10.07.2008

10.07.2008

Srebrenica / Potočari


Tabuti sa posmrtnim ostacima 307 srebreničkih Bošnjaka će se u večernjim satima prenijeti u Memorijalni centar i postaviti pored već iskopanih mezara. Zajednička dženaza će se klanjati sutra, kada se očekuje dolazak oko 40.000 članova porodica žrtava, prijatelja i komšija, kao i građana iz cijele BiH i evropskih zemalja.

13.godišnjica genocida u Srebrenici

Foto REUTERS

A worker inspects coffins containing the bodies of 307 newly-identified victims of the 1995 Srebrenica massacre for a joint burial near the town of Visoko. Each year, bones are matched to a name and buried in a mass funeral on July 11, the anniversary of Srebrenica´s fall. Photo taken July 7.



A worker prepares coffins containing the bodies of 307 newly-identified victims of the 1995 Srebrenica massacre for a joint burial near the town of Visoko. Each year, bones are matched to a name and buried in a mass funeral on July 11, the anniversary of Srebrenica´s fall. Photo taken July 7.



A forensic expert re-associates the bones of a Muslim victim of the 1995 Srebrenica massacre in a forensic centre in the northeastern town of Lukavac in this photo taken June 16, 2008. Each year, bones are matched to a name and buried in a mass funeral on July 11, the anniversary of Srebrenica´s fall.



A forensic expert re-associates the bones of a Muslim victim of the 1995 Srebrenica massacre in a forensic centre in the northeastern town of Lukavac in this photo taken June 16, 2008. Each year, bones are matched to a name and buried in a mass funeral on July 11, the anniversary of Srebrenica´s fall.



A Bosnian Muslim cries as he stands next to the coffins containing the remains of his family members before they leave the morgue in the central town of Visoko July 9, 2008, on their way to the eastern town of Srebrenica, where they will be buried at a joint cemetary for all victims of the 1995 Srebrenica massacre on July 11, 2008. The Bosnian Serb forces slaughtered some 8,000 Bosnian Muslim men and boys after the former United Nations "safe zone" fell into their hands, and the families bury each year newly-identified victims after they had been dug out of mass graves.



A Bosnian Muslim gives the final touch to the coffins containing the remains of his family members before they leave the morgue in the central town of Visoko July 9, 2008 on their way to the eastern town of Srebrenica, where they will be buried at a joint cemetary for all victims of the 1995 Srebrenica massacre on July 11, 2008.



Bosnian Muslim women hug and cry on July 9, 2008 while seeing off the coffins containing the remains of their family members from the morgue in the central town of Visoko on their way to the eastern town of Srebrenica, where they will be buried at a joint cemetery for all victims of the 1995 Srebrenica massacre on July 11, 2008.

10.07.2008

Sud BiH Sarajevo

Kravica: Maksimalna kazna za genocid

U završnoj riječi Tužilaštvo BiH zatražilo od Sudskog vijeća da jedanaestorici optuženih izrekne maksimalnu kaznu, smatrajući da je dokazalo njihovo učešće u srebreničkom genocidu.

Tužilaštvo BiH zatražilo je da Sud proglasi krivim 11 optuženih za genocid počinjen nakon pada Srebrenice i osudi ih na po 45 godina zatvora, što je maksimalna kazna koju propisuje Krivični zakon BiH.

Tužilaštvo smatra da je u dokaznom postupku iznijelo dovoljno dokaza da je 13. jula 1995. godine počinjen genocid nad Srebreničanima u Kravici, te da su u počinjenju učestvovali optuženi.

“Pravda se ne smije skanjivati da počinjeni zločin nazove pravim imenom. Ono što se desilo u Srebrenici jeste genocid. Ako ubistvo 1.000 ljudi, u kombinaciji sa prisilnim preseljenjem desetina hiljada civila te sistematičnost u izvršenju ovih djela nije genocid, čemu onda sve teorije, rasprave i teze kako ubistvo jednog čovjeka može biti genocid?”, istakao je u svojoj završnoj riječi Ibro Bulić, tužilac Državnog tužilaštva.

