BHdani:

Skandalozno: Rasprodaja mostarskog Aluminija



Enigma Branković: prije do cilja ili do zatvora?

Umjesto da odbaci kao u potpunosti neprihvatljive Brajkovićeve zahtjeve kojima bi i ubuduće teret poslovanja Aluminija plaćali svi građani Federacije BiH, premijer Branković o njima pregovara. Nakon što su njegovi prethodnici na Federaciju BiH preuzeli vraćanje 152 miliona dolara predratnih inozemnih kredita Aluminiju, nakon što stotinama miliona maraka svi građani Federacije BiH već godinama subvencioniraju struju za mostarski kombinat, Branković ide dalje



Za saniranje svih ekoloških problema potreban je iznos od 64 miliona dolara (u najgorem scenariju i do 100 miliona)
Vlasti svih nivoa u Bosni i Hercegovini su do perfekcije razradili i strategiju i taktiku kamufliranja vlasti tog kriminala i nemorala: po provjerenom šablonu pred medije se bace "velike teme" koje okupiraju pažnju javnosti, dok se istovremeno, u njihovoj sjeni, odrade prljavi poslovi.

Na državnom nivou ovu praksu su zorno demonstrirali majstori u Parlamentu BiH: dok su nesretni građani, čak i sa zebnjom od novog rata, iščekivali ishod višemjesečnih sukoba o reformi policije, dotle su isti akteri iz vladajuće koalicije složno, kao rod najrođeniji, prihvatili nacrt zakona kojim sebi omogućavaju astronomska primanja, a penzije čak i do 3.500 maraka.

Dodikovi krugovi U Republici Srpskoj tamošnji vladar nastavlja da sije mržnju prema "Sarajevu": unatoč istini i demantiju Ambasade Holandije u BiH, Milorad Dodik je višekratno javno optužio "krugove u Sarajevu" da su lobiranjem spriječili realizaciju holandske donacije za rekonstrukciju Kliničkog centra u Banjoj Luci. I koji onda normalan Srbin ne bi mrzio "Sarajevo", koje je onemogućilo da se bolesnici liječe u iole pristojnim uvjetima; i koji bi normalan građanin Republike Srpske očekivao da Kopanjine Nezavisne novine ili RTRS objave da Dodik, ustvari, besramno laže i širi međunacionalnu mržnju, a da pritom tek zamagljuje skandaloznu činjenicu da su troškovi nabavke novog modernog aviona za njega i renoviranje zgrade njegovog kolege Rajka Kuzmanovića te iste građane Republike Srpske koštali preko 17 miliona maraka.

Ne zaostaje ni Dodikov kolega Nedžad Branković: dok je Federacija BiH sedmicama zaokupljena načinom na koji će on ispuniti nerealna predizborna obećanja demobiliziranim borcima, paralelno on i direktor Aluminija Mijo Brajković pokušavaju okončati jedan od najvećih kriminalnih projekata u poslijeratnoj BiH - prodaju mostarskog kombinata.

Naime, posljednjih sedmica upravo na inicijativu premijera Brankovića održavaju se sastanci Komisije za pripremu i prodaju 88 posto kapitala Aluminija i predstavnika konzorcija (Glencore, Feal d.o.o. i Dalekovod d.d.), koji je Brajkovićevim insistiranjem i kriminalnim bodovanjem pristiglih ponuda proglašen prvorangiranim. Podsjećamo, nevjerovatnim nasiljem nad zakonom i zdravim razumom litvanski konzorcij UBIG (vlasnik Glinice u Biraču) je eliminiran iz natječaja za kupovinu Aluminija, iako je imao najbolju ponudu po svim mjerljivim kriterijima: nudio je najviše novca za kupovinu 88% kapitala kombinata, garantirao je zaposlenje najvećem broju radnika, kao i najveći iznos investicija u Aluminij. Osim toga, UBIG je bio i jedini ponuđač koji od Vlade Federacije nije tražio nikakvu garanciju ni za isporuku struje, a niti za njenu cijenu. E, upravo zbog toga, po nalogu Brajkovića i Brankovića, UBIG je skandalozno eliminiran, ali sarajevskom kantonalnom tužitelju Branku Šljivaru nije palo na pamet da o ovom kriminalu otvori istragu. Razlog učestalih sastanaka Brajkovićevog konzorcija i s premijerom Brankovićem i s Komisijom za pripremu i prodaju 88% kapitala Aluminija jeste dvojak: da Vlada Federacije BiH preuzme obavezu isporuke struje Aluminiju po subvencioniranim cijenama daleko nižim od tržišnih te da se novi vlasnik kombinata oslobodi obaveze održavanja ekoloških kriterija proizvodnje aluminija koje nalažu zakoni Federacije BiH, a koji će biti i pooštreni nastavkom procesa integracije države u Evropsku uniju.

Dani su, zahvaljujući svojim izvorima, u posjedu skandaloznih prijedloga Brajkovićevog konzorcija upućenog Komisiji i Vladi Federacije. Konzorcij nudi dvije opcije izračuna cijene električne energije: jedna se veže za cijenu aluminija na Londonskoj berzi (1,667% cijene aluminija po MWh), a druga uz modifikaciju tarife FERK-a. Predloženi modeli po kojima se računaju cijene laicima izgledaju komplicirano, za razliku od rezultata koji se dobija: tako bi, kada bi se usvojio prijedlog Konzorcija, Elektroprivreda Herceg-Bosne i Elektroprivreda BiH morale danas Aluminiju isporučivati struju po cijeni između 38,67 i 39,87 eura/MWh, iako je cijena po kojoj Elektroprivreda Herceg-Bosne uvozi struju za Brajkovićevu firmu već sedmicama 76 eura/MWh!

Brankovićevi pregovori S druge strane, ništa manje skandalozan je zahtjev Konzorcija da Vlada Federacije BiH preuzme troškove održavanja ekoloških kriterija proizvodnje Aluminija. U svom dopisu od 28. 2. 2008. godine upućenom Agenciji za privatizaciju Federacije BiH Konzorcij traži da "Prodavatelj" snosi odgovornost i troškove za "predpostojeće probleme vezane uz okoliš". A o kakvim se "sitnicama" radi najbolje otkriva ekspertiza koju su obavili stručnjaci kompanije Environmental Resource Management (ERM) iz Londona: prema njihovom due diligence - u talionice, redundantne tvornice glinice, deponija i bazena crvenog mulja samo za saniranje svih ekoloških problema potreban je iznos od 64 miliona dolara (u najgorem scenariju i do 100 miliona)! No, ni to nije sve: u izvršenoj analizi stoji da spomenuti iznosi "ne uključuju trošak investicije koji će se zahtijevati tokom naredne tri godine kako bi se udovoljilo zahtjevu Best Available Technique u sklopu EU Integrated Pollution Prevention and Control (IPPC) direktive; ovaj se trošak procjenjuje na vjerojatnih 30 miliona $ i razumno najgorih 39 miliona $".

Dakle, umjesto da odbaci kao u potpunosti neprihvatljive Brajkovićeve zahtjeve kojima bi i ubuduće teret poslovanja Aluminija plaćali svi građani Federacije BiH, premijer Branković o njima pregovara. Nakon što su njegovi prethodnici na Federaciju BiH preuzeli vraćanje 152 miliona dolara predratnih inozemnih kredita Aluminiju, nakon što stotinama miliona maraka svi građani Federacije BiH već godinama subvencioniraju struju za mostarski kombinat, Branković ide dalje. Najzanimljivijim se čini pitanje: hoće li prije stići do cilja ili do zatvora?





Zakon i Vlada



Pitanja bez odgovora Nedžada Brankovića



1. Kako Vlada Federacije BiH može prodavati 44% Aluminija

Mostar koji pripadaju "nenominiranom vlasniku"?

- Vlada Federacije BiH pristala je na nevjerovatno kršenje zakonitosti. Naime, nijedan zakon u Federaciji BiH ne poznaje kategoriju "nenominirani kapital"!

2. Ko je vlasnik "nenominiranog kapitala"?

- Sve i da je moguće realizirati kriminalnu prodaju Aluminija na način na koji je naumila Vlada Federacije BiH i direktor Aluminija Mijo Brajković, nemoguće je donijeti odluku o prodaji, a onda i isplatiti novac od prodaje 44% kombinata vlasniku koji je nepoznat i u trenutku donošenja odluke o prodaji i u trenutku prodaje.

3. Zašto je prihvaćena vlasnička struktura Aluminija nezakonita?

- Vlada Federacije BiH prethodnog premijera Ahmeta Hadžipašića pristala je na katastrofalni "sporazum" s Mijom Brajkovićem po kojem Federaciji BiH pripada 44% vlasništva, isti procent pripada "radnicima kombinata", a 12% je u vlasništvu šibenskog preduzeća TLM. Zašto se radi o katastrofalnom, a uz to i nezakonitom sporazumu koji je prihvatio i Parlament Federacije BiH? Zato što je, protivno zakonu, dug Aluminija prema TLM-u pretvoren u vlasnički udio; zato što su neisplaćene plaće radnicima Aluminija hrvatske nacionalnosti (radnici Srbi i Bošnjaci su nezakonito, kriterijem etničke diskriminacije, otpušteni) za ratni period pretvorene u vlasnički udio; zato što je višestrukim kršenjem zakona smanjena vrijednost Aluminija na osnovu koje je promijenjena predratna vlasnička struktura.

4. Ko su radnici koji su mali dioničari Aluminija?

- Iako Zakon o dioničarskim društvima i Zakon o hartijama od vrijednosti Federacije BiH nalažu da se spisak dioničara dioničarskih društava deponira u Registru hartija od vrijednosti Federacije BiH u roku od 15 dana od osnivačke skupštine dioničarskog društva - to ni nekoliko godina otkako je istekao rok nije učinjeno. I da nije mnogo drugog višegodišnjeg kriminala u Aluminiju, već ova činjenica bi bila dovoljna za reagiranje Vlade Federacije BiH i nadležnih inspekcijskih organa usmjereno na uspostavu zakonitosti. No, bivši premijer Hadžipašić je godinama žmirio nad ovim stanjem, isto važi i za aktuelnog premijera Brankovića, a direktor Brajković jedini zna kome, osim njega, pripada "nenominirani kapital".






Upozorenje iz Čitluka



Deponija crvenog mulja je u katastrofalnom stanju!


Na adresu Komisije za pripremu i prodaju Aluminija 6. 11. 2007. godine stiglo je upozoravajuće pismo načelnika Općine Čitluk Ive Jerkića, povodom deponije Aluminija. U pismu se, između ostalog, kaže: "Tvrtka Aluminij d.d. Mostar je na lokalitetu Mjesne zajednice Dobro Selo u našoj općini izgradila deponiju crvenog mulja i otpadne lužine u proizvodnom ciklusu te tvrtke u površini cca 650.000 m2. Deponija se sada nalazi u jednom katastrofalnom i zapuštenom stanju, nema nikakve kontrole nad njome, nikada nije sanirana te opravdano strahujemo da ona ima negativan utjecaj po zdravlje ljudi, kao i na sami okoliš. (...) U svezi s naprijed navedenim tražimo da se sukladno Vašim ovlastima u postupku privatizacije ove tvrtke, prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji, točno odredi tko će izvršiti sanaciju deponije-bazena crvenog mulja u općini Čitluk i u kojem vremenskom roku."

REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA 6. maj 2008. ONLINE GLASNIK NACIONALNOG KONGRESA REPUBLIKE BiH - br. 546 SADRZAJ: 1. Dodik podržava izmjene Izbornog zakona kada je u pitanju Srebrenica 2. JEDNOKRATNA SLOBODA, KOMPENZACIJA ZA GENOCID?! 3. IZETBEGOVIC NIJE PRVI NEGO JE POSLJEDNJI PREDSJEDNIK I GROBAR REPUBLIKE BiH - prikaz knjige Ibrana Mustafica 4. “PLANIRANI HAOS” – ZASTO CETNICI I IZDAJNICI NE GOVORE O VELIKOJ SLICI? 5. KAKO I GDJE KUPITI KNJIGU "PLANIRANI HAOS" 6. KARDINAL PULJIC, ISTINSKI HUMANISTA I BORAC ZA PRAVDU 7. LAZNO OBECANJE ZVANO ¨NOVI USTAV¨ 8. NAJNOVIJI PRIMJER PLANIRANOG HAOSA U DIJASPORI 9. RE: PREDSJEDNICA SVJETSKOG SAVEZA DIJASPORE -------------------------------------------------------------------------If you do not want to receive this Online Newsletter just reply with "UNSUBSCRIBE" in the subject line. Then your email address will be promptly deleted.------------------------------------------------------------------------- 1. Dodik podržava izmjene Izbornog zakona kada je u pitanju Srebrenica Predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik podržao je održavanje sjednica oba doma Parlamentrane skupštine BiH kako bi se izmjenio Izborni zakon BiH kada je u pitanju glasanje u Srebrenici na predstojecim lokalnim izborima. Dodik je vecaras, nakon razgovora u Banjoj Luci s visokim predstavnikom i specijalnim predstavnikom EU-a Miroslavom Lajcakom, rekao da bi se na sjednicama oba doma Parlamenta to pitanje reguliralo tako što bi se omogucilo da se registriraju i oni gradjani koji su živjeli po zadnjem popisu u Srebrenici, te da mogu da glasaju na predstojecim izborima bez obzira gdje se sada nalaze. To bi važilo, dodao je, samo za ove lokalne izbore, a nakon proglašenja izbora u Srebrenici to pravilo bi prestalo i ponovo bi bilo na snazi pravilo regulirano Izbornim zakonom. "Treba imati osjetljivosti za Srebrenicu koja je u medunarodnoj presudi kvalificirana na nacin kako je kvalificirana", rekao je Dodik obrazlažujuci ovaj stav. Istaknuo je da time i RS želi da na adekvatan nacin reagira na zahtjeve ljudi koji žive na tom prostoru, te da bi to bio fer nacin rješavanja tog pitanja. "Zbog toga cemo u Parlamentranoj skupštini BiH omoguciti izglasavanje takvog pravila i to bi važilo samo za opcinu Srebrenica", naglasio je entitetski premijer i dodao da ce se eventulano pitanje promjene Statuta te opcine kasnije razmatrati i da je u redu da, ukoliko je nacelnik opcine iz jednog konstitutivnog naroda, predsjednik skupštine, bude iz drugog. "Ali sve mjere koje bi mogle da blokiraju rad lokalne zajednice i tako stvore nove probleme u samoj Srebrenici za nas su neprihvaljive", rekao je Dodik.... Dodik i Lajcak razgovarali su i o ustavnim promjenama, a entitetski premijer je mišljenja da treba sagledati to pitanje i pristupiti, kako je naveo, nekim funkcionalnim, dok suštinske promjene i novi Ustav mu se ne cine kao realnost u ovom momentu. Bilo je rijeci i o reguliranju državne imovine i drugim pitanjima navedenim u komunikeu Vijeca za implemetaciju mira u BiH. Objavljeno 04.05.2008. u 19:40FENA_____________________________________________ 2. JEDNOKRATNA SLOBODA, KOMPENZACIJA ZA GENOCID?! Pise: Muhamed Borogovac Ovo je zaista dokaz da nas Bosnjake smatraju budalama. Za jednu drzavu nema nikavog znacaja da li ce jedna opstina dobiti privremenu izbornu olaksicu ili ne. Pogledajte tu predstavu: U proljece 2006. nasi izdajnici su bez ikava razloga, dobrovoljno promjenili izborni zakon tako da se sa birackih spiskova u cijeloj RS eliminisu Bosnjaci koji nisu u RS izvadili licnu kartu. A sada se SDA i SBiH "patriotski" bore da im se vrati to pravo za samo jedne izbore i to samo u Srebrenici. Pa kada vec znaju da je to dobro za Bosnajke, zasto su ga se odrekli za sva vremena za cijulu RS. I to sve moze tako kada imamo na celu izdajnike, i narod koji se sastoji od gradjana svijeta koje ne interesuje sloboda, principi, domovina, dostojanstvo, nego samo "lova" i licni komoditet. ______________________________________________ 3. IZETBEGOVIC NIJE PRVI NEGO JE POSLJEDNJI PREDSJEDNIK I GROBAR REPUBLIKE BiH - prikaz knjige Ibrana Mustafica Pise: Dr. Muhamed Borogovac “Optuznica protiv Alije Izetbegovica za veleizdaju Republike BiH” koju je napisao Bosanski kongres 4. maja 1994, dakle 18 mjeseci prije Daytona, bila je rezultat nasih zakljucaka da je Alija Izetbegovic svjesno rusio ustav Republike BiH u cilju stvaranja Republike Srpske na teritoriji BiH. Poptuno nezavisno od nas dosao je do istih zakljucaka i Ibran Mustafic u izolovanoj ratnoj Srebrenici. Bilo da ste se nasli u Tuzli, ili Americi ili Srebrenici, ako ste pazljivo posmatrali dogadjaje, mogli ste primjetiti da neka “nevidljiva ruka”, kako je Sefer Halilovic naziva, rusi svaku razumnu akciju BH patriota i stvara haos medju gradjanima BiH. Danas je defintivno jasno da je ta “nevidljiva ruka” bio upravo Alija Izetbegovic sa udbasima i KOS-ovcima kao izvrsiteljima na terenu. Cilj je bio onemoguciti odbranu Republike BiH i iscrpiti narod da bi na kraju prihvatio planiranu podjelu drzave kao neminovnost i olaksanje. Autor knjige “Planirani haos” Ibran Mustafic, prijeratni predsjednik Opstine Srebrenica svjedoci o dogadjajima koji su doveli do katastrofe ovog dijela Bosne i Hercegovine i genocida nad narodom Podrinja. Izuzetna snaga knjige lezi u Ibranovoj iskrenosti. On se u toj knjzi potpuno otvorio, i ne stedi ni sebe. Zato se vidi da Ibran govori istinu, a ta istina otkriva mnoge krivce za tragediju Srebrenice, kako one koji su isplanirali haos, tako i one koji su se poslije ukjucili radi nekih svojih licnih dobitaka. Knjiga je ubitacna za izdajnike i cetnike, te je dozivjela specijalan tretman od njih, isti onakav kakav je dozivjela gore spomenuta optuznica Bosanskog kongresa protiv Alija Izetbegovica. Da vas podsjetimo, da su se poslije nase optuznice protiv Alije Izetbegovica masovno javili cetnicki mediji sa navodnom podrskom optuznici, ujedno je falcifikujuci. Naime, oni su nas iz Bosanskog kongresa toboze podrzavali jer mi navodno optuzujemo Aliju Izetbegovica zato sto "nece da se dogovori sa Srbima". Kao sto znate mi smo Aliju optuzivali upravo za suprotno, zato sto se dogovarao sa cetncima kako da srusi Usav Republike BiH i tako gazio svoju predsjednicku zakletvu “da ce i zivotom braniti Ustav i granice Republike BiH.” Isti takav tretman cetnicki medji daju Mustaficu danas, kakav su nama davali tada. Oni ga toboze podrzavaju jer navodno “autor, prvi put iz bošnjackih izvora, govori o organizovanim napadima na srpska sela u Podrinju i stravicnim zlocinima nad Srbima u Srebrenici.” Medjutim, to je totalna laz. Gdje god Mustafic spominje relativno malobrojne zlocine prema Srbima, radi se o dobro poznatim stvarima, zbog kojih su sudjenja vec zavrsena. (Napadi na do zuba naoruzana srpska okolna sela koja su drzala blokadu i izgladnjivanje Srebrenice nisu zlocini nego legitimna odbrana golih zivota.) Takva “paznja” medija iz RS i udbaskih medija iz Federacija samo govori koliko je cetnicima stalo da Bosnjacima ogade tu knjigu, da je unaprijed otpisemo i da je ne citamo. To samo pokazuje koliko ih je strah od Mustaficeve knjige. Cetnici dobro znaju da kada kude npr. Tihica ili Siljadzica, da ih time cuvaju na vlasti medju Bosnjacima, a kada toboze hvale Mustafica, da mu time skidaju glavu medju Bosnjacima. Samo zato Mustafic ima cast da ga cetnici toboze hvale. Mustafic se ne trudi da detaljno objasni neke na prvi pogled protivrjecne licnosti iz knjige. Najcesce je na citaocu ostalo da izvede zakljucke ko je ko u tom haosu, ko odluke donosi, a ko vodu nosi. Jedna od licnosti koja je na prvi pogled protivrjecna je Naser Oric. On je na pocetku knjige patriota i za svaku pohvalu, ali je na kraju ipak on glavni krivac za haos koji je rezultirao tragedijom naroda Srebrenice. Kako toliku promjenu objasniti? Da bi se to objasnilo treba imati nesto iskustva o ljudskoj prirodi. Evo jednog mog karakteristicnog iskustva starog nakoliko godina. Jedna osoba iz Sarajeva shvatila da smo mi iz NKR BiH u pravu u vezi sa Alijom, da je zaista on djelitelj Republike BiH, a da je prica kako je svijet natjerao Aliju da dijeli drzavu samo podvala kojom se skriva izdaja. I uskoro ta osoba, inace prof. fakulteta, dodje u priliku da napise clanak za “Oslobodjenje”. Kad tamo u clanku, poptuno suprotno i kontraproduktivno ta osoba kaze kako je Amerika natjerala Aliju da podjeli drzavu. Kada sam tu osobu upitao zasto je to uradila kaze: “Pa ne bi mi drukcije objavili clanak.”. Dakle, prvobitni cilj borbe za istinu je izgubljen i licni projekat, da se objavi clanak u “Oslobodjenju” je postao primarni cilj angazovanja doticne osobe. (Ovdje nije bitno ime konkretne osobe, nego samo da vidimo kako ljudski ego "radi".) Bezbrojni su slicni primjeri sa BH politicarima, raznim novinarima i clankopiscima, webmasterima, itd. koji su mozda krenuli u projekat sa nekom ispravnom namjerom borbe za domovinu, medjutim taj projektat bi ubrzo postajao sam sebi svrha te nisu imali nikakvih problema da izdaju prvobitni cilj, samo da bi njihov licni projekat procvjetao. Izgleda da se tako nesto dogodilo Naseru Oricu. Cim je postao “neko” njemu je postala vazna jedino njegova licna promocija i njegova organizacija poslusnika, koja mu sluzi u tom njegovom projektu, a sve drugo mu je postalo nevazno, te bez problema sluzi vlastima iz Sarajeva u zrtvovanju svoga naroda da bi se eliminisala i zadnja prepreka podjeli Bosne i Hercegovine. Medjutim, nisu Bosnjaci mnogo drukciji od ostalih naroda, npr. od Srba u tom pogledu. Jedina sustinska razlika, koja je dovela do katastrofe Srebrenice, umjesto do oslobodjenja Istocne Bosne je u izdaji na najvisem nivou drzave. Naime, svaka vlast kojoj je stalo do dobrobiti drzave i naroda nastoji tu licnu ljudsku ambiciju usmjeriti da bude korisna i drzavi. Na primjer, vjerovatno bi se drukcije zavrsila epopeja Srebrenice da je Naser Oric znao da mu licna promocija u Armiji BiH zavisi od toga da li ce uvesti red i zakon na oslobodjenim teritorijama, da li ce uvesti postenu raspodjelu hrane, da li ce uspostaviti koridor sa slobodnom teritorijom Kladnja i Tuzle, umjesto sto je isao u zauzimanje srpskih sela na drugoj strani u cilju kratkorocnog spasavanja od gladi. Sjetimo se ovdje Juke prazine. Kada je Alija Izetbegovic neskolovanog covjeka Juku proglasio njegovim “generalom” on je time samo proizveo haos na Igmanu i ugorzio dobranu Sarajeva. Jer, kako se moze ocekivati da jedan neobrazovan covjek, Juka Prazina, kojega je licno predsjednik proglasio za generala, prima naredbe od Sefera Halilovica?! Juka bi bio dobar borac, mozda specijalac, legenda odbrane, ali ga je Alija svojom perfidnom intervencijom usmjerio da se mjeri sa Seferom, cime je podrivana komandna hijerarhija u Armiji BiH. Nije li Alija na isti nacin proizvodio haos i kada je Caci rekao da je iskljucvo “njegov Stari grad Sarajevo”?! Svjedok sam kako je Alija unosio haos u Tuzlu, savjetujuci nas da se sa Srbima dogovorimo kako da podijelimo carsiju. Poslije kada se Tuzla oslobodila “sredio” nam je da se mijenja Ustav Republike BiH, tj. da se reorganizuje regija Sjeveroistocne Bosne, sve u cilju otimanja vlasti od Selima Beslagica. Tako je unosio razdor u narodu i borbu za vlast izmedju stranaka, cime je borba protiv cetnika bila potisnuta u drugi plan. (Interesantno da je isti Alijin izaslanik, Mirsad Ceman iz Tesnja(!?) koji je zato dosao u Tuzlu bio zaduzen kasnije za Srebrenicu kako Mustafic svjedoci.) To su samo neki primjeri planiranog haosa kojega je KOS unosio u odbrambene snage Bosne i Hercegovine zahvaljujuci svojim agentima Izetbegovicu, Behmenu, Silajdzicu, Cemanu, itd. Izetbegovicu i Behmenu nije smetao Ibran dok su mislili da ce on, kao i vecina drugih clanova SDA, zamjeniti svoj prvobitni projekat borbe za domovinu sa svojom licnom promocijom i da ce postati timski igrac u razbijanju Bosne i Hercegovine. Medjutim, onoga trenutka kada su vidjeli da se to nece dogoditi, oni ga nastoje po svaku cijenu eliminisati. Tada, Izetbegovic i Behmen licno proizvode laz da je Mustafic pokrao pare koje je opstina Srebrenica donirala SDA stranci. A istina je da je po Behmenovom uputstvu Ibran je te pare u gotovini uredno predao Amili Omersoftic i Edhemu Bicakcicu. Srecom, Ibran se uspjesno odbranio od te podvale jer je poslanicima Skupstine BiH u okupiranom Sarajevu bilo jasno ko laze, te nisu povjerovali Behmenu na rijc, nego su trazili dalju istragu. Medjutim, ta istraga je bila onemogucena jer su Izetbegovic i Behmen tada bili apsolutni vladari situacije i naravno da nisu htjeli pokretati istargu koja bi njih razotkrila kao smutljivce. Nema nikakve sumnje da bi se Amila Omersoftic i Edhem Bicakcic do sada konfrontirali sa Ibranom da je on slagao da je njima dao pare po Behmenovom nalogu. To sto oni sute najbolji je dokaz da Ibran govori istinu. Osim toga, sam Alija se odao da znao da je Ibran cist, jer je na kraju promjenio optuzbu, zamjerajuci mu da je “dugo cekao” da preda pare. Ako su ga vec optuzili da nije predao pare, kako su to mogli preinaciti u optuzbu da je "dugo cekao"? Znaci, znali su da je predao, a ipak su ga optuzili za kradju. (Toliko o Aliji kao “dobrocudnom dedi”.) Medjutim, i to su slagali, jer je Ibran cekao samo jedan dan, sto je zaista bilo veoma brzo, s obzirom na razne blokade, i drzave i puteva. Nazalost, izdajnici koji drze sve konce vlasti u danasnjoj BiH su i ovu knjigu spremno docekali. Svu tezinu su bacili na potpuno neznatnu dimenziju knjige, a to je na ratne zlocine navodnih odbrambenih snaga BiH u Srebrenici. Sve sto je Ibran tu rekao o srpskim zarobljenicima vec se sve znalo. Osim toga, on nije nista od zlocina licno vidio, nego ih je prepricao, tj. to nema nikakvu sudsku snagu i ne moze nikoga dovesti u nepriliku. (Ovdje se to zove “here-say” i ne proizvodi nikakvu pravnu konzekvencu.) Osim toga, Ibran je u knjizi dokazao da ti zlocini nisu ucinjeni u ime Republie BiH niti u ime Armije R BiH nego da su to zlocini uske grupe pojedinaca kriminalaca. Ti kriminalci su kao takvi iskoristeni za rusenje Republike BiH, a ne za odbranu Republike BiH. Oni su najvise likvidacija pod okriljem mraka pocinili upravo protiv patriota Republike BiH, i jedino za likvidacije patriota R BiH se do sada nije znalo i do sada niko nije odgovarao. Dakle, zlocini o kojim Ibran pise idu na racun neprijatelja Republike BiH, a ne ne racun patriota Republike BiH. Medjutim, najbitnija su Ibranova direktna svjedocenja sa njegovih razgovora sa Alijom i Behmenom, a kojima su cesto prisustovali i drugi. npr. neki poslanici skupstine Republike BiH i iz kojih je savrseno jasno da su Izetbegovic i Behmen uigran u dobro obucen tim srpskih agenata i da je podjela drzave bila njihov cilj od samoga pocetka. Veoma je interesantno vidjeti da li ce sada Tuzilastvo BiH pokrenuti istrage i da li ce iko odgovarati za ubistva Bosnjaka likvidiranih od strane “nasih” tj. od strane udbasa infiltriranih u odbrambene snage BiH. Ovom knjigom je za pametne slozena jos jedna veoma krupna kockica u mozaik Izetbegovicevog unistenja drzave BiH. _________________________________________ 4. “PLANIRANI HAOS” – ZASTO CETNICI I IZDAJNICI NE GOVORE O VELIKOJ SLICI? Pise: Dr. Vahid Sendijarevic Knjiga Ibrana Mustafica “Planirani Haos”, precizno i uvjerljivo opisuje veliku sliku (“a big picture”, kao sto bi rekli u Americi) koja je uokvirena agresijom na Republiku BiH od strane Srbije i Crne Gore, izdajom Alije Izetbegovica Predsjednika Republike BiH i najuzeg Bosnjackog (muslimanskog) rukovodstva, i genocidom kao sredstvom unistenja Republike BiH. Ibran Mustafic je vrlo uspjesan u opisu haosa u Bosni i Hercegovini, a posebno Srebrenici, koji je bio planiran mnogo prije 1992-ge kada je pocela agresija na Republiku BiH, koji se nije mogao desiti bez izdaje na najvisem vrhu drazave Republike BiH. Ono sto ovu knjigu cini jedinstvenom je to sto Ibran Mustafic opisuje ljude i dogadjaje i samog sebe ulovljenog u vrtlogu “Planiranog haosa” bez kalkulacije (racunice) kako ce biti shvacen i prihvacen od citaoca, bez obzira na cijenu koju moze platiti, opisujuci dogadjaje kako ih vidi i dozivljava, uvijek imajuci u vidu veliku sliku da se radnja odvija u okviru projektovanog haosa, bez kojeg dogadjaja opisanih u knjizi ne bi niti bilo. Bez agresije na Republiku BiH, ne bi niti bilo rata u Republici BiH, niti ubijanja, niti genocida, a imena kao sto su Naser Oric bi imala neko znacenje samo nekim ljudima u Srebrenici, i to bi bilo to. Ibran Mustafic opisuje ljude i dogadjaji kako ih dozivljava u momentu desavanja i kako ih vidi sa distance vremena u projektovanom haosu okupacije i genocida. “Planirani haos” je napisan u potpunoj suprotnosti sa nasim mentalitetom i sistemom vrijednosti i zato je mozda ta knjiga tako kontraverzna. Nas mentalitet i sistem vrijednosti vidi samo sebe i svoj interes, uvijek polazi od sebicnog interesa sta je tu za mene, koji je najbolje opisan nasim izrekama “Nije se sujavom sa rogatim bosti”, “Suti jer i zidovi imaju usi”, “Vezi konje gdje ti aga kaze”, “Nije Svabo na Husinu” itd. Mustafic pise protivno pravilima sistema vrijednosti u kojem nema rijeci kao sto su “besa” i “cojstvo”, “domovina ili otadzbina”, “bolje grob nego rob”, “vuk na ovcu svoje pravo ima k’o tirjanin na slaba covjeka, al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, ljudska je duznost najsvjetlija.” Za ocekivati je da cetnici i mediji zlocincke “Republike Srpske” i Srbije ne govore o velikoj slici u knjizi Ibrana Mustafica jer “Planirani haos” snazno i vrlo uvjerljivo dokumentuje da bez agresije i izdaje ne bi niti bilo haosa u kojem Bosnjakinje prodaju tijelo za koru kruha, u kojem ranjene operisu bez anestezije, u kojem se najbolje snalaze bitange kojima je sistem vrijednosi “use, nase i podase”, kojima pojmovi domovina, drzava, i suverenitet ne znace nista. Agresija je dokumentovana rezolucijama UN-a i presudom Internacionalnog suda pravde po kojoj je Srbija odgovorna za nesprecavanje genocida, jer je kao agresor bila u poziciji da to ucini. Istom presudom Internacionalnog suda pravde vojska i policija genocidne “Republike Srpske” su direktni pocinioci genocida. Zato je za ocekivati da se cetnicki mediji bave dogadjajima kao da se desavaju sami po sebi, ne spominjici veliku sliku agresije i genocida. Cetnicima odgovara da se poneki zlocin zatocenika u projektovanom haosu koncentracionog logora zvanog Srebrenica prikaze kao dogadjaj izdvojen od zlocina agresije i genocida, kao da su Bosnjaci izgladnjivani po vlastitom izboru, kao da je imanentno Bosnjakinjama da prodaju svoje tijelo za koru kruha. Tesko je shvatiti, a mozda i nije, zasto Bosnjaci i Bosnjacki mediji, kao i cetnici, bjeze od velike slike agresije, izdaje i genocida u okviru koje se odvija radnja “Planiranog haosa”, i bave se dogadjaima opisanim u “Planiranom haosu”, kao da se desavaju u nekom vakumu, tamo negdje u nekoj mirnoj slobodnoj teritoriji, u kojoj kada se cuju puske, to mora da lovci pucaju na prepelice. I kao eto, u tom takvom mirnom raju, neki krvolocni muslimani na pravdi Boga ubise nenaoruzane nevine