PRIJEDOR 2008

Protest u povodu medjunarodnog Dana ljudskih prava je protekao mirno i dostojanstveno kako je organizator protesta i planirao.

Vise od 300 ucesnika je u dostojanstvenoj tisini laganim hodom proslo kroz glavnu prijedorsku ulicu a da se pri tom nije cuo niti jedan uzvik niti jedna ruzna rekacija od bilo koga ko se zatekao na ulici.

Policija je regulisala saobracaj i omogucila koloni protestanata da prodje planiranom rutom do glavnog gradskog trga pred Patrijom. Svi vazniji mediji u Bosni i Hercegovini su poslali svoje novinarske ekipe pa krajnje efekte ovog protetsta tek ocekujemo. http://www.kozarac.ba

Kamenica

Bajram u Dolini masovnih grobnica

U rano proljeće 1999. godine Hašim Rizvić vratio se kući u Kamenicu. Nekada selo sa oko dvije hiljade stanovnika, dvadesetak kilometara od Zvornika, spaljeno je 1993. godine, kada su se Hašimovi suseljani, pod naletom srpske vojske, povukli prvo u Cersku, a zatim dalje ka Srebrenici. Dočekale su ih porušene kuće obrasle u šiblje, zapuštene njive... Hašim je, nakon što je raščistio zgarište na kojem je nekada stajala njegova kuća, odlučio očistiti i septičku jamu.



“Počeo sam kopati i na pola metra dubine našao sam pantalone. Mislio sam da je smeće i nastavio kopati dalje. Udario sam lopatom nekoliko puta i našao kost. Vidio sam da je noga. Izvadio sam je, a onda našao još jednu kost, pa još jednu... Stao sam jer sam znao o čemu se radi”, priča nam Hašim.

Dok je kopao, naišla je patrola IFOR-a. Zaustavio ih je i pokušao im objasniti na šta je naišao. Mislili su da im Hašim pokazuje kako je našao mine. “Kakve mine, Bog vas stvorio, ljude sam našao, rekao sam im.”

Sat kasnije, stigla je patrola međunarodne policije. Izvršili su uviđaj i kazali Hašimu da ništa ne dira. Tačno godinu dana poslije, iz prve masovne grobnice u Kamenici ekshumirana su 84 tijela. Tijela onih koji nisu preživjeli proboj iz Srebrenice u ljeto 1995. godine.

“BABO, VIDIO SAM LOBANJU”

Devet godina nakon što je Hašim u svojoj avliji pronašao prvu od do sada dvanaest otvorenih masovnih grobnica, u Kamenici više ne uspijevaju maline niti raste trava. Doslovce sve livade pored puta koji petnaestak kilometara vijuga kroz selo mjesta su na kojima su otkrivene ili se sumnja da se na njima nalaze masovne grobnice.

“Niko od nas nije znao da su ubijeni iz Srebrenice ovdje zakopani”, priča Omer Hrnjić, jedan od prvih povratnika u Kamenicu. “Eto, recimo, livada na Jazu, gdje je otvorena do sada najveća masovna grobnica u Bosni. Tu je nađeno 1153 tijela. Nekoliko sedmica prije nego što je otvorena, čovjek čija je to zemlja je iskrčio livadu, jer je bila sva zarasla i posijao travu. Ali trava nije htjela rasti, bila je sva žuta. Poslije su nam pričali da na mjestima gdje su tijela trava i ne može narasti.”

Ove sedmice u Kamenici je zatvorena dvanaesta po redu grobnica iz koje je, kako nam je kazala Danica Arapović-Kovačević, tužiteljica Tuzlanskog kantona, ekshumirano trideset kompletnih i 851 nekompletno tijelo. Sve su to, dodaje, žrtve iz Srebrenice, čija su tijela ovdje dovezena iz grobnica u Pilici i Branjevu.

