Dodat cu od Gibrana....

Ne bih mijenjao tuge srca moga za radosti koje osjecaju mnogi.
Niti bih suze, koje pecal u svakom dijelu moga bica izaziva, pretvorio u smijeh.
Želim da moj život ostane jedna suza i jedan osmijeh.
Suza da procisti moje srce i pruži mi razumijevanje životnih tajni i skritih stvari.
Osmijeh da me ucini bližim mojoj braci i da simboliše moje velicanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca, osmijeh da bude znak moje radosti što postojim.
Radije bih da skoncam žudeci i ceznuci nego da živim u ocajanju i beznadju.
Želim da glad za ljubavlju i lijepotom bude u temeljima duše moje jer vidjeo sam da su ti najnesrecniji od svih ljudi.
Cuo sam uzdahe onih koji ceznu i žude i to je najprijatnija od svih melodija.
Kako se primice vece, cvijet zatvara svoje latice i tone u san, grleci svoje cežnje. Kako se bliži jutro cvijet otvara usne da susretne suncev poljubac.
Život cvijeta je satkan od žudnje i zadovoljstva....
Jedne suze i jednog osmijeha.....

Često mi se čini da nije sve izgubljeno na vjetrovima i bespućima.
Često me obraduje misao da je očaj, kaos i bludnja samo nužan prelazni oblik.
Često mi se čini da osjećam kako izlazim, jos nesiguran i slomljen, iz svega što je bilo, i
da stajem na čvrsto mjesto, van sebe, odakle počinje pucati vidik, širina i sloboda.
Često mi se pričinjava da sam jak i stalan, da sam već dovoljan sam sebi, da sam se
izvio nad ropstvom tijela i vlasti sudbine i da samo treba da sjednemo i položim ruku na
djela i da radim, vedra duha i smirena srca, dugo, ustrajno i oduševljeno kao stari
zlatari.
Često mi se pričinjava.
Ali me dan još češće povuče sa sobom, pa se lomim i previjam od nemila do netragom,
od čovjeka do čovjeka, od laži do laži i od bola do bola ...


Ivo Andrić

Zaljubljena žena često očajava kad osjeti da voljeni muškarac nikada nije
sasvim s njom.
Uvijek joj djeluje pomalo rastrojen, kao da je dolazeći na satanak
po bijelom svijetu razbacao razne segmente svoje duše.
Sa svoje strane, muškarac
tananijih osjećaje nerijetko se osjetio posramljen zbog nemogućnosti bezuslovne
predaje i potpunog prisustva, s kakvim ljubavi prilazi žena.
Zbog tog razloga, muškarac
zna da je trapav u ljubavi i nesposoban za ono savršenstvo koje žena ume da podari tom osjećanju ....
Hose Ortega i Gaset



Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav.
Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi.
Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.

Meša Selimović

Naš je život čik; bio je jedamput cigara... I tinja...
Sav je žut, ižvakan, zaslinjen...
I to je moja duša!
Već godine i godine autoanalize: utežem, sišem, gnječim, griskam, palim i pripaljujem...
Ko strastveni pušač.
I pljuckam, jer je ostao samo nikotin i kiselica...
Kako je dosadno i gorko!
I sve je otišlo u dim; i pepeo: dim se je izgubio u zraku, pepeo je raznio vjetar širom svijeta.
Kod mene je ostao čik, da se baci u – smetište.
Janko Polić Kamov
************

Janko Polić Kamov
(1886. – 1910.)
Stvarno šteta šta je umro tako mlad (u 24. godini, od španjolske gripe), bio je potencijal .
Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe.
Nazivali su ga najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke.

************
Moj bi stil bio dakle - psovka.
Ja ne psujem više: ja nemam stila: ja nisam čovjek.
Ko psuje? Onaj, koji se prepusti instinktu, koji je temperamentan, koji nema obzira, koji je nenaobražen.
Psuje onaj, koji nema ništa duhovito da kaže.
Ignoranta. Kletva je iskrenost.
Ko ironizira? Onaj, koji vlada strastima, koji nema karaktera, koji je obziran i obrazovan.
Uglađenost, osjetljivost, nemoć... Ironizira onaj, koji je duhovit i hladan. Inteligenta.
Ironija je hinjenje.
Duhovitost je riječ, ne čin; a riječi su samo riječi, dok su djela i - djela.
Ne mogu psovati, pa ironiziram.
Ne da mi se govoriti pa se smješkam. Slabost je dakle moja snaga i bezvoljnost moja volja.
I to sam ja.
Jer ja - nisam ja!
Janko Polić Kamov : "Isušena kaljuža"

HERMAN HESE - UMJETNOST DOKOLICE (BESANE NOĆI)

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vrijeme vjetar u baštama pomjeri drveće. Negdje zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola.

...

A sna nema.
...

