Evo malo kritike na ovaj film, iz BHDANA od prije par sedmica:
Polemike: Da li nagraðeni film Rezolucija 819 daje iskrivljenu sliku o stradanju Bošnjaka u Srebrenici?
Drugi pišu našu historiju
Film istaknutog italijanskog reditelja Giacoma Battiata Rezolucija 819, raðen u francusko-poljskoj produkciji, nedavno je osvojio nagradu publike na Rimskom filmskom festivalu - radi se o istinitoj prièi o policajcu kojeg je Meðunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju poslao da provede istragu o nestanku 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice. Film æe premijerno biti prikazan u Narodnom pozorištu u Sarajevu 2. decembra. Hasan Nuhanoviæ, prevodilac u holandskom bataljonu UN-a u Srebrenici, èovjek koji je u julu 1995. ostao bez svoje porodice, te autor brojnih dokumentaraca o srebrenièkom masakru, tvrdi da je nagraðeni film ozbiljan historijski falsifikat
Ja se nadam da nakon filma Rezolucija 819 neæe ostati neka dilema u smislu one iz Tanoviæevog filma - o tome ko je poèeo rat
Prije desetak dana, baš kada sam se vraæao iz Potoèara, gdje sam s jednom njemaèkom TV ekipom pravio još jedan dokumentarni film (od desetina pa možda i stotina dokumentaraca do sada snimljenih) o dešavanjima u i oko Srebrenice iz jula 1995. godine, saznao sam da je talijanski režiser upravo dobio nagradu za igrani film o genocidu u Srebrenici pod nazivom Rezolucija 819. Vidjeh fotografiju sa scenom iz filma pored èlanka u Avazu i odmah mi se uèini da je to konaèno film na koji smo svi èekali 13 godina. Na slici, tj. u kadru iz filma, zloèinci zadrigli u rakiji i krvi sjede oko stola i loèu i krkaju neko meso, a svega nekoliko metara iza njih gomile leševa. Tijela, jedna preko drugih, nabacana uz neku zgradu. Ta scena odgovara upravo opisu masovne egzekucije koja je izvršena nad 1.500-2.000 muškaraca i djeèaka negdje u Pilici, Kozluku ili Grbavnici, ili Orahovici kod Zvornika. Taj opis je u Haškom tribunalu dat više puta kao dio rekonstrukcije u toku suðenja pripadnicima vojske i policije Republike Srpske. Pomislih - evo napokon jedan igrani film koji je režiser napravio bez rukavica, bez uljepšavanja kako bi se "zaštitila publika".
Sauèesnici u genocidu Koliko god da sam bio obradovan ovom viješæu toliko sam u isto vrijeme osjeæao rezervu i, mogu reæi, ljutnju jer se tim koji je pravio film (a oèigledno je da niko o ovom filmu nije znao skoro ništa sve do njegove premijere na festivalu u Rimu) nije konsultirao s oèevicima, s onima koji su preživjeli dogaðaje na koje se film odnosi.
Ja sam veæ godinama opsjednut idejom realizacije jednog takvog igranog filma o Srebrenici i svi moji pokušaji su se pokazali kao neuspješni. Razgovarao sam s mnogima i u BiH i u inostranstvu (da ne nabrajam sad neka zvuèna imena iz politièkog i kulturnog života), predlagao sam da se postojeæi materijal u vidu knjiga i svjedoèenja upotrijebi kako bi se napravila što vjernija rekonstrukcija dogaðaja u formi igranog filma, ali bezuspješno. Lièno sam pomagao autorima knjiga o genocidu u Srebrenici veæ od 1995. u pronalaženju i razgovoru s oèevicima, s ljudima koji su preživjeli masovne egzekucije, u traženju dokumenata i drugog materijala kako bi prièa bila što potpunija i što taènije prikazivala stvarne dogaðaje.
Meðu tim knjigama izdvaja se knjiga amerièkog novinara Davida Rodhea pod nazivom End Game (Završna igra), objavljena još 1996. (za koju je dobio Pulitzerovu nagradu) te knjiga holandskog novinara Franka Westermana, koja je napisana skoro u isto vrijeme i objavljena pod nazivom Najcrnji scenarij. Ja sam svoju knjigu, u formi dokumentarne rekonstrukcije dogaðaja s ciljem dokumentiranja sramne uloge meðunarodne zajednice (UN, Holandija, NATO, EU) objavio 2003. pod nazivom Pod zastavom UN - meðunarodna zajednica i zloèin u Srebrenici. Zapravo, reæi "zbog njihove sramne uloge" nije dovoljno precizno jer se radi o sauèesništvu u zloèinu, a utvrðeno je da se radi o genocidu pa su stoga isti sauèesnici u genocidu.
Dok sam, svih ovih godina, mislio da æe doæi dan kada æemo uspjeti naæi novac, tj. zainteresiranog finansijera, da se snimi jedan takav film, plašio sam se da "neko drugi" to ne uèini prije nas (mislim na nas koji smo to preživjeli) jer sam, boreæi se 13 godina protiv onih koji i dalje ne žele prihvatiti punu istinu (a njih ima na svim stranama), shvatio da uvijek ima nešto što se potkrade kao greška - greška u percepciji, tj. nedovoljno ili ponekad površno shvatanje dogaðaja. Ovdje najviše mislim na ulogu takozvane meðunarodne zajednice - jer koliki god da je otpor krugova negatora-poricatelja genocida meðu Srbima (u BiH, Srbiji i dijaspori), još je veæi otpor u intelektualnim krugovima zapadno-evropskih zemalja koji ne žele ili ne mogu prihvatiti èinjenicu da je ono što zovemo meðunarodna zajednica sauèesnik u genocidu.
