Konjević Polje

Od terapijske grupe do Udruženja povratnika „Mramorje“

Jedna od aktivnosti koje Vive Žene iz Tuzle sprovode u zajednici je i rad na području Konjević Polja (opština Bratunac). Prvi susret sa mještanima je bio tokom anketiranja i testiranja, kako bi se dobio uvid u postojanje posljedica ratne traume.



Mještani su prepoznali da nije samo materijalna pomoć bitna za život. Nisu samo freze, sadnice, krave i slično dovoljni za održivi povratak. Nedostajale su komšije i prijeratna druženja. Vrijeme nakon rata nosilo je i svu težinu ratnih strahota, gubitka najmilijih, doma, posla. Sve više su pojedini povratnici imali probleme sa spavanjem, promjenom raspoloženja, povišenim krvnim pritiskom i drugim zdravstvenim problemima. A „Vive žene“ nisu nudile ništa materijalno, nego oporavak duše. Tako da se na inicijativu nekoliko povratnika formirala socioterapijska grupa.

Prvi susret sa grupom održan je 08.02.2008.godine. U periodu od februara do decembra 2008.g. održano je 35 sesija. Grupu su sačinjavali muškarci, povratnici starosne dobi od 27-40 godina i svi su nezaposleni. Grupa je održavana jedanput sedmično u prostorijama MZ Konjević Polje, a seanse su vodili Azra Arnautović i Elmir Ibralić, terapeuti iz UG “Vive Žene”. Grupni rad imao je za cilj razvijanje međusobnog povjerenja, sagledavanje problematike i potreba članova grupe. Organizovane su i radionice na temu komunikacije, igre za socijalno učenje, grupne diskusije i sl., a upriličene su i posjete Tuzli, Bratuncu i drugim mjestima.



I u 2009.godini nastavljen je rad sa Muškom grupom kao rezultat aktivnosti i postignutih rezultata iz 2008.godine. Psihosocijalni rad podrazumijeva skup intervencija baziranih na shvatanju da je liječenje trauma rata multidimenzionalan, dugoračan proces koji uključuje rad na induvidualnom nivou, nivou zajednice i nivou šire zajednice. U tom smislu su Vive Žene razvile model rada na tri nivoa: induvidualni oporavak, ponovna izgradnja povjerenja i socijalna integracija u lokalnu zajednicu, te rekonstrukcija cjelokupne zajednice. Kruna socio terapijskog rada i postignutih pozitivnih rezultata tokom dvije godine rada sa ovom grupom, bila je realizacija ideje da se formira Udruženje povratnika.



Formiranje Udruženja “Mramorje”

Suočavajući se svakodnevno sa problemima povratka postalo je jasno da pojedinac teško može išta sam učiniti, pa se iz svega toga izrodila potreba za formiranjem udruženja, koje je otvoreno krajem januara 2010.g. i formirano uz pomoć „Vive žene“ iz Tuzle i donatorske organizacije iz Švedske „Hyresqasta fereningen“. Udruženje je simbolično dobilo naziv „Mramorje“ zbog toga što na ovom području postoji nalazište stećaka-mramorja. Ciljevi Udruženja su organizovanje i pružanje podrške i pomoći povratnicima, razvoj u oblasti poljoprivrede, zastupanje interesa povratnika, saradnja sa vladinim i privatnim sektorom, razvoj seoskog turizma i društvenog života povratnika. U opremanje ureda Udruženja uloženo je 8.000 KM.

Vive Žene će u toku 2010. godine nastaviti pružati podršku Udruženju “Mramorje”, a takođe i ostalim grupama u toj zajednici. Oživljavanje zajednice Konjević Polja je jedan od primarnih ciljeva za Vive Žene u toku 2010. godine.

(Tuzlarije.net)




[Edited by cupo on 03-02-2010 at 23:30 GMT]

moze, kad se hoce

I dalje vazi za jabukov pekmez ako neko zeli. Nas nekoliko je uzelo pekmez iz Liplja po cijeni od 10KM i odlican je.

Ima i kiseli pekmez po 10KM danas stiz prva tura kad probam javicu vam kakav je.

Pored toga povratnik iz Kamenice nudi po 7 KM jabukov pekmez samo u slucaju da nas se vise odluci da kupi (barem 10).

Just let you now...

Srebrenica

Rok grupa Stari Grad proslavlja godinu dana postojanja

Koliko je potrebno borbe i zalaganja, pokazali su nam članovi rok benda Stari Grad koji u subotu, 27.02.2010. godine, proslavljaju godinu dana postojanja. Povodom toga, organizovali su zabavu i pozvali drage ljude da zajedno sa njima uveličaju ovaj dan…

“Rock band "Stari Grad" je osnovan u februaru 2009 - te godine. Članovi benda su Muamer Čivić (vokal i gitara), Ahmed Ustić (bas) i Faruk - Fake Smajlović (bubnjevi). Bend je osnovan da ubrizga jednu injekciju gradu koji se nalazi u stanju kliničke smrti, i da pošalje jednu pozitivnu i lijepu priču u cijeli svijet.” Ovo je dio biografije benda koja je postavljena na Portalu grada Srebrenice u kategoriji “Zvukovi i glasovi grada”. Moramo se složiti da je bend Stari Grad zaista “ubrizgao injekciju” i pokazao da u ovom gradu postoje ljudi koji žele da ovdje “Sunce izađe” i da stvari krenu bolje, onako kako zaslužujemo!

