BOG ZNA STA CINI


Setao se hodza po basci u kojoj je bio i jedan veliki dud, pa ugleda jednu vrijezu od tikve dje se popela zu oni dub i na vrijezi jednu golemu a na dubu mnostvo zeluda, te u sebe rece:

Boze moj, je li ovo protivno tvojoj volji da od ovako male vrijeze bude ovako veliki rod,
a na ovaj gromoradni dub zelud mani od ljesnika?

To govorece pane mu jedan zelud s duba te posred nosa, a on:
Bog zna sta cini; da su zeludi veliki kao ona tikva, ja bi grdan bez nosa po svijetu hodio.

Ako steče pamet, neće se oženiti


Jedan otac htio da oženi sina vrlo mlada, no je htio da čuje savjet od jednoga svog najmilijeg prijatelja, te pođe k njemu, i reče mu: Šta bi ti sjetovao, moj po bogu brate, bih li oženio, ove jeseni mog jedinka sina?

Ja, da sam tobom, - odgovori mu - ne bih ni još za koju godinu, dok dajbudi steče malo više snage, a i pameti.

Ti si čovjek lud; - odgovori mu otac - bolan, ja ga baš zato i ženim doklen je premlad i lud, jer ako moj sin steče pameti, neće se nikad oženiti.

Beg i njegov sluga Pudar


Priča se kako je neki stolački beg imao vinograd u Popratima te najmi mladića Pudara da se o njemu brine. Pudar je bio vrijedan mladić a beg se s njim dogovori da iz nadničara, koje najmi kopati vinograd, izvuče najviše što je moguće kao predvodnik a poslije neka odmori. Dogodi se da te godine najmi težake braću Perića također iz Poprati. Pogodi se za dnevnicu te počeše kopati. Prvi je Pudar a Perići za njim. Beg sjeo tako da ih može promatrati te srče kavu i puši iz čibuka.

Pudar daje sve od sebe da se pred begom pokaže. Kopa i juri naprijed. Stariji brat Perić ga opomene:
- Polako čovječe Božji, pocrkati ćemo danas, ta dug je dan.
Ali, ne. Pudar još brže kopa. Perići se pogledom dogovore među sobom. Kada su kopajući prolazili mimo bega, Perići munjevito pojuriše naprijed. Lupaju motikom za nogama Pudara, te zavikaše:
- Miči se lijenčino. Što si se tu ukopo ko panj. Miči se! Zar ne vidiš da nas beg promatra?
Pudar daje sve od sebe ali su Perići mnogo snažniji i vičniji radu. Znoj ga oblijeva i teško diše. Upeko zvjezdan a Perići mu stalno za nogama i viču.

Kada su bili na drugom kraju vinograda gdje ih beg ne može vidjeti, Pudar će gotovo plačnim glasom:
- Što vam je ljudi? Pocrkati ćemo danas. Ja sam begov sluga pa se moram dokazivati ali što je vama?
- A, tako! Reče stariji brat Perića. - Tako znači. E, dobro. Ovako ćemo. Kada kopneš lijevo motikom predahni na desnoj nozi. Pa kopni desno a predahni na lijevoj.
Pade dogovor. Beg gleda, težaci kopaju lagano i sve odmaraju. Shvati igru. Kada su bili pokraj njega, lijepo ga po turski pozdrave, kakav je inače red, pa nastave. Tako do u večer.

CIJENA JEDNOG SAMARA

Kadija u Aksehiru volio se druziti s Nasrudinom, ali nije Nasrudin volio sjediti s njim, jer nije bio nimalo duhovit, nego dosadan umisljenik.

Da bi dobavio Nasrudin-hodzu u mescemu, kadija posalje svoga catiba, da na svaki nacin nesto uradi da bi nagovorio Nasrudina da dodje kadiji.

Catib je kanderisavao Nasrudina da podje s njim kadiji, ali Nasrudin nije nikako htio. Najposlije, catib odvali jedan samar Nasrudinu da mu je zazvonilo u uhu.

Nasrudin ode kadiji i optuzi njegova pisara zbog samara. Kadija presudi catib da plati Nasrudinu jednu akcu globe.
Catib pristane i izvadi dinar.

Kadija nije imao nista u sitno da razmijeni dinar, pa posalje catiba u carsiju da usitni dinar.
Usput mu je naisaretio da bas ne hiti s povratkom, nadajuci se da ce se sada zabavljati s Nasrudinom i uzivati u njegovoj duhovitosti.

