabiti čelični srpski duh - na scenu je stupila Katica Za Sve, nesrećni Rasim Ljajić, vlasnik nekoliko lukrativnih funkcija: čovek je istovremeno ministar za socijalni rad, predsednik Koordinacionog tela za saradnju sa Haškim Tribunalom, predsednik Koordinacionog Centra za Kosovo, predsednik jedne od dve novopazarske stranke, koalicioni partner Borisa Tadića, verni poslušnik Vojislava Koštunice. Raspolućen od silnih obaveza koje direktno utiču na izbor njegovog trenutnog identiteta, mučenik Ljajić - koji je za domove iz izveštaja očigledno čuo prvi put - krenuo je u neviđenu reklamnu kampanju; svake večeri gledamo Rasima kako sedi s bolesnom decom i zajedno s njima rešava zadatke; ponekad se Rasim igra sa obolelima, kleči pored kreveta, miluje mališane sve gledajući koja ga kamera snima; u nekoliko se navrata slikao pored izgladnelih bolesnika koje su nekako strpali u odelo s kravatom, veselo grleći sve odreda; spontan do vezivanja za krevet, Rasim izgleda kao rasplodna, muška medicinska sestra, spreman da zadovolji svakog pacijenta kojem pantomimom objašnjava koliko će bolesniku značiti kad Kosovo ostane u Srbiji!

U onim retkim medijskim trenucima kad Ljajić nije na terenu, praćen buljukom kamera i novinara koji upijaju svaku njegovu reč - mesto predsedavajućeg filozofa spram srpskog Kosova obavezno preuzima akademik Matija Bećković; tokom nekakve proslave u SANU (Srpska Akademija Nauka i Umetnosti), ovaj Koštuničin savetnik i počasni član fan-kluba Cece Ražnatović složio se oficijalnim predlogom Vojine stranke da Srbija bude vojno neutralna, ali je naglasio da Srbija „ne sme da pristane na poniženje". Na pitanje da li to znači da bi ratovao, veselnik Bećković je rekao: "Pre na Kosovu nego u Avganistanu, ako bih već morao. Taj rat na Kosovu nikad nije prestao, a i to što se sada vodi jeste rat, ali drugim sredstvima." Tužni pesnik je dodao da nije fer da samo Srbiju pitaju da li bi ratovala za svoju teritoriju, a da to ne pitaju nijednu drugu državu na svetu. Ako je čovek od reči, znači da ćemo Bećkovića u vojnoj uniformi već za dvadesetak dana videti na granici s Kosovom, verovatno u društvu raspamećenih ludaka iz Garde Cara Lazara koji - baš kao drug Matija - ponavljaju mantru kako je rat za Kosovo neizbežan i zapravo zagrevanje za pripajanje Republike Šumske matici Srbiji.

Da u tom ratu Srbi nikako neće biti sami, dokazuje današnji spektakularno-preteći naslov iz Večernjih novosti (sreda, 21. 11. ´07.): "Putin glanca rakete!" Za jednocifreni IQ čitaoca Novosti ovaj je naslov melem za svaku srpsku ranu, naročito slika da vredni Putin lično magičnom krpom glanca rakete koje će već sutra potamaniti "Šiptare i njihove saveznike"! Igrom slučajnog slučaja, u istom ovom broju Novosti gde saznajemo šta je omiljeni Putinov hobi - našao se specijalni dodatak posvećen Republici Šumskoj: na naslovnoj strani ogromnim slovima nalazi se haiku stih "Srpska ostaje srpska", uz sledeće dramatične i strahobolne naslove: "Čuvamo naša prava", "Zidamo svoju kuću", "Teraju nas na referendum", "Ne pristajemo na ropstvo", "Lajčaku smeta srpski glas", "Srbija najveći ulagač", "Aerodrom, dve centrale, autoput". Ipak, najveću zajebanciju našao sam u tekstu Osvojili svetski vrh, koji se bavi sportskim uspesima Šumske, pa se kaže kako su "slavu Srpske" na takmičenjima širom sveta (gde je svet, uglavnom, Srbija) proneli "karatisti, kik-bokseri i džudisti". Primećujete: sve nenasilni, intelektualni sportovi, brižljivo gajeni u prošlom ratu; šteta što ovih godina nije bilo takmičenja u brzom klanju zarobljenika ili snajperskoj vatri sa Pala - pa da se slava Šumske podgreje sećanjima na sportske uspehe u Srebrenici, Prijedoru, Bratuncu...

Uz tradicionalni guslarski sportski pozdrav: "Radovane, izađi iz rupe/ Da te Karla poljubi u dupe!"

Feljton Dana (I): Iz knjige Semira Halilovića Državna tajna 2



Čiji je bio Ćelo - Seferov ili Alijin?

Nakon knjige Državna tajna, koja je izazvala burne reakcije, Semir Halilović se odlučio za nastavak. Državna tajna 2 zasnovana je na najtajnijim dokumentima koji su pripadali Republici BiH i Republici Hrvatskoj. Materijali kojima je bilo suđeno da ostanu zauvijek neobjavljeni sada su na jednom mjestu: Dani će u tri nastavka objaviti ekskluzivne dijelove ove knjige



Izetbegović poziva zagrebačkog muftiju Šefku Omerbašića i traži da Ališpago naredi zaustavljanje operacije
Nakon zasjedanja Skupštine RBiH, početkom septembra 1993. godine, prema naređenju komandanta Rasima Delića, u Hercegovini, a radi učestalih napada HVO-a na Mostar, otpočinje operacija Odbrana narodnih prava - Vrdi ´93, koju su mediji pogrešno nazvali operacija Neretva ´93. Ovom operacijom je komandovao komandant operativne grupe Sjever 2 Zulfikar Ališpago Zuka, koji joj je dao naziv, izdao za nju naređenja i dao upute za djelovanje u ovoj operaciji, u kojoj su mu bili potčinjeni dijelovi: 9. mtbr., 10. brdske i Samostalnog bataljona iz Sarajeva.

Hrvatsko-bošnjački dogovori Jedinice ARBiH imale su značajne uspjehe u pokušaju deblokade Mostara, posebno na pravcu na kojem je komandovao Ališpago, kao i druge brigade 6. korpusa, koje su bile u oslobodilačkom pohodu prema Prozoru. Međutim, u isto vrijeme kada naša vojska bilježi uspjehe u rejonu Hercegovine i Srednje Bosne, predsjednik Izetbegović postiže sporazum sa predsjednikom Tuđmanom o momentalnom zaustavljanju svih borbenih dejstava i početku stvaranja "konfederacije bosanske i hrvatske republike unutar BiH", što će nekoliko mjeseci kasnije dobiti ime Federacija BiH. Naime, 14. 9. ´93. godine, u Ženevi, predsjednici Tuđman i Izetbegović, te njihove delegacije Šarinić, Matić, Žužul i Bišćević iz Republike Hrvatske, te Silajdžić, Ganić, Filipović i Komšić iz RBiH potpisuju Zajedničku deklaraciju, koja je u tri tačke sadržavala sporazum o prekidu sukoba Hrvata i muslimana, raspuštanje konc-logora, te osnivanje radne skupine za razgraničenje između Hrvatske i bosanske republike, unutar unije BiH.

Predstavnik za razgraničenje novih država ispred RBiH bio je Haris Silajdžić, a ispred Republike Hrvatske Mate Granić. Kada je za ovaj dogovor saznao komandant agresorske vojske Mladić, on 15. 9. 1993. godine upućuje pismo u GŠ HVO-a i ministru odbrane Herceg-Bosne Bruni Stojiću, kojem kratko poručuje: "Dosta nam je Vaše dvolične politike. Tuđman i Alija potpisali sporazum. Sve što je dogovoreno sa Petkovićem pada u vodu. Od noćas u ponoć smo ponovo u ratu." Logično je pitanje kako ponovo u ratu, kada ga između HVO-a i VRS-a nikada nije ni bilo!