Srbe. Ibran Mustafic je u “Planiranom haosu” stao uz istinu kako je on vidi preuzimajuci rizik da ostane sam i to me potsjeca na lik iz romana Ismaila Kadarea “General mrtve vojske” , u kojem pop susrece covjeka sa puskom i pita ga gdje se uputio. A ovaj mu odgovara da je cuo da su se Italijani iskrcali na Jadranskoj obali u Albaniji i da ide da ih presretne. Pop ga pita kako ces sam protiv Italijanske vojne sile, a on mu odgovara “sto nas je manje cast je veca.” Nije prvi puta da Ibran Mustafic prica istinu o mocnima bez obzira na cijenu. Da podsjetimo, Ibran Mustafic je organizator demonstracija u Potocarima 11-tog jula 2005-e., kada je zastava Republike BiH unesena na Memorijalni centar pred 50,000 prisutnih sa povicima Smrt “Republici Srpskoj” i Zivjela Republika BiH. Zastava je nakon vise od sest mjeseci sklonjena na zahtjev Sulejmana Tihica. Samo u narodu kao sto je Bosnjacki narod, Tihic moze biti postovani sugradjanin, a Ibran Mustafic da ostane sam. Vazno je napomenuti da taj dogadjaj nije prenesen niti u jednom Bosnjackom mediju kao da se nije niti desio. Da se podsjetimo, Ibran Mustafic i Majke Srebrenice i Podrinja su jedini podnijeli tuzbu na Haskom tribunalu za zlocin genocida u Bosni i Hercegovini protiv Milosevica i zvanicnika Ujedinjeinih Nacija za njihovu odgovornost u genocidu. Nakon toga, Carla De Ponte se srela sa majkama Srebrenice u Sarajevu i kao sto je obecala Optuznica Haskog Tribunala protiv Milosevica je prosirena za zlocin genocida u BiH. Takvu istu tuzbu mogle su pokrenuti bilo koje individe ili organizacije u BiH, ukljucujuci i Islamsku vjersku zajednicu, ali nisu, jer eto samo Ibran Mustafic nije mogao da spava mirno zbog toga sto Milosevic odgovara za zlocine u Vukovaru, ali ne i za zlocine genocida u BiH i Srebrenici. Pokrenut sa patriotskom ljubavi prema porobljenoj domovini Republici BiH i osjecajem obaveze prema zrtvama genocida u Srebrenici koji su ubijeni kao drzavotvorni gradjani Republike BiH, Ibran Mustafic je podigao onih pet jarbola sa zastavama Reublike BiH u 2006-toj na parceli pored Memorijalnog Centra u Potocarima rizikujuci da bude proganjan od organa zlocinckih vlasti Republike Srpske i izdajnika medju Bosnjacima. I da se podsjetimo, Ibran Mustafic je organizator demonstracija koje su prisilile Izdajnike i njihove najamnike da se Memorijalni centar zrtvama genocida podigne u Potocarima, a ne u sumi pored Kladnja kako su bili naumili. I na kraju da kazemo, najveci grijeh Ibrana Mustafica u ocima Bosnjaka je to sto se ne povija kako vjetar puse, nego istinu stavlja pred nos mocnih bez obzira na cijenu koju moze platiti. Bosnjak ne mrzi nikoga kao sto mrzi pobunjenika iz svog roda. Bosnjaci su jedini narod na Balkanu bez sjecanja na hrabre Bosnjane koji sacuvase suverenu Bosnu kroz stoljeca kada su drugi bili poslusna sluzincad Istoka i Zapada. Ko to jos ne moze mirno da spava medju Bosnjacima i muslimanima u BiH zato sto na Memorijalnom centru u Potocarima nema rijeci “agresija” i “zrtve genocida” i zato sto su se zastave Republike BiH pored Memorijanog centra pocjepale i na radost cetnika i izdajnika nema nikoga da postavi nove?_________________________________________ 5. KAKO I GDJE KUPITI KNJIGU "PLANIRANI HAOS" Trenutno najbolji nacin da se dodje do knjige preko interneta je putem sarajevske knjizare Interliber. Njihov Web site je www.interliber.com Treba pretrazivati sa "PLANIRANI HAOS". Pored toga, narudbenice se mogu slati na ime autora Ibrana Mustafica, njegov broj/fax je 00387-33-218-842, broj mobitela je 00387-61-170-803, putem e-mail adrese: [email protected] putem pousala. Javite se direktno Ibranu da izmjenite neophodne podatke za nabavku knjige. Kad je u pitanju bh trziste, knjige se mogu nabaviti u knjizarama Svjetlostkomerca u Sarajevu, knjizara Nur u Sarajevu ulica M.Mustafe Baseskije, kod kolportera pored sarajevskog bezistana, u distributivnoj mrezi Distribucije doo iz Banjaluke, knjizara Sarajevo publishing u ul. Marsala Tita u Sarajevu, knjizari "Mesa Selimovic" u Tuzli, knjizari Buljubasic u Tuzli, Knjizari Liber.ba u Tuzli pored tuzlanske medrese, u Potocarima na kiosku pored Memorijalnog centra, u Bratuncu na kioscima... Prodajna mreza se svakodnevno siri zbog velikog interesovanja za knjigu. _________________________________________ 6. KARDINAL PULJIC, ISTINSKI HUMANISTA I BORAC ZA PRAVDU Citat: Kardinal Puljic spomenuo je i podatak da su svecenici tijekom božicnog blagoslova stupili u kontakt s 459 112 katolika, dok ih je u BiH prije rata bilo preko 800 000. On je istaknuo da mnogi katolici, kao i mnogi drugi, posebno iz Vrhbosanske, Banjolucke i Trebinjsko-mrkanske biskupije prognani te su našli utocište ili u nekom drugom dijelu BiH, Hrvatskoj ili nekim zemljama širom svijeta. Kardinal Puljic osvrnuo se i na Daytonski sporazum, kojim je zaustavljen rat, ali i legalizirana nepravda, što je za posljedicu imalo malen broj povratnika, posebnu Republiku Srpsku te ukratko prikazao i ono što Crkva u BiH poduzima kao i veliko zauzimanje svecenika, redovnika, redovnica i vjernika na planu duhovne ali i materijalne obnove. Opsirnije mozete citati na linku: http://www.pincom.info/bih/opsirnije.asp?ID=56610 _______________________________________________ 7. LAZNO OBECANJE ZVANO ¨NOVI USTAV¨ Pise: Sven Rustempašic Sarajevo, 2. maj, 2008. -- Zasjedanje Antifašistickog Vijeca Narodnog Oslobodenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) je 1943. godine obnovilo državu Bosnu i Hercegovinu kao Republiku Bosnu i Hercegovinu, što je nakon tog rata potvrdeno, te je RBiH prema svom Ustavu, pogotovo od 1974., bila cjelovita, jedinstvena država, jednaka medju jednakima u federaciji. Prema tom Ustavu, RBiH je mogla proglasiti svoju nezavisnost nakon raspada federacije i biti priznata od cijelog svijeta i primljena u Ujedinjene Nacije kao 177. clanica, maja 1992. Glavni cilj agresora je bio ukidanje ovog Ustava, dakle, Republike BiH. Ali, uslijed spleta internacionalnih zakona, kao i odbijanja Parlamenta RBiH da glasanjem decembra 1995. odobri Dejtonski ustav, Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ustav RBiH je u Dejtonu samo suspendiran (!) ali ne ukinut -- tako da je Aneks 4 nelegalan ustav kojega država BiH preko svojih legitimnih predstavnika nikada nije prihvatila. Aneks 4 je nelegalan i prema Internacionalnom pravu i Povelji UN. Dakle, sve dok se u dejtonskom Parlamentu BiH ne ukine Ustav RBiH, on de jure postoji, ali se u praksi, de facto, provodi Aneks 4. Tako je i danas sacuvan kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine iz ZAVNOBiH-a; ocuvana je Republika BiH, pa su osnivaci države BiH (¨founding fathers¨) i dalje antifašisti ZAVNOBiH-a, a ne srpski fašisti iz Dejtona. Da je aprila 2006. u Parlamentu BiH amendiran Aneks 4 (pod izgovorom njegove popravke), tada bi to bio legitimni ustav (de jure), a suspenzija Ustava RBiH bi tada bila pretvorena u UKIDANJE Ustava RBiH de jure, što bi bio prekid ustavnog kontinuiteta Republike BiH, a time i ukidanje države BiH. Aprila 2006. su poslanici u Parlamentu BiH prevagnuli i tako spasili državu, i, dakako, sacuvali njen kontinuitet. Svaka promjena (amendiranje) ustava države BiH se i dalje mora praviti prema Ustavu Republike BiH, što u Dejtonu nije ucinjeno, uslijed cega je Aneks 4 i nezakonit, a i po više temeljnih internacionalnih i lokalnih zakona. Ustav RBiH daje jedini zakonit i moguc (!) nacin amendiranja, odn. kako se to nekad kaže ¨pravljenja novog ustava¨ kojim možemo ocuvati državu BiH. Vec se duže vrijeme govori o nekom ¨Novom ustavu¨. Ali, imamo pravo samo na Ustav Republike BiH, tj. samo njega možemo izvesti iz suspenzije, pa zatim na taj Ustav praviti amandmane (koji se nekad zovu i ¨novi ustav¨). Ali, pokušaj pravljenja ¨Novog ustava¨ odbacivanjem Ustava RBiH i usvajanjem Aneksa 4 odn. djelovanjem u okviru ¨dejtonskog procesa¨, ucinio bi da stranke iz RS u Parlamentu BiH diktiraju da li ce se praviti novi ustav i kakav bi on bio, ako bi ikada na to pristale. Za njihov pristanak nemamo nikakve pravne prinude; sve ovisi od ¨politicke volje RS¨ -- volje koje nema! Dakle, Republika srpska nikada nece sama sebe ukinuti, a niti podržati državu BiH, pa je iluzorno obecavati neki ¨Novi ustav¨. Ko želi obraniti državu BiH, mora se obracunati sa Aneksom 4, tj. proglasiti ga nevažecim kao produktom agresije i genocida i proglasiti povratak Ustava RBiH -- makar i na samo 24 sata prije nego što se taj ustav amendira. Ne postoji drugi nacin da se zaobidje veto RS na pravljenje bilo kakvog ¨Novog ustava¨. Nazalost, nema nade da ce to sadasnji Bosnjacki politicari uciniti. Upravo suprotno tome, SDA i SDP otvoreno nastoje ozakoniti Aneks 4, tj. Republiku srpsku. Probali su to aprila 2006 u Parlamentu BiH, ali nisu uspjeli. Ali, Tihic i Lagumdžija i dalje uporno prizivaju avet ¨aprilskog paketa 2006¨; a vec su lagalizovali policiju RS. Sa druge strane, ¨Stranka za BiH¨ je toboze odgodila puno priznanje policije RS. Izglasan je zakon koji Tri evropska principa najavljuje za ustrojstvo policije BiH prema nekom ¨Novom ustavu¨. Ali, to je ujedno i odbacivanje borbe protiv Aneksa 4, tj. odustajanje od izbavljanja Ustava RBiH iz suspenzije. To je potvrda ¨Dejtona¨ uz uzvratno puko obecanje nekog ¨Novog ustava¨ -- kojega ne možemo donijeti jer ga RS odbija, a pogotovo kada bi odgovarao državi BiH. Najava SBiH o Tri evropska principa za policiju prema ¨Novom ustavu¨, sugerira da bi i taj ustav bio zasnovan na tim principima, što je povoljno po državu BiH. Ali, ostaje otvoreno pitanje: Kako ce se, i ko ce donijeti taj ¨Novi Ustav¨?! Pa, RS nije niti policijsku reformu odobrila na bazi ta Tri principa, a kako bi to dozvolila za ustav?! Isti metod kojega je RS koristila protiv EU i države BiH u odbacivanju reforme policije prema Tri evropska principa, RS ce primijeniti u odbacivanju ¨Novog ustava¨! Silajdzicevo tobosnje traženje ¨Novog ustava¨ je ujedno stremljenje u pravcu de jure definitivnog UKIDANJU suspendiranog Ustava RBiH, a time i RBiH. Ukidanje još nije provedeno, ali RS traži da Parlament BiH ratificira Aneks 4 kao zakoniti ustav BiH. Ako se to obavi, ostaju nam samo prazna, pravno neosnovana Silajdžiceva obecanja da ce se praviti neki ¨Novi ustav¨. Po Aneksu 4, država BiH vec 12 godina ne postoji; imamo samo nefunkcionalnu ad hoc uniju jedne države koju njena žrtva postepeno priznaje, Republike srpske, i labave federacije Bošnjaka i Hrvata od 10 mini-država, kantona. Ako se borimo za državu BiH, nikada ne trebamo, niti moramo ratificirati Aneks 4 u Parlamentu BiH. Ukoliko to SDA, SDP i SBiH obave – onda je to za RS kraj svih ¨ustavnih reformi¨ koje nam Haris Silajdžic obecava ¨Novim ustavom¨. U tom slucaju mi necemo imati nikakve pravne podloge, prema Internacionalnom pravu, a pogotovo prema Aneksu 4, za donošenje ¨Novog ustava¨ ako to ne želi RS. A mi znamo da pod tim uvjetima, o nekakvom ¨Novom ustavu¨ nema govora, a kamo li onakvom koji bi nam vratio državu BiH. _______________________________________________ 8. NAJNOVIJI PRIMJER PLANIRANOG HAOSA U DIJASPORI Postovani, javljam se sa jos jednim "biserom" u nizu postupaka politicke vrhuske BiH protiv nase domovine. Jedan prevarant, covjek koji nikada nije posteno zaradio ni jednu platu imenovan je za generalnog konzula BiH u Stutgartu u SR Njemackoj. Dobila sam pouzdanu informaciju da je njegovo imenovanje potpisao osobno Haris Silajdzic. U prilogu Vam saljem pisma koja sam kao zasluzni gradjanin BiH, pocasni dozivotni predsjednik HO "Covjek covjeku" i dobitnik "Zlatnog mosta" za doprinos razumijevanju naroda Balkana, uputila najodgovornijim ljudima nase zemlje. Srdacni pozdravi Sadija Klepo --- Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Sarajevo Na ruke dr. Harisa Silajdžica, predsjedavajuceg Fax: 00387 33 472 491 Predmet: Imenovanje Harisa Halilovica za generalnog konzula BiH u Stutgartu Poštovani gospodine dr. Silajdžicu! Mi, gradani Bosne i Hercegovine u Minhenu i u SR Njemackoj, sa iznenadenjem i ogorcenjem smo primili vijest da je za generalnog konzula BiH u Stutgartu imenovan Haris Halilovic, novinar bez clanstva u novinarskim strukovnim organizacijama zemlje u kojoj živi i veoma kontraverzna licnost koja vec 15 godina "djeluje" u Minhenu. Uz to, afirmaciju pokušava steci tamo gdje ga najmanje znaju, u SSD BiH. Ko je taj covjek?Kada i kako je došao u Minhen?Šta je radio svih ovih 15 godina i od cega je živio? Odgovore na ova pitanja ne može niko sa sigurnošcu reci, jer Halilovic krije te podatke "kao zmija noge". Postoje pouzdani podaci da je Halilovic ratne 1993. godine u Minhen došao avionom JAT-a iz Beograda.Gdje je do tada bio i šta je radio ne zna se, ali možemo logicki predpostaviti da se nije borio za svoju domovinu. Otkako je Halilovic u Minhenu "tu trava ne raste". Teško se može afirmirati ono što je istinski bosansko i patriotsko. U Minhenu živi 15.000 gradjana BiH. Izuzev dva dzemata prakticno ne postoji nikakva ozbiljnija organizacija koja ima ugled u minhenskoj sredini. Sve što se pocne u Minhenu raditi, Halilovic svojim spletkama i destruktivnim ponašanjem nastoji i najcešce uspije uništiti. Svakog covjeka koji nešto pokuša uraditi uprlja i eliminira na najpodliji nacin, ne birajuci sredstva. Evo samo nekoliko primjera: - Postoje indicije da je jos dok je kao urednik polusatne emisije na Radiju LORA Minhen pozivao kao goste samo one ljude koji su mu davali odredjene svote novca ili koji su mu bili od osobne koristi.Zbog toga, ali i zbog neznanja njemackog jezika Programski savjet tog uglednog gradanskog radija je pocetkom 2001. godine donio odluku da se njegova emisija ukine.Da bi sa sebe skinuo odgovornost, napao je sve ugledne ljude u Minhenu, širio lažne informacije i poveo pravu kampanju protiv tadašnjeg generalnog konzula BiH u Minhenu, gospodina Boriše Arnauta, pjesnika Mesuda Prolica i novinarke i humaniste Sadije Klepo. Covjek koji nikada nije dobio redovnu platu i ni jedan jedini dan nije radio i zaradjivao kao normalan gradjanin, ima dovoljno vremena za spletke i intrige. Išao je od covjeka do covjeka, plašio ih, prijetio . - 2003. godine omladina iz BiH koja živi u Minhenu pokrenula je inicijativu da se formira Omladinski klub «Bh. Most». Ta ideja je razvijena u želji da se ostvari saradnja sa omladinskim klubovima "Mostovi" iz Konjica i Jablanice i da se svi mladi iz BiH povežu i zajednicki rade. Halilovic je u tome vidio svoju šansu i, iako u poodmaklim godinama za jednog omladinca, «uvalio» se u rukovodstvo kluba, ocrnio i rastjerao sve one mlade ljude koji su još od 1992. godine bili aktivni (Bosanska škola, cjelovecernji programi, internacionalni susreti i brojne manifestacije), postavio svoje "mlade kadrove" i godinu dana kasnije kada su mladi poceli zaista da nešto rade za BiH, izvrijedjao ih je, kompromitirao, tako da od "BH Most-a" nije ostalo ništa. - Uz pomoc tadašnjeg generalnog konzula BiH u Minhenu, Vladimira Jerica, formira se tzv. Zajednica bh. organizacija, udruženja i gradjana Bavarske, Tiringije i Saksonije. Halilovic lukavo koristi aktivnosti drugih organizacija, koje pokušavaju da iz pepela i ucmalosti dignu bh udruženja i aktiviraju gradane BiH u Minhenu i ovim pokrajinama, koristi entuzijazam poštenih gradana i njihovu želju za društvenim i patriotskim aktivitetom. Važno je napomenuti da u Tiringiji i Saksoniji ne postoji niti jedno udruženje bh. gradana. Ujedno se pokušava predstaviti kao jedini legitimni predstavnik bh. dijaspore koja živi u Njamckoj u Svjetskom savezu dijaspore BiH. Tu mu nimalo ne smeta da i dalje u Minhenu uništava sve što je bosansko i sve ono od cega on osobno nema koristi. - Kao "novinar" "Oslobodenja" koristi svaku priliku da «neposlušne» ljude prikaže ulošem svijetlu. Ako prelistate njegove tekstove iz posljednjih godina i provjerite šta se stvarno desilo, vidjecete da je to "ko nebo i zemlja".. Organizira "kulturne manifestacije", nerijetko i u neadkvatnim i neprilicnim prostorima, na koje dolaze ljudi željni zabave i opuštanja kojima i nije posebno bitan umjetnicki nivo manifestacije. Tu su , na žalost, nerijtko prisutni i pojedini clanovi DKP BiH u Njemackoj. Tim primitivnim zabavama, na kojima se zaraduje dobar novac, daje bombasticne i svijetle, a u suštini lažne, titule. Np. j e d i n o i(li) centralno obilježavanje Dana državnosti BiH u dijaspori i slicno. Sam organizira, sam uzima novac, ne placa porez državi domacinu, sam piše o sebi pohvale i ode. Poštenom covjeku se od svega prevrce stomak, a tome treba dodati da ljudi koji pošteno zaradjuju novac u Njemackoj nemaju vremena da se bakcu besposlicarima.Mislili smo: proci ce i Halilovicevo vrijeme i on ce otici u zaborav kao i mnogi drugi njemu slicni.. Poštovani gospodine, mi gradani u Minhenu i Njemackoj apeliramo da se ostvari tacan uvid u biografiju Harisa Halilovica i da se rješenje o njegovom imenovanju preispita.Prema našem mišljenju, posebnu pažnju treba obratiti na slijedeca pitanja:- Kako je došao u Minhen?- Od cega je živio sve ove godine?- Da li je primao socijalnu pomoc od njemacke države?- Da li je svojim postupcima i intrigama štetio ugledu BiH u svijetu i da li je oštetiodokazane patriote i prijatelje BiH u Minhenu- Da li je pisao istinito o dogadanjima u Minhenu ili je pisanje koristio samo za osobni interes i ljude "poslušnike". Molimo vas da nas u što je moguce kracem roku informirate o poduzetim koracima u ovom slucaju. Uz srdacan pozdrav Sadija KlepoMinhen, 28. aprila 2008.g. HO «Od Covjeka covjeku» urednica Redakcije za jugoistocnu EvropuSchwanthalerstr. 70 Radio LORA Minhen80336 München Gravelottestr. 6/IIITel:0049 89 59992821 81667 MünchenFax:0049 89 59992819 Tel:0049 89 4802851Mail:[email protected] www.hvmzm.de www.lora924.de--- KOMENTAR: Ovo je samo jos jedan primjer proizvodnje haosa od strane udbasa u bh vlastima o kojem pise Ibran Mustafic u njegovoj knjzi. Ima jedna neznatna razlika - nekada su glavni planeri haosa bili Alija i Behmen, a danas su to Silajdzic i Tihic. __________________________________ 9. RE: PREDSJEDNICA SVJETSKOG SAVEZA DIJASPORE Ja imam mali komentar na vas komentar clanaka pod rednim brojem 7. Godinama primam vasu postu i iako se ponekad sa vama i ne slazem, nikada nisam ni pomisljao da ne pratim to sto pisete. Naprotiv, mnoge ste stvari prvi razotkrili. Smeta mi u ovom komentaru sto se sluzite Senadinom taktikom i sve koji ne misle kao ona odnosno u ovom slucaju kao vi svrstavate u cetnike. U njenom slucaju moram biti jos konkretniji. Ja bih prvo nju svrstao tamo, jer je mnogo bolje poznajem, ali ima vremena, vremenom cete to spoznati sami. N. N. KOMENTAR: Postovani N. N., nemojte nas podcjenjivati. Mi smo veoma otvoreni za sve vrste razmisljanja i nemamo predrasuda, streotipa mitova. Veoma je moguce da je Senada igrac izdajnickog tima. Medjutim, mi niti stojimo iza Suade, niti smo protiv nje. Sva zavisi od njenih konkretnih poteza. Ako ona ucini neki koristan potez za BiH, kao sto je bio ovaj kada se javno usprotivila legalizaciji cetnicke policije, mi cemo je podrzati. Mi smo samo kazali da su cetnicki jataci oni koji bi sada, zbog njene opozicije "policijskim zakonima" napali na nju. _