“Radili smo u iznimno teškim uslovima, tijela su bagerima vađena iz primarne grobnice i prevožena ovdje. Dijelovi tijela su raskomadani i zaista je zahtjevan zadatak pronaći sve što se nalazilo u grobnici.”

Baš kao da tegobe povratničkog života, bez struje, hrane i novca, nisu bile dovoljne, pred razrušenim kućama seljani Kamenice, koseći travu, čisteći bunare ili izvodeći ovce na ispašu nalazili su dijelove ljudskih tijela, kosti, lobanje... Neki od njih, poput Galiba Hrbata, pred čijom je kućom, nekoliko metara od ulaznih vrata, pronađena grobnica sa 200 tijela, nikada se više nisu vratili u Kamenicu. Jednostavno, Galib nije mogao s porodicom živjeti tu, gazeći svakodnevno preko dvorišta ispod kojeg su bili dijelovi tijela Srebreničana, ali i njegovih komšija.

“I ja sam vidio lobanju. I ruku”, viče trogodišnji Muhamed Hrnjić, najmlađi stanovnik Kamenice, dok nas njegov otac Omer vodi do dvorišta komšijske kuće Hrbata. Ispred je skromna, betonska tabla sa datumom i brojkama. Desetak takvih razbacano je po selu, na mjestima na kojima su do sada zatrpane grobnice.

“To je najmanje što smo mi seljani mogli napraviti, skupili smo sami novac i radili da označimo ta mjesta”, priča Omer, dodajući kako su u selu ljudi pomalo oguglali na forenzičare poput Kanađanke Laure ili Tuzlanke Esme, koje ovih dana dovršavaju iskop dvanaeste grobnice u Kamenici.

“Ispočetka niko od njih nije ni mogao raditi kako treba, skupljali su se svi u selu da vide šta su nalazili”, priča Omer. “S vremenom, ljudi su polako prestali biti znatiželjni, navikli su se da žive s time, navikli da su im kosti ljudi pred kućnim pragom.”

KOMŠIJE ZNAJU, ALI ŠUTE

Na ulazu u Kamenicu, jedva kilometar od ceste koja vodi ka Zvorniku, nalazi se srpsko selo sa dvadesetak kuća. Povratnici u Kamenicu ovuda svakodnevno prolaze, trguju ili odlaze u servis kod lokalnog mehaničara. O grobnicama, osam godina nakon povratka, nikada nisu pričali sa svojim komšijama, iako su svjesni da oni znaju sve o tome kako su tijela zakopavana u njihovim avlijama.

“Niko od nas neće zaboraviti šta se desilo u ratu, ali se živjeti mora. Radimo, sarađujemo, živimo jedni pored drugih i nikada, kako smo se vratili, nismo imali problema”, kažu nam u selu.

Ipak, da Kamenica ostane upamćena i onda kada budu otkrivene sve grobnice iz ovog sela, mještani su odlučili inicirati promjenu imena mjesta.

“Želimo da se Kamenica zvanično nazove Dolinom smrti ili Dolinom grobnica”, kaže nam Rahman Nukić, predsjednik mjesne zajednice. Rahman je u jednoj od grobnica u Kamenici pronašao tijelo svog brata, jednog od četvorice koliko ih je izgubio u ratu. No, iako je ratni komandant, nosilac Zlatnog ljiljana i jedan od rijetkih koji ima vlastiti posao, nije želio napustiti svoje mjesto i preseliti u Sarajevo. Sa komšijama svakodnevno pokušava obezbijediti donacije za popravku kuća, dovesti ljekara u ambulantu koju su sami popravili ili platiti autobus za šezdesetak djece koja idu u školu u Drinjaču ili Zvornik.

“Ovdje je teško opstati, mi nemamo problema kada je u pitanju bezbjednost, ali sve što pokušamo napraviti, stalno se opstruira. Ljudi se ovdje teško odlučuju na povratak, od 2000 prijeratnih stanovnika, danas ih u Kamenici živi jedva 300 ili 400. Okupimo se uglavnom kada je prvomajski teferič. Posla nema, čak i kada nešto pokušamo sami napraviti. Ja sam pokrenuo firmu, zaposlio dvadesetak momaka iz sela, ali sam je morao privremeno ugasiti”, priča Nukić.

