Info: Ako imate neke nejasnoe, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima.


FORUM : Tuzlarije : Don`t forget Srebrenica
Strana: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 ... Last Page >>
New Topic Post Reply
Poiljalac Poruka
cupo
Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 21-10-2003
Odgovori: 24024
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim

Druga Meunarodna sedmica sjeanja



Fondacija Alexander Langer, opina Srebrenica i devet opina iz Italije, po drugi put u Srebrenici organizuju Meunarodnu sedmicu sjeanja.

Ova manifestacija otvorena je juer u srebrenikom Domu kulture programom pod nazivom ivot i zvuci iz Srebrenice.

Naelnik Opine Abdurahman Malki i predsjednik Skuptine opine Srebrenica Radomir Pavlovi govorili su o dogaajima iz bliske prolosti, ali i o putevima razvoja ovog grada.

Narednih est dana ljudi iz nekoliko evropskih zemalja, na okruglim stolovima i sesijama, gdje e predavai biti istaknute javne linosti, razmjenjivat e iskustva i ideje, a bit e uprilien i niz prigodnih zabavnih programa.

- Cilj ovog druenja je da potvrdimo injenicu da je ivot jai od rata i genocida, ali samo u sluaju kada se hrani istinom i pravdom vezanom za prolost, rekla je Irfanka Paagi, predstavnica tuzlanske Amice, koja je jedan od organizatora ove manifestacije.

(FENA)

26-08-2008 at 06:22 | Ukljui u odgovor
cupo
Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 21-10-2003
Odgovori: 24024
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim

EMIR SULJAGIC - RAZGLEDNICA IZ GROBA /rukopis

Preivljavanje

Preivio sam. Mogao bih se zvati bilo kako, Muhamed, Ibrahim, Isak, nije bitno, preivio sam, mnogi nisu; preivio sam na isti nain na koji su oni umrli. Izmeu njihove smrti i mog opstanka nema nikakve razlike, jer sam ostao da ivim u svijetu koji je trajno, nepovratno obiljeila njihova smrt. Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, dolazim od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuujem dolaziti, kao to sam se samo tamo usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Upravo zbog toga vjerujem da je mjesto roenja nevano u poreenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori nita to je tek puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o naim ubjeenjima, vjerovanjima, izborima koji smo napravili i drali ih se sve do kraja, do trenutka kada nas je smrt sustigla.


Moda je sve ovo pogreno, moda ovjek ipak ne moe birati mjesto smrti, kao to ne moe birati niti mjesto roenja. Oni su, pak, umrli tamo gdje su se i rodili, gdje su u godinama rata potraili i pronali utoite, u zajednikoj agoniji preivljavali dan za danom. Oni su Srebrenicu izabrali da bi preivjeli i to njihovu smrt ini utoliko stranijom.

Sredinom maja 1992, desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bjeei pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u rak bio zloslutan znak onoga to dolazi; dobrovoljake jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag, i aljui ispred sebe preivjele, od ijih se pria ledila krv u ilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon to su je temeljito opljakali, napustili Srebrenicu, i taj grad, smjeten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao je stjecite desetina hiljada oajnika. Meu njima sa bili moji prijatelji, poznanici, porodica, i ja.

Upoznau u naredne tri godine, sve do pada enklave koja je formirana u ljetnjim mjesecima 1992, jako mnogo ljudi. Neki od njih su zauzeli mjesta mojih rodjaka ubijenih 1992, srpskih prijatelja koji su me brutalno izdali, tamo e mi se desiti neke prve stvari u ivotu; ali, ono to nam je svima bilo zajedniko bilo je osjeaj svemirske samoe, one koju moe osjeati ovjek osuen na smrt. Posmatrali smo jedni druge, uvjereni kako postoji velika mogunost da se naredni dan ne vidimo, poraeni osjeanjem da to ne bi promijenilo nita.

Meu stotinama, vjerovatno hiljadama ljudi koje sam upoznao bio je air Begi, starac ija me snaga duha uvijek iznova iznenaivala. Po nekom nepisanom pravilu, skoro cijeli komiluk u kojem sam ivio okupljao se na ulazu u njegovo dvorite, razgovarajui o onome to su toga dana uli na radiju, vidjeli u gradu, saznali na frontu U trenucima zajednikog oajanja onda kada smo svo bili uvjereni kako je to kraj, a takvih je prilika bilo mnogo u tri godine rata air je dubokim, duhanom isparanim glasom uvijek zakljuivao sve nae razgovore opaskom da e sve biti bolje nego to mislimo. Kada su u julu 1995. srpske snage konano zato to je to uvijek bilo samo pitanje vremena pregazile grad, i on je ubijen.


1

U smrti, tanije onom trenutku kada prestanemo postojati nema razlike plinska komora, masovno smaknue ili podmukli bljesak eline otrice u mraku, bolni uzdah ili krkljanje i nesvodivi potez noem. Deset hiljada ljudi, deset hiljada tabuta, deset hiljada niana, heeej, deset hiljada! O toj smrti se zna sve ili se danas svi barem dobro pretvaramo da elimo znati sve; njihovu smrt silujemo u novinskim stupcima, nikad sebi ne postavljajui pitanja o njihovom ivotu. Nita ne znamo o svim tim ljudima, nita manje ili vie divnim, dobrim, loim od bilo koga drugog. Divnih taman onoliko koliko su bili ljudi. I onoliko koliko sam ih ja znao.





***


Grad je bio pust kada smo stigli. Pjeaili smo skoro cijeli dan, prolazei pored srpskih poloaja u okruenju, povjeravajui svoje ivote u ruke maloljetnom djeaku koji je tvrdio da poznaje put do grada. Cijelim putem pratila nas je kia i to nam je ilo na ruku.

Majka i sestra ostale su kod neke daleke rodbine u Skenderoviima, jednom od sela u malom depu teritorije nedaleko od Srebrenice, koji Srbi jo uvijek nisu bili zauzeli. Nakon to smo, dan ranije, na radiju uli da je grad slobodan, odluili smo, ne sasvim sigurni da je to i tano, da ga se ipak probamo domoi.

Od 13. maja smo hodali smo od jednog do drugog sela, svake noi spavali kod drugih roaka koje nikad ranije nismo sreli i tek zahvaljujui majci, ija je to rodbina bila, dobijali konaite. Preko noi smo ostali bez igdje iega, kao da smo se tek probudili u nekom drugom svijetu; ve sedmicu dana niko nije promijenio odjeu, a majka je, u prevelikom sivom oevom sakou, uza se stiskala ebe, jedino to je uspjela ponijeti od kue. Nismo znali koliko to jo dugo moemo podnijeti; nekoliko dana ranije zatekao sam oca skrivenog iza kue u kojoj smo prespavali tu no, kako sjedi naslonjen na vanjski zid i plae. Prestao je plakati, obrisavi lice rukom, govorei da je djed ubijen, to je, ispostavilo se kasnije bila samo glasina. Ali, taj trenutak zauvijek e promijeniti odnose izmeu nas.

Ideja da krenemo ka Srebrenici bila je njegova, i mislim da je ona ponajbolje ilustrirala mjere oaja u koji je on, i mi zajedno s njim, pao. Djeak mojih godina koji nas je vodio, u grupi sa jo desetak mukaraca i ena bio je sin njegovog prijatelja, takoer dalji roak u zajednici u kojoj su to sam tek poeo da otkrivam svi meusobno bili povezani na neki nain.

Jedna od ena koja je u koloni hodala iza nas nosila je dijete, roeno prije samo nekoliko mjeseci. Dijete je plakalo sve vrijeme, dok smo mi galamili na nju, traei da ga uutka; ona se crvenjela i govorila da ne moe, zaboravljajui da smo sve blii srpskim poloajima. Kada nas je vodi upozorio da se primiemo najopasnijem dijelu puta, u kojem su srpski bunkeri bili negdje oko pedesetak metara sa jedne i sa druge strane, dijete je uutilo. I utilo skoro narednih sat vremena, koliko nam je trebalo da promaknemo pored Pribievca, srpskog sela na putu ka Srebrenici od kojeg smo najvie strahovali. Kada se Nihad A., kako se vodi zvao, okrenuo prema nama i sa ela kolone kazao kako smo sad sigurni, dijete se proderalo, i to tako da sam imao osjeaj da nadoknauje svaki trenutak




2

utnje. Ali, sad nam njegova galama nije smetala, stavie, veselili smo joj se, pla te bebe za nas je bio zvuk slobode, znak da smo izvan opasnosti.

Zatekli smo naputen grad niz ije su se strme ulice slijevali potoci kie, siv i utuen. Kue u centru bile su popaljene, zgarita jo svjea. Srbi su grad napustili tek juer, moda dva dana ranije, nakon to je ubijen Goran Zeki, predsjednik srebrenike Srpske demokratske stranke. Jednostavno, ali i jedino objanjenje koje sam tada uo je da je Zeki bio ubijen u zasjedi, kao i mladi koji ga je ubio bacajui bombu na njegov automobil. To je postalo jedno od opih mjesta rata pa sam i ja bio sklon da u to povjerujem. Bomba je navodno, bila runo napravljena, kakve sam do tada esto viao: jednostavne izrade, napravljena od nekoliko stotina grama dinamita i arafa, eksera, otrih komada metala koje je eksplozija rasipala posvuda uokolo.


Srpski izvori uvijek tvrdili da su Zekia ubili vojnici Hakije Meholjia, na povratku sa sahrane nekog srpskog vojnika. Meutim, u naredne tri godine rata, odnosno nakon to je rat zavren, pojavila se i teorija da je Zeki kljuna figura lokalne politike SDS-a nastradao kao rezultat sukoba sa tvrdom linijom SDS koju je oliavao Delivoje Sorak. Potonji je, inae zapovjednik srpskih snaga u Srebrenici, bio s njim u automobilu i preivio zasjedu. On i drugi tvrdolinija, Miodrag Joki su nakon Zekieve pogibije dali novinske izjave koje su obilovale nedosljetnostima, da bi nakratko bili zadrani u pritvoru i na kraju osloboeni. (1) Bilo je to vrijeme kada je neprijatelj bio jasno obiljeen i ako je bilo sukoba unutar srpskog vodstva, oni su trebali ostati skriveni.

I pored toga to su Meholjievi vojnici u to vrijeme bili daleko od mjesta ubistva, svi smo nekako bili povjerovali u to jer je to znailo da su nae snage sposobne Srbima nanijeti ozbiljne gubitke. Srpski izvori nisu imali nikakvog interesa da ire drugaiju priu i na kraju su i jedni i drugi, zadovoljni, pristali na prvu varijantu.

Kada smo stigli, grad je jo uvijek bio neka vrsta niije zemlje. U samom gradu ustvari nije bilo nikoga, tamo ustvari nije bilo nikoga, tek poneki preostali mjetani koji su preivjeli nekoliko sedmica terora. Obradovani prijateljskim licima, priali su nam kako su Srbi panino, koliko juer trpali na kamione sve to je vrijedilo i vozili izvan grada.

Vozili su se prema Skelanima, juno od grada, i onda dalje u Srbiju ili du lijeve obale Drine ka Bratuncu. Bio je to mnogo dui i neudobniji put, ali je krai i bolji put, kroz Potoare, sjeverno od grada bio zatvoren. Sredinom aprila grupa Belih orlova - koji su predvodili napad na Bratunac su vraajui se iz Srebrenice ubijeni u zasjedi. Iza zasjede je stajao predratni srebreniki policajac, Naser Ori i petnaestak slabo naoruanih mladia.

Bio je to prvi znak otpora; samo mjesec dana kasnije, Srebrenica je postala prvi osloboeni grad u BiH. Tanije, ne osloboen, jer za grad nisu voene skoro nikakve borbe. Srbi ga nisu izgubili, nego odustali od njega, shvatajui da ga ak ni oni, nadmoni u naoruanju, ne mogu braniti. Ali, ta uska kotlina, postala je jedino mjesto gdje smo mogli potraiti utoite.

Bio je 18. maj 1992. Bio je to moj prvi dan u Srebrenici. Ostau tu jo tri godine, vie od hiljadu dana koji e liiti jedan na drugi, ali prvi dan pamtim, on se razlikuje od svih njih, izdvaja iz dugog monotonog niza, valjda samo zato to je prvi.





3

Pamtim ga upravo po kii, hladnoj i proljetnjoj, a proljee je te godine kasnilo, po krupnim kapima koje su nas udarale po ramenima i po leima, prodirale kroz promoenu odjeu. Pamtim ga i po sivom nebu, koje je izgledalo zlokobno, ali mi tada nismo mogli znati zato je to tako. Pamtim ga kao vjerovatno jedini dan u mom ivotu kada sam osjetio potpunu slobodu, koliko god to udno izgledalo jer grad je bio u srpskom okruenju, dana kada sam prvi put - i to je bilo sve to sam osjeao - osjetio dubok unutranji poriv da preivim.

***

Samo mjesec dana ranije, sa ocem i nekoliko komija, skrivao sam se u umi na brdu iznad Voljavice, sela pored Bratunca u kojem sam ivio sa familijom. Sa strahom smo promatrali kako putem u dolini promiu automobili sa zavijajuim sirenama. Sirene su zvuale zastraujue, a ono to nam je ulijevalo strah u kosti vie od njihovog zvuka bila je injenica da su pripadali "Belim Orlovima" paravojnoj skupini, povezanoj sa Vojislavom eeljem, odnosno Srpskom radikalnom strankom. Oni su nekoliko dana ranije strigli u Braunac, i uz pomo JNA, zajedno sa lokalnim Srbima preuzeli vlast u gradu.

Svi bonjaki policajci su jo tog dana predali oruje, Krievica - rijeka koja je proticala kroz Bratunac i ulijevala se u Drinu je nekoliko dana kasnije na svoje obale poela povremeno izbacivati leeve uglednih Bonjaka, putevi izmeu grada i okolnih sela bili presjeeni, telefonske veze prekinute. To je bio znak da napustimo kue i skrijemo se u umu iznad sela.

Jedan od komija dovezao je auto u umu, demonstrirajui ne samo zavidno vozako umjee, nego i sluenost ija je, i mi s njim, rtva postao. Bila je to Zastava 101, i zahvaljujui tome mogli smo barem sluati vijesti sa slabanog radio-aparata.


Ostatak zemlje je ve bio u ratu, a mi smo zbunjeni i uplaeni sjedili tu cijele dane, niko nije priao mnogo. Svi smo bili zabrinuti nad sopstvenom budunou. Neki bi se nou vraali u selo, da prespavaju u svojim kuama, kao da time ele porei stvarnost onog to nam se deavalo. Sa svanuem su se ponovo vraali u umu u glupavom i naivnom uvjerenju da smo tu sigurniji.

Onog dana, 12. maja 1992. kada je Radio Bosne i Hercegovine javio da je za novog komandanta jedinica JNA u zemlji, odnosno Druge vojne oblasti JNA, postavljen general-potpukovnik Ratko Mladi, muslimanska sela oko Bratunca poela su goriti. To je bila sluajnost - onako opsean progon stanovnitva morao je biti planiran mnogo ranije ali, sluajnost koja nije slutila na dobro. Skrivali smo se ve dvije sedmice, od polovine aprila i ve smo uli u maj ne znajui ta nam se sprema. Tog dana sve nae sumnje bile su otklonjene.

Novosti iz blokiranog i okupiranog grada donosio je Ibro S., djeak koji je nadimak uo dobio zbog narandasto- ute kose i bezbroj istih takvih pjega na licu. Imao je petnaest ili esnaest godina, ali zbog niskog rasta niko nije mogao pomisliti da ima vie od dvanaest. Ljudi koji su bez cigareta postajali sve nervozniji, plaali su ga debelim smotuljcima bezvrijednog jugoslovenskog novca da ode do grada i kupi im cigarete, jer oni nisu niti mogli, niti smjeli. Premda je put vrvio srpskim barikadama, uo je na biciklu, prevelikom za njega tako da je jedva vrhovima stopala dodirivao pedale, prolazio pored njih i uvijek se vraao sa crvenim pakovanjima cigareta Filter Jugoslavija.




4

Zajedno sa cigaretama, donosio je i informacije, prepriavao gdje je vidio koga od naih komija Srba, sada u maskirnim uniformama i naoruani automatskim pukama. On je prvi ispriao, rekao na uas svih nas, da u podrumu osnovne kole Vuk Karadi, Srbi sakupljaju mukarce iz okolih sela. Prestravljen, sluao sam kako je ubijen izvjesni Idriz, ovjek kojeg sam poznavao tek kao vozaa mog kolskog autobusa: srpski vojnici su ga prislonili uza zid i autobusom udarali sve dok nije izdahnuo.

Tog dana Ibro se vratio iz grada, priajui kako ga je na barikadi propustio Ranko Obrenovi, moler iz susjednog sela, koji je aku lijeve ruke izgubio igrajui se bombom, pronaenom nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata.

Znao sam za tu priu, ve sam je uo od njegovog sina, Aleksandra Obrenovia, mog najboljeg prijatelja iz osnovne kole u ijoj sam kui bio nebrojeno mnogo puta, s kojim sam osam godina dijelio kolsku klupu. Njegov otac sada je bio na barikadi, jednoruk, nespretno kako je jedino mogao izgledati s pukom, a meni su navirala sjeanja.

Negdje u zavrnom razredu osnovne kole, kada je antibirokratska revolucija Slobodana Miloevia ve bila dobrano odmakla, vostva u Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu smijenjena, a napetosti rasle i u ostalim dijelovima bive Jugoslavije, svojim oima sam imao priliku vidjeti kako se to odraavalo u svakodnevnom ivotu. Naime, djeak iz razreda, inae dijete iz mijeanog braka to za ovu priu vjerovatno nije nevano - tada sam prvi put shvatio da sam iz razloga koje ne razumijem drugaiji od nekih svojih kolskih drugova - na asu opsovao tursku mater.


Naravno, saekao sam ga poslije kole, duboko povrijeen, s namjerom da mu tu uvredu vratim viestruko, a Aleksandar mi se pridruio kao pristrani promatra. Oborili smo ga na zemlju i poeli udarati nogama, i dok se on valjao u bolovima, Aco je, zadajui mu sve nove udarce, kroz stisnute zube govorio: j***m ti mater etniku!

On, djeak koji je nosio ime srpskog prestolonasljednika ubijenog 1902, branio je tada moju tursku ast. Nekoliko godina kasnije njegov otac stajao je naoruan na barikadi.

Kasnije, tokom rata sam se raspitivao za njega i saznao da je ostao spadalo kakvo sam ja poznavao, da je na strai bacao pakovanja municije u vatru i onda se smijao svojim bunovnim i zbunjenim suborcima koji su kao sumanuti istravali iz rovova. Nisam pitao da li se sjea da je jednom branio jednog Turina.

Tek poto je Ibro ispriao ono to je vidio i uo u gradu, iz sela na brdima oko grada poeli su se dizati debeli stubovi svijetlog dima. Gledali smo, prvi put svojim oima smo gledali kako gore tue kue, kao to emo gledati kako gore i nae i nismo htjeli vjerovati. Tanije, nismo se usuivali, jer smo znali da tada preena taka poslije koje nema povratka. Na desnoj, srbijanskoj obali Drine, duga kolona velikih kamiona, pokrivenih bijelim ceradama, neprestano je rasla. Brojali smo do trideset i onda odustali, dok su kamioni kretali prema Bratuncu. Dok su sela gorila, srpski vojnici su tjerali stanovnitvo iz brda ka glavnom putu, gdje su ih u nevjerovatno sinhronizovanoj operaciji, ekali kamioni u koloni iji je kraj jo uvijek bio u Srbiji.


Tu no otac me probudio i apatom rekao da se brzo obuem. Jo uvijek rasanjen, posluao sam ga i obukao se u mraku, urei da izaem iz kue, gdje me on



5

nestrpljivo ekao. Krenuli smo, nisam znao kuda, on je iao naprijed i nakon skoro sat vremena hodanja kroz umu, izali smo na istinu gdje se ve bilo sakupilo nekoliko stotina mukaraca. Pono je davno prola i amor na livadi je bio sve vei to kako se zora bliila. Povea grupa, u kojoj su neki imali oruje, se odvojila i krenula dalje, prema selima duboko u brdima. Najvei dio i dalje je ostao na livadi pitajui se ta da ini.

Otac i ja smo krenuli u zoru. S nama je bio i Juso C., roak i susjed, koji je ve nekoliko puta bio u Podlozniku. Bilo je to selo na samoj granici dviju opina, Bratunca i Srebrenice, do kojeg su srpski transporteri teko mogli doprijeti i tamo se ve sakupljalo protjerano stanovnitvo iz doline Drine. Svanulo je kada smo, stalno se penjui, stigli na proplanak ispod kojeg je vijugala cesta. Trebalo je prei cestu, s druge nije bilo Srba i bili bismo, onoliko koliko smo mogli biti, sigurni. S lijeve strane pruao se velianstven pogled na Drinu, koja se protezala kroz zelena polja, rosa koja se nakupila na mojim cipelama probijala je i kvasila none prste i bilo mi je hladno, ali nisam mogao oi odvojiti od rijeke koja je bila ljepa nego ikad za onih sedamnaest godina koliko sam proveo rastui na njenim obalama. Bila je ljepa i zato to sam znao da se vie nikad neu okupati u njenim brzacima, nikad vie skoiti rizikujui da slomim vrat.

Nakon to smo neto oko sat i pol hodali ka jugozapadu stigli smo do ceste. Ispod nas je proao automobil: sada smo morali pretrati, prije nego to se okrene i vrati ili naie neki drugi, i popeti se uz brdo preko puta. Pognuti, pretrali smo preko ceste i onda to smo bre mogli potrali uz brdo. U jednom trenutku iza naih lea zauo se zvuk motora i bacili smo se u visoku travu, ali nismo bili sigurni da li su nas oni iz auta vidjeli. Kada je zvuk utihnuo, ponovo smo ustali i nastavili hodati prema Podlozniku.

***

Umoran od puta, zaspao sam na pragu, zgren u okviru sobnih vrata, u kui roaka, jednog od mnogih koje smo poeli upoznavati. Probudio sam se u krevetu, gdje me je, po svemu sudei otac prenio. Do mene je leao potpuni stranac, potpuno odjeven kao i ja, ovjek koga nisam vidio nikad ranije, ali oca nije bilo u sobi. Izaao sam i poeo ga traiti po prenatrpanoj kui. Bio je vani, s majkom i sestrom, koje su prethodnu no stigle u grupi sa nekoliko stotina ena i djece. Majka nam je kazala da su se svi ostali roaci, skoro cijelo susjedstvo, predali novim, srpskim vlastima, koje su im garantirale sigurnost i slobodan prolaz do Tuzle. tavie, nena, oeva majka, traila nas je juer u naem skrovitu u umi da bi nas ubjedila da se predamo. Tri mjeseca kasnije saznali smo da su svi nai roaci, oni koji su se predali, strijeljani. Starci koji su ostali u selu, da se brinu o stoci po nalogu vlasti, sakupljeni su u jednu kuu i pobijeni, a potom spaljeni.


Odatle smo otili u drugo selo, Storesko. Majka je kazala da tamo imamo jo nekog daljeg roaka kod kojeg emo moi prespavati. Ne znam koliko smo ostali tu, ali u tom i susjednim selima ve su bile organizirane prve skupine koje e se suprotstaviti onom to se smjelo nazivalo srpskom teritorijalnom odbranom. Da bi pokazali da misle ozbiljno, odluili su napasti poloaje s kojih su Srbi vatrom kontrolirali cestu koja je ustvari vodila od Bratunca do rudnika olova u Sasama.

Napad, unaprijed osuen na neuspjeh, okonao je ustvari kao potpuni fijasko. Slabo naoruani, nisu imali nikakvih izgleda, ali krivica je na kraju svaljena na mladia, koji je, nakon to je skoro beumno dopuzao na deset metara od prvog



6

srpskog rova sa bombom u ruci, dobio napad kalja i tako otkrio i sebe i sve ostale. Na svu sreu, barem nije bilo mrtvih. Majka se u meuvremenu sjetila jo nekog roaka u Skenderoviima, a otac na radiju uo vijest da je Srebrenica slobodna. Sutradan smo krenuli ka gradu, prvi od ko zna koliko hiljada koji e slijediti na primjer.