Optužnicom se terete Miloš Stupar, kao tadašnji komandant Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, te pripadnici te jedinice – Milenko Trifunović, Petar Mitrović, Brano Džinić, Aleksandar Radovanović, Slobodan Jakovljević, Miladin Stevanović, Velibor Maksimović, Dragiša Živanović i Branislav Medan, te Milovan Matić, pripadnik Vojske Republike Srpske.

Svi optuženi su, navodno, učestvovali u zarobljavanju više hiljada Bošnjaka, te odvođenju njih oko 1.000 u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica, gdje su ih strijeljali.

Zemljoradničke zadruge Kravica foto @cupo


Tužilaštvo smatra da ne postoji nijedna okolnost koja bi dovela do izricanja blaže kazne, ali da postoji čitav niz otežavajućih – “među kojima i odsustvo kajanja optuženih, veliki broj žrtava, kao i surovost izvršenja, te upornost i odlučnost da nikoga ne ostave živog”.

“U hangaru u Kravici ljudi su umirali u patnjama, u svojoj i tuđoj krvi. Svjedoci su govorili o tome kako su se čuli vapaji žrtava koje su priželjkivale milost optuženih, nadajući se da će prestati pucati u to predvečerje strave i užasa”, rekao je Bulić.

Za plansku likvidaciju u Kravici, smatra Tužilaštvo, srpskim je snagama bilo potrebno “dobrih strijelaca, bombaša i nekoliko sati iscrpljujuće pucnjave”.

Tužilaštvo smatra da je u toku dokaznog postupka uspjelo dokazati komandnu odgovornost Miloša Stupara i Milenka Trifunovića kao komandira Trećeg voda u ovom odredu.

“Njima podređeni, ovdje optuženi, prednjačili su u likvidaciji zarobljenika u Kravici”, rekao je tužilac.

Bulić se osvrnuo i na izjave svjedoka Odbranâ nazvavši ih “neuvjerljivim”.

“Optuženima su komšije, rođaci i prijatelji pružali alibi, dajući zbunjujuće izjave o tome gdje su bili, i šta su radili. Šablonski su ponavljali samo činjenicu da su optuženi tada bili u Skelanima, jer su znali da je to važno ovome sudu”, dodao je tužilac.

Najveća kazna pred Tribunalom u Haagu za genocid u Srebrenici izrečena je Radislavu Krstiću, koji je aprilu 2004. osuđen na 35 godina zatvora.

Iznošenje završnih riječi Odbranâ počet će u ponedjeljak, 14. jula 2008. godine.

(BIRN JUSTICE REPORTS)

10.07.2008

Nevesinje

citat:

---

Maida Ćupina svjedočila o seksualnom zlostavljanju i torturama u Nevesinju

Maida Ćupina, svjedok Tužilaštva BiH na suđenju Krsti Saviću i Milku Mučibabiću, ispričala je kako je dva puta silovana u Nevesinju tokom 1992. godine.
Tužilaštvo BiH smatra da su obojica optuženih, kao pripadnici policije, učestvovali u protjerivanju, prisilnim nestancima, ubistvima, silovanjima i zatvaranjima Bošnjaka i Hrvata s područja Nevesinja. Ćupina se prisjetila oba silovanja, te rekla ime jednog od navodnih počinilaca, saopćio je BIRN - Justice Report.

"Moj silovatelj je Milan Andrić. Dao mi je dugme, govoreći da je to znak da me niko više neće dirati. Vrlo često sanjam to dugme i vrištim u snu", ispričala je istaknuvši da je ime silovatelja saznala naknadno od "jednog prolaznika", ali da mu dobro pamti lik.

Prvi put je seksualno zlostavljana u svojoj kući 14. aprila 1992. godine kada su vojnici tražili njenog muža Muju.

"Grupa naoružanih vojnika upala je u kuću i tražila mog muža Muju. Nije bio tu i ja sam morala poći sa njima da ga tražim, dok su trojica vojnika ostali u kući sa mojom kćerkom kojoj je tada bilo osam godina", prisjetila se Ćupina.

