16.07.2008

Odbijen zahtjev za zabranu skupa Bošnjaka u Kravicama

Okružni sud u Bijeljini odbio je zahtjev MUPRS-a, odnosno Policijske stanice Bratunac za zabranu održavanja javnog skupa u selu Kravica kod Bratunca gdje su Bošnjaci trebalo da održe čas historije.

U rješenju ovog suda, od 15. jula, poništeno je i rješenje Policijske stanice Bratunac od 14. jula o privremenoj zabrani održavanja javnog skupa na prostorima magacina i kapije Zemljoradničke zadruge "Kravica“ u Kravici 15. jula, u vremenu od 11.40 do 12.00 sati, koji je prijavio "Organizacioni odbor za obilježavanje 11. jula 1995. godine - 13. godišnjice genocida nad Bošnjacima“.

Sud, dalje, primjećuje da iz izreke rješenja o privremenoj zabrani održavanja javnog skupa proizilazi da je održavanje javnog skupa zabranjeno zbog mogućnosti izazivanja i podsticanja nacionalne i vjerske netrpeljivosti i mržnje.

Suprotno ovome, zahtjev za zabranu održavanja javnog skupa zasniva se na stavu podnosioca zahtjeva, zasnovanom na priloženim dokazima, da je zbog održavanja prijavljenog javnog skupa na prostoru magacina i kapije Zemljoradničke zadruge "Kravica“ ugrožena sigurnost građana i imovine i da okupljanje građana bošnjačke nacionalnosti predstavlja skup visokog rizika zbog najavljene reakcije građana srpske nacionalnosti, sa nesagledivim posledicama po međunacionalne odnose i po stanje ukupne sigurnosti na području Kravice, općine Bratunac i šire.

U konkretnom slučaju, suprotno stavu podnosioca zahtjeva i zaključku rješenja o privremenoj zabrani održavanja javnog skupa, ovaj sud nalazi da prijavljeni komemorativni skup nije ciljno usmjeren na izazivanje i podsticanje nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti i mržnje niti iz priloženih dokaza podnosioca zahtjeva proizilazi da je on usmjeren na nasilno mjenjanje Ustavom utvrđenog poretka, narušavanje teritorijalnog integriteta RS-a i kršenje Ustavom zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građana.

Takav zaključak nije moguće izvesti niti iz jednog priloženog dokaza niti se pak zabrana održavanja javnog skupa mogla zasnovati na pretpostavljenoj ocjeni o mogućnosti izazivanja i podsticanja nacionalne i vjerske netrpeljivosti i mržnje.

Shodno iznijetim razlozima, Sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 10. stav 1. Zakona o javnom okupljanju za sudsku zabranu održavanja prijavljenog javnog skupa.

Kako je već rečeno, zahtjev za zabranu održavanja javnog skupa zasniva se na pretežnom stavu o postojanju sigurnosnog rizika za ljude i imovinu. "Nesumnjivo je, prema priloženim dokazima, da taj rizik realno postoji. Međutim, valja istaći da Zakon o okupljanju građana ne daje ovlaštenje sudu da održavanje javnog skupa zabrani zbog sigurnosti ljudi i imovine već samo, što je već i obrazloženo, u slučaju postojanja razloga iz člana 10. stav 1. Zakona o okupljanju građana", navodi se u obrazloženju rješenja Okružnog suda Bijeljina.

Naglašava se i da odredbe člana 12. navedenog zakona daju ovlaštenje nadležnom policijskom organu da može da zabrani održavanje javnog skupa radi sigurnosti ljudi i imovine i sprečavanja nereda.

"S obzirom da je podnosilac zahtjeva imao procjenu da će održavanje javnog skupa ugroziti sigurnost ljudi i imovine, izazvati nerede i pogoršati sigurnosno stanje to je u smislu navedene zakonske odredbe posebnim rješenjem mogao da zabrani održavanje prijavljenog skupa. Međutim, tako nije postupljeno", kaže se u obrazloženju.

Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba Vrhovnom sudu Republike Srpske u roku od 24 sata od dostavljanja rješenja.

Podsjećamo, policija RS-a jučer je spriječila okupljanje Bošnjaka u selu Kravice, koji su namjeravali da u tom selu održe sat historije u okviru obilježavanje 13. godišnjice stradanja u Srebrenici.
(FENA)

Zene Srebrenice govore

"Zene Srebrenice govore" naziv je filma ciji je autor Milica Tomic iz Beograda. Žene čiji su najbliži ubijeni tokom genocida u Srebrenici 1995. godine,
zamoljene su da kažu šta bi imale da poruče gradjanima i gradjankama Srbije,
danas nakon 13 godina. Autorka ovog video zapisa je Milica Tomić. Video je radjen isključivo za namjenu obilježavanja 13. godišnjice genocida u Srebrenici, mirovne akcije "Žena u crnom" pod sloganom "Solidarnost i odgovornost", kao produkt dijaloga autorke sa ovim udruženjem.