Iz dana

Amerika i Izrael, dva oka u glavi

Dr. John J. Mearsheimer, profesor političkih nauka na čikaškom univerzitetu, i Stephen M. Watt, profesor međunarodnih odnosa na Harvardu, autori su knjige u kojoj objašnjavaju da izraelski lobi nije isključivo jevrejski te istražuju različite načine uticaja kojim ovaj lobi postiže da je spoljna politika SAD-a u interesu Izraela. Dani u dva nastavka donose najinteresantnije dijelove ove studije



Izraelski lobi uspješno je ubijedio mnoge Amerikance da su američki i izraelski interesi sasvim identični
Djelovanje "jevrejskog lobija" i iskonstruisana "jevrejska zavjera" čak su i Hitleru služili kao alibi za holokaust koji je odnio od 5,1 do šest miliona jevrejskih života. Knjiga Johna J. Mearsheimera i Stephena M. Watta Izraelski lobi i američka spoljna politika između ostalog i zbog toga razbija tabue o famoznom jevrejskom lobiju, ali i razobličava proizraelske organizacije koje djeluju u SAD-u. Tekst na osnovu kojeg je knjiga nastala objavljen je još 2006. kao članak u časopisu London Review of Books, nakon što ga je uredništvo uglednog The Atlantic Monthlyja prethodno odbilo objaviti. Kako se navodi u recenziji knjige, radilo se o "jednom od najkontroverznijih članaka današnjice", budući da se pozabavio "jednom od najvećih tabu tema u Sjedinjenim Državama" - uticaju izraelskog lobija na spoljnu politiku SAD-a.

Osuđujući, pa čak i razobličujući antisemitske i neonacističke stereotipe, autori bez okolišanja ukazuju na mnogobrojne strategije kojima današnji proizraelski lobi u SAD-u, kojeg čine kako Jevreji tako i nejevreji, zapravo oblikuje američku spoljnu politiku - i to protiv američkih nacionalnih interesa: "Način na koji SAD pružaju podršku Izraelu ugrožava nacionalnu sigurnost SAD-a. Kombinacija bezuslovne američke podrške Izraelu i izraelskoj okupaciji palestinskih teritorija ukorijenili su antiamerikanizam u arapskom svijetu, povećavajući tako prijetnju od međunarodnog terorizma i otežavajući Washingtonu bavljenje drugim važnim problemima, kao što je npr. okončanje iranskog nuklearnog programa. Upravo zbog činjenice da su Sjedinjene Države toliko nepopularne u regionu, arapski lideri, čiji bi ciljevi u drugačijoj političkoj situaciji bili podudarni američkima, neodlučni su da nam pomognu otvoreno - što je smetnja koja šteti američkim naporima da se uhvate ukoštac s mnogim regionalnim izazovima. Ovakva politička situacija - a slične nije bilo u cjelokupnoj istoriji Sjedinjenih Država - rezultat je na prvom mjestu djelovanja izraelskog lobija. Dok su druge interesne grupe poput kubanskih, irskih, armenskih ili indijskih Amerikanaca uspijevale da djelimično skreću tok američke politike u pravcu u kojem je to njima odgovaralo, nijedan etnički lobi tu politiku nije drastično udaljio od američkih nacionalnih interesa. Izraelski lobi uspješno je ubijedio mnoge Amerikance da su američki i izraelski interesi sasvim identični. Ustvari, oni to nisu."