Jedan od vojnika, kako je rekla, ju je upozorio da prije nego su krenuli da njegovi ljudi znaju koliko mogu čekati dodavši "Znate da je i vaša kćerka sa njima". Nakon što su našli Muju Ćupinu vojnici i Maida su se vratili u kuću gdje su zatekli onesviješćenu kćerku, a ispred kuće kombi sa zatamnjenim staklima kojim je kasnije odvezen njen muž i još jedan komšija. "Vojnici su me tad u kući seksualno zlostavljali. Govorili su da Mujo ima zgodnu ženu.... Kad su otišli, uzela sam svoje djete i sjela ispred kuće na stepenice. Jedna komšinica mi je donijela limunadu da se osvježim", kazala je Ćupina.

Mujo se vratio pretučen i ponovno odveden 16. juna 1992. godine. "Došla su dva uniformisana lica, pretresli kuću tražeći radio stanicu koju nikada nismo imali. Tada odvode Muju. Istrčala sam na ulicu i vidjela predratnog policajca, Đeru Đerića, kojeg su ti vojnici oslovljavali sa komandire", kazala je svjedokinja dadavši da se vratila u kući i "sjedila i čekala je da ga vrate". "Onda je došla komšinica Desa Vasković. Mojim roditeljima je rekla da su Mujino tjelo našli iza zgrade policije, zajedno s tijelima Redže Trebovića i Nafije. Rekla je da su se komšije koje blizu žive žalile jer su leševi puni muha koje im ulaze u kuću", kazala je Ćupina dodavši da su joj ovo roditelji ispričali tek kada je cijela porodica izišla iz Nevesinja.

Maida Ćupina je otišla iz Nevesinja zajedno s djecom i roditeljima desetak dana nakon što je njen muž odveden. Izašli su tako što su kamionom preveženi do linije razgraničenja između srpske vojske i Armije BiH.

"Megafonom smo obavješteni da Bošnjaci dođu ispred općine i da će biti prebačeni na drugu teritoriju. Ukrcali su nas na kamion. Došli smo do Pobrića gostione, iznad sela Busak. Mislim da nas je bilo 43. Kada smo krenuli, počela je pucnjava. Neki su pobijeni, a neki su naišli na mine i tako poginuli", kazala je svjedokinja. Nju i još dvije žene zaustavili vojnici i odveli u šumu, naredili im da se skinu i "obavili svoj posao". Svjedokinja ističe da je nakon izlaska iz Nevesinja "čula različite priče o stradanju muža", a jedna od njih je da ga je "Krsto Savić pokosio rafalom nakon što je on pokušao pobjeći iz stanice policije". Do danas ne zna šta je bilo sa njenim suprugom. Nastavak suđenja zakazan je za 16. juli.

(FENA)

---

Slike sa dzenaze u Srebrenici 11.07.2008 mozete pogledati na ovom linku http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/forum/viewtopic.php?TopicID=561666&page=0

Video fajlovi sa dzenaze 11.07.2008 pictures and video made by @cupo

Pocetak komemoracije



Narator Muharem Osmic



Srebrenicki inferno



Klanjanje dzenaze

11.07.2008

13. godišnjica genocida u Srebrenici

Piše: Asim Bešlija

13. godišnjica genocida u Srebrenici protiče po već ustaljenom redu. Osim smiraja za preko 300 žrtava, biće mnogo protokolarnih govora, formalnih obraćanja, političari će se utrkivati da budu što skrušeniji i navodno uz žrtve koje svake godine nakon 11. jula ostaju prepuštene same sebi.
Piše: Asim Bešlija

U zapećku, iz godine u godine, malo se ko bavi kolektivnom šutnjom o hiljadama onih koji su učestvovali u zločinu i hiljadama onih koji su zločin posmatrali. Mi se prisjećamo Dražena Erdemovića, prvog vojnika VRS koji je priznao zločin i ubijanja, i otvorio put da istina jednog dana dopre i do njegovih sugrađana Srba.