Produkcija "Zene u crnom Beograd"

Zene Srebrenice govore

16..07.2008

Srebrenica

Ekshumirano 31 nekompletno tijelo

Iz sekundarne masovne grobnice Pusmulići 2 kod Zelenog Jadra, općina Srebrenica danas je ekshumirano 31 nekompletno tijelo i četiri izdvojena dijela tijela, priopćila je tužiteljica tuzlanskog Županijskog tužiteljstva Danica Kovačević, a pod čijim vodstvom eksperti Tuzlanskog ureda Instituta za traženje nestalih vrše iskapanja.

Po riječima tužiteljice Kovačević, u grobnici su pronađeni predmeti, među kojima i osobni dokumenti žrtava.

Pored navedenih, iz grobnice Pusmulići 2 do sada su ekshumirana dva kompletna i 30 nekompletnih tijela, a ekshumacija iz ove grobnice se nastavlja i sutra. Pretpostavlja se da se radi o žrtvama srebreničkog genocida koje su iz primarne grobnice u Kravici prebačeni u Pusmuliće.

(FENA)

Bosnian Massacre Anniversary in village Kravica

Thirteen years ago, one thousand Muslims were killed in the village of Kravice. Today one hundred women gathered here to commemorate the relatives they had lost. Their action has angered the Serbs in the area, and police was called to the scene. Let´s here more from Kravice.

STORY:

Police block the road to Kravice.

Their target - around 100 grieving women trying to commemorate the men
they´ve lost.

(SOUNDBITE) (Bosnian) HATIDZA MEHMEDOVIC WHO LOST TWO SONS AND HUSBAND IN
1995 SREBRENICA MASSACRE, SAYING:
"A law was passed in March saying every place of killing can be
marked, regardless of the ethnic group involved. But today we Bosnians, the
biggest victims of the war, aren´t aloud to do it."

Hatidza Mehmedovic lost her husband and two sons in the Srebenica
massacre.

More than 1,000 of the 8,000 Bosnian Muslims killed by Serb troops in July
1995 were shot in this Bosnian village.
A new law allows relatives to visit the sites.

But the locals don´t want them and even the Bosnian Serb Prime Minister
says their gathering is a "direct provocation."

As a result the police have taken action.

(SOUNDBITE) (Serbian) DRAGOMIR PERIC, SERB POLICE SPOKESPERSON, SAYING:
"We will follow the temporary ruling of the court and when the
court makes its final decision we will act accordingly."

Bosnia remains politically divided.

Serbs live in some areas, Muslim-Croats in others.
Each have their own version of history.

Last week´s ceremony to mark the anniversary of the massacre was
over-shadowed by tension.

11 Bosnian Serbs are currently on trial for war crimes in Kravice.

And the massacre´s masterminds - the former Bosnian Serb leader Radovan
Karadzic and his military chief Ratko Mladic - are yet to be found.

It may be 13 years since the massacre but for many little has changed.

12. 7. 2008, Srebrenica: Dani u Srebrenici, Bratuncu i Zalazju



Mi imamo Petrovdan

Već nekoliko godina vlasti RS-a pokušavaju da petrovdanskim parastosom skrenu pažnju s obilježavanja genocida u Srebrenici. Glavna manifestacija - pomen za 843 civilne srpske žrtve iz cijelog Podrinja - organizira se 12. jula na više lokacija u i oko Srebrenice. Reporteri Dana pratili su otkrivanje spomenika u Zalazju, parastos u Bratuncu i Duhovnu akademiju Milorada Dodika u samoj Srebrenici



