Slomljeni zagrljaji (Los abrazos rotos)


Slijepi pisac suočava se s demonima prošlosti u melodrami Pedra Almodovara u kojoj fatalnu ženu opet glumi Penelope Cruz.

Jedan čovjek živi i radi u mraku. Prije 14 godina doživio je tešku prometnu nesreću u kojoj je, uz vid, izgubio i ljubav svog života - Lenu. Imao je dva imena. Jedno je Harry Caine, povremeni pseudonim. Drugo je Mateo Blanco, njegovo pravo ime koje koristi svakodnevno i kojim potpisuje svoje filmove.

Poslije nesreće Mateo preuzima svoj pseudonim, Harry Caine. Jedne noći njegov prijatelj Diego doživi nesreću i Harry se odluči brinuti o njemu. U jednoj od dugih besanih noći, on Diegu ispriča priču, zapravo bolnu autobiografiju. Priču potvrđenu fotografijom zaljubljenog para, Matea i Lene. Fotografiju koju je netko iskidao u tisuće dijelova, sa slomljenim zagrljajima za posljedicu...





'Slomljeni zagrljaji' su najduži i najskuplji Almodovarov film u kojem se slavni filmaš opet vraća romantičnim i melodramatskim motivima, i to opet uz Penelope Cruz u koju je zaljubljen kao redatelj. Kritičari ovaj film smatraju solidnim ostvarenjem, mada ga još ne svrstavaju u vrh najboljih radova španjolskog majstora.

Kritičar Independenta zaključio je da je 'perfekcionist Pedro' 'izgubio svoju strast' i napravio 'celebralni, klinički film o stvaranju filmova'. Novinar Screen Dailyja je sličnog mišljenja i misli da će 'ova noirevska melodrama uzbuditi Almodovarove vjerne fanove ali bi opću publiku mogla ostaviti zbunjenom.'

Čuvarica svoje sestre (My Sister's Keeper)


Mala Anna začeta je da svojoj bolesnoj sestri služi kao 'materijal' prilikom operacija koje joj produžavaju život. No, Anna odluči odbiti važnu operaciju i tako posvađa i obitelj.

Život Sare i Briana Fitzgeralda, koji imaju maloga sina i dvogodišnju kćer Kate, stubokom se mijenja kada saznaju da Kate ima leukemiju. Njihova jedina nada je začeti još jedno dijete koje će spasiti Katein život. Kod nekih bi takav genetski inženjering uzrokovao moralne i etičke dileme; ali obitelj Fitzgerald spremna je učiniti sve što je potrebno kako bi Kate preživjela. A za to je potrebna Anna.

Tijekom svojih mladih života sestre se podvrgavaju brojnim medicinskim postupcima i život provode u bolnici – a to je samo jedan dio njihovog inače normalnog obiteljskog života. Sara (Cameron Diaz) je supruga i majka koja je napustila svoju odvjetničku karijeru kako bi se brinula za kćer i ponekad je izgubljena u ulozi skrbnika koji pokušava spasiti Katein život. Brian (Jason Patric) je njezin suprug koji je iznimno snažan i pomaže joj u svemu, no ponekad se zbog snage i odlučnosti svoje supruge osjeća nemoćno i pasivno. A njihov jedini sin Jesse (Evan Ellingson) katkad je potpuno zaboravljen jer su Kate i Anna u centru pažnje.

Sve dok Anna, kojoj je sada 11 godina, ne kaže ne. Pokušavajući se izboriti za medicinsku emancipaciju, Anna angažira odvjetnika (Alec Baldwin) i tako započinje suđenje koje podijeli obitelj... i koje bi Kateino krhko tijelo moglo ostaviti u rukama sudbine.



'Čuvarica svoje sestre' temelji se na istoimenom provokativnom romanu spisateljice Jodi Picoult. Kada je privukao pažnju filmaša Nicka Cassavetesa, roman je već bio bestseler i omiljena tema diskusija i debata u književnim klubovima diljem svijeta. U posve različitim filmovima kao što su 'John Q' i 'Alpha Dog' Cassavetes je istražio razne nijanse ljudskog stanja, prirodu ljubavi, slobodnu volju i ljudsko dostojanstvo – a te su teme obrađene i u romanu Jodi Picoult.