***

Niko od mojih saputnika nije iv. Juso, s kojim sam napustio kuu, poginuo je u koloni koja se u julu 1995. pjeice probijala od Srebrenice ka Tuzli, nadomak slobodne teritorije. Nihad, koji me doveo u Srebrenicu, nije preivio juli 1995. Moj otac se vratio kui i poginuo u svom dvoritu, u decembru 1992.



Ove biljeke rezultat su desetak razgovora sa roakom koji je bio u logoru u Suici kod Vlasenice. Njegova porodica, koja je inae ivjela u mom susjedstvu uhapena je, otac i on zatvoreni, majka i sestre deportirane u Kladanj; otac je potom ubijen, a on puten i nakon zadravanja u logoru stigao u Srebrenicu u pozno ljeto 1992. Bio je jedan od prvih koji je u julu 1995. nakon pada Srebrenice preao na teritoriju pod kontrolom vladinih snaga. Danas ivi u SAD i zatraio je da njegovo ime ostane skriveno.




Ne znam tano koliko sam bio u logoru. Zatvoren sam krajem maja, a na slobodu sam puten sredinom juna. Vozite ih u Cersku, nek krepaju od gladi, rekao je neki vojnik, zaustavljajui na autobus koji se kretao prema Kladnju. Voza je bez pogovora okrenuo autobus. Izvinjavao se da nas ne moe voziti dalje. Morali smo pjeice prei nekih deset kilometara do naih linija u Cerskoj.

* * *

Prvi koga sam sreo u logoru bio je upravnik, Dragan Nikoli Jenki. Uao je na vrata hangara i zatvorenici su se najednom povukli. Svi su se nekako sabili u oak, kao da su htjeli da budu to manji i neprimjetniji, da mu ne bi pali u oi ili se isticali bilo ime to moe privui njegovu panju. U trenutku kad je otvorio vrata, naao sam se izmeu njega i zatvorenika.

Kud si ti krenuo?

U WC!

Pljuus! Nisam ni vidio kad me udario, samo sam pao, dok mi je pred oima sijevalo.


Vraaj se tamo!

Viao sam ga i kasnije, dolazio je u hangar svaki dan, dva ili tri puta i izvodio djevojke. Obino se nisu vraale. Kao ni mukarci. Njih bi izvodio neki Luki. Stao bi pred nas i paljivo promatrao, zatim bi prstom pokazao u nekog: Ti! Oni su se vukli prema izlazu, polako, osuenici na smrt.

* * *





7

Tukli su nas svaki dan. Ja sam tada imao samo 17 godina, ali sam bio sav izubijan. U prvih 15 dana zatoenitva, dok nisam doao u Suicu, nisam jeo nita. Uspio sam, traei od straara u zatvoru u Vlasenici da me puste u WC, popiti ponekad malo vode. Ve sam bio izgubio 20 kilograma i jedva sam stajao na nogama. Prvog dana u Suici, neka ena, dovedena iz jednog od tek oienih sela iz okoline Vlasenice, dala mi je hljeba. Pojeo sam pola kilograma odjednom, a zatim izgubio svijest. Organizam nije mogao primiti svu tu hranu odjednom. Dvadesetak dana nisam vrio veliku nudu, a svaki izlazak u WC mogao je biti koban, tako da sam se ustruavao pitati. Na putu od hangara, iz kojeg nas inae nikad nisu pustali, tukli bi nas im stignu.

* * *

Tukli su nas i inae. Palicama sa metalnim vrhom, sajlama, baseball palicama, natjerivali su ljudima puane cijevi u usta. Gledao sam kako nekom ovjeku straar gura cijev snajperske puke u usta. Snajper ima cijev duu nego ostale puke, a ovaj ju je skoro cijelu progutao. Nekad mi se znalo dogoditi da ostanem bez glasa pjevajui etnike pjesme; jednom prilikom, sjeam se, vie od dva sata sam pred straarima morao skandirati: Kraljevina Srbija! Za vrijeme koje sam proveo u Suici nisam mogao zaspati. Ustvari, to nije bilo mogue: svaki as bi ulazio neki od straara i nasumice udarao po ljudima, sloenim jedne na druge u mraku.


* * *

Zarobljen sam kod kue, sa svojim ocem, sredinom maja. Obeali su nam da nas nee dirati, tavie, rekli su: Vaoj familiji se nita nee dogoditi! Dvije sedmice kasnije u dio grada u kojem smo ivjeli doao je autobus u pratnji policije. Zatraili su da ponesemo samo neophodne stvari i pourimo na autobus voze nas u Kladanj. Meutim, u Novoj Kasabi naili smo na kontrolni punkt. Vojnik koji je uao naredio je svim mukarcima da izau. Autobus je zatim produio. Stajali smo na livadi, gledajui za njim, unutra su bile nae familije, majke, sestre. Tri dana kasnije ponovo su nas iz Vlasenice dovezli u Kasabu. Bilo nas je 38, odreenih za strijeljanje. Poredali su nas na livadi, nasuprot nas 12 vojnika i transporter. Za velikim mitraljezom poznao sam eljka Lukia, konduktera u gradskom autobusu, istom onom koji me svaki dan vozio u kolu. Lau da ljudima suoenim sa smru cio zivot ne proe pred oima. Meni je u jednoj minuti proao cijeli moj ivot. Iz streljakog voda se odvojio jedan od vojnika. Priao mi je:

Koje si godite?

75.

ta e ti ovdje?

Uhvatio sam oca za ruku i kazao: Ja sam ovdje s babom, neu da se odvajam od njega!

Hajd, bjei, ta e ovdje!, kazao je, a onda me sa jo etvoricom vrnjaka izveo iz stroja i odveo nas na mjesto odakle neemo vidjeti stratite. Hodali smo kad se iza naih lea zaula pucnjava. Okrenuo sam se i, kunem se, moda sam to samo umislio, ali se kunem, vidio sam svog oca kako pada.


8

***


Enklava. Hladna i precizna, ova rije oznaava sve razlike izmeu nas, unutra, i njih, izvana. Mi Srebrenicu nikada nismo zvali tako, jer to nije imalo ama ba nikakve veze sa naom stvarnou. Zvali smo je kazan, kraj svijeta, slijepo crijevo, valjda zato to su te rijei bile vie u skladu sa onim kako smo se osjeali. Ono kroz ta smo prolazili svaki dan bilo je nepristupano ostatku svijeta.

Poslije rata, potraio sam u nekom rijeniku stranih rijei i pojmova ta definiciju enklave. Evo ta sam pronaao: u neki dravni teritorij ukljueno manje podruje tue drave; etnika, jezina ili kakva druga skupina odvojena od svoje glavnine; imanje odasvud okrueno posjedom drugoga vlasnika.

Stvarnost gradia pod trogodinjom opsadom mnogo vie lii, na geto ili koncentracioni logor. Istina, poreenje sa getom takoer ne stoji: iz geta se ponekad moglo izai, bar u poetku, postojala je mogunost slobodnog kretanja i izvan zidina. U enklavi nije bilo bodljikave ice, osmatranica, naoruanih straara i pasa, gasnih komora, kao u koncentracionim logorima. Njena granica se stalno pomjerala, nije bila stalna ili stabilna, a strah u kosti utjerivalo je saznanje da se uvijek pomjera u korist onoga koji je jai. Opasnost nije bila tako vidljiva kao u logoru, gdje je utjelovljena u namrgoenom straaru u uniformi. Naprotiv, ljudi koje nismo mogli vidjeti, odluivali su o tome ko e ivjeti, ne elei znati ko su njihove rtve, ne videi bolne grimase na njihovim licima, ne dajui im priliku da se pripreme.


Srpski topovi su bili predaleko od grada da bismo ih mogli vidjeti, ali dovoljno blizu da se plaimo, da u svakom trenutku - bilo da smo u krevetu, da jedemo, sjedimo, hodamo, smijemo se ili razgovaramo - mislimo na parajui zvuk i smrt koju nose sa sobom bre nego to moemo misliti. Nije to bilo onako kao, naprimjer, u Sarajevu, gdje su granate satima znale padati svaki dan. Naprotiv, parale su nebo i padale u svom ritmu, onako kako, kada i gdje su one to htjele i kao da su dobile sopstvene navike, um i planove nezavisno od srpskih artiljeraca i njihovih cijevi.


Upravo su iznenadnost s kojom su padale, nenaviknutost ili otpor faktu da su postale dio naih ivota odnosile najvei broj rtava. Na malom trgu u gradu, zalijepljeni, tanije zakovani rapnelima za zidove oblinje zgrade i kioska, visili su ostaci ene ubijene u jednom od prvih mjeseci rata, dok se, s cekerom u ruci, vraala iz mrave kupovine na pijaci. Hiljade ljudi su svaki dan prolazile istim trgom, a na komade njenog tijela koji su vremenom istruhnuli niko se nije obazirao. Lake smo se navikli na smrt nego na ono to ju je donosilo. Smrt je bila prihvatljiva, ali ne i strah od smrti.


9




Tu u malom parku izmeu Robne kue i Gradske kafane, dva knjika primjerka socrealistike arhitekture i dva opa mjesta svakog bosanskog provincijskog gradia, ubijali smo vrijeme, prije i poslije jedinog, odnosno izmeu dva dnevna obroka. Sjedei na hladnoj betonskoj podzidi ili kratkim stepenicama koje su vodile ka kiom sapranim i od sunca izbledjelim klupama u malom parku, promatrali smo iroku ulicu, a na nae, djeake i uplaene oi, raspadao se jedan i od njegovih runih ostataka formirao novi svijet.

Gledali smo da bi se polako navikli na njega, prihvatili ga kao jedinu moguu stvarnost, sve dok nismo zaboravili da izvan okruenja u kojem smo se nali postoji i neki drugi svijet i prestali se muiti pitanjima o njemu, zaboravljajui i da smo nekad imali neke druge ivote. Zajedno smo zaboravljali na to ta proputamo, na sve ono to promie izvan zidova podignutih oko nas i bili toliko dobri u tome da smo na kraju poeli istinski prezirati vanjski svijet; ivjeli u svijetu bez trajanja i izrugivali se dugovjenosti vanjskog koja je izgledala trivijalno, jer smo nauili da dugovjenost ne mora uvijek donositi iskustvo.

Gomila oko nas bila je preneraena time to je preko noi postala bezvrijedna i teko se mirila s tim, ne shvatajui da jedino od toga kako brzo shvati da se u novi svijet ne moe ponijeti nita iz starog, zavisi hoe li preivjeti. Stari svijet bio je nepovratno izgubljen, novim su vladali posljednji tipovi, kriminalci, bivi zatvorenici, korumpirani policajci...

Svaki dan smo se sretali tu; Mujo Dananovi i ja smo obojica zakasnili na prvi as prvog dana prve godine srednje kole. Upoznali smo se ekajui da zavri as i deurni uenik otvori velika kolska vrata koja se poslije prvog zvona nisu smjela otvarati; naredne tri godine, do poetka rata sjedili smo u istoj klupi, druga do vrata. Obojica smo izgledali stariji nego to smo ustvari bili, on se rano poeo brijati i bio je zarastao u gustu crnu bradu i zato to nismo bili na frontu imali smo zahvaliti samo manjku oruja.

U park smo, kao po preutnom dogovoru uvijek dolazili nekako u isto vrijeme, nakon to bi neuspjeno pokuavali odagnati glad manijakalnim itanjem ili spavanjem. Bili smo u onom ranjivom i kvarljivom, ako hoete, dobu kada smo tek otkrivali sebe sebi samima i jedni drugima; onda kada valjda formiramo prva miljenja, kada se u nama bude prva osjeanja, kada svijet postaje ulniji nego to je do tada bio.


Mujo je bio utljiv tip, rijetko je progovarao i ne znam da li sam ga ikad vidio ljutog, a svaki njegov pokuaj da bude, ustvari me uglavnom nasmijavao. Kada dobro razmislim, shvatam da ga nikad nisam dobro poznavao, iako smo, barem je to bio moj osjeaj, dijelili skoro sve tokom tri godine kole i jo tri godine rata. Niti on niti ja nismo, kao veina naih prijatelja utjehu pokuavali nai u oporoj domaoj rakiji, koja je spaljivala stomak i unitavala mozak; barem ne u to vrijeme.


Kasnije, ja sam prvi poeo piti sa ostalima, samo da bih shvatio da smo svi premladi da bi se na nju ikad navikli; ali utoliko sam je ee ispijao.

Neki su puili svoje prve cigarete u ivotu: sporo motali duhan, koji se u najlonskim vreicama mrvio u prainu i lijepio se za tamnim mrljama proarane



10

usne, prosipali vie nego to bi stalo na papiri. Cigareta je ila u krug, brojali su dimove jedan drugom, ja sam bio omiljen u drutvu jer tada jo nisam puio, otimali se za bezec, kraj cigarete koji je prljio prste.

Brzo smo uili: na odgoj i inteligencija, nae vrijednosti nisu vrijedili ni piljiva boba i poeli smo se zadovoljavati otpacima, jer nita drugo nismo mogli dobiti, a da pritom ostanemo ono to jesmo, da ne izgubimo sebe.

Mujina majka je dugo poslije rata ivjela u blizini moje kue u Sarajevu i svaki put kada se sretala s njom moja majka vraala se kui uplakana, govorei mi iznova kako bi bilo lijepo da je posjetim. Nikad nisam smogao snage za to, jer sam znao da bih se pred njom osjeao krivim: Mujo i ja smo ipak bili isti i ne bih mogao ponajprije sebi objanjavati odakle mi pravo da iz te druge klupe do vrata izaem iv, za razliku od njega. Nae su slutnje bile iste, nae elje iste, strahovi isti, rijetke stvari u kojima smo tada mogli nai sreu takoer, a ja sam se ipak izvukao.


On je nastradao u neemu to smo oekivali, shvatajui da e trebati dugo da i svijet u kojem smo se nali okona, da nestane u eksploziji, bojei se istovremeno, jer nismo znali da li emo preivjeti jo jedan veliki prasak. Najgore u njegovoj smrti je to to je dola nakon to godina pristanka na polovino postojanje, na to da nikad neemo biti iznimni, da neemo biti ono to nam je jednom bilo sueno da budemo, jer jedino smo tako mogli biti sigurni da emo ivjeti.

Srbi oko enklave su bili vlasnici nae budunosti, bili smo vraeni duboko u prolost i znali da budunost nije naa, da emo i ako preivimo ivjeti ivote s kojima nikad neemo imati nita zajedniko. Odrastali smo u poderanim demperima, ukradenim cipelama, pantalonama donesenim iz pljake nekog jo- ne-zapaljenog sela, ivjeli na posuenom vremenu, koje su pojeli neki pokvareni zubi, na udijeljenom kruhu I sve uzalud. Bili smo podjednako nebitni svima.

U godinama koji e uslijediti vie nego dobro u upoznati unutranje mehanizme gradske vlasti i shvatiti koliki je bio njihov doprinos opem beznau i oaju u koji smo zapali.

Ono to mi je uvijek bolo oi bila je sirovost tih ljudi, do tada anonimnih, jednostavnost s kojom je funkcionirao njihov vrlo jasno podijeljen svijet. Sve to sam uspio razabrati je da su jo u prvim nedjeljama rata, u jednom selu pored Srebrenice, oni, na svojevrsnom plemenskom principu meusobno podijelili uloge. Svaki od ljudi koji je na neki nain bio u vlasti, bio je predstavnik nekog od gospodara rata u enklavi; svako od njih je, pak, imao svoje poimanje vlasti. Od samog poetka rata, barem sam tako osjeao, enklava je bila pod svojevrsnom unutranjom opsadom koja je trajala sve do njenog traginog pada.

Plemensku prirodu te vlasti osjetio sam ponajbolje na sopstvenoj koi, poetkom zime 1993. Bilo je to vrijeme kada je u humanitarna pomo u grad doturana iz zraka nad gradom istresali hranu; jedan od hiljada ljudi, koji je jedne noi u februaru 1993., ekao na brdima oko gradu bio je moj tetak.

Ubijen je, pred gomilom svjedoka, trei ka paletama koji su se prizemljile u blizini; kod kue su ga ekali supruga i dvoje djece. Ubica, koji je pucao pod izgovorom da je proao preko njegove njive traei hranu, bio je roak predsjednika opinske vlade. Policijska istraga nikada nije provedena, taj ovjek nikad nije ubijen ili osuen za ubojstvo u neemu to je bila jedna od uobiajenih



11

demonstracija nedodirljivosti. Moja tetka i njeno dvoje djece vrlo brzo su evakuirani iz grada, nikada ne pokuavajui da to pitanje potegnu ni kada su stigli u Tuzlu.


Tri godine u, skoro svaki dan sretati ljude koji su sprijeili istragu o ubojstvu mog tetka; sretat u ustvari ovjeka koji je to uinio i bit e mi jasno kako se to moglo desiti. Te tri godine, koliko je Srebrenica trajala, bili smo vraeni u prvobitnu zajednicu, zakoni nisu postojali, a vlast je bila utemeljena na meusobnim odnosima moi. Svaki put kada sam sretao tog ovjeka, stomak mi se okretao od muke, ali se nikad nisam usudio da spomenem ubojstvo, jer sam znao da to nee izmijeniti nita. Njegovo ime ne vrijedi spominjati niti danas.

Sretao sam se svaki dan s njima i uviao rastue razlike izmeu njih i stanovnitva enklave. Nemogue je tano odrediti moment kada je njihova vlast postala svrha sama sebi, ali je jaz rastao, bio sve dublji kako je vrijeme odmicalo. Muka mi je pripadala od predsjednika opine koji je se razmetao tvrdim, kartonskim pakovanjima Marlbora kupljenog od kanadskih, odnosno holandskih vojnika, dok su moji prijatelji i dalje u runi papir motali ljuti, domai duhan koji je tipao grlo i sagorjevao ostavljajui crni pepeo; neki od opinskih slubenika su imali drskosti da voze automobile, dok je obian svijet tako slabo obuven razdaljine od desetine kilometara morao prevaljivati pjeice; njihove trpeze bile su bogate, ak i uvjetima ope gladi, a moja nena je mogla samo skuhati soju.

Utoliko mi tee pada Mujina i smrt svih dragih ljudi. Poslije svega toga, nita vie nije imalo smisla: ni ivot, a kamoli smrt.


***


Do jula 1992. glad je ve postala sredina u ivotu svakog stanovnika enklave. Jeli smo jednom, rijetko dva puta dnevno. Grad je bio pun iscrpljenih ljudi, koji su dane provodili lutajui uokolo bez odreenog cilja ili mirovali, dobuko zavueni u hladovinu koju su nudili stanovi. Predveer bi, sakupljeni u grupice, stajali pred zgradama i preglasno raspravljali uglavnom o onom to su uli na vijestima.

to su gladniji i iscrpljeniji bili, rasprave su bile glasnije; to su beznadniji bili, argumentacija je bila tim unija, kao da su htjeli nadomjestiti za osjeanje nemoi koje je preovladavalo. Onda bi se ponovo vraali u kue da provedu jo jednu dugu no iju e tiinu prekinuti iznenadni noni artiljerijski napad ili glad, koja se javljala tako snano da joj se nijedan san, ma kako vrst, nije mogao oduprijeti.


Doruak, ruak i veera bile su privilegije rijetkih, ljudi koji su najblie gospodarima rata, i nove kaste ratnih profitera koja se ve poela formirati u gradu. Reim gladi, koji je podnosio obini svijet, podrazumjevao je jedan obrok dnevno, nikad dovoljno veliki da se glad utoli, obino u podne.

To smo jo uvijek po navici zvali rukom, odbijajui da se povinujemo novim uvjetima, kao da smo barem u jeziku htjeli zadrati ono to smo bili sve do juer; drugi put bi jeli kasno naveer, to je mogue kasnije, stavljali, ako smo imali pokoji zalogaj u usta, ali i pored toga smo svako jutro ustajali gladniji nego to smo zaspali, i iscrpljeniji nego ujutro prethodnog dana. Dani su s ljetom postajali sve dui, predugi, a zalazak sunca nije bio poziv na veeru; najtee je bilo



12

poslijepodne, glad se pretvarala u bol, nalik gru u stomaku, bol koju se nije moglo odagnati. Poslije rata, u Sarajevu sam upoznao mladia iz Foe koji je rat proveo u Goradu, takoer opkoljenom tri godine, i zajednikom raunicom doli smo do prilino pouzdanog zakljuka da smo tih godina dnevno dobijali manje kalorija nego zatoenici Staljinovih gulaga.

Svi su se pretvarali da ne primjeuju kako se svaki naredni dan sreu mraviji nego prethodnog. Bili su tamniji, sa lica se gubila prirodna boja i naprosto su svi postajali isti, beskrvni i gotovo bezlini, sve vie liei jedni na druge. Na kraju su svi postali isti: ista siva boja naborane koe, podonjaci, izmoreni pogled. Ali, razgovarati o hrani bilo je ispod asti. Rijetka orba, ponekad posljednje rezerve graha bili su na jelovniku. Poslije toga vie nije bilo nita.

Dok je izbjeglice u gradu glad morila, seljani iz okoline Srebrenice, manje-vie, nisu je niti osjeali. Nastavili su obraivati njive ne obazirui se na novopridole, osiromaene i izgladnjele ljude koji su preko noi ostali bez svega za to su radili cijeli ivot. Usput su jo samo dobacivali: to se niste branili! Kada je glad postala neizdriva i kada su oni koji su bili njene najvee rtve iz dobro skrivenih zaveljaja poeli izvlaiti i posljednje, davno uteene njemake marke i porodini nakit da kupe hranu, seljani su to koristili da zarade.

Dao sam vjenani prsten za nekoliko kilograma paprike, kazao mi je jedan stariji poznanik. Nije bio jedini koji je posljednje to je imao zaloio za malo brana ili nekoliko jaja i mrvu sira. Vojska njemu slinih je krstarila selima: neki su prosili, drugi trgovali ostacima svojih ivota. Ubrzo je uspostavljeno udovino trite na kojem se najee mijenjala roba za robu, jer skoro niko vie nije vjerovao u novac.


Trgovci su mijenjali cigarete i ibice iz preostalih prijeratnih rezervi za krompir ili brano. To ljeto se za jedno pakovanje ibica moglo dobiti desetak kilograma krompira ili desetak jaja, kilogram sira, ponekad. U jednoj prilici sam za jednog od gradskih trgovaca, u zamjenu za procenat zarade, prodavao ibice po okolnim selima. Hodajui od jednog do drugog sela primjetio sam da je glad u potpunosti izmjenila moj karakter; od djeaka koji je prije rata bio stidljiv i povuen, postao sam agresivan i surov; od sedamnaestogodinjaka, koji bi se zamrznuo pred pogledom djevojica iz razreda, postao sam agresivan i skoro beskrupulozan. Prepao sam se onog to sam vidio, ali sam jednako brzo shvatio da je to pitanje opstanka.


- Hoete li kupiti ibice?

- Koliko kotaju?

- Jedno paklo - deset kilograma krompira.

- Skupo ti je to.

- Pa ta je skupo, ima na njivi deset tona, a ne moe odvojiti deset kila. Al, ta me briga, ti e sjediti u mraku, rekao sam jednom od seljaka koji je tog asa upravo vadio krompir iz njive. Nekih sat vremena kasnije vratio sam se istim putem, s tekom mukom teglei vreu krompira, koju sam dobio od nekog drugog. Seljak me vidio izdaleka, izaao na put i rekao da e kupiti paklo ibica za deset kilograma krompira.

- Sad je skuplje: petnaest, odvratio sam.

- Eh, sad pretjeruje.

- Dobro, dvanaest i niti grama manje.




13

- U redu, veli seljak i nareuje supruzi da odoka natrpa u vreu dvanaest kilograma.

- Nema odoka, rekao sam, i iz depa trijumfalno izvukao runu vagu.

Nakon to smo potroili sve rezerve bijelog brana, ubrzo smo preli na crno, zatim kukuruzno, da bi na red dola zob koja se nikad nije mogla samljeti dovoljno dobro pa je, osim to je bila gorka, parala izranjavano grlo; u vodenicama se mljelo i koanje i lijeska.