Realnost i film Tražeæi na internetu èlanke o filmu režisera Giacoma Battiata Rezolucija 819, naletio sam i na fotografije koje prikazuju pet-šest kadrova iz filma. U prvi mah pomislih da se radi o doista vjernoj rekonstrukciji barem kada je u pitanju scena, a onda naletim na tu sliku koja predstavlja glavni razlog zbog kojeg sam napisao ovaj tekst: jedan, onako stasit i naoèit, unproforac, pored autobusa u kojem se u Potoèarima nalaze tek ukrcani žene i djeca, zgrabio, šèepao za prsa jednog srpskog oficira, a u isto vrijeme drugi srpski oficir tom unproforcu drži pištolj na èelu.
U prvi mah nisam ni shvatio o èemu se radi, a onda me obuzeo ogroman bijes. Èisti falsifikat historije, prikazivanje onoga što se nikada nije dogodilo. Zapravo, to je baš ono èega sam se plašio - jedna od onih scena za koje sam pomislio da bi se mogle naæi u igranom filmu ako ga napravi neko drugi, a ne mi.
Na fotografiji/kadru iz filma prikazan je oficir UNPROFOR-a, uredno obuèen u uniformu holandske vojske (mora se priznati da su filmadžije ovdje posvetile veliku pažnju detaljima). Na glavi mu uredno stoji plava beretka, a oko pasa opasaè na kojem bi trebalo da stoji futrola s pištoljem. Dakle, imidž i držanje koji kod prosjeènog gledaoca, laika, izazivaju poštovanje. A tek njegov postupak! Ispade taj još i heroj. Samo - taj nikada nije postojao. To se nikada nije dogodilo.
U realnosti, tih dana jula 1995. nijedan vojnik, a niti oficir UNPROFOR-a u Potoèarima, dakle pripadnik holandskog bataljona, nije na sebi nosio ovakvu uniformu izvan baze. I ne radi se uopæe o uniformi, veæ o sljedeæem - svi, ama baš svi, Holanðani koji su se nalazili izvan baze (iz bilo kojeg razloga) na sebi su imali kratke pantalone, majice kratkih rukava i na glavi plave bejzbol kape s amblemom UN-a. Niko od njih nije nosio oružje jer su dobili nareðenje da ga ostave u bazi "kako ne bi, na bilo koji naèin, isprovocirali Srbe". U isto vrijeme, svi holandski vojnici u bazi koji su bili u kontaktu s 5.000-6.000 hiljada bošnjaèkih izbjeglica su na sebi imali punu borbenu opremu, na glavama šljemove, pancir jakne, i bili su naoružani. Dakle, Holanðani su (a ne Srbi) 13. jula 1995. godine oko podne, obuèeni u uniforme kakvu nosi glumac u filmu iz spomenutog kadra, istjerali sve izbjeglice, Bošnjake iz baze UNPROFOR-a i predali ih u ruke srpskim vojnicima na kapiji baze. Svi tinejdžeri i muškarci koji su istjerani iz baze su nakon toga ubijeni.
Svjedok protiv generala Krstiæa Pri tome, Holanðani ne da nisu uèinili ništa da ne doðe do ovoga veæ su èak to omoguæili na naèin koji sam prethodno opisao kao i na druge naèine, o èemu detalje dajem u svojoj knjizi.
Odmah æu dati svu svoju imovinu onom holandskom vojniku ili oficiru koji æe mi, dok me gleda u oèi, ustvrditi da je on, ili bilo ko drugi iz holandskog bataljona, postupio na naèin na koji to prikazuje kadar iz filma zbog kojega pišem ovaj tekst. Još æu mu se i izviniti što sam na sudu tužio njegovu zemlju i odmah æu obustaviti tužbu.
Kada je na televiziji Hayat prikazan insert iz filma, ukljuèujuæi i ovu scenu, odmah sam kontaktirao Udruženje Majke enklava Žepa i Srebrenica u Sarajevu kako bih im pokazao fotografiju sporne scene. Majke su se, naravno, odmah složile da se radi o ozbiljnom falsifikatu historije, ali su me takoðer obavijestile da su one, zajedno s Ministarstvom kulture Kantona Sarajevo, veæ stupile u kontakt s režiserom filma i poslale mu pismo uz zahvalnicu i komplimente, kao i pozivnicu da se, pod njihovim patronatom, poèetkom decembra sveèano i premijerno prikaže film u BiH (taènije u Sarajevu).
Udruženje je na ovaj naèin, ne znajuæi za scene kao što je ova, režiseru dalo bjanko èek, tj. pohvalilo film koji niko od nas još nije niti vidio.
Ja, pri svemu ovome, ne mislim da je režiser, scenarist ili bilo ko drugi ko je odluèivao o tome kakve scene æe se naæi u filmu (od stotina i stotina moguæih scena) imao direktnu namjeru da amnestira UNPROFOR (UN ili Holanðane), jer se takvo što moglo i potkrasti. Ali šta ako nije tako. Koliko sam shvatio, tim koji je pravio film je scenarij napravio konsultirajuæi se s francuskim istražiteljem Jean-Reneom Ruezom, koji je godinama poslije rata (negdje do 2001. ili 2002. godine) bio glavni istražitelj tima ICTY-ja, zaduženog za prikupljanje dokaza na terenu u BiH. Ja Jean-Renea poznajem vrlo dobro i s njim sam jedno vrijeme razvio poseban odnos, prijateljski. On je prije otprilike 6-7 godina, iz liènih razloga, napustio posao istražitelja Tužilaštva ICTY-ja i u to vrijeme je imao i neke privatne probleme za koje je smatrao da su uzrokovani njegovom opsjednutošæu Srebrenicom. To je ukljuèivalo i zdravstvene probleme. Koliko shvatam, film je, barem jednim dijelom, posveæen njegovom radu. Meðutim, njegov rad nema nikakve veze sa spornom scenom. Jean-Rene je radio na rekonstrukciji dogaðaja koju je više puta kao ekspertni svjedok prezentirao pred sudijama ICTY-ja u procesu koji se vodio protiv generala Krstiæa.
