Sjedite u tenk i oslobodite se napetosti i frustracije za 365 dolara

Jedna novozelandska firma u svojoj turističkoj ponudi ima vožnju nekoliko različitih tipova tenkova uz pomoć kojih se, kako kažu vlasnici, ljudi rješavaju frustracija i nagomilane negativne energije. Petnaest minuta vožnje u 52 tone teškom tenku košta 365 dolara.


U zemlji koja važi za jednu od najljepših i najboljih destinacija za ljubitelje adrenalina, jedna novozelandska kompanija nudi nevjerovatnu uslugu za frustrirane vozače. Naime, sav svoj bijes vozači mogu iskaliti gazeći automobile tenkovima. U ovoj firmi ćete pronaći osam tenkova, nekoliko drugih oklopnih vozila i džipova.

"Mislim da se na ovaj način ljudi oslobađaju frustracija. Jednostavno sjednete u tenk i smrskate automobil. Ukoliko ste imali loš dan na poslu, ovo je odličan način oslobađanja negativne energije", kaže vlasnik frime Jonathan Lahy-Neary.

Jonathan je najponosniji na Maximus, borbeni tenk napravljen u Velikoj Britaniji, koji je težak 52 tone i pogoni ga motor V12 Rolls Royce. Maximus je bio dio australijske artiljerije ranih '70-ih godina, za vrijeme rata u Vijetnamu. Osim Maximusa, tu je i sovjetski tenk T-55 koji je nabavio u Mađarskoj.

"Iračani su imali ovakve tenkove, Afganistanci također. Dileri oružja su imali više od 100 tenkova koje su rasprodali. Kako bismo ga prebacili na Novi Zeland, morali smo deaktivirati top koji se nalazi na njemu", kaže vlasnik.

Od ovakvog vida turizma se na Novom Zelandu obrne oko 2,5 milijarde američkih dolara. Lahy-Neary piznaje kako kod njega dolaze osobe različitih godina, od tinejdžera do 80-godišnjaka.

Najčešće, kaže, ljudi dolaze da proslave rođendan u tenkovima i smrskaju koji auto. Za 15 minuta vožnje tenka morate platiti 365 dolara. Ukoliko želite pregaziti automobil, morate platiti dodatnih 395 dolara.

http://www.sarajevo-x.com/magazin/zanimljivosti/sjedite-u-tenk-i-oslobodite-se-napetosti-i-frustracije-za-365-dolara/120329004

Pa ko doceka

Gruzija gradi fontanu iz koje će turisti piti alkohol

Gruzija se nada da će privući turiste izgradnjom jedne fontane u Batumiju iz koje će biti moguće probati jaki lokalni alkohol koji će teći četvrtinu sata sedmično, saopćio je u srijedu gradonačelnik ovog grada na obali Crnog mora. Iz fontane će teći čača, rakija na bazi grižđa, čiji je okus sličan talijanskoj grapi, izjavio je gradonačelnik Robert Čkaidze na gruzijskoj televiziji.
Jednom sedmično, čača će teći 10 do 15 minuta umjesto vode. Turisti će imati mogućnost da probaju jedno tradicionalno piće“, dodao je on.

Turizam se smatra kao važan izvor prihoda u ovoj siromašnoj bivšoj sovjetskoj republici gdje vinogradarstvo predstavlja važnu industriju.

Novi toranj u Batumiju, visine 25 metara, trebalo bi da bude završen do kraja ljeta. U njemu će biti uredi i turistički informativni centrar, objavila je gruzijska televizija.

Gruzijske vlasti su pokrenule razvijanje turističkih destinacija kao što je Batumi, kako bi privukli više posjetilaca u ovu zemlju na Kavkazu koja nudi spektakularne planinske pejzaže i plaže na obalama Crnog mora.

Indijka (7 je najstariji profesionalni snajperist na svijetu

Iako se većina ljudi u njenim godinama uglavnom oslanja na naočale, Indijku Chandro Tomar (7 osma decenija života nije spriječila da bude najstariji profesionalni snajperist na svijetu.

Tomar oblači svoj sari, pušta dugu sijedu kosu niz leđa, podiže pištolj u visini očiju i svaki put pogađa cilj. U svojoj karijeri Tomar je osvojila 25 nacionalnih takmičenja, a uporedo je odgajala šestero djece i 15 unučića.

