U znak sjećanja na Akifa Ustića i njegove saborce

Akif Ustić je bio zamjenik komandanta 28. divizije koju je predvodio Naser Orić, i osnivač Prvog srebreničkog bataljona. Poginuo je 13.10.1992. godine na Zalazju pored Srebrenice, zajedno sa jos 22 saborca. Posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem "ZLATNI LJILJAN", i takođe posthumno dobio čin pukovnika.

20.aprila 2008 u znak sjećanja na slavnog komandata i njegove saborce otvoreno je obnovljeno šehidsko turbe, što ste takođe mogli pratiti na Tuzlarijama.

A sad sam napravio i video fajl posvećen borcima Srebrenice

U znak sjećanja na Akifa Ustića i njegove saborce

Da se nikad ne zaboravi

"Rezolucija 819", film o genocidu u Srebrenici

"Rezolucija 819", film o genocidu u Srebrenici u posljednjim mjesecima rata u Bosni i Herecgovini, osvojio je nedavno glavnu nagradu na rimskom filmskom festivalu. Film francuske produkcije koji je režirao Italijan Giacomo Battiato priča istinitu priču o policajcu koga je najviši UN-ov sud poslao da provede istragu o nestanku 8000 muškaraca i dječaka muslimana iz Srebrenica nakon što je taj grad pao u ruke srpskih snaga.

Film publiku ne štedi potresnih dokaza koje je policajac prikupio tokom godina u području koje je trebalo biti pod zaštitom UN-a.

Ti su dokazi poslužili kao temelj optužbe za genocid protiv vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića koji je uhapšen u maju. Njegov ratni general, takođe optužen od strane UN-ovog suda za ratne zločine, još je uvijek u bijegu.

"Rezolucija 819" dobila je nagradu publike za najbolji film. Nagrada kritike pripala je filmu "Opijumski rat" afganistanskog režisera Siddiqa Barmaka o napetostima između običnih afganistanskih vojnika i vojnika zapadnih zemelja koji se bore protiv talibana.

"Mislim da je publika podijelila moje gledište, a to je bijes i bol spram najgoreg rata od Drugog svjetskog rata, rata koji se dogodio pred našim očima", rekao je Battiato na svečanosti dodjele nagrada.


Rezolucija 819 - Genocid Srebrenica ( Trailer )

11.11.2008

Srebreničanke razočarane odnosom Tribunala prema zločincima na slobodi

Žene Srebrenice danas su se okupile na Pingi u Tuzli da bi podsjetile na genocid 11. jula 1995. godine. Mnoge još nisu našle svoje bližnje. Njima su se na mirnom protestu pridružili učenici i uposlenici Srednje medicinske škole u Tuzli.



Na današnji dan 1995. godine oko 42.000 stanovnika Srebrenice je, nakon troipogodišnje opsade, predato agresorima. Tada je ubijeno i nestalo više od 10.000 ljudi.

U koloni koja je danas prolazila ulicama Tuzle podsjećajući na ova dešavanja bila je i Mejrema Joldić. Njen sin je imao 18 godina kada je ubijen.

Tek trinaest godina kasnije uhapšen je jedan od najtraženijih ratnih zločinaca Radovan Karadžić, dok se za drugim Ratkom Mladićem još traga.

Srebreničanke su relativno zadovoljne radom Međunarodnog instituta za traženje nestalih. Međutim, razočarane su odnosom Haškog tribunala prema zločincima, jer kako tvrde, zločinci se slobodno kreću u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj.

Mirni protesti kroz sliku by @cupo

Dugi Oprostaj (Srebrenica) naziv je priloga HTV-a koji je prikazan u jednoj od emisija "Latinica". U prilogu prikazuju Nuru Alispahic koja je prepoznala sina Azmira na snimku "Škorpiona". Drugi sin Admir Alispahic ubijen ja na tuzlanskoj Kapiji, a muz Nurin u Srebrenici

Prilog i snimka

VIDEO: LOST IMAGES OF SREBRENICA GENOCIDE



INTRO: In July 1995, Serbian journalist Zoran Petrovic filmed the Srebrenica genocide unfolding, and then he attempted to cover up the evidence by cutting out and erasing important scenes. We invite you to read the following article and then watch the full video [Bosnia - Lost Images, 29 minutes, originally aired June 30th 2003].

