Ko će veću budalu dovesti na vlast
Piše: Samir Šestan


Nevjerovatna bahatost, primitivizam, netolerantnost, nedemokratičnost novih vlastodržaca (iz kojih isijava frustracija višegodišnjim boravkom u opoziciji i trpljenja različitih poniženja), njihova sklonost kontroli medija, nevladinih organizacija, policije, zapošljavanja, radikalni makijavelizam, licemjerstvo, djelovanje u suprotnosti od datih predizbornih obećanja i proklamovanih politika, posvećenost kadrovskim čistkama, uz zanemarivanje suštine posla jedne vlasti i gubljenje osjećaja za životnu realnost, tog su stepena da dodatno pojačavaju ionako izraženu masovnu sklonost stanovništva amneziji, odnosno funkcionišu kao štit iza koga se krije 20 godina katastrofalne vlasti „onih drugih“. Jer, ko će razmišljati o prošlosti, kad nam je sadašnjost ovakva kakva jeste? Što smjer glasačkog stampeda čini predvidivo suicidalnim, jer je jedino što ima na raspolaganju da izabere - u koju će se političku provaliju strmopizditi

Znam, znam da bih ja, kao intelektualni masturbant s pretencioznom etiketom političkog analitičara trebao da dajem odgovore. A i znam da ne valja bit vulgaran – odmah vas plavuše, iz listova koji na naslovnoj stranici izjavljuju dobrodošlicu ratnim zločincima i negiraju genocid, optuže za govor mržnje (jer za njih mržnja nije u rukama do lakata u krvi nevinih ili u srcu, nego u psovki kao posljednjem utočištu tranzicijskih gubitnika i... polnom organu). Ali, bez obzira na sve, moram tekst započeti sa pitanjem: Koji je ovo k**** u političkom životu „regiona“?

WE ARE THE CHAMPIONS: Kao da se odvija neko suludo takmičenje (liga šampiona?), ko će veće budale dovesti na vlast. I ko će više sjebat ionako sluđene građane balkanskih vukojebina, boriso-tomislavojebina, milojebina, dodikojebina, zlatkojebina...

I 13 godina od kako sam, zgađen okruženjem, vlastoručno eutanizirao satirični časopis koji sam izdavao u prvim poratnim godinama, a čije je postojanje uredno izbrisano iz memorije kolektiva sa čijom se moralnom i intelektualnom samodegradacijom zajebavao, povremeno se pojave neki likovi koji postave pitanje zašto ga ne bih ponovo pokrenuo.

Pored onih „soc-realističkih“ odgovora, koji smaraju svojom patetičnošću i iritiraju samoljubljem, postoji i onaj opušteniji, koji, iako osmišljen kao ironični diskurs, zapravo nije daleko od istine: Politički život zajednice u kojoj živim i „regiona“, u svojoj autentičnoj satiričnosti daleko nadmašuje sve moje kreativne potencijale.



Photomontage: KANDAharJedan od ključnih alata satire je pretjerivanje, ali jedva da je moguće zamisliti išta luđe, tragikomičnije i ciničnije od stvarnosti s kojom smo suočeni. A koje su, hiperbolizirane kurčine Leta 3, uz naslov „Boli nas k**** za Bosnom i Hercegovinom“, sa stranica Polikite, odavno postale sastavni dio.

KRMKU NIZ BEZBJEDNOSNU DLAKU: Ko je mogao i zamisliti da će ključne moralne vertikale Srbije, Tadićevim izrugivanjem demokratiji i instaliranjem kriminogenog soft totalitarizma, kao svojevsnog mixa režima Miloševića i Tita, sa prelivom od Putina, biti dovedene u situaciju da, svojim djelovanjem, neposredno doprinesu dolasku na vlast (bivšeg? – ma daj, ne zajebavajte!) četničkog vojvode.

Ko je mogao i zamisliti da će Zlatko Lagumdžija zaista dobiti priliku da pokaže svoj raskošan talenat diktatora, i da će se, zbog apetita vlastite guzice, odreći građanskog, antinacionalističkog ideološkog koncepta i SDP definitivno, uz glasno odobravanje vožda srpskih nacionalsocijaldemokrata, pretvoriti u bošnjačku nacionalnu stranku, ostavljajući stravičnu prazninu u ideološkoj ponudi na političkoj sceni, i masu svojih glasača jebane u mozak i zbunjene.

A onda, u finalu svojevrsnog (legalnog! valjda) državnog udara, i najavljenoj političkoj čistki, u novijoj istoriji neviđenih razmjera, uklanjajući svog dojučerašnjeg koalicionog partnera, na vlast, i to mjesto državnog ministra bezbjednosti, dovesti – „reketaša i mafijaša“, „moralnog i ljudskog kepeca, kome se daje prevelika važnost“, čija „imperija laži i zla je nastala, u velikoj mjeri, na kukavičluku i podaničkom mentalitetu naše kvazielite, koja je spremna da za mrvicu dnevne slave čini kompromise i ponaša se tako što ide ‘krmku niz dlaku“, kako je svog novog koalicionog partnera, medijsko-građevinskog tajkuna, kriminogenog demagoga zločinačke prošlosti i opasnih namjera, donedavno portretirao sam Lagumdžija. Dodajući: „Njegova nenormalna potreba da kreira vlast po svojoj mjeri ima jednu namjeru – da po svaku cijenu zaštiti svoju, u ratu sumnjivo stečenu imovinu.” Amin!

Politika se, dakle, još jednom, pokazala kao notorna kurva. A kao nagradno pitanje, za dokone čitaoce, ostaje: A šta je, u toj priči, Zlatko?



Fotomontaža: E CheLIJEVO, DESNO, NIGDJE MOGA CENTRALNOG KOMITETA: Dok „hodajući po žici“, nad prijetećim političkim bezdanom, srbijanska „alternativna“ intelektualno-medijska krema, računa da će se kolateralne žrtve trenutnog izbora moguće većeg zla, dugoročno isplatiti, uspostavljanjem pravne države i uozbiljavanjem i same javne scene i glasača, s namjerom da se, u što skorijoj budućnosti, dokine koncept biranja manjeg od zala i na političkoj sceni pojavi humanija ponuda („ne lipši magarče do zelene trave“), BiH ta vrsta izbora i drame tek čeka.

