Jedan kriticki osvrt na Gramatiku bosanskog jezika.



NAŠI PRAVOPISCI SU NEPISMENI, kraci izvod
Prof.Dr. Midhat Ridjanovic

Ipak, ovih dana objavljujete knjigu Totalni promašaj: Prikaz gramatike bosanskog jezika Dž. Jahića, S. Halilović i I. Palića, u kojoj žestoko kritikujete spomenute autore i, navodeći argumente, dovodite u sumnju njihovu univerzitetsku i naučnu karijeru.

Nisam mogao, ni kao lingvist ni kao patriota, da ostanem ravnodušan prema toj gramatici: iako je preporučena kao zvanični udžbenik od strane Ministarstva za obrazovanje, ona je zaista vrlo loša: velikim dijelom je prepisana iz Hrvatske gramatike (koja je i sama puna grešaka i propusta) u izdanju Zavoda za hrvatski jezik, puna je gramatičkih klasifikacija koje nisu gramatičke, vrvi od grešaka svih vrsta kao i nejasnih (a samim tim) i nepismenih rečenica, te ostavlja bar polovinu gramatike bosanskog jezika neispitanom. Osim toga, pošto su tri dijela te gramatike pisala tri čovjeka koji nisu dovoljno sarađivali, imate više slučajeva gdje, vjerovali ili ne, jedan autor kaže nešto o jednoj temi, a drugi, u svom dijelu o istoj temi kaže nešto deseto. Ili čak isti autor unutar nekoliko stranica različito analizira istu pojavu. Tako Senahid Halilović kaže na 193. strani da "množinski oblik (!) ljudi nema odgovarajući jedninski (!!) oblik", da bi na 201. strani rekao da "imenica čovjek u množini ima dopunski (?!) oblik ljudi." A radi se o dobro poznatoj supleciji, i dovoljno je bilo reći da čovjek u množini ima supletivni oblik ljudi. Primjera za sve moje kritike njihove gramatike imate na pretek u mojoj knjizi, koja ovih dana izlazi iz štampe. Ali evo još nekoliko njih. Autori tvrde da se samo oni glagolu koji primaju objekt u akuzativu mogu nazvati prelaznim. To bi trebalo značiti da glagol u pomoći nekome nije prelazan, a da je u pomoći nekoga prelazan. Pa, molim vas, da li postoji ikakva razlika u odnosu između glagola i nekome u prvom primjeru i istog glagola i nekoga u drugom?!? Moram vam samo reći još jednu riplijevsku stvar. Jedan od autora, Ismail Palić, govoreći o jednočlanim rečenicama daje, u gramatici književnog jezika, primjer "odvelo ga". Pa ljudi koji govore standardnim jezikom ovo će reći samo u sprdnji. Zamislite da uključite TV i čujete spikera kako kaže: "Uhvaćen je napadač. Odvelo ga u policiju i ispitalo ga."

Kako je moguće da, s obzirom na Vaš međunarodni ugled u lingvističkim krugovima, Senahid Halilović, Dževad Jahić i Ismail Palić nisu tražili Vašu pomoć ili makar savjet od Vas prilikom rada na svom "kapitalnom projektu"?

To je najbolje njih pitati. Mislim da oni, zapravo, ne znaju da se bavim bosnističkom lingvistikom: u inostranstvu sam objavio više radova iz te oblasti na engleskom jeziku, koji je njima nedostupan. A po meni je prva zadaća univerzitetskih profesora da se obavještava o onome što se dešava u svijetu, posebno danas kada su naučna istraživanja uzela maha više nego ikada u ljudskoj istoriji. Uzmimo za primjer kloniranje životinja i ljudi: kod nas možda profesori na medicinskom fakultetu znaju šta je to, ali sigurno nemaju uslova da se time bave. U nauci o jeziku situacija je još gora: niko pojma nema šta se dešava van prostora bivše Jugoslavije.

Zanimljivo mi je čuti Vaše mišljenje o "kroatizaciji bosanskog jezika": naime, upravo su spomenuta trojica profesora uzore tražili u hrvatskim autorima, a zatim su počeli lamentirati nad tužnom sudbinom bosanskog, koji je postao ugrožen najezdom hrvatskih riječi i termina.

Kao što sam rekao, Senahid Halilović, Dževad Jahić i Ismail Palić su mnogo toga prepisali iz Hrvatske gramatike, napisane u Zavodu za hrvatski jezik. Tako Halilović, pišući o brojevima, u jednom paragrafu tri puta upotrebljava "tisuća", a jednom "hiljada". Pozivam ga da ode u bilo koje selo u BiH i oslušne šta ljudi zaista kažu. Za mene je nepoznanica zašto su brojna rješenja u našem novom pravopisu napravljena po uzoru na hrvatski pravopis. Za mene je to misterija.