Titina je posljednja Dakle, ko je i zašto ubacio spornu scenu u film? Da li se radi o stereotipu, tj. opæeprihvaæenom mišljenju da se u ovakvim situacijama uvijek naðe neki momak "with balls", koji æe, eto, frustriran postupcima srpske vojske, barem, ako ništa drugo, uhvatiti jednog srpskog vojnika/ili oficira za prsa pa æe ga "pustiti iz ruku" tek onda kad mu onaj do njega stavi cijev pištolja na èelo. Baš kao u Hollywoodu. Ova scena æe, ako ne bude izbrisana iz filma (a to je upravo ono što æu ja tražiti od režisera), u narednih 50 godina dolazeæim generacijama govoriti kako su unproforci morali neke stvari èiniti, tj. kako nisu mogli uèiniti ništa jer su bili "at gun point" (jer im je bio stavljen pištolj na èelo). Kao, eto, Vojska Republike Srpske je ovo mogla uèiniti jer je cijeli UNPROFOR, sva Evropa, sav NATO, držan "at gun point" dok su ljudi odvajani i ubijani. Ta scena, taj jedan oficir, unproforac, æe se svih buduæim gledateljima ovog filma urezati u pamæenje i oni æe to uzeti zdravo za gotovo. I kada bi sva ostala minutaža filma predstavljala preciznu i vjernu rekonstrukciju tragiènih dogaðaja, ova scena i dalje ostaje izuzetno sporna. Jer, preko ove scene gledalac dobija sliku odnosa ostatka svijeta prema egzekutoru i prema žrtvi - Evropa utjelovljena u unproforca nakon tako èesto izgovorenog "nikada više".
Ne, unproforci, Holanðani, nijedan od njih, nisu uèinili èak ni tu malu gestu - da hvatajuæi nekog od Srba za prsa, izraze zgražavanje. Nijedan od njih. Bili su servilni Srbima, uèinili su sve što su Srbi od njih tražili, i još i više od toga. Ne smijemo dozvoliti da se ova scena prikazuje uz naš blagoslov - pa ni zato što æe nam neko reæi: pa to je samo jedna scena i zar ostatak filma nije dovoljno vjerno prikazao dogaðaje.
Mi ni to još ne znamo i nikome ne treba davati bjanko èek prije nego što pogledamo film. Kada sam prijatelju, neki dan, isprièao o svojoj frustraciji zbog ove scene, on mi isprièa sljedeæu anegdotu: kad je završeno snimanje filma Sutjeska, Tito je pozvao svoje preživjele saborce da oni film prvo pogledaju prije distribucije u kina. Oni film pogledaše i pobuniše se - govoreæi kako film ne prikazuje niti 1% onoga što se dogodilo. Tito im reèe - ja znam da je to tako, ali dajte barem pustite da ljudi vide tih 1%.
E, ovaj put nema Tite da nam to kaže, a i ne radi se o tome koliki dio prièe film prenosi, veæ o tome kakvu lažnu predstavu daje u vezi s odreðenim dogaðajima.
Kad sam u Parizu sasvim sluèajno sreo Danisa Tanoviæa, u to vrijeme je njegov film veæ bio kandidiran za Oscara i ja sam ga veæ bio pogledao. Ja sam sutradan imao suoèavanje s predstavnicima francuske parlamentarne komisije, koja je trebala objaviti svoj izvještaj o Srebrenici (u kojem su u dobroj mjeri neopravdano oprali svoju zemlju) - i to je bio razlog mog dolaska u Pariz. Danisa sam prepoznao kao kolegu s prve godine Mašinskog fakulteta u Sarajevu (198. Nisam ni znao da je to taj Danis. Rukujem se s njim i komentiram njegov film te mu predložim da radimo zajedno na ideji filma o Srebrenici. Rekao mi je da je to projekt u koji se on ne bi usudio upustiti. Napisao sam, kasnije, nekoliko tekstova o njegovom filmu i sjeæam se da sam mu tada rekao da imam primjedbu na njegov film jer se u njemu ne nalaze scene koje bi opisale karakter rata u BiH (spaljena sela, genocid, masovne likvidacije, izbjeglice), a Danis mi je na to rekao: "Ti si imao tvoj rat, a ja sam moj film napravio o mom ratu, onako kako sam ga ja doživio."
Ko je poèeo rat? Ja se nadam da nakon filma Rezolucija 819 neæe ostati neka dilema u smislu one iz Tanoviæevog filma - o tome ko je poèeo rat. Odgovor na to pitanje Tanoviæev film ne daje, ali pitanje postavlja, i to pitanje ostaje centralno pitanje filma (iako Tanoviæ možda nije imao tu namjeru). Da li je odgovor na to pitanje uopæe moguæe dati jer je i za to, izgleda, potreban konsenzus po nacionalnom kljuèu, u skladu sa Ustavom BiH? Baš kao da bi odgovor na to pitanje mogao opravdati logore, masovne likvidacije, silovanja i druga nezamisliva zvjerstva, genocid.
Ja se iskreno nadam da film Giacoma Battiata ima samo tu jednu spornu scenu - koja iz filma treba biti izbaèena prije njegove zvaniène distribucije.