Everyone remembers the harrowing footage of the Srebrenica massacre shot by Zoran Petrovic, the only cameraman to capture the events on film. But this week’s fascinating documentary shows that the very worst of his pictures never reached our TV screens. Key scenes from Petrovic’s rushes were ‘lost’ or blacked over, presumably to prevent reprisals. We unearth the lost images, and the completed jigsaw is even more heinous than the already blood-spattered picture. Amazingly, Petrovic has never been interviewed by the War Crimes Tribunal about what he saw. For the first time, his incriminating material is available for scrutiny.



Under the watch of Dutchbat soldiers, queues of Muslim men and women are separated by one of General Mladic’s men. They are familiar images, broadcast by TV stations around the world in the wake of the Srebrenica massacre. The War Crimes Tribunal in The Hague used Zoran Petrovic´s tape to secure several prosecutions for the massacres in the early 1990s and to investigate the involvement of Dutch peacekeepers Dutchbat.

But the footage shot by Petrovic appears to be incomplete. There is only one 60 minute tape for two days of filming, and throughout the rushes there are black gaps, cutting right through scenes and camera movements. Petrovic insists he was told to black over those sections by officious checkpoint guards on the roadside: “Everyone wants to be a smart guy. I was told – ‘Don’t film these guys. You erase this’”.



But Jean René Ruez, the man charged with analysing film evidence for the War Crimes Tribunal is adamant Petrovic is lying: “The cuts were done later. Sure”. Journalist John Block agrees. He was granted access to the rushes when they were first aired on Belgrade´s Studio 3 that same day – July 14th 1995. He insists he saw two tapes. He remembers clearly seeing unadulterated shots of piles of bodies – the material now missing from Petrovic´s sole remaining tape. When the BBC called Studio 3 the next day, the incriminating tape was gone, and the other tape was blacked.

A copy of a copy of a copy of the original Studio 3 documentary proves they are right. Although the quality of the footage is poor, there are no gaps. “This is of exceptional importance to the prosecutor” smiles Ruez. "They let you see what the witnesses are talking about. The recordings will help to furnish proof at a future trial of Mladic."



Among other things - such as the use of German shepherd dogs to hunt Bosnian Muslims and the indiscriminate shelling of refugees - the previously missing pictures show the physical evidence of the Srebrenica massacre. Dead bodies are piled up at the Gravica warehouse. Shooting is clearly audible in the background.

The massacre has long been known about, but until now there has been little hard evidence. Only two survivors from over 1000 refugees seeking shelter in the warehouse survived to give testimony - the only witnesses to talk of a massacre. Both were Bosnian Muslims. “The witnesses are from warring factions” explains Ruez, “so you have to be careful what they say. This confirms the testimonies”.



Chief prosecutor at the War Crimes Tribunal Mark Harmon agrees: “It’s very important footage. Pictures do not lie. This is a very graphic image confirming the massacres took place. It’s important to enlighten the public in Srpska if there is going to be any kind of reconciliation”.

So far, the Yugoslavia Tribunal has never spoken to cameraman Zoran Petrovic. He still denies he was part of any cover-up operation and even offers our journalist a “last warning” when pressed. But these shocking new images had certainly been covered up by someone and their disappearance has hampered moves towards justice and reconciliation. Their discovery is a key step in helping bring Yugoslavia closer to closure.

Director: Gert Corba
IKON

WATCH VIDEO HERE (29 min)
http://www.youtube.com/watch?v=-e5MCWrdbAk


http://srebrenica-genocide.blogspot.com/

Sutra bh premijera filma "Rezolucija 819"

Povodom sutrašnje bh. premijere filma "Rezolucije 819" u Kamernom teatru 55 je održana konferencija za novinare kojoj su prisustvovali redatelj filma Giacomo Battiato, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović, Amor Mašović iz Instituta za nestale osobe, načelnik Općine Srebrenica Osman Suljić, dr. Branka Prpa iz Istorijskog arhiva Beograda, antropologinja dr. Ewa Klonowski, glumica Emina Muftić, te Munira Subašić i Kada Hotić uime Udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa.