Stojić odmah reaguje. Piše odgovor koji šalje Petkoviću, koji ga potom prosljeđuje Mladiću: "N/r general-bojnika Milivoja Petkovića, za XY stranu. Prenesite štovanoj gospodi da potpisana Deklaracija predstavlja proces prisile svjetske javnosti na paket ženevskih pregovora. Potpisana Deklaracija ne mijenja naše dosadašnje odnose, što se vidi iz intenziteta borbenih djelovanja. Nasuprot tome, Hrvatska Republika Herceg-Bosna ne namjerava srušiti dostignutu razinu sa Republikom Srpskom. Glede toga, prvi predlažemo dalje podizanje diplomatskih i svakih drugih odnosa naših dviju republika. U tom cilju predlažemo žurno sastanak na razini dviju vlada."

Da apsurd bude još veći, samo dva dana nakon potpisivanja Deklaracije sa Tuđmanom, Izetbegović potpisuje isti dokument sa Miloševićem, Bulatovićem i Krajišnikom. U Ženevi 16. 9. ´93. godine Izetbegović postiže dogovor o prestanku neprijateljstava, raspuštanju logora, te o formiranju posebne radne grupe "koja se odnosi na teritorijalno razgraničenje između dviju republika u budućoj uniji BiH, uključujući i oblast Brčko, Bosanska Krajina, dolina Neretve, Istočna Bosna i planina Ozren, a također uključujući i prirodno pravo dviju republika na prilaz moru."

Dok 20. 9. 1993. godine, na britanskom nosaču aviona Invisible, predsjednici Izetbegović, Milošević, Tuđman i Bulatović nastavljaju ženevske "mirovne" pregovore, borci ARBiH kojima su sa vrha komandovali Delić, odnosno Gušić i Ališpago, ne zaustavljaju u potpunosti uspješna borbena dejstva u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Zbog toga, dan poslije, Izetbegović poziva zagrebačkog muftiju Šefku Omerbašića i traži da Ališpago naredi zaustavljanje operacije. Zašto je Izetbegović po ko zna koji put pokrenuo paralelni sistem komandovanja, (ni)je poznato. Odakle Omerbašiću pravo da se miješa u vojne poslove, (ni)je poznato također. Vidljivo je da Izetbegović ne poziva komandu 6. korpusa kao nadređenu, već svog čovjeka iz paralelnog svijeta komandovanja - Ališpagu. (Ališpago se 2002. godine, kada je osuđen radi nasilničkog ponašanja, napada na policajca Jusufa Ivojevića u centru Sarajeva, pred sudijom izjasnio kao "metropolitanac". Bez obzira na sve, treba kazati da se Ališpago u nekim bitkama protekloga rata borio hrabro, ali je iz nekih isto tako pobjegao, kao npr. sa Igmana u ljeto ´93. godine.)

Zuka i muftija Razgovor Omerbašić - Ališpago, od 21. 9. 1993. godine, "presrele" su hrvatske tajne službe...

Ališpago: Prvo, poselami predsjednika i Tuđmana i cijeli svijet. Ovi svećenici u Konjicu su državljani RBiH. Drugo, dejstva prema Hrvatima neće stati do totalne kapitulacije ili neka nam dobrovoljno napuste Neum i Mostar!

Omerbašić: Zuka, ovo nije vrijeme da se uvjeravamo, međutim, predsjednik već dva dana stalno ponavlja da on ozbiljno želi prekinuti sve sukobe. Molim te, moraš to shvatiti.

Ališpago: Ja predsjednika poštujem i sve je to lijepo, ja ovdje ratujem. Ja zastupam narod i ja ću za ovaj narod i svoj život dati. Ništa me ne može zaustaviti.

Omerbašić: Zuka, ja potpuno razumijem i čujem dobro tvoje riječi, međutim, ja ti kažem jedno, a to je da moramo svi sarađivati i svi slušati predsjednika Izetbegovića. Molim te, ja tebe dobro znam, znam sve šta misliš i kako misliš, ali je krajnje vrijeme da ovo sve prestanemo, oni su jučer dogovorili tamo na brodu kako treba sve probleme rješavati.

Ališpago: Kada stignem u Neum, pregovarat ćemo. Ili će ga dati milom ili ću ga uzeti silom.

Omerbašić: Božiji čovječe, Zuka, Neum će se dobiti pregovorima, ne ratom i ne poginućem.

Ališpago: Šefko, nas je iskustvo naučilo da ćemo mi dobiti samo ono đe čizmom zgaznemo, da drugačije toga nema. Ja hoću da iskoristim ove Srbe što napadaju po Zagrebu i dabogda sve zapalili, cio Zagreb i Hrvatsku. Herceg-Bosna mora pasti kapitulacijom!

Omerbašić: Čuj, to se grdno varaš, nemoj tako da govoriš da će nešto kapitulacijom pasti, pregovorima se sve može riješiti. Urazumi se, Božiji čovječe! Muslimanski narod je u strašnoj krizi i opasnosti i ja ti to ne govorim, ne prenosim ti Alijine riječi, ja ti prenosim naređenje!

Ališpago: Ja u to vjerujem samo kad vidim, inače, ovdje je sve laž i prevara od početka rata pa do sad. Ovo, Šefko, ti kažem, a ti prenesi i Bobanu i svima njima da ja sa ratnim dejstvima neću stati do onoga momenta dok ne oslobodim komunikaciju Jablanica - Mostar, drugi moment, dok nam ne riješe politički sa Neumom, ja neću da stanem. Šefko, neću!

Omerbašić: Zuka, ne bih želio da ti se desi kojim slučajem nešto što bi natjeralo predsjednika da uradi ovo ili ono.

Ališpago: Dobro je, Šefko, neka oni požure sa tim pregovorima oko Neuma, a onog momenta kad naprave dogovor oko Neuma, tog momenta ja stajem sa borbenim dejstvima.

Neretva ´93. Muftija Omerbašić je na kraju razgovora gotovo mafijaški upozorio Ališpagu, rekavši mu: "Ne bih želio da ti se kojim slučajem desi nešto." Istoga dana u 15,00h Izetbegović telefonom naređuje Ališpagi da obustavi ratna dejstva u Hercegovini, jer se bliži "mirovni" dogovor. "Mirovnim" dogovorom Mostar je ostavljen Bobanu kao stolni grad Republike Hrvatske u uniji BiH i gotovo sve hidroelektrane na Neretvi su trebale pripasti fantomskoj Herceg-Bosni, koja bi se, prema Izetbegovićevim riječima izrečenim u Banskim dvorima (24. 4. 1993. godine) potom priključila Hrvatskoj - ako želi.

Ališpago na predsjednikove upute odgovara: "Gospodine predsjedniče, ja sam zadnji put bio kod Vas i razgovarali smo i Vi ste naš komandant i mi poštujemo Vas, to je bez daljnjeg. Šefko meni tamo kaže da ste Vi njemu nešto rekli, ovamo-onamo, ja nikakvog razloga ne vidim da mu to vjerujem, jer ja ništa na papiru ne vidim! Zbog toga je dobro da ste se i Vi javili. Što se tiče, Vi kako god kažete, Vi kažite, dajte samo nekome ko će nam to prenijeti, mi ćemo tačno tako postupati kako Vi naredite!"