I dok se hiljade ljudi slijeva na mezarje u Potočarima, prekriveno sada već redovima nišana, kako bi opet nanovo ovog 11. jula ukopali nove identificirane žrtve, u okolnim mjestima vlada neki mir. Kao da sve utihne. Bilo je u prvim godinama obilježavanja genocida u Srebrenici svakakvih provokacija, ali iz godine u godinu, sve je tiše. Kao da se neki tamni oblak spustio na savjest pa ne da progovoriti. Kako godine odmiču, tako i zločin koji je počinjen u Srebrenici postaje sve veći i veći. Kako postajemo normalna zemlja, tako nam iz ove daljine postaje sve nejasnije – kako su neki ljudi mogli pobiti toliko drugih ljudi, u svega nekoliko dana? Kako to da oni koji su učestvovali u zločinu i dalje šute? Kako to da i pored nepobitnih dokaza, masovnih grobnica, snimaka, i čega sve ne, i dalje postoje ljudi koji ne vjeruju da se zločin desio i da je Vojska Republike Srpske to učinila za Republiku Srpsku?

No, vremena kada će se skrušeno priznati i tražiti izvinjenje od preživjelih Srebreničana još su, izgleda, daleko.

Danas u Srebrenici i okolici ne postoje ljudi voljni da pomognu da se barem pronađu kosti ljudi koji su poubijani poput životinja, i da se nađu masovne grobnice kojima šire srebreničko područje još uvijek vrvi. Komšije Srbi još uvijek šute. Šuti vozač kamiona koji je vozio stotine mrtvih tijela u masovnu grobnicu, šuti i bagerista koji je tijela iz te masovne grobnice prebacivao na kamion kako bi se premjestila na drugo mjesto, ali šuti i neki čoban koji je , dok je čuvao stoku, znao o čemu se radi pa mu se to što se radi komšijama Muslimanima činilo sasvim normalno. Sva trojica, možda, nekad, negdje, osjete stid što se i danas još uvijek mogu zvati ljudima, kojima je ubijanje drugih ljudi izgledalo kao igranje šaha.

Dražen Erdemović - ubica



16. juli 1995.godine bio je sparan ljetni dan, ali to nije moglo smetati Draženu Erdemoviću i njegovim kolegama iz Desetog diverzantskog odreda da ispoštuju naredbu i odu na poljoprivredno dobro u blizini Pilice, sjeverozapadno od Zvornika. Dobili su obavjest da će puni autobusi muslimanskih muškaraca koji su se predali Srbima, tokom cijelog dana pristizati na ovo mjesto. Dražen se uspio u to uvjeriti na samom poljoprivrednom dobru. Autobusi uistinu puni muškaraca starih od 17 do 60 godina su dovoženi, a zatim su ih izvodili po deset, vodili iza jedne zgrade i ubijali. Jedan rutinski posao. Izlaze po desetorica, staju leđima okrenuti ka Draženu i njegovim kolegama, a oni rafalaju iz automatskog oružja dok ovi padaju mrtvi. Ubijeno ih je na stotine tog dana. Padali su kao kule od karata.

Međutim, godinu dana kasnije, u zemlji tulipana, iza rešetaka Haškog tribunala Dražen Erdemović ovo će i priznati. Da, bilo je masovnih ubijanja, i da, on je to radio.

´Poštovani sude, ja sam to morao da radim. Da sam odbio to da radim, ubili bi i mene sa tim ljudima. Kad sam odbijao da radim, rekli su mi: ´Ako ti je žao, stani i ti sa njima da i tebe ubijemo.´ Meni nije bilo žao mene, meni je bilo žao moje porodice i moga... Moje supruge i moga sina koji je tada imao devet meseci i koji bi isto... da nisam... da sam odbio to da radim... To je sve... što želim...´ , rekao je Erdemović u svome pokajničkom emocionalnom nastupu. Još dok mu se ni znoj na rukama stvoren od držanja puške koja je kosila ljude nije bio ni osušio.