Kritičari su filmu dali osrednje ocjene, a Rogeru Ebertu film je dobar i hvali ga kao parabolu o zastupnicima i protivnicima prava na pobačaj. Uglavnom svi ističu sentimentalnost filma, pa Jason Buchanan (TV Guide) preporučuje da se film prikazuje 'u kinima koja imaju pretince za maramice pri ruci.' S druge strane, u Los Angeles Timesu zaključuju da 'u pripovjedanju srcedrapaljnih priča postoji fina granica između dirljivog i manipulativnog', a redatelj Cassavetes je po njima 'prekoračio tu granicu.'


* FilmskiNet

citat:

---

Ljudi, ima li neko da mi preporuči kakav dobar horor? Ali ono bas da valja...jer se ne prepadam lako

---

Stigao je trailer za Burtonovu 'Alisu u zemlji čudesa'



Približava se dan kada će vas kroz čudnovatu, mračnu, zečju rupu provesti Tim Burton. Njegova Alisa u zemlji čudesa u kina će stići iduće godine. Glumačka ekipa u sastavu Mia Wasikowska, Johnny Depp, Helene Bonham Carter, Anne Hathaway i Michael Sheen pripremila je pravu poslasticu za ljubitelje popularne bajke Alisa u zemlji čudesa.


Iako je premijera ove posve neobične i originalne Alise prema scenariju Tima Burtona zakazana za ožujak iduće godine, u javnost je procurio službeni trailer . Stoga pogledajte kako izgleda kada ćaknuta ekipa zemlje čudesa – Alisa, Ludi Klobučar, Crvena Kraljica, Bijela Kraljica i Bijeli Zec – igra po Burtonovim pravilima.




* Izvor: Net.hr

Novi 'Moby Dick' – najskuplji TV film svih vremena





Slavni roman Hermana Melvillea iz 1851. o jednonogom kapetanu Ahabu i njegovu opsesivnom lovu na lukavoga bijelog kita koji mu je odgrizao nogu dosad je već mnogo puta ekraniziran u ovom ili onom obliku. Za novi Moby Dick minhenski producenti u suradnji s RTL-om odvojili su vrtoglavi iznos od 25,5 milijuna dolara.


Najpoznatija je filmska adaptacija John Hustona iz 1956. za koju je scenarij pisao Ray Bradbury, a Ahaba je glumio Gregory Peck. Godine 1998. snimljena je TV verzija s Patrickom Stewartom kao Ahabom, a Gregory Peck je za svoju posljednju ulogu u karijeri, epizodnu ulogu svećenika iz Natucketa, oca Mapplea (koju je u filmu iz 1956. glumio Orson Welles) osvojio Zlatni globus.

U novoj produkciji, koja je već počela snimanje u Halifaxu u Kanadi, a uskoro se seli na Maltu kako bi se snimile pomorske scene, Ahab je William Hurt, a otac Mapple je Donald Sutherland.

Ahabov prvi časnik Starbuck je Ethan Hawke, a Ahabovu "dijete-ženu" koju je ostavio za sobom da bi lovio bijelog kita glumi Gillian Anderson. Pripovjedača Ishmaela, ključni lik čijom slavnom rečenicom "Zovite me Ishmael" cijeli roman počinje, a (nadamo se da vam ne kvarimo ništa, ipak je to odavno poznato) rečenicom "... i jedino ja preživjeh da vam ovo ispričam" završava, glumi Charley Cox ("Zvjezdana prašina").



* Izvor: Večernji.hr

Prvi hrvatski gay film



Što bi se dogodilo kada bi se zaljubila dvojica kršnih momaka koji plešu brake dance i govore u stihovima, a odazivaju se na imena Romeo i Julio i k tome žive u Splitu, zapitao se prije nekog vremena mladi splitski redatelj i scenarist Ivan Perić. Vođen tom mišlju, odlučio je snimiti prvi hrvatski gay mjuzikl u kojem glume samo muškarci, a jedina pripadnica ženskog spola koja se prošetala pred kamerama je mačka.


U intervjuu za Splitski portal, mladi je redatelj ispričao kako se rodila ideja, kako su reagirali drugi te što očekuje od filma.

