Zvornik

Povratnicima donirano 30.000 pilića

Delegat u Vijeću naroda Republike Srpske Fadil Banjanović Bracika posjetio je ovih dana nekoliko mjesnih zajednica općine Zvornik kako bi sagledao situaciju na terenu u vezi s položajem povratnika.
Povratnicima je podijeljeno više od 30.000 pilića koji su donirani u suradnji s predstavnicima farmi „Koka - Produkt“ i „HA-Company“ Gračanica.

Cilj te suradnje je, prije svega, pomoć u održivom povratku.

Farme „Koka - Produkt" i „HA-Company“ Gračanica akciju podjele pilića povratnicima i podršku održivom povratku realiziraju već drugu godinu zaredom.

"Pored pomoći i podrške održivom povratku ovakav vid suradnje ima za cilj razviti peradarstvo na području Podrinja. Ove godine naša farma je donirala 20.000 pilića. U suradnji s Banjanovićem mi smo ih podijelili povratnicima. Svaka porodica dobila je oko 50 pilića“, riječi su Edina Husejnovića, donatora iz „HA-Company“ Gračanica.

Fadil Banjanović je naglasio da se ovom akcijom pomoglo povratnicima na području Podrinja s obzirom na tešku ekonomsku situaciju i njihov položaj.

U saopćenju za javnost Fadil Banjanović upozorava da "dok je ovih dana top-tema kolika će biti plaća parlamentaraca, delegata i ministara i dok se isti bore da zgrabe još koju hiljadu pa i milion dok su na vlasti pomoć povratnicima Bošnjacima i ostalim građanima BiH izostaje u svakom pogledu".

On je kao delegat u Vijeću naroda Republike Srpske i predsjednik Regionalnog odbora Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine - Zvornik izrazio nezadovoljstvo radom nadležnih institucija te ih još jednom pozvao da izađu na teren i sami se uvjere u kakvom se položaju nalaze povratnici.

(FENA)

Kula Grad pogled na Zvornik

BM Radio - Prilog o održivom povratku u Konjević Polje

Zvornik

Obilježena 18-godišnjica "Dana otpora"

Na Kula Gradu kod Zvornika demobilisani borci opštine Zvornik obilježili su 18-godišnjicu "Dana otpora".
Obilježavanje je počelo učenjem tevhida bosanskim šehidima u Kula Gradu. Tevhid su predvodili imam Kula Grada Amar ef. Gazibegović i glavni imam Medžlisa Nurija ef. Čikarić uz prisustvo drugih imama.

U tvrđavi je održan i čas historije, a o historijatu Zvornika je govorio Mustafa Muharemović. Naveo je historijske podatke o ulozi grada Zvornika u prošlosti, a komadant odbrane Kula Grada Samir Ništović prisutnima je govorio o tome kako je 150 slabo naoružanih mještana Kula Grada odolijevalo dobro naoružanoj sili u aprilu 1992. godine.

Nakon historijskih prisjećanja uslijedila je tribina, na kojoj je učenica Amela Ibrahimović pročitala svoj tekst o ovom datumu. Riječi podrške su dali i Edin Ramić, član Vijeća naroda RS-a i Muharem Murselović narodni poslanik u Narodnoj skupštini RS-a.

Muhamed Čikarić jedan od podrinjskih komandanata iznio je podatke o učešću zvorničkih boraca u jedinicama Armije BiH. Predstavnik Demobilisanih boraca Srebrenice prenio je pozdrave srebreničkih boraca i predložio da se naredne godine održi regionalni skup boraca Podrinja.

Predsjednik Organizacije demobilisanih boraca opštine Zvornik Rahman Nukić je dodijelio plakete jednom broju porodica boraca koji su zadužili svoju domovinu, a nisu dobili ratna odlikovanja.

Osmače kod Srebrenice

Cijela škola u jedan razred stala

U sedam obnovljenih škola u srebreničkim seoskim centrima ranije je bilo više od pet hiljada učenika, a sada ih je nešto manje od stotinu.