No, to nije samo slučaj sa bosanskim jezikom: Hrvati u BiH počeli su pisati i govoriti misterioznim jezikom kakvim ne govore Hrvati u Hrvatskoj – čak su na FTV-u, a brojni su takvi primjeri, Šestoaprilsku nagradu imenovali u Šestotravanjsku. Ili, Srbi u Republici Srpskoj su za vrijeme i nekoliko godina poslije rata zvanično uveli ekavicu, pri čemu su, zvuči nevjerovatno ali je istinito, riječ "objekat" prevodili kao "obekat". Kako komentarišete ove i slične primjere jezičkog rasula koje za rezultat ima užasavajuću nepismenost?

Slučajevi kao što su preimenovanje Šestoaprilske nagrade u Šetotravanjsku stvari su koje više ne ulaze u lingvistiku. U lingvistici se svjesna promjena jezika zove jezičko planiranje: kada neko želi izmijeniti jezik jedne sredine u određenom smjeru, lingvista može kao znalac jezičkih procesa pomoći da se ostvari taj plan, ali sama odluka u kojem će se pravcu razvijati promjena nema veze sa lingvistikom, to je čisto politička odluka. U Republici Srpskoj bio je donesen, kao što rekoste, propis da svi govore ekavicu, ali je jezičko osjećanje toliko jako da ta politička odluka nije pobijedila, jer je vrlo teško govoriti suprotno jezičkom osjećanju. Hrvati u BiH se trude da govore hrvatskim jezikom, koji nisu ponijeli iz porodice, pa zato često ne uspijevaju: na početku neke priče kažu "netko", a kasnije "tokom". Neki primjenjuju pravila koja ne postoje u standardnom hrvatskom jeziku, kao što je slučaj sa "Predsjedništvo je BiH donijelo odluku", umjesto "Predsjedništvo BiH je donijelo..." Pregledao sam tri hrvatske gramatike i nijedna ne preporučuje da se složeni nazivi organa i institucija "razbijaju" enklitikama, a to ne rade ni zagrebački spikeri. Jedno od najnesretnijih rješenja novog (vjerovatno dosad najgoreg) pravopisa jeste pravilo da infinitiv pišemo odvojeno od sljedećeg ću, ćeš, će..., npr. radit ću. Široke narodne mase, naviknute da im je pismo fonetsko, tj. da treba izgovoriti svako slovo, sada masovno govore "javit ću se kasnije". Ljudi, u stvari, ne znaju da treba samo pisati radit ću, a izgovarati radiću. Međutim, ja sam uvjeren da to mase neće nikad naučiti sve dok se Pravopis ne promijeni.

NI MEDICINA NIJE SVETA

JEZIK ZA ZUBIMA

Da li su 60-ih i 70-ih postojale inicijative bh. intelektualaca da se zvanično proglasi i postojanje imena – bosanski jezik?

Bile su, ali ne dovoljno glasne. Ne znam da je bilo ko na nekoj javnoj tribini zagovarao ime bosanskog jezika. Bilo je govora da se neka svojstva bosanskog jezika uvaže u Pravopisu, kao što je slovo "h" koje se nije pisalo u nekim riječima mada je većina muslimana govorila "lahko" i "mehko". Sjećam se da je rahmetli profesor Muhsin Rizvić na jednom skupu govorio o tome. Znate, ponovo je štampana Gramatika bosanskog jezika s kraja devetnaestog vijeka, i ja kod kuće imam jedan primjerak. To je značajan kulturni događaj, a naslov knjige svjedoči o višestoljetnoj tradiciji naziva bosanski jezik. Početkom prošloga vijeka, pak, Sabor BiH donosi odluku da se jezik mora zvati srpskohrvatski i od tada ga niko drukčije nije zvao. Tek poslije, bilo je to za vrijeme socijalizma, govorilo se da se u BiH može zvati i hrvatskosrpski jezik.

Da li je aktuelni jezički haos, zapravo, posljedica cjelokupnog haotičnog stanja u našem društvu?

