Htio bih, da sam cisto jezero jutra, A ti sunce, koje se u njemu ogleda.
Htio bih, da sam izvor na kraju livade, A ti cvijet, koji se smijesi njemu.
Htio bih, da sam zelen trn u grmu, A ti ruza, koja ga obasjava rumenilom.
Htio bih, da sam maleno zrno pijeska, A ti ptica, koja ga brzo pronalazi. Hafiz  

U beskraju ruza tvoga vrta, zudim da vidim tvoje lice. U ukusu slatke slasti, zudim da poljubim tvoje usne.
U sjenama strasti, zudim tvoju Ljubav.
Uzviseni ljubavnice, pusti me da ostavim svoje brige po strani.
Cvjetovi cvjetaju kroz likovanje na tvoj Duh.
Boze!
Zudim da pobjegnem iz zatvora mog ega i da se izgubim u planinama i pustinji.
Ovi tuzni i usamljeni ljudi me umaraju.
Zudim da drhtim u pijanom bijesu tvoje Ljubavi i da osjetim moc Rustama u mojim rukama.
Umoran sam od smrtnih kraljeva.
Zudim za tvojim Svjetlom.
Sa lanternama u mojim rukama Seici i Mule setaju kroz mracne aleje ovih gradova,
ne nalazeci ono sto tragaju.
Ti si sustina sustine. Omama Ljubavi.
Zudim da pjevam tvoje pohvale,
ali stojim nijem sa agonijom zudnje u mom srcu. Dzelaluddin Rumi

[Edited by ayna on 03-03-2009 at 14:49 GMT] 

Out beyond ideas of wrong-doing and right-doing, there is a field.
I´ll meet you there.
When the soul lies down in that grass, the world is too full to talk about.
Ideas, language, even the phrase ´each other´ doesn´t make any sense.
Rumi  

"Ja ne tražim: Bože, primi moje molitve, Samo molim: Prevuci perom oprosta preko mojih grijeha. Neki kradljivac uđe u kuću pobožnjaka i, koliko god je pretraživao po kući, ne nađe ništa pa se rastuži. Vidje to pobožnjak pa onaj ćilimak na kom je spavao baci na put kojim će kradljivac proći da ne bi otišao praznih ruku. Slušao sam kako ljudi Božijeg puta neće da rastuže čak ni srca neprijatelja. Kako ćeš dostići ovaj stepen savršenstva Ti, koji se sa prijateljima svađaš i u zlu nadmećeš? Ko god iznosi mane drugih ljudi pred tobom, sigurno će tvoje drugima prenositi. "  

"Kad stigne do izvora onaj što od žeđi gori, nemoj misliti da će se preplašiti od razjarenih slonova.
Nikada ne budi prijatelj s onim ko ide po nedostojnim mjestima.
Srce žednoga ne traži bistre vode:
Popije ostatak iz smrdljivih usta
Pametni ljudi nazivaju uglednikom onoga ko velike ljude ružnim imenima naziva. "  

Mjesecu si bajku rek´o

O lahore, ti na muke zamrseni soluf stavi
I klonula srca zalud u bijedu visu spravi.
Ugledavsi njeno lice ti si rusvaj pocinio,
Pa pred onom ljepoticom i nas cudno zastidio.
Tvoj je zarki pogled uzrok sto obrve nacomrdi,
Ti si njenu njeznu narav izazvao da se srdi.
Mjesecu si bajku reko, o Talibe, o sastanku,
U zrake mu pricu proso, tuzne noci o rastanku.

AHMED TALIB
Ne zna se kada je ovaj Bosnjak rodjen. Umro je u Carigradu 1674. i pokopan kod Ebul-Vefa dzamije. Rodjeno mu je ime Ahmed, a pjesnicko Talib, sto znaci onaj koji trazi. Nauke je slusao u domovini i u Carigradu, a po svrsetku stupio u svitu Hodze Cuprilica, kod koga je dulje vremena ostao. Kasnije je presao i u Visoku Portu s casti ´chandzegan´, gdje je dotjerao svojom sposobnosti do sefa u odjeljenju za vanjske poslove. Iza njega je ostao lijep broj pjesnickih umotvorina u perzijskom i turskom jeziku."