Ali Nasrudin suti kako suti.
Kadija zapocne nekakav razgovor, ali Nasrudin ne odgovara, nego smislja neku osvetu.
kako catiba nije bilo, kadija zadrijema, pa i zaspa sjedeci u svome siltetu.

Nasrudin se polako podigne, priblizi se kadiji i odvali mu jednu zausnicu, da se je kadija i probudio i oborio sa silteta.
"Sta ovo bi, Nasrudine?" upita kadija.
"Ja nemam kad cekati catiba dok se vrati s akcom.
Eto, neka je tebi preda, pa je pravdi udovoljeno."

KOGA JE VISE

Ono pitali Nasrudin hodzu: - Vjere ti, hodza, znas li ti koga je vise na svijetu, muska ili zenska?
Vise zena, - odgovori Nasrudin - hodza.

Ama kako ce to biti?
Odkuda ti znades, nijesi ih valjda brojio?
E, - veli hodza, - ja racunam zenama i one ljude koji slusaju zene.

POMAZEM TI LAGATI

Iznio Nasrudin-hodza vrlo cistu psenicu na pazar da je proda.
Dodje kadija da kupi vrecu psenice pa je pocne kuditi:
"Ih, sto ti je psenica prznita!"
"Jest, efendija, jest."
"Ima i snijeti."
"Ima, efendija, ima."
"Ima i kukolja u njoj."
"Ima, ima."
"Evo ima i kamena."
"Ima, ima svasta, a najvise lazi!"
"Bas si ti, hodza, lud, kad svoju psenicu ne hvalis!"
"Efendija, a ko bi ti pomagao lagati i polagivati da ja sutim?"

Prodavao neki covijek na pazaru papagaja. Dodje Nasrudin hodza sa curkom pod rukom i pita ga: "koliko kosta papagaj"? Covjek kaze, "5 grosa". Hodza skonta da je njegova curka veca 10 puta i dade joj cijenu. Dodje musterija i pita, "posto curka" a hodza kao iz topa "50 grosa". "Da to nije preskupo hodza", veli covijek; "vidi onaj papagaj je 5 grosa a zna i da prica". "Jest", veli hodza, "ali moja curka je 10 puta veca a pored toga zna da misli".

TRI BRATA - SVA TRI DOMISLJATA


Bila u davna vremena tri brata te imala jednu lijepu kobilu koju im jednoc neko ukrade.
Videci braca da im je nestalo kobile, reknu medju sobom:
Hajdemo se domisljati tko nam je odveo kobilu i kuda ode?

Najstariji kao najpametniji rece:
Tko nam je odvede, taj je visok.
A srednji kaze:
Ako je visok, ono je i plav.
A najmladji priklopi:
Ako je plav, a ono je covjek golemih brkova; hajdemo za njim.


Sto rekose, to i ucinise.
Potekose niz polje te na putu sustigose jednoga covjeka isto onakva kako su kazali:

visok je i plav je a ima i goleme brke; al kod njega ne vidjese kobile.

Salete ga kao ljuti strsljenovi pa sve pitaj:
Kamo nasa kobila?
Sad ili vrati ili plati nasu kobilu, druge ti nije.
Videci covjek kako ce na pravdi boga nastadati, uzme se otimati,
moliti i kumiti bracu da ga se prodju, jer on njihove kobile ni vidio nije, a kamoli ukrao.

Al braca sve jedno te jedno:
Daj ti nasu kobilu, ti si je ukrao - pa kad vidjese da nece,
spodbiju ga sva trojica pa s njime u Travnik pred kadiju.

Pa kad ih kadija upita: sta cete?
A oni u jedno grlo:
Dragi kadija, ovaj nam je covjek ukrao kobilu pa smo dosli da nam naplatis.

Onda ce ih kadija upitati:
A kako vi znate da vam je on ukrao kobilu?
Tada oni reknu:
Milost te bila, dragi efendija, mi smo se domisljali pa znamo daje bas on krao, a nitko drugi.

Cuvsi kadija sto braca govore, izidje u drugu sobu,
zamota limun u golemu krpu pa ga ovako zamotana metnu u vrecu te se iznese pred bracu i rekne:
Ako se domislite sto je u ovoj vreci svezano, naplatiti cu vam kobilu;
ako li ne pogodite
udarit cu vam svakom po sto stapova na tabane.

Onda najstariji brat rekne:
Sta je god ono je okruglo.
Mladji brat kaze:
Ako je okruglo, a ono je zuto.
a najmladji nadoveza:
Ako je zuto, a ono je limun.