"Željela sam uraditi nešto korisno u svom životu i htjela sam ljudima pokazati šta mogu. Čim sam prvi put uzela pištolj i pušku u ruke znala sam da je to ono što ja želim. Svima sam dokazala da godine nisu izgovor da se nešto ne uradi. Ukoliko si koncentrisan, možeš uraditi šta god hoćeš", rekla je Tomar, prenosi portal Daily Mail.

Počela sam trenirati prije deset godina, iako me je u početku bilo sramota da se pojavim u streljačkom klubu. Svoje vještine Chandro je u početku vježbala gađanjem praznih boca kamenjem. Njena karijera strijelca je doživjela takav uspon da Chandro smatraju nacionalnim blagom.

"Toliko je bila dobra da su mnogi muškarci izbjegavali da se takmiče protiv nje, kako ih ne bi porazila i ponizila starija žena", rekli su iz njenog kluba o Chandrinom početku.

Chandra voli svaku svoju medalju, ali posebno joj je drago što je pobijedila Zamjenika inspektora policije iz Delhija.

http://www.sarajevo-x.com/magazin/zanimljivosti/indijka-78-je-najstariji-profesionalni-snajperist-na-svijetu/120323066

Nikom se ne ponovilo
Tuzla: Kako su Omerovići za četiri dana izgubili bebu
Porodica Omerović iz Tuzle, supružnici Sonja i Adnan, desetak dana nakon što su izgubili troipomjesečnog sina odlučili su svoju tugu i bol podijeliti sa bosanskohercegovačkom javnošću. Oni su 29. marta izgubili sina Ariana, koji je preminuo na UKC Tuzla od posljedica meningitisa.
Piše: D. Brkić
Arian
Arian

Njihova drama počinje 22. marta, kada je Sonja odvela bebu na redovno vakcinisanje. Kaže kako je beba sedam prethodnih dana imala zelenu stolicu, ali da je liječnica nakon pregleda odlučila da Arian ipak primi redovnu vakcinu DTP, IPV i HiB. Tri dana kasnije zdravstveno stanje se pogoršalo, a nakon pregleda u Domu zdravlja beba je poslata u UKC Tuzla.

"Ljekar je odmah posumnjao da je riječ o meningitisu. Arian je dobio injekciju kojom mu je snižena temperatura, a izvađena mu je krv te su urađeni nalazi uha, grla i nosa. Međutim, ljekar nam je rekao da se samo lumbalnom punkcijom može ustanoviti da li je riječ o meningitisu. Pošto je Arian nakon primljene injekcije bio znatno bolje, mi smo se vratili kući, jer smo u međuvremenu pročitali kakve sve komplikacije može izazvati lumbalna punkcija", kaže Sonja Omerović, majka preminulog Ariana.

Kod kuće su se Sonja i njen suprug Adnan informisali o meningitisu. Bilo im je čudno što im ljekar nijednom riječju nije dao do znanja o kakvoj se opakoj bolesti radi. Predveče se Arianovo zdravstveno stanje pogoršalo, pa su oni ponovo otišli u UKC Tuzla.

"Odmah je urađena lumbalna punkcija i konstatovan je meningitis. Rečeno nam je kako su šanse za preživljavanje veoma male. Rečeno nam je kako će biti pravo čudo ako beba dočeka jutro", kaže Sonja.

Arian se borio naredna tri dana. Premještan je s Klinike za infektivne bolesti na Pedijatrijsku kliniku. Preživio je najkritičnija 72 sata, ali je u četvrtak 29. marta, nažalost, preminuo.

"U 10:30 sati sam napustila bolnicu jer sam željela vidjeti starijeg sina. Vratila sam se sa suprugom oko 14 sati. Rečeno nam je kako je Arian umro. Jecali smo, a ja sam do kuće u nekoliko navrata gubila svijest", govori Sonja.

Ni nakon smrti bebe nije kraj tragičnim dešavanjima za porodicu Omerović. Adnan kaže kako su Ariana željeli sahraniti prema katoličkim običajima, s obzirom na to da je Sonja katoličke vjeroispovjesti, ali im je svećenik rekao kako to nije moguće jer Arian nije kršten.