Antigenocidni proglas
Protest protiv laži o Srebrenici
Slovenci i Italijani nam spremaju novo pljuvanje po Srbima u formi veæe diskusije u Trstu 11. novembra 2008. u 20.15 u teatru Miela.
Tema: Meðunarodna zajednica i genocid u Srebrenici uz najavljeno uèešæe prof. Hasana Nuhanoviæa BiH, autora raznih publikacija o temi navodnog genocida u Srebrenici, prof. Marka Gabrijelèiæa i prof. Marte Verginelle s Univerziteta u Ljubljani, kao i drugih odabranih gostiju.
Molimo sve zainteresovane da lièno doðu, kako bi izviždali i onemoguæili ovu gnusnu manipulaciju i novi pokušaj prikazivanja Srba kao genocidnog naroda. Bilo bi važno da se ovom protestu pridruži što više ljudi jer je "Srpska opština iz Trsta" (crsoitŽtin.it) dobila nalog od vlasti Srbije da oæuti i da ne reaguje na tribinu o "genocidu" u Srebrenici koju nam spremaju Slovenci i Italijani u teatru Miela. Ne treba kvariti odnose sa Slovenijom i Italijom jer treba da uðemo u EU, pa makar i kao genocidni narod.
Oni koji žive u Srbiji ili van Italije i ne mogu doæi, neka upute protestno pismo gradonaèelniku Trsta, teatru Miela (teatroŽmiela.it), "Slovensko stalno gledališèe" u Trstu (organizacijaŽteaterssg.it), "Srpska opština iz Trsta" (crsoitŽtin.it).
Jedan e-mail ne košta vas puno, uèinite to radi pravde koju hoæe da potpuno izvrnu i Srpstva koje nameravaju da unište.
Oni koji ne znaju italijanski, evo predloga protestnog pisma koje treba uputiti:
"Gentillissimi responsabili,con la presente esprimiamo nostro più profondo sdegno per la vostra iniziativa sul ´genocidio´ di Srebrenica del 11. 11. 2008. con la partecipazione di sig. Hasan Nuhanovic, noto impostore.
Ci riserviamo ad adire vie legali in modo collettivo,consultando la secolare Comunità Serbo-ortodossa di Trieste e Consolato della Repubblica di Serbia,contro gli organizzatori di questa vergognosa,oscena e calunniosa manipolazione della verità,fortemente lesiva nei confronti delle vittime serbo-ortodosse durante la recente sangunosa guerra in Bosnia-Erzegovina."
Ispod ovog pisma stavite potpis i adresu
Isto pismo na odvojenim mejlovima možete uputiti organizatoru "teatru Miela" na adresi (teatroŽmiela.it), kao i na adresu "Slovensko stalno gledališèe" u Trstu (organizacijaŽteaterssg.it), jednom od suorganizatora ove antisrpske tirade !!!!!
Ko zna neka i na engleskom, na navedene adrese, uputi svoje protestno pismo, ali je važno da sva pisma budu potpisana kako se ne bi stekao utisak da svi protesti dolaze sa jednog mesta.
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim
02.12.2008
Nastavljene ekshumacije iz Kamenice 11
Tuzlanski odjel Instituta za traženje nestalih BiH, pod vodstvom tužiteljstva tod kantona i dalje vrši ekshumacije iz sekundarne masovne grobnice Kamenica 11 u blizini Zvornika.
"S obzirom da se radovi se odvijaju u otežanim uvjetima i da se skeletni ostaci vade iz gline i blata, pretpostavlja se da æe ekshumacije trajati još sedam dana", saopštila je glasnogovornica Tužiteljstva Tuzlanskog kantona Jasna Subotiæ.
Danas je iz grobnice ekshumirano jedno kompletno i 38 nekompletnih tijela, a ukupno od poèetka ekshumacije, ukljuèujuæi i današnji dan 27 kompletnih i 751 nekompletno tijelo. U grobnici je do sada pronaðeno i 24 predmeta meðu kojima su povezi, zrna, dokumenti, nakit i itd.
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim
5,800 VICTIMS DNA IDENTIFIED
About 5,800 victims of Srebrenica Genocide have been identified through DNA analysis, but they can be reburied only after 70 percent of the bodily remains have been identified. Bosnian Serbs first buried the bodies near the execution sites but then dug out many of them with bulldozers and reburied remains in secondary mass graves in an attempt to hide the crime.
Skeleton remains are marked as forensic experts of the International Commission for Missing Persons (ICMP) search for human remains in a mass grave in the village of Kamenica in the Serb controlled part of the country December 2, 2008. Forensic experts said on Tuesday they unearthed about 1000 skeleton remains of the 1995 Srebrenica genocide victims from the 12th mass grave found in the eastern Bosnian village of Kamenica. We covered this story on November 28 (see photos), and we have more grim updates from Reuters as excavations continue.
"Experts had hoped to complete the exhumations on Wednesday but say the work which started two months ago will finish next week," Reuters reported on December 3rd. Documents recovered from the grave showed the victims were from Srebrenica, forensic experts said (see photos of victims´ personal belongings).
"Almost 90 percent of all remains had traces of bullet shots and some victims were blindfolded with rope-tied hands," said Vedo Tuco, forensic pathologist. "Some of the remains were of 14-to-15-year-old boys. The victims were killed at three locations near Srebrenica and transferred to the village of Kamenica from the original graves three months after the execution... There is a complete chaos in this mass grave. Some of the remains that we found here will probably be re-associated with the bodies that we had exhumed from other mass graves discovered in this village... They probably thought that nobody would ever return here and discover the crime," he added.
According to Reuters, about 5,800 victims of Europe´s worst atrocity since World War Two have been identified through DNA analysis but they can be reburied only after 70 percent of the bodily remains have been identified. Bosnian Serbs first buried the bodies near the execution sites but then dug out many of them with bulldozers and reburied them in "secondary" mass graves in an attempt to hide the crime. Another mass grave has been located in the village but digging will likely start in the spring because of bad winter weather.
