Ciganin pred kadijom

Ukrao ciganin potkovu iz dućana jednoga trgovca.
Trgovac ga prividi i ode, te ga tuži kadiji.
Kadija pošalje zaptiju po ciganina.
Pošto on dođe, kadija ga upita:
- Jesi li ti ovome trgovcu ukrao potkovu iz dućana?
- Haša, - odvrati mu cigo.
- Ama evo, čo´j´k kaže da jesi, - reče mu kadija.
- Jok! Ja to nipošto ne bih učinio, - reče cigo.
- Onda moraš jemin učiniti, kako nijesi potkove ukrao, - reče mu dalje kadija.
- Hoću, ako hoćeš sto puta, - odvrati mu cigo.
Pošto se zakune, kadija mu zapovjedi, da se još jednom zakune.

Pošto se cigo zakune i drugi i treći put, rekne mu kadija:
- Sad moraš platiti za ta tri jemina tri groša, inače ti se ne će ubrojiti.
Ciganin, kad to čuje, počeše se iza uha, pa poviče:
- Ta ne valja potkova više od groša, a ti hoćeš tri!
Evo ti je!
Tad izvadi potkovu iz njedara i baci pred kadiju, pa zdimi na vrata.


( Narodna priča)

Turci i čobanče


Putovali hodža i kadija iz Travnika u Sarajevo na dobrim konjima jezdeći.
Sunce se već bilo nagnulo k zapadu, da sjedne za gore, a putnici stignu pod neko selo i nađu u polju čobanče, gdje čuva ovce i goveda.

Pomoz´ Bog, čobanče! - reče kadija ustavi također svoga. -
Dijete, kaži ti nami tko najbolje stoji u vašem selu?
E, tko bi bolje i više stajao u našem selu nego naš kovač, koji uvijek stojećke kuje, - odgovori čobanče.

Kadija na to:
Dijete, ti nas ne razumiješ.
Mi smo rada znati tko najbolje jede u vašem selu?
Ja i moj baća, kad imamo šta, nitko nas ne preteče.
Derane, još nas ne razmiješ.
Mi bi rada znati, tko je u selu najimućniji?
Naš beg, jerbo mu daje cijelo selo, - odgovori čobanče.


Valaha, dijete!
Dobro odgovaraš, makar ti je svaki odgovor vrijedan degeneka;
ali nam kaži samo još jedno: kako ćemo nas dvojica naći dobar konak za sebe i konje u vašem selu?


Gledajte, age, pred kojom kućom stoji najveća gomila đubreta, ondje pitajte konak, jerbo gdje marve, tu je đubreta, ali i smoka, - reče čobanče.


Turci poslušaju čobanina i najave se za konak u raje, gdje su u selu spazili jako veliku gomilu đubreta.

Raja po običaju gostoljubivosti u našeg naroda primi Turke na konak, te s njima u kuću, a konje u staju, gdje dobiju sijeno i zob.

Za goste ispeče domaćin mlado jare kano zaoblicu, a domaćica priredi pilav, sir, kajmak i gibanicu.


Turci za večerom, a u kuću stupi ono čobanče, s kojim su razgovarali u polju.
Čim ga vide Turci, obraduju mu se, i kadija reče:
More, čobanine, baš si nas dobro naputio k svojoj kući.

Raja Turke lijepo pogosti.
Ovi se za večerom još produgo pošale sa čobančetom i odu spavati, vidjevši da su im i konji nahranjeni i napojeni.

Sutra zorom ustanu, očešane i namirene konje uzjahaše i odu svojim putem u Sarajevo.


Poslije desetak dana povrate se Turci iz Sarajeva u Travnik.
Opet konakuju kod raje u istoj kući, a raja bio i seoski knez, te im bilo sve po ćefu.

Sutradan ranim jutrom otjera čobanče svoju marvu u polje na ranopašu.
Turci opet nađu čobanče u polju.
Sad kadija, sad hodža, ustavivši se kod čobančeta stanu zakerati i zapitivati dječaka ovo i ono, a dijete im mudro odgovaralo, da su se čudili.


Kadija napokon zapita:
- A tko te je, dijete, sve to naučio, što nam tako odrešito odgovaraš?
Dijete na to:
A tko bi nego bog i moji roditelji.
Jesu li sva djeca u vašem selu tako osjetljiva? - upita kadija.
Dijete odgovri:
- Mnogo pitaš, aga!
Znam samo to, da našim dječacima u selu nijesu matere jezik ispredale, a vrane mozak popile.

Kadija se nasmiješi govoreći:
Idi, dijete, do đavola, premudar si.
A vi, Turci, idite s bogom, te me se okanite!

