Čitam!

sretna Nova godina. Trafika se još zove trafika, a ja volim i kad se odazove zavičem li kioskeeeeee.

Pred ogledalom se dešavaju najčudnije stvari. Ili vidiš drugi lik il' u postojećem počneš prepoznavati nešto od čega bježiš ili bar potajno nadaš da nećeš vidjeti. Kako god, jedna od ove dvije slike su tu. Ne vjerujem da postoji neki drugi način gledanja.
________________________
Zanemariću svakodnevne i svakidašnje naučene higijenske navike. Misliću o tome na drugi način. Šta voda čini? Čuda! Čini da se skinu tragovi noći, čini da se sanjivost pretvori u dan, čini da svježina otjera tromost u pogledu, čini da nabacana zbrka počinje ličiti na red..Pa slijedi pogled u ogledalo. I šta vidim? Ranjivost koja se treba dobro maskirati. San kojeg se ne smijem odreći. I bore..još su u tragu jer je tek jutro. Ne brojim. Znam da ih ima dovoljno toliko da je nepotrebno trošiti vrijeme na prebrojavanje. A neke se tek slute. I one su brojive. Neka su. Tu su jer trebaju da budu. Lik bez bora je lutka. A lutke se ne smiju spontano. I ne plaču. One imaju namještene usne i hladne oči. Ja nisam lutka. Bore smijuljke su samo dublje jer tako treba da bude. Okružuju ih linije u kojima pišu rečenice sa dušom. Ne treba ih ponavljati, ali su tu za podsjećanje. Moglo bi se nazvati i iskustvom. I moje škiljenje na lik je iskustvo. Tako bolje vidim. Oštrije. Onda vidim i sićušni trag koji nema ime. To je sigurno nešto što doživjeh, al' ne znadoh kako se zove u tom trenu. Kad se poslože stare bore možda i nađe svoje ime, taj novi trag.
____________________________
Eh, sad..valjda što sam čitala i gledala reklame za preparate protiv bora, razočarano primjećujem da su svi toliko zgužvani oko očiju..pa, to je nečuveno! Dame, što se više trude da ih nemaju, sve više liče na plastiku ili se silni preparati ukorite u linije..Svejedno, dame koje znaju nositi tragove, a istaknuti sebe prije njih, kapa dole!
Muškarci? Pa, to je već posebna priča. Svi bi da budu Petar Pan, a ne shvataju da su sa borama šarmantniji..i ostalo..
___________________________
@Sufler, hvala na čestitkama, uzvraćam želje

citat:

---

hurija wrote:
Pred ogledalom se dešavaju najčudnije stvari. Ili vidiš drugi lik il' u postojećem počneš prepoznavati nešto od čega bježiš ili bar potajno nadaš da nećeš vidjeti. Kako god, jedna od ove dvije slike su tu. Ne vjerujem da postoji neki drugi način gledanja.
________________________
Zanemariću svakodnevne i svakidašnje naučene higijenske navike. Misliću o tome na drugi način. Šta voda čini? Čuda! Čini da se skinu tragovi noći, čini da se sanjivost pretvori u dan, čini da svježina otjera tromost u pogledu, čini da nabacana zbrka počinje ličiti na red..Pa slijedi pogled u ogledalo. I šta vidim? Ranjivost koja se treba dobro maskirati. San kojeg se ne smijem odreći. I bore..još su u tragu jer je tek jutro. Ne brojim. Znam da ih ima dovoljno toliko da je nepotrebno trošiti vrijeme na prebrojavanje. A neke se tek slute. I one su brojive. Neka su. Tu su jer trebaju da budu. Lik bez bora je lutka. A lutke se ne smiju spontano. I ne plaču. One imaju namještene usne i hladne oči. Ja nisam lutka. Bore smijuljke su samo dublje jer tako treba da bude. Okružuju ih linije u kojima pišu rečenice sa dušom. Ne treba ih ponavljati, ali su tu za podsjećanje. Moglo bi se nazvati i iskustvom. I moje škiljenje na lik je iskustvo. Tako bolje vidim. Oštrije. Onda vidim i sićušni trag koji nema ime. To je sigurno nešto što doživjeh, al' ne znadoh kako se zove u tom trenu. Kad se poslože stare bore možda i nađe svoje ime, taj novi trag.
____________________________
Eh, sad..valjda što sam čitala i gledala reklame za preparate protiv bora, razočarano primjećujem da su svi toliko zgužvani oko očiju..pa, to je nečuveno! Dame, što se više trude da ih nemaju, sve više liče na plastiku ili se silni preparati ukorite u linije..Svejedno, dame koje znaju nositi tragove, a istaknuti sebe prije njih, kapa dole!
Muškarci? Pa, to je već posebna priča. Svi bi da budu Petar Pan, a ne shvataju da su sa borama šarmantniji..i ostalo..
___________________________
@Sufler, hvala na čestitkama, uzvraćam želje