Dženat Dreković
"Onog rata pobijeno je Stanojevića, ovog rata isto, onog rata Vukosavljevića, ovog rata Vukosavljevića..."
ZALAZJE NA PETROVDAN "Nema više mojih sinova... a i Boga nema", gotovo ravnodušno govori starica Stanojka Stanojević naslonjena na grob jednog od svojih sinova. Na nadgrobnoj ploči od crnog mermera lik crnokosog mladića. "Radisav Stanojević - poginuo u Okučanima 1991." Tik do groba je sto s ponudama za pokojnika. Rakija, sirnica, suho meso. Dvanaesti je juli, a mi se s grupom poljskih kolega nalazimo u planinskom selu Zalazju, dobrih pola sata vožnje udaljenom od Bratunca i Srebrenice. Kolona auta i autobusa, koji organizovano prevoze građane na ceremoniju otkrivanja spomenika, zakrčila nam je put. Kako je kolona stala, tako je svako morao parkirati. Policija je blokirala saobraćaj. Julsko sunce nesnosno peče. Uz groblje i spomenik u Zalazju se danas mogu vidjeti svega četiri porušena kućerka. "Eee..., ne bi ga ni Ratko Mladić odbranio", komentariše rezignirano neki čiča. Na maloj betoniranoj uzvisini uzdižu se novi i stari spomenik ubijenima u Zalazju. Jedan je šezdesetih godina prošlog stoljeća izgrađen u spomen 200 žitelja ovog kraja koje su 1943. poubijale ustaše. Iznad ćiriličnog spiska ubijenih vidni su tragovi odvaljene petokrake. Na vrhu se bijeli dograđeni krst. Na novom spomeniku su fotografije 84-ero ljudi - 83 muškarca i jedne žene. Mnogi od njih su vojnici poginuli u sukobu s jedinicama Nasera Orića prilikom napada ARBiH na selo, na Petrovdan 1992. Na spomeniku su i ime i slika Radisava Stanojevića. Okupljeno mnoštvo sluša vatrene govore zvaničnika: "Ovo je bastion srpstva!", "Ovo je kontinuitet onoga što su njihovi djedovi uradili 1943!", "Oni su ugrađeni u tekovine otadžbinskih ratova", "Republika Srpska - trajna kategorija!" Parastos kasni. Sveštenik je, zbog kolone, s kolima zastao nekoliko kilometara od Zalazja. "Razići će se narod", uplašeno šapće jedna mlađa djevojka. Odjednom dreka. "Đubre jedno, dao sam ti deset fotografija najmanje", viče mlađi nabijeni muškarac. Dvojica organizatora ga bezuspješno pokušavaju smiriti. Na spomeniku su zaista prazna mjesta - imena ispisana, fotografija nema. "p*z** vam materina! Neradnici! Fuj!" "Fotografije moraju biti tu kada se osveštava", komentariše tiho neka žena. Sveštenik je napokon stigao da prelije koljivo. Odnekud iskrsava i grupa aktivista Otačastvenog pokreta Obraz. Mladići u majicama s četničkom ikonografijom stigli su još ranije. Gojazni ćelavi muškarac u majici s raznim patriotskim parolama im dodaje transparent koji ubrzo razvijaju: "Greh je ćutati o stradanju Srba." Dvojica petnaestogodišnjaka trče proplankom i mašu zastavama Srbije u pravcu udaljene Srebrenice, iako je ne mogu vidjeti.

SREBRENICA DVA DANA RANIJE Poljske kolege i ja u Srebrenicu stižemo u ranim večernjim satima desetoga jula. Prije toga se nekoliko sati zadržavamo u Potočarima, upravo u vrijeme kada pristiže i Karavan mira. Zastave RBiH s ljiljanima, Saudijske Arabije, Turske dodiruju se sa švicarskim i internacionalnim šarenim PEACE zastavama. Iz daljine čujem kako reisul-ulema Mustafa Cerić govori o globalnom zagrijavanju i kako "se nekada muzika plaćala, a voda bila džaba, a sada se voda plaća a muzika je džaba". Žena ispred hale fabrike akumulatora rida. Njen muž nije pronađen. Uskoro joj pružaju medicinsku pomoć. Jedan mladić, vidno narušenog zdravlja, grli majku i plače. "Tu je babo, tu je", tješi ga ona. U hali 307 tabuta i pokoji novinar. Tu i tamo prodire i poneki sunčev zrak.

Noćni život u Srebrenici odvija se po jednostavnim pravilima. Srpski i bošnjački kafići savršeno se raspoznaju po plakatima koji najavljuju Komemoraciju u Potočarima, odnosno petrovdanske pomene nastradalima u Podrinju. U bošnjačkom kafiću Hrid, odmah kod glavnog trga, traži se mjesto više. Gazdarica je nervozna i na naše propitivanje gostiju da li bi neko želio razgovarati s poljskim novinarima, govori da političke teme ostavimo za vani. Stoga se upućujemo ka srpskoj kafani Kum. Osim konobara i još trojice muškaraca srednjih godina koji govore sarajevskim akcentom - kafić je prazan. Slušaju se Indexi i bistri politika. Jedan od prisutnih smatra da Bošnjaci u RS-u imaju sličan status kao Srbi na Kosovu: "Mi, Srbovi, smo većina", razdragano konstatuje. U to ulazi podbuhli bradati muškarac u crvenoj majici. Naslanja se na šank i pjeva nerazgovjetno o nesretnoj ljubavi. Odjednom glasno progovara, takođe sarajevskim akcentom: "Prvi mi je najmrži grad Beograd, a drugi Sarajevo. Hihihihi… Rajvosa multietničko s milijardu sto šezdeset tri hiljade džamija." "Ma to je Teheran", odgovara jedan od trojice - dugajlija, vidno zainteresovan da strance uključi u razgovor. Slušamo Snijeg pade na behar, na voće u izvedbi Davorina Popovića. Prije nego što je došlo do "baš k´o paša među bilbašama" konobar prebacuje na narednu pjesmu. Sada slušamo Smak. Pitam ga da li ima tenzija uoči Komemoracije u Potočarima. Umjesto njega odgovara bradonja u crvenoj majici: "Tenzije, kakve tenzije, vi stvarate tenzije?"