Kad razmotase krpu, a ono zbilja limun.
Jos im kadija ne vjeruje, vec ih zaustavi kod sebe na konak.
Pa kad je bilo uvecer, naredi kadija da se zakolje pasce pa da im se zgotovi za veceru.


Kad je doslo vrijeme veceri, braca stala vecerati, rekne im kadija:
Ako pogodite kakvo je to meso, naplatiti cu vam kobilu; ako ne pogodite,
udarit cu vam svakom po sto stapova na tabane.

Onda najstariji brat rekne:
Sto je god, ono je kasalo.
Srednji kaze:
Ako je kasalo, ono je njuhalo.

A najmladji ce izvesti:
Ako je njuhalo, a ono je pasce.
Onda kadija skoci pa viknu:
Pogodili ste, naplatit cu vam kobilu.

I naplati je.

Nekakav Turčin, došavši u berbernicu da se obrije, kaže na pitanje da je iz Sarajeva. Berberin od đavolstva stane hvaliti kako su Sarajlije svi junaci, i da se oni nigda ne dadu kvasiti, nego suvu kosu briju.

Turčinu to bude milo i, pokazavši da je i on junak, pristane da ga brije nenakvašena; ali kad ga stane vrlo boljeti i više ne mogne trpeti, onda reče: "Nakvasi malo, nijesam baš iz Sarajeva, nego poblizu odande".

Volovi i masline

I danas postoji lokalitet zvani Masline s prastarim zapuštenim voćnjakom maslina koje se iz godinu u godinu same obnavljaju i nestaju u požaru.
Nekada nije bilo tako već je tu bio gojan i dobro pažen maslinik.

Stolački paša ga je pozorno čuvao te poticao okolno stanovništvo na vlastiti uzgoj maslina što je, uz gospodarski aspekt, imalo i politički: ponovo obući Hercegovinu u njeno prirodno ruho i sačuvati od agresije aga i begova iz Sarajeva.

Dogodi se da je mladić iz imućne obitelji Perića iz Poprati, općina Stolac, tu čuvao četiri gojna vola, po kojima se ova obitelj nadaleko pričala.
U blizini je čuvala ovce i mlada lijepa djevojka, te mladić ode do nje u ćosanje.
Volovi, ko napas, uđoše u maslinik i napraviše veliku štetu.

Dojave to Paši a on posla po domaćina i oduze mu sva četiri vola te ih prodaje na tržnici kako bi štetu namirio.
Slomi to Perića te mu nekada imućna obitelj gotovo propade.
Bez volova nije mogla naprijed a mnogi dotadašnji prijatelji okrenuše im leđa.
Stade domaćin odlaziti u gostionicu te se napijati i propadati sve dublje.

Čak je jednoga dana u pripitom stanju prijetio Paši da će ga ubiti.
Bezbeli ko i danas, i tada je bilo doušnika u sva tri naroda te požuriše javiti paši i još toga nadodaše.

Prođe pola noći te večeri kada pred kuću Perića banu zaptija te odvedoše domaćina.
U to doba noći zaptija je dolazila samo po one koje je trebalo smaknuti.
To je Perić dobro znao i potpuno klonu.
Uvedoše ga pred Pašu.

On je pušio iz čibuka i pravio se da ga ne vidi. Slomljen Perić je čekao osudu i smrt.

Najednom paša prozbori:
Što to čujem? prijetiš da ćeš me ubiti?
Perić je šutio svjestan da više ne postoji ništa što bi mu situaciju moglo otežati ili olakšati.

I Paša je pušeći šutio.
Opet naglo prozbori:
Drži na! I baci mu četiri vrećice s dukatima.

Tu je sve što sam dobio za tvoje volove.
Kupi nove ili povrati stare.
Oslen čuvaj masline ko svoje oči.
I sadi nove.
Ali dobro zapamti, ako još išta čujem lošeg teško tebi i tvojima!

Ovo nisam učinio što te se bojim.
Drugi je razlog. Idi!
Perić polusvjestan situacije izađe van. Paša zavika za njim:
Čuj Periću.

Ako itko sazna da sam ti vratio pare nema ni tebe ni tvojih.
Nije ni trebalo objašnjavati da se Paša ne šali.
Perić dođe kući, povrati volove i stari ugled.
Priču nije nikomu pričao sve do svoje smrti kada se povjerio unuku.
Kazivač ove priče se hvalio kako ju je čuo iz prve ruke.




Hercegovina je, kao prirodno čudo, često preživljavala samo zahvaljujući vizionarstvu pojedinaca.