[Edited by ayna on 02-04-2009 at 21:58 GMT]

[Edited by ayna on 02-04-2009 at 21:59 GMT]

[Edited by ayna on 02-04-2009 at 22:00 GMT] 

Tvoje usne u mojoj se dusi

Tvoje usne u mojoj se dusi
Odrazuju ko rubini pravi;
A kad tvoje zamislim obraze
U masti se sto ruza pojavi.
Kad mastam o tvojim kosama,
Od dumana uzdaha mojije´
U srcu mi stotinu svrtaka
Vatrenije okolo se vije.
Kada vidim kroz solufe tvoje
Zarko lice kako divno sija,
Ko na vatri povijes o vune
Po mom srcu muka se savija.
Niti tezi za rumenom ruzom -
Ni za setnjom po tom perivoju Srce,
nego hoce sevli bice,
Gondze usta, - hoce dragu svoju.
Najposlje ce jedrenjaca srca,
Da zeljene luke se dovreba;
Jedan dan ce i vjetar puhnuti
Kako zelim - al´ vremena treba!
Ne muci me zalud o slavuju!
Koji dobro zapjevati znade!
U svjetskome perivoju nema
Ruze koja vjernosti imade.
Iako ja poput vala tezim domoci se zala,
Hoce li mi vr´jeme dati more brige preplivati?
Zar bit moze da s´ iz oka potok boli ne prolije
Kad kamenom jada draga srce ti razbije?

AHMED RUZDI
Mostar, 1637. - Carigrad, 1699.) Jos u djetinjstvu je otisao u Carigrad, gdje se obucavao za dvorsku sluzbu. Po zavrsenom skolovanju putovao je po Maloj Aziji i Egiptu. Napisao je cjelovit Divan na turskom jeziku, a na perzijskom je pjevao gazele. U ovoj vrsti pjesama jezik mu je raspjevan i odaje autora bujne maste, snazne imaginacije i bogatog izraza.Uspjesno je pisao i tarihe.

[Edited by ayna on 02-04-2009 at 22:03 GMT] 

"Rijec Zijaijina"
U ruzicnjaku svijeta nema ljepotice, pupoljka usta
Povukao sam se u tuzi, nemam ljepotice vitka stasa
Od tuge za dragom stas mi se povio, starac postadoh
Nemam mlade djevojke koja ce mi zalijeciti staru bol
Umirao sam gledajuci druge kako odlaze svojim draganama
Nemam snage da saopcim dragoj svoj bol Nikada se necu susresti sa ljepoticama
I zato jedini moj bol, bol je srca. Zijaijo,rijeci su mi slatke ali sam neznalica
Nemam rijeci tog jezika koji mi je naklonjen.

Hasan Zijajia
Pjesnicko ime mu je Zijai, sto znaci - Svijetli.
Zijai je pisao na perzijskom i na turskom jeziku.Suvremenici su ga jos oslovljavali sa Celebija, sto je jak dokaz da je bio obarzovan.Ostavio je dosta autobiografskih podataka u svojoj poeziji.  

Kad si Ti sve...
Kad si Ti sve, kad je sve zakon
Sta je ovaj svijet: Suncokreta cvijet il´ mjehurov let?
Tragao sam dugo i ucio mnogo
Al´ ne nadjoh nista osim Tebe,
Sta je briga, sta li strah,
Dokle idem i sa oko ja nemir stvara?
Sve je prah, sve je dah,
Prolaznost sto svemir razara.
U varljivosti ovoj, pitam ja,
Covjeku gdje je mjesto?
"Bez Njega, bez zakona, citam ja, I, Covjek bi postojati prest´o".

Husejn Lamekanija
Ne zna se gdje je rodjen. Prema nekima je rodjen u Pesti kao potomak Bosnjaka, a prema drugima, negdje u Bosni. On je izrazito tesav-vufski pjesnik. Pripadao je derviskom redu bajramija i kao sejh bajramijske tekije boravio je u Istambulu duze vrijeme. Sva njegova poezija prozeta je upitnoscu o nacinu spoznaje univerzuma, varijacijama o prolaznosti i nistavnosti ovozemaljskog zivota, te okrenutoscu jednoj Istini. U njegovom stihu primaran je misticko-simbolicki i alegorijski dozivljaj.
Ostavio je kompletan divan i jednu satiricnu pjesmu.  

Ljubav je dosla
i postala kao krv u mojem tijelu.
Jurila je kroz moje vene i
okruzila i ispunila moje srce.
Gdje god da pogledam,
vidim jednu stvar.
Ime Voljenog ispisano
na mojim udovima
na mojem lijevom dlanu,
na mojem celu,
na mom vratu,
na desnom noznom palcu...
Oh, prijatelju moj,
sve sto vidis od mene
samo je ljustura,
a sve ostalo pripada Voljenome.


Rumi