Pretresno vijeće Tribunala je prihvatilo njegovo priznanje i iste godine ga osudilo na 10 godina zatvora. 1998.godine kazna mu je preinačena na 5 godina zatvora. Erdemović je zauzvrat u svojoj izjavi detaljno opisao šta se dešavalo te bio koristan svjedok na suđenjima i u predmetima drugim optuženicima srpske nacionalnosti – Radislavu Krstiću te Karadžiću i Mladiću.

Ubio 70 ljudi

Ubijanja na poljoprivrednom dobru kod Pilice trajala su od 10 sati ujutro do 3 poslijepodne. Erdemović je u svome priznanju krivice ispričao da je bilo ukupno dvadesetak autobusa sa po 60 muškaraca i dječaka, a njegove su procjene da je lično, iz automatskog oružja, ubio približno 70 ljudi.

Sudijama je ispričao i da je tokom tog ubilačkog pohoda pokušao spasiti i život jednom čovjeku starom između 50 i 60 godina koji je tvrdio da je spasio neke Srbe iz Srebrenice, ali je zapovjednik Brano Gojković, koji je inače vodio čitavu operaciju kod Pilice, rekao da ne želi da bude živih svjedoka. Dakle, i taj starac je ubijen.

Nakon toga slijedila je nova naredba za nova ubijanja. Trebalo je strijeljati pet stotina muslimana zatvorenih u društvenom domu u Pilici a prema vlastitim riječima, Erdemović je to uspio izbjeći, odbivši narednu uz podršku još nekolicine vojnika.

Erdemović, inače rođeni Tuzlak, proveo je pet godina u zatvoru. Nakon toga pušten je na slobodu i danas uživa status zaštićenog svjedoka, tamo, negdje.

Jedan dan u životu Dražena Erdemovića

Hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić objavila je sjajnu knjigu pod nazivom ´Oni ne bi ni mrava zgazili´, posvećenu upravo Erdemoviću i sličnim Draženima, gdje pokušava dočarati kako se to jedan čovjek, poput junaka ove priče, mogao osjećati dok je profesionalno odrađivao svoj morbidni posao. Drakulić u knjizi, koja govori o ´ljudskoj´ strani zločinačkog uma piše posebnu priču o Erdemoviću i kako se sve to odvijalo tog 16.jula.1995.godine, kada je umjesto u Švicarskoj, nakon što je napustio Tuzlu, Erdemović završio na farmi Branjevo, ubijajući ljude. Evo isječka iz priče ´Jedan dan u životu Dražena Erdemovića´

´Već je prošlo podne, ali vojnici nisu imali vremena za odmor. U početku bi Dražen svakih pola sata sjeo pod drvo i popušio cigaretu. Ta je pauza bila neka vrsta bijega. Ali više mu nije bilo do pušenja. Pokreti su mu postajali mehanički. Nanišanio bi nečiju glavu i pucao, prije nego što bi stigao obrisati znoj sa čela, sljedeći bi zarobljenik već klečao pred njim. To mu je bilo draže, jer ako bi pauza bila preduga, postajao je svjestan smrada leševa. Ljeti se leševi gotovo odmah počnu raspadati.

Ivan je vidio da je Dražen preblijedio. Ponudio mu je rakiju, domaću šljivovicu. Nakon par gutljaja bilo mu je bolje. Alkohol ga je obuzeo i nekoliko je rundi pucao bez razmišljanja. Dok je otpijao još jedan dugi gutljaj šljivovice, Dražen je krajičkom oka ugledao dječaka koji je izlazio iz autobusa. Oči mu nisu bile vezane i Dražen mu je vidio lice, iako je sebi obećao da zarobljenicima neće gledati u lice; to mu je otežavalo posao. Dečko je mogao imati nekih petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oči su mu bile sve veće, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. "Ali to je dječak, samo dječak", mrmljao je Dražen više za sebe, pazeći da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za pucanje, Dražen je začuo dječakov glas. "Mama", prošaptao je, "mama!" Toga je dana Dražen čuo ljude kako mole za svoj život, odrasle muškarce koji su plakali poput djece, obećavali vojnicima novac, automobile, čak i kuće. Mnogi su psovali, neki su ječali. Ali ovaj dječak je zvao majku, kao što djeca obično čine kada se probude iz ružnog sna i žele osjetiti majčinu ruku na čelu. Iako je minutu kasnije već bio mrtav, Draženu se još uvijek činilo da čuje njegov glas. Počinjem halucinirati, pomislio je. Po drugi put toga dana Draženu je tako pozlilo da je potrčao prema grmlju i povratio. Ništa nije izlazilo, samo žućkasta tekućina koja je smrdila na alkohol.

