Dragi moj mili Boze, daj snage tim nesretnim dusama da prodju kroz njihovu bol neopisivu, nedaj im da mrze nikoga jer mrznja je najgori osjecaj koji insana moze ispunit... a dusmaninu je propisano do boga, kazna bozija nikog obic nece...

Svim neduznim insanima ciji duh napusti ovaj dunjaluk u najvecoj patnji, nek je rahmet dusi... 

11.07.2008 Prilog Al jazeera iz Srebrenice




11.07.2008 Prilog na CNN-u



[Edited by cupo on 12-07-2008 at 11:44 GMT]

Idem ja kroz masu kad cujem djeciji glasic mene zove . Kad jedva medju tom rajom prepoznam nase malo pače iz Voljavice Pasagu doso s nenom na dzenazu . Nena se zahvalila i kaze da smo svu djecu obradovali u Voljavici



Pasaga je inace prvi malisan na kojeg smo naletili u Voljavici



[Edited by cupo on 12-07-2008 at 14:34 GMT]

13. godišnjica genocida u Srebrenici

Piše: Asim Bešlija

13. godišnjica genocida u Srebrenici protiče po već ustaljenom redu. Osim smiraja za preko 300 žrtava, biće mnogo protokolarnih govora, formalnih obraćanja, političari će se utrkivati da budu što skrušeniji i navodno uz žrtve koje svake godine nakon 11. jula ostaju prepuštene same sebi.
Piše: Asim Bešlija

U zapećku, iz godine u godine, malo se ko bavi kolektivnom šutnjom o hiljadama onih koji su učestvovali u zločinu i hiljadama onih koji su zločin posmatrali. Mi se prisjećamo Dražena Erdemovića, prvog vojnika VRS koji je priznao zločin i ubijanja, i otvorio put da istina jednog dana dopre i do njegovih sugrađana Srba.

I dok se hiljade ljudi slijeva na mezarje u Potočarima, prekriveno sada već redovima nišana, kako bi opet nanovo ovog 11. jula ukopali nove identificirane žrtve, u okolnim mjestima vlada neki mir. Kao da sve utihne. Bilo je u prvim godinama obilježavanja genocida u Srebrenici svakakvih provokacija, ali iz godine u godinu, sve je tiše. Kao da se neki tamni oblak spustio na savjest pa ne da progovoriti. Kako godine odmiču, tako i zločin koji je počinjen u Srebrenici postaje sve veći i veći. Kako postajemo normalna zemlja, tako nam iz ove daljine postaje sve nejasnije – kako su neki ljudi mogli pobiti toliko drugih ljudi, u svega nekoliko dana? Kako to da oni koji su učestvovali u zločinu i dalje šute? Kako to da i pored nepobitnih dokaza, masovnih grobnica, snimaka, i čega sve ne, i dalje postoje ljudi koji ne vjeruju da se zločin desio i da je Vojska Republike Srpske to učinila za Republiku Srpsku?

No, vremena kada će se skrušeno priznati i tražiti izvinjenje od preživjelih Srebreničana još su, izgleda, daleko.

Danas u Srebrenici i okolici ne postoje ljudi voljni da pomognu da se barem pronađu kosti ljudi koji su poubijani poput životinja, i da se nađu masovne grobnice kojima šire srebreničko područje još uvijek vrvi. Komšije Srbi još uvijek šute. Šuti vozač kamiona koji je vozio stotine mrtvih tijela u masovnu grobnicu, šuti i bagerista koji je tijela iz te masovne grobnice prebacivao na kamion kako bi se premjestila na drugo mjesto, ali šuti i neki čoban koji je , dok je čuvao stoku, znao o čemu se radi pa mu se to što se radi komšijama Muslimanima činilo sasvim normalno. Sva trojica, možda, nekad, negdje, osjete stid što se i danas još uvijek mogu zvati ljudima, kojima je ubijanje drugih ljudi izgledalo kao igranje šaha.

