Ascija i car

Ono ti dodje car u Tesanj pa naredi lokalnom asciji da mu donese jemek najsladji i najgorci. I, brate moj, ko jadniji a ko li zalosniji od ascije? Nije sala car i njegova zapovijed! A daj sad znaj sta je najsladje i najgorcije! Ele, dostu moj, ascija je bio kao otrovan i svakog je pitao za savjet, dok ce mu jedan starac: - Ma, coece bozji, lako ti je to. Iznesi mu, biva, jezik, pa gotov pos´o! Ascija to i ucini. Car se cisto u cudu nadje, jer sto je slasti u jeziku je, a sto je zla, pakosti i gorcine, opet je u jeziku. Zato ti on lijepo mog asciju carski daruje i pohvali njegovu bosansku glavu. :p  

Mudri seljak i pametni građanin

Gonio putem seljak konja i na konju dvije vreće. Sustiže ga jedan ugladen građanin te upita:
- A šta ti je to u vrećama?
- U jednoj je žito a u drugoj kamenje - odgovori seljak. - A šta će ti kamenje? - opet će građanin. - Da mi ne kriva tovar! - mudro će seljak.

- Ama, zamila Boga - reče gradanin - kakva ti je ta pamet, pa da zaludu goniš vreću kamenja.
Zar ti nije bilo lakše da žito u dvije vreće raspoloviš, pa tako natovariš i opet tovar ne bi vago, a duplo bi bio lakši!

- E, Bogami ima zapravo - reče seljak - ja se nikad ne bi toga sjetio.
Vala si ti neka pametna glava.
Nego deder mi pomozi pa da tovar
pretovarimo.

Pa ti seljak zastavi konja, spusti tovar, istrese kamenje, raspolovi žito u dvijte vreće, opet natovari, pa nastaviše put.

- Sami Bog te meni posl’o, - reče seljak građaninu - vidi se na tebi da si pametan i u svemu zgodan.
De mi bogati reci kol’ko ti imaš konja?

- Nijednog? - reče građanin.
- A krava?
- Nijednu!
- Ovaca?
- Ništa!
- Kuću, belćim, imaš?
- Nemam, u jednog sam trgovca pod kiriju! - odgovara građanin.
Kad to ču, seljak zastavi konja, bez riječi raspremi tovar, skide vreće, svo žito sasu u jednu vreću, a u drugu nakupi kamenja te opet natovari konja kako je prije bilo.

- Ama, šta to uradi!? - upita građanin.
- Bježi od mene hiljadu konaka, i ti i ta tvoja pamet - reče seljak - ja vako gonim ima pedeset godina, ko što su mi babo i djed gonili, pa imam i kuću, i konje, i krave i ovce, a ti ni kučeta ni mačeta.

Da te posluša, bi i ja, dina mi sve što imam izgubio! - reče mudro seljak.

Sedam prutova


Bilo jednom sedmoro braće.
Živjeli su složno.
Nikada se nisu rastajali.
Zajedno su išli u lov.
Zajedno su mogli da ulove i živog medvjeda, vuka, tigra.
Jednom su i lava ulovili.
Prošlo je mnogo godina.
Braća su odrasla.
Oženili su se.
Svaki je sebi sagradio kuću.
Sve manje su se družili.
Zatim su počeli i da se svađaju.


Plašeći se da mu se sinovi grdno ne zavade, otac ih pozove i rekne im:
"Djeco moja, dođite sutra meni!
Svaki neka donese po jedan prut!"
Sutradan sinovi dođu ocu i donesu sedam prutova.
Otac sveže prutove u jedan snop i rekne sinovima:
"Djeco moja, hoću da vidim da Ii ste snažni.
Koji će od vas slomiti ove prutove?"
Sinovi su poslušali oca.
Ali ni jedan od njih nije mogao da prelomi snop.
Onda starac razveže snop i rekne sinovima: "Probajte sada!"

Sinovi uzmu svaki po jedan prut i prelome ga lahko.

Tada im otac reče:"Djeco moja!
Vi ste kao ovih sedam prutova.
Bićete snažni samo ako budete složni!"

Od tada su braća ponovo živjela u slozi.



Narodna priča

Sin rasipnik

Bio neki čovjek pa imo nekoliko sinova,

koji su ga dobro slušali, osim jednog koj nije volio da radi a volio je cia puno troši.

Govorili su to njemu da to ne valja, al’ on nikako da se uhaviza.

Tako jedne prilike kad su kupili sijeno otac reče:
- Ja ću sam na plast, a vi svi bacajte sijeno!