Novi autobus još nije stigao. Naslonio se na drvo. Bio je iscrpljen. Od deset sati ujutro bio je na suncu, pucajući, trudeći se da ne gleda u zarobljenike, da ne razmišlja o njima, da ništa ne osjeća. Sada je bio tup, tijelo mu je bilo ukočeno kao da je od drveta.

Iza tri sata poslijepodne sve je bilo gotovo. Gojković je rekao da više nema zarobljenika i vojnici su se brzo ukrcali u svoj autobus. Sunce je još bilo visoko na nebu i smrad je bio nepodnošljiv. Dražen je jedva čekao da ode s tog groznog mjesta. Ponovo je zaželio da može skočiti u vodu ili se barem otuširati i sprati sa sebe miris smrti. Da barem može oprati ruke! Dražen ih je pažljivo promotrio. Na njima nije bilo krvi, samo žulj na desnom kažiprstu. "Okrugli, ružičasti žulj. Kako je to čudno", pomislio je, "dobiti žulj od ubijanja!" ´.

http://www.sarajevo-x.com/clanak/080711001

16..07.2008

Srebrenica

Ekshumirano 31 nekompletno tijelo

Iz sekundarne masovne grobnice Pusmulići 2 kod Zelenog Jadra, općina Srebrenica danas je ekshumirano 31 nekompletno tijelo i četiri izdvojena dijela tijela, priopćila je tužiteljica tuzlanskog Županijskog tužiteljstva Danica Kovačević, a pod čijim vodstvom eksperti Tuzlanskog ureda Instituta za traženje nestalih vrše iskapanja.

Po riječima tužiteljice Kovačević, u grobnici su pronađeni predmeti, među kojima i osobni dokumenti žrtava.

Pored navedenih, iz grobnice Pusmulići 2 do sada su ekshumirana dva kompletna i 30 nekompletnih tijela, a ekshumacija iz ove grobnice se nastavlja i sutra. Pretpostavlja se da se radi o žrtvama srebreničkog genocida koje su iz primarne grobnice u Kravici prebačeni u Pusmuliće.

(FENA)

17.07.2008

Ekshumirana 63 tijela Srebreničana

Ekspertni tim federalne komisije za traženje nestalih, odjeljenje Tuzla, pod rukovodstvom Tužilaštva Tuzlanskog kantona je za sedam dana rada, iz masovne grobnice Pusmulići II kod Srebrenice ekshumirao 61 nekompletno i dva kompletna tijela.

Alma Džaferović, tužitelj Tužilaštva Tuzlanskog kantona potvrdila je da je, osim skeletnih ostataka, u ovoj masovnoj grobnici pronađeno i nekoliko ličnih dokumenata i predmeta.

Prema ranijim informacijama, radi se o Srebreničanima koji su u julu 1995. godine zarobljeni i ubijeni u okolini Bratunca, a zatim iz primarne grobnice, prevezeni u selo Pusmuliće.
(FENA)

18.07.2008

Završena ekshumacija iz grobnice Pusmulići 2

Iz sekundarne masovne grobnice Pusmulići 2 kod Zelenog Jadra na području Srebrenici jučer su izvađeni posljednji posmrtni ostaci žrtava srebreničkog genocida 1995. godine, saopćila je glasnogovornica Tužiteljstva Tuzlanskog kantona Jasna Subotić.
Stručnjaci Tuzlanskog ureda Instituta za traženje nestalih eksumirali su iz grobnice 64 nekompletna i dva kompletna tijela te tri vreće sa sitnim kostima i garderobom.