Dražen Erdemović - ubica



16. juli 1995.godine bio je sparan ljetni dan, ali to nije moglo smetati Draženu Erdemoviću i njegovim kolegama iz Desetog diverzantskog odreda da ispoštuju naredbu i odu na poljoprivredno dobro u blizini Pilice, sjeverozapadno od Zvornika. Dobili su obavjest da će puni autobusi muslimanskih muškaraca koji su se predali Srbima, tokom cijelog dana pristizati na ovo mjesto. Dražen se uspio u to uvjeriti na samom poljoprivrednom dobru. Autobusi uistinu puni muškaraca starih od 17 do 60 godina su dovoženi, a zatim su ih izvodili po deset, vodili iza jedne zgrade i ubijali. Jedan rutinski posao. Izlaze po desetorica, staju leđima okrenuti ka Draženu i njegovim kolegama, a oni rafalaju iz automatskog oružja dok ovi padaju mrtvi. Ubijeno ih je na stotine tog dana. Padali su kao kule od karata.

Međutim, godinu dana kasnije, u zemlji tulipana, iza rešetaka Haškog tribunala Dražen Erdemović ovo će i priznati. Da, bilo je masovnih ubijanja, i da, on je to radio.

´Poštovani sude, ja sam to morao da radim. Da sam odbio to da radim, ubili bi i mene sa tim ljudima. Kad sam odbijao da radim, rekli su mi: ´Ako ti je žao, stani i ti sa njima da i tebe ubijemo.´ Meni nije bilo žao mene, meni je bilo žao moje porodice i moga... Moje supruge i moga sina koji je tada imao devet meseci i koji bi isto... da nisam... da sam odbio to da radim... To je sve... što želim...´ , rekao je Erdemović u svome pokajničkom emocionalnom nastupu. Još dok mu se ni znoj na rukama stvoren od držanja puške koja je kosila ljude nije bio ni osušio.

Pretresno vijeće Tribunala je prihvatilo njegovo priznanje i iste godine ga osudilo na 10 godina zatvora. 1998.godine kazna mu je preinačena na 5 godina zatvora. Erdemović je zauzvrat u svojoj izjavi detaljno opisao šta se dešavalo te bio koristan svjedok na suđenjima i u predmetima drugim optuženicima srpske nacionalnosti – Radislavu Krstiću te Karadžiću i Mladiću.

Ubio 70 ljudi

Ubijanja na poljoprivrednom dobru kod Pilice trajala su od 10 sati ujutro do 3 poslijepodne. Erdemović je u svome priznanju krivice ispričao da je bilo ukupno dvadesetak autobusa sa po 60 muškaraca i dječaka, a njegove su procjene da je lično, iz automatskog oružja, ubio približno 70 ljudi.

Sudijama je ispričao i da je tokom tog ubilačkog pohoda pokušao spasiti i život jednom čovjeku starom između 50 i 60 godina koji je tvrdio da je spasio neke Srbe iz Srebrenice, ali je zapovjednik Brano Gojković, koji je inače vodio čitavu operaciju kod Pilice, rekao da ne želi da bude živih svjedoka. Dakle, i taj starac je ubijen.

Nakon toga slijedila je nova naredba za nova ubijanja. Trebalo je strijeljati pet stotina muslimana zatvorenih u društvenom domu u Pilici a prema vlastitim riječima, Erdemović je to uspio izbjeći, odbivši narednu uz podršku još nekolicine vojnika.

Erdemović, inače rođeni Tuzlak, proveo je pet godina u zatvoru. Nakon toga pušten je na slobodu i danas uživa status zaštićenog svjedoka, tamo, negdje.

Jedan dan u životu Dražena Erdemovića

Hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić objavila je sjajnu knjigu pod nazivom ´Oni ne bi ni mrava zgazili´, posvećenu upravo Erdemoviću i sličnim Draženima, gdje pokušava dočarati kako se to jedan čovjek, poput junaka ove priče, mogao osjećati dok je profesionalno odrađivao svoj morbidni posao. Drakulić u knjizi, koja govori o ´ljudskoj´ strani zločinačkog uma piše posebnu priču o Erdemoviću i kako se sve to odvijalo tog 16.jula.1995.godine, kada je umjesto u Švicarskoj, nakon što je napustio Tuzlu, Erdemović završio na farmi Branjevo, ubijajući ljude. Evo isječka iz priče ´Jedan dan u životu Dražena Erdemovića´

´Već je prošlo podne, ali vojnici nisu imali vremena za odmor. U početku bi Dražen svakih pola sata sjeo pod drvo i popušio cigaretu. Ta je pauza bila neka vrsta bijega. Ali više mu nije bilo do pušenja. Pokreti su mu postajali mehanički. Nanišanio bi nečiju glavu i pucao, prije nego što bi stigao obrisati znoj sa čela, sljedeći bi zarobljenik već klečao pred njim. To mu je bilo draže, jer ako bi pauza bila preduga, postajao je svjestan smrada leševa. Ljeti se leševi gotovo odmah počnu raspadati.