Šta je zapravo izraelski lobi? Izraelski lobi, kako autori naglašavaju i objašnjavaju u svih 11 poglavlja, nije centralizovana i uniformna organizacija: "To je zapravo prikladna skraćenica za labavi lanac pojedinaca i organizacija koji aktivno rade kako bi spoljnu politiku SAD-a usmjerili prema interesima Izraela... Pojedinci i grupe unutar ove ogromne koalicije često se ne slažu oko brojnih pojedinosti u vezi s politikom koju zastupaju. Ne radi se, dakle, o bilo kakvoj vrsti spletke ili zavjere - sve što se radi radi se transparentno, na način na koji to rade druge interesne grupe." (str. 112)

Iako je ponekad vrlo teško ustanoviti koje bi se organizacije mogle klasifikovati kao dio lobija, a koje ne - nije teško odrediti najradikalnije lobiste koji su u centru svih zbivanja: Cionistička organizacija Amerike (Zionist Organization of America - ZOA), Konferencija predsjednika vodećih američkih jevrejskih organizacija, Američko-izraelski komitet za javne poslove (American Israel Public Affairs Committee - AIPAC), Vašingtonski institut za bliskoistočnu politiku (Washington Institute for Near East Policy - WINEP), Liga protiv kleveta (Anti-Defamation League - ADL), kao i Hrišćani ujedinjeni za Izrael (Christians United for Israel - CUFI). Ovome treba pridodati široku mrežu pojedinaca koji povremeno lokalnim medijima šalju pisma podrške izraelskoj politici, odnosno šalju čekove lokalnim proizraelskim komitetima koji su dijelovi šire mreže lobista. (str. 113)

Od bilo koje organizacije koja je član lobija očekuje se da lobiranje za Izrael bude na istaknutom mjestu programa njihovih djelovanja, dok za pojedinca to znači posvećivanje dobrog dijela, odnosno čitavog profesionalnog života (u nekim slučajevima i ulaganje golemih suma novaca) na usmjeravanje američke bliskoistočne politike u željenom pravcu - npr. kolumnist Washington Posta Charles Krauthammer ili bivši profesor Princeton Univerziteta Bernard Lewis. (str. 114)

Osamdesetih godina prošlog stoljeća proizraelski lobi sastojao se od 75 posebnih organizacija - uglavnom jevrejskih - koje su aktivno podržavale većinu akcija izraelskih vlasti. (str. 115) Njihov uticaj počeo je rasti 60-tih godina prošloga stoljeća - pogotovo nakon Šestodnevnog rata 1967, u kojem je Izrael porazio Siriju, Egipat i Jordan. Ovaj je događaj, nakon nezavisnosti Izraela, ostavio najveći utisak na američke Jevreje - Izrael je postao centrom identiteta većine Jevreja na svijetu te stoga nije začuđujuće da je takav stav uskoro postao i centrom političkog djelovanja. (str. 11 Danas najmoćnija lobistička organizacija AIPAC, osnovana 1950, imala je relativno beznačajnu ulogu u američkom političkom životu, da bi od 1967, djelovanjem dvojice izvanredno sposobnih ljudi Morisa Amitayja i Toma Dinea, od zatvorene niskobudžetne organizacije (300.000 dolara godišnje, isključivo od privatnih donacija) danas prerasla u jednu od najtransparentnijih organizacija u SAD-u s budžetom od 40 do 60 miliona dolara godišnje.

Postajući sve moćniji, AIPAC, kao i druge organizacije u lobiju, napuštaju svoj prvobitni cilj humanitarne podrške Jevrejima u Izraelu i stavljaju naglasak na medijsko i akademsko promovisanje sofisticiranih argumenata o povezanosti strateških interesa, kao i moralnih vrijednosti Sjedinjenih Država i Izraela. Ipak, kako je naglašeno - u samom lobiju postoje različite struje, i to sukobljene u vezi s krucijalnim pitanjima odnosa Izraela i Palestinaca, odnosno stava koji bi američka spoljna politika trebala zauzeti prema ovom pitanju. Dok posljednjih godina moćni lobiji AIPAC i Konferencija predsjednika vodećih američkih jevrejskih organizacija naginju ka stajalištima Likuda (to jest Ariela Sharona) i drugih tvrdolinijaških partija u Izraelu (u skladu s takvim stajalištima protivili su se i mirovnom procesu u Oslu), određen broj manjih grupacija poput Amerikanci za mir sada (Americans for Peace Now - Ameinu), Brit Tzedek v´Shalom (Jevrejska alijansa za pravdu i mir), Izraelski politički forum, Jevrejski glas za mir, Meretz USA, kao i zajednica Tikkun odlučno se zalažu za rješenje koje predviđa stvaranje države Palestine te za to da Izrael mora pristati na značajne ustupke kako bi se to ostvarilo. (str. 120)

Ipak, miroljubivije grupacije često su na meti medijskih kampanja dominantnih zagovarača radikalnih rješenja. Jedan od najboljih primjera jeste organizacija Breira (hebr. Alternativa), koju su 1973. utemeljili progresivni američki Jevreji, pozvavši na otvorenu diskusiju između Izraela i dijaspore o povlačenju s okupiranih teritorija i mirovnom sporazumu s Palestincima. (str. 121) AIPAC-ov časopis Near East Report optužio je Breiru da potkopava američku podršku Izraelu, dok je predsjednik Reformskog rabinata Arthur Lelyveld izjavio da organizacije poput Breire "daju pomoć i ohrabruju... one koji bi pomoć uskratili Izraelu i koji bi ga ostavili bespomoćnog na milost i nemilost ubicama i teroristima". Hadassah, jedan od tvrdolinijaških newslettera, označio je članove Breire kao "kolovođe defetizma" i upozorio svoje čitaoce "da odbiju stavove organizacija koje rade protiv izraelske sigurnosti i opstanka jevrejskog naroda".

Uprkos tome, Mearsheimer i Watt upozoravaju da je "većina američkih Jevreja oduvijek podržavala liberalne struje i Demokratsku stranku, kao i rješenje izraelsko-palestinskog konflikta koje bi podrazumijevalo stvaranje dviju država". Kako je (i da li je) zapravo došlo do promjene u stavovima - vrlo je dobro objasnio J.J. Goldberg u svojoj knjizi Jewish Power (na koju se autori pozivaju): "Šestodnevni rat i period nakon njega doveli su do isticanja grupacije ´Novih Jevreja´, i to iz krugova tvrdolinijaških cionista, ortodoksnih i neokonzervativaca. Njihova tvrdoglavost bila je vrlo postojana, a bijes neobuzdan... tako da je ostatak jevrejske zajednice uljudno ustuknuo, dopustivši da ´Novi Jevreji´ preuzmu vodstvo. Ovoj manjini je dopušteno da govori ispred masa i postala je dominantan glas jevrejske politike." (str. 126) U isto vrijeme pouzdana ispitivanja iz 2004. ukazuju da je "36% Jevreja Amerikanaca ne mnogo ili nikako emocionalno vezano za Izrael" te "da su američki Jevreji procentualno u mnogo većoj mjeri bili protivnici invazije na Irak (a to su i danas) nego cjelokupna populacija SAD-a, iako su vodeće organizacije lobija zdušno podržavale ratnu opciju". (str. 115)

AIPAC i Capitol Hill Strategija grupa i pojedinaca koji čine izraelski lobi u kreiranju američke spoljne politike prema državi Izrael može se u osnovi podijeliti na dva polja uticaja. Prvo je uticaj na političke tokove u Washingtonu, a drugo je medijsko i akademsko favorizovanje diskursa koji bi u strateškom i moralnom smislu opravdao politiku Izraela na Bliskom Istoku. "Budući da je vlast u Sjedinjenim Državama podijeljena na zakonodavnu i izvršnu, taktika lobija ovisi o tome na koju se od institucija želi uticati. U cilju da se odgovarajućim pojedincima pomogne da budu izabrani i imenovani na ključne pozicije, grupe u lobiju nastoje usmjeravati u željenom pravcu političke kalkulacije zvaničnika koji bi se mogli naći u iskušenju da zauzmu nešto nezavisniji stav. Ma kakvi god bili lični stavovi političara u zakonodavnoj ili izvršnoj vlasti, lobi od njega želi da izabere potpuno nekritičku podršku Izraelu kao ´pametan´ politički stav. Kao i druge moćne interesne grupe, izraelski lobi postiže svoje ciljeve suzbijajući političke mogućnosti koje su zvaničnici spremni da uzmu u obzir, vršeći na taj način na njih pritisak kako bi oni poduzeli korake koje bi radije izbjegli (iako će izgledati da su ´za´). Tako je američkim liderima znatno otežano da podrže inicijative kojima se grupe u lobiju protive. Istovremeno lobi oblikuje percepcije i uokviruje opcije, tako da mnogi ključni lideri svojom voljom favorizuju politiku koju ove grupe smatraju korisnom." (str. 151)

Politička institucija na koju lobi, a posebno AIPAC, ima najviše uticaja je svakako Kongres Sjedinjenih Država. Ovo je najprije vidljivo iz činjenice da je Izrael, za razliku od svake druge države, mahom pošteđen bilo kakve kritike na Capitol Hillu. "Bilo da je riječ o abortusu, kontroli naoružanja, pravima manjina, homoseksualcima, očuvanju okoliša, trgovinskoj politici, zdravstvu, imigraciji ili standardu, rasprave su vrlo žustre i žučne. Međutim, kada je u pitanju Izrael, bilo kakva kritika se ubrzo utiša i teško je da uopšte dođe do debate." (str. 152)

AIPAC-ov uspjeh zapravo leži u nagrađivanju, kako zakonodavaca tako i kandidata za Kongres, koji podržavaju proizraelski program, ali i kažnjavanju onih koji to ne žele, a sve zahvaljujući svojoj mogućnosti novčanog doprinosa u izbornim kampanjama. "Novac je od ključne važnosti kada su u pitanju američki izbori, budući da je pobjeda na izborima vrlo skupa. AIPAC se stoga trudi da svi prijatelji organizacije dobijaju znatnu finansijsku podršku za svoje političke angažmane, sve dok ne odstupe od AIPAC-ovih interesa. Ovaj proces funkcioniše na nekoliko načina. Mnogi od pojedinaca koji redovno finansiraju AIPAC u isto vrijeme samostalno daju donacije kandidatima. Koristeći podatke američke Federalne izborne komisije (FEC), novinar Michael Massing je saznao da je ´od 1997. do 2001. godine 46 članova Upravnog odbora AIPAC-a odobrilo iznos koji premašuje tri miliona dolara za doprinose kampanjama´. Prema podacima iz Washington Posta iz 2004, članovi Upravnog odbora AIPAC-a su odobrili prosječno 72.000 po kampanji, odnosno političkom komitetu. AIPAC takođe pomaže u povezivanju političkih kandidata i potencijalnih donatora, odnosno izvora novčanih fondova. Uprkos svome imenu, AIPAC oficijelno nije politički aktivan komitet te stoga, takođe oficijelno, ne podržava kandidate niti im direktno daje novac. Umjesto toga se traže potencijalni kandidati te im se ugovaraju sastanci s potencijalnim donatorima, odnosno prikupljačima novca, kako bi AIPAC potom informisao o rastućem broju proizraelskih PAC-ova (komiteta za javne poslove)... Kako je to 2006. članovima organizacije objasnio predsjednik AIPAC-a Howard Friedman: ´AIPAC se susreće sa svakim kandidatom koji vodi kampanju za Kongres kako bi im izložio opširniji brifing koji im pomaže da u potpunosti razumiju kompleksnost teškoća s kojima se susreće Izrael i cijeli Bliski Istok. Štaviše, od svakog kandidata zahtijevamo da napiše kratak sastavak o svojim razmišljanjima u vezi s američko-izraelskim odnosima - tako da bude kristalno jasno kakvi su njihovi stavovi.´" (str. 154)

Dominacija u medijima Paralelno s lobiranjem u Kongresu, dominirajuće grupe u lobiju se trude marginalizovati svakoga ko kritikuje izraelsku politiku, odnosno dovodi u pitanje "specijalne odnose" Izraela i SAD-a, pokušavajući spriječiti da osobe s drugačijim mišljenjem dospiju u javnost. Kako bi to postigao, lobi se ponekad koristi vrlo agresivnim taktikama, optužbama za antisemitizam, odnosno antiizraelstvo. Mearsheimer i Watt utvrđuju da je "oblikovanje javnog diskursa u promovisanju izraelskih interesa od kritične važnosti, budući da bi otvorena i slobodna diskusija o temi izraelske politike na okupiranoj teritoriji, historije Izraela, odnosno uloge lobija u kreiranju američke bliskoistočne politike, mogla dovesti do toga da sve više Amerikanaca počne dovoditi u pitanje postojeću politiku prema Izraelu, odnosno zatražiti izmjenu te politike kako bi ona više služila američkim nacionalnim interesima". (str. 16

Po autorima, posljedica djelovanja lobija jeste i činjenica da "izvještaji vodećih medijskih televizijskih kuća o situaciji u Izraelu i Palestini konzistentno favorizuju Izrael i ni u kom slučaju ne dovode u pitanje američku podršku njegovoj politici". (str. 169) Prema istraživanju koje su sproveli sami autori, slična situacija je i u vodećim dnevnim novinama kao što su New York Times ili Washington Post, koji kao dvije najuticajnije dnevne novine u SAD-u ne upošljavaju u punom radnom odnosu niti jednog komentatora koji bi događaje sagledavao iz arapske, odnosno palestinske perspektive. Manje-više slična situacija vlada i u Los Angeles Timesu i Chicago Sun-Timesu. Iako kolumnisti gore navedenih novina Richard Cohen (Los Angeles Times) ili Robert Nowak (Chicago Sun-Times) ponekad nude "inteligentan" ali blag kriticizam izraelske politike, oni nisu ni približno "druga strana", odnosno oštra kritika kakvu, paradoksalno, nalazimo kod izraelskih novinara Amire Has, Akive Eldar, Gideona Levyja ili Bradleyja Burstona, koji kritički razmatraju razne aspekte politike svoje države. (str. 171)

Kako Mearsheimer i Watt ističu, "poenta nije niti u tome da su ovakvi komentatori u pravu, a proizraelski komentatori u krivu - suština problema je u tome što su takva razmišljanja gotovo u potpunosti odsutna iz vodećih američkih novina". Identičnu uređivačku politiku primjećujemo i u Wall Street Journalu, New York Sunu, Washington Timesu, magazinima poput Comentary, New Republic ili Weekly Standard. Čak je bivši glavni urednik Timesa Max Frankel priznao koliko su njegovi proizraelski stavovi imali uticaja na njegove uredničke odluke: "Bio sam mnogo dublje predan Izraelu nego što sam se to usudio izjavljivati... Učvršćen svojim znanjem o Izraelu i prijateljstvima koje sam tamo stekao, lično sam pisao većinu komentara o temi Bliskog Istoka. Kako su to mnogo bolje arapski nego jevrejski čitaoci primijetili, pisao sam ih iz proizraelske perspektive." (str. 172)

Ovakve uređivačke politike ponekad nisu plod ličnih simpatija prema Izraelu: "Iskorjenjivanje opaženih antiizraelskih stavova u medijima postalo je za mnoge američke Jevreje najdirektniji ispusni ventil za emocije nastale iz uživljavanja u konflikt udaljen 6.000 milja. Jedan od urednika CNN-a je otkrio da ponekad dnevno dobije šest hiljada e-mailova s pritužbama da je određeni prilog sadržavao antiizraelske elemente, dok su se novine kao što su Chicago Tribune, The Los Angeles Times, The Miami Herald, pa i New York Times često susretale s bojkotom čitaoca zbog izvještavanja s Bliskog Istoka koja nisu bila posve po volji lobija.

Jedan od korespondenata rekao je novinaru Michaelu Massingu da se novine "plaše AIPAC-a i drugih proizraelskih grupacija, čiji su pritisci nemilosrdni". Ovo su potvrdile i riječi glasnogovornika izraelske ambasade u New Yorku Menachema Shaleva: "Naravno da dolazi do mnogo slučajeva autocenzure. Novinari, urednici i političari će dva puta razmisliti prije nego kritikuju Izrael ako znaju da će u roku od nekoliko sati primiti na hiljade bijesnih poziva. Jevrejski lobi je vrlo dobar u orkestriranim pritiscima." (str. 172) Ipak, autori upozoravaju da je potpuno pogrešno i neosnovano tvrditi kako proizraelske snage "kontrolišu" medije. Zapravo, ogroman trud koji lobi ulaže kako bi nadgledao i vršio uticaj na ono što vodeći mediji izvještavaju o Izraelu, jasan je pokazatelj da ih lobi ne kontroliše.