- Ko smo to mi?, uzvraćam.
- Nema tenzija. Mi smo Srbi.
- I ja sam.
- Mi Imamo Petrovdan, prošlo je već 13 godina od rata. Nema problema. Nema tenzija.
- Drugi su nama nametnuli rat, komentariše jedan od trojice, oduševljen što se konačno zapodjenuo neki razgovor.
- Ja se s više muslimana zapijem nego Srba, dodaje njegov drugar i poziva na pivu. Odgovaram da ću ostati sa svojim kolegama Poljacima.
- I mi volimo Poljakinje!, prati nas usklik dugajlije dok napuštamo kafanu.

Na glavnom trgu ispred kafića Davidoff, koji drži lokalni Srbin, veći broj ljudi. Zastajemo s grupom mladih Bošnjaka. Jednog od njih pitamo kakvi su odnosi s vršnjacima Srbima. Odgovara da druženja i prijateljstva nema i dodaje: "Dođi za dva dana. U ovom kafiću će sjediti dva čovjeka, u onom jedan. Na kraju neće biti nikoga."

BRATUNAC NA PETROVDAN Dvanaestog jula u 8.00 ujutro pristižemo u Bratunac. Na svakih tridesetak metara policajac. Milorad Dodik i drugi zvaničnici Republike Srpske dolaze na parastos na Bratunačko vojničko groblje. Na groblju nema mnogo ljudi. Jedna starija žena prepričava drugoj kako se toliko isprepadala muslimana koji su na Povorci mira vikali "Allahu ekber" da je morala popiti Kafetin. Na grobovima s figurama naoružanih vojnika na crnom mramoru ponegdje čitave trpeze, negdje samo keks koji je pokojnik volio. Negdje kafa. Negdje dogorijevaju cigarete. Na jarbolu se vijori izgužvana zastava Srbije. Sveštenik Dušan Spasojević pali veliku svijeću ispred grobljanskog krsta. Sakupilo se oko 300 duša. Među njima se ističe grupa u majicama s natpisom "Ravna Gora pobediti mora". Pristiže Dodik. U narodu žamor. "Evo našeg heroja", ponosan je jedan čiča. "k.r...a!", komentariše baka do njega. "Heroj je onaj ko sebi zaradi penziju." Kada je zbog "mnoštva imena" pomenuto tek dvadesetak najzaslužnijih pokojnika, sveštenik besjedi: "Danas ovdje, iznad Bratunca, prestaju da važe zakoni nebeske mehanike. Više se Zemlja ne okreće oko Sunca, nego je Sunce stalo iznad Bratunca, spustilo svoje zrake na nas ovdje danas okupljene i žali zbog nepravde koja se odigrava... A nepravda je i od nas, draga braćo i sestre. Nas ovdje danas ima malo više, maltene, nego grobova. Treba da nas bude makar deset puta više. Ako bi nas bilo deset puta više na Bratunačkom groblju, bilo bi nas preko 6.000..." "Trebali su odmah poslije rata političari ovdje dolaziti, više bi se naroda sakupljalo", komentariše deda sa šajkačom. Nakon polaganja vijenaca, okupljeno mnoštvo je pozvano da organizovanim prevozom krene za Zalazje.

PETROVDAN U SREBRENICI Dvorana Doma kulture je ispunjena do posljednjeg mjesta. Tu su i aktivisti Obraza. Debeljko je iz Zalazja donio transparent i pokušava ga razviti ispod bine, ali mu to nikako ne uspijeva. Program traje, a transparent spada. Organizatori sugerišu da ga ukloni. "Pomaže Bog, draga braćo i sestre", pozdravlja skup mlada voditeljica. "Bog ti pomog´o", odgovara gledateljstvo. Slijede govori Nedeljka Mitrovića, Pantelije Ćurguza i Milorada Dodika. "Srebrenica je bilo i na drugim prostorima Bosne i Hercegovine", počinje Mitrović. "Srebrenica ne može biti pokriće za interese islamskih fundamentalista", nastavlja Ćurguz. "U Srebrenici je grupa vojnika RS-a počinila lokalni genocid", rezimira Dodik. Ide kulturno-umjetnički program. Na bini pet svijeća, u pozadini hor izvodi Mokranjčevu liturgijsku muziku, a povremeno se provlače etnomelosi, kao Turci selo napadoše u ponoć, staru majku odvedoše... Glumci recitiraju o bacanju u virove, jame, provalije, probadanju oka usijanom iglom... Uprkos gromoglasnim aplauzima, čim je Milorad Dodik završio s govorom i napustio objekat, dvorana ostaje poluprazna. I debeljko iznosi transparent. Zatičemo ga rezigniranog na ulazu:

"Jedini Srbin koji priča o stradanju Srba sam ja - Simo Savić. Prošao sam petsto kilometara da budem pored porodica srpskih žrtava. Ja sam mislio da ljude ovdje interesuju ljudske žrtve, ali evo - kafić: trešti srpska muzika, a ovdje srpske majke plaču. Kada su muslimani dolazili, bila je tišina. Ja ne delim žrtve na ove i na one. Da li vi mislite da je u nekom kafiću bila odvrnuta muslimanska muzika do daske, dok porodice muslimana plaču? Sve vam je jasno koliko Srbi cene svoje žrtve. Teško majkama i jednima i drugima."

OSTAVLJENI U BESPUĆU "Evo, došla sam da obiđem grob ovom mom jadniku Stanku, nedavno je umro", priča uplakana Radinka Vukosavljević. Sahranjen je u rodnom Zalazju. Na humci ispod malog drvenog krsta je koljivo i malo keksa. Govori o napadu na svoje selo Sikirić: "Užasno je to, dijete. Onog rata pobijeno je Stanojevića, ovog rata isto, onog rata Vukosavljevića, ovog rata Vukosavljevića... eto ti, to je užasno, omladina, bolan, djeca. U šoljama klozetskim ih nalazili, silovali sve, stavljali one stvari u usta curama... Ilić Ratko, Ilić Uglješa, Petrović Mijo. Niko njih ne traži... Niko. Ne mogu da pričam. Kuće još nisam napravila. Neće da mi daju ni srpsku ni muslimansku donaciju... Niko o Sikiriću ne vodi interes..." Prostor ispred novootkrivenog spomenika se polako prazni. Uskoro počinje Duhovna akademija u Domu kulture u Srebrenici. Naš auto konačno je odblokiran i možemo krenuti. U taj čas mi pokazuju još jednu ženu koja je preživjela napad na Zalazje. Stojanka Stanojević. Bila je zasuta gelerima i skoro iskrvarila. Na početku odbija govoriti: "Svi dođu kad treba nešto da se ispriča, a za neku pomoć misliš da sam ikad nešto dobila? Nikada, nikada, nikada... odem u Opštinu, tražim pomoć, kukam, pomoći nema... Niko više ne živi tude. Pobjegli su svi u stanove. Podijelili i kome treba i kome ne treba. Čovjek mi stan tražio, bilo kakvu pomoć. Dodik mu obeć´o stan ima dvije godine. Nikada ga nisam vidjela očima. Samo mrtvo slovo na papiru. Ja nemam živog komšije... Sami ja i moj čovjek."





Srpske žrtve u Podrinju



Između propagande i istine


Prema podacima do kojih je na osnovu osmrtnica i prebrojanih grobnih mjesta došao IDC, broj ubijenih srpskih civila od 1992. do 1995, prijavljenih prije rata u opštinama Bijeljina, Bratunac, Čajniče, Foča, Goražde, Han-Pijesak, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Šekovići, Sokolac, Srebrenica, Ugljevik, Višegrad, Vlasenica i Zvornik iznosi 843. Najviše ubijenih civila bilo je 1992. - 599, potom 1993. - 132, 1994. - 30. i 1995. - 24. Za 58 srpskih civila godina stradanja je nepoznata. Ipak, kako ističe Nadira Herenda iz IDC-a: "U našoj bazi podataka vojnicima smo podrazumijevali one za koje smo u dokumentu vidjeli da su poginuli kao vojnici i one za koje njihova porodica tvrdi da su poginuli kao vojnici. Ovo je diskutabilno jer porodice, zbog vojnih penzija i privilegija, i za civila kažu da je bio vojnik. Zbog toga, naredna faza rada na bazi je ispitivanje uzroka smrti."





Protonamjesnik Željko Teofilović, Paroh srebrenički



Išao bih u Potočare kada bi me pozvali



DANI: Kako ocjenjujete trenutne odnose između Srba i Bošnjaka, odnosno pravoslavnih i muslimana ovdje, u Srebrenici?