Ivan je vidio da je Dražen preblijedio. Ponudio mu je rakiju, domaću šljivovicu. Nakon par gutljaja bilo mu je bolje. Alkohol ga je obuzeo i nekoliko je rundi pucao bez razmišljanja. Dok je otpijao još jedan dugi gutljaj šljivovice, Dražen je krajičkom oka ugledao dječaka koji je izlazio iz autobusa. Oči mu nisu bile vezane i Dražen mu je vidio lice, iako je sebi obećao da zarobljenicima neće gledati u lice; to mu je otežavalo posao. Dečko je mogao imati nekih petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oči su mu bile sve veće, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. "Ali to je dječak, samo dječak", mrmljao je Dražen više za sebe, pazeći da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za pucanje, Dražen je začuo dječakov glas. "Mama", prošaptao je, "mama!" Toga je dana Dražen čuo ljude kako mole za svoj život, odrasle muškarce koji su plakali poput djece, obećavali vojnicima novac, automobile, čak i kuće. Mnogi su psovali, neki su ječali. Ali ovaj dječak je zvao majku, kao što djeca obično čine kada se probude iz ružnog sna i žele osjetiti majčinu ruku na čelu. Iako je minutu kasnije već bio mrtav, Draženu se još uvijek činilo da čuje njegov glas. Počinjem halucinirati, pomislio je. Po drugi put toga dana Draženu je tako pozlilo da je potrčao prema grmlju i povratio. Ništa nije izlazilo, samo žućkasta tekućina koja je smrdila na alkohol.

Novi autobus još nije stigao. Naslonio se na drvo. Bio je iscrpljen. Od deset sati ujutro bio je na suncu, pucajući, trudeći se da ne gleda u zarobljenike, da ne razmišlja o njima, da ništa ne osjeća. Sada je bio tup, tijelo mu je bilo ukočeno kao da je od drveta.

Iza tri sata poslijepodne sve je bilo gotovo. Gojković je rekao da više nema zarobljenika i vojnici su se brzo ukrcali u svoj autobus. Sunce je još bilo visoko na nebu i smrad je bio nepodnošljiv. Dražen je jedva čekao da ode s tog groznog mjesta. Ponovo je zaželio da može skočiti u vodu ili se barem otuširati i sprati sa sebe miris smrti. Da barem može oprati ruke! Dražen ih je pažljivo promotrio. Na njima nije bilo krvi, samo žulj na desnom kažiprstu. "Okrugli, ružičasti žulj. Kako je to čudno", pomislio je, "dobiti žulj od ubijanja!" ´.

http://www.sarajevo-x.com/clanak/080711001

11.07.2008

13. godišnjica genocida u Srebrenici

Piše: Asim Bešlija

13. godišnjica genocida u Srebrenici protiče po već ustaljenom redu. Osim smiraja za preko 300 žrtava, biće mnogo protokolarnih govora, formalnih obraćanja, političari će se utrkivati da budu što skrušeniji i navodno uz žrtve koje svake godine nakon 11. jula ostaju prepuštene same sebi.
Piše: Asim Bešlija

U zapećku, iz godine u godine, malo se ko bavi kolektivnom šutnjom o hiljadama onih koji su učestvovali u zločinu i hiljadama onih koji su zločin posmatrali. Mi se prisjećamo Dražena Erdemovića, prvog vojnika VRS koji je priznao zločin i ubijanja, i otvorio put da istina jednog dana dopre i do njegovih sugrađana Srba.