(U sljedećem broju: Lažne optužbe za antisemitizam; Zbog čega američki interesi nisu identični izraelskim; Uloga izraelskog lobija u invaziji na Irak, ratu u Libanu i najavama invazije na Siriju i Iran)

Knjige: Politička studija Izraelski lobi i američka spoljnja politika (Farrah, Strauss, and Giroux, New York, 2007) izazvala je veliku pažnju u SAD-u i širom svijeta (II)



Amerika plaća napade na Palestince

Dr. John J. Mearsheimer, profesor političkih nauka na čikaškom univerzitetu, i Stephen M. Walt, profesor međunarodnih odnosa na Harvardu, autori su knjige u kojoj objašnjavaju da izraelski lobi nije isključivo jevrejski te istražuju različite načine utjecaja kojim ovaj lobi postiže da je vanjska politika SAD-a u interesu Izraela. Dani još u ovom broju donose najinteresantnije dijelove ove studije



Moralni razlozi potpuno nekritičke podrške politici Izraela, koji se redovno provlače kroz medije i akademske krugove u Sjedinjenim Državama, najbolje je, u maju 2004, sažeo predsjednik George W. Bush u svom obraćanju na tribini Američko-izraelskog komiteta za javne poslove. Predsjednik je započeo govor na sva usta hvaleći AIPAC-ove napore "da učvrsti spone koje povezuju naše nacije, zajedničke vrijednosti i snažno zalaganje za slobodu".

Pri tome nije propustio da istakne kako Izrael i SAD imaju mnogo zajedničkog: "I jedni i drugi rođeni smo iz borbe i žrtvovanja. I Izrael i Sjedinjene Države stvorili su imigranti u bijegu od religijskog progona u drugim zemljama. I Amerikanci i Izraelci su sagradili vitalne demokratije na temeljima vladavine zakona i tržišne ekonomije. I u jednoj i u drugoj državi držimo do osnovnih uvjerenja: da je Bog taj koji bdije nad djelima ljudi i vrednuje svačiji život. Ove spone učinile su nas prirodnim saveznicima i ove veze nikada neće biti prekinute... Narod Izraela je oduvijek imao neprijatelje na svojim granicama i teroriste u svojoj blizini. Ipak, Izrael se uvijek uspio odbraniti uz nevjerovatnu umješnost i heroizam. Poštovanje američkog naroda prema Izraelu zarađeno je upravo hrabrošću njegovog naroda." (str. 7

Vojna pomoć Različite forme ekonomske pomoći bile su i ostale za Izrael od ogromne važnosti. Međutim, veliki dio pomoći Sjedinjenih Država usmjeren je na očuvanje izraelske vojne premoći na Bliskom istoku. Ne samo da Izrael ima pristup vrhunskom američkom oružju (borbenim avionima F-15 i F-16, Blackhawk helikopterima, kasetnoj municiji, "pametnim bombama" itd.) već je direktno vezan za američki odbrambeno-obavještajni establishment, i to putem različitih službenih sporazuma i neformalnih veza. Prema istraživanju Congressional Research Servicea, "vojna pomoć Sjedinjenih Država pomogla je pretvaranju izraelskih oružanih snaga u jednu od tehnološki najsofisticiranijih vojnih sila na svijetu..."

Uz to, SAD su Izraelu, pored već pomenute ekonomske i vojne pomoći, donirale dodatne tri milijarde dolara za razvijanje oružja kao što su Lavi - borbeni avion, Merkava tenk ili projektil Arrow. Ovi projekti bili su finansirani kroz Ministarstvo odbrane SAD-a i predstavljeni kao rezultati zajedničkog istraživanja, iako Sjedinjene Države nisu imale potrebe za ovim oružjem niti su imale namjeru da ga kupe. Lavi projekt je kasnije napušten, ali je sve drugo oružje pristiglo u izraelski arsenal o američkom trošku. Izdaci odbrambenog budžeta SAD-a za 2004. u tu svrhu iznosili su 136 miliona dolara za razvoj Arrow projektila, 66 miliona za tehničke dodatke te 70 miliona za proizvodnju istog.

Prema tome, novac koji Washington izdvaja da bi pomogao izraelsku odbrambenu industriju, odnosno platio "zajedničke projekte", u stvarnosti predstavlja samo još jednu formu subvencija. (str. 32) Uz to što je još 1968. proizveo prvu atomsku bombu, Izrael još uvijek razvija hemijsko i biološko oružje, a da još uvijek nije ratifikovao Konvenciju o biološkom i/ili hemijskom oružju. Ironično, upravo su SAD te koje vrše pritisak na mnoge države da potpišu ovu konvenciju, jednako kao što žele spriječiti razvoj oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku, a da istovremeno beskompromisno podržavaju državu čiji je razvoj atomskog oružja zapravo i izazvao želju njegovih susjeda da ga imaju. (str. 36)

Razlozi za podršku Bezrezervnu podršku Izraelu američka administracija obrazlaže argumentima koje zapravo zagovaraju i promovišu različite grupacije unutar proizraelskog lobija. Ti se argumenti kreću od toga kako je Izrael "slab i okružen neprijateljima", da se radi "o demokratiji, odnosno moralnijem obliku društvenog ustroja nego u susjednim zemljama", da je "jevrejski narod i suviše patio zbog različitih zločinačkih ideologija kroz istoriju te da zbog toga zaslužuje poseban odnos", da je "Izrael moralno superioran naspram svojih protivnika" (crno-bijela slika dobrih Izraelaca i pokvarenih Arapa), pa sve do propovijedanja da je podrška Izraelu Božija volja (u čemu naročito prednjače evangelistički cionisti okupljeni oko organizacije Hrišćani ujedinjeni za Izrael (Christians United for Israel - CUFI), kojima je po uvjerenjima blizak i predsjednik George W. Bush.

Najnoviji i trenutno najistaknutiji razlog specijalne povezanosti SAD-a i Izraela, nastao nakon 11. septembra, je svakako izvikana borba protiv terorizma, gdje se medijski nastoji predstaviti da "SAD i Izrael imaju istog neprijatelja". Mearsheimer i Walt u knjizi ispituju svaku od ovih tvrdnji, ukazujući u kolikoj mjeri se zapravo radi o propagandi i demagogiji u kojoj se istorijskim činjenicama često služi kako bi se iskrivile druge istorijske činjenice. Autori polaze od dubioznosti same formulacije zajedničkog ratovanja protiv "terora": "Ova tvrdnja potiče od fundamentalne miskoncepcije: šta je terorizam zapravo? Terorizam nije organizacija, pokret, ili čak ´neprijatelj´ kojem se može objaviti rat; terorizam je taktika proizvoljnog napadanja na neprijateljske mete - posebno civile u cilju sijanja straha, potkopavanja morala..." (str. 62)

Za razliku od Al-Ka´ide, terorističke organizacije koje napadaju Izrael (poput Hamasa, Islamskog džihada ili Hezbolaha) ne napadaju Sjedinjene Države i ne predstavljaju prijetnju za osnovne američke nacionalne interese... Nema uvjerljivog dokaza koji bi povezao Osamu bin Ladena i njemu bliske krugove sa različitim palestinskim terorističkim grupama. K tome, većina palestinskih terorista ne dijeli Al-Ka´idine ciljeve pokretanja globalnog džihada, odnosno restauracije kalifata. Ustvari, PLO je bio sekularna i nacionalistička organizacija - ne islamistička - sve dok posljednjih decenija okupacija nije dovela do toga da su se mnogi Palestinci približili islamističkim idejama...

Ehud Barak, bivši premijer Izraela, je jednom prilikom priznao da bi "da je rođen kao Palestinac, pristupio terorističkoj organizaciji". Napokon, terorizam je bio jedna od ključnih cionističkih taktika u borbi za jevrejsku državu. Upravo je militantna cionistička grupa Irgun 1937. u Palestini donijela u Palestinu praksu postavljanja bombi u autobuse i među mase ljudi. Između 1944. i 1947. nekoliko je cionističkih organizacija vršilo terorističke napade kako bi otjeralo Britance iz Palestine, pri čemu su nastradali mnogi nevini civili. (str. 102)

Prema tome, tvrditi da su Izrael i SAD oformili savez radi udružene terorističke prijetnje je miješanje uzroka i posljedice. Sjedinjene Države nisu oformile savez s Izraelom zbog iznenadne spoznaje opasnosti od globalnog terorizma pa im je takođe iznenada zatrebala izraelska pomoć. Ustvari su se Sjedinjene Države s problemom terora dobrim dijelom susrele zbog beskompromisnog podržavanja Izraela... Ova jednostranost ne samo da je inspirisala Al-Ka´idu već doprinijela narastajućem antiamerikanizmu u regionu. (str. 64) Na sličan način može se oboriti argument kako je specijalan odnos s Izraelom neophodan, budući da je on "ključni saveznik protiv ´zlih´ autoritarnih država koje podržavaju terorizam i žele se domoći oružja za masovno uništenje", što je predstavljalo razlog za napad na Irak, kao i za huškanja na rat protiv Irana i Sirije.

Postavlja se zapravo konkretno pitanje: "Da li bi ove države koristile oružje za masovno uništenje kako bi njime ucjenjivale SAD i Izrael ili ga dale na korištenje teroristima?" (str. 70) Autori odgovaraju takođe pitanjima: "Da li činjenica da u nekoj državi postoji diktatura znači da SAD automatski tu državu moraju smatrati neprijateljskom?" i odgovaraju: "Ne, budući da su SAD sklapale i još uvijek sklapaju savezništva s mnogim diktaturama kada im je to u interesu... Upravo je Washington podržavao Sadama Huseina u ratu protiv Irana, a još uvijek podržava pakistansku militarističku diktaturu (koja posjeduje oružje za masovno uništenje), uprkos jasnim dokazima da ona podržava islamski terorizam u Kašmiru i drugdje." (str. 71)

Jednako je labava tvrdnja kako bi "zle" države, ukoliko razviju nuklearno oružje, mogle biti prijetnja Izraelu ili ga ucjenjivati, budući da su i Izrael i Sjedinjene Države moćne nuklearne sile: "Ako bi ijedna od ovih zemalja bila napadnuta, napadač bi se istog trena susreo s uništavajućim kontranapadom. Isto tako, ni Izrael ni SAD ne bi mogli biti ucjenjivani od strane bilo koje ´zle´ države, budući da ucjenjivač ne bi mogao ispuniti svoju prijetnju, a da nije svjestan da će ga snaći ista sudbina... Očekivati da bi ´zla´ država svoje oružje za masovno uništenje mogla dati teroristima takođe je nerealno, budući da bi lideri te države bili svjesni da ne bi mogli ostati neotkriveni i nekažnjeni. Ukoliko su Sjedinjene Države mogle živjeti s nuklearnim Sovjetskim savezom ili nuklearnom Kinom (čiji su lideri bili među najvećim masovnim ubicama u istoriji čovječanstva), ako može tolerisati nuklearni Pakistan i prigrliti nuklearnu Indiju, onda može živjeti (relativno sigurno) i s nuklearnim Iranom." (str. 73)

Sumnjivi moral Slika koju uglavnom nalazimo u američkim medijima, kojom se nastoje opravdati novčane i vojne potpore Izraelu, jeste jevrejska država kao jedina demokratija na Bliskom istoku, okružena neprijateljskim diktaturama. Prema autorima, radi se o crno-bijeloj - nerealnoj percepciji. Na teritoriji Izraela, Zapadne obale i Gaze trenutno živi gotovo približan broj Jevreja i Palestinaca (Jevreja je tek 140 hiljada više) - pa, ipak, Palestinci (a u samom Izraelu ih je 1,34 miliona) su u svemu građani drugog reda. Izraelski Knesset je 1992. iz Zakona o ljudskom dostojanstvu i slobodi uklonio klauzulu koja je podrazumijevala "da su svi jednaki pred zakonom i da ne može biti diskriminacije na osnovu spola, religije, nacionalnosti, rase, etničke gripe, zemlje porijekla i slično". (str.

Primjeri diskriminacije su više nego brojni: "Kako bi se umanjio broj Arapa, Izrael ne dopušta Palestincima koji stupaju u brak s građankama Izraela da dobiju državljanstvo niti da žive na teritoriji Izraela. Sa sličnim ciljem je Olmertova vlada 10. januara 2007. uspjela donijeti zakon prema kojem je ´nepatriotskim građanima´ dozvoljeno oduzeti državljanstvo - pri čemu se cilja prvenstveno na Arape. Tako je bivši izraelski premijer Menachem Begin izjavio da su ´Palestinci zvijeri koje hodaju na dvije noge´, dok ih je bivši načelnik glavnog štaba Izraelskih odbrambenih snaga Rafael Eitan opisao kao ´drogirane žohare u boci´ i često znao dodati ´dobar Arapin, mrtav Arapin´."

Drugi bivši načelnik štaba Moshe Ya´alon često se znao referirati na Palestince kao na "rak" na koji on primjenjuje "kemoterapiju". (str. 89) Takvi stavovi vrlo će rijetko biti prenijeti, a kamoli valjano prokomentarisani u američkim medijima, baš kao što se rijetko može čuti druga - arapska - strana, čiji je tužni usud na pravi način, još 1962, opisao bivši izraelski ministar odbrane Moshe Dayan: "Jevrejska sela sagrađena su na mjestu arapskih. Vi više ne znate ni imena arapskih sela i ja vas ne krivim jer geografske knjige više ne postoje. Ne samo da više nema knjiga nego nema ni arapskih sela... Nijedno mjestašce u ovoj zemlji nije izgrađeno a da nekada nije imalo arapsku populaciju." (str. 96)

Kako u tom kontekstu shvatiti vrlo moćne i uticajne hrišćanske evangeliste koji u ovakvim i sličnim događajima vide, ni manje ni više, nego Božiji prst, proglašavajući grijehom bilo kakvo mirovno rješenje koje bi podrazumijevalo stvaranje palestinske države? "Bog se protivi davanju zemlje", objašnjava John Hagee (osnivač CUFI-a), tvrdeći da je ovaj pokret "prikupio više od 12 miliona dolara u cilju naseljavanja novih jevrejskih naseljenika u Izrael - uključujući i naseljavanje okupirane teritorije". Pokojni Ed McAteer, osnivač evangelističkog Religijskog okruglog stola, bio je još eksplicitniji: "Svako zrno pijeska između Mrtvog mora, rijeke Jordan i Sredozemnog mora pripada Jevrejima. To uključuje i Zapadnu obalu i Gazu." (str. 134)

I senator James Inhofe je svojim kolegama objasnio zašto Izrael ima pravo na Palestinu: "Ovo je najvažniji razlog: jer je Bog tako rekao... U Hebronu je Bog objavio Abrahamu: ´Dajem ti ovu zemlju´, tj. Zapadnu obalu´." (str. 135) Koliko jedno od mnogobrojnih religioznih vjerovanja (a ovo podrazumijeva da će svi Jevreji na "kraju vremena" postati hrišćani) može biti osnova političkog djelovanja dobro je opisao izraelsko-američki istoričar Gershom Gorenberg upozoravajući da hrišćanski cionisti zapravo ne vole pravi jevrejski narod: "Oni nas vole kao likove iz njihove priče, njihove predstave... To je zapravo predstava u pet činova u kojoj Jevreji nestaju u četvrtom..." (str. 137)

Šta da se radi? Zaključak Mearsheimerove i Waltove studije možda je i njen najbolji dio, budući da kroz pregled obrađenih kritičnih pitanja pokušava pronaći rješenja za katastrofu u koju su SAD upale započevši rat u Iraku, kako bi, po mišljenju vodećih ljudi proizraelskog lobija, izvršili demokratizaciju Bliskog Istoka, što se pokazalo pogubnim, kako za SAD tako i za Izrael, budući da se situacija u regionu sve više pogoršava. Rješenje autori vide u činjenici da država Izrael mora opstati te da bi Amerika trebala ostati njezin saveznik i branilac u slučaju opasnosti, s tim da koriguje stav bezuslovne podrške, koji je protiv njenih interesa.