TEOFILOVIĆ: U gradu ljudi žive u jednom dosta lijepom i dobrom komšijskom odnosu. Ovdje nema ni konflikata. Naglašavam da se to odnosi na ljude koji žive ovdje. S druge strane, ljudi koji dolaze sa strane su skloni konfliktima. Ljudi koji žive ovdje se zlopate u borbi za život i egzistenciju i onda im ne pada na pamet da se bave takvim glupostima, jer znaju da tako pogoršavaju ionako težak život u Srebrenici. Ovo je, moram reći, jedna velika bijeda. Od infrastrukture ništa nije obnovljeno. Ipak, moram istaći, efendija Damir Meštrović i ja imamo lijepu saradnju. Držimo okrugle stolove međureligijskog dijaloga. Kada se u školi odvija vjerska nastava, trudimo se da neke časove djeci držimo zajedno i da neke stvari pojasnimo. Kada se, recimo, djeci u sklopu pravoslavne vjeronauke govori o islamu, zašto im to ne bi objasnio efendija ili ja muslimanskoj djeci kada oni govore o pravoslavlju? Ja se trudim da ova moja sveštenička služba bude ne samo na korist vjernicima koji obilježavaju 12. juli već i onima koji obilježavaju 11. Ljudi ovdje nisu konfliktni. Uvijek su to oni sa strane.

DANI: A ko su ti?

TEOFILOVIĆ: Pa obično su to oni koji dođu jednom godišnje. Da li 11. ili 12.

DANI: Kako Vi gledate na genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici?

TEOFILOVIĆ: Rat je sam pogibao za ljudski rod. Rat ne želi niko normalan. U ratnom haosu su se dešavali zločini i to je neminovno. Ja svojim vjernicima uvijek govorim da je jedna žrtva postradala u ratu kao jedan čitav narod. Ja to tako osjećam, bez obzira kada su se zločini dešavali, da li je to ´92. ili ´95. To je tragedija za narod. Ovo je mučenički kraj i jednih i drugih. Možda se potpuno ne razumijemo jer se žrtve zloupotrebljavaju u političke svrhe. I onda neko licitira nekom žrtvom da bi ona bila nekome važna. A to je bespotrebno. Samim time što više nije među živima, što je stradala mučenički, što je ubijena na brutalan način, ona je žrtva i vrijedna je da se poštuje, kao i onaj ko je tu žrtvu izgubio. Sveto pismo nas upućuje da plačemo s onima koji plaču i da se radujemo s onima koji se raduju. Tako je govorio sveti apostol Pavle. Naša dužnost je da poštujemo drugoga. Kako kaže Gospod: "Sve ono što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima." To je zakon koji treba da vlada na zemlji. Kod nas je sve stvar politike, a nesretne porodice žrtava ispaštaju. Ja često na TV-u gledam prenos iz Potočara, a niko me ne zove da 11. jula tamo odem.

DANI: A išli biste?

TEOFILOVIĆ: Išao bih kada bih dobio poziv. Ali neke stvari se moraju normalizovati. Ne treba licitirati žrtvama, bez obzira koliko ih je stradalo na jednoj ili na drugoj strani. Dvanaesti juli ne treba da bude narodni inat, međutim, na ceremoniji koja se održava na Petrovdan, predstavnici Islamske zajednice nikada nisu prisutni, iako ih mi pozovemo - manifestacije obilježavanja Petrovdana traju od 7. jula. Zbog toga ne idem - jer ti odnosi još uvijek nisu izgrađeni kako treba. Međutim, kao što sam rekao, gledam televizijske prenose i vidim da je tu porodicama najteže.

DANI: Kako gledate na jako ružnu ikonografiju koja se može vidjeti na manifestacijama pomena srpskim žrtvama? Česte su majice sa šovinističkim parolama, likovima haških optuženika, četničkom ikonografijom iz Drugog svjetskog rata?

TEOFILOVIĆ: Ja često ističem da su kod nas, kada je riječ o vjeri i politici, lončići polupani i da se neke stvari miješaju bez razloga, tj. vjerska i nacionalna pripadnost. Ako je neko Srbin, ne podrazumijeva se da je i pravoslavac. Tako, kada se obilježava 12. juli, tj. Petrovdan, i ja budem svjedok da se u mom crkvenom dvorištu pojavljuju ljudi koji nose obilježja Ravnogorskog četničkog pokreta. Ja nisam sklon osudama. Mene ne vrijeđa ni kada neko nosi majicu Nasera Orića i smatra da je to njegov heroj, međutim, smatram da ta i takva obilježja nisu dostojna ni primjerena kada se obavlja pomen bilo čijim žrtvama. Problem je u tome što ne postoji zakon koji bi to sankcionisao, tako da je tu ne mogu ništa. Smatram da sve ono što ne doliči, što čini drugoga nesretnim, to čovjek ne treba da radi. A kada ja pogledam u crkvenom dvorištu da se takve stvari rade, ja to ne mogu da sankcionišem, jer bih mogao biti brutalno napadnut od mojih sunarodnika. Međutim, vidim da se i Potočarima nose majice Nasera Orića i neke ratne zastave. To samo zakon može sankcionisati, a mi, koji smo u crkvi, odnosno u drugim zajednicama vjerujućih, treba da objašnjavamo šta je šta.