Dakle, u svjetlu sporazuma Izetbegović - Milošević sa jedne, te Tuđman - Izetbegović sa druge strane o razgraničenju novodogovorenih republika trebaju se posmatrati događaji iz septembra mjeseca ´93. godine, kada je upućen poziv delegaciji iz Srebrenice da prisustvuju Saboru u Sarajevu, gdje im je ponuđena zamjena Srebrenice za sarajevska naselja Vogošću i Ilijaš, što će se poslije rata de facto i dogoditi. Drugi događaj, koji je itekako vezan za dogovore o razgraničenju, jeste zločin nekolicine vojnika 9. mtbr. nad civilima u selu Grabovica. Vojnici Ramiza Delalića zv. Ćelo poubijali su nedužne civile, čime se nasilno htjela zaustaviti ofanzivu Odbrana narodnih prava - Vrdi ´93, što se na kraju i uspjelo preko saradnika SDB-a vezanog za paralelni sistem komandovanja, dakle, Delalića zv. Ćelo.

Drugi lokalni komandant iz paralelnog Izetbegovićevog svijeta vojske Zuka Ališpago, koji je komandovao operacijom na terenu, poslušao je Izetbegovićevu naredbu da se "stane". Kasnije, kada je rat završen, Izetbegovićeva vlast je shvatila da će biti najlakše u Hrvatskoj medijski namjerno i smišljeno ocrnjenog generala Halilovića "prodati" kao šefa fantomske operacije Neretva ´93, okriviti ga za stradanje hrvatskih civila, što su u biti organizovali ljudi iz SDB-a BiH, kako bi sproveli već dogovorenu političku zamisao, kojom je na terenu, preko Ališpage, komandovao predsjednik Izetbegović...

Sljedećeg dana, 22. 9. 1993. godine, Izetbegović se vraća u Sarajevo. Pet dana kasnije, 27. i 28. 9. 1993. godine, održava se svebošnjački sabor i zasjeda Skupština RBiH na kojoj Izetbegović navodi devet razloga za prihvatanje "mirovnog" sporazuma kakav nude Owen - Stoltenberg i četiri razloga protiv. Bio je to jasan signal u kojem pravcu treba ići dalje. Problem više nisu predstavljali vojni i politički oponenti (uklonjeni su), već sitne korekcije ponuđenih mapa do kojih će doći 22. 12. 1993. godine. Drugoga dana zasjedanja Skupštine RBiH, Izetbegović se politički riješio i Fiketa Abdića - opozivaju ga kao člana Predsjedništva RBiH. Tako je formalno otpočeo Treći Bosanski Rat...

Akcija "Trebević" Oktobra 1993. dogodila se, od strane SDB - Sektor Sarajevo i SVB Armije RBiH, dugo planirana akcija "Trebević". Njen cilj, kako su javno govorili oni ljudi koji su je odobrili, planirali i vodili, bio je "suzbijanje kriminala" u Sarajevu. Nijedan kriminalac ili ubica, kojem je krivica dokazana i dokumentovana tokom "Trebevića", nikada nije osuđen ili zadržan u pritvoru duže od nekoliko mjeseci. Kazne su uglavnom bile uvjetne ili oslobađajuće, a počinjene pljačke, ubistva, silovanja i ratni zločini ostali su na leđima počinitelja kao ucjena radi koje i danas služe tajnim službama i njihovim političkim mentorima, obavljajući prljave poslove "za državu". Postavlja se logično pitanje: protiv kojeg su se kriminala borili SDB i SVB, odnosno njihovi politički šefovi, ako su okorjele ubice i razbojnike pustili da i danas gaze ulicama glavnog grada RBiH i provode teror nad građanima!?

Primjer kako država sarađuje sa kriminalcima i koristi njihove usluge, odnosno zataškava užasna kriminalna djela, jeste onaj na relaciji general Jašarević - Ramiz Delalić zvani Ćelo. Kada je "Trebević" otpočeo 26. 10. 1993. godine i kada je Delalić priveden u prostorije SVB-a, general Jašarević pojavio se "slučajno" u kancelariji gdje je saslušavan Delalić i upitao ga da li bi on, dakle Delalić, sarađivao sa službom i rekao sve što zna. Kriminalac u ovome prepoznaje ponudu za slobodu i govori: "Kur´ana mi, Juso, sve ću ti kazati, samo me pustite." Jašarević donosi rješenje o pritvoru za Delalića i veli mu da će ako bude sarađivao, i to odmah, danas, biti pušten već sutra. A onda je uslijedilo Jašarevićevo šeretsko pitanje, zapravo nabačena konstatacija: "Da li je tebe, možda, Sefer Halilović podstrekivao na pobunu?"

Nakon prvoga dana saslušanja, kada je Delalić "priznao" sve što je postavljeno kao pitanje-odgovor, general Jašarević 27. 10. 1993. donosi rješenje o puštanju Delalića na slobodu. Pod uvjetom da im još samo "malo" pomogne. Delalić uskoro biva pušten, uvjetno osuđen ili oslobođen za sva djela koja su mu stavljena na teret. Delalić je po sopstvenom priznanju radio za obavještajnu službu FBiH, što se danas zove OSA, u kojoj na rukovodećim mjestima rade bivši pratioci, vozači i pobočnici predsjednika Izetbegovića. SVB i SDB su tokom isljeđivanja ostalih uhapšenika iz akcije "Trebević" saznali imena organizatora i počinitelja zločina nad hrvatskim civilima u hercegovačkom selu Grabovica, ali ih nikada nisu pohapsili i procesuirali. Postoji dokument SVB-a iz 1996, na kojem piše da "zločine nad nebošnjačkim stanovništvom ne treba istraživati".

Uslijedilo je: skoro sve kriminalce koje su SDB i SVB amnestirali od kazne za zločine i pljačkanje iskoristili su kao monitrane svjedoke na suđenju generalu Haliloviću u Den Haagu. U presudi generalu Haliloviću, pored njihovih imena ili kukavičkih pseudonima, kojima su tražili da budu predstavljeni u sudnici, piše da se "njihove izjave mogu smatrati lažnima, a u nekim dijelovima i samooptužujućima". Umjesto što su im dali odriješene ruke i enormne količine ulične vlasti i novca u ruke, trebali su naučiti da dobro lažu. Međutim, postoji intelektualno "vjerovanje" po kojem samo pametan čovjek može izigravati klauna, glup nikada ne zna biti dobar "glumac"...

Dana 9. 11. 1993. godine bivši bezbjednjak u brigadi u kojom je Delalić bio zamjenik - Tomo Jurić, na traženje generala Jašarevića, napisao je profil svog bivšeg saradnika Delalića. Između ostalog, tamo stoji da je Delalić uz ironični osmijeh govorio da "neki policajci" misle da je on "Seferov čovjek". Jurić je dodao da su Delalića vezisti iz brigade više puta obavještavali da ga je tražio "Babo". Tomo Jurić, dakle Ćelin bezbjednjak u ratu, koji će kasnije, nakon rata, postati komesar sarajevske policije, kada je Ćelo prvi puta "nestao" iz grada sa dokumentima koje izdaje baš policija kojoj je Jurić tada "zapovijedao", izjaviti će da "gospodina Delalića ne poznaje i da su se sreli svega jedan ili dva puta tokom rata…"

Sva ta sprega tajne i javne policije sa bandom u Sarajevu i BiH, te bratstvo tužilaštava kantona i države sa gangsterima i ubicama svih profila neodoljivo me podsjećaju na Srbiju iz devedesetih godina, kada su na sceni bili Arkan i njegove Legije "srpske časti". I, da, posjedujem, ali ne znam da li ću ikada objaviti tajni iskaz Ramiza Delalića Ćele, što je nešto više od desetak sati materijala na kojem Ćelo govori šta zna, tj. šta je uradio, šta je trebao, a nije, za koga, protiv koga, itd. Ima li potrebe nakon svega praviti mit od nečega što je prilično jasno!? Mislim da nema. Ponekad se pitam ko će to u BiH platiti cijenu, kakvu je platio dr. Zoran Đinđić u Srbiji, da bi BiH jednom postala i normalna zemlja, pošto je sve drugo već bila...