Ostali preživljavaju od onoga što im pošalju rođaci, čuvajući ovce ili sadeći krastavce u ljetnim mjesecima. Maline, po kojima je ovaj kraj bio poznat, više ne rastu a Kameničani tvrde da i neće zriti sve dok se ne zatvori posljednja grobnica u njihovom selu. Baš kao što to čeka i Hašim Rizvić. Nakon što je pronašao prvu grobnicu 1999. godine, čeka da Esma, Laura i Murat Hurtić opet dođu do njegove kuće, do livade koja dijeli njegovu i kuću njegovog brata.

“Bila je ravna k´o tepsija kada smo otišli iz Kamenice. Nakon što smo se vratili, očistili smo je i pokosili. Tada sam vidio da je tu nešto kopano. Nailazili smo na boce od vode, piva, a znam da toga nikada nije bilo u našem dvorištu. Zvao sam Murata Hurtića, on je došao jedan dan sa sondom, pregledao livadu i rekao da tu nešto ima. Sada čekamo proljeće da se kopa pored kuće, da se i ta tijela izvade i ljudi konačno smire”, kaže nam Hašim.

Proljeće i početak radova na još sedam grobnica, koliko se vjeruje da ih i dalje krije pitoma Kamenica, dolina smrti zasijana kostima Srebreničana.

Murat Hurtić, šef ekspernog tima
Do sada smo našli tijela četiri hiljade ubijenih

Potraga za tijelima nestalih iz srebreničkog egzodusa na području Kamenice biće nastavljena i naredne godine, kazao nam je Murat Hurtić, šef tuzlanskog tima Instituta za traženje nestalih. Iako još uvijek, zbog obima posla na ovom lokalitetu, nema konačne brojke ekshumiranih tijela, Hurtić kaže kako se radi o oko četiri hiljade osoba ubijenih nakon pada Srebrenice u ljeto 1995. godine.

“Primarne grobnice u kojima su ovi ljudi zakopavani nastale su u ljeto 1995. godine, nekoliko dana po padu Srebrenice. U Kamenicu su prebacivani od septembra do novembra iste godine, a radi se uglavnom o ubijenima iz Pilice i Branjeva”, tvrdi Hurtić, dodajući kako su prva saznanja o postojanju masovnih grobnica u Kamenici on i njegovi suradnici dobili još 1997. godine.

Ne želi govoriti o tome na koji način on i njegovi suradnici dolaze do informacija o lokacijama grobnica, kaže kako se uglavnom oslanjaju na ono što im jave povratnici, a velika, ogromna pomoć su bile i špijunske fotografije iz zraka, na kojima se jasno mogu razaznati bageri i kamioni kojima su dovožena i zatrpavana tijela likvidiranih.

Rahman Nukić pojašnjava kako se znaju imena ljudi koji su radili na bagerima kojima su kopane grobnice, ali i imena vozača iz Zvornika koji su vozili kamione i autobuse sa tijelima pogubljenih.

“Sve se zna, i koji su bageri u pitanju i koji su registarski brojevi vozila. No, nije na nama da sudimo, nadamo se da će naši sudovi procesuirati sve one koji su u ovome učestvovali, jer se ovo nikada ne smije zaboraviti”, kaže Nukić.

Treba kazati i kako je tijelo brata Kasima, ubijenog 1993. godine, dok je kao zarobljenik kopao rovove srpske vojske oko Sarajeva, prvo tijelo koje je ekshumirao Murat Hurtić.

“Ovo jeste težak, neopisivo težak posao, ali ga ja moram raditi sve dok se ne pronađe i posljednje tijelo ubijenih. Meni je Bog to dao u zadatak i ja ću dati sve od sebe da taj zadatak i obavim.”