---

Čitam ja, čitam, čitam, pa se snebivam, pa malo pauziram, al' mi u u glavi zbrka od čitanog..i ne razumijem - dokle, ljudi, dokle!?
Vedar je dan, nedjeljni. Zar nećete da ga iskoristite? Hoćete, znam, al' prvo da ružno istresete, sad i odmah! Je l' to pravi način da započnete svoju dnevnu čaroliju? Il' ste toliko nakupljeni jeda, a da ste vremenom i zaboravili pravi razlog tome? Nije način odagnati ružno šetnjom il' nečim što vama daje snagu i mir. Ali jeste način da date drugom šansu da vas vidi i prepozna vaš red i/ili nered od misli. Bude lakše, vjerujte mi. Svaka riječ izgovorena ne ode niz vjetar nit' uz vjetar, ostane njen eho koji vas kad-tad stigne. Ne promišlja čovjek mudrački svaki tren, al' se valjda istrenira da u trci misli uvijek stigne prva ona koja glasi- ne čini, ne uvrijedi, ne sudi prije negoli razumiješ.
Bol je bol, tu nema zbora. I svet je, za onoga ko boluje. I treba ostati i za onog koji za njega ne zna, ali sluti. Sluti Pandoru. Zar neki radoznalac baš uvijek mora čačkati oko tog kovčega? Zašto onaj čiji je kovčeg mora naglašavati da ga ima? Je l' prvi krene iz čiste znatiželje, bez zadnjih misli ili ružne zlobe? Je l' drugi žele nemušto podijeliti svoju bol, a da toga nisu svjesni ili iz potrebe za osvetom, a da ne kažu glasno ili jednostavno traže samilost, a ne znaju od koga bi?
Čitam, čitam i čitam..slova čiji glasovi puno više znače od poteza tipke. Veliki su, onako izmješani stvaraju buku do haosa. Treba li?

Vučem nogu ispred noge. Teške čizme, tješim se, a znam da nije istina. Što se više trudim da korak ubrzam, on sve sporiji. Ona čuvena, moderna "sentenca" - vrijeme loše, pa utiče na nas..neistina dibidus. Složi se na vremensko nevrijeme dnevna žuč, al' stisni pa reci! Važno je slagati druge - dobro sam, a kako ćemo sebe..
Cijeli dan ponavljam, hoću kući! Eto, skoro sam stigla. Vrata su zatvorena, iza njih me čeka svakodnevna rašomonijada. Uostalom, kao i sve žene ovoga svijeta. Kad? Što? Čemu? Od kad? Koliko? Hoćemo..nećemo..kako ćemo..čuj ovo..zar nisi..pomozi..vidi..pitaj me..daj..sutra ću..ima..nema..A kako bih htjela malo tišine, bez pitanja, dogovora, a ponajmanje razgovora. Sve ja to znam da tako treba i da tako mora..
Ljuuudi, stan'te! Dobar dan! Svi šute. Neobično. Nesvakidašnje! Bar se ne sjećaju skorijeg povika za dobar dan.
Gledaju me dva plava oka. Na tren mi se učiniše tužna. Ubrzano i ćuteći svako svoje radi. Ja na oprezu. Šta im je? Što šute? Nešto ne valja..Sprema se jastuk i dekica za mali predah.
Otkud to, pitam.
Da se odmoriš malčice, sladunjavi glasić progovara.
Dva mora me ispitivački gledaju dok to govori. Šutim i prihvatam taj mali poklon iz ručica koje postaju djevojačke, još malo. Na žalost. Moju.
A možda će me malo gripa smotat', ha?, upitah tek da prekinem tišinu i došaptavanje tri glasa.
Tek onda vidim tek skuhani čaj, na tacni, onako kako ja to radim, onako kako ja to želim i hoću..Zvecka suđe, čujem, sve čujem. Mirisi kuhinje dopiru. I nisam gladna i ne znam kad ću biti, srdito provaljuje iz mene. Opet šaptanje (neka je sad, pusti je nek' se odmara..)..Bolje je da sklopim oči, možda me neka boja s kojom se igra predvečerje oraspoloži i olakša "čizme".
Ma, nešto nije u redu...
_____________________________________________
Znam samo da sam utonula u čudan san, pređeni dan se ponovio u snu. Možda je trebalo tako da bude. I taj dan je bio kao i svaki drugi, bitno ga je pregurati što bolje možeš. A onda...
Zar je bio vrijedan mojih teških "čizama"? Šaputanja? Tišine (što mi je najteže palo!)?
Šta god da sam rekla na početku, kad otvorih vrata, bilo bi..bezveze, al' s vezom koju ne razumiju. Ili sam ja to tako sebi umislila, da ne razumiju..A razumjeli su, itekako.
___________________________________________
Htjela sam ih u srdžbi pitati - volite li vi mene!? Besmisleno, zar ne? Jastuk, dekica, čaj i šapat su sasvim dovoljan, ali konkretan dokaz, bez riječi..suvišne bi bile kao što bi bile i moje da im kažem - volim vas, beskrajno...
Umjesto toga, svaka prilika je bila prilika za zagrljaj, dodir obraza, dlan na dlan i splet prstiju..jednostavno, tu sam, u njihovom prostoru koji su htjeli podijeliti sa mnom. Jednostavno, volim, a zašto..ne želim znati odgovor jer nemam vremena za istraživanje..znam samo da je lijepo, beskrajno lijepo..mirisati na cimet i čaj za utjehu koju nisi tražio, a dobio si...