U međuvremenu, bar što se tiče glavnih aktera na političkoj sceni, nestaju čak i posljednji ostaci razlika po kojima smo utvrđivali šta je manje a šta veće zlo. Relativizirano je, praktično, sve. Uključujući i to ko je gdje na političkom spektru. Pojmovi „lijevo“ i „desno“, funkcionišu više kao forma ispražnjena od sadržaja, tek kao vrsta robne marke, koja sama po sebi ne govori o čemu se tu zapravo radi. Ekonomsko-socijalni kontekst je zaboravljen, radnička klasa, kako je to još početkom osamdesetih predvidio Haustor, otišla u raj i zamijenjena „zaposlenicima“ (pa nam tako, zahvaljujući političko-birokratskom aparatu i kreditima, raste broj zaposlenika i njihova prosječna plata, iako nam se fabrike neprestano zatvaraju, a bivši radnici skapavaju od gladi), ljudska prava apstraktan su pojam na koji se poziva dok ista urnišeš (u lokalnoj interpretaciji to se zove ljudsko pravo da drugima oduzmeš ljudska prava), a nacija i kriminal postali su ključni elementi društvenih odnosa.

Pritom, nevjerovatna bahatost, primitivizam, netolerantnost, nedemokratičnost novih vlastodržaca (iz kojih isijava frustracija višegodišnjim boravkom u opoziciji i trpljenja različitih poniženja), njihova sklonost kontroli medija, nevladinih organizacija, policije, zapošljavanja, radikalni makijavelizam, licemjerstvo, djelovanje u suprotnosti od datih predizbornih obećanja i proklamovanih politika, posvećenost kadrovskim čistkama, uz zanemarivanje suštine posla jedne vlasti i gubljenje osjećaja za životnu realnost, tog su stepena da dodatno pojačavaju ionako izraženu masovnu sklonost stanovništva amneziji, odnosno funkcionišu kao štit iza koga se krije 20 godina katastrofalne vlasti „onih drugih“. Jer, ko će razmišljati o prošlosti, kad nam je sadašnjost ovakva kakva jeste? Što smjer glasačkog stampeda čini predvidivo suicidalnim, jer je jedino što ima na raspolaganju da izabere - u koju će se političku provaliju strmopizditi.

BOŽE, POETSKE PRAVDE: Ima neke poetske pravde u tome kad neki samouvjereni moćnik, kao Tadić, i pored kontrole nad medijskim prostorom i ključnim faktorima društva, razočaravši one koji su od njega očekivali Dobro, a ne zadovoljstvo funkcionisanjem kao Manjeg Zla, „otrese“, prezren od glasačkog tijela. (Što će se nesumnjivo, u mnogo drastičnijoj formi, desiti i Lagumdžiji i SDP-u, već na sljedećim izborima). Ima, čak poetske pravde i u tome što izgubi ne od nekog pristojnog protukandidata, očigledno boljeg od njega, nego od otužnog i karikaturalnog četničkog vojvode. Mislim, eto, jebi se sad sa podilaženjem četnicima, politikom „nacionalnog pomirenja“, cirkusom sa traženjem kostiju i rehabilitacijom Draže Mihailovića, i ignorisanjem zločina počinjenih u posljednjoj seriji balkanskih ratova, odgovornosti Srbije u njima i, posebno, potrebe suočavanja sa istinom, denacifikacije i nacionalne katarze. Koketirajući sa Zlom, umjesto da mu se odlučno suprotstavi, glupo vjerujući da ga može kontrolisati i iskoristiti, kao brojni idioti prije njega, svodeći politiku na marketing, PR i formu, učinio je Zlo legitimnim i, na kraju, izgubio, jer dobrima nije bio dovoljno dobar, a zlima dovoljno zao.



Photomontage: AzazelDakle, ima u Tadićevom porazu neke poetske pravde. Ali,„ali, ali, avaj, ali“ ne znam čega ima u pobjedi Tomislava Nikolića. I možemo li sebi dopustiti luksuz da ga shvatimo tek kao nužno sredstvo za izvršenje te određene, precizno adresirane, pravde, a da pritom ne razmišljamo o tome koliko nepravde i zla će iz toga proizaći. Ili da se tješimo opet onom o dnu koje je potrebno dodirnuti, da bi došli sebi i počeli se uzdizati?

Ima i neke poetske pravde (ali i cinizma) u tome da u aktuelnom „državnom udaru“ u BiH, stradavaju oni koji su Lagumdžiji taj udar pokušali napakovati i procesuirati ga zbog njega prije 8 godina. SDA, dakle. Ima pravde što iz vlasti nestaju oni koji su (su)odgovorni za 20 godina katastrofalnog vođenja države. I ima pravde što se u neku stvar poslalo tipove koji su ponovo pokušali igrati odvratnu igru koju igraju svih ovih godina – biti istovremeno i vlast i opozicija. I tako ništa ne raditi, imati katastrofalne rezultate, a pritom negirati vlastitu odgovornost za njih, stalno se „vadeći“ na nekog drugog, a najčešće na „njih“ koji ne daju „nama“, održavajući tako trojnu podjelu zemlje, za čiju se jedinstvenost navodno zalažu.