Ne pomaže ti da ideš gore-dole, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i detinjstvo, šume u kojima je proživeo najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane, ozbiljne, ostarjele, sa ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i objesti izbjegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povrijedio svoj ili tuđ ponos, ili se ogriješio o prijatelje nekom nesmotrenom riječju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe.

U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja.
Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspjeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.


[Edited by laly on 23-05-2010 at 21:43 GMT]

"Proširio sam svoj snove pod tvoja stopala.
"Gazi nježno...
jer gaziš po mojim snovima."

Yeats

Kada ugleda njene crne oči, njene usne su oklijevale između osmijeha i šutnje, on shvati najbitniji i najučeniji dio Jezika koji je govorio svijet- da su sva bića na zemlji sposobna da slušaju srcem. A to se zove ljubav, nešto starije od ljudi i same pustinje, što međutim uvijek izbija istom snagom, svugdje gdje se susretnu dva pogleda kao što se susretoše ova dva pogleda pored bunara. Na koncu se usne odlučiše za osmijeh, i to je bio znak, znak koji je čekao, ni ne znajući to, tako dugo čekao, koji je tražio u knjigama, pored svojih ovaca, u kristalu i tišini pustinje.
Evo, to je čisti Jezik Svijeta, bez ikakvog objašnjenja, jer Univerzum ne treba nikakvo objašnjenje da bi nastavio svoj put u beskonačnom prostoru. Jedino što je shvatio, u tom trenutku, jeste da se nalazio pred ženom svog života, a i ona je to morala znati, nisu joj trebale riječi. Ni u šta na svijetu nije bilo tako siguran, iako su njegovi roditelji, i roditelji njegovih roditelja, uvijek govorili da se treba najprije udvarati, zatim se zaručiti, upoznati onog drugog i imati novaca, pa se onda oženiti. Onaj ko je tako govorio sigurno nije nikada upoznao univerzalni jezik, jer kada zaroniš u taj jezik lahko shvatiš da u svijetu uvijek ima jedna osoba koja čeka drugu, pa bilo to usred pustinje ili u srcu velikih gradova. I kada se te dvije osobe sretnu, kada im se pogledi ukrste, tog momenta sva prošlost i sva budućnost nestanu, postoji samo taj sadašnji trenutak i ta nevjerovatna sigurnost da je sve pod nebeskim svodom napisano istom Rukom. Ruka koja je učinila da se rodi Ljubav, i koja je stvorila sestru dušu za svako biće koje se rodi, odmara se i traži blago pod sunčevim svjetlom. Jer da nije tako, snovi ljudskog roda ne bi imali nikakva smisla.
„Mektub“, reče u sebi.


Paulo Coelho, Alhemičar

Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne cita,
onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u
sebi.Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav, onaj koji ne prihvaca pomoc.
Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba
navika postavljajuci si svaki dan ista ogranicenja,
onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usuduje odjenuti u
novu boju, i ne prica s onima koje ne poznaje.Lagano umire
onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj ocima ili napuštenim srcima.Lagano umire
onaj koji ne mjenja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne želi odreci svoje sigurnosti radi
nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si nece dozvoliti niti jednom u svojem životu
da pobjegne od smislenih savjeta....
Živi danas! Riskiraj danas! Ucini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje....
Ne zaboravi biti sretan!
P. Neruda

Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobrazava s godisnjim dobima; zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; zensko srce je nalik na stepu koju covjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj cupa drvece i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena.


Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo? Reci sto da radimo? Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti? Mozemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede, a jutro odvede? Mozemo li ove osjecaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila? Mozemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu? Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi!

Otvori usne da ti glas cujem. Progovori i kazi mi nesto. Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju ladju? Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru? Hoces li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju, priguseni jecajima? Hoces li vidjeti moju himeru kako te pohodi s nocnim himerama, a iscezava s jutarnjim izmaglicama? reci mi, ljubavi. Kazi sto cu za te predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma za usi i krila mojoj dusi. Kakav ces biti?
(SLOMLJENA KRILA)

Halil Džubran

Ima ljudi koji su rodjeni da budu nesrecni i da drugima cine nesrecu, onih koji su zrtve nekih nebeskih, nama neshvatljivih mahinacija, zamorcici nebeske mehanike, buntovnici kojima je dodeljena uloga buntovnika, no koji su rodjeni po okrutnoj logici nebeske komedije, sa posecenim krilima.Titani bez snage titana, mali, krzljavi titancici kojima je od velicine data samo jedna okrutna doza osetljivostii u kojoj se kao u alkoholu rastvara njihova nistavna snaga. Vrhunac pak okrutnosti koja im je dodeljena jeste lucidnost, to saznanje sopstvenih granica, ta bolesna moc diistance.....

Danilo Kis-Basta,Pepeo