BHdani:

Sedmi dan



Šta je starije: Gaši ili Branković?



Prije nekoliko večeri u mome domu sačekala me molba da se javim na ostavljeni nepoznati broj telefona, bez obzira u koje doba se vratim. Bilo je već blizu ponoći, bio sam u dilemi, ali sam okrenuo broj.

Sa druge strane je bio ugledni Sarajlija, čovjek kojeg tek površno poznajem. Zahvalio mi je što sam odgovorio na poziv, objašnjavajući razloge zbog kojih želi da razgovara sa mnom. S obzirom na to koliko ga je povrijedila kolegica objavljivanjem jednog netačnog navoda iz policijskih izvora u svom tekstu, bio je više nego prijatan. Tekst povodom kojeg me je pozvao donosio je informacije o policijskoj akciji hapšenja vjerovatno najdrskije sarajevske kriminalne bande. Nakon što sam se u ime kolegice i Dana izvinio što ga u žurbi nismo kontaktirali kako bismo provjerili policijske izvore, sagovornik mi je ukratko opisao pakao koji mjesecima proživljavaju njegova porodica i on, otkako je njegov poslovni objekt u sarajevskoj Titovoj ulici postao Gašijeva meta.

"Kidnapirali su me na ulici i odveli u Gašijev objekt. Ne možeš ni pomisliti šta su mi radili. Gaši je naredio da me skinu do gola. A onda sam morao da mu pokažem tabane da vidi koje su boje, kako bi ustanovio jesam li Ciganin. Tražio je od mene da mu prodam radnju. Kad sam rekao da traži isto kao kad bih ja od njega tražio da mi proda Vijećnicu, uzeo je nož i krenuo da mi odreže ruku. Rekao sam mu da mu ne mogu prodati radnju jer nije moje vlasništvo, već Općine Centar, a ja sam samo zakupac koji plaća kiriju... Bilo je užasno... Nakon toga su šestorica njegovih ljudi došli u radnju, iživljavali se nada mnom, pišajući i serući po radnji. Pukao sam. Rekao sam im da to više neću trpjeti, da ću otići u policiju. I otišao sam i već mjesec dana i mene i radnju štiti policija. Sve sam ispričao i sve ću ponoviti i pred sudom. Znam šta su oni sve u stanju da urade svjedocima, ali ja sam odlučio da idem do kraja...", u dahu mi je ispričao sagovornik, ostavivši me šokiranog.

Ukoliko ovaj mučenik ostane pri svojoj odluci da svjedoči i ukoliko do sudskog procesa uopće i dođe, javnost će dobiti potvrdu za ono što se već mjesecima šapuće: banda kriminalaca, predvođena jednim od braće Gaši, postala je najokrutnija gangsterska grupa u Sarajevu.

Nisam glup i dobro znam da je i samo prethodni pasus dovoljan razlog za očaj mojih roditelja i prijatelja koji će me nazvati nakon izlaska ovog broja Dana i pitati jesam li lud, šta mi je to trebalo, znam li ko su Gašiji i šta mogu očekivati... Uredu, valjda je mojim zabrinutim prijateljima jasno da tekst pišem pri punoj svijesti, ali da svojom i obavezom Dana smatram prezir prema Gašijima i gađenje nad njihovim metodama učiniti javnim.

No, istovremeno, na ovom mjestu želim Gašije umilostiviti sljedećim stavom: od svakog od njih pojedinačno i svih njih zajedno neuporedivo veću opasnost i veće društveno zlo predstavlja dobro organizirana grupa kriminalaca u vrhu vlasti, predvođena premijerom Federacije Nedžadom Brankovićem! Kriminalna hobotnica vlasti, u čijem centru se nalaze i Bakir Izetbegović, Hasan Čengić i Edhem Bičakčić, čije najveće pipke koordinira Haris Silajdžić, a medijski i "islamski" ih pokrivaju Fahrudin Radončić i Mustafa Cerić, oni svi zajedno predstavljaju gang pod čijim teretom sve teže brekću i BiH i Bošnjaci. Prekjučer Željezara Zenica, jučer Energopetrol, Poštanska i Tuzlanska banka, danas Elektroprivreda BiH i Energoinvest, sutra BH Telecom i Koridor 5C... Ima li kraja nezajažljivim ambicijama novih milionera, sve perjanica "zaštite bošnjačkih interesa" i "bosanskih patriota"? Da li Slovenci umjesto Neretve treba da potope Bendbašu praveći hidrocentralu, da umjesto Miloševićevih perjanica Miškovića i Lazarevića Radončićev poslovni partner postane sam Karadžić, e da bi Bošnjaci shvatili šta rade njihove perjanice?

Iz pobrojanih i još mnogo drugih razloga pomalo nerado učestvujem u (opravdanoj) hajci na Gašija i njegovu bandu. Priznajem, puno radije bih bio dio mase od barem dvadesetak hiljada očajnih, razočaranih građana BiH - demobiliziranih boraca, penzionera, invalida, izbjeglica, bolesnih, nezaposlenih, mladih bez ikakve perspektive - koji bi danonoćno protestirali tražeći Brankovićevu ostavku, prijeteći da će, u protivnom, razlupati njegov kabinet, vilu na Poljinama, službeni auto, njegov slovenski fond koji je opelješio državu, fakultet na kojem mu je dodijeljen doktorat, apartman "njegove svastike" na Bjelašnici, skladišta Direkcije za robne rezerve...

Jednostavno, radi se o tome da je Gaši samo posljedica, a Branković uzrok stanja društva u kojem živimo. Za bezakonje i drski kriminal, čiji je maneken Branković, ne može biti kriv Gaši. Kriminal bijelih okovratnika porađa nasilje "žestokih momaka". Ništa pogrešnije od jučerašnjeg uvjerenja da se kutarisanjem Ćele neće pojaviti Gaši i današnjeg uvjerenja da se hapšenjem Gašija sutra neće pojaviti njegov dostojan nasljednik. Riba samo smrdi od ćela i gašija, ali se, definitivno, čisti prvo od brankovića.

Preneseno iz magazina START
Pise: Emir Suljagic

Skoro najbolji pokazatelj kompletne degeneracije bosanskohercegovačkog društva je taj što preko ustaljenih etničkih (čitaj: entitetskih) i vjerskih granica nije moguć konsenzus o skoro bilo čemu. Zajednički odgovor na pitanje – Za šta smo mi? – skoro da nije moguće dobiti. Živimo u tri različite realnosti, koje se zapravo dodiruju jedino u tačkama konfrontacije. I jedni i drugi i treći, tobože želimo isto, želimo da nam bude bolje, ali imamo tri različite, čak i dijametralno suprotstavljene vizije boljeg. Ono što je jednima bolje, drugima predstavlja smrtnu presudu; ono o čemu bi se jedan i drugi mogli dogovoriti, treći doživljava kao prijetnju. Zahvaljujući neodgovornim političarima – najozbiljnija politička zaostavština Alije Izetbegovića je, zapravo, promocija neodgovornosti u vrhunaravni politički princip – zaključani smo u zero-sum-game. Podjednako je, naime, neodgovorno i cinično tražiti ukidanje jednog entiteta i temeljiti vlastiti politički probitak na njenome trajnom postojanju na jednoj strani, i maštati o povratku u vrijeme kad je Bog po zemlji hod’o, na drugoj. Jer, Bog je očigledno umro – meni se čini da se te desilo negdje u vrijeme kad je Srebrenica padala, ali me drugi uvjeravaju da se zbilo neku deceniju i nešto ranije – a zemlja, i svijet kad smo već kod toga, se u međuvremenu izmijenila do neprepoznatljivosti. I zato, ako se već nismo u stanju sporazumjeti oko tog Za, da li se barem možemo dogovoriti o Protiv? I to je odgovor na pitanje kakvu zemlju i društvo želimo, u bosanskim uvjetima možda i važniji od pređašnjeg. Bez pretenzija, jer vjerujem da je legitimno i mišljenje da je u redu biti kriminalac – a, sudeći po izbornim rezultatima, većina žitelja BiH dijeli upravo to mišljenje – i tek u svoje ime, evo liste stvari, aktera, pojava, organizacija protiv kojih sam ja, čije samo postojanje u nekim ili djelovanje u drugim slučajevima ovu zemlju drži zakovanu u siromaštvu i fizičku bijedu, u zatucanost i neprosvijećenost ili je njihova posljedica. Razlozi su moji i samo moji i manje su važni; neprijatelj je zajednički.