Napisao: Nedim Hasić

Foto: Mario Iličić

Supporters of Genocide on Face book

PHOTO (click photo for higher resolution): Forensic anthropologists Ewa Klonowski (right) and Piotr Drukier examine the partially preserved hands of a teenage boy, found in a mass grave of victims of the 1995 Srebrenica genocide. Photo by Sara Terry - a former staff correspondent for the Christian Science Monitor. "I hate exhumations. I hate the smell, the muck of the pit, the horror of decomposing bodies, the thoughts that stream through my mind about what it must have been like for these people in the final frightening moments of their life. Most of all, I hate the hatred that put them there," she said.



http://srebrenica-genocide.blogspot.com/

20.12.2008

Zvornik / Križevići

Mještani pronašli tijela ubijenih Srebreničana

Ekspertni tim Instituta za traženje nestalih BiH, pod vodstvom Tužilaštva Tuzlanskog kantona, naredne sedmice će početi ekshumacije na prostoru Križevačkih njiva u zvorničkoj općini, a zbog sumnje da se tu nalazi nekoliko tijela Srebreničana ubijenih u julu 1995. godine. Kako se saznaje iz Tužilaštva TK, mještani Križevačkih njiva su prije nekoliko godina upoznali predstavnike ove institucije da se nadomak selu nalazi masovna grobnica, no zbog miniranosti područja, ranije nije bio moguć pristup tijelima. Ostaci ubijenih Srebreničana nalaze se na površini, a predstavnici Instituta će ih pokupiti i predati na analizu u Međunarodni institut za traženje nestalih u Tuzli.

(FENA)

22.12.2008

Osuđen na devet godina zatvora zbog svoje uloge u srebreničkom genocidu 1995. godine

Dragan Jokić prebačen na izdržavanje kazne u Austriju

Dragan Jokić, bivši oficir vojske bosanskih Srba, u ponedjeljak je iz Haškog suda prebačen u Austriju na izdržavanje kazne od devet godina zatvora na koju je osuđen zbog svoje uloge u srebreničkom genocidu 1995. godine.

Dragan Jokić


Jokića je Pretresno vijeće 17. januara 2005. godine proglasilo krivim za pomaganje i podržavanje istrebljenja, ubistva i progona Bošnjaka počinjeno u toj istočnoj bosanskoj enklavi u julu 1995. godine.

Kaznu - devet godina zatvora 9. maja 2007. godine potvrdilo je Žalbeno vijeće.

Jokić se također tereti za nepoštovanje Međunarodnog suda (ICTY) zbog svog odbijanja da 31. oktobra i 1. novembra 2007. godine svedoči pred Pretresnim vijećem na suđenju u predmetu Popović i drugi.

Jokić se izjasnio da nije kriv po optužbama, a ovaj predmet je još uvek u postupku, saopćeno je iz Haškog suda.

(FENA)

24.12.2008

Izrečena presuda za ratni zločin počinjen na području opštine Sanski Most

14 godina zatvora za ratni zločin protiv civila

Vrhovni sud Federacije BiH nakon provedenog pretresa oglasio je krivim i optuženog Željka Kecmana osudio na 14 godina zatvora zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Optuženi je oglašen krivim što je u drugoj polovini juna 1992. godine tokom rata u BiH, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske Republike Srpske u općini Sanski Most, kao pripadik 6. sanske brigade maltretirao i tukao zarobljene civile mještane sela Hrustova - Hasana i Ekrema Merdanovića i Hilmu Keranovića, a potom ih ubio, saopćeno je iz Vrhovnog suda BiH.

Kecmanu će se u kaznu zatvora uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 11. maja 2007. godine pa do 16. oktobra 2008. godine, te se optuženi obavezuje da nadoknadi troškove krivičnog postupka Kantonalnom sudu u Bihaću i Vrhovnom sudu Federacije BiH.

Porodice oštećenih Hasana i Ekrema Merdanovića te Hilme Keranovića sa svojim su se imovinsko-pravim zahtjevima uputili na parnični postupak.