Turci krenu dalje i pođu putem.
Hodža reče kadiji;
Čuješ pobro!
Pametno je dijete; nisi mu dobro rekao, da ide do đavola, a ono nas šalje na put s bogom.
Pametnije od nas.


Kadija okrene konja nazad i poskoči k djetetu te poviče izdaleka:
Čobanine!
Ne bilo, ti, što ti rekao, da odeš đavolu!


Čobanče odgovori iz cijela grla:
Ne bilo ni vami, što sam ja rekao, pak smo gotovi.
Turčin se pokunjio na to i ode svojim putem.




(Bošnjačka narodna priča)

PAMTI, HUSO!

Kasaba je bila mala ali živopisna.
Imala je oko dvije hiljde duša, ali i svoj tamburaški zbor, i apoteku, i fotografsku radnju, i dvoja zaprežna kola, i željezničku ložionu, i desetak kafana i mejhana, i tri javna nužnika i sud.


U kasabi je bilo i zapušteno tenisko igralište što su ga prije skoro stotinu godina napravili austrijski činovnici i oficiri.
Mladi sudac imao je ručni sat.


U toj kasabi na granici Bosne i Hercegovine živio je i Begefendija, ugledni trgovac mješovitom robom u maloj siromašnoj čaršiji.
Hodao je lakim korakom od svoje kuće do dućana, i od svoga dućana do čaršijske džamije.
Nosio je čohano bosansko odijelo, plitak fes na glavi i sahat sa kapkom i na svilenom gajtanu za adžem pojasom.


Dva puta je Begefendija biran za gradonačelnika glasovima i Muslimana i Hrvata i Srba.
Iz svoga dućana u obližnju općinsku zgradu ljeti bi trknuo i u nanulama, ali na sjednice općinskog vijeća dolazio bi uvijek u cipelama i sa crnim štapom u ruci.

Na sjednice vijeća svaki put je za ruku vodio sina Husu što je po drugi put išao u treći razred osnovne škole.

Dosta općinskih odbornika dolazilo je u kasabu, dolazilo je sa sela, mahom pješice, a poneki iz udaljenih krajeva i na konju.

Općina je imala i svoga bilježnika. Bilježnik je bio školovan čovjek.
Imao je dva razreda niže trgovačke škole i lijep rukopis.


Gradonačelnik Begefendija bio je veoma podozriv čovjek i bojao je se pretjerano školovanih, pogotovo ako bi još nosili i naočare.
Pred bilježnikovim očima bila su dva debela stakla.

Begefendija je vjerovao da su ti školarci sa naočalima puni svakojakih marifetluka i karefeka, pa nije mario za njihove papire, zapise i druga litanija.


Gradonačelnik Begefendija posadio bi na klupu pored sebe u povećoj odaji za sjednice svoga sina Husu, da dijete pomno prati razgovore odbornika.

Kada bi se Begefendiji učinila neka primjedba ili prijedlog umjesnim, pametnim i korisnim, za opće dobro samo bi šapnuo na uho svome Husi:

- Pamti, Huso...

Huso bi skočio na noge lagane i glasno rekao:

- Hoću, babo!

Tako bi naglo hrupio na klupu da su jedino njegove podobro klempave uši zadržavale fes da mu ne začepi usta.

Te veoma značajne riječi između babe gradonačelnika i njegovog sina Huse ponavljele bi se i po nekoliko puta na svakoj sjednici općinskih vijećnika,
a bilježnik sa naočarima na nosu sjedio u dnu odaje i više kao za sebe nešto piskarao,
ali ipak dobro vodeći računa da podvuče ono što je babo rekao svome Husi da upamti.

Na sljedećoj sjednici umjesto čitanja bilo kakvih zapisnika prva tačka dnevnog reda bila je:

- Šta si upamtio, Huso, govori!

Huso bi skočio na noge lagane i sve po redu počeo da veze što mu je babo naredio da upamti.

Nije tada bilo ni sekretarica,ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera.


Bila je samo glavica maloga Huse čije su klempave uši branile njegovom starom fesu da mu ne začepe usta!


Nije to bilo baš ni tako davno...