SVI U NAPAD, JEDAN JE HASE: Dakle, niko previše ne žali za onim što se događa SDA. „Ko ih jebe“, rekao bih, da izuzetno & temeljito ne uvažam malograđanska mjerila pristojnog ponašanja. Ništa bolje nisu ni zaslužili. I možemo to posmatrati i kao neku vrstu poetske pravde. No, jel stvarno ima onih, a da nisu vjerni vojnici (socijaldemokratske) partije, koje ne hvata strah od, demonstrirane, fascinantne jednoumne efikasnosti partijskog aparata i izvršavanja naređenja vođe bez pogovora, u krajnje neljudskom postupku prema ljudima s kojima su do juče bezkonfliktno sarađivali (a u nekim kantonima je baš tako bilo). Da o iritantnom kurčenju („SDA ima rok do četvrtka da prihvati budžet BiH!”), koje javnosti treba da pokaže ko je „gazda u kući“ i da ponizi „partnera“ i praktično mu ne dopusti da promijeni odluku, ne govorimo.

Tu efikasnost možda je imao samo još Dodik kad je, na tenkovima SFOR-a, preuzimao vlast 1998. godine. A i kurčenje je, po svemu sudeći, prelazna bolest. Koja je kod Dodika samo metastazirala, pa će mu, nakon posljednjeg pokušaja da diktira sastav nove srbijanske vlade, biti obezbijeđena diskretna usluga na psihijatrijskom odjeljenju VMA. Ali ko će pomoći Zlatku, ne zna se. Socijalistička internacionala? Ako ga iz nje ne išutaju, kao i Dodika, sa njegovom nacionalsocijaldemokratijom sa neljudskim likom.

Ono što sada definitivno izlazi na vidjelo, Lagumdžija je, poput nekih prethodnika mu u komunističkom pokretu, čistkama i negativnom selekcijom, napravio ne partiju, pogotovo ne demokratsku, nego savršen stroj, pod svojom kontrolom. Nalik revolucionarnoj gardi, ali s jednom bitnom razlikom – nije utemeljen na ideologiji, nego na interesu. Vjernost vođi počiva na njegovoj moći da odlučuje o sudbinama sebi potčinjenih i na njihovom konformizmu i kukavičluku.



Photo: www.shorpy.com„Naše stranke su”, kako to ovih dana reče Vesna Pešić, „samo nominalno političke. A ustvari su kriminalni klanovi koji imaju šefove bandi”. Stoga čitava ova aktuelna bh. priča nije ništa drugo do unutarmafijaški obračun oko kontrole ubiranje reketa na određenoj parceli, virtuelne tvorevine koja se državom zove, ali je daleko od toga.

KAD IH NE MOŽEŠ POBIJEDITI, PRIDRUŽI IM SE? Sama meta SDP-ovog blitzkriega (za koji se još ne zna kako će završiti), definitivna je potvrda njegovog samoshvatanja kao bošnjačke nacionalne stranke. Naime, podaci o glasanju u PSBiH, u toku protekle godine (pogledati zanimljivu igračku nevladine organizacije CCI) govore o tome da je, u vladajućoj koaliciji, neslaganje najmanje između SDP-a i SDA (samo 8%, u usporedbi sa čak 58% sa SDS-om). Štaviše, svaka od stranaka koalicije ima manje neslaganje, u glasanju, sa SDA nego sa SDP-om.

To što se SDP sada obračunava sa SDA (kojoj je, dakle, po statističkim podacima, najbliži), a ne sa HDZ-ovima, koje je svojevremeno, u još dramatičnijoj priči, marginalizovao u Federaciji ili sa SNSD-om, sa kojim dugo vremena nije mogao uspostaviti elementarni kontakt, i to što taj obračun ostatak „šestorke“, manje-više, posmatra sa odobravanjam, nije samo stvar realnosti i snage, nego i snažna politička poruka. Sublimirana u samozadovoljnoj konstataciji Milorada Dodika, koji, ovih dana, u pauzama diktiranja sastava i uslova pod kojim će priznati novu vladu Srbije (koji ufurani klovn, majko mila) izjavljuje: „Republika Srpska neće osporavati to što se pojavila relevantna većina Bošnjaka za promjene u sastavu Vijeća ministara i to u pogledu sastava unutar bošnjačkog naroda. Ako bismo mi to osporavali, onda omogućavamo i drugima da odlučuju o našim kadrovima, a mi to ne želimo. Mi želimo da sačuvamo autentičnost našeg prijedloga i da on ima nesumnjivu prođu. Na osnovu toga treba uvažiti činjenicu da je SDP našao novu većinu kod Bošnjaka i da predlaže rekonstrukciju Vijeća ministara.”

Sve u svemu, kompletna situacija, uz najavu pokušaja i „rekonstrukcije“ federalne vlade (što je eufemizam za SDP-ovo odbacivanje Platforme i pakt sa dojučerašnjim gotovo krvnim neprijateljima) govori da je dovršen proces transformacije jedine relevantne lijeve građanske multietničke partije, u klasičnu nacionalnu stranku, zasad još precizno neutvrdivog položaja na desnici (lijevi centar desnice? – rekao bi zlobni ostatak satiričara u meni).



Photo: razglasaj.baJEBO LUD ZBUNJENOG: No ono što je još zanimljivo u ovoj priči, je da čitava konstrukcija ovog „državnog udara” još visi u vazduhu. Jer uspješnost pokrenutog obračuna sa SDA, zavisi od ponašanja dva HDZ-a i ustupaka koje će im SDP učiniti, pa će se tako bh. socijaldemokrati naći u situaciji da ne samo pogaze sve dosad rečeno o ove dvije stranke, nego i da plate mnogo višu cijenu od početne, u koju će im HDZ-ovi uračunati i kamate.

Pa možda čak i bankrotiraju, jer jednostavno, i pored sve volje, ne budu u stanju platiti traženu cijenu. Zbog toga što ključ od sefa u kome se čuvaju federalne fotelje, nije u njihovim rukama. Struktura vlasti u Federaciji je, naime, takva da je gotovo nemoguće promijeniti išta od onog što se dogovori na samom početku, jer je za to potrebna saglasnost previše faktora.

Dodatna ironija je u činjenici da SDP traži pomoć od HDZ-ova u eliminisanju iz vlasti SDA, koja svo ovo vrijeme insistira na ulasku HDZ-ova u vlast, čemu se odlučno protivio SDP.