1. Dakle, ja sam protiv Stranke za BiH kao takve, iz cijelog niza razloga. Prvo, to je stranka koja jednu polovinu ove zemlje (RS) još uvijek tretira kao neprijatelja, zaraćenu stranu. Jedini ozbiljan učinak te politike je da su bosanski Srbi danas dalje od Bosne i Hercegovine i od Sarajeva nego što su ikad bili poslije rata, uključujući i vrijeme kada je Momčilo Krajišnik donosio odluke o tome. Drugo, SBiH kao stil, manir i način vladavine promovira ono što se u zapadnoj publicistici zove cronnyism, što bi se na b/h/s moglo, iako neprecizno, prevesti kao klijentelizam. Resursi završavaju u rukama vrlo uskog kruga prijatelja i poznanika; unutar tog kruga trguje se uslugama, novac mijenja ruke, nagrađuje državnim namještenjima ili profitabilnim ugovorima koji uključuju neko javno dobro (čitaj: telekomunikacije, elektroenergetski resursi, građevinski i infrastrkuturni radovi). Treće, ne znam da je iko ko je makar prešao prag neke općinske kancelarije SBiH ikad ikome položio račun za bilo šta. Dalje, njeno članstvo čine državni namještenici i službenici, a u zemlji u kojoj se državni posao doživljava kao siguran i doživotan, jedina moguća politika te stranke je borba za status quo. Na koncu, iako lista razloga nije ni izbliza iscrpljena, ja sam protiv SBiH jer su, brate, diletanti. I pritom nezajažljivo pohlepni diletanti.

2. Ja sam protiv SDA. SDA kao stranka muslimanskog kulturno-historijskog kruga bila je ključna u puštanju iz boce onog nacionalističkog džina koji nas je poslije sve redom satrao. SDA će, jednog dana, i ja ga ne moram dočekati ali bih volio biti tu kada stvari krenu tim putem, biti odgovorna pred sudom historije zato što je narod u čije ime navodno govori iskorijenjen iz dobre polovice zemlje. Već godinu dana pregledam dokumente i čitam svjedočenja koja se odnose na raspad državnog aparata – da bi SDS preuzeo kontrolu - koji je prethodio pokolju. Od amaterizma koji su, bez izuzetka, ispoljile lokalne organizacije SDA, od Hercegovine i istočne Bosne do Prijedora i Banje Luke, poraznija je jedino želja s kojom su Srbi nasrnuli na svoje muslimanske komšije. Ja sam protiv SDA jer je njen predsjednik potpisao nepravedan mir, između ostalog, uvjeravajući svoju javnost kako je Jugoslavija bila spremna poslati novih 15 divizija u BiH; prije tri mjeseca sam pročitao zapisnik sa sjednice Vrhovnog Saveta Odbrane SRJ iz januara 1996. (a mir je potpisan samo mjesec ranije) na kojem Momčilo Perišić objašnjava Slobodanu Miloševiću da VJ više nije u stanju ni održavati opremu koju ima, a da vojnicima u kasarne hranu donose roditelji jer VJ nema hrane. SDA, kao stranka formirana u uvjerenju da je moguće voditi umjerene nacionalne politike u BiH, je pokazala da takvo što u BiH može samo dovesti do rata. SDA je planski i sa vrlo jasnom kalkulacijom organizirala premještanje Bošnjaka iz istočne Bosne – što je zločin sam po sebi - u okolicu Sarajeva, da bi sebi priskrbila dugogodišnju vlast i osigurala stalnu muslimansku većinu u i oko prijestonice. SDA i danas preuzima zasluge za odbranu zemlje, ali nikad nije položila račun o tome koliko je ta odbrana zapravo koštala. I pored toga što postoji još jako mnogo razloga da svako razuman bude protiv SDA, izabrao sam ovu, patriotsku argumentaciju, tek da pokažem SDA-ovo najvažnije duplo dno.

3. Ja sam protiv SDS-a, kao stranke genocidnih manijaka. U organizacionom smislu, pokolj nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom na jednoj polovini zemlje bio bi ne samo neizvediv, nego i nemoguć bez SDS-a. Ključni mehanizam u pokolju bili su lokalni krizni štabovi pod kontrolom SDS-a; krizni štabovi su organizirali dolazak i osigurali podršku (a u nekim slučajevima, kao navodno u Zvorniku i platili ogroman novac) paravojnim formacijama, bili najvažniji u sprovođenju masovne mobilizacije lokalnog srpskog stanovništva u srpsku TO, preuzimanju vlasti i potonjem čišćenju nesrpskog stanovništva. U tom procesu, SDS je temeljito opljačkao dio zemlje koji je držao pod kontrolom: cijele fabrike prenošene su u Srbiju. SDS je, ustvari, ideja koja je izgubila pravo glasa i tu osim pravosuđa malo ko ima još nešto za reći.

4. Ja sam protiv HDZ-a, ali ne kao organiziranog hrvatskog interesa u BiH (jer, HDZ to odavno nije, ako je ikada i bio), nego kao stranke koja je inspirisala neizrecive zločine. Sve što je HDZ činio i u ratu i poslije rata je prilično detaljno dokumentirano, tako da bi svaka dodatna elaboracija bila samo traženje vremena. Moj problem sa HDZ-om (i njenim derivatima) nije u tome što tvrde da predstavljaju hrvatski nacionalni interes u BiH, nego upravo u tome što ga – ne predstavljaju.

5. Ja sam protiv Republike Srpske, kao jedinog mjesta na svijetu gdje masovne ubojice, silovatelji i zločinci uopće uživaju pravnu zaštitu i političku podršku državnog aparata. Nisam protiv RS-a kao načina zaštite kolektivnih prava Srba u Bosni i Hercegovini. Vjerujem, naime, da je SDA vodila manje diletantsku politiku u godinama prije rata, broj Srba koji se svrstao na stranu Radovana Karadžića bio daleko manji. Ali, jesam protiv RS-a u kojem će utočište – i to ne samo kao državni službenici – naći najgore što su Srbi ikada imali, gdje će se sigurno osjećati tipovi koji su silovali 15-godišnjakinje ili prisiljavali očeve i sinove na međusobne seksualne odnose.

6. Ja sam protiv Islamske zajednice, Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, ne kao takvih, nego ovakvih kakve jesu, protiv sam njihovog otvorenog i svakodnevnog miješanja u politku i pretenzija da budu čuvari nacionalne svijesti i tobožnjeg moralnog kompasa. Naprosto, nisam za biskupe koji crtaju karte, dok prešućuju aparthejd; niti za vladike koji drže pomiriteljske božićne besjede, ali blagosiljaju crkve izgrađene na otetoj privatnoj imovini; nisam za reisa koji sve moje mrtve prijatelje koji nisu klanjali hladno proglasi nemoralnim, iako su položili živote za nešto u što su vjerovali. Pošto sam osobno zainteresiran za to, naime otac mi je bio socijaldemokrata i ljevičar (ergo, ne baš vjernik) prije nego što je poginuo: da li se, poštovani reis-efendija, komunistima i nevjernicima sad i šehadet manje prima?