Kada je u martu 1993. general Phillipe Morillon stigao u Srebrenicu, ponuen mu je kruh od lijeske ne bi li se uvjerio kako i od ega Srebreniani preivljavaju. Nakon to je okusio komad hljeba, kazao je, pomalo postien, da je zdrav, dobar za probavu.

Mjeseci su prolazili sporo, ali gradska pijaca, bila je uurbana i buna kao i prije rata. injenica da nisu mogli krenuti nigdje dalje sa svojom zaradom, nije nimalo zbunjivala trgovce. Nakon kratkotrajnog pokusa sa prodajom ibica, nikad vie nisam dobio priliku da isprobam snagu svog karaktera. Danas mi je drago da je tako, jer ne smijem ni pretpostaviti u ta bih se pretvorio. Ali, sve to vrijeme padali smo sve nie i nie, i do zime vie nije bilo niega to nismo bili u stanju uraditi za komadi kruha.

Odnos u vrijednosti najvanijih artikala kojima se trgovalo u gradu, na najbrutalniji nain diktirao je rat, odnos snaga na frontu. Do marta 1993, Srbi su nadirali preko granica enklave i u grad su sa svim to imaju ili to su stigli ponijeti poeli pristizati stanovnici okolnih sela. Sa zaveljajima na leima ili prnjama nabrzinu potrpanim u konjsku zapregu, dolazili su vodei sa sobom i stoku s kojom nisu znali niti imali kuda.

Ostali su bez zemlje i bez etve, a stoku koju su poveli su poslije nekoliko dana morali zaklati i na gradskoj trnici zamijeniti za kukuruz. Prvih dana odnos je bio jedan prema jedan, ali sa svakim srpskim napadom i svakim novim spaljenim bonjakim selom, cijena mesu je padala. Za kilogram kukuruza se nakon nekoliko sedmica dobijalo i po tri ili etiri kilograma mesa.

Bilo je teko gledati ih kako ulaze u grad, sa konjskim ili volovskim zapregama, sa porodicama, djecom manje ili vie paljivo zamotanom u krpe koje su ih trebale zatititi od zime. Neki su suosjeali s njima, drugi su pak govorili da su dobili ono to su i zasluili, ali njihov dolazak je znaio da se i opasnost pribliava, pa ak ni potonji nisu imali vremena za likovanje.




***



Radio sam za UNMO (United Nations Military Observers) ve nekoliko sedmica moda ak i mjeseci, kada me danski policajac kojem ne pamtim ime zamolio da mu prevedem dnevni izvjetaj koji su oni (oni su u ovom sluaju United Nations Civilan Police) svakodnevno dobijali iz srebrenike policijske stanice.





14

Kako UNCIVPOL nije imao svog prevodioca ve je postalo pravilo da prevodioci ostalih UN-ovih agencija povremeno rade i za njih. Nakon to sam preveo izvjetaj on je u znak zahvalnosti iz velikog kofera koji je drao u svojoj sobi izvukao karton cigareta, sjeam se, bio je to Kim mentol i pruio mi ih. Zbunjen, jer nisam bio naviknut na plaanje - proteklo vrijeme radio sam za tri obroka dnevno i zbog toga se osjeao privilegiranim - iskreno sam ga upitao: ta e mi?. Bio sam tim zbunjeniji jer tada uope nisam ni puio.

Hladno mi je rekao: Onda ih prodaj! i ostavio ih na drvenom pultu u holu pote. Gledao sam u cigarete i razmislio o tome ta bih mogao uraditi s njima. Mogao sam ih prodati, ali to nisam htio; drugi izbor je bio da ih nekom dam, ali znao sam da e i u tom sluaju zavriti na crnom tritu; i trea mogunost bila je da ih sam popuim. To sam i uinio, znajui da moda neu sauvati zdravlje, ali obraz sigurno hou.

Krajem zime 1992, cigarete su dostigle nevjerovatnih 150, pa ak i 200 njemakih maraka za jednu kutiju i uglavnom se pod tim pojmom podrazumijevala udom preostala kutija bijele, sarajevske Drine. Jedini preostali izvor cigareta za koji sam ja znao, zahvaljujui roaku koji ih je kupovao i preprodavao za jednog od bliskih suradnika Nasera Oria, prije srpske zimske ofanzive bio je izvjesni trgovac iz Gostilja, sela na putu izmeu Srebrenice i Potoara. On je, kao nakupac u svaki put morao pod granatama ii do njegove kue, obino ekajui da padne mrak kako bi se uope usudio poi na taj put. Vraao se kasno naveer ili sljedeeg jutra sa nekoliko paklica koje je zatim prodavao na pijaci, nosei novac ovjeku za kojeg je radio, ali pazei da i njemu ostane najmanje jedna ili dvije kutije vika.


Oni koji nisu imali novce su se na razne naine dovijali da se domognu duhana. Neki su ga tokom ljeta sijali u saksijama i drali na balkonima, svakog jutra paljivo berui liske odozdo prema vrhu, suei ih na platama poreta, a zatim, zelene, ali sasuene rukama mrvili u novinski papir. Oni koji nisu mogli priutiti ni to, puili su lie dunje, jabuke, podbjela, koprive, bokvice ili bilo koje druge biljke.


Sa dolaskom UN-ovih snaga cigarete e pojeftiniti. Cijena je jo u prvoj sedmici spala na pedeset maraka za kutiju, da bi se s vremenom spustila na deset ili petnaest u zavisnosti od vrste. Kanadski, potom, holandski vojnici su ih u kantinama kupovali za dvije marke po kutiji, prodavali za pet vercerima, a ovi za dva ili tri puta vie malobrojnim stanovnicima Srebrenice koji su ih mogli platiti.

Dok su kanadski vojnici bili u gradu, na pijaci je u ogromnim koliinama bilo Playersa, koji su oni najee puili; najcjenjeniji i najskuplji bio je Marlboro koji se takoer mogao kupiti od UN-ovih vojnika, da bi se ubrzo poele prodavati i cigarete za koje se znalo da dolaze s druge strane fronta. LM je stizao iz epe gdje su cigarete preprodavali za svaku trgovinu pripravni pripadnici ukrajinskog bataljona koji je bio rasporeen u toj enklavi, a VEK, Bond ili skoro zaboravljeni i neukusni Partner su verceri kupovali direktno od Srba, na prelazu poznatom kao uti most.

Cigarete su u naredne dvije godine postale jedna od stvari oko kojih su se vrtjeli ivoti ljudi; koliko god da ih je bilo u enklavi, to nikad nije bilo dovoljno. Postale su jedna od dvije ili tri vrste valute, u cigaretama se plaalo i naplaivalo, prodavalo i kupovalo. S gaenjem se sjeam trenutka kada mi je jordanski oficir,




15

koji je u Srebrenicu stigao negdje u ljeto 1993, priao i ispod glasa upitao da li mu mogu nai neku djevojku, platie, veli, u cigaretama.

Rekao sam mu da mu ne mogu pomoi, da ne znam nita o tome. Uspio je u tome i bez moje pomoi; jedan od starijih djeaka koji su od trenutka kada je UN stigao u grad, doslovno u svako doba dana i noi bili na ulazu u zgradu PTT, pronaao je djevojku za njega; ne znam koliko je platio, ali znam da nije stao samo na tome. Kupovao je sve i svata: stomak mi se prevrtao dok sam gledao kako za tri kutije cigareta od postarije sjedog mukarca kroz bodljikavu icu uzima ogromni, mislim najvei zlatni prsten koji sam ikad vidio. Znao sam da on nije jedini, ali nisam, za razliku od nekih mojih kolega htio da uestvujem u tome.

Ustvari, samo sam jednom prekrio obeanje koje sam sebi dao. Moj roak, koji je ostavi sam u gradu kao i ja, poeo trgovati cigaretama, potraio me jedan dan na poslu. Straar me pozvao sa ulaza i izaao sam vani. Bio je vidno zabrinut, rekao mi je da je nekom ostao duan novce, oko dvjesta maraka i da e ga, a mislim da nisam htio ni slutiti o kome je rije, u najboljem sluaju prebiti na mrtvo ime. Iz duga bi ga izvukao karton cigareta, za koji on nije imao pare.

U redu, rekao sam mu, dobie teku cigareta, ali samo ovaj put. I pet-est kilograma eera, dodao je. Nisam znao ta e mu, ali sam i to obeao. Nekoliko dana kasnije, jedan od promatraa otiao je u Bratunac na razgovore; vratio se sa kartonom Partnera i pet kilograma eera. Tu no sam, iako me prethodnih dana muilo to to sam prekrio jedini princip u koji se u tim uvjetima moe vjerovati, da ne vrijedi zaraivati na tuoj muci, lake zaspao.


Idemo u hranu, govorilo se prve godine rata, mislei na dugo putovanje iz Srebrenice u podrinjska sela, do neopljakanih salaa i podruma u potrazi za preostalim mrvicama hrane. U Podlozniku se svake noi, nakon preenih desetina




16

kilometara od grada, uglavnom umskim putevima, okupljalo po nekoliko hiljada ljudi koji su pod okriljem mraka kretali na neizvjesno putovanje.

Put je vodio doslovno izmeu srpskih bunkera, a hiljade ljudi ionako nisu mogli proi neopaeno. Na to putovanje su kretale cijele porodice: oevi su vodili sinove, muevi supruge, u nadi da e preivjeti i donijeti dovoljno hrane da potraje i zadugo ih potedi jo jednog slinog poduhvata. Mnogi su, ipak, zauvijek ostali u srpskim zasjedama koje su, kako je vrijeme odmicalo, bile sve ee i uzimale sve vei danak.


Srbi su ih obino putali da dou do svog cilja, zatim na povratku, izmorene od puta i od tereta koji su nosili, doekivali blizu linije razgranienja. Dovoljno blizu da se pucnjava uje u okolnim selima, ali predaleko da bi se bosanski vojnici na najbliim poloajima mogli ili se usudili pritei u pomo. U noi su se, ispod zagluujue buke mitraljeza, runih bacaa i zolja, mogli uti i posljednji urlici izgladnjelih oajnika. U pravilu, meu njima nije bilo vojnika, radilo se o nenaoruanim civilima, bilo je i ena, a ponekad i djece. Tek su poneki od njih sa sobom nosili pitolj ili runu bombu, za sluaj da padnu u ake, to je smatrano sudbinom gorom i od same smrti.

Dugo se prepriavala pria o Seadu M. - mladiu kojeg sam poznava otprije rata, poto je njegova kua bila odmah uz autobusku stanicu sa koje je vozio kolski autobus - kojeg su Srbi zarobili, a zatim, navodno, drogiranog i sa velikim krstom oko vrata, kao trofej vozali po Bratuncu, povremeno ga dovodei na liniju razgranienja i, dovikujui preko, pokazivali ga vojnicima u rovovima s druge strane. Tano je da je Sead zarobljen u jednom od pohoda na hranu, ali se ne zna da li je, kao veina, odmah ubijen ili ga je zaista zadesila ovako okrutna sudbina. Meutim, ova pria, u koju sam sumnjao i tada, koliko i danas, sa svakim novim detaljem koji je dobijala irei se meu stanovnicima enklave, ilustrirala je ponajbolje u narodnoj uobrazilji svu okrutnost na koju su imali raunati ako pomisle na predaju. Cijele porodice su nestajale na tom putu.

Moj komija, eo Mai i njegova supruga su oboje poginuli, ostavljajui iz sebe dvoje djece jedno malo starije od godinu dana, drugo roeno na samom poetku rata.

Taj, dui put koriten je do jula 1992., kada su snage iz Srebrenice zauzele Zalazje, selo sjeveroistono od grada. Sainjeno od nekoliko kua, ratrkanih izmeu dva brda, pretvoreno je u vojnu utvrdu i nalazilo se na znatno kraoj ruti izmeu Srebrenice i sela koja su predstavljala izvor hrane. Novi i krai put je imao svoje prednosti: ljudi su odlazili i vraali se za jednu no, umjesto prethodnih dva dana, mogli su ponijeti vie i mogli su se vraati po vie puta u toku jedne noi.

I pored toga bilo je to teko putovanje, i dalje je bilo 15 kilometara u jednom pravcu, predjelima u koje je ljudska noga i ranije krajnje nevoljno kroila. Na srebreniku teritoriju su se vraali umorni, oznojeni i sa jo neto manje od deset kilometara pred sobom. Najvie to je neko ikad donio bilo je 62 kilograma kukuruza; vreu je na leima, vezanim konopcima koji su mu se urezali u ramena donio Hajrudin S. moj blizak roak, ija je supruga par mjeseci ranije rodila kerkicu. Prijateljima koji su ga pitali zato se toliko mui, jer to nije bio prvi put da donese vie od pedeset kilograma, rekao je: Moram kupiti mlijeko za dijete. A litar kota dva kilograma - kukuruza.





17

Nakon nekoliko novih zasjeda i novih pogibija, civili su konano dobili vojnu pratnju, koja bi prvo raistila mine na putu i pruala im kakvu-takvu sigurnost dok su nabrzinu sakupljali hranu. Zauzvrat su neto od svog plijena ostavljali vojnicima. To je potrajalo sve do zime te godine, kada je skoro cijeli kraj osloboen, ali je ve bilo kasno: skoro sve zalihe hrane su bile iscrpljene, podrumi ispranjeni, usjevi od prethodnog proljea istruhli. Po hranu smo otada morali ii u srpska sela, a to je znailo nove borbe, nove bespotrebne smrti. Ali, taj uti kukuruz nije bio samo hrana, bila je to valuta kojom se kupovao ivot.


Rano svakog jutra, dok se jo nije podigla magla iznad uske srebrenike kotline, doslovno stotine ljudi penjali su se uz strmine iznad grada i svi su - odjeveni u prljave dronjke koje su na sebi imali i prethodno jutro, usmrdjele od osuenog znoja - nosili i sjekiru i ue. Cilj je bila uma do koje se ponekad moralo doslovno



18

verati, sluei se i rukama i nogama, da bi savladali litice i stigli na malu i golu zaravan.

Nisu zalazili duboko u umu, tedei snagu sjekli su prvo drvo na koje naiu, vezali ga uetom i vukli nekoliko stotina metara; drvo se okretalo, zapinjalo za busenje, otri vrh se zabadao u zemlju, tako da su ga sa velikim zadovoljstvom putali da padne niz liticu. Polako bi se sputali za njim, gazei paljivo kozjom stazom i drvo odatle, kroz grad, vukli kui.

Jedno od takvih jutara, dok sam obuzet sobom puhao u svjee rane koje je ue napravilo usjecajui se u dlanove ruku, a drvo se tupo udarajui u zid kue u kojoj sam stanovao, zaustavilo u podnoju, nebo iznad mene se otvorilo. Bio sam siguran u to.

Eksplozija je bila tako snana da sam iskreno poeo strahovati da je neto u meni prepuklo od nje. U uima je zvonilo i ja sam uspanien, potrao nizbrdo, ne gledajui gdje i kako stajem, najednom zaboravljajui da bih mogao slomiti vrat, stanem li samo milimetar izvan staze ili nagazim na kameni koji bi mi se izmaknuo ispod noge. Trao sam bez daha, neto vie od stotinjak metara nikad nije izgledalo due, poevi da razaznajem zvuk aviona koji se zadravao zastraujue dugo.


Zvuk se ponovio, da bi usljedila nova i jaa eksplozija, tako snana da se zemlja zatresla, crijep padao sa krovova, a stakla ispadala iz prozorskih okana, jedna od onih za koju gdje god da ste mislite da je blizu. Ispostavilo se da je prva avionska bomba pala na kraju grada, vie od dva kilometra daleko. Ali, druga je bila ba blizu, padajui u strminu nasuprot kue, i zemlja se ponovo zacimala, jo jae.

U podrumu do kojeg sam - ne znam ni sam zato jer bio sam sigurniji u umi izvan grada - u meuvremenu stigao, vladao je haos, sestra i majka su se, vritei, stisnule uza me, ne znajui da li da bjee ili da ostanu tu gdje su. Crijep je i dalje padao, proizvodei jezivu buku, izgledalo je kao da se kua raspada dok je praina izlazila iz svih okova.

Hanifa ., naa gazdarica udarala je dlanovima po bedrima, odjevena u neku crvenu i preveliku trenerku, as izgubljeno vikala Vahidee!, dozivajui svog mua, koji je bio dovoljno lijen da se ne mrdne usprkos bombama, as Kako ih nije sramota!, obraajui se avionima. Sve se zavrilo brzo, za pet, moda deset minuta. Jo uvijek drhturei od straha, stupali smo iz podruma, uplaeno i ispitivaki podiui glave, ne vjerujui da su avioni otili. Ako je neto bilo gore od oka eksplozije i temeljnog straha za ivot, onda je to bila svijest da te od smrti dijeli tako malo, tek nekoliko minuta ili sekundi.

Naputajui podrum razgledali smo po komiluku, dovikujui se s drugima u susjednim dvoritima, koji su radili isto to, pitajui jesu li svi ivi. Ali nismo se usuivali da se predaleko udaljimo od ulaza u podrum. Tek to smo se malice sabrali stigle su i prve vijesti o rtvama. Jedini uinak napada, koji su izvela dva jugoslavenska MIG-a bila je smrt ene i maloljetnog djeteta. Oboje, majka i sin, bili su svega nekoliko metara od mjesta eksplozije u trenutku kada je bomba pogodila beton kolskog igralita. Ono to je ostalo od njih lopatama je sastrugano sa tla.


Tri sedmice kasnije usljedio je novi napad. Avioni su bili precizniji, a piloti krvoedniji, gaajui centar grada. Dan uoi napada, moja familija preselila je u



19

stan u blizini pijace, u zgradi koja je stajala kao urezana u brdo. Ulaz u zgradu je od strme padine bio odvojen samo uskim i vjeito hladnim prolazom, a ba tu su se zatekle moja majka i sestra kada su se avioni zauli iznad grada.

Magla se tek bila podigla, dan je bio vedar i oni su, bezbjedni u svojim aparatima grad vidjeli na dlanu. Bio sam u stanu i potrao, ovaj put niz stepenice, ka sklonitu, kada je prva bomba ve pala, a zgrada se opasno zaljuljala. Meutim, za razliku od prethodnih eksplozija ovaj put se u zraku mogao osjetiti i otar miris, a hodnik i stubite se ubrzo napunili tamnim dimom. Pomislio sam na majku i sestru koje su bile vani na esmi, ali nije bilo naina da saznam gdje su sve dok avioni ne odu.


Ljudi su stajali na stubitu, teko kaljali od dima, drugi trali niz stepenice, trei se vraali u stanove po zaostale lanove familija. Proao sam kroz mete, gurajui se izmeu ljudi i uao u mrani podrum: unutra se nije vidjelo nita, ali se i u sveopoj vrevi ulo glasno i uzbueno disanje. Sudario sam se s nekim u mraku i upitao, ne videi mu lice, da li zna gdje su moji. Majka je poznala moj glas i progurala se iz ugla podruma ka meni. I ona i sestra su plakale, setra je izgledala neutjeno dok mi je majka, u jednom dahu ispriala ta se zbilo.

Njih dvije su, nosei kanistere vode, taman ule u zgradu kada se bomba sruila pored zgrade. Da je samo trenutak kasnije doao njihov red da napune kanistere, da su samo trenutak kasnije otile na vodu, probudile tog jutra, samo trenutak koji se tada mogao initi nevanim, obje bi bile mrtve, nisam mogao da ne pomislim.


Majka je u opoj uskomeanosti izgubila maramu, njena prosijeda kosa bila se rasula, lice zajapureno i crveno to od uzbuenja, to od tranja, a sestra jecala drei se za njene dimije. Drhtala je, kao i sva ostala djeca, gledajui navie, u nas, traei zatitu ili barem objanjenje, a mi joj nismo mogli ponuditi nijedno.

Usprkos tome to su bombe pale u najgue naseljeni dio grada, mrtvih nije bilo. Mi smo ubrzo odselili i odatle na selo kod djeda, gdje smo ostali dva mjeseca, a avioni su jo najmanje dva puta nad Srebrenicom istresali svoj smrtonosni teret. Bili su to mlaznjaci, koji su u briuem letu prolazili iznad grada, uz strahovit prasak probijali zvuni zid, da bi u iduem preletu bacili bombe, i onda nestajali istom brzinom kojom su i doli. Munjevita brzina s kojom se to odvijalo imala je za posljedicu da smo lake podnosili te napade, ali smo se zbog toga osjeali i podjednako nemonim, toliko da nismo bili u stanju reagirati dok sve ne bi bilo ve odavno gotovo.


Proivljavali smo ih, nikad istinski svjesni onog to se deava, u nekoj vrsti opijenosti strahom. Uas prizora poruenih zgrada, ljudskih tijela samljevenih bombama, dubokih kratera krmae dopirao je do nas onda kada je ve bio nevaan; najgore u svemu bila je injenica da je neto takvo moglo postati nevano.


Neto drugo nam je, naprotiv, davalo mnogo, i previe, vremena da razmiljamo. Njihov dolazak navjetavalo je zujanje motora, zujanje zbog kojeg su i dobili potcjenjivaki nadimak; komarcima smo zvali sportske ili poljoprivredne avione na koje su Srbi montirali mitraljeze i natovarili bombe. Kruili su iznad grada, ponekad i po pola sata, traei cilj, previe visoko da bi bili pogoeni. Kada su se negdje krajem tog ljeta pojavili prvi put, piloti su se drsko spustali tako nisko, prelijeui iznad rovova ili kua, da su im se mogla vidjeti lica.



20


Letjeli su sporo, natovareni tekim bombama, jednom, najvie dvije; osim iz Bratunca dolijetali su i iz Srbije, sa aerodroma na Tari i bombardovali naselja ili linije fronta u junom dijelu enklave. Bombe, odnosno mitraljezi nisu bili najubitanije oruje: bio je to zvuk, koji se zabadao u mozak i nije izlazio iz uiju.

Trebali su dani da se otresete tog zvuka koji bi se ponovo javljao onog trenutka kad legnete u krevet i sklopite oi, kad pomislite da je tiina oko vas apsolutna; i nikad niste bili sigurni da li vam se to samo ini ili se komarac stvarno pojavio negdje na horizontu, ali ga vi ne vidite.

Bojleri, kako smo zvali njihove improvizovane bombe, bili su veoma razorni. Na nau sreu, nisu bili tako precizni, jer su bombe izbacivali sa velike visine i one bi obino eksplodirale na nekoj od prigradskih padina. Ali, jedna, moda i jedina koja je pala blizu cilja, zgrade srednje kole, naprosto je pocjepala zgradu nadvoje. Njen manji dio i dalje je bio uspravan, ali je od ostatka zgrade bio odvojen napuklinom u koju se mogla zavui ruka. Zato su gaali ba tu naputenu zgradu, zato je najvie bombi palo oko nje, nije nam bilo jasno.

Trudili smo se da to protumaimo, pripisivali sluajnosti, ali smo moji prijatelji i ja ipak prorijedili svoje izlete u kolsku biblioteku, odakle smo iznosili gomile knjiga. Sa sve veim strahom smo se se unjali, ulazei kroz razbijene prozore ili gazei po krhotinama stakla, po hodnicima i uionicama; prestajali smo disati na svaki uanj i sa sve vie poleta je naputali, oslukujui nebo. Znali smo da odozgo ne dolazi nita dobro za nas.



ekali su svako jutro, u dugakim redovima i drhtali od zime, bez obzira na pol i dob, drutveni poloaj i bogatstvo, obrazovanje i odgoj. Njihove prolosti su do tada ve postale nebitne: stajali su, tapkali u mjestu da zagriju hladna stopala i ekali na svoj red, razgovarali meusobno iako su esto bili potpuno stranci - premda emo u jednom trenutku svi znati jedni druge - dok su iz njihovih usta



21

izlazili oblaci pare. Ponekad bi proli sati prije nego to bi se za nekoliko koraka primakli ulazu u malu utu zgradu u centru grada. Sa njenog krova dizala se velika, ogromna, antena.

Neki su si ekajui, pokuavali predoiti da e, vrlo brzo, onog trenutka kada oni uu u jednu od tri sumorne prostorije u toj prizemnoj zgradi, zrakom poeti putovati njihov glas. Odnekle, Bog sami zna odakle, sekund ili dva kasnije krenut e glas njihovih keri, sinova, brae, supruga koji su napustili grad ili zemlju. Unutra je vladala vreva: ljudi su svaki as ulazili i izlazili, iza vrata koja skoro nikad nisu mirovala, uli su se dijelovi tuih razgovora: Almasa, uje li me? Kako vam je tamo, uje li me?