I dok se hiljade ljudi slijeva na mezarje u Potočarima, prekriveno sada već redovima nišana, kako bi opet nanovo ovog 11. jula ukopali nove identificirane žrtve, u okolnim mjestima vlada neki mir. Kao da sve utihne. Bilo je u prvim godinama obilježavanja genocida u Srebrenici svakakvih provokacija, ali iz godine u godinu, sve je tiše. Kao da se neki tamni oblak spustio na savjest pa ne da progovoriti. Kako godine odmiču, tako i zločin koji je počinjen u Srebrenici postaje sve veći i veći. Kako postajemo normalna zemlja, tako nam iz ove daljine postaje sve nejasnije – kako su neki ljudi mogli pobiti toliko drugih ljudi, u svega nekoliko dana? Kako to da oni koji su učestvovali u zločinu i dalje šute? Kako to da i pored nepobitnih dokaza, masovnih grobnica, snimaka, i čega sve ne, i dalje postoje ljudi koji ne vjeruju da se zločin desio i da je Vojska Republike Srpske to učinila za Republiku Srpsku?

No, vremena kada će se skrušeno priznati i tražiti izvinjenje od preživjelih Srebreničana još su, izgleda, daleko.

Danas u Srebrenici i okolici ne postoje ljudi voljni da pomognu da se barem pronađu kosti ljudi koji su poubijani poput životinja, i da se nađu masovne grobnice kojima šire srebreničko područje još uvijek vrvi. Komšije Srbi još uvijek šute. Šuti vozač kamiona koji je vozio stotine mrtvih tijela u masovnu grobnicu, šuti i bagerista koji je tijela iz te masovne grobnice prebacivao na kamion kako bi se premjestila na drugo mjesto, ali šuti i neki čoban koji je , dok je čuvao stoku, znao o čemu se radi pa mu se to što se radi komšijama Muslimanima činilo sasvim normalno. Sva trojica, možda, nekad, negdje, osjete stid što se i danas još uvijek mogu zvati ljudima, kojima je ubijanje drugih ljudi izgledalo kao igranje šaha.

Dražen Erdemović - ubica



16. juli 1995.godine bio je sparan ljetni dan, ali to nije moglo smetati Draženu Erdemoviću i njegovim kolegama iz Desetog diverzantskog odreda da ispoštuju naredbu i odu na poljoprivredno dobro u blizini Pilice, sjeverozapadno od Zvornika. Dobili su obavjest da će puni autobusi muslimanskih muškaraca koji su se predali Srbima, tokom cijelog dana pristizati na ovo mjesto. Dražen se uspio u to uvjeriti na samom poljoprivrednom dobru. Autobusi uistinu puni muškaraca starih od 17 do 60 godina su dovoženi, a zatim su ih izvodili po deset, vodili iza jedne zgrade i ubijali. Jedan rutinski posao. Izlaze po desetorica, staju leđima okrenuti ka Draženu i njegovim kolegama, a oni rafalaju iz automatskog oružja dok ovi padaju mrtvi. Ubijeno ih je na stotine tog dana. Padali su kao kule od karata.

Međutim, godinu dana kasnije, u zemlji tulipana, iza rešetaka Haškog tribunala Dražen Erdemović ovo će i priznati. Da, bilo je masovnih ubijanja, i da, on je to radio.

´Poštovani sude, ja sam to morao da radim. Da sam odbio to da radim, ubili bi i mene sa tim ljudima. Kad sam odbijao da radim, rekli su mi: ´Ako ti je žao, stani i ti sa njima da i tebe ubijemo.´ Meni nije bilo žao mene, meni je bilo žao moje porodice i moga... Moje supruge i moga sina koji je tada imao devet meseci i koji bi isto... da nisam... da sam odbio to da radim... To je sve... što želim...´ , rekao je Erdemović u svome pokajničkom emocionalnom nastupu. Još dok mu se ni znoj na rukama stvoren od držanja puške koja je kosila ljude nije bio ni osušio.

Pretresno vijeće Tribunala je prihvatilo njegovo priznanje i iste godine ga osudilo na 10 godina zatvora. 1998.godine kazna mu je preinačena na 5 godina zatvora. Erdemović je zauzvrat u svojoj izjavi detaljno opisao šta se dešavalo te bio koristan svjedok na suđenjima i u predmetima drugim optuženicima srpske nacionalnosti – Radislavu Krstiću te Karadžiću i Mladiću.

