http://www.disturbia.com/

izgleda simpaticno, budem pogledo u kinu pa ostavim "impresije"  

bhdani:

Kinopremijera



U Stambolu, na Bosforu


Dokumentarni film: Prelazeći most - zvuk Istanbula (Crossing the Bridge - The Sound of Istanbul); režija: Fatih Akin; učesnici: Alexander Hacke, Baba Zula, Mercan Dede, Erkin Koray, Duman, Orient Expressions...; produkcija: Njemačka/Turska, 2005.

"Konfučije kaže - da bi shvatili nečiju kulturu, moramo slušati muziku koju stvaraju. Muzika vam može reći sve o mjestu." Ovu Konfučijevu misao na samom početku filma citira Alexander Hacke, basista kultne njemačke grupe Einstürzende Neubauten i čovjek koji je radio muziku za film Glavom kroz zid režisera Fatiha Akina. Upravo je to iskustvo stečeno u radu na ovome filmu ponukalo Hackea da se sa Akinom ponovno vrati u Istanbul te da svijetu predstave Istanbul kroz muziku koja se u njemu stvara. Pokazalo se da to nije nimalo lak posao. Wimu Wendersu je bilo jednostavno s Lisabonom dok je radio Lisbon Story. Iako mu to nije bilo u prvom planu, dovoljno je bilo pronaći Madredeus i pustiti ih da odsviraju nekoliko pjesama pa da se portugalska metropola doživi u najljepšem svjetlu. I s filmom Buena Vista Social Klub Wenders je postigao isti efekt. Portretirajući članove legendarne kubanske grupe, Kubu je približio ostatku svijeta bolje nego bilo koje djelo do tada viđeno. Ali i Lisabon i Kuba su laki zalogaji u odnosu na Istanbul. Jedan od istanbulskih muzičara kaže da je Istanbul most preko koga je prešlo sedamdeset i dva naroda (ko ih samo tolike prebroja?!). I ako je svaki drugi koji je prešao Bosfor ostavio po jednu mrvu traga u današnjem Istanbulu, onda je riječ o jednom konglomeratu koji je najjednostavnije objasniti muzikom.

Lijep i ružan, i hladan i topao, sve u isto vrijeme, Istanbul je utočište gotovo svih muzičkih pravaca koji nastaju negdje u svijetu. Tu su reperi i reperke, tu je i hip-hop, tu je i babo jednog hip-hop muzičara, koji se s pravom pita gdje je tu muzika jer se u njegov vakat slušao Jimi Hendrix, a provjereno je da je Hendrixovo stvaralaštvo uistinu bilo muzika. Ali i za babu u Istanbulu ima muzika. Bilo da je to Baba Zula, bend koji gaji psihodelični, underground zvuk ili je to Mercan Dede, muzičar kojeg ćemo, inšallah, biti u prilici i u Sarajevu osejriti u sklopu XI Jazz Fest Sarajeva.

Kažu da ni Baba Zula ni Alexander Hacke neće izostati s predstojećeg jazz festivala, ali otom-potom, prvo treba pogledati film Prelazeći most - zvuk Istanbula pa tek onda pohititi na festival. Jer film ipak nudi kompletniju sliku o Istanbulu. Treba saslušati i istanbulske Rome, pa Siyasiyabend, ulične svirače i njihov jad i čemer, a jada i čemera nema ni blizu dok Kurdi ne zapjevaju, pogotovo kad to Aynur radi. Treba čuti i Müzeyyen Senar, istanbulsku damu, koja kaže: "Moj glas i ja imamo osamdeset šest godina". Već sedamdeset i dvije godine pjeva. Kad priča, muca. Treba čuti i... Ne možemo ih sve prebrojati. (N. Džanko)

hoj ljudi ja ovo mogu gledat indefinit broj puta ...


 

Kinopremijera



Žene koje ne smiju gledati fudbal uživo


Zaleđe; režija: Jafar Panahi; uloge: Sima Mobarak Shahi, Safdar Samandar, Shayesteh Irani; Iran, 2006.

Žena u Iranu ne može biti sama na javnom mjestu. Mora biti u pratnji, jal´ svog čovjeka, jal´ brata, oca, amidže, amidžića, tetka, tetkića, daidže, daidžića ili kakvog drugog člana bliže familije. Može li ko za pratnju doći u obzir iz trećeg, četvrtog koljena, pitanje je - ali, sama landarati po javnim mjestima nećeš, da si iz oka ispala! Bavio se iranski režiser Jafar Panahi u filmu Krug problemima sa kojima se nose one iranske nevoljnice koje nijedne muške glave u familiji nemaju, a opet bi, grješnice, da šetaju okolo po javnim mjestima. Umjesto da sjede kod kuće i eventualne društvene potrebe podmire kako je i red, s kafe na kafu, od kone do kone, sve provlačeći se kroz veš na štriku prostrt po avlijama. Ali jok! Ono bi samo na javna mjesta. Ono bi da šeta samo po trgovima velegradskim, da zaviruje po dućanima. A čak i bosanskohercegovačko iskustvo zna kako se takvo jedno zavirivanje u dućane završi. Sjetimo se: Uđe Fata u magazu sama, za njom Mujo zamandali vrata... I što bi, bi. Da se ne bi puno gatalo, što bi bilo kad bi bilo, u Iranu ima Revolucionarna garda koja o tome vodi računa.