Ovaj bend pamtimo po njihovom singlu “Nije to fer” koji je napisao pokojni Samir Mehić-Bowie, dugogodišnji prijatelj članova benda Stari Grad. Ne smijemo zaboraviti ni svirku na Lovcu gdje se okupilo najviše Srebreničana na jednom mjestu, “K’o nekad na Lovcu” koje su organizovali članovi ovog benda, zatim njihovo učestvovanje na brojnim svirkama i festivalima, od kojih moramo izdvojiti učešće na sedmom muzičkom festivalu “Silvertown Shine! 2009.”, svirka na otvaranju Gradske kafane u Srebrenici i mnoge druge.

Prije nekoliko dana, Udruženje "H.O. Međunarodni forum solidarnosti - Emmaus" iz ureda u Srebrenici, rok grupi "Stari Grad" poklonilo je neophodnu muzičku opremu. Ovaj bend je do sada pripremio pjesme za album ali u nedostatku finansijski sredstava još nisu spremni da uđu u studio.

- Imamo dovoljno pjesama da snimimo album ali te stvari nisu jeftine i izuskuju mnogo novca koji mi trenutno nemamo, reko je Muamer Čivić (Čiva).

Zabava je u subotu 27.02.2010.godine od 20:00 sati u diskoteci "Acapulco" u Srebrenici. Svirka je humanitarnog karaktera, prikupljanje novca za nadareng dječaka Veldina Klove iz Goražda koji govori nekoliko jezika i izdao je svoje dvije knjige, pored toga sa svojom porodicom živi u kolektivnom centru.

Ovo je početak humanitarnog rada benda Stari Grad gdje namjeravaju na svakom svom nastupu organizovati humanitarnu akciju za nekoga kome je pomoć potrebna.

Iste večeri, posjetioci i dragi gosti slušaće premijerno pjesme Starog Grada koje do sada nisu izvođene.

- Svi naši prijatelji i svi ljudi koji žele saznati šta smo to uradili u protekloj godini su dobro došli, poručuje Faruk Smajlović (Fake).

(Mladen)

Povratnička priča iz Srebrenice

Novi pakao Dašana Orića

Svoju potresnu životnu priču, jednu među hiljadama koje su su odigrale u i oko Srebrenice u julu 1995., novinaru Fene ispričao je Dašan Orić, čovjek koji kaže da je posljednji napustio ovu općinu, a prvi se u nju vratio. Danas živi u svome rodnom selu Lehovići, i kako kaže, patnja se i dalje nastavlja. Na povratnike se niko ne osvrće.

Život u opkoljenoj Srebrenici tokom rata bio je pravi pakao. Nije bilo dovoljno hrane, odjeće, obuće i uvjetnog smještaja za oko 50.000 ljudi. Uz to su gotovo svakodnevno bili izloženi granatiranju. I onda dolazi juli 1995. godine...

U koloni koja se šumama kretala od Srebrenice ka Tuzli bio je i Dašan Orić iz sela Lehovići kod Potočara. Smatrao je da će uskoro stići na slobodnu teritoriju i da je pakao Srebrenice za njega i ostale završen. Međutim, u blizini Konjević-Polja kolona je naišla na zasjedu - mnogi su ubijeni, neki zarobljeni, a nekolicina njih se razbježala. Uvidjevši da je opasno kretati se naprijed, Dašan Orić je odlučio da se vrati u svoje selo.

"Pucalo je na sve strane i ja sam zaključio da je najbolje da se odavde udaljim. Krenuo sam nazad i kad sam došao u Potočare, uplašio sam se prizora. Naselje je bilo prazno, mnogo bačenih ličnih stvari i sve mi je mirisalo na smrt. Nisam ovdje smio ostati nego sam produžio ka Žepi, koja je još bila slobodna. Ali, nedugo potom, ovo mjesto je napadnuto i zadesila ga je ista sudbina kao i Srebrenicu. Tada sam se vratio u svoje rodno selo i tu ostao punih devet mjeseci", priča Dašan.

Lutajući šumama, Dašan je naišao na pet golobradih mladića koji su se izgubili i nisu znali kuda da nastave. Udružili su se i poviše sela Lehovići ostali sve do aprila 1996. godine.