Ironija je i to što je SDP-u za izbacivanje SDA iz Vijeća ministara neophodna saglasnost SNSD-a, a da je pritom te dvije partije, koje su jedna drugu pokušavale izbaciti iz kombinacija za vladajuću koaliciju na državnom nivou, sastavio upravo SDA, odnosno Tihić, koji je odbio da u Vijeće ministara uđe bez SDP-a.

No sve to nije ništa, spram ironije, da se politički establišment, u situaciji radikalizovanja ekonomske krize, enormne nezaposlenosti i prijetećeg bankrota zemlje (od čega državu, po javnom priznanju SDP-ovog federalnog premijera, može spasiti samo MMF), bavi sam sobom. U još jednom suludom igrokazu za masovnu publiku. Od koje se ovaj put očekuje da shvati težinu situacije i da se zadovolji igrama, a da, jebiga, ne traži sad i hljeba. Jer nema ni vlast. Ona već duže jede samo kolače.

Da li ovo zabrinjava premijera Nikšića? Za tri mjeseca ugašeno više od 2.000 malih preduzeća




U FBiH za prva tri mjeseca ove godine ugašeno je 2.348 privrednih društava i zanatskih radnji, a ako takav trend bude nastavljen do kraja godine bit će odjavljeno približno 10.000 malih preduzeća, što je za 30 posto više nego 2011. godine, podaci su Poreske uprave FBiH.

U Poreskoj upravi FBiH navode da se istovremeno registruju i nove firme, ali da ih većina vrlo brzo ugasi poslovnu aktivnost.

Ekonomski stručnjak Duljko Hasić kaže da ima mnogo razloga zbog kojih se sektor malih preduzeća našao na meti teških uslova poslovanja, iako se od njega očekuje da obezbijedi najveći broj novih radnih mjesta.

On posebno ističe fiskalizaciju koja je otežala rad malim privrednicima.

"Nedovoljna informisanost, tehnička nepripremljenost servisa i ogroman trošak doveli su do toga da u procesu fiskalizacije najviše stradaju mala i srednja preduzeća čija je likvidnost i prije uvođenja fiskalnog sistema bila upitna", pojašnjava Hasić.

Prema njegovom mišljenju, fiskalizacija nije jedini razlog što je privredna situacija u BiH izuzetno loša, ali je bila "ulje na vatru".

"Fiskalizacijom je trebalo smanjiti sivu ekonomiju, povećati javne prihode, povećati broj PDV obveznika, ali smo malo od toga dobili" – pojasnio je Hasić.

Mnogi stručnjaci smatraju i da je mali biznis mnogo više pogođen rigoroznim kontrolama inspekcija, te brojnim državnim, entitetskim, kantonalnim i opštinskim nametima.

Razloge za zatvaranje firmi treba tražiti i u ekonomskoj krizi koja ima uticaja na poslovanje svih poreskih obveznika,zbog čega se određeni broj privrednih društava odlučuje na prestanak obavljanja djelatnosti.

Tome, svakako, doprinosi i smanjena kupovna moć stanovništva, odnosno mali dnevni promet koji ostvaruju privredni subjekti.

(tuzlarije.net - SRNA)  

Nermin Nikšić
IZIGRAO RADNIKE


Koliko je radnika loša privatizacija u BiH otjerala na rub egzistencije, to više nitko ne zna, osim da se taj broj kreće u tisućama. Privatizacija je više sličila na poklanjanje stotina tvornica nego na njihov spas.

Zbog privatizacije koja je, primjerice u Tuzlanskom kantonu, ugasila cijelu industriju, danas Bosna i Hercegovina ima radnike koji su postali socijalni slučajevi, koji sve što imaju jeste ulica koju blokiraju tijelima tražeći svoja radnička prava. Donosimo priču o sudbini 550 radnika tvornice namještaja Konjuh Živinice.

Prije samo sedam mjeseci, po sniježnoj oluji koja je zahvatila cijelu zemlju, radnici tvornice namještaja Konjuh Živinice krenuli su put Sarajeva u ured federalnog premijera Nermina Nikšića po rješenje za probleme ove tvornice. Obećao im je da će Vlada Federacije putem Zavoda za zapošljavanje uplatiti Konjuhu dva i pol milijuna maraka za revitalizaciju tvornice.

Sedam mjeseci poslije - radnici na ulici. Shvatili su da su izigrani.

Evo, ovi svi koji su obećavali, od federalne Vlade, od kantonalne Vlade, od naše Opštine, svi su obećavali, vjerujte, a niko ništa nije uradio“, kaže Mevludin Trakić, predsjednik Sindikata radnika Konjuha. 

osvježenje
http://www.gradzenica.info/

Sav sam se naježio od ove obostrano iskazane ljubavi


Susret Lagumdžija-Dačić
"Dobro nam ide, samo treba bolje da se organizujemo"
Premijer Srbije Ivica Dačić i ministar vanjskih poslova BiH nakon susreta u Sarajevu kazali su kako je vrijeme da se počne rješavanje brojnih pitanja između dvije države složivši se kako je njihovo rješavanje u osnovi jednostavno, ali da "samo treba da se malo bolje organizujemo".



Dačić i Lagumdžija: "Mi smo stari komunisti, šta da radimo?!" (Foto: Almir Panjeta/Klix.ba)

Ministar Lagumdžija na početku press konferencije održane nakon sastanka novinare je upoznao sa osnovnim zaključcima sa sastanka, nakon čega je uslijedio svojevrsni govor srbijanskog premijera i ministra unutrašnjih poslova Dačića koji je imao i elemente stand-up nastupa. Lagumdžija je kazao kako su se dogovorili da se do kraja godine unaprijedi međudržavna saradnja na nivou ministarstava vanjskih poslova i ambasadora, te da se reaktivira rad međudržavnog saveza za saradnju.