Do pola plasta sinovi su bacali sijeno a otac je nogama gazio, kad je bilo od pola plasta oni su i dalje bacali a otac je nogama i vilama obarao sijeno na zemlju

Dok će ti onaj sin što nije slušo:
- Ama, babo, dokle ćemo vako, ako ti budeš vraćo sijeno nikad nećemo završiti;
mi svi ne meremo nabacati kol’ko ti moreš zbaciti!?

- E tako je sine i u nas u kući, mi svi ne meremo nanijet kolko ti moreš raznijet,
mi svi ne meremo zaraditi kolko ti moreš potrošiti?, - reče mu babo, a sin vidje da više nema kud i obori glavu.


(Bošnjačka narodna priča)

Dječak sa praznom saksijom



Veoma davno živio je u nekoj zemlji mudar i srećan viadar.
Jedno mu je samo nedostajalo - nije imao djece.
Zato pomisli: “Izabraću najpoštenije dijete u čitavoj zemlji, pa ću ga posiniti.
"Onda naredi da se svoj djeci razdijeli sjeme cvijeća koje je pripremio i oglasi:

- Onaj ko od ovoga sjemena odgoji najljepši cvijet, bit će mi "sin, ili kći".

Sva djeca u zemlji posadiše sjeme.
Zalivala su ga od jutra do mraka i čuvala na toplom i sunčanom mjestu.

Jedan dječak je također pazio, i čuvao sjeme.
Ali prođe deset dana, prođe pola mjeseca, a sjeme iz saksije još ne proklija i ne niče.

"Kako je to čudno”, pomisli dječak, na najzad upita majku:
“Majko, zašto ne iznikne moje cvijeće?” Majka, također zabrinuta,odgovotri:
"Posadi ga u drugu zemlju.”

Dječak posluša majčin savjet, pa presadi sjeme, ali ono opet ne niče.
Osvanu i dan kada je vladar trebao da pregleda cvijeće.
Sva djeca u lijepim haljinama iziđoše na ulice držeći ispred sebe saksije sa cvijećem.
Svako je želio da ga vladar posini.
Ali šta je to?

Zašto je vladar, razgledajući cvijeće, prošao kraj sve djece bez trunke radosti na licu?
Odjednom, kraj jedne kuće on primijeti dječaka kako plače i stoji držeći u rukama praznu saksiju.
Vladar naredi da mu dovedu tog dječaka.

"Zašto stojiš s praznom saksijom?" - upita on.
Veoma uplašen, dječak ispriča kako je posijao sjeme, ali ono nije izniklo.

Čuvši to, vladar priđe bliže dječaku i reče: "Evo mog poštenog sina!"
Ljudi se uskomešaše.

Zašto je vladar posinio dječaka s praznom saksijom?
A on objasni:
"Ljudi, sjeme koje su djeca dobila, bilo je skuhano."

Čuvši to, svi klimnuše glavom u znak odobravanja,
a djeca koja su stajala sa divnim cvijećern u saksijama pocrvenješe od stida.


Narodna priča

Svirala


Nekakav hadžija pošo na Ćabu, pa mu izišle komšije na ispraćaj da ga isprate.
Pa kako se ko sa njim poselami nako se i zamoli, veli, kupi mi hadžija ovo,
kupi mi hadžija ono... a niko para ne daje.

Tako priđe i nekako dijete, čoban, pa reče:

- Evo ti hadžija pet para, pa mi kupi sviralu!
- E, ti ćeš posvirat - rede hadžija, i turi pare u kesu.




Kad magarac svjedoči

Zamoli neki komšija Nasrudin-hodžu da mu da svoga magarca na poslugu.
- Nemam magarca, - reče hodža.

Upravo u taj čas poče magarac u aharu revati, a komšija mu reče:
- Ta eno, čuje se magarčev glas.
- E baš mi je začudo, - reče hodža - da više vjeruješ magarčevu revanju nego mojim riječima.



(Bošnjačka narodna priča)

citat:

---

diwna wrote:


Kad magarac svjedoči

Zamoli neki komšija Nasrudin-hodžu da mu da svoga magarca na poslugu.
- Nemam magarca, - reče hodža.

Upravo u taj čas poče magarac u aharu revati, a komšija mu reče:
- Ta eno, čuje se magarčev glas.
- E baš mi je začudo, - reče hodža - da više vjeruješ magarčevu revanju nego mojim riječima.