Prije pet godina u selu Osmače kod Srebrenice obnovljena je zgrada osnovne škole. Uređeno je nekoliko učionica, a u funkciji je samo jedna koja je dovoljna da se u nju smjeste svi učenici iz ovog i susjednih sela. Slovom i brojem ovdje je 11 učenika, ali nisu svi iz istog razreda. U svakom od prvog do petog razreda ima po nekoliko đaka, ali se nastava održava istovremeno za sve.

Nastavu od prvog do petog razreda u školi u Osmačama za svega 11 učenika drži Muška Sulejmanović, profesorica sociologije. Poslije završenog studija, ona nije željela ostati u Sarajevu i čekati posao, pa je svjetla velegrada, zamijenila seoskim ambijentom.

"Diplomirala sam na Fakultetu političkih nauka, a završila sam i srednju učiteljsku školu. Kad je otvoren konkurs za učiteljicu na Osmačama, odmah sam se prijavila i bila sam primljena. Nisam se pokajala jer u Sarajevu vjerovatno još ne bih mogla dobiti posao", kaže Muška.

Na početku učiteljovanja u Osmačama, Muška se udala za mjesnog hodžu, zasnovala porodicu i ima namjeru ovdje i ostati. Svakodnevno se druži s učenicima i pomaže im da nauče prva slova i steknu određeno znanje. Škola u Osmačama je nova, uređeno je nekoliko učionica, ali se nastava održava samo u jednoj. I ona je bila prevelika, pa je zbog oštrih zima u ovom selu, pregrađena, da bi se lakše zagrijavala. A dok to nije urađeno, prošle godine, tokom zimi, nastava je izvođena u "zbornici" koja je još manja.

U učionici, koja je jedino u upotrebi, zajedno su svi učenici. Za razliku od ostalih škola, gdje su na ulaznim vratima učionica natpisi s nazivom i brojem odjeljenja, ovdje su oni okačeni na stolovima. Učiteljica Muška Sulejmanović odlično se snalazi u ovom poslu iako joj je ponekad teško izvoditi nastavu istovremeno za sve učenike.

"Voljela bih da imam jedno odjeljenje, pa da radim kao ostale učiteljice i da primjenjujem znanje stečeno u školama. Ovako, držim nastavu svakodnevno za sve učenike. Dok predajem učenicima prvog razreda, ostali učenici vježbaju ili pišu školski zadatak. Tokom dana održim nastavu za svaki razred, što je naporno. Moje pripreme za nastavu kod kuće su komplikovane, ali, nekako uspijevam da odgovorim svim obavezama", kaže Muška.

Učiteljica Muška koristi tri dnevnika. Jedan je rezerviran za prvi, najbrojniji razred i u njemu su popunjena četiri lista. Učenici drugog i trećeg razreda vode se u drugom, a u trećem dnevniku su upisani učenici četvrtog i petog razreda na po tri lista. Sadet Handžić je prošle jeseni prvi put sjeo u školsku klupu. Kaže da najviše voli da piše i da se igra.

Mersiha Dudić jedini je učenik petog razreda. Odlična je i do sada je osvojila nekoliko diploma.

"U svakom razredu sam bila odlična i nagrađivana sam. Volim da učim, najviše me privlači matematika. Vjerujem da ću, kad iduće godine krenem u školu u Srebrenicu, biti najbolji đak."

U istom razredu, u istoj učionici s učenicima iz ostalih odjeljenja je i Samil Atić iz Šubina, sela 25 kilometara udaljenog od škole. Tokom zime, kad napada veliki snijeg, Smail ne može u školu i samo u prvom polugodištu imao je ravno stotinu izostanaka.

"Meni je najteže. Svaki dan putujem u školu i natrag po 50 kilometara. Kad napada snijeg, put je neprohodan i ne idem u školu. Dok dođem kući, smrači se i ne ispišem zadaću jer u mom selu nema struje."