"Taj savez je posljednji sastanak imao 2005. godine i djeca koja su tada rođena sad idu u školu. Mnogo pitanja stoji otvoreno, i vrijeme je da na stvarima kakva je rješavanje pitanja malograničnih prelaza, pokažemo kako se od manjih stvari može ići prema rješavanju većih", kazao je Lagumdžija te dodao kako je sastavljen čitav niz potrebnih mjera, ali da ih nisu željeli nazvati "mapa puta".

"Vrijeme je da iz High Level Accession Dialogue - što je skraćeno HLAD, naš dijalog napokon izađe na sunce", kazao je Lagumdžija te riječ da, kako je kazao, "svom starom drugu Ivici Dačiću".

"Dajte da se malo organizujemo..." (Foto: Almir Panjeta/Klix.ba)
"Dajte da se malo organizujemo..." (Foto: Almir Panjeta/Klix.ba)

Dačić je kazao kako dijeli uvjerenje da od rješavanja malih problema treba krenuti ka većim.

"Kada govorimo o malograničnim prelazima, pa ljudi koji tu žive godinama su živjeli bez granice, u jednoj zemlji, Jugoslaviji. Vreme je da granice, što bi Tito rekao, prestanu biti mjesta razdvajanja i postanu mesta spajanja", kazao je Dačić, te spominjanje Tita uz smijeh obrazložio:

"Mi smo stari komunisti, šta da radimo?!"

Govoreći o odnosima dviju država, Dačić je kazao kako na sporove oko određenih pitanja ne treba gledati kao na veliki problem s obzirom da, kako je kazao, sve komšijske zemlje imaju probleme te da "tamo gdje svi misle isto, mnogi misle malo". Govorio je i o specijalnim odnosima RS i Srbije:

"Sarajevo ne treba da se ljuti kada Banja Luka uspostavi posebne odnose sa Beogradom, niti Banja Luka treba da se ljuti kada Beograd ima dobre odnose sa Sarajevom. Srbija je garant Daytonskog soprazuma koji Republiku Srpsku definiše kao ravnopravan entitet u okviru Bosne i Hercegovine, i ja to moram da kažem. Govore nam kako treba da relaksiramo odnose sa Kosovom, pa ovdje generalno treba da se relaksiraju odnosi. Mi 20 godina živimo u začaranom krugu! Njemačka je sedam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata bila osnivač Evropske zajednice za čelik, koliko godina mi više moramo da čekamo da bismo riješili naše odnose?!", kazao je Dačić u izjavi koja se vremenom pretvorila u govor, te poentirao pitajući se zašto zemlje regije ne bi osnovale Balkanski savjet, po uzoru na Baltički ili Nordijski.

Na kraju se Dačić požalio na veliki turistički propust Sarajeva:

"Dva dana sam ovdje, i nigdje ne mogu da popijem pravu bosansku kafu! Nudite mi espresso, koji se izgleda uvijek pio na ovim prostorima".  

Ne znam sta Lagumdzija stavlja u unutrasnji dzep. Ovako slicno rijeseno je pitanje Tuzbe BiH za agresuju Srbije. Umijesani, Lagumdzija i Tihic, samo nismo vidjeli ruku u unutrasnjem dzepu, ali jesmo vedra i nasmijana lica nasih politicara, ali i onih iz Srbije.Blago nama snjima, daleko cemo dogurati u nezaposlenosti, kriminalu, pljacki svog naroda. Do kada, hajde ga znaj, ali sve je u nasim rukama, jer mozemo zaokruziti nekoga drugog.
narod ce opet biti

Zapis iz bolesničkog kreveta

„Da sam ja vlast, naredio bih da svaki čovjek jednom mjesečno mora posjeti bolnicu ili ludnicu d vidi kakvih sve gariba ima“

Koliko puta niste obišli najbliže rođake ili prijatelje uz izgovor da nemate vremena. „Ma nejma se kad, život ide sto na sat“, tako smo sami sebe pravdali. Nerijetko nam se čini da će svijet stati ako neko upadne u naš svakodnevni raspored, našu ustaljenu kolotečinu, u naš raspored sati u kojem polijepo vremena zauzima buljenje u TV i sjedenje kraj kompjutera.
A onda vam se desi, kao potpisniku ovih redova, da se iznenada razbolite i završite u bolnici gdje provedete desetak dana. Ali, gle čuda, život ne stane, sve se odvija svojim tokom. I bez vas. Sve funkcioniše kao da vas i nije bilo. Tada čovjek, dok leži u bolseničkoj postelji, shvati da je sebe pomalo precjenjivao. Da je sebi davao previše važnosti. Zaboravljajući da je obična prašina. Onda se sjetite da su i poslanici umirali pa je život tekao dalje. A da ne teče kad se jedan obični ja/ti/vi/mi se razboli/mo.

Cjenovnik za bolovanje

Koliko god je ležanje u bolnici mučno, nezgodno, najskraja, i bolno, ima ono i svojih dobrih strana. Jednostavno, imate više vremena za razmišljanje. Za iventuru svoga života. Tad se, bukvalno na bolan način, uvjerite da se ima vremena za sve. Samo se treba dobro organizirati. A i Svevišnji nas upućuje na planiranje i organiziranje. Zato, između ostaloga, nije dao da onih pet namaz otklanjamo u jednom komadu i da smo poslije rahat, kako bi to neki željeli. Od 24 sata dnevno po 10-15 minuta nam je ON uplanio (ujutro, u podne, u poslijepodnevno vrijeme, u ranu večer i u kasnu noć – vrijeme pet dnevnih namaza), a nama je ostavio da preostalo vrijeme isplaniramo po svome. E sada, da li ga na pravi način koristimo, pri tom pridržavajući se Allahovih smjernica datih u Kur'anu i u praksi Poslanika, a.s., to je druga priča.