Battiato je ovom prilikom rekao da je iz dva razloga odlučio snimiti film o Srebrenici: jer on govori o snažnoj patnji Bosanaca i Hercegovaca za vrijeme rata i zato što podsjeća na činjenicu da je međunarodna zajednica bila vrlo pasivna, a ostala i danas.

„Htio sam potaknuti osjećaj krivnje“, izjavio je italijanski redatelj, dodavši da je slabost filma ta što je morao pojednostavljivati mnoge stvari, jer potrebno je tri i pol godine staviti u dva sata, ali takođe i da „Rezolucija 819“ ima i svoju snažnu stranu, a to je emotivni učinak na gledatelje.

Ewa Klonowski je rekla da su joj se, nakon što je pogledala film, ruke tresle, iako je posljednjih 12 godina svakodnevno u blizini mrtvih ljudi.

„´Rezolucija 819´ je film o dželatu i njegovoj žrtvi, o mržnji i patnji, ali i o maloj ljudskoj duši inficiranoj zločinom“, rekao je Mašović.

Debata "Nikad više Srebrenica" u kojoj će učestvovati i Florence Hartmann, je zakazana za četvrtak u 20 sati u Sarajevskom ratnom teatru.

(FENA)



Rezolucija 819 - Genocid Srebrenica ( Trailer )



[Edited by cupo on 02-12-2008 at 01:33 GMT]

Intervju

Razgovarao: Asim Bešlija

Lisa Di Caprio: Konačna izdaja Srebrenice

Američka historičarka i aktivistkinja za ljudska prava profesorica Lisa Di Caprio već nekoliko godina po američkim gradovima i univerzitetima širi istinu o Srebrenici. Zajedno sa fotografkinjom Paulom Allen, autorica je izložbe ´Izdaja Srebrenice: komemoracija´ kojom želi animirati javnost na živo sjećanje. Osim toga, tu je još dosta neodgovorenih pitanja oko izdaje Srebrenice, napominje prof. Di Caprio.

Profesorice Di Caprio, pretpostavljam da će mnogo ljudi u Bosni, posebno majke Srebrenice, biti zahvalno za vaš napor da pokažete težinu zločina počinjenog u ovom malom gradu. S druge strane, može se i pomisliti, zašto bi neko, hiljadama kilometara daleko, još uvijek mario za nešto što se desilo prije 13 godina?

Za ono što se desilo u Srebrenici zainteresirana sam kao historičarka, aktivistkinja za ljudska prava i američka državljanka. Sa ovom izložbom fotografija želim izraziti moju podršku za preživjele iz Srebrenice i da privučem pažnju na njihovu kampanju za istinu i pravdu. Glavna svrha ove izložbe je da naglasi potrebu provođenja svih aspekata Konvencije o genocidu UN-a iz 1948.godine – sprečavanje, suzbijanje i kažnjavanje. Tokom rata, grupe za podršku Bosni u Sjedinjenim Državama pozvale su Kongres i Klintonovu administraciju da podignu embargo na oružje i da intervenira vojno kako bi seodbranilo civilno stanovništvo u Bosni. Ove grupe su se protivile svim mirovnim planovima zasnovanim na podjeli i zahtijevale da vlada SAD-a ispuni svoje obaveze kao potpisnik Konvencije o genocidu.

Danas, nakon rata, važno je za ljude u SAD-u da razumiju posljedice propusta naše vlade da odbrani Bosnu i spriječi genocid u Srebrenici. Vidjeli smo u Bosni i Ruandi i sada u Darfuru da će Konvencija o genocidu jedino biti primjenjena ako postoji dovoljan međunarodni politički pritisak da natjera vlade da ispune svoje obaveze prema ovoj konvenciji. Kao što je Samantha Power, koja je prisustvovala komemoraciji desetogodišnjice, naglasila u svojoj studiji ´Problem iz pakla: Amerika i vrijeme genocida´, vlade moraju znati da će platiti političku cijenu za njihove propuste da spriječe genocid. Kada smo suočeni sa kršenjem ljudskih prava, mi imamo izbor. Mi možemo stajati po strani. Ili, možemo zagovarati provođenje međunaordnih zakona i konvencija, koje osiguravaju zaštite i obaveze globalnog građanstva.

