UVOD
Daleko u neistraženim zaleđima jedne zabačene oblasti zapadnog spiralnog kraka Galaksije nalazi se maleno, neugledno, žuto sunce.
Na orbiti oko njega, na rastojanju od približno devedeset sedam miliona milja, nalazi se beznačajna plavozelena planeta čiji su stanovnici, koji su nastali od majmuna, toliko primitivni da još smatraju digitalne ručne časovnike strašno zgodnom idejom.
Ta planeta ima - ili, da budemo precizni, imala je - jedan problem, koji se može ovako opisati: većina njenih stanovnika bila je uglavnom nesrećna. Kao rešenje ovog problema predlagane su mnoge stvari, ali sve su uglavnom bile povezane s kretanjem nekakvih malenih, zelenih komada hartije, a to je zaista čudno, jer ti mali, zeleni komadi hartije nisu i sami bili nesrećni.
Zbog toga je problem opstajao: ljudi su uglavnom bili zlovoljni, a mnogi su se osećali bedno, čak i oni s digitalnim časovnicima.
Sve je veći bio broj onih koji su počinjali da misle kako su svi napravili veliku grešku još onda kad su sišli sa drveta... .. A neki su i drveće smatrali lošom zamišlju i rekli su da uopšte nije trebalo ni napustiti okean.
A onda, jednog četvrtka, skoro dve hiljade godina pošto su izvesnog tipa prikovali za drvo zbog toga što je rekao da bi bilo sjajno kada bi ljudi, za promenu, počeli da se ponašaju ljubazno prema drugim ljudima, jedna devojka koja je za svoj groš sedela u nekom kafiću u Rikmansvortu, iznenada je shvatila u čemu su sve vreme grešili i najzad dokučila način na koji bi se svet mogao pretvoriti u dobro i srećno mesto. Ovoga puta sve je bilo u redu, stvar je bila sigurna i niko nije morao nikog da prikucava za drvo.

Daglas Adams, AUTOSTOPERSKI VODIČ KROZ GALAKSIJU
 

"...Ubistvo je manje opasno nego buntovnistvo. Ubistvo ne moze biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gadjenje, a desava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ruzno podsjecanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao sto se stide nedostojnih predaka i prestupnih rodjaka. A pobuna je zarazna, moze da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, lici na junastvo, a mozda i jeste junastvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe rijeci, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlacno, kao sto ponekad covjeku izgleda privlacno i lijepo sve sto je opasno. ..."

Mesa i Dervis
 

citat:

---

RPM wrote:
Sve je veći bio broj onih koji su počinjali da misle kako su svi napravili veliku grešku još onda kad su sišli sa drveta...

---

inkludin´ majself ... ... jos malo Mese:

"...Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila zelju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom zacetku, stidom, mislju o godinama i zvanju, svijescu o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji moze da bude tezi od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uzivanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvecerje, mjesec u ponoc, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se potpuno dozivi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene zive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slusati je kako govori, ne, nije trebalo nista da govori, dovoljno je bilo da postoji. ..." 

Maloprije sam cit´o da je naucno dokazano (vrijedi za muskarce ) da je petnaest minuta gledanja u zenske isto kao i pola sata aerobika

http://www.stocitas.org/online%20tekstovi.htm#anarhizam

[Edited by Sevdalija on 04-01-2006 at 00:04 GMT]

Ja sam upravo zavrsio jednu krasnu knjigu koja se zove "Language Instinct" Stevena Pinkera i strasno mi se svidjela: njegova teza je da mi ne pricamo zato sto nas se nauci da pricamo, nego zato sto nam pricanje dolazi instinktivno. Recimo, mali pauk ne nauci da razvija svoju mrezu zato sto ga mama i tata nauce, nego zato sto to instinktivno pocinje da radi. Pitam se da li bismo mi mogli da prezivimo bez govora?

Isto tako sam procitao preko praznika Marguerite Duras, knjigu koja se zove "Yann Andrea Steiner" i drugu koja se zove "La douleur." Ona prica o svom zivotu i svojim ljubavnicima: mijesa se sa junacima svojih romana i prestaje da konta ko je ko: ona oni, oni ona ili svi jedno bice.

Trenutno citam "Perfume" od Patricka Suskinda, ti i tamo opet citam neke dijelove "Ugursuza" od N. Ibrisimovica i "Uhode" od Dervisa Susica...

Branimir Johnny Stulic- Smijurija u Mjerama

Podje medvjed kroz sumu
Naleti na zeca
Pograbi ga te upita

Zeko, zecicu da li se linjas

Ne, a sto, zeko ce
Pa, nista, medo ce
I obrise s njime dupe

Jao, jest to poeticno...

Ja zavrsila neki dan Angela´s Ashes (Frank Mc Court), citljivo, ali me totalno ostavila ravnodusnom.  

Alkemicar-Paulo Koeljo