Učiteljica Muška ima pohvale za svojih 11 učenika. Kaže da vole knjigu i ništa im nije teško.

Sate fizičkog vaspitanja učenici provode vani, a najviše se igraju u nedavno uređenom parku. U narednoj školskoj godini bit će više učenika u Osmačama, pa će se angažirati dvije učiteljice, a razredi odvojiti, ali će se još obavljati kombinovana nastava za učenike različitih odjeljenja.

U nekad poznatoj školi u Osmačama, koju je svake godine pohađalo oko 500 učenika, prva slova učili su đaci koji su danas profesori, doktori i znanstveni radnici. I među ovom šakom učenika, od kojih svi pokazuju veliko interesiranje za školovanje, može se očekivati da će neko postati poznata i priznata ličnost.

(FENA)

Tuzlaci u humanoj misiji

Uručeni paketi maloj raji iz sela Liplje (Zvornik)

Grupa građana okupljena na forumu Tuzlarija, uručila je danas vrijednu donaciju za 23 mališana koji pohađaju Osnovnu školu u selu Liplje, opština Zvornik. Učenicima su uručeni prehrambeni paketi Mesne industrije Menprom iz Gornje Tuzle, a u ime forumaša Tuzlarija za sve učenike uplaćen je novac za užinu za mjesec maj. Pored toga djeca su dobila i paketiće sa slatkišima, te su im podijeljenje fotografije, koje su nastale prilikom relalizacije proteklih akcija.

Doček u školi je bio više nego dirljiv. Učenik prvog razreda Okanović Hariz je zajedno sa svojim drugarima napisao školski rad



Nakon toga podijeljeni su pokloni, i uslijedilo je raspakivanje





- Naše akcije traju od 2003.godine i do sada smo realizirali veliki broj humanitarnih aktivnosti. Povratnike u Podrinju obilazimo uoči vjerskih praznika, zatim kada je vrijeme za školu, a oni što su nam malo više prirasli k srcu, kao ova djeca u Liplju, posjećujemo svaka do 2-3 mjeseca. Takođe, na raznorazne načine lobiramo da se uslovi života u pojedinim povratničkim mjestima poboljšaju, a uspjeli smo da obezbijedimo i stipendiju za dvoje djece. U akcijima učestvuju obični ljudi sa svojim donacijama, forumaši Tuzlarija, građani Tuzle i naši prijatelji. Od privrednih subjekata, sada već možemo reci i stalni član našeg tima je gospodin, Mensur Alić (Menprom), koji samoinicijativno svaki put učestvuje u našim akcijama. Veliko hvala i Foto studiju „Muđi“, koji nakon svake naše akcije besplatno izradi sve fotografije koje snimimo, a mi ih nakon toga uručujemo našim malim drugarima u Podrinju. Djeca se obraduju svemu, ponekad se čini da je dovoljno samo da dođete, i na taj način im pokažete da nisu zaboravljeni – rekao je jedan od organizatora humanitarnih akcija.



Pojedini mališani iz sela Liplje do škole pješaće i do 7 kilometara. No, naši forumaši riješili su i taj problem, skupili novac, pronašli čovjeka koji vozi djecu od škole do kuće, tako da su djeca tokom zimskih mjeseci i proljeća, imala prijevoz od škole do kuće i obratno.



U nastavku pogledajte još fotografija http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/forum/viewtopic.php?TopicID=957759&page=0

(Tuzlarije.net)

09.07.2010

Konjević Polje danas

Tuzlarije uz učesnike Marša mira Srebrenica 2010

Ispraćena kolona sa posmrtnim ostacima

Prije nekoliko dana ekipa Tuzlarija je pokrenula inicijativu za posjetu učesnicima Marša mira Srebrenica 2010. Tako su Tuzlarije u saradnji sa Udruženjem žena „Jadar“ iz Konjević Polja, u istom mjestu,danas organizirale veliki štand sa osvježavajućim napitcima, svježom hranom, voćem i sl. Punkt je bio postavljen od ranih jutarnjih sati u Konjević Polju, gdje su dočekivani svi učesnici Marša koji su prelazili drugu etapu puta.