"Wherever I go the bones are being dug out and I cannot escape a smell of decaying bodies. This really is a Death Valley," Camila Mehmedovic, 61, told Reuters. "If I knew it would be like this, I would have never returned."
PHOTO UP: A Bosnian Muslim woman, Camila Mehmedovic (61), is a rare villager who returned to Kamenica after the war, mowed grass for her sheep from a nearby field before she learned there was a mass grave below. She gets clean water from a pipe in front of houses destroyed from the war in the Serb controlled part of the country December 2, 2008.
PHOTO UP: A forensic expert of the International Commission for Missing Persons (ICMP) holds remains of a Srebrenica genocide victim in a mass grave in the village of Kamenica in the Serb controlled part of the country December 2, 2008.
PHOTO UP: Bosnian man who is a local resident with his home near to the mass grave site, reacts while forensic experts in background inspect human remains at a mass-grave site in remote mountain area in the village of Kamenica near Eastern-Bosnian town of Zvornik, 80 kms north east of Sarajevo, Bosnia, on Thursday, Oct. 16, 2008. The mass grave is considered to be a secondary mass-grave, where bodies of Srebrenica genocide victims were moved to from another original site.
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim
Tri hiljade ljudi plakalo s Hatidžom Mehmedoviæ
Povodom 60. godišnjice donošenja Konvencije Ujedinjenih naroda o spreèavanju i kažnjavanju genocida, juèer je u u Berlinu, u organizaciji Društva za ugrožene narode, održan komemorativni skup kojem su prisustvovali brojni predstavnici žrtava iz cijelog svijeta koje su preživjele genocid.
Emotivan nastup
U Berliner domu, pred tri hiljade uèesnika iz Ruande, Iraka, Èeèenije, Bijafre, Gvatemale, predstavnika Dokumentacionog centra "Simon Vizental" iz Pariza, Jevrejske zajednice Njemaèke, u ime žrtava Srebrenice govorila je Hatidža Mehmedoviæ, predsjednica Udruženja "Srebrenièke majke".
U emotivnom nastupu koji je kod prisutnih izazvao suze, govorila je o genocidu poèinjenom nad civilima Srebrenice, ali i agoniji kroz koju prolaze majke u traženju posmrtnih ostataka svoje djece, muževa, braæe.
Upozoravajuæi da se, uprkos postojanju Konvencije, na pragu 21. stoljeæa u Srebrenici desio genocid, Mehmedoviæ je poruèila:
- Jedini cilj nas majki je da pronaðemo kosti svoje djece i dostojanstveno ih sahranimo, kako bismo im vratile pravo na dostojanstvenu smrt, ako im je veæ neko oduzeo pravo na život. Možete li zamisliti kakav je život majke koja živi za dan kada æe joj neko reæi: vaš sin je identificiran, možete ga sahraniti...
Identifikacija sinova
Kazala je da je ona jedna od majki kojoj su prošle godine identificirali sina, ali da ga još nije ukopala jer ne zna koje ime da mu stavi na nišan.
- Nema nijednog traga u identifikaciji koji bi mi kazao je li to moj mlaði ili stariji sin, a oba su ubijena u julu 1995. godine. Strašno je živjeti u svijetu smrti na koji su osuðene srebrenièke majke. Zato vas molim, dignite glas kako nijedna majka na svijetu više ne bi doživjela sudbinu Srebrenice - zavapila je Mehmedoviæ.
Tilman Cilh (Zulch), predsjednik Društva za ugrožene narode iz Getingena, govoreæi o genocidu u svijetu, posebno poglavlje posvetio je srebrenièkom i drugim zloèinima poèinjenim u BiH. Ujedno je osudio i prekjuèerašnje spaljivanje džamije u Fazlagiæa Kuli kod Gacka.
Divjaku Nagrada za ljudska prava
Povodom obilježavanja 40 godina Društva za ugrožene narode, predsjedniku organizacije "Obrazovanje gradi BiH" generalu Jovanu Divjaku juèer je u Berlinu uruèena Nagrada za ljudska prava. Ona se dodjeljuje osobama koje su dale nemjerljiv doprinos suživotu, toleranciji i razumijevanju meðu ljudima.
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim
11.12.2008.
Tuzla / Srebrenica
Održan još jedan mirni protest žena Srebrenice
Uz podršku uèenika Medicinske i Ekonomske škole iz Tuzle, žene Srebrenice su i danas, kao i svakog jedanaestog u mjesecu, održale svoje mirne proteste. Osnovna poruka današnjeg okupljanja je traženje istine i pravde, kao i izražavanje ogorèenja što ljudi za koje se pouzdano zna da su èinili zloèine u ljeto 1995. godine danas u Srebrenici slobodno šetaju i žive, niko nije niti uhapšen niti je podignuta i jedna optužnica.
U korist sumnji u moguænost suživota u podrinjskim mjestima ide u prilog i èinjenica na koju je danas ukazala i Hajra Èatiæ. Naime, Hajra je upozorila da postoji više internet portala koji otvoreno pozivaju na nove sukobe i širenje mržnje prema Bošnjacima. Jedan od takvih se zove „Nož, žica, Srebrenica“ èiji sudionici pišu na naèin da se ljudi plaše i brinu. Hajra Èatiæ smatra da o takvim sajtovima treba voditi raèuna i pita da li uopšte i treba dozvoliti takve stvari po net-u.