Mislim da je to dobrim dijelom tačno. U svojoj knjizi sam napisao da "pravopisci" ne mogu očekivati da se njihova pravila, među kojima su i pravila akcenta, prihvate u narodu, jer ono što oni traže od naroda nešto je što narod nikad ne može uraditi. Zato će većina njihovih pravila vječno ostati mrtvo slovo na papiru. (Psiho)lingvisti su dokazali da je skoro nemoguće izmijeniti, recimo, svoj prirodni akcenatski sistem; za to je potreban talenat i duge vježbe. Zato ni TV ni radio spikeri nikada ne kažu "završetaka". Eventualno su naučili neke lakše "pravilne" akcente kao što je "televizija". Spomenuti "pravopisci" su, naime, htjeli da isprave naš prirodni akcenat, to jeste, da se silazni akcenat ne može nigdje javiti osim na prvom slogu; međutim, mi prirodno imamo silazni akcenat na slogu koji nije prvi u nekoliko grupa riječi. No, kao što rekoh, mi živimo u opsesiji nacionalizma, i svaka nacija želi pronaći neke specifičnosti koje će je karakterisati. To je, doduše, najmanje urađeno u bosanskom jeziku, iako i u tom slučaju postoje neslavni primjeri. Profesor Faruk Konjhodžić napisao je medicinski rječnik bosanskog jezika: izvukao je neke riječi iz naftalina koje više niko pametan ne upotrebljava, a štampanje je finansirala ANU BiH. Žali Bože para!

U knjizi Totalni promašaj ukazujete i na činjenicu da su čitavi dijelovi Pravopisa bosanskog jezika nedovoljno obrađeni, ali me zanima da li ste spremni za istim stolom s argumentima razgovarati sa Senahidom Halilovićem, Dževadom Jahićem i Ismailom Palićem?

I tekako da sam spreman. Čak mislim da je civilizovan razgovor jezičara iz BiH prva stepenica na putu ka poboljšanju lingvističke situacije u našoj zemlji. Možda sam i ja u svojoj knjizi negdje pogriješio, i volio bih da mi oni ukažu na to. Uvijek sam smatrao da mi je onaj ko me pošteno i argumentovano kritikuje najveći prijatelj, a uvijek mi je bio sumnjiv onaj ko me samo slavi i tapše po leđima.

Da li će tada biti moguće jednom i zasvagda izbiti nacionalističke adute o nepostojanju bosanskog jezika koje javno iznose zagrebački profesor Dalibor Brozović i njegovo beogradski kolega Ivan Klajn?

Zaista sam šokiran tim njihovim izjavama. Za prepoznavanje bosanskog jezika kao posebnog čak nije potrebna ni neka lingvistička sofisticiranost: svaki laik će prepoznati Bosanca čim otvori usta. Naime, najizrazitija osobina bosanskog jezika je čuvanje "klasičnog" (vukovskog) akcenatskog sistema, koji je davno poljuljan u Srbiji i Hrvatskoj. A dvojici svojih uvaženih kolega – Daliboru Brozoviću i Ivanu Klajnu – moram reći da imaju isti problem koji ima ogromna većina lingvista sa područja bivše Jugoslavije: ili slabo raspoznaju akcente ili se ne bave njima.
Napomena: Dobra osnova za razmisljanje, sta to mi danas ucimo kao bosanski jezik.Iz tog razloga nije cudo sto nastade onaj vic.

Posao Mujo kod Sulje.Pozvoni na vrata a iz stana se javi Suljo. "Tko je" pita Suljo. "TMujo" odgovara Mujo "a sta zeliz Mujo", "zelim da zajedno popijemo jednu kavicu".

citat:

---

yugi wroteZašto bi ja kao Bošnjak nekome nametao kojim jezikom da govori?Apsolutno mi ne smeta to što se na Federalnoj Tv (svako drugo veče ja mislim)emituje dnevnik na Hrvatskom jeziku.Zašto bi mi to smetaloFamozna kroatizacija Bosanskog jezika, ako ćemo pravo više dolazi zbog sveprisutne gledanosti hrvatskih kanala.Ponekad u govoru moje male raje primjetim poneki izraz koji eto i nije baš imanentan uslovno rečeno "našem" govoru ali Bože moj ne treba sad od toga praviti dramu.
Naravno da bi kao prije svega Bosanac volio da jednoga dana svi u BiH kažu da govore Bosanskim jezikom,

---

citat:

---

Black0ut wrote:




a mi svoj bosanski maksimalno silujemo rijeecima poput povijest, nogomet, gledatelj, uvjet, itd... jer eto, i to je tolerancija.

---

citat:

---

Pogledaj samo ove oriujentalne persijske, arapske i turske rijeci koje su usle u bosnaski, hrvatski i srpski jezik, za koje mi danas gotovo nemamo zamjene:

admiral, ajvar, aksamluk, alat, algebra, alhemija, arsenal, bakar, basta, behar, besika, boja, bor, bubreg, burek, cifra, carapa, carsaf, cekic, cesma, celik, cerga, cizma, coban, corba, cevap, cilim, corav, cufta, dernek, ducan, duhan, durbin, dustaban, dzep, djon, ekser, ergela, guba, gurabija, halva, hapsiti, hasis, hosaf, jastuk, jorgan jorgovan, jufka, juris, kafa, kafaz, kajak, kajgana, kajmak kajsija, kalaj, kalemiti, kalup, kapija, karaula, karavan, kasika, kat, katanac, kicma, komsija, krec, kula, kundak, kutija, lakrdija, les, limun, makaze, majmun, majstor, mama, mangup, mastuluk, marama, matirati, memla, miraz, odja, ortak, pamuk, papuca, parce, pekmez, peskir, pirinac, pita, rakija, rusvaj, saksija, veresija, zanat, zavrzlama, zenit, itd, itd.