Putujuća izložba je uglavnom prikazivana na univerzitetima u SAD-u, a iz onoga što je neka vrsta reakcije, možete li reći da su ljudi uistinu razumjeli šta se dešavalo u Srebrenici?

Fotografije na izložbi prikazuju Sarajevo, Srebrenicu, preživjele iz Srebrenice, aktivnosti ICMP-a, i komemoraciju 11.jula. 2005, na deset godina od dešavanja u Srebrenici, kada je prisustvovalo više od 30.000 preživjelih i njihovih pristalica. Tekst donosi citate preživjelih, novinara, UN zvaničnika i političkih i vojnih dužnosnika bosanskih Srba. Izložba počinje sa fotografijom Aleje snajpera a tekst ispod objašnjava opsadu Sarajeva. Sumnjam da su posjetioci izložbe upoznati sa raspadom Jugoslavije i ratom u Bosni. U stvari, vrlo malo mojih studenata su bili informirani o ovom ratu. Želim takođe naglasiti da masakr u Srebrenici predstavlja kulminaciju politike etničkog čišćenja i genocida koji su karakterizirali rat od njegovog početka u aprilu 1992.godine.

Izložba služi kao fokusna tačka za edukacione aktivnosti. Prezentacija koju dajem na svaku noć otvaranja svake izložbe predočava historijsku pozadinu rata, izdaju Srebrenice, i kampanju za istinu i pravdu. Također, organiziram programe (filmovi i govornici) koji prate izložbu a koji su otvoreni generalnoj javnosti. Izložba i ovi edukacioni programi su objavljeni u novinama na kampusu i lokalnim medijima. Na predavanjima o historijskom razvoju ljudskih prava i međunarodne pravde, raspravljam o historiji Konvencije o genocidu UN-a i pridružujem im transkripte iz slučajeva iz ICTY-a o opsadi Sarajeva, suđenja Miloševiću, i genocidu u Srebrenici. Na ove načine, pokušavam povećati javno znanje u SAD-u o Srebrenici i njenom značaju.

Posjetioci izložbe sa kojima sam razgovarala bili su jasno emocionalno pogođeni fotografijama, koje jesu vizuelno prinuđavajuće, i bili su impresionirani patnjama i odlučnošću preživjelih. Bili su vrlo iznenađeni odbijanjem Zapada da odbrani Srebrenicu. Website izložbe www.betrayalofsrebrenicaphotoexhibit.net dozvoljava za više ljudi pristup fotografijama i informacijama koje su sadržane u tekstualnim panelima. Nakon hapšenja Radovana Karadžića, dodala sam novu sekciju, najnovije iz ICTY-a, u kojoj objašnjavam važnost suđenja Karadžiću i dajem linkove različitim obrazovnim resursima. Nadati se da će ljudi koji su vidjeli izložbu i/ili website, sada biti inspirirani da nauče više o ratu u Bosni i Srebrenici čitajući o ovom suđenju.

Do kojeg obima mislite da ljudi mogu biti motivirani da sačuvaju sjećanje i podrže završetak ove bolne priče o genocidu u Bosni? Koliko je za vas bilo teško da završite ovaj projekat?

Vjerujem da ljudi u Americi mogu biti motivirani da se prisjećaju genocida u Srebrenici. Kao historičarka, razvila sam i predavala časove o onome što nazivamo ´ politika sjećanja´. Posebno sam zainteresirana za ulogu filma, memorijala, muzeja i fotografija u izazivanju ´zvanične priče´, u otkrivanju historijskog osjećanja, i u pričanju historijskih događaja sada iz perspektive žrtava prije nego počinilaca zločina protiv čovječnosti. Jedno od centralnih pitanja ovog kursa jeste – kako se sjećamo i obilježavamo historijske događaje?