Režiser Panahi u filmu Zaleđe tretira situaciju kad ženskoj u Iranu na um padne da prisustvuje nogometnoj utakmici. Utakmica važna. Selekcija Irana igra protiv Bahreina za kvalifikacije na Svjetsko prvenstvo. Cijela zemlja je na nogama. Samo žene nisu. Ima prenos na televiziji. Sjedi kod kuće, heklaj ako ti je baš ćeif i gledaj prenos. Na stadion ne može. Na stadionima se puno psuje i kune, a to nije za ženske uši. Tako kaže vojnik Revolucionarne garde hapseći žene po stadionu. Džabe što one kažu da su tvrde na ušima i da ih ono što bi eventualno čule na stadionu neće pokvariti. On ne sluša njihove molbe i ne pušta ih iz kafeza, gdje ih je zatvorio. Ljut je jer je umjesto na stadionu trebao ostati kod kuće na dopustu. Osta´ livada nepokošena, a one bi na utakmicu gdje se psuje i puno kune Bahrein. Neće moći. Za takve ženske slučajeve, koji vole da navijaju na utakmicama za iransku reprezentaciju u Iranu, rezerviran je Odjel za poroke. Strašno! Nit´ su krale, nit´ su se prostituirale, samo bi navijale za svoju reprezentaciju. Zločin? Ama, nije to toliki zločin, nego praktičan problem. Na iranskim stadionima nema ženskih toaleta. I šta će ono kad mu dotuži da mora ići na toalet. Na stadionu se naslušalo psovki i kletvi, a kad uđe u muški toalet, znamo šta sve piše po onim pločicama. Da bog sačuva i sakloni. Neka, brate, fino sjedi kod kuće i gleda prenos. Može i heklati. Može šta hoće, samo da ne izlazi iz kuće. (N. Džanko)

Abu care de nam skini ove sarajevske duhove

Ja bih al bojim se necu stic posto sutra opet odlazim a znas kako preko vikenda sporo se skidaju ovi fajlovi na Emule i Acerojsu

Gledao sam jedan dobar srbijanskii film "Klopka" godina 2007. dobio je i neke nagrade.

Da li se iko sjeca filma "Cigani lete ka nebu"?Mislim da je bio Ruske produkcije i pokusala sam da ga nadjem u USA ,ali nema teorije.Nemogu ni na webu da ga nadjem.

Im Legend,,, Dobarrr....
ne znam da li primjecujete koliko je Smith promjenio stil glume... emotivne scene su mu postale jake ko zmlja. Pocita negdije da je proveo par dobrih mjeseci u Indiji... Bolliwood... navodono sa jednim od najboljih njihovih glumaca,,, neka Khan il vako nesto... bas da bi poradio na glumi emocija... neznam dali je isitna ali jedno je sigurno... kad je usu pvi put za kerom u onu zgradu... frajer je tako dobro odglumio strah da sam se ja sav sasro gledajuci... tema je poznata ali nacin na koji je ovaj put ispricana je bas orginalan... meni se bezbeli svido film... vama? 

citat:

---

Royal Lion wrote:
Im Legend,,, Dobarrr....
ne znam da li primjecujete koliko je Smith promjenio stil glume... emotivne scene su mu postale jake ko zmlja. Pocita negdije da je proveo par dobrih mjeseci u Indiji... Bolliwood... navodono sa jednim od najboljih njihovih glumaca,,, neka Khan il vako nesto... bas da bi poradio na glumi emocija... neznam dali je isitna ali jedno je sigurno... kad je usu pvi put za kerom u onu zgradu... frajer je tako dobro odglumio strah da sam se ja sav sasro gledajuci... tema je poznata ali nacin na koji je ovaj put ispricana je bas orginalan... meni se bezbeli svido film... vama?

---

Cloverfield, gledao neki dan, simpa malo za promjenu (dugo nije bilo Blair Witch "instanci"). Mada se radnja malo prebrzo deshava nakon prvih smor 10 minuta.

Odoka ne gine 2-ca sljedece godine.

Popcorn movie.