Perić, inače student sociologije te plesač break dancea, izjavio je kako je to njegov prvi dugometražni film. Ideja se rodila iz čiste zezancije, no naišla je na odobravanje mnogih te je tako nastao ovaj filmski uradak. Cijela filmska ekipa bila je toliko oduševljena scenarijem da je odmah pristala na pro bono sudjelovanje.






''Korištena je oprema Kino kluba, tako da je najveći trošak otpao na kostime glumaca, a najveći problem u svemu tome bili su nepovoljni vremenski uvjeti odnosno vrućina s obzirom da se film snimao od svibnja do kolovoza'', izjavio je mladi redatelj za Splitski portal.

''Dok smo snimali vani imali smo dosta susreta s prolaznicima, većina ih je dobro reagirala na prizor nabildanih našminkanih mladića s perikama i u minici, mislili su da snimamo za neku emisiju privatne televizije. Eto, možda će se neki začuditi, nismo imali neugodnosti. Poneka dobacivanja i razgoračene oči su ipak za očekivati'', rekao je Perić.

''Prvotna ideja je bila imati trash priču, trash likove, ali vrhunsku produkciju - oprema za snimanje je iz Kino Kluba Split, zvuk je obrađivan u Digiacoustic LTD glazbenom studiju, soundtrack su radili momci iz Killa Tequilla i DJ Flex...''

Konačnu će ocjenu uskoro dati splitska publika na skoroj premijeri sredinom listopada u Kinoteci Zlatna vrata.



* Izvor: Net.hr

Capitalism: A Love Story by Michael Moore




"Ovo je priča o zločinu.
No, to je također ratna priča o borbi između društvenih klasa.
Ovo je i film o vampirima u kojem se 1% s vrha piramide hrani ničim drugim nego nama.
I naravno, ovaj film predstavlja i ljubavnu priču, samo šteta što se radi o nasilnoj vezi.

U njemu se ne radi o pojedincu kao što je Roger Smith, ili o korporaciji, niti o nekoj temi kao što je zdravstvo.
Ovo je velika enchilada.
To je stvar koja dominira životima sviju nas, ekonomija.
Napravio sam ovaj film kao je zadnji kojeg će mi dopustiti da snimim.

Ovaj film je u biti komedija", Michael Moore.


Prvobitno najavljen kao direktni nastavak filma Fahrenheit 9/11 (2004 godina) u kojem je autor potresao svijet pokazujući nam laži administracije Bush (odnosi sa Bin Ladenom, investicijski fond Carlyle, rat u Iraku,...), nakon što je George Bush bio izabran po drugi puta za predsjednika, Moore je postupno odlučivao da će se film više fokusirati na korporativnu Ameriku, sve do ekonomske krize 2008 godine i posljedica financijskih spašavanja na Wall Street-u, nakon čega je Michael preradio film u kojem su sada globalna financijska kriza i sramota koja se desila glavna radnja.
Michael Moore-ov dokumentarac o globalnoj ekonomskoj krizi, "Capitalism: A Love Story" će se natjecati za glavnu nagradu na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji.
U ovom novom filmskom ostvarenju, Michael Moore obećaje nova otkrivenja koja su u stanju udariti američki sustav oružjem svjedočanstava, dokumentarnih dokaza i ironije koji govore sami za sebe.



Dokumentarni film "Kapitalizam: Ljubavna Priča" istražuje uzroke globalnog gospodarskog kolapsa i na komičan način opisuje korporativne i političke laži koje su kulminirale u onom što Michael Moore naziva "Najveća Pljačka U Povijesti", masivni transfer novca poreznih obveznika prema privatnim financijskim institucijama.

Antikrist

BHDANI:

Film: Zašto (ni)je mizogin film Antikrist Larsa von Triera



Baš zgodan horor

Otkako je na Kanskom festivalu premijerno prikazan Antikrist, najnoviji Trierov film, napadan je sa skoro samodopadnom mržnjom. "Ekumenski žiri" Kanskoga festivala dodijelio mu je, za njega posebno izmišljenu, anti-nagradu, za "film sa najviše mizoginije, djelo samoproglašenog najznačajnijeg redatelja na svijetu"



Trier ni u jednom svome filmu ne dopušta da zaboravimo kakve smo sve ideje spremni slijediti
Nije najveći problem filmova danskog redatelja Larsa von Triera to što provociraju, očito, ono najgore u uvrijeđenim građanskim masama. Najveći problem Trierovih filmova je to što, paradoksalno, predstavljaju jedan hermetičan, samodovoljan svijet, ispunjen vlastitim i u sebi opravdanim motivacijskim silama, zasnovan na nekoj vrsti socijalnog eksperimenta, koji uprkos svemu tome neodoljivo poziva u sebe, te proziva i polemizira sa onim što nas čini ljudima: našim slabostima.