Prema tome, američka spoljna politika se mora kretati u pravcu rješenja izraelsko-palestinskog sukoba koje bi zadovoljilo i Izraelce i Palestince, što bi bio prvi korak u stabilizaciji Bliskog Istoka. Izrael se mora početi tretirati kao i svaka druga država i kritika te države ne bi trebala kritičaru automatski donijeti etiketu antisemite, odnosno "novog antisemitizma" - formulacije koju je lobi konstruisao za protivnike tvrdolinijaške izraelske politike. Alternativna strategija pristupa ovom problemu koju autori nagovješćuju jeste "offshore balancing" - u kojoj SAD intervenišu u interesu bilo koje strane, samo kada ne postoji druga opcija (naravno u skladu sa svojim interesima), da bi potom ponovo zauzele neutralnu poziciju.

U pogledu stava prema lobiju, između strategije slabljenja lobija, forsiranja otvorenije javne rasprave o njegovom djelovanju, Mearsheimer i Walt favorizuju mogućnost nastanka novog proizraelskog lobija: "Mnogo razumniji glasovi u jevrejskoj zajednici morat će odbaciti tabu koji zabranjuje javnu kritiku Izraela, kao i njegove politike, koja je štetna, kako za sam Izrael tako i za Jevreje iz dijaspore. Slažemo se s rabinom Ben-Zion Goldom, direktorom emeritusom harvardskog Univerziteta Hillel, koji je još 2002. pisao da ´američki Jevreji, koji su najveća zajednica u dijaspori, moraju otkriti svoj sopstveni fokus... Oni koji kritikuju Izrael to rade jer je Izrael važan dio našeg identiteta, zbog toga jer je kriticizam dio naše tradicionalne kulture... Mi ga nudimo kao izraz poštovanja i ljubavi za narod Izraela´."





SAD



Budžetski izdaci za Izrael



Uopšte nije začuđujuće zbog čega je od Yom kippurskog rata, 1973, pomoć Washingtona Izraelu prevazišla pomoć koju su SAD dale bilo kojoj zemlji u svojoj istoriji. Izrael je od 1976. primalac najveće američke godišnje ekonomske i vojne pomoći i najveći država-primalac pomoći od završetka II svjetskog rata. Sveukupni primljeni iznos do 2003. prevazilazi 140 milijardi dolara, da bi do 2005. prešao 154 milijarde dolara. Izrael svake godine iz budžeta SAD-a prima tri milijarde dolara pomoći, što čini, ugrubo, šestinu sredstava predviđenih za pomoć inostranstvu. Ako računamo per capita, Sjedinjene Države svakom Izraelcu daju direktnu potporu od 500 dolara godišnje.

Ovaj podatak je naročito iznenađujući ako znamo da je današnji Izrael bogata industrijska država s bruto nacionalnim dohotkom koji je otprilike jednak bruto nacionalnom dohotku Koreje ili Španije. Kao kontrast toj velikodušnosti - Egipat dobija svega 20 dolara po glavi američke pomoći, a osiromašene zemlje poput Pakistana i Haitija svega pet, odnosno 27 dolara po glavi. Jerusalem i Washington se, doduše, 1997. jesu dogovorili da se ekonomska pomoć Izraelu, počevši od 1999, smanji za 160 miliona dolara godišnje, no ovo smanjenje je u velikoj mjeri kompenzovano s dodatnih 60 miliona dolara vojne pomoći godišnje, kao i voljnošću američkog kongresa da izdvaja ogromne dodatne sume, poput 1,2 milijarde dolara za podršku implementaciji propalog Wye River mirovnog sporazuma iz 1998. (prema kojem se Izrael obavezao na povlačenje svojih snaga s dijelova Zapadne obale) ili dodatnih milijardu dolara vojne pomoći 2003. za izraelsku pripremu za rat u Iraku... (str. 26) Osim toga, u zvaničnu cifru od tri milijarde dolara godišnje pomoći nije uključen veliki broj drugih "manjih" beneficija, koje su, kada se dodaju zvaničnoj cifri, još 1991, činile sumu od 4,3 milijarde dolara. (str. 2

Za ove koji prate politiku a ne prate sport .
Na sportu imamo temu o smjeni selektora fudbalske BiH reprezentacije. Ja to itekako smatram politickim pitanjem kao i sva ostala desavanja oko fudbalskog/ nogometnog saveza nase zemlje, ali da ne ponavljam temu dva puta, mozete tamo pogledati o cemu se radi. i eventualno, nesto prokomentarisati (u slucaju da imate sta pametno reci, u protivnom samo citajte )

Najozbiljnije, ovo je takva sramota da se nesto jednostavno MORA RADITI, pa ako nista drugo makar komentarisati, nek vise svijeta zna sta se desava.

[Edited by Abulafija on 21-05-2008 at 11:24 GMT]

ICTY: Tužilaštvo traži 15 godina zatvora za Delića
Tužilaštvo Haškog suda (ICTY) zatražilo je u srijedu 15 godina zatvora za bivšeg komandata Armije BiH Rasima Delića zato što nije spriječio ni kaznio zločine mudžahedina nad Srbima i Hrvatima u srednjoj Bosni 1993.-1995. godine.

Tužilac Daryl Mundis je naglasio da su dokazi pokazali, suprotno tvrdnjama odbrane, da je Delić imao efektivnu kontrolu nad odredom "El Mudžahid", čiji su pripadnici počinili zločine, saopćilo je tužilaštvo a prenijele agencije.

"Optuženi je imao i provodio efektivnu kontrolu nad mudžahedinima (...) i propustio da spriječi zločine ili kazni počinioce (...). Tužilaštvo zato poziva sudsko vijeće da ga proglasi krivim i kazni sa 15 godina zatvora", rekao je Mundis na kraju završne riječi.

Delićeva odbrana u srijedu je ponovila zahtjev da on bude oslobođen jer nije dokazano da je u kritično vrijeme imao pod svojom kontrolom mudžahedinske jedinice.

Negirajući tezu Delićevih branilaca da je tim odredom zapravo zapovijedano iz takozvanoga Islamskog kulturnog centra u Milanu, tužilac Mundis je izvještaje koje su mudžahedini iz Bosne slali tome centru opisao kao "propagandne, smišljene da donesu novac".

"Nema dokaza da je čelnik Islamskog kulturnog centra Šabani prekinuo lanac zapovijedanja generala Delića. Naprotiv, ima mnogo dokaza da je general Delić imao i koristio uticaj na odred "El Mudžahid", kazao je tužilac.

Po njegovim riječima, iskazi svjedoka - među kojima su bili i tadašnji mudžahedinski borci - pokazali su tokom suđenja da se Armija BiH oslanjala na odred "El Mudžahid" u najtežim borbenim zadacima tokom rata.

Djelimično prihvatajući tvrdnju odbrane da je na mudžahedinske formacije najveći uticaj imao tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, tužilac Mundis je podvukao da su odluke o upotrebi mudžahedina morale biti donesene na osnovu prijedloga vojnog komandanta generala Delića.

U ime odbrane advokatica Vasvija Vidović ponovila je zahtjev da general Delić bude oslobođen jer nije imao efektivnu kontrolu nad mudžahedinima.

Odluku o formiranju odreda "El Mudžahid" u sastavu Armije BiH Vidovićeva je nazvala "političkom", precizirajući da ju je donio Izetbegović kao vrhovni komandant Armije BiH, a da ju je general Delić samo prenio niz zapovjedni lanac.

Današnjim završnim riječima suđenje generalu Deliću je završeno, a sudsko vijeće predsjedavajućeg Bakonea Molotoa iz Južne Afrike presudu će izreći naknadno.

Optužnica tereti Delića za ubistvo i ranjavanje više zarobljenih vojnika Hrvatskog vijeća obrane 8. juna 1993.

General Delić je optužen i za brutalno ubistvo tri pripadnika Vojske RS-a, od kojih je jednom odsječena glava, kao i za okrutno postupanje prema drugim srpskim vojnicima koje su u okolini Zavidovića u julu 1995. zarobili mudžahedini.

Deliću se na teret stavlja i smrt oko 60 srpskih vojnika zarobljenih nakon što je Armija BiH zauzela Vozuću.

Suđenje Deliću počelo je u julu prošle godine, a Tužilaštvo je sredinom februara završilo svoj dokazni postupak.

Nakon što je Tužilaštvo završilo izvođenje dokaza, sudsko vijeće odlučilo je da kao nedokazanu odbaci treću tačku optužnice protiv Delića koja ga je teretila za to što nije spriječio silovanje triju Srpkinja u logoru jedinice "El Mudžahedin" u Kamenici 1995.

General Delić se dobrovoljno predao Haškom sudu u februaru 2005. godine, a u prvom pojavljivanju pred sudijom izjavio je da nije kriv. Ubrzo je bio pušten na privremenu slobodu, na kojoj je ostao do početka suđenja.

Objavljeno 11.06.2008. u 22:43
(FENA

I nije neka dogodovstina, al nek narod cita.

BHdani
Filigranski pločnici



Svako nosi svoj križ

O dvije naše bernhardovske priče



Osim kad je riječ o Evropskom fudbalskom prvenstvu, Austrija je posljednjih mjeseci u centru pažnje svjetskih medija najčešće bila zbog događaja koji spadaju u domen crne hronike. Slučajevi Josefa Fritzla i Natasche Kampusch izazvali su potrese globalnih razmjera, a ovih se dana piše i o "novim austrijskim hororima". Prošle su sedmice novine izvijestile da je austrijska policija u potjeri za 66-godišnjim Josefom Branisom, kojeg sumnjiči da je ustrijelio svog brata, sestru te njihove supružnike nakon svađe zbog obiteljskog stana. U ovom se kontekstu često referira na najvećeg modernog austrijskog pisca - Thomasa Bernharda. Bernhard je umro prije skoro dvadeset godina (početkom 1989.), no njegovo je djelo itekako živo. U svom opusu, naročito u svojim kratkim pričama, Bernhard kao da beletrizira crnu hroniku, a svoju domovinu (Austriju) prikazuje kao autentični pakao u pozadini razgledničke turističko-propagandne idile. Iz Bernhardovog šinjela izlegle su se horde epigona, no niko se od njih nije uspio ni približiti Bernhardovoj dijaboličnoj genijalnosti. Niko, osim života samog, moglo bi se reći. Najpoznatija knjiga Bernhardovih kratkih priča zove se Imitator glasova. Priče iz ove knjige, osim u Austriji, zbivaju se na području (tadašnje) Jugoslavije. Prošle sedmice u ovdašnjim je novinama život, čini se, imitirao Bernhardovu literaturu. Dvije velike medijske priče kao da su iz Bernhardove novelistike sišle na stranice novina.

Priča prva. Skupina od desetak tinejdžera iz Rume slavila je rođendan jednog od njih, i to na groblju. Nije bila riječ o bilo kojem rođendanu, nego o onom koji označava ulazak u punoljetstvo, o osamnaestom, dakle. Među okupljenim društvom bila je i slavljenikova djevojka, curica od četrnaest-petnaest godina po imenu Dragana Šević. Ljeto je, večer se kasno spušta, tu su tek nekoliko sati, još nije ponoć. Groblje je pusto, ne samo zbog noći. Radi se o starom njemačkom groblju na kojem vječna počivališta pokojnika niko zapravo i ne posjećuje. Noć je, dakle, a djeca su, kako se kaže u izvještajima, malo pila i šalila se. Poslije jedanaest sati, u posljednji predponoćni čas, slavljenik i njegova djevojka popeli su se na ravni krov kapele na kojem su se nalazila tri nadgrobna spomenika s početka dvadesetog vijeka. Djevojčica se kasnije popela i na kameno postolje jednog od njih. Zatim se desila nesreća koju suha proza službenika iz policijske stanice u Sremskoj Mitrovici ovako opisuje: "Usled nestabilnosti, postolje se zaljuljalo i devojčica je pala zajedno sa krstom. Gornji deo krsta je pao preko devojčicine glave, tako da je umrla na licu mesta."

Tragedija kakva se ubila za ambicioznije novinare "crne hronike": smrt mlade osobe, faktički djeteta, pa još smrt djevojčice, pa još smrt lijepe djevojčice, pa još na groblju, pred ponoć kao u petparačkom hororu, sa scenom koju bi svaki samosvjesniji režiser odbacio kao pretjerano simboličnu: curičino lice zgnječeno teškim mermernim križem. No ni to nije sve. Nesretna je djevojčica, pišu novinari, živjela s babom, dedom, stricem i njegovom djecom. Majka joj je, kažu također novinari, neutješna, prije nego pređu na ključnu priču. A ključna se priča tiče Đorđa Ševića, oca poginule djevojčice. On u zatvoru u Sremskoj Mitrovici odslužuje petnaestogodišnju robiju. Pokojničin je otac osuđen za zločin koji je počinio još prije nego mu se rodila kćerka. Đorđe Šević bio je, naime, među pripadnicima paravojne formacije Osvetnici, koji su oteli i ubili šesnaest muslimana iz Sjeverina.

Svi novinari koji su pisali o ovom slučaju imali su potrebu opširno izvijestiti o činjenici da je otac poginule djevojčice osuđeni ratni zločinac. Niko od njih, međutim, pa ni oni najtabloidniji među njima, nisu eksplicitno tumačili događaj kao metafizičku (božansku) kaznu, makar su se aluzije u tom pravcu dale jasno naslutiti. Ne treba, međutim, sumnjati da su forumaši i blogeri, ta balegarska osnovica informativne piramide (njihovo ime je Legija!), učinili ono što se gadilo i posljednjem među novinarima, da su zlosretni usud djevojčice iščitali kao kaznu njezinom ocu i potvrdili skorašnju dijagnozu Semezdina Mehmedinovića o sujevjerju kao temelju jednog svijeta.

Priča druga počela je u crnoj hronici, no po litički ju je razvoj uskoro prebacio na na slovnice. Dvadesetogodišnji Miladin Kovačević, Srbin koji studira u Americi, potukao se četvrtog maja u jednom baru s dvadesetdvogodišnjim Bryanom Steinhauerom. Protivnici se ni u kojem slučaju nisu mogli smatrati ravnopravnim: Kovačević je košarkaš mnogo viši i duplo teži od Steinhauera. Nesretni je Steinhauer završio s frakturom lobanje i slomljenom vilicom. U komi je. Pitanje je da li će uopće ostati živ. Kovačević je, naravno, uhapšen, no izišao je iz pritvora nakon što mu je plaćena kaucija. Nakon toga je pobjegao iz Amerike i trenutno se krije. Diplomatska se frka digla oko srbijanskog konzula koji mu je pomogao da ode iz Amerike, u priču su se uključile Hillary Clinton i Condoleezza Rice, a američki tabloidi raspisali su se o Kovačeviću nazivajući ga Serb thug, u prevodu Srbin-siledžija, Srbin-ubica. U podtekstu oni poručuju: ti su Srbi po Bosni najprije ubijali bosanske muslimane i silovali bosanske muslimanke, a sada su nam, evo, došli ubijati Amerikance. U tabloidskoj slici svijeta nije samo nebitno to što se Kovačević rodio poslije famozne Osme sjednice, što je kad je rat u Bosni počeo imao četiri godine, a u vrijeme genocida u Srebrenici nije ni u školu pošao, nebitno je čak i to da se Kovačević sa Steinhauerom potukao braneći svog druga Sanela Softića, bosanskog muslimana. Sukob je, naime, počeo tako što je Steinhauer u baru uhvatio Softićevu djevojku za zadnjicu, zatim je, nakon što je Softić reagirao, Steinhauer udario njega, a tek se tada u tuču uključio Kovačević i bilo je šta je bilo.