7. Ja sam protiv Dnevnog avaza i kao novinarstva i kao utjelovljenja poslovnih praksi. Protiv novinarstva koje je atentatorsko i ucjenjivačko i protiv poslovnih dogovora sa kućnim prijateljima Borke Vučić i Gazda Jezde, protiv pranja krvarine.

8. Ja sam protiv korupcije i vjerujem da je borba protiv korupcije jedini danas općeprihvatljivi oblik patriotizma u Bosni i Hercegovini. Ne znam kako se korupcija tačno definira, ali na svakom koraku vidim da podriva ovu zemlju, podriva njeno moralno tkivo. U onoj mjeri u kojoj se u to razumijem, čini mi se da je korupcija ne samo besprizorna krađa u organizaciji političkih organizacija, nego je postala i stanje duha. U korupciji vlasti ima nešto što jako podsjeća na korupciju nacističkog režima, koji je osim toga što je odgovoran za smrt miliona ljudi i temeljito opljačkao Njemačku. Sebastian Haffner, jedan od najvažnijih njemačkih novinara, o tome piše u svojoj Germany: Jekyll & Hyde: Nacističke vođe su instiktivno prenijele u polje korupcije Hitlerovu doktrinu da se vjeruje samo u najveće laži – jer, je skoro nevjerovatno da bi ih neko izustio – dok malo, stidljivog lažova odmah otkriju (...) Zapravo, zbog njihove veličine, zaslijepljena njemačka javnost više i ne zove pljačku nacistički vođa njenim pravim imenom. Ovi su pljačkaši tako veliki da su postali velika gospoda. Njihova moć i drskost su tako veliki da ljudi osjećaju zahvalnost što im je ostavljeno bilo šta, umjesto bijesa što im je oteto tako mnogo. Na narodnu mudrost da onaj ko laže taj i krade, treba uvesti amandman da onaj koji krade taj i ubija. Ili obratno. Na drugom, onom svakodnevnom nivou, korupcija je u BiH postala način ophođenja. Doktori uzimaju par stotina maraka od sirotinje, a zatim svojoj djeci za isti taj novac kupuju i-Pod ili ih šalju na zimovanje u Crans Montanu. Ali, gore i od toga je to kako se prosječni Bosanac (a to je, recimo, zajedničko i Bošnjaku i Srbinu i Hrvatu) uvija kao crv pred posljednjih općinskim službenikom, zahvalan na kraju za ono što mu zapravo pripada.

9. Ja sam protiv obrazovnog sistema koji proizvodi nepismenost, osrednjost i konformizam. Protiv univerziteta na kojima možeš dobiti posao (također iz kategorije trajan i doživotan, ali lagodniji čak i od državnog, pa time i poželjniji) samo ako ti je otac član političke stranke ili profesor na univerzitetu ili, a to je najbolje, i jedno i drugo. Protiv univerziteta koji proizvode studente čija je pismenost na nivou osrednjeg jugoslavenskog, socijalističkog, osnovca. Protiv univerziteta na kojima rade ljudi koji nisu gledali Dnevnik kada je padao Berlinski zid, koji niti čitaju niti objavljuju, niti im je jasno a zašto bi to, zaboga miloga, pod stare dane trebali i da rade!?

10. Protiv ponižavajućeg položaja radnika, ljudi koji su prinuđeni preživljavati dok zapravo jedini privređuju. Ja sam protiv iživljavanja poslodavaca i protiv temeljne pravne nesigurnosti radnika i mislim da je strašno da je u Bosni i Hercegovini danas uverljivo najteže pošteno zarađivati i živjeti od svog rada. Protiv svakodnevnog gaženja po dostojanstvu onog čovjeka koji ustaje u ranu zoru, radi osam, deset ili koliko god sati treba, na mrazevima na kojima puca staklo ili na nepodnošljivim vrućinama, slamajući se i znajući da to mora raditi i sutra i prekosutra, sve dok jedan dan ne bude u stanju ustati iz kreveta. Ali, dotad će se djeca valjda moći starati o sebi. Vjerovatno na isti način.

Ovaj tekst iznadj je zaista izvanredan...

Svaka čast na objavljivanju

Odličan tekst
Realno reflektuje našu sumornu svakodnevnicu  

Pa nemojte tako o nasem prvom predsjedniku, zar on nije zasluzan za to da sad dignute glave hodamo po ovo malo ulica sto nam je ostalo, zar nije on bio vizionar kakvog je Bosna samo pozelit´ mogla, pa tristo hiljada dusa bilo na dzenazi......Eno tamo na drugoj temi Alijina RS ljudi znaju za sta nam je rahmetli prezident sve zasluzan, vi zapeli za te sitnice, a on je nama na sirem nivou, za buducnost, vidice se to kasnije malo....  

Preneseno iz BHDani


Sedmi dan



Sretan april ´92.



Prvo, Šešeljev kandidat Nikolić dobio najviše glasova u prvom krugu srbijanskih predsjedničkih izbora; Srbija po cijeni jednakoj po kojoj je prodala Robne kuće Beograd Rusiji prepustila kompletnu Naftnu industriju Srbije; Kosovo se priprema za proglašenje nezavisnosti, a Evropska unija za slanje misije; Koštunica uskraćuje podršku Tadiću u drugom krugu izbora; Skupština se priprema za odbacivanje ponuđenog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom...

Pa onda, srpski predstavnici u Vijeću ministara i Predsjedništvu BiH blokirali usvajanje budžeta BiH za 2008. godinu; Regulatorna agencija BiH paralizirala nakon dogovora srpskih i hrvatskih lidera političkih stranaka da novi direktor ne bude izabran na konkursu, već dogovorom o nacionalnosti kandidata; predsjednik Upravnog odbora Javnog servisa RTVBiH Nikola Deretić praktično paralizirao rad BHT-a i BH Radija 1; Državni sud BiH pod pritiskom Vlade Republike Srpske zbog prakse podizanja optužnica za kriminal protiv "političkih lidera"; Republika Srpska traži ukidanje Vojske BiH; blokirani pregovori o reformi policije...

Dalje, Milorad Dodik iznio zahtjev da se novim ustavom Bosna i Hercegovina federalizira sa mogućnošću otcjepljenja federalnih jedinica; premijer Republike Srpske prekinuo sjednicu Vlade da bi pratio prenos meča Novaka Đokovića i zatražio da sjedište Centralne banke BiH, Vijeća ministara ili Parlamenta BiH bude u Banjoj Luci; nakon dogovora o ujedinjenju elektroprivrednih sistema Republike Srpske i Republike Srbije Vlada Republike Srpske počinje pregovore sa Rusijom da jedan krak plinovoda Južni potok, osim kroz Srbiju, prolazi i kroz Republiku Srpsku; i posao izgradnje zgrade SIPA-e u Lukavici dobila kompanija Dodikovog prijatelja i poslovnog partnera Slobodana Stankovića iz Laktaša; Dodik izabrao norvešku kompaniju za strateškog partnera u izgradnji hidrocentrala na Vrbasu; Dodikovi prijatelji i poslovni partneri Željko Kopanja i Slobodan Stanković za nešto više od tri miliona maraka postali vlasnici kompletnog Glasa srpskog, iako samo nekretnine u centru Banje Luke vrijede deset puta više...