Zatim bi iznutra izlazio mukarac, skrivajui suze ili se ljutei na radio-operatera koji mu nije mogao dati vie od pet minuta. Ulazili bi drugi i radosni, stajali na zaelje reda koji se ve formirao i u maloj sobi. Operater na dotrajaloj radio- stanici, vojnike zelene boje, skrenuo bi pogledao na sat, okrenuo se prema njima i pitao vie da bude siguran, nego to bi zaista htio uti odgovor: Sad su Banovii na redu, je l tako?

Okrenuo bi se i zapoeo ono to se u njihovom, radio-amaterskom, argonu zvalo prozivanje. Ovdje tango-alfa-siera-etiri, tango-alfa-siera-etiri, whiskey-bravo- dubrovnik, jesi li tamo?, pokuavao je nadglasati buku koju su ljudi pravili u sobi. Okretao je pozamani crni toak na stanici, mijenjao bandove (Oh, kako smo svi u to vrijeme vladali tom terminologijom: toliko nas se vratilo kui tuni i razoarani jer neki mostar-golf-charlie nije bio na bandu!), zavijajui zvuk najblii zvidanju je parao ui, sve dok se sa druge strane ne bi uo glas, za koji se nikad pouzdano nije moglo rei je li muki ili enski.

- Tango-alfa-siera-etiri ovdje sam, ulo bi se kroz smetnje.

- Jesu li svi kod tebe?

Jesu, uzvratio bi glas s druge strane, hoemo li poeti?

Mladi razbaruene, preciznije reeno nikad uredno podeljane plave kose, koji je operirao stanicom, upitao bi: Je li kod tebe Fadila? Otuda bi se jo jednom, posljedni put uo glas operatera: Jeste, je li kod tebe Mirsad?

On bi priao, sjeo u rasklimanu stolicu, to bi vjerovatno uinila i Fadila, i uz kratko objanjenje kako stvari rade, tipa ovo pritisni kad govori

28-08-2008 at 15:22 | Ukljui u odgovor
cupo
Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 21-10-2003
Odgovori: 24024
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim

kazao jedno sasvim obino Fadila, kako si?. On bi u idealnim uvjetima, kada nije bilo smetnji, kada se nije ulo zagluujue kranje, a glas prolazio deformisan i izmjenjen, odgovorio isto tako. Pitanja su se uglavnom odnosila na to gdje su i kako ive, kako su djeca, roditelji, familija, blia i dalja rodbina.

Niko nikada nije kazao: Volim te!, nikada tim icama, prijemnicima i kablovima, nije prostrujala nijedna otvorena izjava ljubavi; ali nikad i nigdje na jednom mjestu nije bilo vie ljubavi nego u toj polumranoj, sivoj sobi sa reetkama na prozorima.


Ljudi su dolazili iz najudaljenijih dijelova enklave, putujui danima, pjeice ili na konjima, mislei kako e moi razgovarati sa svojom rodbinom. Mnogi nisu ni znali gdje se njihovi najblii nalaze. Po dolasku ugrad, razoarani su shvatali da e morati da se upiu na listu koja je bila sve dua, najdua na svijetu rekao bih, dobiju termin i vrate se za sedmicu, dvije, ponekad i mjesec dana.




22

Trebalo je proi dosta, pa da radio-stanica postane dostupna svima. Na samom poetku rata, u vrijeme masovnih deportacija, bilo je najvanije doznati da li su njihovi najdrai ivi. Ljudi su se okupljali pred zgradom pote, dok su telefoni radili, ili pred radio-amaterima potom i na dugakim spiskovima ljudi za koje se pouzdano znalo da su stigli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, traili imena svoje rodbine ili lanova familije.

Oni su, ako su preivjeli april 1992., obino bili u Tuzli ili negdje u njenoj okolici, u prognanikim kolektivnim centrima u Banoviima, ivincama, Srebreniku, Graanici itd. U sluaju da su napustili zemlju, moralo se ekati mjesecima, dok je nada da su ivi bili sve slabanija, da se i njihovo ime pojavi na spiskovima.

U meuvremenu, u jesen 1992., dok se bliila zima, postalo je mogue i razgovarati s njima. Osiromaeni svijet bi, iz zahvalnosti, nakon razgovora, radio- amaterima, mladiima koji su to omoguili, nudio sve to je imao. Davali su im hranu, iako je ni oni sami nisu imali, nerijetko je to bio i njihov posljednji nesueni zalogaj, a ovi je odbijali iako su i sami bili kost i koa. Seljani su bili izdani: iz njihovih torbi virile su vjealice suhog mesa ili su kao poklone donosili jaja, sir, zaklanu koko.


Prognanicima bi se, dok su se trudili da ne bulje u bogatu unutranjost njihovih torbi, u ustima sakupljala pljuvaka. Zavlaili bi ruke u unutranjost svojih kaputa, traei smotuljak sa duhanom, koji su platili moda i posljednjim novcima iz uteevine, mislei kako su i oni, eto, ipak, donijeli neto, onoliko koliko su mogli. Ali, nastavljali su svoj unutranji monolog, da su ostali kod svojih kua, oni bi donijeli peeno jagnje, ma kakvo jagnje, vola bi oni donijeli, supruge bi napravile velike dezve kafe i ujutro podijelile smrznutim ljudima, ah da su samo ostali kod kua A onda bi sa ulaza prozvali nekoga na vrhu kolone i oni bi se pomakli korak naprijed, jo uvijek iza seljaka sa tekom torbom.



Umirali smo od gladi, ali je u zimu 1992. skoro postalo lake podnositi manjak hrane, nego potpuni nedostatak soli. Hrana, tanije ono smo nazivali hranom, a izmeu ostalog u to vrijeme jeo se i kruh od samljevene jabukove kore, odavno je postala nepodnoljivo bljutava. Soli nije bilo nigdje, ak ni na pijaci, na kojoj se moglo kupiti i ito i suho meso, ama ba sve I hljeb i meso bili su neslani. Seljaci koji su dolazili u grad priali su o svojim kravama i konjima koji su se



23

ponaali kao divlji nakon to ih ne bi osolili due od mjesec dana; sami sebi smo sve vise liili na ivotinje, kao da je so jedino to nas je od njih ranije razlikovalo.

Usred zime, iznenada, pojavilo se neto to se u tom trenutku inilo najblie spasu. Ko je i kako otkrio da se sirova i nepreraena so, koja se nekada posipala po zaleenim cestama, moe koristiti nije mi poznato. Ko je i gdje pronaao prve neiskoritene, skamenjene, grudve soli, takoer ne znam, ali je skoro svako nekako dolazio do njih. Crne i prljave, donosili smo ih kui u najlonskim vreama, a zatim dugo prekuhavali prije nego to bi ih upotrebili. Ponekad su bili potrebni sati da bi u kljualoj vodi nestao i poljednji trun prljavtine koja se sakupljala na povrini vode. Paljivo se skidao svaki sloj, sipala nova voda, skidao novi sloj prljavtine, i strpljivo ekalo da se na dnu erpe, lonca, kazana ili ega ve, pojavi tanka, ali kao snijeg bijela, osuena kora soli. Solili smo preostalu hranu luaki, kao da smo htjeli nadoknaditi sve one protekle mjesece, i ne znajui da se trujemo. Trujemo je moda pogrena rije: u soli koju smo koristili nije bilo joda, to je izazivalo guavost, koja je za mene ostala enigma (znam tek da navodno ima neke veze satitnom lijezdom), ali nekoliko takvih sluajeva je i zabiljeeno.

Malo ta se promijenilo i kasnije, kada je sa proglaenjem sigurne zone u aprilu 1993. UNHCR poeo snabdijevati grad. U konvojima koji su stizali iz Beograda (tamo je naime bilo sjedite UNHCR-a za cijelu istonu Bosnu, pa tako i za Srebrenicu) soli je uvijek bilo najmanje: radnici UNHCR-a su za svaki naredni put obeavali konvoj soli koji e rijeiti sve probleme. Srbi moda nisu pouzdano znali ta se deava u gradu, koliko je nestaica soli akutna, ali su svaki konvoj u kojem je bila vea koliina soli vraali sa ulaza u enklavu.

Opinski funkcioneri u Srebrenici bili su frustrirani, prijetili su humanitarnim radnicima, proglaavali ih srpskim pijunima, ali to nije poluilo nikakav uspjeh. Soli je bilo ustvari, taman toliko, da napetost zbog nestaice bude stalna, a cijena jednog kilograma na pijaci zakovana na 50 njemakih maraka.

Nervoza vlasti nije bila motivirana jedino brigom za stanovnitvo. Svima je bilo jasno da so koja se prodavala na pijaci moe poticati jedino iz humanitarne pomoi, kao to je bilo oigledno da se kljuni ljudi u opinskoj hijerarhiji bogate upravo iz preprodaje humanitarne pomoi.

Sve vrste borbenih djelovanja u Srebrenici su se zvale akcijom. Kada bi Srbi napali enklavu, onda se to, prirodno, zvalo napadom; meutim, kada bi snage Armije BiH, izlazei iz enklave ili irei njene granice, napadale srpska uporita ili oslobaale nekada isto muslimanska sela, to bi se zvalo akcijom.





24

Obino se unaprijed znalo i kada e koja akcija biti izvedena i koje e snage u njoj uestvovati i gdje e se odvijati, a na dugim sjedeljkama se sa velikom sigurnou moglo pretpostaviti i tano vrijeme poetka akcije. U gradu bi dan ili dva prije zavladala nekakva udna uurbanost, a vojnika je uvijek bilo vie nego obino. Odlazili bi dan ranije, na otvorenim kamionima, pjevajui Poljem se iri miris ljiljana, mnogi da se nikad i ne vrate.

Vojnici su se u borbi meusobno raspoznavali uglavnom po trakama povezanim oko ruku ili na ramenima, a boja traka bi se sa svakom novom operacijom mijenjala. Nakon zavretka, svako bi iao na svoju stranu, nije postojalo jedno skladite gdje bi bila odloena zaplijenjena municija ili hrana. Na papiru ustvari jeste, ali je uvijek bilo prazno jer su vojnici i civili koji su ih pratili u svaku akciju plijen nosili pravo kui.

Kako je prolazilo vrijeme broj civila koji su pratili vojne akcije se poveavao, da bi s krajem prve ratne godine postao viestruko vei od broja vojnika. Strpljivo su ekali da padne prvi bunker ili da prvi srpski vojnici krenu u bijeg, a onda krenuli za njima, ponekad dok su se borbe jo vodile, urlajui, lupajui u erpe i lonce, sve u svemu, diui galamu od koje se ledila krv u ilama. Iz hiljade grla bi se zaorilo Allahu-ekber!, i taj uzvik je pored toga sto je plaio Srbe, stvarao i utisak o brojanoj nadmoi. Ginuli su, mnogo vie nego vojnici: ene bi, sa eljom da ugrabe komad hrane vie ulijetale pravo u unakrsnu vatru, djeca se od avionskih bombi krila pod drvee, nenaoruani mukarci natravali na puane cijevi.

Senada Maia sam poznavao cijeli svoj ivot, odrasli smo skupa, on, njegov mlai brat Sead i ja; ljeta smo provodili na obalama Drine, lomatali se u tranju za nogometnom loptom za to, u usporedbi sa Seadom, nisam imao nikakvog talenta.


Senad je za razliku od njega, bio introvertan, povuen, utljiv i pomalo blijedunjav i slabaan djeak. Kako smo odrastali i nai putevi su se razilazili: oni su ili u kolu u Bratunac, ja u Srebrenicu, obojica su bili prosjeni aci, ja sam uivao u svojoj treberskoj reputaciji, oni su i dalje ganjali fubalsku loptu, ja sam poeo igrati koarku.

Ali, nita od tih razlika nije moglo ublaiti ok koji sam osjetio kada sam uo da je Senad poginuo; tim prije to sam samo dan ranije, ali samo jedan dan, razgovarao s njim na ulici. Nisam znao ili mi on nije htio rei da e narednog dana ii u Lozniku rijeku, mjesto obiljeeno za novi napad snaga iz enklave. Moda ni on nije znao.


Dva dana kasnije, koliko su vijesti putovale uo sam da je poginuo bjeei upravo od avionskih bombi, dok je na leima imao vreu brana; vreu bijelog, fino samljevenog, svilenkastog brana veliku kao cijeli njegov ivot.

Oni koji su ih u borbu ispraali vojnike, njihove supruge, sestre i djevojke su, da li iz sujevjerja, propsipale vodu iz onuda kuda su koji as ranije proli izlazei iz kue, zabrinuto uile dovu za dovom, iekujui vijesti, koje kao da su uvijek stizale prije nego to bi ishod bitke zaista bio odluen.

Da je pojedina akcija uspjela znalo se po pucnjavi koja bi se pribliavala gradu: preivjeli vojnici su enluili pucajui u zrak, dok bi oni koji nisu uestvovali u borbi, izlazei na ulice da ih doekaju, sumnjiavo vrtili glavama i prigovarali to troe municiju.



25


Vojni neuspjesi su u ljeto 1992. bili rijetki, ali i njih je, jednako pouzdano, najavljivala neprirodna tiina koja je obavijala grad. Mrtvi su sahranjivani na novim i brojnim grobljima uz tihi pla, ali tee nego mrtvima bilo je ranjenicima. Bez lijekova, bez mogunosti da budu izlijeeni, leali su u bolnici, a doktori su se samo mogli moliti za njih. Bolnica je bila jedina zgrada u koju nisam uao tokom godine stravinog rata, naprosto nisam imao stomak za zadah koji se irio ak i u njenoj blizini, zadah istruhlog ljudskog mesa. Doktori im nisu mogli dati ni najobiniju infuziju.

Prilikom jednog od brojnih napada na Zvijezdu, uzvienje izmeu Potoara i Bratunca, koje je ime dobilo po tome to ga je prije rata krasila ogromna crvena petokraka i Titov potpis izrezan u elinom limu, oajni brat jednog od ranjenika je ispred bolnice, uplakan, nudio kravu za infuziju. Jedno pakovanje. Niko nije izgledao zainteresiran za takvu trgovinu.

Ne postoji pouzdana evidencija o broju akcija, jer su planovi za mnoge vjerovatno nastajali odve naglo, i izvedene su, a da nikad nisu prethodno stavljene na papir. Takvo to je pretpostavljam injeno samo u sluaju velikih, za tamonje pojmove grandioznih akcija koje su ukljuivale po hiljadu ili najvie dvije vojnika vojnika.

Zapovjednitvo arenila jedinica iji je najmanji zajedniki sadrilac bio to to su barem formalno pripadali Armiji BiH izbjegavao je takve akcije, jer su one donosile velike rtve i bar u prvim danima rata, koncentrirao se na mala, izolirana uporita koja su se mogla osloboditi bez prevelikih naprezanja, donosei dragocjenu municiju, naoruanje i hranu. Velike operacije uslijedile su tek poetkom zime, kada je trebalo prehraniti stanovnitvo, a tamo gdje je bilo puno srpskih vojnika, pouzdano je bilo i hrane. Slobodna teritorija se irila i bilo ju je sve tee pokrivati, a Srbi su s druge strane shvatili da gomila slabo naoruanih i u dronjke odjevenih gerilaca prijeti da postane vojska.

U proljee 1993, odluili su se Srebrenicom, a tada se pod tim podrazumijevala teritorija koja se protezala skoro od Zvornika do Rogatice, pozabaviti mnogo ozbiljnije.


uti kamion otvorene prikolice zaustavio se u centru, na pijaci, gdje je uvijek bilo najivlje. etvorica vojnika brzo su otvorili prikolicu i iskoili, a iz kabine su izala jo dvojica. Jedan od njih, plave, skoro bijele kose koji je oigledno zapovijedao, izvukao je pitolj iz futrole i za trenutak zastao gledajui oko sebe. Divljaki




26

galamei, sa uperenim pitoljem, poeo je mukarcima koji su se tu zatekli nareivati da uu u kamion.

Nije trpio neposlunost, udarajui sve koji su mu se suprotstavljali. Njegovi pratioci bili su jednako brutalni, vjerno pratei svaki njegov pokret. Stariji mukarci izlazili su iz hladovine okolnih zgrada i vrtei glavom u nevjerici penjali se na prikolicu kamiona. Za desetak minuta, prikolica je bila puna prepadnutih ljudi, kamion se upalio i iezao u pravcu iz kojeg je i doao. Kasno poslijepodne tog dana svi smo znali, a da nam to niko nije morao rei da su svi zavrili na frontu.


Tokom ljeta se to ponavljalo skoro svake sedmice: isti, uti kamion se zaustavljao na najprometnijoj gradskoj ulici, vojnici su iskakali i hapsili sve koji su se tu zatekli, a potom ih vozili na front. Najee je to bio tih dana najvrui dio linije, u Likarima, selu koje se nalazilo sjeverno od grada, na brdu kljunom za kontrolu prometnice izmeu Srebrenice i Potoara na sjeveru enklave.

Ono to se u zapadnoj tampi zvalo bosanskom vojskom i od ega su Srbi tako strahovali, u to je vrijeme u Srebrenici, ustvari bilo nekoliko meusobno nepovezanih skupina. Njihov najmanji zajedniki sadrilac bilo je neprijateljstvo sa Srbima, i s vremena na vrijeme zajedniki su napadale znaajnije srpske ciljeve ili pruale jedne drugima pomo u odbrani od srpskih napada.

Zbog takve organizacije ili tanije reeno, zbog nedostatka organizacije, najvei broj stanovnika sposobnih za vojsku nije bio u vojsci, nisu postojali nikakvi regrutni spiskovi, dok s druge strane nije bilo oruja za one koji su se dobrovoljno javljali u vojsku. Popuna jedinica na frontu se skoro cijele 1992. vrila tako to je vojna policija, odnosno skupina siledija koji su se tako zvali, kidnapovala ljude sa ulice, u pola bijela dana, i sa uperenim orujem bez obzira na dob, u odjei u kojoj su se zatekli tjerali na front.

To to niko nije znao iju su oni vojnu policiju predstavljali, i otkud da su oni krili zakon, to ve nije bilo bitno. Bez ikakvih obzira oni su ljude slali u smrt, ne govorei im kuda ih alju, ovi pak ne znajui kuda idu, i potpuno izgubljeni kada tamo konano dou.

Prepadnutima, kada bi jednom doli na front, drugi vojnici su im u ruke gurali oruje i govorili: Tamo su Srbi!, pokazujui u pravcu srpskih rovova. Drali ih su obino po sedam dana, sve dok iz grada ne bi doao kamion sa ljudima pohvatanim na ulici, isto toliko uplaenim i izgubljenim.

Bilo je tu mukaraca svih uzrasta, od onih u dvadesetim godinama, preko djeaka koji jo nisu bili punoljetni, pa sve do ljudi u njihovim pedesetim koji se nisu znali odbraniti svojom starou, nego su utke prihvatali namijenjenu im sudbinu.

Od svega nekoliko kamiona koji su tih mjeseci prolazili kroz grad, uvijek je bilo jasno koji je opasan, jer se on kretao nekako zloslutnije, pojavljujui se niodkuda iza Gradske kafane i sporo prolazei pored Robne kue, kruei u potrazi za rtvama. Mukarci su utravali u haustore, bjeali u stanove; policajac koji je uvijek vodio tu akciju, mladi tankih usana, potpuno bijele kose i mrtvaki blijede koe trao je za njima u zgrade, dajui primjer svojim ljudima. Oni su ga pratili, provaljivali vrata, pretresali stanove, preturali namjetaj, izvlaili ljude skrivene u ormarima ili ispod kaua i kreveta, zakljuane u toaletima.




27

Sa ulice, ovaj mali rat se prenio u kue i stanove, stambene zgrade, koje su policajci temeljito pretresali, od podruma do vrha, ne zaobilazei ni krov. Proganjani mukarci, koji su se uglavnom proklinjali zato to su roeni kao takvi, ubrzo su pronali novi nain da izbjegnu tom svojevrsnom lovu na ljude.

Umjesto da ekaju u zgradama, nadajui se da e ih racija zaobii tog dana, bjeali su na padine iznad grada, obrasle niskim bunjem i odozgo promatrali paniku na ulicama koja im je morala izgledati smijeno. A vojnici su i dalje traili ljude u zgradama, hvatali ih na ulici i poniene, pred familijama, tjerali na kamion, a ponekad zaneseni poslom nisu uope gledali koga tjeraju na kamion.

U jednom trenutku valjda je svima postalo jasno koliko otimanje ljudi sa ulice kontraproduktivno: umjesto da se bore protiv srpskih, civili su se sada skrivali od bosanskih vojnika, izbjegavajui i front i vojsku koja ih tako bezobzirno tjera u smrt. Niko nije elio biti otjeran u borbu iz koje je imao mnogo vee izglede da se ne vrati; svi smo htjeli barem privid izbora, mogunost da ako ne sauvamo ivot, barem sauvamo obraz.

Vidio sam kako to izgleda svojim oima, nakon to je moj stric pokupljen sa ulice krvav i uplaen dotrao sa fronta, bjeei u vrijeme jednog od najeih srpskih napada na taj dio linije. Sljedei put kada se kamion pojavio u naem komiluku moj otac je, da ja ne bih skonao na frontu, samo utke pokupio svoje stvari i sam se popeo na prikolicu.

Tek krajem 1992, odnosno poetkom 1993. barem dio mukaraca je, kako se to govorilo u argonu bive jugoslovenske vojske, "uvedeno u evidenciju . U grupama od po desetak neke od njih sam gledao kako pjeae do linije, sa praznim ruksacima na leima, u zakrpljenoj odjei, zalijeui na putu kada bi iznad njih proletjela granata.


Doao si kui, umoran kao i uvijek kada si se vraao sa fronta. Pjeaio si skoro deset kilometara nakon to su ti ujutro, za doruak, dali komadi, ne vei od dlana, ute, skuhane tikve. Cijelu no si bio u rovu, napeto oslukivao i grevito stezao lovaku puku. Imao si dva metka u cijevi i jo dva u depu. Da su Srbi



28

napali tu no, ne bi preivio. Nisi ni trebao da preivi. Tvoja uloga se sastojala u tome da da znak za uzbunu ispaljujui dva, pa moda jo dva hica, prije nego to te ubiju, usamljenog na brdu, sa najbliim susjednim bunkerom udaljenim pedeset metara. Ali, oni nisu napali i ti si preivio sino.

Doao si kui, umoran kao i uvijek. Ona je pravila ruak. Ti si svaki put stizao na vrijeme da bi jeo, to te, kau, pratilo cijeli ivot; gdje god da bi doao, u iznenadan posjet ljudima koje dugo nisi vidio ili navraajui nakratko kod komija, oni su uvijek postavljali stol. Halapljivo si gutao, vodei rauna o svakoj mrvici, kukuruzni hljeb, moda od istog kukuruza koji si prije rata onako nemilice sipao kravama u jasle. Srkao si vrelu vodu neodreeno bjeliaste boje i uzalud po dnu tanjira pohlepno traio jo jednu kriku krompira. Onda si priao kauu, ona je sjedila na sredini, klekao si, moda te to podsjealo na mladost i stavio joj glavu u krilo. Imao si tek neto vie od etrdeset godina, ali kosa je ve osjedila, a okrugla ela na tjemenu je nezaustavljivo napredovala.

Djeca su ve odrasla, bila su negdje vani kad si stigao. Svakako si volio da misli da vas dvoje i dalje imate pravo na svoje vrijeme. Nisi elio da gledaju kako ona izvlai ealj i poinje ga paljivo provlaiti kroz tvoju kosu. Provukla bi ga polako, a zatim sputala na stol, traei na njegovim gustim zupcima malene, sjajne ui, koje su jo trzale svojim bezbrojnim nogama. Bile su nadute od tvoje krvi i buno bi pucale dok ih je ona, na ivici stola pritiskala svojim otvrdlim noktom. Iza njih bi na bijeloj povrini ostajala samo mala, jedva vidljiva, krvava mrlja.