Novost vezana za Srebrenièane je i to da je uz pomoæ italijanske Amike formirana Fondacija za stipendiranje mladih osoba koje potièu sa ovih podruèja. Za sada æe Fondacija stipendirati tri studenta žurnalistike i jednog književnosti. Promocija Fondacije je održana u subotu.
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim
Majke Srebrenice
Zgrožene što su mladi ljudi kreatori grupe "Nož-Žica-Srebrenica"
Udruženje "Pokret majke enklave Srebrenica i Žepa" zgroženo je èinjenicom da su kreatori Facebook grupe "Nož-Žica-Srebrenica" mahom dvadesetogodišnjaci.
Udruženje je iznenaðeno da tako mlade osobe mogu biti pune mržnje i nacionalistièki nastrojene.
"Fašistièke poruke koje šire ovi mladi ljudi najbolji su dokaz u kakvom su duhu odgajana ova djeca. S obzirom na ono što smo vidjele, ne bi nas èudilo da neko od ove djece sutra postane novi Karadžiæ ili Mladiæ", istièe se u današnjem saopæenju Udruženja.
Navodi se da Udruženje može shvatiti one iz Srbije, jer rat je bio daleko od njihovih kuæa, ali da im je teško razumjeti bosansku djecu koja podržavaju ovu grupu.
"Stresemo se na pomisao da se možda djeca Bošnjaci u Srebrenici i Bratuncu druže s nekim od èlanova grupe koja velièa genocid u Srebrenici poput Gorana Koèeviæa, roðenog 26. marta 1989. nastanjenog u Srebrenici te Petra Ðukanoviæa, roðenog 8. marta 1988. nastanjenog u Bratuncu", stoji u saopæenju.
Udruženje apelira na roditelje da paze kako odgajaju svoju djecu, ali i na institucije koje su zadužene za donošenje zakona koji æe braniti negiranje i velièanje genocida.
"Policija akcijom sada može sprijeèiti stvaranje novih ratnih zloèinaca. Samo pitanje je koliko je to u interesu policije RS", navodi se u saopæenju Udruženja koje pohvaljuje osnivanje grupe "Close group Nož-Žica-Srebrenica" koja je protiv fašistièkih i nacionalistièkih ideja te je za samo nekoliko dana postojanja skupila 16.000 èlanova: Bošnjaka, Hrvata, Srba, Albanaca, Amerikanaca, Engleza, itd.
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim
LJILJANA BULATOVIC: DENIER OF GENOCIDE IN SREBRENICA
Ljiljana Bulatovic-Medic, the author of several ‘books’ celebrating indicted war criminals and denying genocide in Srebrenica, is a Serbian extremist writer and a ´source´ without any credibility.
You´re looking at a face of Ljiljana Bulatovic, Serbian extremist writer and Srebrenica genocide denier. In May 2005, Ljiljana Bulatovic participated in Milivoje Ivanisevic´s Srebrenica genocide denial "panel discussion" titled "Truth about Srebrenica" at the law school at the University of Belgrade. She said that "there was no genocide in Srebrenica" and that "Karadzic and Mladic are truly heroes of Serbian nation." She called for graves of Srebrenica genocide victims to be removed from ´Serbian´ Srebrenica to the Bosniak-Croat Federation entity, because the graves "occupy a very productive part of land which should be used in agricultural production."
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim
Memorijalni centar Potoèari dobija konaèan izgled
U prvoj fazi ureðenja Memorijalnog centra Potoèari u cjelosti je završen sakralni dio gdje se vrši ukop identifikovanih osoba.
U drugoj fazi predviðeno je ureðenje bivše Fabrike akumulatora, koja æe u svojoj konaènosti biti memorijalno-komercijalna komponenta ukupnog kompleksa.
U tom cilju Memorijalni centar Srebrenica-Potoèari spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine ovih dana raspisao je konkurs za idejno arhitektonsko rješenje druge faze kompleksa Fabrike akumulatora.
Prostor bivše Fabrike akumulatora obuhvata površinu od 38.509 kvadratnih metara. U toj tvornici je tokom rata bila smještena komanda i vojnici holandskog bataljona.
U Memorijalnom centru istièu, da od projektanta oèekuje da prepozna likovne i simboliène elemente prostora, te da ih oblikuje i riješi tako da na primjeran naèin ilustruju dogaðanja i svu velièinu tragedije Srebrenièana.
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim
Kamenica
Bajram u Dolini masovnih grobnica
U rano proljeæe 1999. godine Hašim Rizviæ vratio se kuæi u Kamenicu. Nekada selo sa oko dvije hiljade stanovnika, dvadesetak kilometara od Zvornika, spaljeno je 1993. godine, kada su se Hašimovi suseljani, pod naletom srpske vojske, povukli prvo u Cersku, a zatim dalje ka Srebrenici. Doèekale su ih porušene kuæe obrasle u šiblje, zapuštene njive... Hašim je, nakon što je rašèistio zgarište na kojem je nekada stajala njegova kuæa, odluèio oèistiti i septièku jamu.
“Poèeo sam kopati i na pola metra dubine našao sam pantalone. Mislio sam da je smeæe i nastavio kopati dalje. Udario sam lopatom nekoliko puta i našao kost. Vidio sam da je noga. Izvadio sam je, a onda našao još jednu kost, pa još jednu... Stao sam jer sam znao o èemu se radi”, prièa nam Hašim.
Dok je kopao, naišla je patrola IFOR-a. Zaustavio ih je i pokušao im objasniti na šta je naišao. Mislili su da im Hašim pokazuje kako je našao mine. “Kakve mine, Bog vas stvorio, ljude sam našao, rekao sam im.”
