BOSNIA EST: SREBRENICA - NIKAD VIŠE

Nekako ugluho i ućoravo je prošlo obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na holokaust. A sudbina Jevreja u Drugom svjetskom ratu, bila je namjenjena i Bošnjacima u agresiji na BiH 1991-1995. godine. I, zato čudi skoro opšta šutnja!

Uz bolno sjećanje na holokaust, Jevreji širom svijeta su taj isti svijet podsjetili da još uvijek traže posljednjih deset živih nacista koji su optuženi za zločine iz Drugog svjetskog rata: dr.Aribert Heim, liječnik koji je mučio zatvorenike u Mauthasenu, John Demjanjuk, činio zločine u logorima, Sandor Kepiro, naredio ubistvo više od hiljadu civila u Novom Sadu, Milivoj Ašner, osumnjičen za deportaciju stotina Srba i Roma iz Požege, Soren Kam, likvidirao jednog novinskog urednika u Kopenhagenu, Heinrich Boere, ubio trojicu propadnika Pokreta otpora u Holandiji, Charles Zentai, ubio 18.godišnjeg Židova 1944.godine,Mikhail Gorshkow, kao prevodilac u Estoniji pomagao u ubojstvimaŽidova, Algimantas Dailide, bivši oficir tajne litvanske policije pomagao je hapšenja Židova i Harry Mannil, bivši oficir estonske policije optužen za ubojstva stotina Židova.

Fotografije tih zločinaca iz Drugog svjetskog rata objavile su sve veće svjetske novine, ne bi li i na taj način pomogle da se dobro skriveni nacisti, konačno, pronađu.A, šta je sa našim nacistima, sa onim koji su naredili i izvršili zločin genocida u Srebrenici, koji je i veći i masovniji od zločina koje su počinili članovi nacističke desetorke iz Drugog svjetskog rata?Šta je sa Ratkom Mladićem, šta sa dr.Radovanom Karadžićem?

Što se tiče “nebeske Srbije“, oni su za nju heroji, epski junaci čiji posteri se mogu vidjeti ne samo na zidovima, već i na majicama.Da su bliži srcu!Lideri „nebeske Srbije“ koja ih slavi i voli, pazi i mazi, čuva i hrani, Voja Kalašnjikov i zamjenik ćosavog vojvode Šešelja, Tomislav Nikolić, hapšenje i izručenje haških optuženika smatraju nacionalnom izdajom!Dakle, genocid i drugi zločini koji se Karadžiću i Mladiću stavljaju na teret, za njih su nacionalni ponos!

Dakle, dokle god je Koštunica na vlasti, “nebeska Srbija“ je siguran azil za sve ratne zločince.Zato, nakon 11.maja, za koji su dan zakazani opšti izbori u Srbiji, u toj zemlji ništa neće biti isto!Očekivati je da“nebesku Srbiju“ pobijedi evropska Srbija koja će, definitivno, rasčistiti sa srpskim nacizmom.Prije svega, radi svoje budućnosti!

U entitetu što se zove Republika šumska, heroji genocida u Srebrenici, i sličnih grozota, takođe kao i u“nebeskoj Srbiji“, sasvim su bezbjedni!Naime, policija iz manjeg blentiteta, od Dejtonskog nesporazuma pa do danas nije uhapsila niti jednog optuženika za ratne zločine!Očito, ta je policija reformisana na način da je više sposobna za čuvanje nego li traženje!

Utjeha je u tome da ratni zločini ne zastarjevaju.I zadnje zločince, ma kako se skrivali, ma kako bili čuvani, stići će ruka pravde.Ljudske ili božije!Bolje one prve!Takođe, sve više i više ljudi u Kragujevcu, kao i u Banjaluci, ili Prijedoru i Sarajevu uviđa da su ratni zločinci tamne mrlje na licu i duši naroda.Kako srpskog, tako bošnjačkog, hrvatskog ili bilo kojeg drugog.