Bio jednom jedan petak. Skorašnji. Od neki dan. Sve oko mene je žuto-plavo, plavo-bijelo, sa zvjezdicama i ljiljanima..sve je nešto..i svi pominju neka imena za koja sam čula i komentarišu strategiju odabranika čija imena znam napamet. Sve lijepo slušam, a u želucu grč.
Žurim kući jer se sve mora završiti do šest poslijepodne. Šest? Zar utakmica nije u osam? Jeste, naravno da jeste, sat je odavno naštiman na to vrijeme i stoji onako bezvremeno.
Pa, u šest je Hr vs Srb! Jah, utakmica visokog rizika, kažu. A kakve to veze ima sa onom u osam? Nikakve, osim što je cilj svima go to Brasil! Ne moram je gledat' al' moooram. Navijam ja zdušno, pogriješim u imenima al' nema veze. Bitno je da razlikujem boje dresova na zelenoj livadi. I gootoovoooo..pobijediše..drago mi, ako ništa ono zbog onoga što ga jarani prozvaše Mustafa iz pogrde jer drukčije ne znaju.
I nije to tako bitno, šta!?, igrali na svom terenu, pred svojim navijačima, u svojoj zemlji, malo preživahni bili u iskazivanju podrške, ali..
Sad je na redu ona u osam...nema tu šta puno da se priča, samo se osjeća. Puknuće duša od jeda što himna nema text, al' je pjevaju svi oni šareni na tribinama "uživo" i mi koji gledamo "umrtvo" na tv-u.
I bi' što bi'!
-----------------------------------------
Eh, sad..BL blokirana radi one utakmice u šest! Gledaju ljudi, reklo bi se, imaju pravo da gledaju..a što, bolan, onako da se rugate sami sebi!? Je l' vas ko šta pit'o? Ima l' vas igdje na mapi puta to Brasil, vas iz BL? Toga dana, u BL, je tako puno lijepih stvari trebalo da se desi, a nije, samo radi vas koji ste tako živopisno navijali za "mustafe" iz tuđe zemlje. Niste zaboravili ali ste zlonamjerno zanemarili činjenicu da ona utakmica u osam je važnija. U njoj ste i vi jer su tamo igrali za NAS, Bosance i Hercegovce, ne za Bošnjake, Srbe, Hrvate (da upotrijebim puni naziv što ga pročitah - Bošnjake, Srbe, Hrvate, Fincije, Sejdiće i ostale). Narugali ste se sami sebi, obezvrijedili svoj identitet primitivizmom...i još u onoj čudesnoj u osam zapapričiše 3 golčine braći čiju ste zastavu isticali kao svoju i radi čije ste napravili džumbus u tom lijepom gradu na Vrbasu.
------------------------------------------
Riječi moje kćeri koja se je tamo zatekla su bile- maati, sve je blokirano i ne smijemo izaći radi "nečega". Kažu, nije dobro..ostatak priče nije ni važan..sad.. al' je bio važan dok ste to radili..i dobro su djeca rekla- evo ih, k'o tuzlanski avlijaneri u čoporu, laju i ne znaš hoće l' te napast' onako kad ih pogledaš il' kad ih ignorišeš!
-------------------------------------------
Zmajevi, još jednom hvala što nam napunite dušu! Sporedna stvar, nije najvažnija, al' je neprocjenjiva za NAS!