U bolnici imate vremna na pretek. I za razgovor sa pacijentima koji s vama leže. Saznate tako svašta lijepog, korisnog, zanimljivog pa i duhovitog. Tako saznah da u Kalesiji ima i čovjek koji je sa svega tri godine radnog staža otišao u penziju. Invalidsku. Dobio je tako što je uzeo ispljuvak od tuberkuloznog komšije i podvalio doktorima. E, sad, da li su doktori zbilja prevareni ili su sami pristali na „prevaru“ baška je pitanje.

U priči o doktorima nezaobilazan je prijeratni kalesijski doktor J. T. Za njega kažu da je imao cjenovnik za izdavanja uvjerenja o bolovanju. Tačno se znalo koliko treba izdvojiti za sedam, koliko za 10 ili 15 dana, a koliko za mjesec dana bolovanja. Ima i onih koji su ga uspijevali prevariti. Naime, takvi bi u zdravstvenu knjižicu stavili sto maraka i doktor bi, računjući da je to hedija za njega, izdao uvjerenje o bolovanju. Naravno, hediju bi lijepo pospremio u ladicu koja je uvijek bila otvorena. Nakon pola sata čovjek bi se vratio i rekao: „Doktore, oprostite, bilo mi je u knjižici sto maraka; izgleda da je ispalo ovdje.“ Kud će šta će, doktor je morao vratiti pare, usput prodajući priču kako je vidio da su ispale ispod stola pa ih je on pospremio dok se vlasnik ne vrati. Nakon par takvih prevara, bolovanje se nije moglo dobiti ako se prije u fioku ne ubaci novac.

Cijeli ramazan postio, a iz bolnice ugovara pečenje rakije

Čuo sam i priču o doktoru koji je svog postarijeg komšiju, koji se žalio na bolove, zvao da dođe kod njega lično na pregled. „Jesi li ti dobar doktor“, upita ga komšija. . „Čovječe, pa ja sam liječio rahmetli Edisa, rahmetli Miralema, rahmetli Nisveta, rahmetli Adnana, rahmetli Senada, rahmetli Amira…“ – počeo mu je nabrajati doktor. Na to ga komšija dočeka pitanjem: „Stani malo, ima li iko da si ga ti liječio a da je ozdravio, da nije rahmetlija?“

Nekad nam se čini da su doktori bezosjećajni. Prosto ti se čini da im je srce od plastike. A, zapravo, radi se samo o tome da oni samo svoj posao odrađuju profesionalno, bez emocija. Jer, emocije znaju biti teret. Za razliku od nas, oni se svakodnevno susreću sa teškim povredama i bolestima, sa amputacijama ruku ili nogu, sa krvarenjima, jaucima i kricima… Na sve su to svikli i svemu tome pristupaju bez unutrašnjih osjećaja sa kakvima mi doživljavamo takve scene.
Jedan doktor mi je pričao: „Kad sam studirao, radili smo obudkciju, praktično vježbali na nekom beskućniku. U početku sam povraćao nakon takvih vježbi, toliko mi je to bilo mučno, da bih kasnije, nakon nekoliko takvih vježbi, jeo sendvič i sve to gledao.“

Prijatelji offline i online

U bolnici se susrećete sa situacijama kakve su vam nezamislive u svakodnevnom životu. Recimo, nađete se u situaciji da, dok vi jedete jabuku, čovjek u krevetu do vas počne da vrši veliku nuždu. Desi se i da morate tješiti i ohrabrivati pacijenta do vas kojem su doktori naredili amputaciju noge. Šta reći u takvim situacijama? Učinilo mi se priličnim da mu ispričam priču o čovjeku kojem je granata, između ostalog, povrijedila oči, te da je danas potpuni slijepac, ali da se ne predaje. Bez ičije pomoći, bez ikakvih problema, zamijeni kremen na upaljaču, sam se snalazi i hoda po stanu. Isti taj čovjek mi je rekao da se ne može načuditi kako zdrav čovjek može kukati na bilo šta. Ništa mi pametnije nije palo na pamet čime bih ga utješio. Helem, htio sam reći da uvijek od goreg ima gore. Pozivati se na vjeru i govoriti mu da je sve što se dešava Božija volja i odredba, nije baš bilo uputno. Tako se bar meni tada činilo, jer, koju minutu prije toga, isti taj pacijent telefonom je ugovarao kupovinu šljiva za pečenje rakije. A, opet, pričao mi je da je ispostio cijeli ramazan, koji je minuo prije samo dvadesetak dana. Prisjetih se onog Bošnje iz „Kuće na dva sprata plus potrkovlje“ koji cijeli ramazan posti i klanja, a ha prođe ramazan počne piti i svašta raditi.

Ležeći u bolničkom krevetu sjetih se i riječi prijatelja Fude koji je govorio: „Da sam ja vlast, naredio bih da svaki čovjek jednom mjesečno mora posjeti bolnicu ili „ludnicu“ da vidi kakvih sve gariba ima.“ Jedna od dobrih strana ležnja u bolnici je i to što tada najbolje shvatite ko su vam najpreči. Dakako, to su članovi porodice, najbliži rođaci i rijetki iskreni prijatelji. Onda se uvjerite da, kada ste offline, baš i nemate prijatelja, kao što ih imate kada ste ste online, na fejsbuku.