Pouka je bernhardovska: od prošlosti se ne može pobjeći, no svako treba nositi (samo) svoj križ. Đorđe Šević jest ratni zločinac, ali osuđeni ratni zločinac, za razliku od onih koje ovih dana u Sarajevu, usprkos dokazima, oslobađaju. Robija je njegova kazna, a fakturisati mu smrt njegove kćerke kao nekakvu božansku kaznu nepravedno je prije svega prema tom nevinom djetetu. Miladin Kovačević također treba odgovarati pred sudom, ali za ono što je učinio on, bez da se, makar i u podtekstu, potežu zločini koje su počinili njegovi sunarodnjaci.

Dani:

Riječ u fokusu



Feral

Mile Stojić

Nakon petnaest godina izlaženja, redakcija Feral Tribunea objavila je svoj posljednji broj. Turbonuklearni novinski pogon sa splitske adrese "Šetalište bačvice" zadnji svoj tekst naslovio je asonancama Ništa više bačvice, koju sam ja u istom kobnome fonu pročitao kao Nikad više Bačvice. Prestao je, dakle, izlaziti list splitskih heretika i liberala, što su sami za sebe govorili da su bogumili (a ni vragu nisu mrski!). Sad će moći odahnuti svi oni koji su do jučer strahovali da će završiti na robiji, sad ljudski šljam, kako bi to rekao Benn, gromoglasno pjeva "aleluje". Novinarstvo je postalo menadžment, a istina je reklama. Trećerazredni pisci, što se preko koloriranih tabloida udvaraju prostoti, sad likuju nad ugašenom splitskom lanternom kao nad kakvim dječjim grobom, jer je Feral bio sve ono što oni nisu mogli ni smjeli.

Ja ne želim pisati rekvijem feralovskom duhu, jer on je besmrtan, ali želim konstatirati kako je količina ravnodušnosti i zlobe, koja prati ugasnuće splitske novinske lanterne, čija će svjetlost obilježiti kraj jednog krvavog i mutnog stoljeća na Balkanu, neizdrživa. Nama Feral izgleda i nije bio potreban, jer ljudi postsocijalističkih društava ne vole dramatične heroje (koji se bore i pobjeđuju), nego mučenike, u kojima nalaze opravdanje za vlastitu lojalnu pasivnost.

Ivančić i kompanija davali su otpor takvoj konfiguraciji duha, ne pristajući na kukumavčenja i fatalizam. Feral su svi cijenili u vrijeme dok je bilo opasno govoriti istinu, a kad je to postalo bezopasno, on je počinjao biti suvišan, jer je kukavice podsjećao na njihov kukavičluk.

I gdje smo danas? Tjednik kojim upravlja jedan polupismeni skribent, doušnik, koji se obogatio u krilu mafije, i koji u vlastitoj tiskotini objavljuje etiologiju bolesti svoje supruge, drži moralna predavanja Feralovcima o njihovom navodnom okaljanom moralnome liku. Jeb´o istinu koja ne donosi profit! Samo u društvima gdje je hipokrizija vladajući etički kodeks moguće su ovakve novinske eskapade, a da prođu nekažnjeno. Jedina krivica Feralovaca jeste u činjenici da su prihvatili ulogu onog andersenovskog djeteta što je prostodušno vikalo: "Car je gol!" I da su se u tu ulogu malo previše uživjeli, ne vidjevši da je moralna golotinja postala društvenom normom, a laž i zloba etičkim imperativima. Oni su, poslije svega, dakle lopovi i pljačkaši, oni nad čijim je knjigovodstvom visilo tisuću državnih žbirova, a nad čijim su tekstovima oslijepjeli privatni i državni tužioci!

Ali, ne može se skriti ni činjenica da su se Feralovci ponešto bili umorili, a da ih nitko nije imao odmijeniti, jer sami nisu stvarali nasljednike. Kod svih nas vremenom dolazi do entropije, zamora materijala. Kad su se raspali Beatlesi, zašto ne bi i Feralovci, komentira jedan moj prijatelj - jer sve je vremenito!

Bilo je časno pisati za Feral.

Federacija po modelu RS-a

Hrvatski političari, u blagome šoku zbog dosadašnje reputacije Doris Pack kao "prijateljice Hrvata" u Bosni i Hercegovini, žestoko se protive njezinom prijedlogu o ukidanju kantona, jer bi to vodilo definitivnom učvršćenju dvoentitetske i, praktično, dvonacionalne strukture BiH, pri čemu bi Hrvati izgubili svaku političku subjektnost u Federaciji, nakon što im se to već definitivno dogodilo u Republici Srpskoj



Čemu uopće služi većina u višenacionalnoj političkoj zajednici, osim da se - pučki rečeno - zna tko je gazda
Tekst koji čitatelj Dana ima pred sobom morao je biti završen prije federalnoga "summita" (Silajdžić, Čović, Tihić, Ljubić, Branković e tutta la compagnia), za koji je najavljeno da će se baviti alarmantnim problemima Federacije - privatizacija, elektroenergetski sektor, boračko-invalidska primanja, fiskalna kriza općenito, itd. Nemoguće je, dakle, u ovome trenutku znati bilo što o rezultatima toga sastanka, ali se s potpunom sigurnošću može reći što je proizvelo potrebu za njim: zajedništvo u panici (pojačano približavanjem lokalnih izbora) kada je političarima napokon došlo do pameti u kakvome se stanju Federacija nalazi. Moguće je, također, s ogromnim stupnjem sigurnosti, zasnovane na poraznome saldu cjelokupnoga dosadašnjeg učinka spomenute gospode, unaprijed tvrditi da je i taj sastanak organiziran po primarnome, darvinističkom instinktu borbe za opstanak (na vlasti), a ne iz bilo kakve brige za opće dobro.

Kako mu drago, tek činjenica jest da se odjedanput s raznih strana otvorila zabrinuta priča o Federaciji BiH. Do sad je to u lokalnoj javnosti bio skoro nekakav tabu, o koji su se pokatkad ogrešivali samo mediji i novinari, a od političara je o Federaciji kao problemu govorio isključivo Milorad Dodik, no njemu se u takvim prilikama uvijek barem 90% mora odbiti na šovinističku zluradost kao na osnovni motiv, zbog čega mu je vjerodostojnost već odavno nepovratno poljuljana.

Novom zbiru kritičkih glasova o Federaciji ovih se dana pridružila i Doris Pack, njemačka poslanica u Evropskom parlamentu. Zalažući se za ideju da se Federacija BiH dekantonizira kako bi postala funkcionalnija i jeftinija, te ustvrdivši da je takvo preuređenje moguće provoditi parcijalno, bez obuhvaćanja cijele Bosne i Hercegovine, odnosno bez zadiranja u status Republike Srpske, gospođa Pack, inače prononsirani prijatelj Bosne (podspecijalizirana za hrvatsko pitanje u njoj), izgovorila je usput jednu veoma uznemirujuću misao, čija je alarmantnost u našoj javnosti ostala potpuno neprimijećena. Manje-više, svi su reagirali na prvi sloj izjave Doris Pack, onaj o mogućnosti da se reformira Federacija bez diranja u Republiku Srpsku. S Dodikove strane, naravno, stvar je ocijenjena očekivano pohvalno i očekivano sirovo, za što se i ovoga puta pobrinuo Rajko Vasić, zamjenski gazdin glas. Federalni političari, i bošnjački i hrvatski, ne slažu se. Prvima ukidanje kantona ne bi bilo mrsko, pa se i ne protive tom dijelu prijedloga evropske parlamentarke, ali ne mogu nikako pristati uz djelomičnost pristupa, po kojemu bi se preuređenje odnosilo samo na Federaciju, bez Republike Srpske. Hrvatski političari, u blagome šoku zbog dosadašnje reputacije Doris Pack kao "prijateljice Hrvata" u Bosni i Hercegovini, žestoko se protive njezinom prijedlogu o ukidanju kantona, jer bi to vodilo definitivnom učvršćenju dvoentitetske i, praktično, dvonacionalne strukture BiH, pri čemu bi Hrvati izgubili svaku političku subjektnost u Federaciji, nakon što im se to već definitivno dogodilo u Republici Srpskoj. Kada je nedavno nizozemski ambasador u Bosni i Hercegovini Karel Vosskühler, upitan što misli o trećem entitetu kao mogućem rješenju hrvatskih problema, izjavio da Hrvati nikada neće dobiti svoj entitet naprosto zato što su preslabi, to je bilo prvi put da je netko iz svijeta međunarodne politike bio tako nepoštedno točan i pošten. Međutim, do danas ga nitko nije upitao predstavlja li ta izjava samo lični stav, ili stav njegove vlade, ili, možda, stav nekog širega evropskog diplomatsko-političkog kruga? Jer, nije tu više u pitanju opredjeljivanje za ili protiv trećeg entiteta, nosioci opcija tu su odavno poznati; mnogo je zanimljiviji ambasadorov stav o snazi ili slabosti kao kriteriju ostvarivosti nečijih kolektivnih zahtjeva u Bosni i Hercegovini. Potpuna dezinteresiranost - naša, domaća - prema tome šokantno otvorenom priznanju također nešto znači i poručuje, zar ne?

A što je to krupno i uznemirujuće u nastupu Doris Pack, što je ostalo nezapaženo i nekomentirano? Poslušajmo kako se ona izrazila ističući prednost Republike Srpske pred Federacijom: "RS je manje disfunkcionalna od FBiH, ona je nekako normalnije strukturirana." Ta kvalifikacija o "normalnoj" strukturiranosti Republike Srpske kao o prednosti, možda čak i svojevrsnom uzoru prema kojemu valja težiti prilikom preuređenja Federacije (jer takva interpretacija logički konzekventno proizlazi iz citirane rečenice), zasluživala bi čitavu studiju!

Ne treba precjenjivati politički značaj i domet ideja i prijedloga Doris Pack; ona je "samo" jedan član Evropskoga parlamenta, i samo je iznosila osobna razmišljanja. No, nije tu pojavu racionalno ni potcjenjivati, barem u tendencijskome smislu. Jer, moglo bi se s dosta razloga postaviti ovakvo pitanje: kojim će se pravcem, što se tiče međunarodne zajednice i njezinih preferencija, stvari razvijati u Bosni i Hercegovini nakon što strana uprava u njoj bude europeizirana, to jest, nakon odlaska OHR-a i svođenja mandata međunarodne zajednice u BiH na evropski kapacitet, a pod pretpostavkom da ideja o normalnosti uređenja Republike Srpske i o trajnoj dvoentitetnosti Bosne i Hercegovine kod Evropljana (p)ostane općeprihvaćeni putokaz za (neminovno) preuređenje ove zemlje? Te, ako se nečiji izgledi budu odmjeravali i zahtjevi uvažavali ne po načelu prava i pravednosti, već u ovisnosti o procjeni snage odnosno slabosti, kako je dao naslutiti nizozemski ambasador? A, ako ćemo pravo, zar je realno nadati se nečemu drugome? Zar je ikada igdje u poznatoj historiji međunarodna politička elita donosila odluke drukčije, nego prema cinično-realnoj procjeni odnosa snaga i svojih interesa! Možda će doći vrijeme kada ćemo nizozemskomu ambasadoru morati odati priznanje za rano upozorenje, koje nije imao tko da čuje.

No, pogledajmo što zapravo normalnost Republike Srpske iz kolokvijalnoga iskaza Doris Pack znači kad se prevede u političke i organizacijske kategorije? Baš ono što se drugim riječima imenuje kao - nacionalna država, ili država-nacija, sa centraliziranom organizacijom i unitarnim uređenjem, gdje prisutnost vjersko-nacionalne višestrukosti ne predstavlja nikakav problem jer je između većinskoga naroda (kulture, vjere) i manjinskih naroda (kultura, vjera) uspostavljen odnos dominirajućega i podređenih. Pa, ako nikomu u domaćoj (nota bene: sarajevskoj, federalnoj, ako baš hoćete: bošnjačko-hrvatskoj, ali isto tako i u neetničkoj, "građanskoj") političkoj javnosti u tome ama baš ništa nije zasmetalo ni zavrijedilo komentara, što bi to moglo značiti? Najprije da ideja o nacionalnoj državi, kao jedinom normalnom rješenju, svjesno ili nesvjesno počiva kod sviju, kao i stanoviti oblik zavisti prema Republici Srpskoj! To je, drugim riječima, ono što se ne izgovara jer nije "pristojno", ali se utoliko intenzivnije o njemu sanja. A nije da se i ne izgovara! Što je drugo, nego san o nacionalnoj državi kao jedinome normalnom rješenju (kolikagod da je i kakvagod da je), kada u jednoj od bezbrojnih varijacija svojih izjava-zahtjeva-deklaracija hrvatski političari kažu da su za takvo preuređenje Bosne i Hercegovine koje bi sadržavalo i "jedinicu u kojoj bi Hrvati bili većina". Što je drugo, nego san o nacionalnoj državi kao jedinome normalnom rješenju, kada reisul-ulema Cerić (po mnogima najutjecajniji bošnjački nacionalni političar) u svojoj "bečkoj besjedi" izrijekom zahtijeva da "ekskluzivno pravo na nacionalnu državu koje su ostvarile sve etničke i nacionalne grupe bivše Jugoslavije - Slovenci, Hrvati, Makedonci, Crnogorci i uskoro Albanci", moraju imati i bosanski muslimani u Bosni i Hercegovini, gdje su većina.

Čemu uopće služi većina u višenacionalnoj političkoj zajednici, osim da se - pučki rečeno - zna tko je gazda, a čije je da bude zahvalan na tomu što je toleriran! Uostalom, ne svjedoči li baš o takvom odnosu, kao "normalno strukturiranom", sadašnja proklamirana ili neproklamirana praksa u cijeloj Bosni i Hercegovini! Jest Republici Srpskoj dano da je u tomu mogla otići najdalje i s "najčišćim" rješenjima. No, praktično je isto takvo stanje i u svim sredinama u Federaciji gdje je jasan odnos većine i manjine između Bošnjaka i Hrvata, i gdje su glasovi manjine odavno utihnuli do faktične asimiliranosti. Jedino gdje još ima problema i gdje dolazi do konflikata, to su rijetke preživjele uistinu multietničke oaze u dva tzv. miješana kantona, gdje odnos većina-manjina još nije jasan.

Sanjamo li, doista, svi Republiku Srpsku?

Ne zna se sta je gore: RS ili Federacija BiH, a jos bi tu neko na nekog da se ugleda, katastrofa, mi smo zemlja za anale, nit je kad bilo ni ce biti tragikomicnijeg i nefunkcionalnijeg uredjenja u istoriji covjecanstva. Dobro nam smjestise najjace svjetske sile u Daytonu

[Edited by mosnik on 11-07-2008 at 15:22 GMT]