"Bilo je to za sve nas devet mjeseci dodatnog pakla. Ovog puta muke su bile izraženije. Nismo praktično imali šta jesti. Nismo se smjeli kretati, nismo smjeli ložiti vatru. Vidjeli smo da nepoznati ljudi dolaze u naše selo, beru našu ljetinu, a mi, da ne bismo bili primijećeni, nismo smjeli ići u berbu. Samo ponekad noću silazili smo u selo i onako u mraku nešto smo uspjeli ubrati. Uglavnom smo jeli kukuruz", kazuje Dašan.

Kada bismo sakupili malo više kukuruza, kuhali su ga, tukli u havanu, a onda zamijesili i pekli hljeb. Dašan kaže da hljeb nije bio ukusan, ali, kad nije bilo ništa drugo, dobro je dolazio.

"Danima i mjesecima trajale su naše patnje. Nismo imali soli, šećera, ulja i sve što smo jeli bilo je neukusno. Ali, naš organizam se navikao na to. Ponekad bismo pronašli na livadi bundevu koja je predstavljala poslasticu. Ali, zimi gotovo da ništa nismo uspjeli pronaći", kaže on.

Život u zemunici

Dolaskom zime, napaćena šestorka se prebacila u borovu šumu, iznad Lehovića i tu su iskopali zemunicu. Sreća je da su imali nešto ćebadi, pa su lakše savladavali hladne zimske dane. Danju bi spavali, a noću išli uokolo, pokušavajući pronaći našto za jelo, ali toga je bilo sve manje.

Nisu imali nikakvu vezu sa svijetom. Nisu, praktično, znali ni da je rat okončan, nisu znali šta se desilo s ostalim ljudima koji su krenuli, nisu znali ništa o svojima. Samo su znali da su u klopci iz koje nije bilo izlaza.

"Nekako u proljeće 1996. godine načuli smo nešto za neki Dejton. To su pričali ljudi koji su vršljali šumom i livadama, a mi smo ponešto razumjeli i shvatili da više nema borbi. S lijepim proljećnim danima, sve više ljudi, pa i naoružanih dolazilo je u našu blizinu i već je bilo opasno više ovdje biti. Bilo nam je žao da nas otkriju poslije svega što smo preživjeli i propatili u prethodnih devet mjeseci. Zato smo odlučili da krenemo put Tuzle, ponovo istim stazama kojim smo jula prethodne godine donekle prošli. Nadali smo se da više nema zasjeda na putu, da nema naoružanih vojnika i da ćemo ovog puta nesmetano proći", priča Dašan.

Međutim, putovanje do Tuzle trajalo je punih sedam dana. Nailazili su na sela i naseljena mjesta i odlučili su da se ne kreću danju već samo noću. Po svaku cijenu željeli su da ostanu neopaženi i sigurno stignu do slobodne teritorije. A svaka nepažnja mogla bi ih koštati života. Jer, devet mjeseci se nisu ni brijali ni šišali, pa bi bili sumnjivi čak i djetetu.

"Osjetio sam da smo blizu i svi smo bili napeti kao strune. Plašili smo se kako će izgledati naš susret s prvim na koga naiđemo. Pretpostavljali smo da će se svako uplašiti kad nas onako zarasle vidi. Sedmog dana došli smo u Kalesiju kod Tuzle. Mnogi nisu mogli da vjeruju da smo preživjeli, a bogami, nismo ni mi!".

Nakon sedam dana u Tuzli

Kad se grupa osvježila i najela, nastala je potraga za svojima.

"Od nekih ljudi sam saznao da su moji na Poljicama kod Lukavca. Krenuo sam tamo, ali sam se plašio kako će reagirati", priča Dašan.

Njegova supruga Tija saznala je na vijestima da je došla jedna grupa ljudi iz Srebrenice i kad je čula da su pomenuli Dašanovo ime, pala je u nesvijest.

"To je bilo veliko iznenađenje. Kad se sutradan pojavio, jedva sam ga prepoznala. Iz temelja se promijenio, a kako i ne bi šta je sve propatio. A mi smo ga bili otpisali i prežalili", kaže Tija.

Susret s porodicom protekao je u suzama radosnicama. Dašan nije želio mnogo pričati o svojim patnjama, to se, po njegovom izgledu, dalo naslutiti.

Poslije nekoliko godina u izbjeglištvu, Dašan je odlučio da se, s porodicom vrati na svoje ognjište. Prije devet godina došli su u svoje Lehoviće.

"Imali smo donaciju za kuću i više ništa. Niko se na nas ne osvrće. Zadnji sam napustio Srebrenicu, a prvi se vratio. Propatio sam kao niko svoj, a patnja se, evo i sada nastavlja. No, ne kajem se što sam se vratio", kazuje Dašan.

Obiđe Dašan gotovo svaki dan predio kojim se krio punih devet mjeseci i prisjeti se svega kroz šta je prošao. Bio je to pakao koji bi malo ko izdržao.

(FENA)