A u Federaciji BiH nije da se stoji. Svako radi u skladu sa zahtjevima i kampanjama Dnevnog avaza, odnosno njegovog vlasnika Fahrudina Radončića: Federalni parlament i Sulejman Tihić zaustavili odlučivanje o projektu kojim se osigurava inozemna investicija od sedam milijardi maraka i rješavanje statusa preko osam hiljada rudara; sarajevski kantonalni tužilac Branko Šljivar nije otvorio istragu o kriminalu Nedžada Brankovića, već je izdao nalog za prikupljanje informacija o proceduri realizacije projekta spomenutih investicija; i pored sukoba interesa zbog vlasništva privatne firme, te pored činjenice da preko 600 stranica dokaznog materijala Finansijske policije o njegovom kriminalu već duže od šest godina stoji u ladicama Šljivarovog tužilaštva, Edhem Bičakčić ovlašten da sazove sjednicu Nadzornog odbora Elektroprivrede BiH; u Radončićevu kampanju protiv Hećinog projekta svojski se uključili i Mirnes Ajanović, Zlatko Lagumdžija i Abid Kalkan...

Poštovani čitaoci, izvinjavam se zbog ovakvog uvoda u tekst. I deset puta veći prostor od potrošenog bio bi premali da pobrojim činjenice o stanju u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina i njeno najbliže okruženje koje na nju itekako utječe. Pripišite to mojoj paranoičnosti, ali mene stanje u Bosni i Hercegovini neodoljivo podsjeća na period kad se Hrvatska odvajala od Jugoslavije i april ´92. godine. Ako sam nekog od vas, eventualno, zabrinuo, želim odmah i da ga "utješim": koliki god bio potencijal srpske rušilačke agonije, Bosni i Hercegovini reprizu ´92. mogu donijeti isključivo bošnjački kriminalci, bošnjački političari i bošnjački nezasitni profiteri koji su se stavili u službu nekadašnjih Miloševićevih i Karadžićevih najbližih suradnika, a današnjih moćnih milijardera.

U pravu ste ako ste zaključili da aludiram na potpunu konfuziju aferom koju je proteklih dana lansirao po mnogima, a i po njegovom vlastitom uvjerenju, najmoćniji Bošnjak današnjice Fahrudin Radončić. Bijesan je što kao mnogo puta do sada njegov nalog najvišim bošnjačkim dužnosnicima nije prošao glatko, te što posao preprodaje viškova struje Elektroprivrede BiH, vrijedan stotinama miliona eura, nisu poklopili on i njegov najnoviji beogradski poslovni partner Vojin Lazarević. Svi bošnjački lideri, političari, funkcioneri odavno znaju o čemu se radi, ali, sa izuzetkom Vahida Heće, te nesretnih rudara, ne usuđuju se reagirati u strahu od brutalne Radončićeve medijske odmazde. Pritom vlastitu savjest tješe sitnošićardžijskom računicom da Radončić ovog puta ne pušta krv njima, nego njihovim političkim rivalima. Pritom im ništa ne znači to što su prethodno i sami bili žrtve istog teroriste i što će i oni opet doći na red čim i pomisle da mu odbiju i najmanji zahtjev.

Za razliku od svih prethodnih sličnih kriza, nikada jasnije nije bilo šta su Radončićevi motivi i ko su mu saveznici. Iako sedam milijardi maraka investicija, zbrinjavanje osam hiljada rudara i otvaranje desetina hiljada novih radnih mjesta nije mala stvar, za Bosnu i Hercegovinu i sudbinu svih njenih građana puno je bitnije hoće li Bošnjaci nakon skoro petnaest godina sa svojih leđa skinuti nezasitno zlo, koje narasta sa brojem spratova novog nebodera pored sarajevske Željezničke stanice i koje rijetke hrabre protivnike melje brzinom puno većom od one kojom rotira restoran na vrhu hotela Radon Plaza.

Dani:


Afere: Novi prilozi za biografiju Vojina Lazarevića



Od Karadžića do Radončića

Koliko god (ne)uspješno Fahrudin Radončić preko svog Avaza posljednjih dana unosio konfuziju u javnost kriminaliziranjem i rušenjem investicija od sedam milijardi maraka u elektroenergetski sektor Federacije BiH, objašnjenje nove afere je veoma jednostavno: ne bi je ni bilo samo da je Haris Silajdžić prihvatio nalog da na čelo Elektroprivrede BiH postavi Mesuda Bašića i Edhema Bičakčića i tako osigura da Fahrudin Radončić i njegov novi beogradski poslovni partner Vojin Lazarević poklope preprodaju struje Elektroprivrede BiH, što za mandatni period od četiri godine na koji se imenuje poslovodstvo ove kompanije predstavlja biznis čiji se obim mjeri stotinama miliona eura



Vojin Lazarević
Prema izvorima Dana iz Beograda, u poslovnim krugovima srbijanske prijestolnice danima prije prošlog četvrtka širila se informacija o tome kako je Damir Fazlić, preko Fahrudina Radončića, omogućio Vojinu Lazareviću i njegovoj kompaniji Rudnap posao iz snova: mogućnost da bude ključni preprodavac viškova struje Elektroprivrede BiH. Vrijednost tih tržišnih viškova, pogotovo kad uskoro istekne ugovor o isporuci struje Hrvatskoj elektroprivredi, mjerit će se stotinama miliona eura, pomnoženo sa brojem godina...

No, da se ne gubi vrijeme do prvog velikog ugovora sa Elektroprivredom BiH, Lazarevićev Rudnap je, računajući da je sve već sređeno, pismom u četiri rečenice

(poslatim faksom!) sredinom decembra prošle godine zatražio od Elektroprivrede BiH sklapanje ugovora o kupovini takozvane tercijarne struje. No, iz Sarajeva je stigao neočekivani odgovor: prodaja tih viškova struje ugovorena je sa dva dugogodišnja kupca još prije četiri mjeseca. Tada na scenu stupa Radončić i njegov Avaz: bila je dovoljna samo trodnevna kampanja optužbi na račun tadašnjeg vršioca dužnosti direktora Elektroprivrede BiH Amera Jerlagića i ministra Heću i već potpisani ugovori su poništeni. O šteti za nastaloj za Elektroprivredu BiH niko i ne pomišlja da govori, Radončić je efektno svom novom beogradskom partneru demonstrirao moć, a Lazarević je bio prezadovoljan: pokvario je posao svom nekadašnjem najbližem prijatelju i poslovnom partneru Vuku Hamoviću, kojeg drži najvećim neprijateljem i konkurentom, a koji je trebalo da bude jedan od kupaca tercijarne struje.

Nakon tada Radončić slavodobitno, nakon što je po njega u Sarajevo sletio privatni avion Miroslava Miškovića, leti u Beograd i na ručku u poznatom Klubu privrednika (sa Miškovićem, Lazarevićem i premijerom Republike Srpske Miloradom Dodikom) hvali se da je sve završio da za direktora Elektroprivrede BiH bude izabran Mesud Bašić, a za predsjednika Nadzornog odbora Edhem Bičakčić. Međutim, nastaju problemi tamo gdje ih je najmanje očekivao: Silajdžić odbija izbor Bašića za direktora Elektroprivrede. Brutalne prijeteće poruke šalju mu i Radončić i Damir Fazlić, ali on ne popušta. Tada pomenuti tandem vrši pritisak na Safeta Oručevića da iskoristi svoj utjecaj i ishodi Silajdžićev pristanak za Bašića. No, i Oručević odbija nalog svog dojučerašnjeg višegodišnjeg "intimusa". Radončić se ne predaje: poziva Silajdžića na večeru i zajedno sa reisom Cerićem traži podršku za izbor Bičakčića za predsjednika Nadzornog odbora Elektroprivrede BiH. Silajdžić pristaje, nadajući se da će izbor blokirati lider SDA Sulejman Tihić. No, uz obećanje da će zauzvrat Bičakčić dići ruke od velikog povratka na potpredsjedničko mjesto u SDA (za šta je Radončić sedmicama vodio kampanju), Tihić prihvata zahtjev. No, nakon što Hećo mobilizira članove Skupštine dioničara Elektroprivrede BiH, Bičakčić na tajnom glasanju ne dobija najviše glasova i ne postaje predsjednik Nadzornog odbora. Radončić je šokiran, a izabrani predsjednik Nadzornog odbora primoran da još istog dana podnese ostavku. Radončić je bijesan kao ris, traži od Silajdžića da smijeni Heću, ali on odbija. Na zahtjev da se makar malo distancira od Heće Silajdžić odgovara pred TV kamerama da u potpunosti podržava ministra, njegov projekat koji donosi sedam milijardi maraka investitora iz Njemačke, Austrije i Kazahstana, te sigurnost za rudare. Uz to dodaje da je uvjeren da nikakve nezakonitosti nema u proceduri kojom je Hećo vodio projekt, izrazivši spremnost da se povuče sa funkcije predsjednika Stranke za BiH ukoliko se dokaže suprotno. To je ujedno bio i okidač koji je pokrenuo brutalnu kampanju kriminaliziranja Heće i njegovog projekta, te Silajdžića i Oručevića.