Sat kasnije, stigla je patrola meðunarodne policije. Izvršili su uviðaj i kazali Hašimu da ništa ne dira. Taèno godinu dana poslije, iz prve masovne grobnice u Kamenici ekshumirana su 84 tijela. Tijela onih koji nisu preživjeli proboj iz Srebrenice u ljeto 1995. godine.
“BABO, VIDIO SAM LOBANJU”
Devet godina nakon što je Hašim u svojoj avliji pronašao prvu od do sada dvanaest otvorenih masovnih grobnica, u Kamenici više ne uspijevaju maline niti raste trava. Doslovce sve livade pored puta koji petnaestak kilometara vijuga kroz selo mjesta su na kojima su otkrivene ili se sumnja da se na njima nalaze masovne grobnice.
“Niko od nas nije znao da su ubijeni iz Srebrenice ovdje zakopani”, prièa Omer Hrnjiæ, jedan od prvih povratnika u Kamenicu. “Eto, recimo, livada na Jazu, gdje je otvorena do sada najveæa masovna grobnica u Bosni. Tu je naðeno 1153 tijela. Nekoliko sedmica prije nego što je otvorena, èovjek èija je to zemlja je iskrèio livadu, jer je bila sva zarasla i posijao travu. Ali trava nije htjela rasti, bila je sva žuta. Poslije su nam prièali da na mjestima gdje su tijela trava i ne može narasti.”
Ove sedmice u Kamenici je zatvorena dvanaesta po redu grobnica iz koje je, kako nam je kazala Danica Arapoviæ-Kovaèeviæ, tužiteljica Tuzlanskog kantona, ekshumirano trideset kompletnih i 851 nekompletno tijelo. Sve su to, dodaje, žrtve iz Srebrenice, èija su tijela ovdje dovezena iz grobnica u Pilici i Branjevu.
“Radili smo u iznimno teškim uslovima, tijela su bagerima vaðena iz primarne grobnice i prevožena ovdje. Dijelovi tijela su raskomadani i zaista je zahtjevan zadatak pronaæi sve što se nalazilo u grobnici.”
Baš kao da tegobe povratnièkog života, bez struje, hrane i novca, nisu bile dovoljne, pred razrušenim kuæama seljani Kamenice, koseæi travu, èisteæi bunare ili izvodeæi ovce na ispašu nalazili su dijelove ljudskih tijela, kosti, lobanje... Neki od njih, poput Galiba Hrbata, pred èijom je kuæom, nekoliko metara od ulaznih vrata, pronaðena grobnica sa 200 tijela, nikada se više nisu vratili u Kamenicu. Jednostavno, Galib nije mogao s porodicom živjeti tu, gazeæi svakodnevno preko dvorišta ispod kojeg su bili dijelovi tijela Srebrenièana, ali i njegovih komšija.
“I ja sam vidio lobanju. I ruku”, vièe trogodišnji Muhamed Hrnjiæ, najmlaði stanovnik Kamenice, dok nas njegov otac Omer vodi do dvorišta komšijske kuæe Hrbata. Ispred je skromna, betonska tabla sa datumom i brojkama. Desetak takvih razbacano je po selu, na mjestima na kojima su do sada zatrpane grobnice.
“To je najmanje što smo mi seljani mogli napraviti, skupili smo sami novac i radili da oznaèimo ta mjesta”, prièa Omer, dodajuæi kako su u selu ljudi pomalo oguglali na forenzièare poput Kanaðanke Laure ili Tuzlanke Esme, koje ovih dana dovršavaju iskop dvanaeste grobnice u Kamenici.
“Ispoèetka niko od njih nije ni mogao raditi kako treba, skupljali su se svi u selu da vide šta su nalazili”, prièa Omer. “S vremenom, ljudi su polako prestali biti znatiželjni, navikli su se da žive s time, navikli da su im kosti ljudi pred kuænim pragom.”
KOMŠIJE ZNAJU, ALI ŠUTE
Na ulazu u Kamenicu, jedva kilometar od ceste koja vodi ka Zvorniku, nalazi se srpsko selo sa dvadesetak kuæa. Povratnici u Kamenicu ovuda svakodnevno prolaze, trguju ili odlaze u servis kod lokalnog mehanièara. O grobnicama, osam godina nakon povratka, nikada nisu prièali sa svojim komšijama, iako su svjesni da oni znaju sve o tome kako su tijela zakopavana u njihovim avlijama.
“Niko od nas neæe zaboraviti šta se desilo u ratu, ali se živjeti mora. Radimo, saraðujemo, živimo jedni pored drugih i nikada, kako smo se vratili, nismo imali problema”, kažu nam u selu.
Ipak, da Kamenica ostane upamæena i onda kada budu otkrivene sve grobnice iz ovog sela, mještani su odluèili inicirati promjenu imena mjesta.
“Želimo da se Kamenica zvanièno nazove Dolinom smrti ili Dolinom grobnica”, kaže nam Rahman Nukiæ, predsjednik mjesne zajednice. Rahman je u jednoj od grobnica u Kamenici pronašao tijelo svog brata, jednog od èetvorice koliko ih je izgubio u ratu. No, iako je ratni komandant, nosilac Zlatnog ljiljana i jedan od rijetkih koji ima vlastiti posao, nije želio napustiti svoje mjesto i preseliti u Sarajevo. Sa komšijama svakodnevno pokušava obezbijediti donacije za popravku kuæa, dovesti ljekara u ambulantu koju su sami popravili ili platiti autobus za šezdesetak djece koja idu u školu u Drinjaèu ili Zvornik.
“Ovdje je teško opstati, mi nemamo problema kada je u pitanju bezbjednost, ali sve što pokušamo napraviti, stalno se opstruira. Ljudi se ovdje teško odluèuju na povratak, od 2000 prijeratnih stanovnika, danas ih u Kamenici živi jedva 300 ili 400. Okupimo se uglavnom kada je prvomajski teferiè. Posla nema, èak i kada nešto pokušamo sami napraviti. Ja sam pokrenuo firmu, zaposlio dvadesetak momaka iz sela, ali sam je morao privremeno ugasiti”, prièa Nukiæ.