Demonska priroda ženskoga Otkako je na Kanskom festivalu premijerno prikazan Antikrist, najnoviji Trierov film, napadan je sa skoro samodopadnom mržnjom. "Ekumenski žiri" Kanskoga festivala dodijelio mu je, za njega posebno izmišljenu, anti-nagradu, za "film sa najviše mizoginije, djelo samoproglašenog najznačajnijeg redatelja na svijetu". Negativnoj je atmosferi doprinijela činjenica da je na press-konferenciji Festivala Trier izjavio kako je film rezultat njegove duboke depresije, u kojoj je bio nesposoban operirati kamerom.

Glavni likovi filma su Ona i On, bračni par koji se nastoji nositi sa gubitkom sina, koji je pao kroz prozor, nastojeći dohvatiti sniježne pahulje, dok su oni vodili ljubav u susjednoj sobi. Nakon sahrane, Ona podlegne bolu, i provodi mjesece u bolnici, budeći se potpuno nesposobna za život. Nezadovoljan načinom na koji je liječena, On, i sam psihijatar, odlučuje joj pomoći, tako što će terapijom pokušati utvrditi njen najveći strah. Iako mistični aspekt filma i sam redatelj emancipira od tumačenja, to nije razlog da se ne primijete neki od očitih simbola. Ona i On likovi su bez imena, i putuju kroz četiri faze koje nastupaju nakon šoka zbog smrti sina. Film je podijeljen u četiri poglavlja (Tuga, Bol - vladavina haosa, Očaj i Tri prosjaka), te Prolog i Epilog. Kontroverzna Ona, budući da proživljava promjenu, nositelj je radnje. Pošto i najhirovitiji filmski scenariji zahtijevaju određeni stupanj konkretnosti, sila prirode, nepredvidiva, strašna i strana, utjelovljena je u ženskome liku, dok je zapravo priroda u koju je smještena radnja filma svijest kroz koju posmatramo događaje. Trier je to pokušao dati gledatelju do znanja klasičnim tehnikama horora - nestabiliziranom kamerom, uz osjećaj da gledamo scenu očima uhode. Cijela je atmosfera dodatno očuđena neprekidnom bukom koju prave žirevi po krovu kolibe, usred hrastove šume simboličkoga naziva Eden, u kojoj dvoje supružnika završe svoj izlet u Njeno "mjesto najvećega straha". Ona je, međutim, već bila tu: provela je cijelo ljeto, posljednje u životu svoga sina, pišući disertaciju o ginocidu, srednjovjekovnom genocidu nad ženama. U jednoj od najpoetičnijih scena, ona pripovijeda mužu o boravku tamo: "Žirevi su padali, i padali. I umirali, i umirali. I tada sam čula nešto što nisam nikada prije: plač svega čemu je mrijeti."

Ona pokušava objasniti kako je doživjela nešto što će je natjerati da mrzi ne samo svoju, žensku prirodu, već, kako kaže: "prirodu svega što postoji", odbacujući svoju tezu i prihvatajući učenje o demonskoj prirodi ženskoga tijela. Na kraju, ona kažnjava i sebe i svoga supruga - kastracijom, odnosno sakaćenjem genitalija.

Mitologija podsvijesti Odabir teme unaprijed je okarakteriziran kao njena afirmacija. Međutim, Antikrist je, prije svega, priča o tome šta ljubav može postati. Na nivou drame, najteže spoznaje tiču se monstruoznih obličja koja ljubav poprima kada se udruži sa svijetom u kojem vlada nihilistička sila prirode.