Kako spoznajete kur'anske ajete u bolnici

Možda kao nigdje drugdje, ovdje u bolnici shvatite značenja nekih Kur'anski ajeta. Skoro da nema pacijenta pušača koji se ne buni i ne galami što mu bolničari ne daju da puši.
- Ja moram zapalit, meni cigara treba, ja bez nje ne mogu, govori takav pacijent.
A meni na um pade ajet u kojem se kaže: „… Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.“ (Al-Baqarah 2: 216) Baš kako što djeca ne vole gorke sirupe koji im pomažu da što prije ozdrave. Ne vole ih, a oni su dobri za njih.
Jedna od glavnih bolesti savremenog doba jeste – pretilost, debljina, gojaznost. Ima nas koji se susrećemo s tom bolešću – da, da, to, ta naša debljina, je bolest, trebamo to sebi priznati – jer, svjesno ili ne, zanemarujemo kura'nske riječi u kojima se kaže: ”Jedite i pijte, ali ne pretjerujte.” (Kur'an, Ali Imran, 31).
Bolnice su prepune ljudi koje je tu doveo alkohol. Bilo da je riječ o onima koji su zaradili povrede u saobraćajnim nesrećema koje su se dogodile jer je vozač bio pijan, bilo da su od alkohola stradali jetra ili živci. Piju ljudi alkohol usprkos činjenici da u Kur'anu piše: „O vjernici, vino, kocka, kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli što želite… (Kur´an, 5:90). Džaba nekome i hadis u kojem je Poslanik, a.s., rekao: “Allah je prokleo alkohol i onoga ko ga pije, toči, prodaje, onoga kome se prodaje, onoga ko ga pravi, ko ga nosi i kome se nosi.’’ (Ebu Davud, hadis sahih, Sahihu Ebu Davud, 3380, Albani)
Možda kao nigdje drugdje, u bolnici uvidite kako su zabrane koje je Allah propisao propisane samo radi našeg dobra, a ne radi toga što se nekome nešto hoće i želi uskraćivati i zabranjivati.

Ovaj zapis iz bolnice ne može proći a da ne spomenem anegdotu iz ratnog vremena dok sam bio urednik Radio Kalesije. Glavni lik ove anegdote je kolega Hasan Mujčinović, tadašnji tonac na radiju. Helem, za nekoliko minuta je trebala da se emituje reportaža koju je kolegica Mediha Delić napravila sa ranjenicima koji su ležali u stacionaru u Tojšićima. S obzirom da je na programu bila emisija „Želje i pozdravi“, rekao sam dobrom kolegi Hasanu da pripremi i pusti neku pjesmu koja bi bila prikladan uvod u priču o ranjenicima. Dobri naš Hasan pustio je pjesmu: „Na mezaru majka plače“. Zapomagao sam iz sveg glasa: „Bolan Hasane, šta to pusti. Pa još su živi, kakav te mezar snašao.“ Nešto slično je napravio i puštajući pjesmu koja je trebala biti uvod u emisiju „Obzorja islama“, koju je uređivao Enver ef. Alić. Tada je, dobri naš Hasan, našao za shodno da pusti pjesmu „ I Bog je od nas digao ruke“.

Odmor od „šejtanske kutije“

U bolnici čovjek, naravno ako ga ne pritišću posve golemi bolovi, ima dosta vremena za čitanje. Zato bi svaka bolnica trebala da ima mini biblioteku. Dok sam ležao u bolnici Barselona i Real su igrali dvije utakmice španskog super kupa. Nisam niti jednu gledao. I, vjerujte mi na riječ, ne osjećam da sam bilo šta izgubio. A, da sam bio kući, teško da bih to propustio. Sport je dobar ako se vi njime bavite. Nije dobra ako ćete zalud trošiti i vrijeme i novac da biste gledali razmažene zvijezde poput Ronalda i njemu sličnih. Utakmice u bolnici nisam gledao jer u našoj sobi broj 11 nismo imali televizor. Srećom. Baš se insan odmori i od te „šejtanske kutije“. A i shvatite koliko vas, zapravo, dok ste kod kuće, zamara i opterećuje gledanje televizije i surfanje po internetu. Nesvjesno, svi mi višesatnim gledanjem televizije i čitanjem štošta na internetu bombardujemo naš mozak raznim informacijama i time ga, dakako, opterećujemo. Pa se onda čudimo kako poslije toga nismo raspoloženi za pisanje ili za neki drugi rad. Pokušajte nekoliko dana da ne gledate TV i ne visite na internetu. Bit ćete iznenađeni koliko će vam mozak biti svježiji, odmorniji.
Nikad ne kukajte na doktore i na vatrogasce kad ništa ne rade. Da Bog da svi oni dobijali plate, a nikad ništa ne morali da rade.

U bolnicama liječimo naše tijelo. Kad se razbolimo, sami požurimo u bolnicu. Duše naše bismo trebali liječiti u mesdžidima, džamijama. Izvan džamija, mekteba i mesdžida dosta je ljudi čije su duše bolsene. No, oni ne trče u bolnicu. Možda zato i što ne znaju da lijek mogu tamo naći. Dužnost svima nam je da takve ljude, na mudar i lijep način, uputimo u džamiju. I imami bi se trebali pozabaviti onima koji lutaju oko džamije, a ne samo vaziti onima koji dođu u džamiju.

I, za kraj, makar me bolnica ovome naučila: vrhunska mudrost na ovome dunjaluku je da znate poredati svoje prioritete. Na prva dva mjesta neka vam budu porodica i zdravlje. Zdravlje i tijela i duše.

by FS

Svaki se pošten čovjek srami vlade svoje države.
H. L. Mencken - novinar i esejist (Every decent man is ashamed of the government he lives under.)
 

UKC Tuzla: sad je vrijeme za paniku!!!

Dragi građani Tuzlanskog kantona – ne ovo nije još jedno političko obraćanje, ovo je vapaj ljudi koji rade u UKC Tuzla, nisu stranački svrstani, ali imaju nešto čega u ovoj zemlji nedostaje mnogima – savjest i brigu za pacijente.

Dok se naši općinski i kantonalni, pa evo i federalni političari utrkuju koji će kojega optužiti za kriminal i opšte loše stanje u državi, dotle jedan on najvećih i izgleda jedinih za Tuzlu prepoznatljivih brendova – UKC Tuzla nezadrživo tone prema jednom od najvećih krahova u istoriji zdravstva u BiH.

Zbog čega bi ovo trebalo da interesuje ikoga? Zato što se u ovoj ustanovi liječi ovih pola miliona stanovnika TK, a dostupnost liječenja opasno dolazi u pitanje zbog nagomilanih dugova i problema sa kojima ne da niko ne želi da se uhvati u koštac, nego jednostavno niko nema ideju kako probleme riješiti.