Fotografije na izložbi o Srebrenici suočavaju psojetioce sa realnošću za koju vjerujem da nisu sposobni da zaborave. Na primjer, slika žene koja dodiruje jedan od kovčega koji čeka na ukop predstavlja sve preživjele žene, i u svojoj samoći, ona osvjetljava magnitudu smrti obilježene 11.jula. Izložba je vizuelna naracija gubitka i nade, okončanja i očekivanja – okončanja predstavljenog u scenama ukopa i očekivanja pravde, kao djelimično realizirane, u organizaciji desetogodišnje komemoracije. Sa našom izložbom, mi odgovaramo na apel preživjelih da se nikada ne zaboravi ono što se desilo u Srebrenici u julu 1995.godine. Ovo je naš doprinos projektu sjećanja – afirmacija sjećanja i iskustava preživjelih, što je početna tačka svake pravde.

Podrška američkih institucija

Dobila sam podršku za ovaj projekat od nekoliko institucija i pojedinaca. Istraživački grant od Američke asocijacije historičara, glavne organizacije historičara u SAD-u, omogućio mi je da posjetim Bosnu i Srbiju po prvi put u julu 2003.godine. U Beogradu sam se srela sa članovima civilnog društva koji su bili aktivni u protivljenju srbijanskom nacionalizmu. Vratila sam se u Bosnu sa fotografkinjom za ljudska prava Paulom Allen u julu 2005-te kako bih dokumentirala komemoraciju desetogodišnjice. Prije toga smo sarađivale na izložbi njenih fotografija ´ Cvijeće u pustinji: žene koje traže nestale, Calama, Chile´ koja je prikazana u septembru i oktobru na Univerzitetu New York i februaru i martu 2005-te na Columbia univerzitetu u NYC.
Ja sam napravila izložbu o Srebrenici dok sam predavala na Washignton and Lee Univerzitetu u Virdžiniji, koji je osigurao inicijalne fondove i podršku za izložbu. Također sam dobila grant za fotografije od fondacije i podršku od koledža i univerziteta gdje sam prikazivala izložbu. Izložba je otvorena na Antioch koledžu u oktobru 2005-te, Univerzitetu Washington and Lee u januaru 2006-te, Wellesley koledžu u februaru 2007, i Boston koledžu u januaru 2008. Dvojezična verzija izložbe je prikazana u Sarajevu u julu 2007 na godišnjem sastanku Međunarodne asocijacije istraživača genocida.

Uloga ICTY-a je jedna važna tema na izložbi i vezanim programima. Za njenu ekspertizu o ICTY-u i pravnim pitanjima koja su povukli sučajevi vezani za Srebrenicu, želim da se zahvalim mojoj prijateljici Judith Armatta, advokatu za ljudska prava, koja je posmatrala suđenje Miloševiću tokom dvije godine. Njena knjiga ´Sumrak nekažnjivosti: suđenje za ratne zločine Slobodanu Miloševiću´ biće objavljena kod Duke University Press. Dok sam bila u Bosni u julu 2005-te, primila sam neprocjenjivu pomoć od ICMP-a koji je organizirao posjete svojim objektima u Sarajevu, Tuzli i Lukavcu , i mogućnost da fotografiram ekshumaciju masovne grobnice Potočari . Moja prijateljica Manuela Dobos, historičarka Balkana koja je bila vrlo aktivna u bosanskim grupama za podršku u NYC-u tokom rata, prevodila je za mene tokom mojih posjeta Bosni 2003 i 2005. Srele smo se sa preživjelima Srebrenice, uključujući članove Majki enklava Srebrenica i Žepa u Sarajevu i Žena Srebrenice u Tuzli , koje su dogovorile naš boravak u Srebrenici.
Stigli smo u Srebrenicu 9.jula tako da smo mogli vidjeti dolazak četiri kamiona koji su dovukli 610 kovčega iz Sarajeva koji su trebali biti sahranjeni 11.jula. Za dijeljenje njihovih iskustava, zahvalna sam preživjelima Srebrenice koji sada žive u Sarajevu, Tuzli i Srebrenici. Ova izložba je posvećena njima.

Sada sa dovoljno detalja koje znamo o svemu što se desilo u Srebrenici u ljeto 1995.godine, vjerujete da postoji neka skrivena priča koju trebamo znati, nešto dobro skriveno, više od mjesta ubijanja i ukopa, i imena egzekutora?