Svaki put je to trajalo dugo i svaki put si sa fronta, iz zaguljivih spavaonica donosio gomile uiju. Kada bi zavrila sa uima, ostavljala je ealj i onda rukama, prebirui svaku dlaku traila gnjide, ubijajui ih u tvojoj kosi tako to bi ih stisnula izmeu dva nokta. Ustajao si umoran, reumatina koljena nisu podnosila kleanje, ukoena lea su te boljela. Ugrijao si vodu nasutu u lonac na poretu, mislei na svog djeaka koji je i tog dana iao par kilometara daleko u umu, oborio drvo, vezao ga uetom i dovukao natrag, gurnuo niz strminu iznad kue, dovukao strmim stepenicama na ulazu u dvorite, iscjepao, isjekao i sloio cjepanice uza zid kue.


Kupao si se u mranom kupatilu. Od svih mjesta na svijetu, razmiljao si, mrak najranije pada u Srebrenici; od svih kua u gradu, u ovoj, od svih prostorija u kui, u kupatilu. Upalio si svjetlo, odnosno vrh krpe koji je virio iz posude sa naftom i prinio je ogledalu. Pogledao si roavo lice, velike komade koe koji su visili ondje gdje je nekad bilo salo. Otvorio si usta i vidio svoje prorijeene zube. Zavukao si ruku u usta, potraio klimavi poutjeli zub u gornjoj vilici i izvukao ga. Iz rupe koja je ostala iza njega nije potekla krv. Znao si da e umrijeti.


Meals Ready To Eat. Mi smo ih jo zvali i Meals Rejected by Ethiopians, u mranom i ironinom pokuaju da se alimo na raun sopstvenog poloaja. Nakon to su Srbi jo jednom porazili svijet u proljee 1993, i nakon to ostatak svijeta po ko zna koji put u trogodinjem ivotu enklave nije smogao hrabrosti da



29

nam pomogne preivjeti, amerika administracija je zapoela snabdjevati enklavu iz zraka. Kako je operacija poela u vrijeme kada su Srbi jo nadirali ka gradu u proljee 1993, prve palete hrane pale su na njihove poloaje koji su promijenjeni u toku noi. Bili smo ogoreni na ljude koji su godinama odbijali da nam pomognu, iako smo bili na ivici nestanka, i kada su se na kraju odluili na potez koji nije ukljuivao nikakav rizik, nisu ni to umjeli da uine.

Gledano odozdo, sa zemlje, stvari teko da su ikada bile gore. Hiljade ljudi sa bakljama su se nou kretale izvan grada, svako se vodei instinktom ili tuim nagovorom, jer nikada nismo znali gdje i kada tano e hrana biti izbaena. Ono to je padalo zvali smo jednostavno i nematovito paketi, i paljivo oslukujui i mrznui se pored neke vatre, ostali smo praznih ruku skoro jednak broj veeri. Nekada su avioni ili ka epi, nekada ka Goradu, nekada se jednostavno nisu pojavljivali. Onda bi se svi mi, pognute glave i razoarani, razilazili.

Onih veeri kada bi avioni istresli svoju kiu, okupljeni na brdima iznad grada, raspravali smo se u raznim pravcima, trei za hranom, drei vrsto prazne vree i ruksake u rukama, ili stiskajui drae dok su prazni mlatarali na leima.

Zvuk bi se bliio polako i bio toliko snaan da se uope ne bi uli prvi fijuci ogromnih paleta; svi su bjeali pod drvee, da bi zatim, nakon niza tupih, ali prodornih zvukova, koji su znaili da su se palete poele prizemljivati, nastajao opi mete. Svi su jurili tamo gdje su mislili da su palete, ne vodei rauna o tome da li su sve pale, ponekad ustvari voeni novim zvucima. Nekoliko ljudi je tako i poginulo: smrskani pod teretom vie stotina kilograma tekih paleta, koje su usto, kao da je neko tako htio, padale po najnepristupanijim mjestima.

Valjalo je sauvati glavu bauljajui nou po urvinama, a onda pronai put i izai iz ume i nisam jednom na zadnjici klizio niz snjene padine, ne znajui kuda tano idem i ta me eka dole; kada bih se zagubio u mraku to je bio jedini nain da se vratim natrag, jer sam jedino bio siguran u to da u idui nizbrdo doi u grad.


Bio je to, na neki nain, na rat u ratu. Danju smo se borili protiv Srba, nou na neki nain jedni protiv drugih, za svaki komadi hrane, jedno plastino pakovanje. Ljudi su po ko zna koji put gubili sve obzire, prelazili sve granice ponaanja, jo jednom gubili dostojanstvo. Borba za opstanak, dobila je jo jedan oblik.


Prijatelj, koji je nekako uvijek prolazio bolje od mene u tom nonom lovu, jednu mi jeno ispriao kako je umalo ubijen, pokuavajui da se domogne cijele jedne palete hrane. On i jo dvojica prijatelja su se nali na mjestu gdje je palo nekoliko njih, i u mraku pored jedne, jo uvijek neotvorene, ugledali djeaka.

- Mali, ta radi tu?, upitao je jedan od njih, tek da utvrdi ta se deava.

- uvam paket, odgovorio je mali, sa osjeajem imanja misije u glasu.

- Ajde, bjei odatle!, povikao je ovaj, pokuavajui da ga zaplai.

- Babo, ova trojica me diraju, zapomagalo je dijete.

Na to se iz mraka, nekoliko koraka iza palete, zauo zvuk repetiranja oruja i njih trojica su poraeni, ostavili djeaka pored njegovog plijena, znajui da otac nijednog trenutka ne bi oklijevao da otvori vatru da su oni napravili jo samo jedan korak ka paleti.




30

Avioni su pakete isputali i pojedinano, a raunica je, pretpostavljali smo bila ta da do hrane doe to vie ljudi, to je bilo sasvim tano. Meutim, bio je to zamoran posao: uz pravi pljusak u plastiku zamotanih paketia hrane, ljudi su pohlepno rovili po snijegu, sakupljajui ih, ne diui glavu satima. Ponekad, nakon obilne isporuke i sam sam bio meu stotinama koji su danima poslije hodali umama i dugim tapovima prekopavali po snijegu traei one koji su bili preduboko ili na suvie skrovitim mjestima da bi ih pronali odmah.

Kada danas kaem paketi uvijek prvo pomislim na one koji su padali prvih sedmica, hranu iz amerikih vojnih rezervi. Za to postoji i jo jedan dobar razlog: njih je uvijek bilo najlake nositi, bili su to paketi od 12 obroka, vrsto zapakovani i laki. Ubrzo je teret postao raznovrstan, avioni su poeli izbacivati i hranu iz zaliha britanske vojske (svojevremeno je neko pronaao britansko pakovanje keksa iz 196, a potom kartonska pakovanja na kojima su uputstva za upotrebu bila na njemakom, a zatim na italijanskom.

Nama je to bio jedini nain da ih razlikujemo, i mjerimo ko je u meusobnom srazu ulovio vie ili bolje. Ameriki paketi su u tom smislu bili najmanje cijenjeni, jer nisu bili raznovrsni; njemaki ili talijanski su uvijek bili smatrani malom nagradom "za uloeni trud", jer su bili najbogatiji; britanski nisu bili ni u konkurenciji.


Suze koje mi naviru sa sjeanjima na to vrijeme ponekad prekine neki osmijeh, u mraku zabljesne poneka rijetka situacija koja me nasmije, presjek tanije, najsurovije borbe za opstanak, vjeite bosanske zbunjenosti i neizmjerne sposobnosti trpljenja, koja i jedno i drugo i tree naprosto uini lakim.

U moj komiluk je rane 1993, u jo jednoj najezdi izbjeglica na grad, iz okoline Cerske je stigla etvorolana familija. Tamo odakle su doli su takoer bili prognani ranije, negdje iz okoline Nove Kasabe gradia na putu od Sarajeva ka Srebrenici i to se najbolje vidjelo po tome to su svi, mu, supruga i dvije kerke bili su strahovito mravi.

Kada je zapoela dostava humanitarne pomoi iz zraka, otac je svake veeri donosio onoliko koliko je mogao, kao i svi drugi. Jednom je prilikom za samo jednu no, vraajui se nekoliko puta u umu, donio nekoliko velikih od 50 kilograma - vrea bijelog praha za koji je bio uvjeren da je brano, kao i svi ostali. Njegova supruga pravila je narednih sedmica kruh od tog praha, i svi su s lanovi familije jako brzo udebljali, a obrazi djevjoica se ponovo zarumenjeli.

Ne znam kako, ne znam ni koje je medicinsko objanjenje, ali se na kraju ispostavilo da upravo u tom prahu od kojeg je njihova majka pravila kruh. Naime, nije bila rije o branu, nego o - mlijeku u prahu.






Prvi konvoj humanitarne pomoi stigao je u Srebrenicu u decembru 1992. u pratnji snaga UN-a. S konvojem je stiglo i nekoliko novinara , kojima su Srbi dali rok da do podneva napuste grad ili e ga poeti granatirati. Kada se kolona kamiona zaustavila na Uinoj bai, pred velikom pekarom, s obje strane ulice




31

sakupila se masa radoznalih, koji su pristiglim novinarima i vojnicima izgledali upola manje egzotino i nevjerovatno nego oni njima.

Jedni u svojim dronjcima, drugi u toploj zimskoj odjei, jedni blijedi, neuhranjeni i smrznuti, drugi rumeni i zadrigli, izlazei bojaljivo iz svojih teko oklopljenih automobila. Stanovnitvo se za ove pridolice hvatalo kao za posljednju slamku, ali zaista posljednju jer su u trenutku kada je ovaj konvoj stigao zalihe hrane bile skoro potpuno iscrpljene, i bilo iznenaeno, uvrijeeno tavie, to oni nisu pokazivali istu vrstu zanimanja za njih. Naprotiv, svi su se novinari sjatili oko Nasera Oria, neizbjenog u ovakvim prilikama, pokuavajui da dobiju dobar citat. "Neutralnost" je bila rije dana, a dvojica britanskih tabolidskih novinara, koji su razgovarali sa Oriem, svakako nisu bili sposobni povui razliku izmeu objektivnosti i neutralnosti.

U konvoju je bilo uglavnom brano i velike konzerve patete, koje su podijeljene nekoliko dana kasnije: jedan dio civilima, a drugi vojnicima spremnim za narednu akciju. Kruh umijeen od bijelog brana bio je novost za oi, toliko da su boljele pri pogledu na njeg, i nenaviknuti stomak, ali to je trajalo vrlo kratko: tri ili etiri dana.


Narednih nekoliko mjeseci, sve do marta 1993, Srebrenica e ponovo biti usamljena, preputena sama sebi. Krvave borbe za grad vodile su se i dalje, a konvoji su kroz barikade ponovo poeli prolaziti tek poetkom marta naredne godine. Dakovi brana su istovarani, kamioni su jednu no ostajali u gradu, a na njihovo mjesto su dolazili ene i djeca, koji su imali dovoljno sree (bar se tako mislilo) da sljedei dan napuste grad. Tek sa proglaenjem sigurnosne zone, ustalio se dotok humanitarne pomoi.


Konvoji su dolazili jednom, dva, ponekad i tri puta sedmino i s njima je stizalo sve, od brana i, rijetko, soli, do soka u prahu i konzervi Ikara, odjee, obue, deterdenata, sapuna, a na trenutke i potpuno nepotrebnih stvari.

Kad bi Srbi htjeli unijeti napetost meu domae stanovnitvo i izvriti pritisak bilo na Srebrenicu bilo na vlasti u Sarajevu, konvoji danima nisu prolazili njihove poloaje. Jednom takvom prilikom, nakon to skoro mjesec dana nije stigao nijedan konvoj, a rezerve hrane se ozbiljno smanjile, u grad je, bez najave, uz veliku buku, uao konvoj od est ruskih kamiona.

Potpuno oajan, sa prozora pote gledao sam kako atmosfera u gradu istog trenutka postaje mnogo ivlja, i to se ponavljalo svaki put kada bi konvoj stigao: shvatio sam koliko smo u ovisni o tim sve rijeim, do nasuminosti, isporukama. Ovaj put, pak, gomila ljudi koji su obino promatrali istovar pred magacinom u Robnoj kui, vea nego inae, doivjela je strano razoarenje, kada je otkriven njihov tovar: tone aluminijskog posua i sapuna.

Dobar dio pomoi bi ve sutradan zavrio na gradskoj pijaci, tandovi bi bili natrpani sjajnim pakovanjima narandastog soka u prahu ili velikim konzervama ulja, a vlasti su na to gledale blagonaklono. Ustvari, samo jednom je policija izvrila raciju i pohapsila preprodavce humanitarne pomoi.

ef policije, Hakija Meholji je prijetio: Sve ja pamtim, doi e vrijeme i da progovorim!, ali su trgovci ubrzo puteni iz zatvora i sve se nastavilo po starom. U ljeto 1994. pred opinom je izbio protest: ljudi su poimenino optuivali predsjednika opine i njegove suradnike za krau humanitarne pomoi, zbog ega



32

su trpjeli oni. Istu no, kolovoa je ubijen. Grad je zanijemio. Praksa je nastavljena: dio pomoi bio je podijeljen stanovnitvu, drugi, kvalitetniji, zavrio bi na pijaci ili u privatnim skladitima gradskih funkcionera koji bi u centralnom magacinu izabrali koliinu i robu koja ih je zanimala. Bilo je tu svega, za oficire, opcinske slubenike, njihove supruge i ljubavnice:od novih patika do Levisa koji bi zalutao u humanitarnu pomo.

Sa konvojima su u grad, pod paskom humanitarnog rada, stizali i kojekakvi diletanti. Neki od njih su glumili pijune i kao takvi se predstavljali, drugi bili humanitarni radnici, trei eljeli pomoi, ali nisu znali kako.

U jesen 1994, izvjesni slubenik Meunarodnog crvenog kria, inae vicarac, koji se Oriu predstavio kao radnik amerike vladine agencije Omega Thor, poduavao je njegove vojnike bliskoj borbi, u jednom od spaljenih sela u okolini Srebrenice; umalo sam prsnuo od smijeha kada je iz depa izvukao podsjetnicu.

U proljee 1995. dvije tek pristigle radnice Norwegian Peoples Aida su na redovnom sastanku meunarodnih organizacija, koji se odravao svako jutro, predoile sljedeu ideju: kontracepcija i seksualno obrazovanje stanovnistva. One su bile spremne od svoje organizacije zatraiti poiljku od nekoliko hiljada kondoma. Do tog doba ponovo su se poele iriti glasine kako ljudi umiru od gladi.


Nekoliko staraca u montanom naselju u Slapoviima navodno je i umrlo, to nikad do kraja nije provjereno; ako je to i istina, za to sigurno najveu krivicu snose gradske vlasti, jer je tek s padom grada otkriveno da su neki od magacina u gradu bili puni hrane. Kada je u julu 1995., nakon nekoliko dana srpskog napada, situacija ve bila haotina, stanovnitvo je provalilo u magacine koji su bili puni: sjeam se nekog starca kako je na pognut na leima s tekom mukom nosio vreu, pretpostavljao sam brana, dok je neko drugi ulazio u magacin po novu vreu.


Vojska, ili ono to je vailo za vojsku, ve je poela naputati grad, i ne mogu jo sebi da doaram osjeaj izgubljenosti koji je preovladao mnome dok sam gledao te ljude kako iz hladnih skladita iznose, kao da kradu, kradu od smrti koja e ih brzo sustii.

U martu 1993. hiljade ljudi su naputale grad u konvojima UNHCR-a. Natrpani u kamionske prikolice, jedni preko drugih, sa svom odjeom koju su posjedovali, na sebi, uz nekoliko torbi u koje su trebali stati cijeli njihovi ivoti, kretali su na put od nekoliko stotina kilometara. Usput izloeni vrijeanju i psovci srpskih vojnika i



33

civila, na otvorenim i prljavim kamionima su naputali grad iji se kraj naprosto mogao opipati i iza sebe ostavljali svoje najblie.

U kamione su mogli ui samo ene i djeca do 18 godina, mada su se rijetki usuivali izazvati sudbinu i odrasl(ij)u djecu poslati iz grada na taj nain. Srbi su paljivo pregledali kamione, esto tjerajui sve da izau, da bi ih nakon pregleda putali da se ponovo ispenju na visoke prikolice. Civili su ih u prolazu gaali kamenicama, dok se unutra vodila prava borba za opstanak: ljudi su bukvalno sjedili i leali jedni na drugima, a nekoliko djece se do kraja puta uguilo.

Vladala je panika i svako je htio dobiti, to je prije mogue, svoje mjesto u prikolici. Da bi evakuacija tekla to bolje, vlasti su to pokuale organizirati: svakom selu, odnosno dijelu grada dodijeljen je jedan broj kamiona i samo ene i djeca odatle su mogli dobiti mjesto u njima.

Guva je bila neopisiva i niko nije mogao biti siguran da ce uspjeti porodicu strpati na kamion i na izvjestan nain se osloboditi tereta, pretekog za ono doba. To je znailo ostati sam i biti sretan zbog toga, znajui da ste nekog svog sklonili na sigurno.

U opem haosu, padale su i prve rtve evakuacije: lokalni komandant je ubio enu koja se grekom nala na kamionu kojeg je on smatrao svojim, bacajui je sa prikolice na smrznuti beton. U osuenoj mrlji krvi ve narednog dana mogli su se vidjeti tragovi obue: ivot je imao preimustvo nad smru, a ljudi nisu imali vremena za suosjeanje.

Jedan od lokalnih prevodilaca uhapen je pod optubom da je primio mito da nekome sredi utovaranje na kamion. On je to poricao, ali policajac mu je, pretresajui ga, pronaao 200 njemakih maraka u depu. Tvrdio je da mu je neka ena naprosto gurnula taj novac u dep, ali je bilo kasno. U pritvoru je dobio poseban tretman: policajci su ga drali u samici i nemilosrdno tukli. Neto iz zavisti, neto jer su njegov in smatrali gnusnim.

Evakuacija je i pored toga nastavljena: bilo je sve manje reda, a bunovne vedske kamiondije koji su prethodni dan dovezli humanitarnu pomo, i prespavali na parkingu ispred zgrade srednje kole, dodatno je zbunjivala i plaila naoruana straa pored kamiona s kojom su se budili. Vojnici bi se prvo pobrinuli za svoje familije, zatim za familije roaka, prijatelja i poznanika. Jedni su ene i djecu podizali sa zemlje, a drugi ih prihvatali u prikolici, sve dok u guvi vie ni sami nisu mogli stajati uspravno.

Nakon to je otac poginuo u decembru 1992, insistirao sam da majka i sestra barem pokuaju dobiti mjesto na kamionu. Moj jedini plan bio je da ostanem u gradu, uvjeren da u se o sebi lake starati sam, i znajui da su njih dvije na sigurnom. One su to tvrdoglavo odbijale, naroito majka, prekidajui nae este svae o tome da li trebaju ii, napadima plaa. I sam sam plakao, jer sam se najednom morao brinuti o njima a one su bile sve to sam imao na svijetu - u situaciji kada su nai ivoti bili bezvrijedni, a sve troje potpuno nezatieni.

Na kraju sam ih ipak uspio nagovoriti da rano ujutro 31. marta, zajedno krenemo ka gradu, i ako uspijemo da im pronaemo mjesto na kamionu one e napustiti grad. Ako, pak, ne uspijemo, vratiemo se natrag i dijeliti sudbini ostalih desetina hiljada itelja Srebrenice.




34

Sve se tog jutra desilo nekako prebrzo, niti u jednom asu nismo imali trenutka da razmislimo o odluci koju donosimo, to je u jednu ruku bilo dobro, jer ne vjerujem da bismo je bili u stanju donijeti.

Kada smo stigli na trg ispred Robne kue, raspitao sam se i saznao da su kamioni za nas izbjeglice iz Bratunca parkirani ispred zgrade osnovne kole, nekoliko stotina metara dalje. Krenuli smo tamo, i sreom koja se meni inila nevjerovatnom, provukli se izmeu hiljada ljudi koji su tamo bili okupljeni do jednog od kamiona.


Na kamionu je bio Mevludin H., mladi kojeg sam poznavao, istina ne najbolje, ali je bio u istoj jedinici kao i moj otac.

Priao sam do kamiona, i premda bi mi ranije trebali sati da uinim takvo to, bez oklijevanja sam upitao: "Mevludine, mogu li moji?"

"Mogu, nema problema, hajd ih dovedi", odgovorio je on.

Majka i sestra su bile odmah iza mene, prvo sam na kamion podigao majku, a zatim sestru. One su mahale iz kamiona, pogledao sam ih prije nego to sam krenuo, zatim se nakon nekoliko sekundi osvrnuo da ih vidim, vjerujui da bi to mogao biti posljednji put. Cerada je meutim bila sputena i krenuo sam kui.

Ulice su klizave, zamrznute i teko je hodati. Na oi mi naviru suze i smetaju, ne smijem podii ruku da ih obriem, prvi put u ivotu sam sam, ovo je prvi dan mog odraslog ivota, vidjet e me, plaio sam se. Suze koje su se nakupile u oima su mi poeli ometati vid i poslije nekoliko koraka pao sam na tvrdi led. Doao sam kui, koja ionako nije bila moja, nisam pozdravio nikoga, kua je bila prazna, nisam imao koga ni pozdraviti i bacio se na kau na kojem sam spavao, kau neodreene boje, kupljen novcem zaraenim na privremenom radu u inostranstvu, novcem zaraenim na gradilitu u Libiji ili Njemakoj tokom krasnih sedamdesetih, eh, na takav kau sam se bacio koliko sam dug i poeo plakati, guei se u suzama.


Dvije sedmice kasnije ve sam poeo raditi kao prevoditelj, naao sam se na drugoj strani jedne sasvim drugaije evakuacije. Naime, UN je evakuirao teke ranjenike i ja sam kao prevodilac posljednjeg dana medicinske evakuacije radio sa doktorskim parom koji je vrio izbor.

Na ulazu ispred bolnice je, za kolskim klupama, sjedilo dvoje ljudi u bijelim mantilima, oboje doktori, mukarac kojeg u brzo zaboraviti i ena, kratke plave kose koju u jako dugo pamtiti. Nali su stolicu za mene i pridruio sam im se za stolom, ispred kojeg je stajalo nekoliko stotina lakih i teih ranjenika. Stajali su tu od ranog jutra ekajui na medicinski pregled.

Prilazili su jedan po jedan, razmotavali zavoje, pokazivali ucrvane rane, nastale od metka ili granate, otkrivali prelomljene kosti, naslanjali se na take, drhtei stajali na jednoj nozi dok su pokazivali drugu rasparanu gelerima. Gledali su doktorki u oi, pratili njene ruke koje bi posezale za blokom bijelih papira, ispisivale dijagnozu, a zatim ih davala meni. Ja bih papiri predavao ranjenicima koji su bili dovoljno teko ranjeni, naginjui se preko stola i govorio: Danas u dva na nogometnom stadionu! Odatle su helikopteri sa ranjenicima polijetali za Tuzlu.





35

Mnogi su, odbijeni, plakali, neki prilazili meni, nudili novac, pozivali se na poznanstva, traili spasonosni bijeli papiri koji e ih odvesti iz Srebrenice. Svima sam govorio da im ne mogu pomoi, da samo prevodim i da bi ih, da se mene pita sve stavio u helikopter i poslao vani. Bliilo se podne i pregled se takoer bliio kraju. Preostali ranjenici, koji nisu proli na pregledu, su odbijali da odu sa platoa ispred bolnice, nadajui se da e im se neko ipak smilovati.

Doktorka je imala jo nekoliko papiria. Uzela je jedan, napisala neto nerazgovjetno i pruila mi, kazavi: I ti moe ii ako eli. Ustao sam od stola, prohodao kroz guvu, dok je papiri pekao oznojeni dlan. A onda sam odluio. Priao sam ovjeku u masi, poznavao sam ga kao dalekog majinog roaka i rekao: Rifete, evo ti ovo!


Nije mogao vjerovati, tulao je za mnom htijui da mi zahvali, odnekud su se pojavili i njegovi roditelji koji su takoer htjeli da mi zahvale, a meni je bila muka. Pripala mi je nepodnoljiva muka i samo sam traio oak gdje u moi da povrati, da ispovraam utrobu, da povratim iz sebe sve to sam preivio i sve to sam vidio toga i prethodnih dana.