Ostali preživljavaju od onoga što im pošalju roðaci, èuvajuæi ovce ili sadeæi krastavce u ljetnim mjesecima. Maline, po kojima je ovaj kraj bio poznat, više ne rastu a Kamenièani tvrde da i neæe zriti sve dok se ne zatvori posljednja grobnica u njihovom selu. Baš kao što to èeka i Hašim Rizviæ. Nakon što je pronašao prvu grobnicu 1999. godine, èeka da Esma, Laura i Murat Hurtiæ opet doðu do njegove kuæe, do livade koja dijeli njegovu i kuæu njegovog brata.
“Bila je ravna k´o tepsija kada smo otišli iz Kamenice. Nakon što smo se vratili, oèistili smo je i pokosili. Tada sam vidio da je tu nešto kopano. Nailazili smo na boce od vode, piva, a znam da toga nikada nije bilo u našem dvorištu. Zvao sam Murata Hurtiæa, on je došao jedan dan sa sondom, pregledao livadu i rekao da tu nešto ima. Sada èekamo proljeæe da se kopa pored kuæe, da se i ta tijela izvade i ljudi konaèno smire”, kaže nam Hašim.
Proljeæe i poèetak radova na još sedam grobnica, koliko se vjeruje da ih i dalje krije pitoma Kamenica, dolina smrti zasijana kostima Srebrenièana.
Murat Hurtiæ, šef ekspernog tima
Do sada smo našli tijela èetiri hiljade ubijenih
Potraga za tijelima nestalih iz srebrenièkog egzodusa na podruèju Kamenice biæe nastavljena i naredne godine, kazao nam je Murat Hurtiæ, šef tuzlanskog tima Instituta za traženje nestalih. Iako još uvijek, zbog obima posla na ovom lokalitetu, nema konaène brojke ekshumiranih tijela, Hurtiæ kaže kako se radi o oko èetiri hiljade osoba ubijenih nakon pada Srebrenice u ljeto 1995. godine.
“Primarne grobnice u kojima su ovi ljudi zakopavani nastale su u ljeto 1995. godine, nekoliko dana po padu Srebrenice. U Kamenicu su prebacivani od septembra do novembra iste godine, a radi se uglavnom o ubijenima iz Pilice i Branjeva”, tvrdi Hurtiæ, dodajuæi kako su prva saznanja o postojanju masovnih grobnica u Kamenici on i njegovi suradnici dobili još 1997. godine.
Ne želi govoriti o tome na koji naèin on i njegovi suradnici dolaze do informacija o lokacijama grobnica, kaže kako se uglavnom oslanjaju na ono što im jave povratnici, a velika, ogromna pomoæ su bile i špijunske fotografije iz zraka, na kojima se jasno mogu razaznati bageri i kamioni kojima su dovožena i zatrpavana tijela likvidiranih.
Rahman Nukiæ pojašnjava kako se znaju imena ljudi koji su radili na bagerima kojima su kopane grobnice, ali i imena vozaèa iz Zvornika koji su vozili kamione i autobuse sa tijelima pogubljenih.
“Sve se zna, i koji su bageri u pitanju i koji su registarski brojevi vozila. No, nije na nama da sudimo, nadamo se da æe naši sudovi procesuirati sve one koji su u ovome uèestvovali, jer se ovo nikada ne smije zaboraviti”, kaže Nukiæ.
Treba kazati i kako je tijelo brata Kasima, ubijenog 1993. godine, dok je kao zarobljenik kopao rovove srpske vojske oko Sarajeva, prvo tijelo koje je ekshumirao Murat Hurtiæ.
“Ovo jeste težak, neopisivo težak posao, ali ga ja moram raditi sve dok se ne pronaðe i posljednje tijelo ubijenih. Meni je Bog to dao u zadatak i ja æu dati sve od sebe da taj zadatak i obavim.”
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim
Novi komandant EUFOR-a odao poèast u Srebrenici
Komandant EUFOR-a, generalmajor Castagnotto, posjetio je danas Srebrenicu kako bi odao poèast žrtvama masakra iz 1995. godine.
Ova posjeta ujedno je i prva terenska posjeta otkako je preuzeo komandu nad EUFOR-om 4. decembra ove godine.
Generalmajor Castagnotto je posjetio Memorijalni centar u Potoèarima, gdje je položio cvijeæe i u knjigu sjeæanja zabilježio svoju liènu poruku.
Uz puno poštivanje gubitaka koje su pretrpile žrtve porodica, komandant EUFOR-a izrazio je nadu da æe Memorijal svima nama poslužiti kao poticaj da sprijeèimo da se takvi užasi u buduænosti ne ponove, saopæeno je iz EUFOR-a.
Re: Re: Don`t forget Srebrenica 
. Nisam ni znao da je to taj Danis. Rukujem se s njim i komentiram njegov film te mu predložim da radimo zajedno na ideji filma o Srebrenici. Rekao mi je da je to projekt u koji se on ne bi usudio upustiti. Napisao sam, kasnije, nekoliko tekstova o njegovom filmu i sjeæam se da sam mu tada rekao da imam primjedbu na njegov film jer se u njemu ne nalaze scene koje bi opisale karakter rata u BiH (spaljena sela, genocid, masovne likvidacije, izbjeglice), a Danis mi je na to rekao: "Ti si imao tvoj rat, a ja sam moj film napravio o mom ratu, onako kako sam ga ja doživio." 