Preživjeli, iznad svega, imaju pravo na punu istinu oko zauzimanja i izdaje Srebrenice. Istina nam je otkrivena na mnogo načina. Suđenja vezana za Srebrenicu na procesima u ICTY-u i Sudu BiH u Sarajevu su demonstrirala da su vojne snage bosanskih Srba izvršile neposredne i pedantno planirane masakre koji zadovoljavaju kriterije genocida kako je definirano Konvencijom o genocidu UN-a. Više dokaza o Srebrenici će se pojaviti tokom suđenja Radovanu Karadžiću koje će preispitati ključnu pomoć koju su nacionalistički bosanski Srbi primili od Slobodana Miloševića. Dok je ovo suđenje vođstvu, u kojem je Karadžić optužen za genocid, suđenje će podići kucijalno pravno pitanje - da li su ili ne vojne akcije bosanskih Srba ciljane na stvaranje jednog etnički čistog teritorijalnog luka koji se graniči sa Srbijom, činile genocid.

Karadžićevo suđenje i neodgovorena pitanja

Karadžićevo suđenje je posebno važno uzimajući u obzir presudu Međunarodnog suda pravde iz februara 2007, u slučaju BiH vs Srbija da se genocid pojavio jedino u Srebrenici. Kako je ovo moguće? Kako su kritičari ove odluke izjavili, deportacije i egzekucije u Srebrenici su bile većeg obima od vojnih operacija bosanskih Srba prije jula 1995.godine, ali su slijedile osnovni šablon ovih operacija tokom cijelog rata u Bosni.

Ova pitanje bi trebala biti u potpunosti odgovorena:

- Kakva je bila precizna odgovornost srbijanske vlade u genocidu u Srebrenici? Važni dokazi o srbijanskoj ulozi u ratu u Bosni se nalaze u zapisnicima Vrhovnog savjeta odbrane bivše Savezne Republike Jugoslavije. Tužilaštvo je uvelo zapisnike tokom suđenja Miloševiću. Međutim, oni nisu u potpunosti dostupni javnosti zbog povjerljivog statusa dodijeljenog dijelovima dokumenata od strane sudija ICTY-a u predmetu Milošević. Tvrdeći da će javno obznanjivanje ´ naštetiti nacionalnim sigurnosnim interesima´, srbijanska vlada je tražila povjerljivost kao preduslov za davanje dokumenata ICTY-u. Nažalost, Međunaordni sud pravde nije zahtijevao ove zapisnike od srbijanske vlade u slučaju BiH vs Srbija, iako je to bilo u potpunosti unutar njegove pravne moći da načini ovakav zahtjev.
- Priznanje krivice Momira Nikolića i Dragana Obrenovića pred ICTY-em u oktobru 2003, osiguralo je ključne dokaze o neposrednoj prirodi zauzimanja Srebrenice i tome kako su egzekucije bile planirane i izvedene. Međutim, mi još uvijek trebamo više detalja. Ko su bili svi pojedinci uključeni u planiranje vojnih operacija u Srebrenci? Kako su mobilizirani vojnici bosanskih Srba da bi ubijali bošnjačke muškarce i dječake a onda da sakriju dokaze genocida? Kako su civili bosanski Srbi regrutirani da sudjeluju u različitim operacijama povezanim sa genocidom i njegovim skrivanjem?
- Znamo da je genocid u Srebrenici iskorišten za mirovni plan koji je bio prihvatljiv za bosanske Srbe. Šta su UN i Zapad znali unaprijed o planovima bosanskih Srba da zauzmu Srebrenicu?
- Zašto je bosanska vlada naredila Naseru Oriću da napusti Srebrenicu u proljeće 1995?
- Zašto NATO nije uspio da izvede efektivne vojne napade, uprkos ponovljenim zahtjevima za ovim napadima od strane potpukovnika Thoma Karremansa, vođe Holandskog bataljona?
- Nakon pada Srebrenice, zašto su holandski mirovnjaci pomagali vojnicima bosanskih Srba u deportacijama Bošnjaka? Posebno, zašto su nasilno istjerali procijenjenih 5000 Bošnjaka koji su tražili zaštitu unutar holandske komande? Od koga su holandski mirovnjaci primili zapovijedi? Je li to bilo samo od UN-a ili također i od holandske vlade?