18.07.2008

Završena ekshumacija iz grobnice Pusmulići 2

Iz sekundarne masovne grobnice Pusmulići 2 kod Zelenog Jadra na području Srebrenici jučer su izvađeni posljednji posmrtni ostaci žrtava srebreničkog genocida 1995. godine, saopćila je glasnogovornica Tužiteljstva Tuzlanskog kantona Jasna Subotić.
Stručnjaci Tuzlanskog ureda Instituta za traženje nestalih eksumirali su iz grobnice 64 nekompletna i dva kompletna tijela te tri vreće sa sitnim kostima i garderobom.

Uz skeletne ostatke pronađeni su i osobni dokumenti, sat i nakit. Zatrpavanje grobnice počelo je jučer, a, po riječima glasnogovornice Subotić, bit će završeno tokom današnjeg dana.

Ekshumacije se nastavljaju 21. jula na lokalitetu Pobuđe, na području bratunačke općine.

(FENA)

Apel člana Predsjedništva BiH Željka Komšića Srebreničankama i Srebreničanima u BiH i inostranstu

Koristim ovu priliku da vas pozovem da iskoristite svoje pravo i da se reregistrujete za glasanje na lokalnim izborima u Srebrenici u oktobru ove godine. Podsjećam vas da rok za vašu glasačku reregistraciju ističe 22. jula 2008 godine, odnosno za četiri dana.

Prema podacima kojima do sada raspolažem, uznemirujuće je mali broj Srebreničanki i Srebreničana koji se do sada preregistrovao za glasanje u Srebrenici.

Bez obzira što pojedinim strankama u FBiH nije u interesu da glasate na lokalnim izborima u Srebrenici, već u sadašnjem mjestu prebivališta, podsjećam vas da je najveća odgovornost za očuvanje uspomena na sve što se dogodilo u Srebrenici, ali i za budućnost Srebrenice, upravo na vama.

Ne smijete dozvoliti da neko drugi odlučuje o sudbini vaše i naše Srebrenice.

Prijem za Srebrenicane

19.07.2008

Osjećao sam kosti ljudi koji su bili pogođeni

Nepuni sat prije nego što su Srebreničanke u utorak bile presretnute u Sandićima, gdje im je policija zabranila dalje kretanje prema Kravici, prof. dr. Smail Čekić, direktor Instituta za ratne zločine BiH, u Novoj Kasabi održao je čas historije na kojem je detaljno opisao likvidaciju Srebreničana u nekadašnjem skladištu Zemljoradničke zadruge u Kravici, poznatijem kao Magacin otkupa, koja se dogodila 13. jula 1995. godine oko 18 sati.

Profesor Čekić, naime, kao član Komisije za ispitivanje događaja u Srebrenice i oko nje u julu 1995., koju je prije nekoliko godina formirala Vlada RS, tokom istraživanja s ostalim članovima Komisije došao je u posjed dokumenata i podataka koji nedvosmisleno ukazuju kako su i na koji način usmrćeni zarobljenici prethodno dovedeni u Magacin otkupa u Kravici.

- Kasno poslije podne 13. jula 1995. godine između 1.000 i 1.500 Bošnjaka koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića i drugim lokacijama, autobusima ili pješice odvedeno je u Kravicu i natjerano da uđu u skladište Osnovne organizacije kooperanata "Kravica" (Zemljoradnička zadruga), gdje je izvršen veliki masakr. Oko 18 sati svi su likvidirani - zoljama, ručnim bacačima, ručnim bombama, puščanim mecima - započeo je svoje izlaganje prof. Čekić.

U skladište pretrpano zatočenicima, navodi dalje Čekić, počela je pucnjava s obje strane, kroz prozore, iz svih vrsta naoružanja, čak i ručnih bacača raketa.

- Prema kazivanju jednog od preživjelih, "nastala je velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, mitraljiranja, bilo je... U skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć" - citirao je Čekić jednu od izjava svjedoka strijeljanja.

Čekić je dalje ispričao dijelove sjećanja svjedoka, koji je naveo da ni u jednom filmu strave i užasa koji je gledao nije vidio ništa slično. "To je bilo gore i od svakog filma", rekao je svjedok.

- Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kada je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.

Svjedok J. se prisjeća: "Niste mogli da stanete na beton a da ne nagazite na leš. Cijeli betonski pod bio je pokriven mrtvim tijelima". Svjedok K. koji je bio samo lakše ranjen, opisao je kako je, nakon što je pucnjava prestala, prošao kroz skladište da bi umakao kroz prozor: "Pod nisam mogao ni da dotaknem, betonski pod skladišta...