Jaaaoo cirkusa oko JMBG (il' JBMG, pa kako ko shvati!)..Ubili me u pojam da ga moooraš imat' jer po tom JMBG postojiš. Šta sad, ko ga nema - ne postoji? Je l' to to?
Može bit' da sam priglupa oko tih papira koji se tiču građanina ove države, al' mi opet nije jasno. Što moraš tražit' izvod iz knjige državljana tamo gdje ti je ćaća rođen? Može bit' i da moja logika nije sva poslagana..al' da pitam, red je, makar ovdje kad već nemam koga pitat' tamo gdje treba (al' takvo mjesto ne postoji..još uvijek i ko zna hoće li postojati još dugo). Kažu, upisan u knjigu državljana "privremeno", sad je proš'o rat i haj' sad opet tam' gdje je ćaća upisan!? Jesam li to bila privremeno državljanin il' šta? Noge mi klecnuše od tona kojim sam upitana "KO TI JE DAO TAJ PAPIR"..Pa, dali mi VI..KO VI?? Šta ja znam, piše na pečatu i čitak je potpis..Eeee, to više ne važi..Ha? Ne važi? Što ne važi? ŠTA JA ZNAM ŠTO NE VAŽI, odgovara "umilni" glas. PITAJ NEKOG DRUGOG! Koga? ŠTA JA ZNAM, TAKO JE SAD PO ZAKONU!!
A može bit' da dama galami zbog šalterskog stakla..može bit' da tako treba jer svi moramo znati o svakom ponaosob što je tu doš'o..može bit' da glasne žice dotične dame još nisu prilagođene urbanoj sredini..a može bit' da se samo iznervirala jer sam došla u nevrijeme kad se prepričavalo par tračeva koje čuh, ne htijući, a nije i ne bi bilo dobro da se šire takve priče..ipak je gutava politička situacija..
Srećom, imam taj (ipak!) JBMG..ovaj važni papirić o državljanstvu ostaviću dok mi se slegne ljutnja na rođenog Mućeta što se rodio negdje gdje nije treb'o (izgleda!).
_______________________________________
Nek' mi samo još neko kaže da ne postoji psihološki sex - ubiše ljudi u mozak!!


[Edited by hurija on 28-03-2013 at 19:14 GMT]

Draga moja prijateljice,
sve što ti imam reći ne bi imalo odjeka jer ti svakako čuješ samo sebe. I sve ove godine znam to, i sve ove godine pokušavam opravdati svaki tvoj postupak žrtvom sudbine i ulogom borca da očuvaš ono što ti je na srcu. I nisam prestala to još uvijek, ali da se ljulja moje poimanje da je sve to istina i da sam sve više na strani u kojoj vreba misao da je to tvoj urođeni sebičluk i majstorski naučeno laganje..
Ne znam je li to urođeni primitivizam od kojeg godinama nastojiš pobjeći, gradeći imidž jedne dame koju kosi život ili je to jednostavno tvoj bezobrazluk da koristiš sve ono dobro oko sebe, uz umiljato dodvoravanje i kasniju naplatu kad se najmanje nadam(o).
Kako god, želim ti reći da sve što posiješ, požanješ, kad-tad i kad se najmanje nadaš. Bilo bi dobro kad bi razumjela, ali se bojim da nećeš. Nećeš jer nećeš, nećeš jer još uvijek razmišljaš svojom logikom dobrog laganja i ubijeđenjem da tvoj život je svačiji i predmet milosti i milosrđa.
Draga moja prijateljice, ako griješim, meni na dušu. Ako ne, željela bih te samo podsjetiti da svi nekad ostanemo sami, u četiri zida koje obogatimo drugim glasovima, drugim ljudima i sudbinama..ne znam čime ćeš obogatiti ti svoja četiri zida. Možda kajanjem, ali će biti kasno jer će oko tebe biti ljudi, ali prijatelji ne...