Teorija da narod ne može snositi krivicu za zločine pojedinaca i svoje vlasti, jeste tačna.Zločini jesu individualni, ali osuda zločina mora biti kolektivna!Nje, nažalost, još nema!A da bi masovni zločini bili upamćeni, zato da se nebi nikad više ponovili, valja učiniti nešto više od podizanja memorijalnih kompleksa ili monumentalnih spomenika.

Naime, slobodan sam javno kazati da Memorijalni centar u Potočarima, gdje je mjesto sahrane žrtava genocida u Srebrenici, mora postati opće mjesto, najpoznatiji toponim u Bosni i Hercegovini, kao što su to Aušvic, Mauthauzen ili Jasenovac u susjednoj nam Hrvatskoj.

U Srebrenicu treba da dolaze mladi, ne samo iz BiH i regije, već iz čitavog svijeta da bi naučili kakvo zlo može proizvesti svaki nacizam.Da onaj bivši Jevrej, a danas ministar vanjskih poslova BiH, može dobaciti više od dva metra, onda bi u izradi protokola svake posjete međunarodnih zvaničnika bio ugrađen i posjet Memorijalnom centru u Potočarima u kojem krupnim slovima treba ispisati:“Nikad više“.

(Ekrem AVDIĆ, Tuzlanski list)

THE UNITED NATIONS ON THE SREBRENICA´S PILLAR OF SHAME




The United Nations on the Srebrenica´s Pillar of Shame
--- 104 testimonies about the role of the UN in genocide against the population of the UN “Srebrenica Safe Haven”

ISBN:978-9958-802-72-0

Total of 418 pages, available in English (212 pages) and Bosnian (204 pages)
Published in 2007 on the 11th Anniversary of the Genocide Committed Against the Bosniaks of the “UN Safe Zone” of Srebrenica.

The book can be purchased directly from the NGO Association Women of Srebrenica. If you need more information you can contact them at:

Mailing address:
Women of Srebrenica / Zene Srebrenica
Filipa Kljajića 38, 75000 Tuzla
Bosnia-Herzegovina
(EUROPE)

Office Phone #: ++387 (0)35 251 498
E-mail:[email protected]

Klanjanje zajedničke dženaze za 23 žrtve Srebrenice

Klanjanjem zajedničke dženaze u Bijeloj džamiji u Srebrenici, obilježen je 8. maj 1992. godine, dan kada su lokalni Srbi u centru Srebrenice ubili i zapalili 23 bolesne i stare osobe, među kojima i jednogodišnjeg Nezira Suljića kojeg su ubili u kolijevci.

Sanela Suljić je uspjela iskočiti kroz prozor zgrade, a roditelji Huso i Muška, te brat Nisvet su ubijeni u stanu. Sanela je imala svega devet godina, ali je uspjela kroz kolektor pobjeći do okolnih srebreničkih sela.

U znak sjećanja na ovaj datum, porodica Salimović, čiji su roditelji zapaljeni u kući u centru Srebrenice, u džamijskom mezarluku podigli su spomen-obilježje na kojem su upisana samo neka imena od 23 žrtve.

"Sve ovo pokazuje koliko je genocid teška stvar. Genocid nad Bošnjacima iz 1995. godine je zasjenio druge zločine nad Bošnjacima u toku agresije koje treba da se obilježe", kazao je ef. Damir Peštalić, srebrenički imam.

Od 18. aprila do 8. maja u Srebrenici i okolini ubijena su 74 civila. Ovih dana u pojedinim selima, gdje su žrtve sahranjivane i za njih će biti klanjane dženaze u odsustvu.

(FENA)

11.05.2008

Tuzla

Mirni protest zena Srebrenice

Jedanaesti u mjesecu, datum je kada Žene Srebrenice tradicionalno izlaze na mirnu protestnu šetnju ulicama Tuzle. Tačno u podne sastanu se kod Pinge, a onda sjevernom magistralom preko Skvera nastave do gradske česme i Trga žrtava genocida u Srebrenici, trga koji je dobio ime po stravičnom zločinu nad civilnim stanovništvom Srebrenice u ljeto 1995. godine.