Demilitarizacija je rije koja je uselila u nae ivote u proljee 1993. Dok je jedan, manji broj ljudi, smatrao kako je to fina rije za predaju, drugi vei dio bio je uvjeren kako to znai kraj rata. Nismo imali predstave o tome kako je




36

demilitarizacija trebala izgledati osim to je podrazumijevala da svi vojnici predaju oruje ili napuste enklavu.

Naravno, niko nije imao predstave kako da to izvede, ali to ve nije bio problem nakon to je u grad stigla kanadska jedinica pod zastavom UN-a. Na kraju smo povjerovali UN-u, prepustili se na uvanje drugim ljudima, iscrpljeni borbom za opstanak, da bi postali sasvim pasivni, nesposobni da se ponovo ponemo starati o sebi, pomireni s tim da se odluke o naim ivotima donose izvan Srebrenice.

Dan nakon to su stigli u grad kanadski vojnici su u selima i u samom gradu napravili nekoliko punktova, iz predostronosti ih ogradili bodljikavom icom, i zapoeli sa prikupljanjem naoruanja. Niko se nije htio odrei svoj puke, i smijeno malo oruja zavrilo je kod Kanaana, staro, neupotrebljivo oruje, i relativno mnogo runo napravljenih puaka. Kanadski vojnici su se kiselo smijeili, kao da su govorili: "Dobro, znamo da ste se jedva uspjeli odbraniti, ali nemojte oekivati da povjerujemo da ste se odbranili OVIM."

Radilo se o napravama sklopljenim od, recimo, komada vodovodne cijevi i obino veeg mehanizma za okidanje, iji korisnik nikad nije mogao biti siguran da e i sam preivjeti otvaranje vatre. Na punktu u junom dijelu grada, gdje sam ivio, uz to oruje bilo je i jo nekoliko runih bombi i neto dinamita.

Kao i svi drugi, pomalo iz znatielje, a pomalo naprosto zato to nisam imao ta drugo raditi i ja sam to jutro bio meu ljudima koji su okupili oko kanadskog punkta. Kada mi je tu postalo dosadno, uputio sam se prema prijeratnoj vezionici, gdje je sada bila smjetena veina kandskih snaga. Unutar fabrikog dvorita bilo je smjeteno ostalo naoruanje koje su predale jedinice iz Srebrenice.

Gledao sam sa ulice, kroz bodljikavu icu oba tenka i haubica kalibra 105 milimetara za koje nije bilo municije, transporter na kojem su bila montirana dva bestrzajna topa, za kojeg nije bilo ni goriva, ni municije. Zatim ono to je bilo poznato kao mali ve-be-er: helikopterski raketni baca, postavljen na tokove i koriten kao artiljerijsko orue, te nekoliko pokvarenih osa. Nisam mogao, a da se ne sjetim ljudi koji su izginuli zarobljavajui to oruje, neijih sinova i mueva, ljudi koji nikad nisu eljeli ratovati, ali su na upravo to platili svojim ivotima.

Mali ve-be-er zarobljen je u Sasama, jo jednom rudniku u blizini Srebrenice, kao i transporter; tenkovi su bili zarobljeni u Podravanju, selu na zapadu enklave, i premda ta orua oigledno nisu mogla imati nikakav utjecaj na ishod rata, svi smo bili strano radosni kada su protutnjali kroz grad. Njihova se vrijednost sastojala u tome budu pokazana, da ih iscrpljeno stanovnitvo vidi i jo jednom povjeruje da je borba sa Srbima ustvari mogua.

Produio sam do ulaza fabrike. Putem od kue u meni je sazrela namjera da probam barem isprobati svoje skromno znanje engleskog, i razgovarati sa nekim od vojnika na ulazu.

Putem sam se presliavao i nakon najmanje pola sata koje sam proveo stojei preko puta, konano se usudio prei cestu i doi do male straarske kuice na ulazu u fabriku. Straar je bio iz Ontaria, moje poznavanje geografije uvijek je bilo relativno dobro, pa smo zato to se ja nisam usuivao pitati za posao, razgovarali o jezerima u Ontariju. Povrno smo askali, on pomalo nije mogao da vjeruje kako neko u Srebrenici zna imena niza kanadskih jezera, mene udilo ta on udno nalazi u tome.



37


- Are you from around here?

- No, I am a refugee.

- Where did you learn English?

- In highschool. I saw a lot of movies in English, too.

Ne znam o emu smo priali kada je na kapiju stigao mali, zdepasti oficir, sa dvije kapetanske, crte na ramenima.

- Captain, are we looking for interpreters? I think we have a guy here who speaks pretty good English.

Kapetan se zvao John Little, kazao je da njima (kanadskom bataljonu, op.a.) ne treba, ali ga je odveo u pi-ti-ti, gdje su traili prevodioca. Proveo sam prvi dan besposlen, lutajui polumranim prostorijama pote. Sutradan, rano ujutro, su me zatrebali, da prevodim na sastanku izmeu Nasera Oria i kanadskog zapovjednika.


Bio sam potpuno izgubljen, i soba se poela vrtiti oko mene kada sam shvatio da uope ne razumijem engleski koji je Kanaanin govorio. Di-em-zi, ej-pi-si, i jo brdo amerikih vojnih skraenica koje sam prvi put u ivotu uo, izmakle su mi tlo ispod nogu u toj mjeri da je prevodilac kojeg su Kanaani doveli iz Visokog, gdje su ranije bili bazirani, morao preuzeti prevoenje. Crven i potpuno osramoen sam napustio kancelariju i jo satima nisam mogao doi sebi.

Oekivao sam da u biti otputen, ali sam tek nekoliko sedmica kasnije shvatio da nisam ni zaposlen iako sam svaki dan radio. U tom asu to je bila sretna okolnost, jer bih u svakom drugom sluaju izgubivi posao, imao velike izglede da koju godinu kasnije izgubim i ivot. Kada demilitarizacija vie nikome ne bude znaila nita.


Meutim, i nakon to je sam proces predaje oruja okonaan, onakav kakav je bio, meunarodne trupe su vojne snage u enklavi nastavile tretirati kao da postoje. Sa oficirima onog to je prvo bilo 8. operativna grupa, a onda 28. divizija Armije BiH, odravali su redovne sastanke, traili pomo kad im je trebala, molili za ustupke, pretpostavljajui da u enklavi jo uvijek ima vie nego dovoljno oruja.


Pokazalo se da, koliko god oruja da je ostalo u rukama Srebreniana, to nije bilo ni potrebno ni dovoljno da grad ostane sauvan.

I pored toga to je UN vjerovao kako je na snagu stupilo primirje, rat se nastavio mnogo niim intenzitetom. Srpske snage su u pravilnim vremenskim razmacima upadale u enklave i otimale ljude sa polja, snajperisali seljake dok su obraivali njive, ubijajui najmanje nekoliko desetaka ljudi u naredne dvije godine.

S druge strane, u nekim selima na granici enklave itelji su samo stotinjak metara od UN-ovih osmatranica napravili svoje; naizgled dokoni mladii iz sela bi tu provodili cijele dane, leali ne inei nita i promatrali srpske poloaje. UN-ovi vojnici bi u svojim patrolama prolazili pored njih, zaustavljali se, pretresali ih traei oruje, ali uvijek bez uspjeha. Naveer, UN-ovi vojnici bi se zavukli u svoje osmatranice, a bosanski mladii postali jo oprezniji, a Srbi izlazili iz rovova.





38


Rat




Nijedna zajednica se ne smije staviti iznad zakona koji odreuju odnose meu ljudima. Ne postoje okolnosti koje je mogu natjerati na to. Ili ipak moda postoje, kada je u pitanju bioloki opstanak te zajednice? Nemam odgovor na to pitanje, ali znam da je ono to se obino podrazumijeva pod ratom u Srebrenici bilo jako prljavo, prljavije nego igdje u Bosni i Hercegovini. Srbi su nas tretirali kao ivotinje i mi smo se nakon izvjesnog vremena poeli ponaati kao ivotnje.

Nisu to bile dvije zajednice koje su vjerovale da je unitavanje neprijatelja pitanje sopstvenog opstanka. Ne, bio je to rat u kojem je jedna zajednica unaprijed bila osuena na smrt.

Gradovi i sela oko Srebrenica u kojima su Srbi preuzeli kontrolu jo na samom poetku rata postali su utvrde na samom poetku rata. Iz tih utvrda Srbi su izlazili, spaljivali bonjaka sela, sve dok ve do sredine maja vie nije bilo nijednog u okolini Bratunca i dobrom dijelu Srebrenice. Rijetka netaknuta bila su ili prevelika za srpske snage koje su jo uvijek funkcionirale na teritorijalnoj osnovi ili je u njima postojala neka manja skupina koja je pruila otpor. Tako je rat poeo.


Bili smo satjerani u grad iz kojeg su Srbi ve odnijeli sve rezerve hrane, kojih ionako nije bilo pretjerano mnogo. Nismo imali izbora osim da umremo.

Zato Srbi prije nisu zauzeli grad i pobili nas sve ni danas mi nije sasvim jasno. Vjerujem da je to dijelom zato to su i sami povjerovali u svoju propagandu o desetinama hiljada pripadnika "zelenih beretki" paravojne formacije koju je prije poetka rata u BiH formirala SDA u Srebrenici. Podjednako vaan razlog bila je surovost odgovora na njihovo nasilje, koja ih je morala iznenaditi.

ta god da bio razlog, nakon jula 1995. znam ta bi nam se dogodilo 1992. da u Srebrenici tada nije bilo aice hrabrih ljudi.

Ali, zloin je zloin i jasno je da su neki ljudi koji su branili moj ivot poinili djela nedoputena zakonskim i obiajnim normama. Ne elim ih unaprijed osuditi, oni su nevini sve dok se ne dokae drugaije; ne elim ih ni osloboditi krivice jer niti to mogu, niti je to moj posao. elim samo postaviti jedno pitanje.

Da li je zloin zaista zloin?



39

Do rata je to bilo beznaajno, bezimeno mjesto na putu izmeu Srebrenice i Sasa, odakle se regrutovala radna snaga za oblinji rudnik. Ali, kao to to obino biva nebitno i bezimeno to selo postalo je tokom rata jedno od onih mjesta koje je u oima svih postalo simbol, pa je za njeg trebalo biti proliveno nesrazmjerno mnogo krvi.


Bilo je relativno blizu grada, dovoljno blizu da su ga Srbi odatle poetkom rata mogli gaati minobacaima, ubijajui ljude dok su prelazili ulicu ili ekali u redu za vodu na jedinom gradskom izvoru, Knjaevcu.

Iz neba bi se prvo zauo slabaan pucanj, svi emo, moda pogreno, nauiti da se to zove dopunsko punjenje, granata bi dugo zvidala i kako se pribliavala zemlji bilo je mogue po zvuku razaznati da se okree oko neke od svojih osa, parajui vazduh. Na mjestu gdje su granate udarale u beton ostajale su jedva primjetne rupe i snop oiljaka od rapnela koji su se irili u svojim smrtno koncentrinim krugovima. Lokve krvi irile su se ugrijanim asfaltom, kupile prainu i osuene ostajale tu dok ih ne bi saprala prva kia.

Beivotna tijela djece, koju su majke najee slale na vodu, ena koje su urno i samo na asak napustile svoje kuhinje, jo uvijek sa komadiima tijesta na rukama i krajem dimija utrpanim iza ukura, leala su unaokolo. Tu, na gradskoj esmi, ubijen je moj kolski drug, Adam Rizvanovi, djeak kojeg pamtim po najsjetnijem pogledu na svijetu, koji je kao i ostali strpljivo ekao da uspe vode u bijeli prozirni kanister koji je tih mjeseci bilo neoprostivo mnogo.

Srpski vojnici sa Zalazja svakodnevno su podsjeali na svoje prisustvo, a cijena tog prisustva bila je sve via. Visili su iznad grada, nismo se mogli kretati ni putevima u okolici koji su im bili na nianu; bili su predobro naoruani, njihovi rovovi bili su preduboki, istine na prilazu selu naikane minama.

Naoruane skupine su tih mjeseci napadale iz okruenja napadale srpske ciljeve. Nekada su to bile kolone kamiona sa srpskim vojnicima, drugi put piratski upadi u sela u blizini fronta. Poslije svake njihove akcije sa Zalazja bi se, bez izuzetka, na grad sruila kia granata. Bilo da su u zasjedi poginula petorica srpskih vojnika ili da su na nekoj uki spaljene dvije usamljene kue, grad bi obavezno bio kanjavan.


Odmazda je neumoljivo stizala sa Zalazja, a granate su padale s neuobiajenom preciznou, sa poetkom svake, ma i najmanje arke i dugo nakon to zavri. to je granatiranje bilo ee i intenzivnije, slutili smo da je njihov gubitak bio tei, a srebreniki mladii blie ostvarenju svojih planova.

Ali, mirni dani su bili gori, uvijek donosei vie rtava. Padala je jedna, najvie dvije granate za cijeli dan, kao po pravilu tamo gdje je guva bila najvea, kuda su ljudi milili na iscrpljujuoj vrelini. Cjelodnevna tiina otupila bi njihove reflekse i ginuli su, sluajno stojei na ulazu u zgradu, zadravajuci se jo trenutak da doviknu i pozdrave poznanika preko puta, priajui glasno da ne uju huk koji se priblizavao, vjerujui da toga dana, eto, sve izgleda kao da ne bi trebalo biti rata.

Ujutro 30. jula 1992. snage iz Srebrenice napale su selo. Skoro svi koji su mogli nositi puku, a pritom je i imali, krenuli su na Zalazje. Krajem dana, pepeo na zgaritima kua bio je hladan. Selo je napadnuto sa svih strana, a putevi presjeeni. Iz Zalazja se moglo izai, ali ne i ui: pomo koja se uputila, nije prola dalje od zasjede postavljene na putu nekoliko kilometara od sela.



40


Naser Ori, kasnije sam saznao, lake je ranjen tokom te akcije, runom bombom, koju je na njega bacio srpski vojnik dok se spremao da ue u jednu od kua u selu iz kojeg je otvarana vatra. Ori i nekoliko njegovih vojnika su ve bili pretraili prizemlje i spremali se iz prizemlja pretrati na sprat, kada se niz stubite dokotrljala runa bomba, tano meu njegove noge.

Manje obuen, spretan ili hladnokrvan ovjek ne bi preivio, padajui kao rtva sopstvenog straha. On se, pak, istog trenutka bacio unatrag, prema ulazu u kuu i dok se jo kotrljao, bomba je eksplodirala razasipajui stotine elinih kuglica. Vea bomba ubila bi ne samo njega, nego i njegove prijatelje koji su proli sa malo teim ranama.

Ime tog seoceta urezat e nam se u sjeanje i po dogaaju koji se u zbio nekoliko mjeseci kasnije, na najmraniji dan tokom tri godine koliko je enklava postojala, tako mraan da se inilo kako uope nije svanulo. etrdesetak vojnika, na elu sa njihovim zapovjednikom Akifom Ustiem, masakrirani su ulazu u naputeno selo, na mjestu gdje put iz ume izlazi na proplanak po kojem su razbacane kue.

Pronaen je samo kamion pun rupa od metaka i ugruane krvi, pramenova kose slijepljenih krvlju i komadia kostiju. Srbi su na njih pucali iz pravoslavnog groblja sa obiju strana vijugavog puta. Niko iz kamiona nije imao vremena uzvratiti vatru, ispaliti jedan jedini metak, za tili as bili su spreni vrelim olovom. Njihovi leevi nisu pronaeni nakon to su prvi vojnici stigli u pomo, nadajui se da bar jo neko prua otpor. Bio je to najvei gubitak koji su srebrenike snage ikad pretrpjele. Kada su poslije mjesec dana razmijenjeni, njihovi leevi bili su unakaeni, obezglavljeni tako da su ih familije prepoznavale samo po uniformama.


Srbi su su tokom zime 1993., nekoliko puta pokuavali da vrate selo, jednom im je nakratko i uspjelo, ali do demilitarizacije, Zalazje je ostalo u sve manjoj enklavi. U tom selu bili su kljuevi za ulaz u grad. Nakon demilitarizacije, kanadske snage su na nekadanjoj liniji razgranienja postavile jednu od svojih osmatranica i tu ostale sve do odlaska u zimu 1994. Holandski bataljon je odmah po dolasku, napustio mjesto iako je bio skoro pet puta brojniji i bolje opremljen od kanadskog kontingenta.

Nakon manje od pola godine, srpski vojnici uli su u prazne bosanske rovove, uzimajui u prividnom miru, pored hladnih i nezainteresiranih holandskih vojnika, ono to nisu mogli u ratu.




41

Bio je ve esti mjesec opsade: bili smo na ivici izdrljivosti, svaki naredni dan pomjerali granice za koje se jo juer mislilo da su krajnje. Budili smo se bijedni, u hladnim sobama sa najlonom na prozorima, na okna su bila sloena drva koja su pruala zatitu od rapnela granata; budili smo se izgladnjeli i uljivi, bez elje, mnogo ee snage da se pomjerimo; bez porodica, sami i naputeni, ponieni, silovane prolosti i zaklane budunosti, poraene i porazne sadasnjosti; i neto se slomilo.

Protekle mjesece smo preivljavali naputajui enklavu i idui po hranu, kriom nou posjeivali spaljene kue i ugaene njive; neto se slomilo i bez razmijenjene rijei, u zraku se osjetila odluka da se to okona. Ljudi su umirali kao tati, nosei na mravim leima vree ita. Bilo je u toj smrti neto tako degradirajue, prvo su pretvoreni u posljednje lopove, one koje obijaju salae, a onda ubijeni.

Smrt od granate bila je brza, bez patnje, tijelo bi za jedan asak bilo raskomadano, koa izderana, kosti polomljene. Oni su satima leali i krvarili na umskim putevima previjajui se, prije nego to bi pustili duu.

U striktno vojnom smislu enklava je i dalje bila slabija, imala nesrazmjerno manje oruja. Tih zimskih mjeseci dobila je i jedno sasvim novo oruje, neto za to niko drugi, osim nas nije znao: gnjev. Pokuljao je nakon svega i poruio brane obzira i morala, dvije stvari koje prve stradaju u ratu, dvije osobine koje rtva prvo izgubi ili ih se oslobodi jer su se isprijeile izmeu nje i ivota.

Enklava se poela iriti kao mrlja mastila, po nekom sopstvenom rezonu i pravilima: nije u tome bilo nikakvog smisla i plana, dogaaji su nas pretekli i postali vei od samih aktera. Da li zbog toga ili uprkos tome, u borbama koje e se voditi od decembra 1992. do februara naredne godine srpski vojnici nisu imali nikakvih izgleda. Prvi put su za protivnike imali ljude kojima su tui ivoti bili vaniji od sopstvenih.

Ne znam da li je i koliko meu srebrenikim vojnicima bilo tako tipinih za svaki rat, usamljenika bez igdje ikoga na ovom svijetu, koji su lijegali i ustajali sa eljom da i sami brzo odu na onaj, ubijali hladno, proraunato, naplaujui dug i brinuli se da svaki novi bude isplaen.

Ali, pouzdano znam da je mnogo je vie bilo drugih, takoer tipinih, oeva i mueva, obinih ljudi koji su shvatili da vie ne mogu i nemaju kamo bjeati, da svoju djecu vie ne mogu izloiti ponienju da roditelje gledaju kako plau i jo jednom prte torbe i idu negdje gdje ranije nisu bili, ne znajui tano gdje, ali znajui da nee biti dobrodoli. Oni su ratovali da prehrane familije, govoreci sebi i drugima, `Ma nek poginem!, u borbu kretali sa sjekirom ili vilama na ramenu, bez iijeg poziva.


Ako su prvi postojali, onda se bijes u njima do tada morao skameniti, otvrdnuti i oni su se morali okameniti s njim. Drugi su bili glasni, njihovi ratni poklii bili su upueni njima samima vie nego neprijateljima. Bilo je meu njima i marginalaca, tipova koje je rat izbacio iz koloteine njihovog prijeratnog neprimjetnog postojanja i koji su oruje koristili da nadomjeste sve proputene prilike. Ali, i jednima i drugima i treima taj rat bio je nametnut i oni su se ponaali ba tako.

Bili su najudnija vojska koja je ikad postojala, a arenilo uniformi, oznaka i grbova govorilo je najvie o tome kako je nastala.




42

Zima je te godine dola rano i bila surovija nego ikad prije ili poslije. Hladnoa i glad koja paralizira, uzimali su danak vei nego granate. Groblja su rasla, a kad je na starim ponestalo mjesta, napravljena su nova. Svjee humke nicale su svaki dan, a uma drvenih niana je rasla. Navikli smo se na umiranje, ljudi su nestajali, gledali smo na to kao na jedno od opih mjesta ukupnog uasa i hladno primali vijesti da je neko koga smo znali, juer se vidjeli s njim, ubijen.

Hrane, oko koje se vrtilo sve, ama ba sve u Srebrenici bilo je dovoljno u selima u dolini Drine. Ta sela sada su bila pusta, njihovi prijeratni itelji pobijeni u aprilu i maju te godine ili prognani, mnogi od njih u Srebrenicu, ali trebalo je biti brz i pretei mrazeve koji su unitavali neobrane usjeve.

Sredinom decembra nepregledne mase ljudi pohrlile su za vojnicima koji su se uputili u tom pravcu. Hiljade nenaoruanih dobrovoljaca pridruile su im se, nosei municiju i hranu za njih. Kao i obino, nisu napadali najjaa srpska uporita. Snage iz enklve su ih, tedei ljude naprosto zaobilazile, presjecajui puteve i ostavljajui ih u poluokruenju; veze sa drugim mjestima bile bi prekinute, a Srbima otvoren prolaz kojim su se mogli otii - samo vani.

Tako je bilo i ovaj put: rudnik u Sasama, naoko neosvojivo utvrenje, je izbjegnut. Umjesto toga, vojnici su bili skoncentrisani oko ranjivog i nebranjenog puta izmeu Bratunca i rudnika. Od dvije skupine ubaene iza srpskih poloaja, jedna je imala tei i vaniji zadatak da sprijei srpski pokuaj da priteknu u pomo napadnutim ciljevima, a druga da ih iznenadi napadajui ih iz pravca iz kojeg su oekivali pomo.


U gradu koji je odjednom opustio, jo malo se prialo o predstojeim borbama, a onda je zavladala tiina iekivanja. Niko pouzdano nije znao ta se deava, iz daljine, daleko iza brda uo se potmuli tutanj artiljerije, ali vijesti nije bilo. Poslije tri dana utihnuli su i topovi, sa fronta su poeli stizati kuriri, a novosti curiti.

Poraenim srpskim snagama preostalo je jo samo da napuste Sase, i cijelo je podruje skoro da ulaza u Bratunac bilo vrsto u rukama naih snaga. Oni su to i uinili: shvativi da pomo nee stii, temeljito su unitili sve to nisu mogli ponijeti. Najtee borbe voene su prvog dana: i jedni i drugi nevini bliskoj borbi, vojnici su se meusobno toliko izmjeali, da su u nekim trenucima ne znajui jedni za druge bili u istim kuama.

Mjesto u kojem je postavljena zasjeda bilo je pravo ravniarsko selo: kue su u Voljavici bile velike i tvrde, gusto poredane sa obje strane puta. Najvei, skoro svi, vojnici u zasjedi bili su ba odatle, poznavali svaki grm, svaku preicu izmeu prostranih dvorista, i svaki bun du obala male rjeice koja je kroz selo proticala i srpski vojnici, koje bi tamo gdje su to najmanje oekivali doekala vatra, bili su izgubljeni.

Prevagu na njihovu tetu, barem prema onome to mi je isprialo nekoliko uesnika tih borbi, donijela je izmeu ostalih stvari i poetna zabuna koju je izazvao Almas H., jedan od tri profesionalna oficira u Srebrenici. On je radio- stanicom zarobljenom u prvom srpskom naletu, skinutom sa ubijenog srpskog oficira, navodio njegove ljude tamo odakle se nisu mogli izvui, a oni su prevaru shvatali tek kada bi bilo prekasno.