Prema riječima organizatora na ovom maršu učestvuje više od 5,500 ljudi.





Ovu inicijativu, koju su pohvalili svi učesnici Marša mira Srebrenica 2010, ni ovaj put ne bi mogli sprovesti bez pomoći naših forumaša, prijatelja Tuzlarije, te UG „Vive Žene“. Svi oni su u okviru svojih mogućnosti pomogli pri realizaciji ove akcije.



Tokom boravka u Konjević Polju, ekipa Tuzlarija je, zajedno sa ostalim učesnicima Marša mira, ispratila i kolonu sa posmrtnim ostacima žrtava genocida iz Srebrenice. Konvoj od četiri kamiona sa 775 tabuta stigao je iz Visokog u Potočare u 16.53.



Jedni od onih koje smo prepoznali među učesnicima bili su i članovi navijačke skupine „Fukare“ iz Tuzle, koji su rado pristali da se slikaju za Tuzlarije.



Ifeta Mejremić predsjednica Udruženja "Jadar" iz Konjević Polja i Murat Hurtić, šef Tuzlanskog tima za ekshumacije Federalne komisije za traženje nestalih.



Pred učesnicima marša je još jedan dan hodanja, i ujedno jedna od težih etapa.

(Tuzlarije.net)

Mustafić: Samo da me jednom godišnje neko zovne "mama", ne znam šta bih dala

Dok traje školska godina u Bajramoviće, «selo pri strani» kako ga zovu, udaljeno nekih desetak kilometara od Srebrenice prema Sućeski, autobus dolazi svaki dan. U vrijeme ferija - dva puta sedmično. Put je asfaltiran pa se «lijepo vozit» kažu rijetki mještani, a i priroda je fina, sve kipi od zelenila.

Lipa u avliji

Rodilo voće, lipa rascvala - miriše k'o nekad, samo što, veli nam Nura Mustafić, nema ko ni voće da jede, ni lipova granja da sasječe i cvijeta za čaja nabere, nit travu po baščama da kosi... Jednostavno, rijetki su muškarci koji su preživjeli 1995.godinu.



I u Nurinoj avliji je ogromna rascvjetana lipa. I pod lipom sto. K'o nekad. Čim se vratila u selo, negdje 2002.godine i na temeljima stare napravila novu, doduše mnogo manju kuću, pod lipu je stavila sto kako bi joj kuća ličila na vrijeme kad se tu sjedilo i ona sa Hasanom kafu pila, a sinovi se na lipu peli i džezve sa stola prevrtali...

- Sjedim ovdje, a ono kamion ide cestom. Istog me momenta u plućima nešto zaveže. Moj Hasan bio vozač, pa kad on putem naiđe, djeca lete niz bašču, viču «eno babe». I stariji sin Mirsad, završio saobraćajnu školu, isto, bio vozač...A imala sam brak, što nije niko imao. Slagali se - ja djecu odgajala, radila na imanju, Hasan u firmi, donosio kući platu, svaki nam napredak bio. Napravili veliku kuću, kupovali zemlju... Već planirali gdje ćemo sinovima praviti kuće, ali.... Božija preča, vele - priča Nura izvinjavajući se što je «njiva» uz kuću zatravila. Kaže dala je nekom čovjeku travu samo treba da dođe i da je pokosi.

Nura Mustafić u Bajramovićima živi sama. Nema više nikoga. U julu 1995.godine ubijeni su joj muž Hasan (50), sinovi Mirsad (24), Alija (22) i Fuad (20). Ubijen joj brat i ni sama ne zna koliko još najbližih rođaka.