Iz te Srebrenice, crne mrlja i domaćih i stranih političara i politike, dolaze žene koje su izgubile djecu, muževe, braću i ostale muškarce iz uže i šire porodice. Jezive su priče tih žena koje su zauvijek ostale bez svojih najmilijih i sada žive za dan kada će biti uhapšeni oni koji su im toliko nesreću nanijeli, a ostali nekažnjeni.



Vezene jastučnice sa imenima ubijenih trebale bi da prodrmaju savjest onih koji savjesti nemaju ali žene iz Podrinjskih mjesta su uporne.



Ponekad im se pridruže i oni koji žele da im pruže podršku u nadi da će se makar nešto promijeniti. Danas su tu bile Žene u crnom iz Bolonje, Udruženje demobilisanih boraca iz Kaknja, žene iz Sanskog Mosta i drugi.

Slike sa danasnjeg protesta (11.5. 2008 )

Ovo je jedana od najstarijih ucesnica, ima mlizu 80 godina, bolesna je. Sva se trese, danas je sjedila na stepenicama nije mogla da hoda. Kaze mi da ce dolaziti dok moze, ne moze joj biti gore nego njenim sa slike koju nosi na grudima.


[URL=http://g.imageshack.us/g.php?h=153&i=najstarijawz1

25.05.2008 NTV Hayat

URL=http://imageshack.us]

Srbi zbog izostanka katarze ne priznaju zločine

Srpski književnik u egzilu Bora Ćosić (76) izjavio je u razgovoru za ljubljanski "Dnevnik" da je današnje stanje u Srbiji posljedica činjenice što ta država nije doživjela katarzu kakvu su poslije slamanja Hitlerova režima nakon 1945. doživjeli Nijemci.

"U Njemačkoj je došlo do denacifikacije i bez tog procesa katarze Nijemci danas ne bi imali demokratsku državu, a Srbija to nije doživjela", rekao je Ćosić u razgovoru za ljubljanski dnevnik.

"Dnevnik" je u četvrtak objavio opširan intervju s Ćosićem u povodu postavljanja njegove drame "Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji", poslije višegodišnje stanke, u jednom beogradskom kazalištu, u režiji slovenskog redatelja Dušana Jovanoviča.

Ćosić današnje stanje u Srbiji objašnjava jednom vrstom povijesne amnezije koja velikom broju ljudi onemogućava suočavanje s prošlosti.

"Danas mnogi u Srbiji ne priznaju da je Srbija ikad bila u ratu niti da je bila poražena. Ne priznaju da je nešto učinila drugim narodima. Za njih uopće ne postoji 250.000 mrtvih niti general-zločinac koji je dao ubiti 8.000 ljudi", kazao je Ćosić, aludirajući na Mladića i zločin u Srebrenici, u intervjuu za ljubljanski list.

"U današnjoj Njemačkoj nemoguće je zamisliti situaciju da se neka ulica nazove po Hermanu Goeringu, a mladi ljudi kažnjavaju se već ako imaju kukasti križ na majici jer su se Nijemci povijesno odrekli te ideologije", rekao je Ćosić.

Uspoređujući demokratizaciju Njemačke nakon Drugog svjetskog rata i političke procese u Srbiji, Ćosić kaže da u Srbiji dolazi do političke regresije u kojoj je moguć i uspjeh kakav je na zadnjim izborima doživjela Srpska radikalna stranka.

Obični ljudi na žalost najteže i najkasnije dolaze do svijesti što se dogodilo i što slijedi, da je NATO umjesto bombardiranja 1999. godine izvršio kopnenu invaziju, srpski radikali danas ne bi postojali i bili bi u zatvoru, rekao je, među ostalim, Ćosić koji je Srbiju napustio 1991. preselivši se na nekoliko godina u Hrvatsku, a sada već
dugo živi u Berlinu.