Upravo zato je novi koalicioni partner SBB glavom bez obzira pobjegao od UKC-a znajući da dug od skoro 140 miliona KM predstavlja balast i puno stabilnijoj državi nego što je naša. SDP je našao fantastično rješenje, na poziciju Direktora planira da postavi prof. Zlatana F., čovjeka koji 10 godina nije u stanju da uvede red u svojoj matičnoj klinici zbog zveckajućih oraha u džepovima, a kamoli da na noge postavi UKC. U ovoj Odiseji čiji kraj ne zna niko od partijskih Homera koji je kreiraju, prof. F. treba da se pridruži jedan od osrednji čovjek, ljekar, ama baš sve, dr Amer O., čija je glavna referenca rodbinska veza sa Zlatkom L.

Da ne bi neko pogrešno shvatio – nije ni SDA nimalo nevina u ovoj sapunici. Razvlačenjem smjene sadašnjeg dokazano nesposobnog i inertnog rukovodstva u vrijeme nesretno završenog braka sa SDP-om, a po diktatu kantonalnih dužnosnika, poglavito onih iz Kalesije koji su pozapošljavali i uhljebili čitave porodice u UKC-a, SDA je samo udario temelje ove katastrofe.

Danas, UKC ima gubitak od 140 miliona KM, sa tekućim dugovanjima raznim dobavljačima u iznosu od 40 miliona KM. Do prošlih mjeseci, makar je taj tekući dug plaćan redovno u nekakvim ratama, ali sada je i to došlo u pitanje, pa su pojedini od njih tražili zaštitu i intervenciju Vlade TK, isto kao da oni znaju šta bi.

Kao posljedica ovoga zadnjih dana u UKC-u nedostaje svega. Nema papira za štampače, pa pacijenti ne mogu dobiti nalaze i otpusnice, a sve i da ima papira, nema tonera za štampače. Nema sredstava za ličnu higijenu uposlenih, nerijetko nedostaje rukavica. O problemima sa nedostatkom različitih lijekova i prije se pisalo, ali sada počinje da nedostaje onih od kojih Vama, Vašem članu porodice, bilo kome može život da ovisi.

Dug UKC-a prema firmi koja opravlja rendgen aparate je narastao na oko 1,5 miliona KM, te je ista otkazala usluge. Tako da je zadnjih dana uspješno prestao sa radom i trideseti (da dobro ste pročitali, trideseti) aparat za radiološku dijagnostiku, a što uljučuje i onaj u ortopedskoj sali, tako da je čak privremeno prestao operativni program (čuvajte se padova – nećete moći biti tretirani!). Od svih silnih aparata trenutno radi samo jedan CT i magnetna rezonansa.

Kad je u pitanju radio terapija, jedan od akceleratora se pokvario davno (praktično nov) – popravka nikada nije izvršena, pa sada s njega skidaju dijelove da održavaju onaj drugi. Citostatika za liječenje raka ima, pa nema, ima, pa nema isto k’o da se to može davati pacijentima od čibuka. Na probavnoj endoskopiji su pokvarena 2 aparata koji se koriste za vađenje kamenaca iz žučnih kanala. Sada umjesto da se vade neinvazivno, bez operacije, pacijenti moraju da se podvrgavaju teškim operativnim zahvatima. U hirurškim salama sve češće nedostaje materijala, čak su se dešavali dani da nedostaje epruveta za krv. U laboratoriji iz dana u dan pomalo počinje da fali reagenasa za određivanje nalaza, nekada i onoh od kojih nečiji život ovisi. Na Nuklearnoj medicini odavno se više ne radi nego što se radi – pošto su materijali za analize jako skupi i nabavljaju se izvan BiH, njih je prvo i nestalo. Nema novaca ni za dopunu servera na kojima se čuvaju rendgenske slike, pa se nemojte iznenaditi da Vam snimci zbog koji ste se Vi zračili nestanu.

I još nešto – na pojedinim klinikama posteljina nije kupljena godinama, pa se pacijenti pokrivaju krpama. Vešeraj u kome se ove posteljine peru već odavno radi sa upitnim kvalitetom – mašine nisu popravljane ili obnovljene godinama. Pravo je čudo da nema više infekcija u bolnici.

O svemu ovome se ćuti, ne želi niko da čačka mečku prije izbora. Nikome nije u interesu da otvara ovu temu, dok nam se svima ovo ne skrši preko leđa. Pitate se kako dobavljači ne otkažu isporuke? – zato što su ucijenjeni. Ako otkažu isporuke, otkazuje im se ugovor sa prijetnjom da UKC nikada više neće kupovati od njih. Čak ih se iz računovodstva UKC-a ucjenjuje u smislu mita, kako bi im tranše isplate duga bile redovne. Na taj način se klika nastavlja bogatiti.

Istovremeno vlada deficit zdravstvenog kadra na svim klinikama – kadar koji odlazi u penziju ne zanavlja se, a administracija i nemedicinski personal koji zamislite, uključuje i inžinjere hortikulture i arhitekte “pojedoše” plate. Ostalo je još samo da plate počnu kasniti ili izostajati – a to će biti tek početak kraja. U tom momentu može se računati sa opštim i potpunim štrajkom – na to se može sigurno računati, čime će debakl biti potpun.

Molim cijenjeno građanstvo da sve ovo ozbiljno shvati prije nego počne da okrivljuje medicinske radnike UKC-a za loše pružanje njege. Nisu oni krivi – oni rade sa onim što imaju – a to je skoro ništa. Od medicinskog centra koji je bio pojam kvaliteta i napredne medicine u ovoj zemlji i šire spali smo vjerovatno na najniže grane od početka postojanja. Dok Federalna vlada u KCU Sarajevo ulaže milione maraka, dotle UKC Tuzla polako propada i nije daleko dan kada ćete dragi građani za najbezazlenije procedure ići van svoga grada u druge Kantone.

Samo da ne bude da nismo upozorili…

Grupa uposlenika UKC Tuzla 

pa dobro sad, baci makar pola u vodu