Zuko Dzumhur , Adakale

Paša i baba

Bio nekakvi paša Vidaić u Bosni, pravi okrutnik raji, a ni svojim Turcima nije bio drag i mio.
Svatko ga živ proklinjao i molio boga, ne bi li ga nestalo. Samo neka baba uvijek bi rekla:
- Molite se bogu, da nam taj naš paša još dugo poživi.
Svatko se čudio babi, što govori, i to se čudo od babe čak do paše čulo, pak prolazeći jedared pored babine kuće stane sa svojom pratnjom pred babinu kuću i pozove staricu preda se, te ju zapita:
- Bora ti, babo, čuo sam, govore ljudi, kako me svatko živ od raje proklinje i moli boga da me nestane.
Samo ti govoriš, kako čujem, neka me ne proklinju, nego neka se mole bogu, da još dugo poživim.
Zašto ti tako govoriš, a ja ti nisam nikada nikakvo dobro učinio?
- E, čestiti paša, kad me pitaš, pravo ću ti kazati.
Poznavala sam tvoga djeda.
Bio čovjek strog, temerutan, nesmiljen. Raja je pod njim hudo robovala i u znoju obraz umivala na neprestanom kuluku. Svatko ga je proklinjao i molio se Bogu, ne bi li ga nestalo.
Došao mu kraj, umro je.
Raja ukliknu:
- Hvala bogu, sad će nam se olakšati jaram.
Jest, da!
Tvoj otac poče pašovati.
Čovjek opak i krvoločan.
Malo što ne podavi kulukom i haračem svu kukavnu raju.
Svi se molismo bogu, ne bi li ga nestalo, da nam odlane i nesnosno se breme olakša. Jest, poraduj se!
Dočekasmo i tvog oca smrt, i ti poče pašovati.
Sve gore po raju, već skapasmo od kuluka i harača, a da tebe nestane, i tvoj sin počne pašovati, svima bi nam morale oči poiskakati iz glava, svi bi morali lipsati. Zato se molim bogu, da još dugo poživiš. Iza zla sve gore i crnije dolazi, a nikad bolje!...
Paša zamišljen ode od babe, i vele ljudi, da je poslije blaže pašovao i babi, dok je bila živa, od njezina odžaka nije tražio ni harača ni kuluka.

Bekri - Mujo

Pripovijeda se da je u Carigradu nekada bio nekakav Turčin Bekri-Mujo kome je iza oca ostalo nebrojeno blago,
pa on propivši se sve popio i proćerdao tako da nikakvih drugih haljina nije imao osim jednog ćebeta kojim je ogrnut po sokaku išao i nekake stare kapetine,
kroz koju mu je perčin bio propao.


Jedanput srete ga turski car na sokaku pijana i stane ga karati što je toliko blago propio i do takvoga sramotnog stanja dotjerao; no on se osorno osiječe na cara govoreći mu:
Što je tebi stalo što ja pijem?Ako pijem, za svoje novce pijem;a ti ako misliš da ja nemam novaca, pošto ćeš mi dati Stambol?


Car, premda je znao da on nema ni pare, opet pomisli u sebi da ga nije podgovorio ko drugi ko ima novaca, pa pošto se obreče, ne može se natrag udariti i zato mu odgovori:

- Ne dam ti, Mujo, cijeloga Stambola nipošto, nego ću ti pola dati po to i po to, pa onda za nevolju možemo u njem oba carovati.
Mujo mu na to odgovori: - Dobro sutra ću ti ujutru donijeti novce.
I tako se rastanu.



Kad sutradan Mujo ne dođe u određeno vrijeme s novcima, car pošalje te ga dovedu; no sad Mujo trijezan prizna da nema ni pare, a kamo li da kupi Carigrad ili polovinu njega.


Onda car odmah zarovjredi da ga posijeku što je tako lagao i s carem sprdnju zbijao. Mujo se najprije stane moliti za oproštenje, a kad vidi da mu ništa ne pomaže onda rekne caru:


- Kad si naumio, lasno ćeš me pogubiti. Nego te molim da učiniš jednu milost prije nego me pogubiš.

Da nađem u tvome carstvu tri čovjeka: jednoga siromaha koji ništa na svijetu nema,
jednoga slijepa koji ništa ne vidi i jednoga bogalja koji nema ni jedne noge, nego samo trup; pa da ih dovedeš i da ih lijepo nahraniš i napojiš, a nas ćemo dvojica gledati šta će oni raditi.


Car na to pristane i odmah zapovjedi te se tako tri čovjeka nađu i dovedu, i posadivši jednoga do drugoga, donese im se jelo i piće i stanu se častiti.

Kad se podobro najedu i napiju, onda slijepac progovori: Hvala bogu i čestitome caru koji nas je nahranio bijeloga hljeba i napojio crvenoga vina!


A bogalj ni pet ni devet, nego na njega: - Hrđo ćorava! Kako ti znaš da je hljeb bijeli i vino da je crveno kad ne vidiš? Sad ću te nogom udariti!


Uz to siromah poviče: - Udri ga u moj odgovor, ja ću ta platiti.
Onda Bekri-Mujo progovori caru:
- Vidiš, čestiti care, što čini piće!