(FENA)

10.06.2008

Zločin u Srebrenici

Hasan Nuhanović tuži Holandiju

Hoće li iko odgovarati što su u julu 1995. godine Hasanu Nuhanoviću ubijeni otac, majka i brat? Možda. Hasan kao jedini preživjeli u svojoj porodici sada tuži Kraljevinu Holandiju zato što su holandski vojnici odbili da ih zaštite, te ih hladnokrvno predali srpskim vojnicima, koji su ih, kao i hiljade drugih, ubili. Sudski proces počinje u Hagu 16. juna.

Piše: Asim Bešlija



Hasanu Nuhanoviću ovo je možda posljednja šansa da potraži pravdu zbog toga što su srpski vojnici 11. jula 1995.godine pobili svu njegovu porodicu, dok je on zbog oznake UN koju je nosio na prsima ostao živ. On će se 16. juna pojaviti pred okružnim sudom u Hagu gdje počinje saslušanje na osnovu civilne tužbe koju je Nuhanović podnio protiv holandske države. On zajedno sa porodicom Rize Mustafića traži utvrđivanje odgovornosti Holandije zbog toga što su njene trupe propustile da zaštite njihove porodice koje su ubijene tokom masovnih zločina Vojske Republike Srpske.

Hasan Nuhanović bio je prevodilac Holandskog bataljona, dok je Rizo Mustafić bio električar u njihovoj bazi u Potočarima, i u vrijeme kada su hiljade izbjeglica potražile sklonište kod trupa koje su ih trebale štiti. Umjesto toga, Holanđani su izbjeglice predali srpskim vojnicima koji su hladnokrvno pobili na hiljade ljudi.

U akciji protiv holandske države gdje se vodi debata oko raspodjele odgovornosti između UN-a i zemalja članica, zastupnica Nuhanovića i porodice Mustafić, advokat Liesbeth Zegveld će iznijeti tvrdnju da su holandska vlada i holandska komanda pri UNPROFOR-u odgovorne za nemar koji su pokazale holandske trupe, a koje su prvenstveno bile zabrinute za sigurnost kontingenta i nisu pokazale pažnju za civilno stanovništvo koje im je povjereno na brigu. Porodice ponajprije žele da saznaju i ustanove istinu o tome zašto su Ibro, Nasiha, i Muhamed Nuhanović te Rizo Mustafić bili poslani u smrt pod brutalnim okolnostima kada su Ujedinjene nacije obećale da će se pobrinuti za njihovu sigurnost.



Praznih ruku, punih sjećanja

Iako već više od deceniju vodi neumornu bitku da dođe do pravde za svoju porodicu koja je tek tako ubijena, Hasan Nuhanović do sada nije imao mnogo sreće. Jedina stvar u koju je ovaj čovjek siguran da ima jesu sjećanja na one posljednje momente sa njegovom porodicom, prije nego su ih Holanđani predali Srbima koji su ih potom ubili. Hasan je svjedok sa mjesta događaja i čovjek koji ima svoju vjerodostojnu priču, priču koja svjedoči o licemjerju UN-a i holandskih trupa onda kada su trebali zaštiti nedužne srebreničke civile. Hasanova svjedočenja možda su najbolje opisana u njegovim pričama koje možete naći svuda na internetu, a posebno onoj nazvanoj ´Večera moje majke´ gdje sasvim precizno iznosi sramnu ulogu Holanđana kada su trebali pružiti pomoć.

Naime, u ovoj priči Nuhanović opisuje običaj koji je imao da svaki put kada bi u Srebrenicu došli novi oficiri UNPROFOR-a, on bi ih pozivao na večeru koju je pripremala njegova majka, od hrane koju je on uspio kupiti jer je zarađivao kao prevodilac. Hasan se prisjeća da je hrana za njih bila mnogo bolja od one koju je većinom jelo 20 izbjeglica u kući u kojoj je i on živio. Njegova majka napravila bi sarme, pite te hurmašice kako bi počastila strane goste. Bila je to bosanska gostoprimljivost, koju je naglašavao i njegov otac svaki put kad bi im stranci dolazili u goste.