U čemu je, dakle, problem sa Trierovim odnosom prema ženi u ovome filmu? To što je glavna junakinja u mraku svoje svijesti pronašla ideju koja ju je odvela u propast? U tome što možemo pronaći vezu između njene spoznaje o demonskoj prirodi vlastitoga tijela i činjenice da, nakon što joj se jednoga ljeta ta misao uselila u svijest, njen sin gine, dok ona zadovoljava svoju seksualnu želju? Nije li i njen suprug učestvovao u tome činu? Da li je igdje u filmu naglašeno da je njeno usvajanje mizogine dogme ispravno (ne zaboravimo da je izgubila razum)? Nije li je razum njenoga supruga, koji je pokušao pronaći spas za njenu i svoju dušu, odveo u veću propast? I na kraju, jedno od najvažnijih pitanja - čine li oni išta iz drugog razloga, osim ljubavi?

Mračna i potisnuta priroda svakoga ljudskoga bića, demonska priroda ženskoga tijela, razum kao alat kojim se može negirati Bog, život, smisao i kojim je moguće, u sofističkoj igri logike, izvesti najapsurdnije zaključke, ženska zavist na penisu i cijela mitologija podsvijesti - ništa od ovoga nije izmislio baš - Lars von Trier.

Mnogo je lakše optužiti božića-redatelja, nego velike bogove naše povijesti, od pjesnika, preko psihoanalitičara, do vjerskih dogmatika. Trier ni u jednom svome filmu ne dopušta da zaboravimo kakve smo sve ideje spremni slijediti, ako bi one objasnile svijet tako da mi snosimo najmanju odgovornost za njegova zla. Redatelj hladno tvrdi da film nije religiozan, a da je naslov "baš zgodan" za jedan horor.

Antikrist sigurno nije Trierov najbolji film. No, ne stoji ni tvrdnja dijela kritike da je prepun bespotrebnih scena - samo u njegovom Prologu više je koncepta nego što ga ima u hiljadama "potrebnih" filmova koji se štancaju na traci. Iz njih ćemo naučiti da Uma Thurman može, pored sveg svog alienskog seksepila, hodati po zidu sa samurajskim mačem. I još se pretvarati da sve to ima veze sa nekakvom parodijom šunda, punom zabavnog i plastičnog nasilja, te atraktivno upakirane senzualnosti, koja uopće nije mizogina - "ženske" u kratkim kariranim suknjama tamo su opasne nindže, i potpuno su emancipirane. Od stvarnosti.

Parodija grčke tragedije Kao horor, Antikrist je prosječan. Njegov stvarni horor (u značenju iskonskoga straha) proizilazi iz odnosa među likovima. Ono što vidimo u Prologu nije ubistvo, ali je od njega potresnije. Iz činjenice da niko od likova nije krivac za tragediju, proizilazi najveća tragedija od svih. Stavljajući slučajnost na mjesto Boga, Trier stvara parodiju grčke tragedije.

Redatelj se u intervjuima pita kako je moguće da postoji poziv na cenzuru nasilja u filmu, kada su ljudi uvijek gladni nasilja u stvarnosti? Vjerovatno zato što se nasilje u stvarnosti shvata kao elementarna nepogoda, kao nešto što od nas ne zavisi. Nasilje u fikciji ima svoga autora, i tu ni Tarantino nije pošteđen.

Gledatelja sa scenom sakaćenja povezuje samo bol. Žena u Antikristu ni jednoga trena je ne prestaje osjećati, kao ni požudu, koju koristi kako bi skrenula misli sa boli. Kriveći za smrt sina sve ono zbog čega je vrijedilo živjeti i voljeti, Ona provodi svoju brutalnu kaznu.

Jer, njen strah od prirode dolazi od spoznaje da je priroda ono što nas zauvijek odvaja od ljudskosti. Njen primarni strah od Njega, muškarca, rezultat je shvatanja da ljubav ne štiti od zla, da ona nije princip duše, nego nezaustavljiva prirodna sila, vođena nečim nama nepoznatim, i zato strašnim. Pažljiv će gledalac lako uočiti dvije priče: onu o ravnodušnoj prirodi - Bogu, i onu o razarajućoj prirodi - čovjeku. Antikristu.