I on sam e poginuti u potonjim borbama u Skelanima, ali ta pria nikad nee dobiti svoj epilog. Navodno je jo bio iv kada su ga Srbi pronali u ruevinama



43

zarobljenog ispod zidova sruenih u srpskom kontranapadu i odveli u zarobljenitvo. Njegovi roditelji i danas bezuspjeno obijaju pragove raznih humanitarnih organizacija i komisija za nestale pokuavajui da saznaju ta se zaista desilo s njim.


Srbi su se i drugog i treeg dana probali probiti do Sasa, ali su opet zaustavljeni u Voljavici. Na rijeici koja je dijelila selo ukopali su se pripadnici najgladnije vojske na svijetu i nisu imali namjeru popustiti. Odatle, pa sve do Bratunca nije uope bilo srpske odbrane, ali napad nije nastavljen.

Srpsko stanovnitvo u gradu i okolnim selima zahvatila je panika, most na granici sa Srbijom bio je zakren ljudima koji su bjeali u automobilima, traktorima, kamionima, pjeice, nosei sve to mogu sa sobom. Izvjetaji srpskog radija sa Pala koji sam tih dana sluao sa strau - uvjeren da u znati prepoznati poraz u tome kako su formulirali vijesti - vrvjeli su terminima kao to su Alijini falangisti, mudahedini, Arapi. Kao i uvijek u ovakvim situacijama, njihova verzija toka dogaaja bila je drugaija do neprepoznatljivosti.

Srbi su bjeali, a u Srebrenici su svi bili opijeni time, otvoreno likovali, vjerovali da su, po prvi put, Srbi dobili ono to su i zasluili. Vijesti koje smo sluali, o pokolju civila, pratili smo sa zluradou.

ak i da nismo mislili da je to srpska propaganda, nai su poloaji bili toliko drugaiji da smo ak i zloin drugaije definirali. Radije smo vjerovali onima koji su uestvovali u borbi o tome kako su kada je selo napadnuto rano ujutro, civili istrali iz kua mjeajui se sa naim vojnicima i civilima. U toj mjeri, kau oni s kojima sam ja razgovarao, da je bilo nemogue napraviti razliku izmeu srpskih vojnika, koji su pucali iz kua; naih vojnika koji su te kue napadali; srpskih civila koji su iz njih istravali; naih civila koji su upadali u kue dok je pucnjava jo trajala.


Ali, i to se prialo samo da bi se imalo priati o neemu, bez ikakvih simpatija za pobijene, bez tona samilosti i suosjeanja u glasu. ta god da bilo, bila je to mrlja na pobjedi inae istoj kao suza.

Bio je to i pouzdan znak da smo sve sliniji Srbima, da sve vie postajemo oni, odnosno ono to bi oni eljeli da postanemo. Moda se to dogodilo ranije nego to je bilo ko oekivao, ali neminovno je bilo da rtva, ali to je samo moje miljenje, u ovim okolnostima, pone liiti na krvnika. Tada se nismo pretjerano bavili tim pitanjem: hrane je bilo i mogli smo narednih mjesec dana mirno spavati.

U januaru je srebrenika komanda - ime iza kojeg se krilo nekoliko ljudi sa razliitim miljenjem i interesima, ali priblino istim brojem naoruanih ljudi donijela odluku da napadne Kravicu. Jedino je to selo, p

28-08-2008 at 15:24 | Ukljui u odgovor
cupo
Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 21-10-2003
Odgovori: 24024
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim

preostalo na putu izmedju Srebrenice i Konjevi Polja i Cerske dva mjesta u drugoj enklavi u tom dijelu zemlje; u Cerskoj je bilo mnogo vie hrane nego u Srebrenici, i trebalo je nekako spojiti te dvije posude. Do tada se iz jednog u drugo mjesto putovalo umskim stazama, ali se ni one nisu uvijek mogle koristiti zbog brojnih zasjeda.


Bosanski Srbi, bar oni u seoskim podrujima, imaju obiaj da na boinu no ispred kue ostave komad peenice: ako se do ujutro smrzne godina e biti dobra, u protivnom - ne. Mraz je bio straan tog jutra u Kravici, ruke su se lijepile za cijevi oruja, ali peenica se nije smrznula.



44


"Muslimanske snage iz Srebrenice, otvarajui vatru iz pjeadijskog naoruanja, ule su juer u Kravicu", izvjestio je srpski radio. Bila je to neuobiajeno hladna vijest, koja je manje ili vie tano saimala ono to se dogodilo na bozino jutro, 7. januara 1993. Nije bilo nita iz onog zapaljivog rijenika, nije bilo pomena mudahedinima, artiljerijskim napadima, nita iz svakidanjeg repertoara srpske propagande.


inilo se da srpski oficiri nikako ne uspijevaju da shvate kako njihovi protivnici stalno primjenjuju jedan te isti ablon, tek ga prilagoavajui okolnostima. Ili, ako ga shvataju, da ne mogu pronai pravi odgovor, jer su ponovo goreli kamioni upueni ka napadnutom selu, koje je mnogo lake nego to se to oekivalo bilo pregaeno.

Mnogi seljani, koji se nisu uspjeli izvui na vrijeme, skrivali su se satima nakon to su borbe za selo bile okonane. Otkriveni u pljaki koja je usljedila bjeali bi, pucajui po pijanim vojnicima, koje je izgladnjele, ljivovica brzo obarala. Jedan takav, bacajui runu bombu ubio je sedmoricu vojnika okupljenih oko kace rakije.


Srebreniki civili su, ulazei u tue kue, podrume i ostave, nailazili na te oajnike, koji su znali da nemaju izlaza i bili utoliko opasniji. I jedni i drugi su ginuli tu: ni jedne ni druge niko nije pomicao, ostavljani su da truhnu, niko se nije obazirao na truhle leeve koji su leali du puta i izmeu kua.

Danima poslije napada ene i mukarci iz Srebrenice i Cerske vraali su se u Kravicu, nosei sve to se moglo upotrebiti. Selo je bilo temeljito rastureno: sve muslimanske kue davno su bile opljakane ili spaljene, a sada i srpske. Nita nije sauvano: uzimali su i ono to je bilo sasvim nepotrebno, upali kablove iz zidova, prozore, skidali crijep, na konjska kola tovarili drvene krovne kontrukcije. Nakon to su ostali samo goli zidovi, opaljeni vatrom, sa tragovim ai po kojoj se uhvatila tanka kora leda, mjetani susjednih sela su u dokolici ruili su i njih, obarali ih ekiima i satima, strpljivo, istili ciglu, odvlaei ak i nju.

Bio je to vrhunac neega to su Srbi od samog poetka doivjeli ne kao gubitak, nego ponienje. Njihov osjeaj sigurnosti, odnosno nadmoi, bio je rasturen u paramparad. Prognani iz svojih domova na Boi, kao mi osam mjeseci ranije, na Bajram, iza njih kao i iza nas su ostale bogate i nenaete trpeze. Kruh je jo bio vru kada su prvi meci zazvidali iznad sela.

Slike iz prolog mjeseca su se ponavljale: prelazi u Srbiju zakreni civilima, izmjeani mukarci koji su odbacili oruje sa enama i djecom, svi u bezglavom bijegu. Novi val panike zahvatio je i zaprepateno gradsko stanovnitvo. Bratunac je bio naputen. Nastupio je udan mir. Front je bio tih, srpska artiljerija umukla, dovikivanje izmeu rovova prestalo. I jedni i drugi su ekali. Jedni sa zebnjom, drugi puni vjere. Jedne je tiina plaila, druge umirivala. Jedni su razmiljali o grijesima, drugi o nepravdama.


Srebrenica je nakratko preselila na ulice, izmamljena krtim zimskim suncem i primirjem; ulice su ponovo bile pune ljudi i svi su na umu imali isto, zaareni pogledi bili upereni ka Bratuncu. Tada, i nikad poslije sam poelio da se vratim kui, tada je jo bilo izgleda da pokrpimo ono to je ostalo od naih ivota, tada sam jo djeije naivno mislio da u konano zavriti srednju kolu i upisati fakultet i sustii sopstveni ivot, jer zaboga, rat ne moe trajati dugo nakon toga.



45

Ali, i ovaj put, zagluenog agorom opih oekivanja, koja se nisu mnogo ili nimalo razlikovala od mojih, rat e me iznenaditi.

U takvoj atmosferi, krajem januara odrano je nestrpljivo oekivano ratno vijeanje, koje je inae odravano uoi svake operacije. Nijedan prije ili poslije nije privukao takvu panju. Ni od jednog se nije oekivalo vie, nijedan nas nije razoarao i kotao vie. Najradoznaliji, a priznajem da sam bio meu njima od ranog jutra su etkali ispred taba, poto se nisu mogli zadravati jer bi to bilo previe upadljivo.


eljan da budem tu i saznam ishod, nisam obraao panju na mraz koji mi je stezao stopala u napuklim cipelama, a tijelo ispod tanane jakne koilo od zime. Sastanak, oigledno muan trajao je satima. Izlazili su jedan za drugim, osmjehujui se zadovoljno ili ozbiljni i namrteni. Zadnji je iz zgrade izaao, na brzinu uao u auto, kao da ne eli da se suoi sa pogledima punim pitanja, Naser Ori. Premda je formalno bio komandant, on je prema svemu to sam uspio saznati o meusobnim odnosima unutar te vrlo arolike grupe ljudi bio prvi meu jednakima i odluke, kakva je bila ona zbog koje su se jutros svi sastali, nije mogao donositi sam.


Istraujui ta se dogodilo na tom sastanku, saznao sam da je Ori, ostao u manjini traei da ovaj put svi zajedno, napadnu Bratunac koji je bio potpuno prazan i nebranjen. Meutim, ostali komandanti naroito oni iz junog dijela enklave usprotivili su se tome, i naprosto ga ucjenili. Kazali su mu da e oni uestvovati samo u napadu na srpske ploaje juno od enklave. Bratunac ih nije zanimao, jer bi sa oslobaanjem prvog grada u dolini Drine, na samoj granici sa Srbijom, tok rata bio nepovratno izmjenjen. To bi, pak, dovelo u opasnost njihove male feude. I tako je donesena odluka da svi zajedno napadnu Skelane.

Skelani su bili na samoj granici, od Srbije ih je dijelio samo kratki most preko Drine, nekih etrdeset kilometara udaljeni od Srebrenice; to mjesto bilo je znaajno i zbog hidrocentrale u Bajinoj Bati mjesta prekoputa, na desnoj obali Drine.


Krajem 1992. nekoliko bosanskih vojnika se uspjelo probiti do mosta u nakani da ga dignu u zrak u naivnom vjerovanju da e tako barem nakratko prekinuti pomo koja je Srbima stizala otuda, ali ih je straa na mostu otkrila i prije nego to su postavili eksploziv. Skaui u hladnu rijeku, za dlaku su izbjegli pad u zarobljenitvo. I jedni i drugi ponaali su se otada kao da su zadovoljni onim to imaju. Srbi su nastavili u pravilnim vremenskim razmacima, a kako je vrijeme odmicalo sve ee i preciznije gaati sela na junom rubu enklave, ali se uglavnom na tome sve zavravalo.


Kao to se i dalo predvidjeti, upad u Skelane je zavrio katastrofalno. Bio je to prvi ratni neuspjeh i trenutak koji je oznaio preokret. Nekoliko minobacakih granata palo je i na srbijansku stranu rijeke, sluajno ili namjerno, to je bio povod, koji istina nije morao ni postojati, da se jugoslovenska vojska pokrene i pree granicu. Tenkovi sa brane hidrocentrale gaali su padine iznad Skelana, temeljito i precizno razvaljujui kue u kojima su bili bosanski vojnici, jednu po jednu.

Oni su se ranije povukli, ne mogavi da se zadre u uskoj dolini rijeke, uz teke gubitke i ostavljajui iza sebe ranjene i mrtve suborce. Borbe su potrajale do u no, kada su se pod njenom zatitom, napadai povukli.




46

Naredno jutro, Srbi su u Skelanima temeljito pretresali jueranje ruevine. Ispod maltera i krea izvlaili su leeve i bespomone, teko ranjene da bi ih dotukli metkom u potiljak.

Za to vrijeme civili iz Srebrenice su pretresali, zavirujui ispod svakog kamenia, sela u okolini Skelana koja su u borbama dan ranije bosanske snage uspjele zadrati. aure ispaljenih granata bile su razbacane posvuda, topovi, svi bez zatvaraa koje su srpski vojnici odnijeli sa sobom, stajali su neupotrebljivi, ukopani u duboke rovove. Ispred prodavnice sa reetkama na prozorima po blatu razasute stotine srpskih, odnosno jugoslovenskih novanica sa mnogo nula i dvoglavim orlom.

Ljudi su pristizali svakog asa i davali se na posao, ulazei, ko zna koji po redu, u obijene kue, a onda slijeui ramenima izlazili razoarani. Neki su kretali dalje, u druga sela, drugi, malobrojni se zadravali tu, nadajui se da e pronai neto to je svima promaklo ili previe umorni da krenu dalje.

Povelika skupina vojnika jo uvijek umorno leala pored puta, sa orujem sloenim na gomili malo dalje od njih i ekala kamione koji e ih odvesti natrag u grad. Njima se ovaj prizor gadio, mnogi su juer izgubili najbolje prijatelje, nisu ih stigli ni oaliti, a evo ovdje, na njihove oi ljudi su pljakali ovo bezimeno selo, ne obzirui se na to. Njihovi drugovi bili su u bolnici prepunoj ranjenika, bez izgleda da preive, ali niko nije mislio na njih. Leali su na mokroj zemlji, rezignirani, nadajui se da e kamion stii prije nego to izgube strpljenje.

Ono to se zbilo u Skelanima bila je najava naeg kraja, koliko neprihvatljivog, toliko i neizbjenog. Oigledno smo u nekom trenutku izgubili osjeaj za iri znaaj onog to inimo, ne shvatajui da smo postali tumor koji se opasno proirio i zato mora biti uklonjen. U naredna dva mjeseca, Srbi su povratili svaki pedalj teritorije, polako, ali sve vre steui obru oko enklave. Uskoro je krenula i njihova zimska ofanziva, padali su zaredom Cerska i Konjevi Polje, pala je i Kravica, sela oko Skelana, a njihove snage bile su sve blie samom gradu.


47

inilo se da je doao kraj. Moj komija, inae plaljiv ovjek, stajao je na vratima, nabrzinu odjeven, s nekom udnom ubarom na glavi, vrsto steui karabin i sluajui huk pucnjave koja se sa oblinjih brda slijegala u grad udarajui u brda na drugoj strani uske kotline i vracajui se natrag sve dok ne bi iezla. A onda bi naiao sljedei talas. Imao sam neto vie od 17 godina, sjedio u podrumu i itao Machiavellijevog Vladara, tek povremeno izlazei u hodnik do ulaznih vrata da bih nezainteresirano provirio vani.

Granate su zasipale grad, ali sam vrsto vjerovao da nikad neu morati upotrijebiti zvaljaj sa hranom i odjeom koje je nena spremila za sluaj da ivot budem morao spaavati bjeei pred Srbima kroz ume ka Tuzli. Bio je 16. april 1993. i na Pribievcu, brdu iznad Srebrenice, vodile su se odsudne borbe za grad, ovaj put doslovce. Kasnije u saznati da je tog dana grad odbranila nekolicina mladia, neki od njih tek neto stariji od mene, preostalih od par hiljada onih koji su se prethodnu no okupili i skoro svi se razbjeali pred srpskim tenkovima. Srebrenica tog dana nije pala.

Narednog dana stigao je ne tako veliki konvoj, koji e zauvijek promijeniti historiju ovog gradia. Nekoliko desetina zelenih kamiona i bijelih transportera sa kojih su se vijorile kanadske zastave zaustavili su se jedan iza drugog u glavnoj gradskoj ulici. Stanovnitvu su bili bar onoliko zanimljivi kao i ovi njima, oko njih su se okupile hiljade ljudi i svaki je htio dodirnuti nekog u vreastoj uniformi, sa plavim ljemom na glavi, vjerujui da se radi o spasiteljima.

Bio je to bolno logian kraj inae neloginog opstanka jedne od tri bosanske enklave.


Kraj je doao te zime. Kada su odbijeni i posljednji srpski napadi, povrina ostatka slobodne teritorije je bila negdje oko 140 kvadratnih kilometara. Srpski vojnici mogli su se golim okom vidjeti na brdima oko grada, sa glavnog gradskog trga smo gledali kako se postrojavaju, smijenjuju na poloajima, a oni bi ponekad pucali iznad nas, bez obzira na plavce koji su u naredne dvije godine samo uredno biljeili svako krenje primirja.

Otada smo mogli izai samo nekoliko kilometara izvan grada ka jugu enklave, uvijek pazei da smo dovoljno daleko od linije razdvajanja jer su srpski vojnici esto upadali unutra, zarobljavajui ljude ili pucali.

Fikret C. je mjesec dana ranije sjedio u svom bunkeru i promatrao srpske poloaje na Zalazju. Odjeknula je eksplozija i on je odmah pomislio da se radi o jo jednom napadu. Kada se primaknuo barikadi, drvetu oborenom nasred puta i nekoliko paljivo skrivenih protivoklopnih mina, vidio je bijeli transporter koji se dimio. U drugom transporteru u koloni nalazio se tadanji glavnokomandujui UNPROFOR-a, general Philipe Morillon.

Nasreu, nije bilo rtava. Barikada je raiena i general je mogao krenuti u grad, koji se nalazio desetak kilometara dalje, a vojnici su ostali da se ude njegovom iznenadnom dolasku. Morillon je nekoliko dana pokuavao ui u grad, ali Srbi su ga uvijek spreavali u tome, zadrzavajui ga, laui mu da je most na glavnom putu uniten Na kraju su mu pokazali okolni put, na kojem ga niko nije oekivao i gdje je imao mnogo vee izglede da pogine nego da zaista prodre kroz opsadu.






48

Na samom ulazu u grad na ulicama su spavale hiljade ljudi, gorjele su vatre na kojima su ispod tmurnog neba prognanici iz Cerske kuhali posljednje ostatke hrane urno sakupljene prije bijega, gurali se ispod nagorjelih zidova suterena u zgradama. Dan poslije na istom mjestu osvanuo je crvenom bojom nevjeto ispisani transparent, napisan na kartonu, uspravan kao kakav saobraajni znak:

Welcome to the biggest concentration camp in the world. Morillon se sastao sa predsjednikom opine, njegovim zamjenikom i naelnikom taba. Spavao je u zgradi pote, na podu, zavijen u vreu za spavanje, a sa Sarajevom je komunicirao obinom, radioamaterskom vezom. Koliko je planirao ostati u gradu, znao je samo on.

Meutim, tih dana je dao gomilu obeanja i svi smo osjeali kako se blii as kada e sjedi general napustiti grad. U to vrijeme bi to bila osuda na smrt za sve nas.

Bilo je previe rano tog jutra da bi zvonjava poljskog telefona u kancelariji tadanjeg predsjednika opinske vlade, Hamdije Fejzia (u gradu je funkcionisala telefonska mrea postavljena za najvanije ustanove - bolnicu, tab, opinu, policiju) slutila na dobro. S druge strane bio je jedan od potanskih radnika, koji je uspanieno javljao da su vojnici iz generalove pratnje upalili transportere i da se kolona sprema na polazak. Masa koja je prethodnu no prespavala na ulici ve se znatieljno poela sakupljati oko zgrade.

Fejzi se brzo bacio na posao, organizirajui spontane demonstracije koje e Morillona zadrati u gradu, pozivajui narod da stojei pred potom sprijei odlazak grupice ljudi od ijeg je prisustva, po naem najdubljem ubjeenju, zavisila sudbina grada. Generalova reakcija je bila neoekivana: popeo se na krov zgrade i izvjesio plavu zastavu Ujedinjenih nacija. Neispavana, umorna, prljava i najveim dijelom neuka publika teko da je mogla slutiti da se pred njihovim oima odvija historija.


Morillon e kasnije napustiti grad, ovaj put sporazumno, ostavljajui iza sebe vojnu pratnju i jedan tim vojnih promatraa UN-a, obeavajui da e se vratiti u Srebrenicu. Kanadski vojni promatra je nekoliko sedmica potom u svijet poslao jednu od najvanijih vijesti cijelog rata: avioni koji su polijetali iz Srbije sa aerodroma na Tari, bombardovali su Srebrenicu.

Nije to bio kraj muka, srpski napadi nisu jenjavali, oko stotinu ljudi poginulo je na kolskom igralitu u Srebrenici u samo jednom artiljerijskom napadu na grad; iz transportera zbunjenih i prepadnutih kanadskih vojnika, dok su ranjenike izlomljenih udova vozili u bolnicu, putem se cijedila krv. Pojavio se i jo jedan strani novinar, freelancer iz Njemake, koji je u grad doao pjeice iz Tuzle, kroz ume pod srpskom kontrolom i snjene smetove. Doao je skupa sa Senadom Aliem, mladiem roenim u Srebrenici, koji ga je sreo u Tuzli i nagovorio da pou ka enklavi.

Jednog od narednih dana, Senad je, pomalo uparaen, ispod zelene beretke i iza Ray Ban naoala, odjeven u besprijekorno istu uniformu amerike vojske, stajao u dvoritu pote razgledajui okolinu. Jedan od mladia iz mase, ve ustaljene oko zgrade, htijui isprobati svoje znanje engleskog, dozvao ga je preko bodljikave ice i mucajui upitao:

- Excuse me, where are you from?

- From Srebrenica, odgovorio je Senad hladnokrvno.




49

- Nemoj zajebavat!, iznenaeno je odvratio njegov sugovornik, koji e ubrzo i sam postati prevodilac snaga UN-a u enklavi.

Kada je zaustavljen i taj, posljednji napad, a moj komija svoj neupotrijebljen, ist i od glancanja sjajan karabin ponovo zamotao u nauljene krpe i vratio u podrum, poelo je novo poglavlje u ivotu grada. Ono nee trajati dugo i obiljeit e ga preivljavanje. Desetine hiljada ljudi su narednih neto vie od dvije godine opstajali izmeu rijetkih i sve slabijih isporuka humanitarne pomoi na jednoj i verca sa UN-ovim ukrajinskim bataljonom u epi i Srbima iz okruenja na drugoj strani, izmeu svakodnevne opasnosti koja je prijetila sa okolnih brda i borbi za vlast voenih u samom gradu, u obruu koji je ipak nudio sigurnost na izvjesno vrijeme.



50

Dok se, u vrelo ljetno podne vozimo ka Srebrenici, u julu 2000. godine, na jo jednu komemoraciju u jednom od stotinu autobusa koji tamo voze ostatke razorenih familija, susret sa jednom enom trznuo me iz zanesenosti poslom meu stotinama novinara koji trae lica za kamere i imena za citate za svoja sutranja izdanja.


Eto, sine, zna kako je moj Juso poginuo, na Baljkovici, a Omer je ostao u Potoarima, odnio tetki torbe, ne bi on ostao tamo, on bi krenuo s Jusom, pa ta bude... Ovako ja i edo sad nekako ivimo, on neto radi, mora... da samo zna kako je Jusin sin porastao, ovoliki, a isti on... dolazio nam je Almir esto dok nije otiao u Ameriku, izgrlio bi ga, izljubio, doi i ti...

Malu, skoro istopljenu i nevidljivu u sjeditu, sluam je i svaka njena rije me dira dublje od smrti. Ona je majka mrtvog prijatelja, jedna od hiljada ena iji pogled teko podnosim. Njen me pogled zakovao, i u njemu kao da vidim samrtne muke djeaka s kojim sam se nekad igrao lopte u istoj ekipi i kupao na Drini, a onda tukao do krvi kad bi on, kao najstariji u raji, traio bespogovornu poslunost. Poznavao sam ga cijeli ivot, bio je nekoliko godina stariji od mene i u djetinjstvu se nismo ba trpjeli.

Ali, u ratu, za vrlo kratko vrijeme Juso Cvrk se iz jednog od djeaka u porodici sa mnogo djece koja je ivjela u komiluku, preobrazio u heroja. Ne u ivotinju, kako se esto znalo deavati, nego u pravog, istina samo mog heroja. Na frontu, u borbi, nije znao za strah; kod kue bio bi isti onaj veseli djeak, ne previe svjestan toga da je morao prerano odrasti. Otra, plava kosa, padala mu je u oi i znatan dio vremena posveivao je tome da je podigne iznad ela.