´Vi koji ste u Srebrenicu došli izdaleka, iz Londona, Pariza, Haga, vi ste naš prozor u svijet. Mi nemamo novina, nemamo struje ni televizije. Mi smo potpuno odsječeni od svijeta, i kada vas gledam i slušam ovog momenta, osjećam kao da sam na nekom drugom mjestu - negdje u Parizu, Londonu, negdje u normalnom svijetu gdje nema rata, patnje, ubijanja. Hvala vam što ste došli´, govorio bi Hasanov otac, ni ne sluteći šta će mu poslije prirediti ti isti ljudi.

´Tvoja mama je pravila tako dobre kolače´

edan od ljudi koji je dolazio kod Hasana na večere bio je izvjesni Mark Foster, Britanac, do čijeg je broja Hasan slučajno došao 1997. godine, očajnički tražeći svoju nestalu porodicu, i pomoć u traženju. Hasan se prisjeća da ne zna je li bio u nekoj zoni sumraka ili razgovarao sa stvarnom osobom imenom Mark Foster koji mu je, nakon što je čuo da mu je porodica nestala, rekao: ´Žao mi je, Hasane. Tvoja majka je pravila tako ukusne kolače´.

Drugi čovjek kojeg se Hasan prisjeća je holandski kapetan Andre de Haan. Kada je u noći 12. jula Hasan saznao da je odmah ispred baze ubijeno devet ljudi, te to saopćio svojoj porodici, njegova majka je počela gubiti svijest. Nalazili su se u improviziranom uredu u bazi u Potočarima kojim je rukovodio upravo de Haan, koji je bio njihov čest gost prije pada Srebrenice. Kada je njegova majka shvatila da će svi biti ubijeni, počela je padati pa ju je Hasan spustio na krevet. Nekoliko koraka od njih stajali su de Haan, jedna njemačka medicinska sestra i jedan australijski ljekar. Niko nije ništa poduzeo niti okrenuo glavu prema njegovoj majci, kao da nije postojala, kao da je bila dio namještaja, prisjeća se Hasan.

´Taj isti de Haan, samo nekoliko sedmica prije, jeo je bosanske sarme kod moje mame i dao joj je nekoliko komplimenata kako dobro kuha.

Sutra, 13. jula, oko 5-6 sati poslijepodne, taj isti de Haan izrekao je osuđujuću rečenicu za moju porodicu: "Hasane, reci tvojoj maci, bratu i ocu da napuste bazu“. Gledao je na mene i njih, dok su iza nas stajala trojica dobro naoružanih holandskih vojnika. Svi su gledali na nas kao da su pitali – šta čekate? Vani, odmah ispred baze, srpski vojnici su ubijali bosanski narod. Ja sam ih i dalje molio da barem ostave moga brata´, opisao je Hasan Nuhanović svoja detaljna sjećanja na najgore momente njegovog života.

Njegov brat se podigao, rekao da ih više ne moli za ostanak, rekao mu da ide napolje i da ako može, on ostane sa Holanđanima. Njegov brat, majka i otac otišli su zauvijek. Kao i ostali civili iz baze. Iza njih su ostale da vise holandska kraljevska zastava, zastava UN-a i plastična pločica na Hasanovim prsima na kojoj je pisalo UN i zbog koje on nije ubijen.

Trinaest godina nakon ovih događanja, Hasan odlazi u zemlju ovih vojnika da pita njih i njihovu vladu - ko je kriv?

http://www.sarajevo-x.com/clanak/080610008

11.06.2008

Mirni protest Zena Srebrenice

U znak sjecanja na 11. juli 1995. godine, kada se dogodio najkrvaviji genocid u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata, "Zene Srebrenice", uz podrsku "Zena u crnom iz Beograda", zena iz Teocaka i Srebrenika organizirale su danas mirni protest pod nazivom "Istina nama kazna zlocincima".

Zene Srebrenice podsjecaju da je kao ishod ove krvave epizode u kojoj su organizacije Ujedinjenih naroda, Evropska unija i vecina zapadnih zemalja odigrale sramnu ulogu nestalo i izmasakrirano više od 10.000 ljudi.