A, kad će odgovarati UN?

Ova pitanja su centralna za krivičnu aljkavost u predmetu koji su preživjeli iz Srebrenice podnijeli na holandskim civilnim sudovima protiv holandske vlade za njen propust da zaštiti njihove rođake. Preživjeli su izazvali vladin argument da su mirovnjaci bili u potpunosti pod komandom UN-a prezentiranjem dokaza da je holandska vlada donosila odluke neovisno o UN-u. 10.septembra 2008 sudije u okružnom sudu u Hagu su izdali presudu u predmetu koji je podnio Hasan Nuhanović u ime njegovog brata i roditelja, kao i Mehide, Alme i Damira Mustafića. (Mehida je izgubila muža u Srebrenici, što je njenoj sinu i kćerki oduzelo oca). Uprkos dokazima koje su osigurali preživjeli, sudije su prihvatile vladinu poziciju i odlučile da nemaju pravni slučaj protiv holandske vlade. Preživjeli sada podnose žalbu na odluku. Hasan osigurava proširene detalje oko aktivnosti holandskih mirovnjaka u svojoj studiji ´ Pod zastavom UN-a: međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici´. Moja izložba uključuje fotografiju Hasana sa kojim sam se srela u julu 2003 i 2005.
Također je važno primjetiti u BBC-ijevom dokumentarcu iz 1999.godine ´Srebrenica: krik iz grobnice´, da Thom Karremans kaže:´ Dobio sam instrukcije da zaštitim sigurnosnu zonu a ne da kući vraćam mrtvačke vreće´. Ovo je vrlo važno priznanje koje daje uvid u Karremansov nedostatak volje u julu 1995.godine da rizikuje živote bilo kojeg holandskog mirovnjaka kako bi zaštitio hiljade Bošnjaka koji su tražili zaštitu u Srebrenici. U istom dokumentarcu, Karremans daje otkrivajuću izjavu: ´ Nikad nisam mislio da će Mladić osvojiti Srebrenicu jer je čitav svijet gledao´ .

Sigurno je da je NATO odbio da Karremansu da podršku koju je tražio u julu 1995.godine. Međutim, zašto je Karremans vjerovao u nešto što je zvao ´opadanje zbog prisustva´ , čime je mislio da će bosanski Srbi odustati od zauzimanja Srebrenice prisustvom holandskih mirovnjaka? Nakon svega, u proljeće 1993.godine kada je spriječen prvi pokušaj snaga bosanskih Srba da zauzmu Srebrenicu dogovorom o prekidu vatre i UN-ovim proglašavanjem Srebrenice ´zaštićenom zonom´, Ratko Mladić je obećao da će se vratiti u Srebrenicu.

- Zašto je Radovan Karadžić uhapšen tek u julu ove godine i zašto Ratko Mladić ostaje na slobodi?
- I konačno, uprkos svim dokazima o genocidu, zašto toliko mnogo bosanskih Srba u Republici Srpskoj nastavlja da negira ono što se stvarno desilo u Srebrenici? Kako mogu biti uvjereni da prihvate istinu? Negiranjem genocida u Srebrenici, bosanski Srbi traže način da uskrate preživjele za legitimnost njihovih iskustava. Zbog toga je vrlo važno da istina bude u potpunosti otkrivena i zapisana za sadašnje i buduće generacije.

Kada kažete ´izdaja Srebenice´, šta tačno mislite? Od koga su, prema vašem mišljenju, Srebrenica i njen narod izdani onda kada su očajnički trebali zaštitu?