"Rekli smo mu kako je riječ o bebi od tri mjeseca, ali njegov stav nismo uspjeli promijeniti. Prije početka razgovora on je Sonji izrazio sućut, dok je mene preskočio. Kasnije nam je rekao kako je moguće organizovanje mise, ali da se ne pominje ime. Pa moje dijete je imalo ime i prezime, ali se on nije obazirao na to", govori Adnan.

Ni tu nije kraj. U Komemorativni centar, prema Adnanovim riječima, njegov mrtav sin je donesen u običnoj kartonskoj kutiji.

"Otišao sam na identifikaciju i ponio sa sobom odijelce i igračku, jer smo ga htjeli obući i staviti u kovčeg. Čekao sam da radnik Komemorativnog centra donese Ariana. Donio mi ga je u običnoj kartonskoj kutiji i spustio na pod ispred mene. Svašta mi je u tim trenucima prolazilo kroz glavu, a ja se samo pitam, zar nam djecu prevozite u kartonskim kutijama i zar tako pokazujete svoje suosjećanje i poštovanje. Sve ovo govori u kakvoj užasnoj državi živimo i sa kakvim užasnim ljudima. Arianu nisu obukli odijelo. Plašili su se, valjda, zaraze", govori Adnan.


Nakon svega Sonja i Adnan pravdu neće tražiti po sudovima. Svoju tragediju podijelili su s javnošću kako se nešto slično ne bi nikome ponovilo. Oni smatraju kako se pregledi prije vakcinisanja obavljaju veoma površno, te da bi roditelji morali tražiti detaljnije preglede kako bi se izbjegle neželjene komplikacije. Arian je sahranjen 1. aprila na gradskom groblju Trnovac. Bez prisustva vjerskih službenika, bijeli kovčeg s njegovim tijelom je spušten u zemlju. Prethodno je pročitan sljedeći govor:

Anđele naš maleni,

Niti jedna rečenica, govor pa ni knjiga nije dovoljna da opišemo bol koju osjećamo i koja nikada neće iščeznuti iz naših srca. Prerano si nas napustio i u našim srcima ostavio neizrecivu prazninu, bol i tugu. Puno lijepih stvari te čekalo, život ti se smiješio, a tvoja zvijezda se tako brzo ugasila. Svakodnevno ćemo se prisjećati tvog osmijeha i najljepših plavih očiju koje su naša srca ispunjavala najvećom mogućom ljubavlju i srećom. Ne postoji utjeha ni bilo koja riječ koja bi opravdala tvoj odlazak.

Odlazak na bolje mjesto nije moguć, jer postoji li bolje mjesto od majčinog naručja? Postoji li sigurnije mjesto od tatinog zagrljaja i postoji li ljepši osjećaj od pažljivog dodira i poljupca tvog brata? Ne, nikako ne postoji. Niko nas ne može uvjeriti da vrijeme liječi rane i da ćemo te se sjećati, jer ne možemo te se sjećati kad te nikada nećemo zaboraviti. Uvijek ćeš biti u našim srcima i mislima. I zato se pitamo, zašto te je nebo uzelo sebi, zašto nas je razdvojilo kad ti je mjesto pored nas, pored nas koji te najviše volimo. Neće proći ni jedna jedina noć u kojoj nećemo tražiti tvoju zvjezdicu na nebu, zvjezdicu koja će nam sijati kao što je sijao tvoj osmijeh i koja će nam donijeti snage i hrabrosti da se borimo dalje i naučimo živjeti sa bolom koji je ostao nakon tebe.

Ljubavi naša, nikada ta bol neće prestati niti umanjiti se, samo ćemo mi učiti da živimo s njom i boriti se za život isto kao što si se ti borio za svoj. Bio si i uvijek ćeš biti naš ponos, naš borac i naša najveća ljubav. Nijedan hodža, pop ni svećenik nije mogao održati govor i molitvu vrijednu kao što su vrijedne riječi koje su izašle iz naših srca.

Vole te tvoji mama, tata i bato.
.....................................
e u pm...
katastrofa,sta reci...

Ned'o Bog nikome....................

Dusa mala.........

Tragicno i strasno...sramotna etiketa za zdravstvo...Sucut porodici...

Chicago 1886 - Ljubljana 2012

U glavnom gradu Slovenije će 18. aprila blizu 120.000 demonstranata učestvovati u generalnom štrajku, najvećem u nezavisnoj državi.
Desetine hiljada Slovenaca demonstriralo je 2009. tražeći veće minimalne plaće i protiveći se kasnijem odlasku u penziju

Približavanjem Međunarodnog praznika rada - 1. maja, evropske metropole sve više podsjećaju na Chicago 1886. godine. Mase obespravljenih radnika demonstriraju protiv elite, političke i ekonomske, koja ih je dovela u bezizlaznu situaciju i države, koja im je to omogućila.