- Ja živim k'o da su oni tu. Eto, 3.jula mom Mirsadu bio rođendan. Da je živ imao bi 39 godina. Pozovem kone, posjedimo malo, popijemo sok, kafu...Ovu ribizlu u avliji posadio moj Fuad. Onu žalosnu vrbu, tamo u njivi posadio Alija. Sve ove voćke što vidite posađene su prije rata. Sjedim ovdje na verandi, sama, gledam, plače mi se. A onda, opet, kažem sebi, ustani Nuro... Djeca nikad nisu voljela da je plačem. I danas ja spremam hranu koju su oni najviše hajali. Sve mi se čini, eto ih iz škole, pa požurim da sve bude na vrijeme.... Okrenem se domalo, pitam seba, ko će ti to Nuro toliko pojesti... Šta ćeš? Da mi je bar jedno dijete živo, pa neka ide i u Ameriku i u Australiju, samo da me jednom godišnje neko zovne «mama», ne znam šta bih dala.

Danas će Nura u Potočarima ukopati muža Hasana. Ostaci njegovog tijela pronađeni su u Pobuđskoj Kamenici tačno tamo gdje je u julu 1995.godine i nestao. Do sada nije ukopala nijednog sina. Posmrtni ostaci dvojice njenih sinova su pronađeni, ali se njihov identitet još ne može utvrditi. Pretpostavlja da je jedan od njih Mirsad.

Čekaju me sinovi

-Želja mi je bila da se vratim ovdje, da hodam putem kojim su moja djeca i moj Hasan hodali, da sjedim tamo gdje su oni sjedili. Stalno su mi pred očima. Sve trčim i radim, kopam u bašči, k'o da su oni tu, k'o da, samo što nisu pomolili na vrata. A da mi je samo da ih ukopam. Da im one bijele nišane metnu. Drukčije bi sve bilo. Išla bih im redovno u Potočare. Znala bih da me bar negdje moji sinovi čekaju...-

Nurinu priču svako malo prekinu suze. I samo što suza poleti, ona je brže bolje obriše, jer, ponavlja, djeca joj nisu voljela da je vide uplakanu....

Punih 15 godina nakon njihove smrti, Nura radi samo ono što su njeni sinovi Mirsad, Alija i Fuad i muž Hasan nekad voljela. Tako se, valjda, lakše preživi bol koju za njima osjeća..

Slike koje ne blijede

-Kad su muškarci krenuli prema Tuzli i ja krenem s njima. Kud moji sinovi i muž, tuda i ja, velim. Bili smo u Pobuđskoj Kamenici kad je zapucalo. U onom metežu nestade moj Mirsad, nigdje ga. Vidim ranjeni Alija i Fuad, ječe, šiklja krv iz njih. Cijepam majice, previjam ih. Ne mogu da hodaju. Vodimo ih šumom, više nosimo, nego što hodaju.. Onesvješćuju se... Hasan ode do nekog potoka da donese vode da ih rashladimo.... Nije se vratio. Šta ću... Moramo dalje.

Nosim malo jednog, malo drugog sina, malo oni koraknu... U Sandićima, čujemo preko razglasa srpski vojnici zovu da se predamo... Djeca vele «hajmo mati, neće valjda nas pobiti vide da smo teško ranjeni» . I ja s njima dolje. Ne mogu duše griješiti, jedan vojnik mi priđe, veli «idi ženo na kamion» i ugura i djecu i mene... Povezoše nas prema Kladnju. Djeca mi krvare, gube svijest. Jedna žena dade mi bocu vode da ih zakanem....

U Tišći na barikadi, kako siđosmo s kamiona, priđe mi krvnik, veli «ova dvojica sa mnom». Uzeše ih... Oni me gledaju, viču, idi mati možda je Mirsad već došao... Ja stala plačem, vidim, četnik ih gura automatom, oni posrću... I nikad više... Ni Mirsada, ni Alije, ni Fuada, ni Hasana....

(AVAZ)

Srebrenica 11.07.2010.g memorijalni centar Srebrenica / Potočari

Srebrenica: Priča o Fatimi Smajić

U Srebrenici ima mnogo ljudi koji nemaju nikakva primanja, ali uspijevaju preživjeti. Njihov recept teško bi se mogao primijeniti u drugoj sredini. Ovdje su ljudi navikli na teškoće i uspijevaju se nositi sa njima.