Narod Srebrenice je izdan na tri glavna načina:

1. propuštanjem UN-a i Zapada da adekvatno osigura humanitarne potrebe hiljada ljudi koji su tražili zaštitu u Srebrenici slijedeći njeno kreiranje kao UN-ove ´zaštićene zone´ u aprilu 1993.godine. U svome svjedočenju u ime tužilaštva, na suđenju Miloševiću 10.februara 2004, Diego E. Arria, bivši ambasador UN-a iz Venecuele, opisao je uslove koji su preovladavali u Srebrenici kao oblik ´usporenog genocida´. Ambasador Arria je predložio Vijeću sigurnosti UN-a kreiranje UN-ove ´zaštićene zone´ u Srebrenici. On sada vjeruje da UN nikada nije namjeravao da brani Srebrenicu. Jedan od tekstualnih panela na izložbi prikazuje isječke svjedočenja ambasadora Arie.
2. Drugo, Srebrenica je izdana odbijanjem UN-a i Zapada da spriječi vojne snage bosanskih Srba u zauzimanju Srebrenice u julu 1995.godine i
3. Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je završio rat u Bosni ali je locirao Srebrenicu u Republici Srpskoj. Ovo je bila konačna izdaja.

5,800 VICTIMS DNA IDENTIFIED

About 5,800 victims of Srebrenica Genocide have been identified through DNA analysis, but they can be reburied only after 70 percent of the bodily remains have been identified. Bosnian Serbs first buried the bodies near the execution sites but then dug out many of them with bulldozers and reburied remains in secondary mass graves in an attempt to hide the crime.



Skeleton remains are marked as forensic experts of the International Commission for Missing Persons (ICMP) search for human remains in a mass grave in the village of Kamenica in the Serb controlled part of the country December 2, 2008. Forensic experts said on Tuesday they unearthed about 1000 skeleton remains of the 1995 Srebrenica genocide victims from the 12th mass grave found in the eastern Bosnian village of Kamenica. We covered this story on November 28 (see photos), and we have more grim updates from Reuters as excavations continue.

"Experts had hoped to complete the exhumations on Wednesday but say the work which started two months ago will finish next week," Reuters reported on December 3rd. Documents recovered from the grave showed the victims were from Srebrenica, forensic experts said (see photos of victims´ personal belongings).

"Almost 90 percent of all remains had traces of bullet shots and some victims were blindfolded with rope-tied hands," said Vedo Tuco, forensic pathologist. "Some of the remains were of 14-to-15-year-old boys. The victims were killed at three locations near Srebrenica and transferred to the village of Kamenica from the original graves three months after the execution... There is a complete chaos in this mass grave. Some of the remains that we found here will probably be re-associated with the bodies that we had exhumed from other mass graves discovered in this village... They probably thought that nobody would ever return here and discover the crime," he added.

According to Reuters, about 5,800 victims of Europe´s worst atrocity since World War Two have been identified through DNA analysis but they can be reburied only after 70 percent of the bodily remains have been identified. Bosnian Serbs first buried the bodies near the execution sites but then dug out many of them with bulldozers and reburied them in "secondary" mass graves in an attempt to hide the crime. Another mass grave has been located in the village but digging will likely start in the spring because of bad winter weather.

"Wherever I go the bones are being dug out and I cannot escape a smell of decaying bodies. This really is a Death Valley," Camila Mehmedovic, 61, told Reuters. "If I knew it would be like this, I would have never returned."



PHOTO UP: A Bosnian Muslim woman, Camila Mehmedovic (61), is a rare villager who returned to Kamenica after the war, mowed grass for her sheep from a nearby field before she learned there was a mass grave below. She gets clean water from a pipe in front of houses destroyed from the war in the Serb controlled part of the country December 2, 2008.



PHOTO UP: A forensic expert of the International Commission for Missing Persons (ICMP) holds remains of a Srebrenica genocide victim in a mass grave in the village of Kamenica in the Serb controlled part of the country December 2, 2008.



PHOTO UP: Bosnian man who is a local resident with his home near to the mass grave site, reacts while forensic experts in background inspect human remains at a mass-grave site in remote mountain area in the village of Kamenica near Eastern-Bosnian town of Zvornik, 80 kms north east of Sarajevo, Bosnia, on Thursday, Oct. 16, 2008. The mass grave is considered to be a secondary mass-grave, where bodies of Srebrenica genocide victims were moved to from another original site.


http://srebrenica-genocide.blogspot.com/