(Bošnjačka narodna priča)

---

citat:

---

andjela wrote:


Ej Diwna , super su ti ove pričice,ova zadnja me podsjeca na stanje u Bosni tj. bosanski političari non - stop ono izmedju redova daju poruku narodu :" jel vi vjerujete nama il svojim očima!?"

---

Ne zastidi se!


Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bosce iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i djuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuce cardaklije.


Ne zastidi se nasih tijesnih sefteli sokaka i osuncanih cvijetnih bosanskih carsija, babine tihe eglene i nanine sarene samije, djedove zute hadjijske abanije i amidjinog crvenog u desno naherenog fesa.


Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, zutog u avliji duda, drvenog ahara i kucnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispracala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.


To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od nasih pradjedova, dobrih Bosnjana.


Ne zastidi se Bosiji robe, strinine resedije, nutme, halebije, gurabije, cetenije, kvrguse, kljukuse, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je Bosnjo tvoja koda, kojom te je Uzviseni oznacio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodis u najljepsoj zemlji i djulistanu dunjaluckom, zemlji Bosni.


Ne zastidi se Bosnjo dajdzinih kalvara kada ih obuce i krene u svoju mahalsku dzamiju, kalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz kalvara si izasao i nikad se ne nasmij´ kada ugledas
Bosnju da ih je obukao, znaj dobro kalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izasao.


Ne zaboravi Bosnjo u dalekom svijetu, na cvijece: zambak, sabljicu, hadjibeg, kalanfir, (karanfil) majcinu dusicu, bosiljak, zekaik, pokraj cvijeca si uvijek prolazio kada si se umoran vracao i sa puta dolazio u svoju avliju iz dzamije, skole, njive, igranja sa djecom na livadi...


To cvijece te je uvijek docekivalo pored avlijske staze ogradjeno okrecenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepsu dobrodoslicu.


Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodis i da se prilagodis, uvijek ces biti ono sto i jesi, Bosnjo i Musliman.


Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj niposto ono sto si dobio u amanet od Dragog Allaha i nasih dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bosnjana, vjeru Islam,
vatan Bosnu i nase lijepe obicaje, drage, bosanske adete.

Upamet!


Abdullah Bosnic


Mislim da su narodne priče vrlo poučne..
I tradicionalne prenose se godinama, dio je naše baštine i treba da je njegujemo...

Miš i lemeš

Ono bili nekakvi čobani pa čuvali ovce.
Svi su čuvali svoje, samo je jedan bio fukara pa čuvo tuđe.

Pa kad bi se saberi oko vatre svi su čobani nešto govorili, ko je đe i šta vidio i čuo, pa dođe red i na onog čobana što je tuđe ovce čuvo, pa reče:
- Nećete mi vjerovati šta ću vam ispričati, al´, eto da ispričam, pa ko hoće nek’ vjeruje, - veli – imo sam jedan jandžik(1) od kozije kostrijeti, kad jednu noć, došo miš, pa grickaj, grickaj, ma, voliki je on komad, ko dlan, na njemu progrizo.

- Ma, bježi, šta ti znaš, - vele mu čobani - đe će miš kostrjetni jandžik progrist, daj sjedi i šuti!

Šta će čoban, hud i jadan, zgrbi se i prišuti.

Zeman po zeman, prođe dosta vremena, čobani se zamomčiše i poženiše, skućiše, pa i ostarješe.

Pa i onaj čoban fukara malo po malo postade najbogatiji čovjek u selu pa ga i za muhtara postaviše.

Svi su jedva čekali da ih muhtar u svoju kuću na sijelo pozove.

Tako jednu noć, dok su prali ruke i brisali brkove i brade od masne muhtarove sofre, neko zavika:
- E, der te ljudi da nam muhtar štogod ispriča!

- Nećete mi vjerovati - veli muhtar - što ću vam ispričati; imo sam jedan gvozdeni lemeš(2) gori na tavanu, kad jednu noć došo miš, pa grickaj, grickaj, ma voliki je on komad, ko dlan, na njemu progrizo...

- Jest vala, hoće to, - povikaše u glas prisutni - hoće miš, bezobrazna je to životinja!

- Ma šta jest, ma šta hoće!? - skoči muhtar - Dok sam bio bijeda i fukara nije mi mogo miš ni kostrijetnog jandžika progrist, a sad kad sam zabogatio i zaimo, sad velite more miš i gvožde jest!

1 JANDŽlK - torba od kozije dlake (kostrijeti)
2 LEMEŠ - gvozdeni dio ralice, ralo, raonik
(Bošnjačka narodna priča)