Ljubljana će 18. aprila biti ono što je danas Atina, španski gradovi i ini. Blizu 120.000 demonstranata - policajaca, vojnika, prosvjetnih radnika, kulturnjaka, radnika u zdravstvu, carinika i koga još sve ne nabrojati - učestvovat će u generalnom štrajku, najvećem do sada u nezavisnoj Sloveniji. Bit će tu mladi, stari, radnici, zaposleni u javnim službama, ali i penzioneri.

Teško je i Irfanu, bivšem konobaru i "izbrisanom" građaninu Slovenije u vrijeme njenog osamostaljenja. Sa otprilike 280 eura mjesečno socijalne pomoći ne može podmiriti ni sve komunalne obaveze. Za hranu ne ostaje gotovo ništa.

A rosječna plaća direktora javnih preduzeća je blizu 11.000 eura. Tri puta veća od plaće premijera ili predsjednika države. Direktori i vlasnici privatnih firmi nisu ni htjeli javnosti prikazati svoja primanja.

Razlika između Chicaga iz 19. stoljeća i evropskih prijestolnica u 21. stoljeću iz ove perspektive i nije tako velika. Prvobitna akumulacija kapitala je u Americi dovela do nezapamćene krize.

in general:
Nije kriva ideologija, već njene stranputice i njihovi izvršioci.

P.S. Ovo je slika cijele ex Yugoslavije i skoro cijele Evrope, zar nije vrijeme za moderne revolucije, narode...

25 godina turskog čekanja pred vratima EU

Većina Turaka je izgubila interes za proces pristupanja Europskoj uniji. To i ne čudi s obzirom na činjenicu da je Turska danas svjetski primjer razvoja ekonomije, gospodarstva i evropski orijentisana a već 25 godina nalazi u europskoj čekaonici.

Službeni stav Ankare glasi: 25 godina provedenih u "europskoj čekaonici" nije promijenio stav po kojem Turska i dalje stremi ka punopravnom članstvu u Europskoj uniji. No rastuće samopouzdanje sile na Bosporu je promijenilo neke stavove prema pristupu EU i Turska se sada povodi nekim novi strategijama. Shodno novoj samosvijesti promijenio se i ton naspram Bruxellesa.

"Članstvo u Europskoj uniji je naš strateški cilj rekao je za Deutsche Welle turski ministar za Europsku uniju Egemen Bagis. "Mi nećemo odustati od naših strateških ciljeva samo zbog kratkovidne i neodgovrone politike nekih europskih političara", dodao je Bagis aludirajući na neke snažne protivnike Turskog približavanja Europskoj uniji, poput francuskog predsjednika nevidjenog ćafira Nicolasa Sarkozyja koji je odgovoran za zamrzavanje nekih od ključnih točaka pregovora Bruxellesa i Ankare.


Turska je zemlja s najduljim pregovaračkim "stažom". Prije točno 25 godina, 14. travnja 1987. Ankara je i službeno postavila zahtjev za punopravnim članstvom u EU. No težnje Turske za što jače približavanje Europi sežu još do 1959. kada je podnesen zahtjev za pridruženo članstvo u prethodnici EU, Europskoj ekonomskoj zajednici. Dok je Turska čekala, 15 zemalja je postalo punopravnim članicama. Sami pregovori između Bruxellesa i Ankare započeli su tek 2005. Prepreke koje se danas postavljaju Turskoj na putu ka EU su nepravedne i politički motivirane.

Turska vlada smatra da bi EU mogla imati velike koristi od članstva Turske. "Turska se može pohvaliti njbrže rastućim gospodarstvom u Europi", podcrtavajući i geostratešku važnost Turske za Europu s obizirom na njeznu blizinu važnim energetskim izvorima. Turska je također odigrala i igra važnu ulogu kao zemlja-uzor mnogim sudionicima tzv. Arapskog proljeća. "Turska je most između Europe i Bliskog istoka"

"Turska je uzor, model prosperiteta i dostojanstvenog života svojih gradjana, mnogim zapadnim kulturama"