Da su se objelodanili svi dokumenti zene Srebrenice su sigurne da bi bio i drugaciji ishod presude u tuzbi BiH protiv Srbije izjavila je Hajra Catic predsjednica tuzlanskog udruzenja Zene Srebrenice. Stasa Zajevic (izvrsna direktorica Mreze "Zene u crnom" iz Beograda) izjavila je da takodje podrzava inicijativu za objavljivanje svih zasticenih dokumenata koji se ticu genocida u Srebrenici. Zene Srebrenice insistiraju i na brzem otvaranju masovnih grobnica i identifikaciji zrtava genocida ali i konacno procesuiranje svih odgovornih medju 810 osumnjicenih na listi komsije za Srebrenicu.

Hajra Catic najavljuje i postavljanje "stuba srama" u Memorijalnom centru Srebrenica / Potočari i ovim potezemo zelimo israziti nase nezadovoljstvo do sada neucinjenim kada je rijec o privodjenju ratnih zlocinaca u Hag.

[Edited by cupo on 11-06-2008 at 17:53 GMT]

12.06.2008

Nagrada "Srebrenica 1995." dodijeljena američkom senatoru Josephu R. Bidenu

Predstavnice udruženja porodica žrtava genocida jednoglasno su odlučile da nagrada "Srebrenica 1995." ove godine bude dodijeljena američkom senatoru Josephu R. Bidenu.

U obrazloženju Odluke navodi se da je senator Biden svoje prijateljstvo pokazao tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, zalažući se, između ostalog, za ukidanje embarga na uvoz oružja, javlja MINA.

"Potočarska povelja", priznanje koje dodjeljuje Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ove godine bit će uručene Udruženju građana "Pokret majke enklava Srebrenice i Žepe" Sarajevo, Udruženju građana "Žene Srebrenice" Tuzla, Udruženju građana "Srebreničke majke" Srebrenica i Udruženju građana "Žene Podrinja" Bratunac.

Sve ove godine, ova udruženja ulažu ogromne napore da bi javnosti prezentovale užasne činjenice o njihovim stradanjima, došli do broja ubijenih i nestalih osoba, otkrili masovne grobnice, te da bi se prikupili i identifikovali posmrtni ostaci i obavio dostojanstven ukop njihovih najmilijih.

Ceremonija dodjele nagrade i priznanja bit će održana u Memorijalnom centru "Srebrenica/Potočari spomen-obilježje i mezarje" 10. jula.

Program ceremonije bit će naknadno objavljen.

Utemeljitelj nagrade "Srebrenica 1995." i priznanja "Potočarska povelja", koji se uručuju svake godine u znak sjećanja na žrtve genocida počinjenog u Srebrenici, jeste reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Mustafa ef. Cerić.

Ova nagrada i priznanje dodjeljuju se onima koji se bore protiv genocida te promoviraju mir i toleranciju u cijelom svijetu.

Predstavnice udruženja porodica žrtava genocida - Udruženje građana "Pokret majke enklava Srebrenice i Žepe", Udruženje građana "Žene Srebrenice" i Udruženje građana "Srebreničke majke" odlučuju o osobama ili institucijama koje trebaju dobiti nagradu i priznanje.

Odlukom osnivača reisa Cerića i uz saglasnost udruženja porodica žrtava genocida nadležnost u tom pogledu preuzeo je Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Dosadašnji dobitnici nagrade "Srebrenica 1995." hronološkim redom su: Tadeusz Mazowiecki, bivši specijalni izvještač UN-a za ljudska prava, Tilman Zulch, predsjednik Saveza ugroženih naroda i počasni kongresmen Chris Smith, a priznanja "Potočarska povelja" - Paddy Ashdovvn, bivši visoki predstavnik u BiH, Fuad Riad, bivši sudija Haškog tribunala (ICTY) i Amor Mašović, šef Federalne komisije za nestale osobe.

(FENA)