Ubio 70 ljudi

Ubijanja na poljoprivrednom dobru kod Pilice trajala su od 10 sati ujutro do 3 poslijepodne. Erdemović je u svome priznanju krivice ispričao da je bilo ukupno dvadesetak autobusa sa po 60 muškaraca i dječaka, a njegove su procjene da je lično, iz automatskog oružja, ubio približno 70 ljudi.

Sudijama je ispričao i da je tokom tog ubilačkog pohoda pokušao spasiti i život jednom čovjeku starom između 50 i 60 godina koji je tvrdio da je spasio neke Srbe iz Srebrenice, ali je zapovjednik Brano Gojković, koji je inače vodio čitavu operaciju kod Pilice, rekao da ne želi da bude živih svjedoka. Dakle, i taj starac je ubijen.

Nakon toga slijedila je nova naredba za nova ubijanja. Trebalo je strijeljati pet stotina muslimana zatvorenih u društvenom domu u Pilici a prema vlastitim riječima, Erdemović je to uspio izbjeći, odbivši narednu uz podršku još nekolicine vojnika.

Erdemović, inače rođeni Tuzlak, proveo je pet godina u zatvoru. Nakon toga pušten je na slobodu i danas uživa status zaštićenog svjedoka, tamo, negdje.

Jedan dan u životu Dražena Erdemovića

Hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić objavila je sjajnu knjigu pod nazivom ´Oni ne bi ni mrava zgazili´, posvećenu upravo Erdemoviću i sličnim Draženima, gdje pokušava dočarati kako se to jedan čovjek, poput junaka ove priče, mogao osjećati dok je profesionalno odrađivao svoj morbidni posao. Drakulić u knjizi, koja govori o ´ljudskoj´ strani zločinačkog uma piše posebnu priču o Erdemoviću i kako se sve to odvijalo tog 16.jula.1995.godine, kada je umjesto u Švicarskoj, nakon što je napustio Tuzlu, Erdemović završio na farmi Branjevo, ubijajući ljude. Evo isječka iz priče ´Jedan dan u životu Dražena Erdemovića´

´Već je prošlo podne, ali vojnici nisu imali vremena za odmor. U početku bi Dražen svakih pola sata sjeo pod drvo i popušio cigaretu. Ta je pauza bila neka vrsta bijega. Ali više mu nije bilo do pušenja. Pokreti su mu postajali mehanički. Nanišanio bi nečiju glavu i pucao, prije nego što bi stigao obrisati znoj sa čela, sljedeći bi zarobljenik već klečao pred njim. To mu je bilo draže, jer ako bi pauza bila preduga, postajao je svjestan smrada leševa. Ljeti se leševi gotovo odmah počnu raspadati.

Ivan je vidio da je Dražen preblijedio. Ponudio mu je rakiju, domaću šljivovicu. Nakon par gutljaja bilo mu je bolje. Alkohol ga je obuzeo i nekoliko je rundi pucao bez razmišljanja. Dok je otpijao još jedan dugi gutljaj šljivovice, Dražen je krajičkom oka ugledao dječaka koji je izlazio iz autobusa. Oči mu nisu bile vezane i Dražen mu je vidio lice, iako je sebi obećao da zarobljenicima neće gledati u lice; to mu je otežavalo posao. Dečko je mogao imati nekih petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oči su mu bile sve veće, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. "Ali to je dječak, samo dječak", mrmljao je Dražen više za sebe, pazeći da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za pucanje, Dražen je začuo dječakov glas. "Mama", prošaptao je, "mama!" Toga je dana Dražen čuo ljude kako mole za svoj život, odrasle muškarce koji su plakali poput djece, obećavali vojnicima novac, automobile, čak i kuće. Mnogi su psovali, neki su ječali. Ali ovaj dječak je zvao majku, kao što djeca obično čine kada se probude iz ružnog sna i žele osjetiti majčinu ruku na čelu. Iako je minutu kasnije već bio mrtav, Draženu se još uvijek činilo da čuje njegov glas. Počinjem halucinirati, pomislio je. Po drugi put toga dana Draženu je tako pozlilo da je potrčao prema grmlju i povratio. Ništa nije izlazilo, samo žućkasta tekućina koja je smrdila na alkohol.