Niti slijepac ima očiju ni bogalj nogu, ni siromah novaca; a sad kad se napije, i slijepac steče oči, i bogalj noge, i siromah novce.

Tako sam i ja juče bio stekao novce da kupim od tebe Stambol.


Vidjevši car i saslušavši to sve, oprosti Bekri-Muji i pokloni mu život.
Poslije toga čudeći se car kako vino taku silu ima i gledajući kako pijanice za njim ginu, namisli da ga jednom i on ogleda;
i tako zapovjedi te mu jedno veče donesu najljepšeg morskog vina pa se dobro napije.


Kad bude drugi dan ujutro, car bolestan, boli ga glava, ne može da je podigne s uzglavlja.
Kako se to razglasi po dvoru, skupe se brže-bolje svi ljekari da liječe cara; no car kaže da od te njegove bolesti zna bolje liječiti Bekri-Mujo, nego svi ljekari,
već njega odmah da mu dozovu.


Kad Bekri-Mujo dođe, car mu kaže kako je bolestan, i oda šta, i zapita šta de sad činiti; a on mu odgovori opet da pije ono što je i sinoć pio pak de ga odmah glava proći.


Car ga onda zapita:
- Pa što du činiti ako me poslije, kad se otrijeznim, opet glava uzboli?

A Mujo odgovori:
- Opet pij nanovo.
- Pa dokle de tako trajati? - zapita car.
- Dok ne ogrneš ćebe ovako kao i ja - odgovori mu Mujo.



(Bošnjačka narodna priča)

ALIPASINA NAREDBA

Alipasa Rizvanbegovic jedanput dade naredbu da niko po noci bez fenjera ne hoda.
Uskoro jedne noci uhvati karakol jednog ihtijara bez fenjera pa ga upitaju:
-Zar ti ne znas za Alipasinu naredbu da se nocu ne smije bez fenjera hodati?
- Znam - odgovori ihtijar.
-Pa kamo fenjer?
-Evo ga - i pokaza im fenjer, ali bez svijece.
-A kamo svijeca?
- O svijeci nije nista receno, vec samo da valja s fenjerom hodati.
Oni ga puste rekavsi mu da treba i svijecu da ima u fenjeru.
Drugu vecer uhvate ga opet bez fenjera.
- Zar opet bez fenjera? - proderu se na nj.
- Jok - veli on - evo fenjer.
- A svijeca?
- Evo i svijeca!
- Pa sto nijesi zapalio?
- Nije nista receno da se zapali.

DUBROVCANIN NA NAPLATI DUGOVA


Pripovijeda se, kako je dosao nekakav Dubrovcanin da naplacuje dugove od nekoliko duznika, i sobom iznese tefter od svih duznika.

Buduci da nije nikad prije u Trebinje dolazio, i nevjest sudu, prijavi se jenome svome prijatelju i upita ga, na koji bi nacin svoje pare naplatio, a ovaj mu kaze, da treba tefter kadiji ponijeti, pa ce kadija sazvati sve duznike i po carskome kanunu naplatiti.

Dubrovcanin tako i ucini, i posto predade kadiji tefter, opet se k svome prijatelju u ducan povrati.

Ru se porazgovore, racunaju i kad pocese ppiti kafu, zaokuisa hodza s munare podne, a Dubrovcanin ne cuo nikad hodzu pa upita svog prijatelja:
- Tko ono vice? Koga ono zove?


Ducandzija se desio saljiv, a vesele volje, i kaze mu:
- Bogme naredio kadija, da zove sve tvoje duznike na sud, i da naplacuje svaku paru i dinar!


Dubrovcaninu bi mailo, i nesto se zamisli, pa potrca k dzamiji i vidje hodzu gdje vice pa mu ozdo ispod munare govori:
- Dodza, po bogu brate! Zovi mi Jusufa


Ramica, zaboravio sam ga u tefter zapisati. Duzan mi je dvadeset i tri plete i sedamnaest para, ovo je treca godina!

RAJA I KADIJA

Dosao raja u kadije i kaze da mu ima nesto na tajnu progovoriti, i kadija pritvori vrata, sjede i pripali cibuk govoreci :Kazuj sto imas.


- Bogme, efendija, tu onomadne jedan nepoznati mi Turcin gonjase pokraj moje kuce kravu i tele, pa ga snadje nekakva muka i zazva me,
govoreci mi: - Vlase, tvoga ti krsta, ako umrem, ukopaj me na ovo isto mjesto i stavi na mezaru cipele po nasem zakonu, halal ti ova krava s teletom.