Nakon pucnjave, osjetio sam neku čudnu vrućinu, toplinu, koja je zapravo dolazila od krvi koja je pokrivala betonski pod i gazio sam po mrtvacima koji su na njemu ležali. Ali, bilo je i nekih koji su još bili živi, koji su samo bili ranjeni i kada bih nagazio na nekoga živog, čuo bih kako jaukne, zastenje, jer sam nastojao kretati se što sam brže mogao. Osjetio sam da su ljudi sasvim rastrgani. Osjećao sam kosti ljudi koji su bili pogođeni tim rafalima ili granatama, mogao sam da osjetim kako im se drobe rebra. Onda bih se opet pridigao i nastavio...." - naveo je Čekić sjećanja svjedoka.

Sutradan ujutro, ispričao je dalje prof. Čekić, vojnici su provjeravali ima li preživjelih. Otkrivši nekoliko ranjenih zarobljenika, stražari su neke od njih natjerali da pjevaju srpske pjesme, a onda ih pobili. Nakon što su ubili i posljednjega, bagerom su tijela počeli odvoziti iz skladišta.
Skladište unaprijed odabrano

- Žrtve genocida iz skladišta u Kravici su zarobljenici dopremljeni s privremnih sabirnih mjesta kao što su poljana kod Sandića i fudbalski teren u Novoj Kasabi, koja su organizirana unaprijed, kako bi se tamo mogao držati veliki broj zarobljenika.

Skladište u Kravici unaprijed je odabrano kao lokacija za zarobljenike, jer su poslije podne 13. jula 1995. godine zarobljenici koordiniranim djelovanjem ovamo dovedeni s nekoliko različitih tranzitnih lokacija - kazao je Čekić.

Vezani muškarci

- Drinski korpus uvečer 13. jula 1995. znao je za činjenicu da je u skladištu u Kravici izvršen genocid.

Skladište se nalazi na glavnoj cesti između Bratunca i Konjević-Polja, koju su vojna vozila tog dana itekako koristila. Neki od bošnjačkih izbjeglica izjavili su da su 13. jula 1995., prolazeći kroz Kravicu, iz autobusa vidjeli leševe muškaraca kako leže na poljani i muškarce postrojene s rukama vezanim na potiljku - naveo je prof. Čekić.

Jecaj majki

Izlaganje prof. Smaila Čekića bilo je planirano održati u Kravici. Nakon upozorenja da je stiglo rješenje PS Bratunac kojim se majkama zabranjuje odlazak tamo, on je svoje izlaganje održao u Novoj Kasabi, pored stadiona s kojeg su 13. jula 1995. odvođeni zarobljenici koji su kasnije strijeljani u Kravici.

Muk i tišina koji su pratili Čekićevo obraćanje, prekidani su plačem i jecajima nekoliko desetina majki, od kojih su mnoge prvi put čule pravu istinu o strijeljanju u Kravici.


Autor: A. HADŽIĆ



Video sa lica mjesta u selu Sandici blizu Kravica

22.07.2008

Majke Srebrenice ohrabrene hapšenjem Karadžića

Predstavnice Udruženja građana "Majke Srebrenice" do ranih jutarnjih sati pratile su medijske izvještaje o hapšenju najtraženijeg haškog bjegunca Radovana Karadžića. Ne kriju zadovoljstvo što je nakon trinaest godina pravda konačno stigla i Karadžića.
"S nevjericom smo primile vijest da je uhapšeni zaista Radovan Karadžić. Biće sigurne tek onda kad se nađe iza rešetaka Haškog suda", poručuju majke Srebrenice.

Majke Srebrenice napominju da se iz vida ne smije ispustiti i činjenica da je Ratko Mladić i dalje na slobodi te da će pravda u potpunosti biti zadovoljena tek kada se i Mladić nađe iza rešetaka Mađunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu.

(FENA)

Reakcije majki Srebrenice na hapsenje Karadzica

Nura Alispahic, mother of a 12-year-old boy who was killed in the 1995 Srebrenica massacre, watches the news of Bosnian Serb wartime president Radovan Karadzic´s arrest on television, inside a memorial room in Tuzla early July 22, 2008.




Fatima Mujic, who lost her husband and other relatives in the 1995 Srebrenica massacre, watches the news of Bosnian Serb wartime president Radovan Karadzic´s arrest on television, inside a memorial room in Tuzla early July 22, 2008.



Relatives of victims of the 1995 Srebrenica massacre react after seeing the news of Bosnian Serb wartime president Radovan Karadzic´s arrest on television, inside a memorial room in Tuzla early July 22, 2008.



Relatives of victims of the 1995 Srebrenica massacre hug each other after hearing the news of Bosnian Serb wartime president Radovan Karadzic´s arrest, inside a memorial room in Tuzla early July 22, 2008.