Dobro jutro..umilno će, mekše od oblaka, čisto kao jutro, poteći te dvije riječi..Bistri izvor rumenih usnica se približi mom obrazu, dobro jutro - vrijeme je za ustajanje. Zar si ustala prije mene, mala?, pitam sanjivo. Aha, hajd', na stolu ti je poruka, idem brzo..Pratim pogledom pokrete u odlasku. Ček', ček', da ustanem..Na jedvite jade skupljam kosti, bodreći se da mogu to brzo i u trku..Zaustaviše me dva neba stopljena u jedno. Gdje žuriš, polako, čekaću..Stvarno, na stolu kafa i poruka - dolazim u dva! Šta? kako u dva?, pitam malo glasnije..i onda - zašutim! Odgovor mi ne treba. Bar ne glasan. U liku koji gledam mi pobježe djetinje lice. Vidjeh finu liniju ženstvenosti koja se jasno nazire. Primjetih izravnata ramena sa mojim. Primjetih ozbiljan pogled. Primjetih duge prste i izdužene nokte. Primjetih raspuštenu kosu koja lebdi na leđima, ne onako kako je obično vidim - vezanu u rep ili pletenicu. Medna i vilinska. Pogled mi nije spušten, u ravni je. Pravo i u sredu. Čiode uokvirene plavim plamenima me odmjeravaju. Jasno kao i što su jasna sva moja pitanja u pogledu. Odgovore znam, al' bježim da ih ne čujem..mada su tu, suviše blizu za moj unutarnji glas koji sebično čuva prve dane.
Ništa, ok, vidimo se onda u dva..skrušeno će prošištati moj glas. Nečujan u bujici nemuštog što je naraslo do neba, u trenu (čini mi se, a nije), blagoslovljenog od jutra i siline kojom je čuvamo.

To veliko čudo, naraslo dovoljno da rovunđa po mom ormaru, danas slavi rođendan..a ja ne znam objasniti svu žal niti radost koji ratuju jedno protiv drugog. Jedno što raste i što je po prirodi sebično, drugo što plete sudbinu koju ne vidiš al' slutiš da je vedra i predodređena za dobro.
-----------------------------
Ok, vidimo se u dva...sretan ti rođendan

Žene vozači..ima nas svakakvih, opreznih, preopreznih, nesigurnih, sigurnih, al' i onih previše sigurnih. Kako god, dogodovštine žene vozača sa drugim vozačicama su vrlo neženstvene, mladosti mi!

primjer no1
Zatoj zbog udesa, saobraćaj se preusmjerava u drugu traku i ja (k'o fol vješta vozačica) oprezno idem tamo. Aliii..lik druge vozačice koja vozi uporedo sa mnom, pojavi mi se u periferiji oka. Pogledam, žena se sva smotala od ljutine. Čitam joj sa usana (uzela prednost"! Pa, onda dalje čitam, sjeća mi se najbližih i pominje u negativnom kontekstu. Jaaa ni mukajet. Vozim, pa ublehu šmeknem, pa vozim, pa opet trznem okom. Onda primijetim da se iza nas stvorila kolona jer sam ja prespora, a ona me prati ne bi li mi rekla sve što želi. U retrovizoru vidim bijesan izgled taxiste..pa, mogla sam i ja šta odgovorit'..ma neću..samo joj smjelo pokazah neprikladni prst..i lagano žmigavac lijevo..

primjer no2
Kasni povratak kući. Nije mi nešto vid sviknut na noćnu vožnju, malo zbog rasvjete, a više zbog dioptrije. Vidim, nešto se usporava, pravi se kolona..pa, zar sam toliki baksuz da uletim u "lijevak". Pomislim, da nije kakva racija, da neće ko zapucat', neko napravit' kakav belaj, a djeca mi u autu..Ruke se počeše trest', koljena klecaju, štikla zapade u gumu..ugasi se auto, jednom, pa drugi put, pa treći..niko ne "bibiće". Biće da je "žunja" od plavih jarana kojih ima u izobilju. Taman kad sam sama sebe ohrabila, diže se "slipa" i haj' u desno. Stanem. Tek onda ruke postadoše neposlušne. Umjesto svog prozora, otvaram suvozaču. I tako to. Saget, policajac me gleda blijedo..iz očiju, na čelu i sa usana mu vidim jednu misao- glupačo! Napokon otvorim i hitro prije nego on zausti- eto, ja se vaas prepadoh i svega ovoga..Prekide me i glasom koji je imao znaačenje ovog što navedoh reče- u redu je, gospođooo..Šta da kažem..Baš me briga, sjetila sam se da nemam dokumente..

Ima još, al' me čisto sramota pričat' zbog muških vozača nek' se imaju čime hvaliti, al' sve kazne moraju platit'