To godinama čini Fatima Smajić iz sela Pećišta kod Srebrenice. U osmoj deceniji života nije više sposobna da obrađuje zemlju, a nema nikakvih primanja.

Komšije kao najbliži rod

Fatima živi od onoga što joj neko da. Ako da. Jer, iako živi skoro u centru Potočara, nadomak glavnog puta, malo ko za nju zna. Ona, zapravo i ne želi da se o njoj zna. Neće da ističe svoju bijedu, neće da moli ni da prosi... Ako se neko, ipak, sjeti, ona će i preživjeti.

„Vratila sam se ovdje prije osam godina. Pomogle su mi komšije Srbi kojih je ovdje bilo puno, a sad se uzdam u Allaha. Učim jasin i dobijem nešto para. Muž mi je davno umro i nisam uspjela dobiti nikakvu penziju. Imam 77 godina, bolesna sam, nejaka, nesposobna i ne mogu ništa da uradim na svom imanju. Niko iz Opštine mi nikad nije došao da upita kako sam, a kamo li da mi da neku pomoć. Kilo soli nikad nisam dobila", priča Fatima.

Nikad Fatima skoro ništa nije dobila jer je skromna. Komšije pričaju da se ona jednom našla na mjestu podjele humanitarnih paketa i kad su je ponudili, ona je odgovorila da se paket sa hranom da nekom drugom, nekom kome je potrebnije.

Komšije, opet, kažu da pomoć, uistinu, nikom nije potrebnija nego Fatimi. Još kažu da ne mogu da razumiju njen recept uz pomoć kojeg uspijeva da preživi.

„U ovoj bijedi i neimaštini, ima života za mene. Allah me nagradio. Klanjam, učim i neko mi da pet, neko deset maraka. Ja to čuvam, skupljam, ne provodim se. Kupim ono što mi je najpotrebnije, a kusur ostavljam da mogu kupiti lijekove i platiti struju. Šta bi da mi još isključe struju, pa da živim potpuno u mraku... Još mi i to treba..., kaže starica.

"Samo da ne padnem nekome na teret..."

Sjeća se Fatima teških vremena i u ratu. Preživjela je pakao Srebrenice. Priča da ni tada nije bilo dovoljno hrane, a usljed stalnog granatiranja njenog sela, nije se moglo ništa ni usijati. Ratna patnja i način preživljavanja, pomaže joj da sada lakše prebrodi teškoće koje se vuku, evo, skoro dvadeset godina. U te dvije decenije, Fatima ne zna za bolje. Kako stari, samo je još više gore.

Fatima ima šećernu bolest i slabo srce, ali ne ide doktoru.

„Nemam ja para da platim preglede i ovako deveram. Živim od danas do sutra i bojim se samo da ne obolim teže i padnem na postelju i nekome na ruke. Šta ćeš. Živiti se mora. Ne može se nazor umrijeti... A nazor moram živjeti..., navodi tiho...

Rijetke posjete dobročinitelja

Prije nekoliko dana Fatimu je obradovala posjeta Srebreničanke Hikmete Suljić koja sada živi u Holandiji. Njena kćerka i zet – Adisa i Senad koji žive i rade u Holandiji, namijenili su izvjesnu sumu kako bi nekoga obradovali pred Ramazan. Hikmeta je nakupovala svega što je potrebno za jedno domaćinstvo za mjesec-dva. Fatima nije imala riječi zahvale. Nikad u životu odjednom nije dobila toliko darova, pa je dugo, dugo blagosivljala Adisu i Senada, kao i Hikmetu koja joj je uručila poklon.

I dugo je plakala. Teške su to bile suze bespomoćne starice koja živi od tuđe milosti i to samo onda kad je ima. A, ima je, kaže Fatima. Allah je obraduje i ... dobri ljudi. Ima i njih još... Zato je dosad i živa, ali nazor...

(AVAZ)