---

citat:

---

Meni je logoicno da se jezici naroda koji zive ZAJEDNO mijesaju pa me zanima zasto tebi smeta da u nasem govoru imamo i izraze iz hrvatskog i srpskog a ne smeta ti ogroman broj rijeci iz njemackog, turskog, italijanskog, i manje franuskog?

---

citat:

---

Black0ut wrote:
Meni kao bosnjaku ne smeta da svako govori jezikom...

Ali ono sto mi sigurno smeta je sto voditelji koji su bosnjaci i koji su duzni prema nama bosancima da govore na bosanskom jeziku

---

citat:

---

Dajdza wrote:
...

---

Statebriga

citat:

---

BOSANSKI JEZIK JE JEZIK SVIH BOSANACA, A NE SAMO BOSNJAKA! JE L' JASNO!?

---

citat:

---

Dajdza wrote:
Priupitaj nekog Hrvata ili Srbina u BiH, da li se slaze sa tvojom uopstenom tvrdnjom. Ako se oni sloze, onda nema razloga da tu definiciju ne prihvatimo.

---

citat:

---

Dajdza wrote
Hrvatima i Srbima ni na pamet nece pasti da kazu "nana", "nena", "tecic ili tetka", kahva" itd, a li ce puno Bosnjaka kazati "baka", stric ili stricevic", "kava ili kafa". Ono sto Hrvatu ili Srbinini u snu ne mozes pasti na um, Bosnjaku moze. Hrvat ili Srbin nikad svom dijetu nije dao ime Sulejman, Mustafa, Kenan itd, bez obzira sto zive zajedno sa Bosnjacima, ali pogledaj koliko je Bosnjaka svojoj djeci dalo lijepa hrvatska ili srpska imena.

Zasto? Hrvati i Srbi drze do svog nacionalnog ponosa a Bosnjacima vise od 100 godina ispiraju pamet tvrdnjama "neopredijeljen, "Musliman" u nacionalnom smislu, "nacionalno odredjenje Bosnjak je od juce", "bosanski jezik nikad nije postojao". itd,itd.
Rijeci koje mahom koriste Bosnjaci, oni upotrebljavaju samo onda, kad se zele tebi narugati.
Ponovo pitam zasto? Pa oni znaju da narod bez jezika i nacionalnog odredjenja nije nista, samo to ne znaju neki Bosnjaci. Zbog toga ce jos malo ostati i bez ono malo Bosne. U Hercegovini ih vise i nema izuzev u Stocu, a kako im je citamo svaki dan.

---

Evo hrvati napravili intervju

Zanimljivo :

http://www.tportal.hr/kultura/knjizevnost/172280/Pisac-iz-Bosne-ciji-je-roman-NY-Times-uvrstio-medu-100-najboljih.html

INTERVJU: ISMET PRCIĆ
Pisac iz Bosne čiji je roman NY Times uvrstio među 100 najboljih
..................
Postoje li planovi za prevođenje romana 'Shards' na bosanski, odnosno hrvatski ili srpski jezik? Koliko vas uopće zanimaju reakcije na roman s ovih područja i je li ih već bilo?
Pisali su mi iz jedne izdavačke tvrtke da su zainteresirani objaviti 'Shards' u Hrvatskoj. Nisam to htio uraditi iz prostog razloga što sam čitao neke nove prijevode moderne američke književnosti na 'naše' jezike i nekako su me razočarali. Moj omiljeni pisac, Beckett, gotovo je sve svoje tekstove sam prevodio s engleskog na francuski i obratno, tako da su engleska i francuska verzija 'Čekajući Godota' dosta različite; neki kažu da je francuska smješnija. Najviše bih volio sam prevesti 'Shards' jer znam oba jezika, i to ne da 'prevedem', nego da roman ponovo napišem, samo ovaj put na jeziku kojim se pričalo u Tuzli devedesetih. Mislim da bi protagonistov glas trebao zvučati tako. I baš kao što Irvine Welsh piše na škotskom dijalektu, a William Faulkner na južnjačkom, a mogu ih čitati svi koji govore engleski, tako isto mislim da bi i 'Shards' trebao biti na tom specifičnom bosanskom koji bi čitatelji iz sve tri države mogli razumjeti. Sad, hoće li se to desiti i kada, ja stvarno ne znam.