Novi autobus još nije stigao. Naslonio se na drvo. Bio je iscrpljen. Od deset sati ujutro bio je na suncu, pucajući, trudeći se da ne gleda u zarobljenike, da ne razmišlja o njima, da ništa ne osjeća. Sada je bio tup, tijelo mu je bilo ukočeno kao da je od drveta.

Iza tri sata poslijepodne sve je bilo gotovo. Gojković je rekao da više nema zarobljenika i vojnici su se brzo ukrcali u svoj autobus. Sunce je još bilo visoko na nebu i smrad je bio nepodnošljiv. Dražen je jedva čekao da ode s tog groznog mjesta. Ponovo je zaželio da može skočiti u vodu ili se barem otuširati i sprati sa sebe miris smrti. Da barem može oprati ruke! Dražen ih je pažljivo promotrio. Na njima nije bilo krvi, samo žulj na desnom kažiprstu. "Okrugli, ružičasti žulj. Kako je to čudno", pomislio je, "dobiti žulj od ubijanja!" ´.

http://www.sarajevo-x.com/clanak/080711001

[Edited by cupo on 13-07-2008 at 02:26 GMT]

Svako ima neku svoju misao i filozofiju o samoj religiji ili zivotu, ali....Ma koliko ko bio vijernik ili nevjernik a....ako je imalo realan i zna da razmislja ovo sto se desilo u nasoj nam BiH je neshvatljivo zdravom razumu.
Oni koji su i prezivili svu tu golgotu ma koliko nastojali da okupiraju misli bivanjima u zivotu opet dodje vrijeme u toku dana kada se osame pa makar to bilo i na trenutak,a ta trauma kao munjin bljesak bez poziva iskoci i prakticno ta osoba je vjecni mucenik i nikada nece mira imati u zivotu.
Pogotovu oni koji su izgubili svoje najblize i sto god im se u zivotu desava fali mu ta osoba da s njom podijeli to desavanje.

Ja bi jednostavno mogla da o ovome komentarisem danima i da tusim svijet oko sebe,ali nikakva hajra od toga niti boljeg osjecaja.

Jednostavno ....neznam sta bi trebalo reci tim koji su prezivili osim da im dragi Allah pokaze i olaksa put u zivotu jer to zavrijedjuju ,zaista uz sabur i bericet.
A onima kojih nema medju zivima da im Allah podari lijepi DZENET i mir u njihovom spokoju.

Ovo je tema i moja boljka do posljednjeg mi daha.

citat:

---

cupo wrote:
10.06.2008

Zločin u Srebrenici

Hasan Nuhanović tuži Holandiju

Hoće li iko odgovarati što su u julu 1995. godine Hasanu Nuhanoviću ubijeni otac, majka i brat? Možda. Hasan kao jedini preživjeli u svojoj porodici sada tuži Kraljevinu Holandiju zato što su holandski vojnici odbili da ih zaštite, te ih hladnokrvno predali srpskim vojnicima, koji su ih, kao i hiljade drugih, ubili. Sudski proces počinje u Hagu 16. juna.

Piše: Asim Bešlija



Hasanu Nuhanoviću ovo je možda posljednja šansa da potraži pravdu zbog toga što su srpski vojnici 11. jula 1995.godine pobili svu njegovu porodicu, dok je on zbog oznake UN koju je nosio na prsima ostao živ. On će se 16. juna pojaviti pred okružnim sudom u Hagu gdje počinje saslušanje na osnovu civilne tužbe koju je Nuhanović podnio protiv holandske države. On zajedno sa porodicom Rize Mustafića traži utvrđivanje odgovornosti Holandije zbog toga što su njene trupe propustile da zaštite njihove porodice koje su ubijene tokom masovnih zločina Vojske Republike Srpske.

Hasan Nuhanović bio je prevodilac Holandskog bataljona, dok je Rizo Mustafić bio električar u njihovoj bazi u Potočarima, i u vrijeme kada su hiljade izbjeglica potražile sklonište kod trupa koje su ih trebale štiti. Umjesto toga, Holanđani su izbjeglice predali srpskim vojnicima koji su hladnokrvno pobili na hiljade ljudi.