(FENA)

09.01.2009

Svjedok uklanjao leševe Bošnjaka po Zvorniku



Sudsko vijeće Haškog tribunala saslušalo je danas na suđenju Vojislavu Šešelju iskaz zaštićenog svjedoka koji je 1992-93 učestvovao u transportu leševa ubijenih Bošnjaka iz Zvornika.

Svjedok, za kojeg su tužioci naznačili da je Srbin, iskaz je dao putem video veze iz Beograda.

Prema sažetku njegove ranije date pisane izjave, koji je u sudnici pročitao tužilac Ulrich Mussemeyer, svjedok je u proljeće 1992. pokušao da napusti Zvornik i ode u Srbiju, ali je u tome spriječen, a zatim mu je Željko Ražnatović Arkan naredio da skuplja leševe ubijenih Bošnjaka po gradu.

Za nedjelju dana, nakon što su srpske snage preuzele kontrolu nad Zvornikom, svjedok je kamionom sa ulica Zvornika sakupio oko 50 leševa, od kojih je polovina bila u uniformama.

Kako je izjavio, pretpostavljao je da su te ljude tokom napada na grad početkom aprila 1992. ubili Ražnatovićevi ljudi.

Naznačio je da su leševe zatim pregledali patolozi iz Srbije.

Svjedok je opisao i kako je u aprilu i maju više puta prevozio leševe na groblje, gdje su sahranjeni u masovnu grobnicu.

Tokom tog ljeta je deset do petnaest tijela Bošnjaka koji su umrli u pritvoru u školi u Karakaju prenio do lokalne klanice.

Sredinom 1992., svjedok je kamionom transportovao četrdesetak leševa iz karakajske škole i doma kulture u Čelopeku do klanice.

Precizirao je da su svi ti ljudi bili ubijeni iz automatskog oružja.

Kasnije je, kako je izjavio, učestvovao u prebacivanju tijela iz klanice do muslimanskog groblja u Šah-Bašći.

Svjedok je potvrdio i da je bio očevidac dovoženja leševa u masovnu grobnicu na Crnom vrhu, napomenuvši da je, na osnovu toga što je na nekim od tijela bila zemlja, zaključio da su prethodno bila već pokopana na drugim mjestima.

Šešelj je optužen za ubistva i progon Bošnjaka iz Zvornika, kao i za druge zločine nad nesrbima u BiH, Hrvatskoj i Vojvodini 1991-93.

(ONASA)

11.01.2009.

Tuzla

Održani mirni protesti ˝Žena Srebrenice˝

Ne dozvolite da se dogodi nova Srebrenica

Današnji mirni protest "Žena Srebrenice" predstavnice Udruženja iskoristile su da skrenu pažnju javnosti na svoje nestale ali i na stradanje civila u pojasu Gaze. Sve što se sada dešava civilima u okuženju Podrinjcima je asocijacija na golgotu koju su i sami prošli. Uz izvezene jastučnice sa imenima članova porodice danas su nosili slike stradalih u Gazi kao i transparente sa porukama osude ubijanja u Gazi. Smatraju da ono što se dešava u pojasu Gaze treba nazvati pravim imenom, a to je genocid. Na današnjem skupu je bio i načelnik Opštine Srebrenica koji je također izrazio svoje nezadovoljstvo sporošću u traženju nestalih Srebreničana kao i na sličnost događanja u Srebrenici 1995. godine i 2009. u Gazi.



Žene kažu da su na današnje mirne proteste, na kojima su pokušale da skrenu pažnju javnosti na svoje i probleme ljudi u Palestini, pozvale da dođu sve istomišljenike smatrajući da se treba vršiti pritisak na sve koji mogu nešto učiniti. Što zbog hladnoće, a više zbog neobavještenosti građana, osim predstavnika Udruženja skupu je prisustvovalo svega nekoliko učenika iz Tuzle.