S one strane Drine, u Lazarevićevim beogradskim krugovima je sve do izlaska prošlog broja Dana trajala euforija unosnim poslom koji je osigurao Fazlić preko Radončića, "najmoćnijeg čovjeka u Sarajevu". No, kako su počele telefaksom stizati stranice Dana, to je euforija nestala, a Fazlića, koji se zatekao u Beogradu, uhvatio je blagi očaj. Usijale su se telefonske veze na relaciji Lazarevića i Fazlića, s jedne, i Radončića, s druge strane. U panici pada odluka da se tekstovi Dana, u kojima se raskrinkava Lazarevićeva bliskost sa Karadžićem i odnosi sa Radončićem anuliraju još istog dana, tačnije navečer, u emisiji Federalne televizije Pošteno. Otkud se u emisiji kao telefonski sagovornik našao Vojin Lazarević, ni danas ne zna urednik Informativnog programa FTV Bakir Hadžiomerović. To zna Duška Jurišić, koja je vodila razgovor sa Lazarevićem, ali koja je mimo dogovora, sa nekoliko pitanja od mnogih koja je imala na raspolaganju, u potpunosti zbunila i ogolila skandalozne činjenice o Lazareviću: da je bio, unatoč tome što tvrdi samo član, a ne i potpredsjednik Kilibardine Narodne stranke iz njene četničke faze i bliske saradnje sa Radovanom Karadžićem; da je Radončić njemu i Fazliću u Sarajevu organizirao večeru sa premijerom Nedžadom Brankovićem i šefom državne obavještajne službe Almirom Džuvom (unatoč tome što Kantonalno tužilaštvo u Sarajevo godinama ne procesuira tri optužnice protiv Fazlića "zbog nepoznate adrese stanovanja"); te da, na kraju, izjavi nešto apsolutno najuvredljivije što je bh. auditorij mogao čuti poslije rata: da se ne kaje što je tokom zločina u BiH bio u savezu sa Karadžićem i doda da valjda nije za čuđenje ako "čovek evoluira u svom političkom mišljenju". Valjda od Karadžića do Radončića.





Ne kajem se zbog Karadžića

Transkript dijela intervjua emitiranog na Federalnoj televiziji nekadašnjeg potpredsjednika Kilibardine Narodne stranke Vojina Lazarevića, trgovca strujom, vlasnika kompanije Rudnap i najnovijeg beogradskog poslovnog partnera Fahrudina Radončića



- Kakvi su Vaši kontakti sa Fahrudinom Radončićem?

- Gospodina Radončića sam sreo jedanput ili dvaput i bilo mi je veliko zadovoljstvo da ga upoznam, imam visok stepen poštovanja prema tome što je uradio, i on je prosto markantna ličnost u regionu sa aspekta onoga što je uradio pre svega na medijskom planu. Imo sam prilike s njim da večeram i eto to je priroda mojih kontakata.

- Da li je bilo poslovnih dogovora?

- Ne, gospodin Radončić se bavi medijima, ja se bavim strujom, tako da nismo imali dodirnih poslovnih tačaka, a imao sam, kažem, prilike da večeram s njim kad je gospodin Tom Ridge, koji je bio prvi američki homeland security adviser, znači čovjek zadužen za koordinaciju američkih sigurnosnih službi kad je bio u regionu, kome sam ja imao prilike isto u jednom delu da budem domaćin i imo sam prilike da večeram sa gospodinom Radončićem i, kažem, gospodinom Ridgeom i eto to je priroda mojih kontakata. Gospodin Ridge, s obzirom na prirodu posla koji je ranije obavljao, blizak je, ja mislim, pre jednoj drugoj grupaciji, znači proizvođačima vojne opreme i mislim da je njegovo interesovanje kad je BiH u pitanju bilo pre svega u tom sektoru, znači nismo razgovarali tada o električnoj energiji niti o ulaganju u elektroenergetski sektor BiH, ali se razgovaralo o ovoj drugoj industriji.

- O vojnoj industriji...

- Tako je ... i interasovanju eventualno američkih kompanija, koje zastupa gosp. Ridge, o njihovom interesovanju za ulaganje u tu industriju u BiH.

- To znači da i Vi imate interes za ulaganje u tu vrstu industrije?

- Pravo da vam kažem, ja sam tu bio potpuno..., ovaj, meni je to bilo vrlo interesantno, jer sam nešto novo čuo, ja sa tom industrijom nemam nikakve veze, nikad nisam imao, niti danas imam.

- Pa dobro, osim ugodnog ćaskanja, koji je Vaš bio interes da prisustvujete na toj večeri na kojoj su bili gosp. Ridge, kojeg ste spomenuli, gosp. Radončić, Damir Fazlić, Almir Džuvo, šef obavještajno sigurnosne službe BiH?

- Kakvi mogu da budu interesi kad je takav skup u pitanju, znači da li normalan preduzetnik u regionu ima interesa da upozna premijera jedne od država u regionu, da li ima interesa da sedi sa jednim ozbiljnim političarem i poslovnim čovekom iz Amerike, pa naravno da je interesantno biti u takvom društvu.

- Hoćete da potvrdite da je toj večeri prisustvovao, rekli ste, državni premijer, odnosno to je federalni premijer Nedžad Branković?

- Tako je.

- Međutim, svojevremeno prema novinskim člancima priznali ste da ste poslovali sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Da li je to tačno?

- Nisam priznao da sam poslovao sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Ovaj... Znam da su neke firme za koje se pretpostavlja da su bliske njemu kupovale derivate od moje firme, ali pravo da vam kažem, nikad nisam imao direktan poslovni kontakt sa gospodinom Ražnatovićem.

- Početkom 90-tih bili ste potpredsjednik Narodne stranke Crne Gore koja je otvoreno podržavala Radovana Karadžića. Je li tako?

- Bilo bi dobro da napravite neku proveru, nisam nikada bio potpredsednik Narodne stranke, bio sam član Narodne stranke i danas sam član Narodne stranke, ali nisam bio potpredsednik i Narodna stranka je stranka koja je nastala 90-tih godina, ali vas podsećam na činjenicu da je Narodna stranka u kojoj ja jesam bio član bila i koalicioni partner u Vladi Crne Gore od ´98. - 2000. godine i to upravo u onim godinama kada je rušen Slobodan Milošević, prema tome, i to je deo istorije Narodne stranke i mog političkog angažmana.

- Ali, i sami ste rekli - to je jedna posve drugačija uloga u odnosu na onu 90-tih godina, ranih 90-tih godina.

- Tako je, tako je.

- Šta to znači, da ste se pokajali?

- Ne, nisam se pokajao. Prosto su istorijske okolnosti evolutivne. Znači, mnogi su bili 90-tih godina, u 90-tim godinama na drugim pozicijama od onih u kojim su bili u kasnijim godinama. Pa i ako čovek... ovaj... evoluira u svom političkom mišljenju, mislim da to nije greh.