-A jeli umro? - upita kadija.
- Jest, i ja sam ga zakopao kako se najljepse moglo, pak sam dosao da te pitam, je li mi krava s halalom ili nije, i ako se poslije obaznade, jesam li duzan vratiti tudji mal.


- Cekaj - rekne mu kadija - dok u kuran zavirim, da vidim sto pise.
Prihvati kuran i citab, pa pocne listove prebirati, kao bajagi da trazi i odgovorice mu:
- Evo pise u bozijem citabu: krava mene, a tele tebe.

- Ama, efendija, vidji sto pise: ako se obaznade, kako cemo onda?

- Evo kako pise: sto godj se kadiji donosi, to se vise ne odnosi, a ti valja da tele vratis, jer pise da smo duzni mrtvoga badava ukopati.

LOVNICANI UCE KUR´AN


Nekoc dojde neki Duran Lovnicani u Sarajevo pa cuje kako uce softe u mejtefu.
to njemu zacudno bilo, pa podje traziti koga
da mu rekne, sto oni u mejtefu vicu. trazeci tako namjeri se na hodzu, pa ga zapita:
- Ama, zdravlja ti hodza, sta oni tamo vicu?
- A hodza mu odgovori: -
Uce biva Kur´an.

A on opet upita hodzu:
Dragi hodza, bil ja to mogo dobiti?
Bi ako platis.

Duran obeca platiti, a hodza mu rekne, da sutra dodje po kur´an.

U to vrijeme nadje hodza tikvu pa je napuni strsenovima, a zacepivsi je dobro predade ju sutradan uz dobru placu Duranu.

Al kad mu predade tikvu ovako ga uze svjetovati:
Na ti Kur´an, pa kad dodjes med svoje,razgrij dobro jednu odaju, skupi znance i prijatelje, ulegnite u odaju pa se skinite do naga, a onda ti odcepi
tikvu pa cete svi nauciti kur´an.


Duran velikim veseljem primi tikvu pa put pod noge.
Kad dodje u Lovnicu, spremi sve, kako ga je hodza nasvetovo.

Ljudi se saberu u odaju, da gledaju i uce cudo od kur´ana.
Kad se svi poskidali odcepi Duran tikvu, a strsenovi proviruju iz tikve pa
onda bijesni navale na nage Lovnicane i pocnu ih klati, a ovi od muke nagnu kud koji iz odaje bjezati.

Ele, Duran bjezeci pred njima pobjegne preko gaja.
Kad bilo posije zapitat ce jedan drugoga:
- Gdje je Duran?
A netko oglasi:

- Eno dva "kur´ana" otjerase Durana preko gaja.

PRAVEDNA PRESUDA

U Sarajevu jedan cifut izgubio zasivenu kesu novaca pa pusti telala i obrece dati s blagoslovom sto grosa onome koji je bude nasao.
Posto telal vicuci prodje po sokacima, eto ti jenog seljaka gdje nosi kesu:
- Evo, trgovce, valjda su ovo tvoji novci sto si izgubio.
Cifut pun radosti spopadne kesu, pak je otvori i stane novce brojiti; ali mu se odma okrene radost na zalost kad pomisli da mu valja dati
sto grosa onome sto je nasao; i stane misliti kako bi mu ji ne dao. Tako, posto izbroji novce, rece seljaku:

- Ti si, dakle, pobratime, izvadio tvoji sto grosa, jer je u kesi bilo osam stotina grosa, a sad nema vise od sedam stotina?Dobro si cinio! Fala ti!

Siromah se covjek upropasti kad cuje to, i vise mu bude zao na otvoru nego na obreceni sto grosa; zato se stane kleti i preklinjati da se on novaca
nije ni dotakao, nego da ji je onako donio kao sto ji je nasao; cifut pak ostane tvrdo pri svome. I tako se malo po malo svade, i otjeraju se kadiji na sud.
Posto se obojica zakunu: cufut da je u kesi bilo osam stotina grosa a sad nema do sedam stotina; seljak pak da se on novaca nije ni dodio,
nego da mu je onako donio kao sto je nasao, onda im mudri kadija poznavsi sta je i kako je bilo, presudi ovako:

- Vi obojica imate pravo: ti si, trgovce, izgubio osam stotina, grosa, a ti si; Hero, nasao samo sedam stotina; tako to nisu novci toga trgovca,
nego nekakvoga drugoga covjeka. Ti, dakle, Hero, nosi te novce kuci, pa hi ostavi dok ne dodje onaj koji je izgubio samo sedam stotina grosa;
a ti, trgovce, cekaj dok ti se ne javi onaj koji je nasao osam stotina grosa.