Uz skeletne ostatke pronađeni su i osobni dokumenti, sat i nakit. Zatrpavanje grobnice počelo je jučer, a, po riječima glasnogovornice Subotić, bit će završeno tokom današnjeg dana.

Ekshumacije se nastavljaju 21. jula na lokalitetu Pobuđe, na području bratunačke općine.
(FENA)

04.08.2008

Zločini u Višegradu

Milan Lukić je iz autobusa izdvojio 17 muškaraca

Višegrađanin Ragib Kasapović je posljednji put svog 27-godišnjeg sina Midhata vidio 26. maja 1992. godine, kada je ovaj izdvojen iz autobusa u koji je ušao Milan Lukić, odjeven u maskirnu uniformu i sa crnim šeširom na glavi. Haški optuženik, kaže Kasapović, tog dana je odvojio još 16 njegovih sugrađana.

- Preko Crvenog križa pisali su spiskove za Bošnjake koji će konvojima biti izmješteni u Skoplje. Na Midhatov nagovor, krenuo sam na put s njim i njegovom porodicom. Dok smo čekali da uđemo u jedan od autobusa, Lukić je žene s djecom odvojio od muškaraca. U mjestu Dragomilje u blizini Bosanske Jagodine već su bili izveli deset momaka, a iz mog autobusa, koji je bio posljednji, izveli su sedam muškaraca - prisjeća se Kasapović.

Kada je konvoj dospio do Vardišta, graničnog prijelaza između BiH i Srbije, muškarcima je naređeno da izađu iz autobusa. Nakon pretresanja, kaže Kasapović, autobusi su vraćeni u Višegrad, uz objašnjenje da "Makedonija ne može primiti nove izbjeglice iz BiH".

Neke od strijeljanih Lukićevih žrtava pronađene su prije nekoliko godina, ali ne i Kasapovićev sin. Sestrić Dževad Međuseljac, koji se istog dana vraćao iz mjesta Dobruna s posla, kazao je da je u blizini tunela vidio tijela 17 Višegrađana, među kojima je prepoznao i Midhata.

Ožalošćeni otac, čiji je drugi sin poginuo u sarajevskom naselju Dobrinja kao pripadnik Armije RBiH, danas živi u Švedskoj, nadajući se da će pravda uskoro biti zadovoljena.

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme/lukic-je-iz-autobusa-izdvojio-17-muskaraca


Milan Lukić (6. septembar 1967, Foča) je ratni zločinac porijeklom iz sela Rujište udaljenog 15 kilometara od Višegrada, Bosna i Hercegovina. Osuđen od općinskog suda u Beogradu na 20 godina zatvora zbog kidnapovanja i ubistva 16 bošnjaka u selu Mioče, općina Rudo. Protiv Lukića se također vodi postupak pred međunarodnim sudom u Haagu.

Milan Lukić


Prije agresije na Bosnu i Hercegovini, Lukić je živio u Obrenovcu, Srbija, Njemačkoj i Švicarskoj. U proljeće 1992 se vraća u Višegrad gdje organizira paravojne jedinice Osvetnici (ponekad poznati i pod imenom Bijeli Orlovi) sa ciljem progona i istrebljenja domicilnog stanovništva. Poslije pada Višegrada 12. aprila 1992. godine usko surađuje sa srpskim okupacionim vlastima i Užičkim korpusom JNA. Direktno odgovoran za ubistvo 84 višegrađana koji su se nalazili u autobusima na putu prema slobodnoj teritoriji (općina Olovo). Također odgovoran sa koncentracioni logor Uzamnica (bivša kasarna JNA na području Višegrada). Optužnica od strane međunarodnog suda za ratne zločine iz 1998. godine ga tereti za zločine protiv čovječnosti. Do 2004. godine se relativno slobodno kretao po Srbiji gdje je bio zaštičen od tamošnjih vlasti. U avgustu 2005 godine uhapšen u Buones Airesu, Argentina gdje je živio pod lažnim imenom Goran Dukanović. 20. februara 2006. godine izručen međunarodnom tribunalu u Haagu.