U akciji protiv holandske države gdje se vodi debata oko raspodjele odgovornosti između UN-a i zemalja članica, zastupnica Nuhanovića i porodice Mustafić, advokat Liesbeth Zegveld će iznijeti tvrdnju da su holandska vlada i holandska komanda pri UNPROFOR-u odgovorne za nemar koji su pokazale holandske trupe, a koje su prvenstveno bile zabrinute za sigurnost kontingenta i nisu pokazale pažnju za civilno stanovništvo koje im je povjereno na brigu. Porodice ponajprije žele da saznaju i ustanove istinu o tome zašto su Ibro, Nasiha, i Muhamed Nuhanović te Rizo Mustafić bili poslani u smrt pod brutalnim okolnostima kada su Ujedinjene nacije obećale da će se pobrinuti za njihovu sigurnost.



Praznih ruku, punih sjećanja

Iako već više od deceniju vodi neumornu bitku da dođe do pravde za svoju porodicu koja je tek tako ubijena, Hasan Nuhanović do sada nije imao mnogo sreće. Jedina stvar u koju je ovaj čovjek siguran da ima jesu sjećanja na one posljednje momente sa njegovom porodicom, prije nego su ih Holanđani predali Srbima koji su ih potom ubili. Hasan je svjedok sa mjesta događaja i čovjek koji ima svoju vjerodostojnu priču, priču koja svjedoči o licemjerju UN-a i holandskih trupa onda kada su trebali zaštiti nedužne srebreničke civile. Hasanova svjedočenja možda su najbolje opisana u njegovim pričama koje možete naći svuda na internetu, a posebno onoj nazvanoj ´Večera moje majke´ gdje sasvim precizno iznosi sramnu ulogu Holanđana kada su trebali pružiti pomoć.

Naime, u ovoj priči Nuhanović opisuje običaj koji je imao da svaki put kada bi u Srebrenicu došli novi oficiri UNPROFOR-a, on bi ih pozivao na večeru koju je pripremala njegova majka, od hrane koju je on uspio kupiti jer je zarađivao kao prevodilac. Hasan se prisjeća da je hrana za njih bila mnogo bolja od one koju je većinom jelo 20 izbjeglica u kući u kojoj je i on živio. Njegova majka napravila bi sarme, pite te hurmašice kako bi počastila strane goste. Bila je to bosanska gostoprimljivost, koju je naglašavao i njegov otac svaki put kad bi im stranci dolazili u goste.

´Vi koji ste u Srebrenicu došli izdaleka, iz Londona, Pariza, Haga, vi ste naš prozor u svijet. Mi nemamo novina, nemamo struje ni televizije. Mi smo potpuno odsječeni od svijeta, i kada vas gledam i slušam ovog momenta, osjećam kao da sam na nekom drugom mjestu - negdje u Parizu, Londonu, negdje u normalnom svijetu gdje nema rata, patnje, ubijanja. Hvala vam što ste došli´, govorio bi Hasanov otac, ni ne sluteći šta će mu poslije prirediti ti isti ljudi.

´Tvoja mama je pravila tako dobre kolače´

edan od ljudi koji je dolazio kod Hasana na večere bio je izvjesni Mark Foster, Britanac, do čijeg je broja Hasan slučajno došao 1997. godine, očajnički tražeći svoju nestalu porodicu, i pomoć u traženju. Hasan se prisjeća da ne zna je li bio u nekoj zoni sumraka ili razgovarao sa stvarnom osobom imenom Mark Foster koji mu je, nakon što je čuo da mu je porodica nestala, rekao: ´Žao mi je, Hasane. Tvoja majka je pravila tako ukusne kolače´.

Drugi čovjek kojeg se Hasan prisjeća je holandski kapetan Andre de Haan. Kada je u noći 12. jula Hasan saznao da je odmah ispred baze ubijeno devet ljudi, te to saopćio svojoj porodici, njegova majka je počela gubiti svijest. Nalazili su se u improviziranom uredu u bazi u Potočarima kojim je rukovodio upravo de Haan, koji je bio njihov čest gost prije pada Srebrenice. Kada je njegova majka shvatila da će svi biti ubijeni, počela je padati pa ju je Hasan spustio na krevet. Nekoliko koraka od njih stajali su de Haan, jedna njemačka medicinska sestra i jedan australijski ljekar. Niko nije ništa poduzeo niti okrenuo glavu prema njegovoj majci, kao da nije postojala, kao da je bila dio namještaja, prisjeća se Hasan.