Na kraju, ko/šta je Antikrist? Da li je to Ona, koja sebi ne može oprostiti svoje tijelo, koja, nakon smrti djeteta, više sebi ne može oprostiti zadovoljstvo? Da li je to On, koji spašavajući svoju ljubav, ali i svoj ego, pokušava izliječiti svoju ženu dogmom koja je drukčija, ali jednako snažna kao i ona srednjevjekovna kršćanska - dogma o razumu kao prosvjetitelju, kao jedinom principu koji nas odvaja od životinja, kao jedinom spasu od haosa tjelesnog? Da li je Antikrist, na kraju, njihov izgubljeni sin, njihov "pali anđeo", na čijim se autopsijskim slikama vidi deformacija stopala, koje liči na kopito? Koga mrzi Antikrist, žene ili muškarce, ili možda djecu, ili mi samo jako mrzimo sebe? Šta to Lars von Trier ne može čovjeku oprostiti? Đavo je u pitanjima.

Pu majku mu, i ovdje dzaba postavljam tekstove, nit ovo ko cita, nit komentarise ni koji njeznik.

Jebo li vas spiderman



Kinopremijera



Zašto ljudi pecaju i druge priče


Čekaj me, ja sigurno neću doći; režija: Miroslav Momčilović; uloge: Sergej Trifunović, Mirjana Karanović, Branislav Trifunović, Milica Mihajlović, Jelena Đokić, Ljubomir Bandović, Petar Božović; Srbija, 2009.

"Dobro jutro Srbijo, na k**** te nabio", veli lik beskućnika koga igra Petar Božović. A kad Božović nešto reče, onda je to tako i ne može biti drugačije. Malo je danas živih i vitalnih, a tako uvjerljivih glumaca na Balkanu koji su u stanju zadatu filmsku repliku poslati vječnosti pod prečku. On to veli budeći se na svojoj uobičajenoj klupici na jednom stajalištu gradskog prevoza. On to ne zbori što mrzi Srbiju, već što ne vidi sebe kao biće kome je suđeno da realizira malo ljubavi u toj zemlji. Nije mu se dalo, i od sada pa ubuduće on dijeli savjete od životnog značaja iz oblasti ljubavi i ruži Srbiju čim se probudi na omiljenoj destinaciji. Kao da mu je Srbija nešto kriva i kao da ne bi bio luzer i klupski spavač na bilo kojoj tački na zemaljskoj kugli. Jedno jutro ga čuje žena koja sjedi na susjednoj klupici, a igra je Mirjana Karanović. I njena je životna priča klasična gubitnička. Te bit će bolje kad se uzmemo. Te bit će bolje kad se rodi dijete. Bit će bolje kad krene u školu. Tek sad je dobro, sad kad je umro. Gdje si bila, šta si radila? A život prošao. A kakav je Milojko bio? To se ne da opisati. A dugo je Milojko čekao, a ona mu nikada nije došla kao što i sam naslov filma Miroslava Momčilovića, najtalentovanijeg srpskog režisera današnjice, sugeriše.

I kada bi ova dva vremešnija filmska lika bili jedini gubitnici, to bi se i dalo podnijeti. Film je snimljen tako da onoga ko ga pažljivo gleda tjera na razmišljanje o tome koliko je svaki čovjekov korak na zemlji ples puža po oštrici žileta. I kome je uopšte dobro? Bit će da je najprije onima koji nikada nisu ni krenuli na put. Jer čim se popne na oštricu, čovjek je osuđen na bolan pad. Rijedak je baja koji je bez ozljeda došao do kraja. Momčilović ne govori o njima, rijetkima. Film je posvećen velikoj većini čovječanstva. On se obraća planeti luzera, jer Zemlja nije ništa drugo do mjesto s jakom gravitacijom gdje se poslije pada teško ustaje. Većina pada i ne da joj se dalje. Neki još uvijek pokušavaju da krenu sa dna. Neki se vraćaju na početak staze s namjerom da počnu istu dionicu preći pametniji za jedno bolno iskustvo. Problem je samo što se u istu vodu ne može dva puta zagaziti. Najbitnije se ne predavati. Ići dalje bez obzira na sve. Jer zašto ljudi pecaju kad ima toliko drugih stvari? Kojih? (N. Džanko)

citat:

---

samson wrote:
Distrikt 9


* Filmski.net

---