´Taj isti de Haan, samo nekoliko sedmica prije, jeo je bosanske sarme kod moje mame i dao joj je nekoliko komplimenata kako dobro kuha.

Sutra, 13. jula, oko 5-6 sati poslijepodne, taj isti de Haan izrekao je osuđujuću rečenicu za moju porodicu: "Hasane, reci tvojoj maci, bratu i ocu da napuste bazu“. Gledao je na mene i njih, dok su iza nas stajala trojica dobro naoružanih holandskih vojnika. Svi su gledali na nas kao da su pitali – šta čekate? Vani, odmah ispred baze, srpski vojnici su ubijali bosanski narod. Ja sam ih i dalje molio da barem ostave moga brata´, opisao je Hasan Nuhanović svoja detaljna sjećanja na najgore momente njegovog života.

Njegov brat se podigao, rekao da ih više ne moli za ostanak, rekao mu da ide napolje i da ako može, on ostane sa Holanđanima. Njegov brat, majka i otac otišli su zauvijek. Kao i ostali civili iz baze. Iza njih su ostale da vise holandska kraljevska zastava, zastava UN-a i plastična pločica na Hasanovim prsima na kojoj je pisalo UN i zbog koje on nije ubijen.

Trinaest godina nakon ovih događanja, Hasan odlazi u zemlju ovih vojnika da pita njih i njihovu vladu - ko je kriv?

http://www.sarajevo-x.com/clanak/080610008

---

Srebrenica - No comment tv

Priča Kade Hotić šokirala turskog voditelja

Program pratilo 75 miliona ljudi. Ersin Kučuk Barak pokazao mi je da ne može nastaviti voditi emisiju, kaže Marić...
14.07.2008. 11:07

Turska nacionalna i satelitska radio-televizija TRT, emitiranjem specijalnog programa povodom 11. jula, omogućila je da 75 miliona ljudi na pet kontinenata vidi dženazu 308 žrtava genocida u Srebrenici.

Srebrenička tragedija ostavila je snažan utisak na gledaoce jer, kako kaže glavni i odgovorni urednik TRT-a na bosanskom jeziku Bekim Muftarević, u Turskoj se sinonim bosanskog genocida, kao i svugdje u svijetu, oslikava preko Srebrenice.

Prema njegovim riječima, tokom 24-satnog emitiranja programa, telefoni TRT-a bili su blokirani pozivima iz svih dijelova svijeta.

- Jednostavno, reakcije su bile nevjerovatne. Bili smo iznenađeni. Imali smo program od 24 sata posvećen BiH. Angažirani su bili i ostali turski kanali i svaki sat su se uključivali uživo. Prikazali smo veliki broj dokumentarnih filmova i materijala. Obnovili smo sjećanja na sve ono što se dogodilo u Srebrenici i BiH - kazao je za "Dnevni avaz" Muftarević.

Cjelodnevnom programu o Srebrenici prethodili su prilozi tokom cijele sedmice.

Program je tehnički bio realiziran u saradnji s TVSA. Direktor programa TVSA Zvonko Marić kazao nam je da je tokom emitiranja specijalnog programa posebno potresno bilo kazivanje Srebreničanke Kade Hotić.

- Kada Hotić je svojim potresnim kazivanjem u jednom trenutku dovela emisiju u krizu. Turski voditelj Ersin Kučuk Barak bio je šokiran i pokazao mi je da ne može nastaviti emisiju. I ja sam bio šokiran. Poznajem je više od deset godina, ali nikada kao tada nije govorila - kazao je Marić.

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/prica-kade-hotic-sokirala-turskog-voditelja

citat:

---

Tanitha wrote:


Tesko je shvatiti Bozje planove, tesko je i najvecim vjernicima ne pokolebat se bar na momenat i pitat se: "Kako je to mogao da dopusti? "
..i opet kontam, cudan je ljudski um i umjesto da po nekoj logici stave iza rijeci Bog, Allah itd (kako se kome svidja)jedan veliki upitnik, svijet mu se sve vise okrece...misterije ljudske psihe.

---