Ali, kako je vrijeme odmicalo i crte na njegovom, do juer djeijem licu, su postajale sve tvre - on sam je otvrdnuo, nekad sam se plaio da me nee prepoznati, nee htjeti prepoznati, kad se sretnemo na ulici. On bi to, uvijek, bez izuzetka uinio. Stao bi tako na ulici, vidno umoran, izgrebanog i pjegavog lica, dok je iza njegovih lea virio vrh cijevi runog bacaa i kompleta punjenja sa tri granate. Ponekad bi na leima bio i ruksak sa hranom; izdravao je mlaeg brata i pomagao starijem, koji se oenio pred poetak rata, da preivi.

Samo mi je jednom, kada smo se sreli na ulici, kratko i u prolazu rekao: Pet. Znao sam da misli na broj srpskih transportera i tenkova koje je unitio. Unitio je pogrena, statistika rijec - on ih je zapalio, skrho, sroko. Poznavao sam ga dovoljno da znam da nije uivao u ubijanju, da nikad iza eljezne mase nije htio vidjeti ljude; on se veselio svaki put kad bi vidio da se metal topi pri susretu sa projektilom. Transporter je u njegovim oima imao svoj, odvojen ivot, koji je trebalo prekinuti, da bi desetine, moda i stotine ljudi, njemu bliskih nastavile da ive. I nije se libio pritisnuti okida.

Cijeli rat, odnosno do aprila 1993., kada je morao odloiti oruje bio je u skupini mladia, njegove dobi ili neto starijim od njega; na poetku rata su sedmicama odbijali napustiti sela na obodu Srebrenice i premda su bili loe opremljeni, odravali su iluziju o otporu pred nastupajuim srpskim snagama. Njihove operacije, koliko god male i nevane bile, onoliko koliko su unosile pometnju u redove srpskih snaga, izvedene tamo gdje ih najmanje oekuju, odravale su meu stanovnicima enklave ustvari nadu da je mogue sauvati bilo kakav oblik ljudskog dostojanstva, ak i u tim uvjetima. Oni nisu vodili rat protiv Srba, nego su naplaivali budue raune, borei se za sva predstojea ljeta na obalama rijeke koja su im oduzeli, sve djevojke koje nee moi poljubiti, svu svoju djecu s kojom



51

nee proetati u sumrak dana glavnom gradskom ulicom; ali, rat je i na njima ostavljao svoji krvavi i surovi trag.

Kako se skupina uveavala i bila sve ubojitija, srpski vojnici u okolnim utvrenjima nikad nisu bili sigurni hoe li njihova smjena doi, da li dobiti zalihe municije ili hrane te nedjelje ili e opet negdje na putu zatei gomilu sklupanih leeva i od krvi umrljanog elika. Bili su sve ubojitiji, iskusniji, znali su ta hoe i kako da do toga dou, zapoinjui neki novi i drugi rat, koji je sve vie liio na podsjeanje dojueranjih komija na to koliko su nas ustvari izdali. I da nas naprosto nee pobiti sve. Sluajui prie o njihovim upadima iza linije fronta, mogao sam sebi predoiti gdje su tano bili, kuda su doli, kroz ije su dvorite morali proi, kao da su prolazei tuda htjeli utabati zajednike uspomene; sluajui ili priajui o tome nisam jednom osjetio onu vrstu uzbuenja kao da sam i sam uestvovao u njihovim poduhvatima.

Prvi je pao njihov komandir. To bio je tih ovjek, skoro neprimjetan prije rata; radio je kao elektriar, a u slobodno vrijeme bio trener jednog od lokalnih fudbalskih klubova iz zonske lige. Kada je rat poeo i u njemu se neto slomilo, nadvladao je onaj mrani osjeaj za pravdu. U vrijeme kada je vladala opa zabuna i svi mukarci se krili u umama nadajui se da e tako spasiti sela od vatre, on je bio jedan od rijetkih koji je imao hrabrosti da preuzme bilo kakvu inicijativu. Sjeam se kada sam ga prvi put vidio, nakon to je rat poeo, u velikoj skupini ljudi, koji su zabrinuti, sjedili na velikoj livadi na ivici ume. Ne znam ta je bio razlog za to, osim to su ljudi vjerovatno u sebi traili zatiti brojeva, mnotva, oekujui da sve proe onako brzo kako je i poelo.

Najednom se ukazao on, izlazei iz oblinjeg umarka ume, i kazao: Ljudi mi smo odluili da idemo u umu, ko hoe moe nam se pridruiti, ko nee ne mora! Iza njegovih lea stajala je grupica djeaka.

Posljednji put sam ga vidio nekoliko mjeseci kasnije: sjedio je pred damijom u Srebrenici, dok su se oko njega okupljali ljudi eljni vijesti sa fronta. Svaku rije su morali izvui iz njega, priao je tiho, ne podizui glas, bez entuzijazma tako primjerenog prvim mjesecima rata. Rijei su se odvaljivale od njega, a odrasli su uutkivali djecu, koja su se htjela primai i izbliza vidjeti grb sa est ljiljana, tek izvezen i priiven na zelenoj podlozi njegove maskirne bluze. Drzao je puku u rukama onako kao to majke dre djecu, ona je u njegovom naruju bila iva. Neto vie od sedam dana kasnije, poginuo je. Prema jednoj od verzija njegove smrti, ubijen je nakon jedne od acija u ljeto 1992., dok je sjedio na istini, uvjeren da je opasnost prola. Na snajperista pogodio ga je, uvjeren da je lik u maskirnoj uniformi JNA, ustvari srpski oficir.

Otada sam, iz razlog koje se nisam trudio razumjeti, cijelu jedinicu, s njima i Jusu sve ee viao u gradu. Mislim da su bili dobili novi zadatak, novi dio fronta koji je sada bio njihov i tamo su provodili najvie vremena, provodei kratke odmore u gradu koji je sada bio blii. Viao sam ih zajedno, drali su se jedni drugih, kao da im je gradski asfalt u meuvremenu postao stran, pa nisu bili sigurni u sebe kreui se ulicama. Nakon nekoliko neuspjenih eksperimenata, preivjeli su - u meuvremenu su, izmeu ostalih, poginuli Hiko, mladi ije ime nikad nisam znao iako je odrastao u komiluku i mladi najdubljih zelenih oiju koje sam ikad vidio, a onda i njegov brat Nurdin, za kojeg sam uvijek slutio da je puku prihvatio zaslijepljen bratovom smru - konano premjeteni u diverzantsko-izviaku etu 28. divizije, sredinom 1994.




52

I pored toga to je enklava bila, formalno, demilitarizirana, znam da su imali obuku u umom obraslim dijelovima Srebrenice u koje se UN-ove patrole nisu usuivale zai. Prolazili su kroz grad bez oruja, u manje-vie vojnikom redu i skretali na kolski put za Suesku, na kojem ih je poslije nekoliko kilometara doekivao kamion s orujem, i zatim vozio na odredite. Upravo je za jednu takvu vjebu vezano moje posljednje sjeanje na Jusu.

Rano ujutro su, negdje krajem aprila ili poetkom maja 1995., proli pored pote sa ijeg ulaza ih je sumnjiavo promatrao holandski straar. Stajao sam naslonjen na ogradu, pio jutarnju kafu i puio prvu cigaretu iz posljednjeg pakovanja koje sam imao. Kada je stigao do mene, Juso je preko ograde gestikulirao, prinosei dva prsta ustima, traei cigaretu. Zavukao sam ruku u dep, izvukao kutiju i ne razmiljajui dobacio mu je preko ograde. On ju je samo strpao u dep i nasmijao se. Koliko je samo veselja bilo u tom osmijehu.

Sreo me poslije dva ili tri dana: Pa, jesi li ti lud! Ja sam mislio da je unutra jedna ili dvije cigarete, a ono cijelo pakovanje. Svi smo se duhanili cijeli dan. Rekao sam: Jebo to!. U sebi sam pomislio da bih uinio mnogo vie od toga, da bih uinio sve to trai, da bih za njega i za ostale momke, uinio ama ba sve. I ne znam da li da zahvalim Bogu to sam proao tako jeftino, tako bezono jeftino, tek sa kutijom cigareta.





53

Dva bijela transportera zaustavila su se, jedan pored drugog, ispred naputene zgrade, golih i sivih betonskih zidova. Vrata jednog su se otvorila uz otegnuto itanje i iz vozila su izala trojica mukaraca. Doekali su ih napeti vojnici sa oznakama UN-a na ljemovima i uveli u mranu i pranjavu unutranjost zgrade. Putem do ulaza mogli su primjetiti jo nekoliko transportera u povelikom dvoritu fabrike betonskih konstrukcija, na kojima su vrsto steui oruje sjedili kanadski vojnici.

Nakon to su njih trojica zamakli u zgradu, otvorio se i drugi transporter, iz njega izala druga trojica mukaraca, jedan velike i sjede glave, u ezdesetim godinama, drugi srednjih godina, trei izrazito mlad. Dvojica vojnika, jedan ispred, drugi iza njih, poveli su ih kroz dugake i prave hodnike i nakon nekoliko skretanja u mraku koji je razbijala jedino baterijska lampa vojnika na elu, uli su u etvrtastu prostoriju u kojoj je bio postavljen stol, sa papirima i olovkama uredno sloenim na obje strane i bijelim plastinim aama. Na uglu stola iz staklene posude puila se rijetka, amerika kafa, a sa jedne strane stola svoja mjesta ve su zauzela trojica mukaraca.

Jedan od njih bio je Naser Ori, drugi njegov naelnik taba Ramiz Beirovi, a na kraju stola sjedio sam ja, kao prevodilac. Stariji mukarac, koji je u meuvremenu sjeo s druge strane stola zvao se Cvijetin Vuksi i predstavio se kao komandant Bratunake brigade VRS. Do njega je sjedio ovjek koji se u tom asu predstavio kao naelnik taba, a kasnije u saznati da je ipak bio oficir sigurnosti, Momir Nikoli. Mladi uz njega bio je njihov prevodilac. Bilo je kasno ljeto 1993., i bio je ovo prvi takav sastanak izmeu neprijatelja koji su nakratko morali odloiti oruje. Sastanak je nakon izvjesnih muka uglavio komandant kanadskog bataljona, koji je posljednji stigao i sjeo u vrh stola.

Vuksiev prevodilac, Stanislav, bio je sudei po prljavoj uniformi, ogrubjelim rukama, prljavtini nakupljenoj ispod nokata i mirisu koji se irio oko njega, tek pokupljen sa fronta i jako slabo je govorio engleski; nije mi jasno u emu je bila njegova uloga, osim ako tu nije bio u svrhe dekora. Zgrada u kojoj se sastanak odravao bila je prijeratna fabrika betonskih elemenata i nalazila se nekoliko stotina metara unutar enklave, pa se on usprkos opsenim mjerama sigurnosti koje je UN poduzeo nije osjeao sasvim sigurnim.

I druga dvojica bili su nervozni, znajui da su Srbi jako blizu. Okolne kue bile su krcate vojnika koji su tu stigli sino, za sluaj da neto poe po zlu. Zamiljen kao prvi u nizu, sastanak se brzo pretvorio u svau, optube su letjele preko stola, s jedne na drugu stranu, i Kanaanin je nekoliko puta morao smirivati zanesene sugovornike. Meutim, razgovor bi se iznova vraao na prebrojavanje rtava, zloine nad civilima, a srpski pukovnik je u nekoliko navrata ponovio kako su muslimani ubili 16 lanova njegove familije.

Ko je uope spomenuo masakr u Srebrenici, koji se desio poetkom marta 1993., nije ni bitno. Rije je artiljerijskom napadu na grad u kojem je izginulo oko stotinu ljudi, jer su granate pogodile nogometno igralite gdje se, za nekog malog primirja, odravao nogometni turnir. Ne znam ta je natjeralo Vuksia da u tom trenutku, pred etvoricom svjedoka kae da je on lino dao nareenje za taj napad.


Nije se ni tu zaustavio, nego je nastavio govorei da bi ponovo i sada dao isto nareenje, znajui kakve su bile posljedice tog napada. Prevodio sam to, u pola glasa, da ne bih omeo njegov nadahnuti nastup i gledao dok govori: bio je



54

potpuno ubjeen da je postupio dobro, vjerovao je da je to bila ispravna stvar toliko da bi to ponovio.

Bio sam sleen. Preda mnom je bio jedan od ljudi za koje sam se stotine puta, svaki put kad bi granata tresnula, pitao ko su i prezirao ih jer, naposljetku ubijali su djecu, tuu i njima nepoznatu. Gledao sam ga i prvi put moja osjeanja bila su pomjeana: umjesto prezira osjeao sam strah i prezirao sebe jer ga se plaim. Preda mnom je bio ovjek koji je na savjesti imao najmanje stotinu ivota, a ja sam, protiv svoje volje, osjeao samo strah jer su mi instinkti govorili da je on, ovaj put, na pobjednikoj strani.

Bio je to jedan od posljednjih napada na grad, ali je broj rtava bio vei nego ikad. Samo etiri granate pale su na betonsko igralite ispred kole - oiljci koje su ostavili u betonu jo uvijek stoje tamo, kao i visoka bijela ograda izbuena gelerima - pravo u masu. Komadi uarenog eljeza razasuli se po njima, cijepajui ljudska tijela; smrt koju su izazivale granate uvijek me podsjeala na to koliko smo krhki, a rane od gelera nikada nisu prestale da izazivaju jezu u meni. Na betonu je nakon etiri eksplozije ostalo stotinjak mrtvih mladia zateenih kako tre za loptom i ko zna koliko osakaenih, koji nisu ni primani u prenatrpanu bolnicu. Na istom tom igralitu danas se igraju neka druga djeca. Ne mogu da pomislim da svaki put kada na velikom odmoru istre iz kole da odigraju na male do pet, utaju loptu preko sjenki ljudi koji su mi bili dragi.




55

Jedna od stvari koja je zloin u Srebrenici inila utoliko stranijim jeste i taj to je godinama poslije rata u gradu skoro sve onako kako je izgledalo 1995. nije bilo nikakvog pokuaja da se u samom gradu skriju tragovi rata, nasljee koje su srpske granata ostavile njenim dananjim iteljima.

Kada sam tamo bio prvi put poslije rata, u junu 1999., bio sam zateen time da Srebrenica jo uvijek ima Trg bratstva i jedinstva i Ulicu Marala Tita. Moda bi atmosfera bila drugaija, moda bi se bilo lake pomiriti sa takvim gubitkom ivota kada bi na limenim ploicama stajala imena Drae Mihajlovia ili Jezdimira Dangia (etniki vojvoda iz Drugog svjetskog rata). Zgrade u gradu su i dalje bile razvaljene, na prozorima jo uvijek UNHCR-ove cerade, tragovi rapnela na zidovima.


Na povratku sam shvatio da put u Srebrenicu nije put kroz prostor, nego kroz vrijeme, vremenski skok unatrag, putovanje u posljednju enklavu balkanskog nacizma. Pomislio sam da je Srebrenica naa mala Treblinka, na etiri sata vonje od Sarajeva i neto manje od Tuzle. I u jednom trenutku, dok sam prelazio preko glavnog gradskog trga i borio se sa sjeanjima koja su navirala, uhvatio sam sebe kako hodam na prstima: osjeaj da hodam po leevima svojih najdbliih, bio je toliko snaan da je postao skoro fiziki.

Na skoro svakom koraku jo se mogu nai tragovi granata, a brojni tragovi rapnela su runo i loe zamalterisani: svaki okrnjeni komad asfalta znai da je neko na tom mjestu poginuo, da iznenaen, nije uspio lei ili utrati u najblii ulaz. Kako je rat odmicao upoznavali smo kalibre, tipove i vrste granata, u zavisnosti od toga odluivali kako emo se skrivati od njih. Ovo su u najkraem savjeti kako prepoznati sopstvenu smrt.

Minobacaki projektili su nas sve zajedno izluivali: od njih se nije vrijedilo kriti. Pravili su jako visok luk, ispaljeni u nebo dosezali su neku svoju najviu taku i odatle padali vueni silom zemljine tee. Njih se jasno moglo uti kao se pribliavaju, padali su pravo, a zvuk je bio takav da se inilo da e pasti ba tu gdje ti lei, prikovan za zemlju. Misli su tutnjale glavom, dok razgleda okolinu, uvijek sumnjajui da si izabrao najbolji zaklon koji si mogao. I naravno, sve se oko tebe inilo boljim nego mjesto na kojem si leao. A ona se sve vrijeme primicala, bila sve blie, i da u pitanju nije tvoj ivot, opkladio bi se da e te ova potrefiti.


Granice enklave irile su se u ljeto 1992., linija razgranienja pomicala se dalje od grada, i minobacake granate ustupile su mjesto veim, razornijim kalibrima. Kada je prva haubika granata, ona velika, od 155 milimetara, ispaljena sa nekog brda ije ime nije znao niko, a onima koji jesu nije nita znailo, u gradu je nastupio zajedniki ok uzrokovan potpuno novim iskustvom. Nije u pitanju bila samo njena razorna mo, koliko ta stravina brzina, zvuk koji se nije primicao, ve trenutano prolamao negdje neodreeno iznad nas, zvuk od kojeg se stomak stezao.


Nesrea sa artiljerijom je to nikada ne ostavlja vremena za ramiljanje, nikakav unutarnji monolog, esto ga nije bilo dovoljno niti da zalegne, jer bi granata s treskom ve eksplodirala. Izmeu trenutka kada bi se uo njen prodorni zvuk, svemoni "Zzuuumm!" i eksplozije nije proticala ni sekunda. Uska kotlina Srebrenice titila nas je od tenkovskih projektila, koji su prolijetali iznad grada, ali ove su uvijek uspjevali ubaciti, kao u nekom morbidnom takmienju. Iznova su nas upoznavale sa ivotom, pruajui nam neeljenu priliku da se oeemo o



56

smrt. Pljutale su, fijuui, jedna za drugom i nigdje nismo bili sigurni, nije bilo zida kroz koji one nisu mogle proi, od kojeg na kraju ne bi ostala samo jadna hrpa cigli i kreca. inile su nas tako malim, majunim, jedva da smo postojali, jedva da smo htjeli postojati dok napad ne okona i poslije trenutka ledene tiine pone prebrojavanje mrtvih.

Meni je najgore bilo nou. Iz nekog razloga nou sam imao problema da odredim odakle tano dolaze granate ni danas mi nije jasno kako a to je bila vitalna informacija, jer je mogla odluiti o tome gdje, u kojem dijelu kue u se skriti, a time i da li u preivjeti ovaj napad. Ono to je sve to inilo teim bio je pla moje mlae sestre, koji je sve nas inio dodatno nervoznim i ljutim. Moram priznati da dobar dio vremena nisam razumio koliko je strano bilo to to mi se deavalo, nego sam sjedio odmah od prozora to uvijek moe biti fatalne greka - i ismijavao ostatak familije, koji je sjedio na podu.

Toliko o artiljeriji. Viecjevni baca raketa je ve bio kategorija za sebe. Ne znam da li vojske prave razlike u njihovom klasificiranju, ali taj monstrum kalibra 282 milimetra, imao je posebno mjesto u mom odrastanju u Srebrenici.

Postajui jedno od opih mjesta opsade, VBR nas je izbezumljivao eksplozijama koje su sljedile jedna drugu u pravilnom vremenskom razmaku: dum, dum, dum, duuum. Ostavljajle su brazde u sluhu, kako je napisao jedan sarajevski pjesnik, upravo orale sluh. VBR je temeljito uzdrmao naa dotadanja iskustva, otvorio novo poglavlje u nepisanom priruniku za preivljavanje. Nikad se ne zna koja je posljednja, ne smije se podii sa zemlje i potrati, ni sluajno.

Nakon napada kao mahniti smo rovili po kraterima koje su projektili ostavili iza sebe, pronalazili njihove repove, krilca i rupiasti metalni dobo ija mi svrha nikada nije bila jasna, niti sam, iskreno mario da znam. To g***o me moglo ubiti. Ali, drei ih u rukama smo valjda zaboravljali da su bili namjenjeni svima nama, za trenutak ih promatrali kao najobinije komade metala. Udaljujui se od naeg sopstvenog iskustva mogli smo zaboraviti na rakete, koje su parajui zrak svjetlile i bile uoljive ak i pod arkim ljetnjim suncem. Grijeili smo, mislei da emo tako potisnuti osjeaj bezvrijednosti koji su nam ulijevale. Ali, on e se u nama zadrati jo dugo, dovoljno da bi nam, onda kada ga se budemo u stanju osloboditi, to ustvari neto i znailo. Jer, do tada emo ve i sam povjerovati da smo bezvrijedni.


***

Babo, nema vie VBR-a. Umro VBR, jelda?, upitalo je dijete. Otac je, prinosei oljicu kafe ustima, nakratko zastao i odluio da je najbolje da dijete nastavi misliti kako je VBR, ipak, umro. Aha, umro je. Sjedili smo na nekom od zagrebakih trgova, ne sjeam se tano gdje, samo nekoliko dana nakon pada Srebrenice, dok je nekakav veseli i strani svijet oigledno neprekinut vodio svoj ivot, djevojke i mladii hodali ulicama drei se za ruke, konobar primao narudbe, a potar i tog dana donio mirovine, prilino sam siguran. Usred svega toga, za kafanskim stolom, pored oca je sjedio djeak od svojih etiri ili pet godina, koji je tek 24 sata ranije stigao iz Srebrenice i nije znao ta se uope dogodilo. Kao i nama, i njemu je tiina bila udnovata, prve komarne noi ipak su bile tihe, i odjednom nas nita vie nije trzalo iz snova.


57


Taj ovjek je u mojim oima predstavljao rat. Zamislite da se na jednoj strani nalazite vi, sa dvije do tri hiljade naoruanih ljudi i 60,000 oajnih i gladnih ljudi iza lea. Zamislite da se na drugoj strani nalazi etvrta najvea armija u evropi, koja je tri godine pokuavala i na kraju uspjela u nakani da istrijebi muslimane iz istone Bosne. ta bi vi uradili? Naser Ori uradio je mnogo toga. Danas se nalazi u pritvoru meunarodnog tribunala u Hagu, ekajui poetak suenja. Naalost, nije mogue govoriti o Srebrenici, ne spominjui Nasera Oria. Kao i obratno.

Vjerovatno su ga pravim imenom zvali samo lanovi najblie familije. Svi izvan tog kruga, vie ili manje bliski, u vrijeme kada sam ga ja upoznao zvali su ga "gazda". Da li je to bilo naslijee iz njegove nejasne beogradske prolosti ili je i taj nadimak stekao u ratu, nije ni vano. Ne vjerujem da je taj nadimak govorio o bilo emu osim o njegovom statusu u Srebrenici u kojoj vie nije bilo rata, ali je svako znao da je mir ipak jako daleko.

U ljeto 1994. jedan od njemu bliskih ljudi uao u skladite humanitarne pomoi i pozivajui se na Oria uzeo vreu brana, eera i jo nekih sitnica. Ovaj je doznao za to, pronaao ga i prebio. Poslije mu je naredio da kroz grad proe nosei objeen oko vrata veliki komad kartona na kojem je crvenom bojom pisalo: Ja sam lopov. Ukrao sam humanitarnu pomo. Meutim, niko ne zna koliko je ljudi zaista imalo odobrenje da uu u magacin i uzmu sve to poele, a to se takoer deavalo. Ori je pazio da se njegovo ime ne dovede u vezu s tim, jer je elio ouvati ugled potenog heroja, ali je intimno vjerovao da nekolicina njemu odanih ima pravo na to.


Negdje poetkom 1995, posjetio sam ga u njegovoj kui, sa jednim zajednikim prijateljem.

Ponudio nam je da idemo jahati, tavie, ponudio nam je da jaemo njegovog, skoro divljeg konja, to sam odmah odbio. Moj prijatelj je to prihvatio, ali mu se konj u jednom trenutku oteo, zbacio ga iz sedla i vukao ga po zemlji nekoliko stotina metara: on je, uspanien, pokuavao izvui nogu koja se zaglavila u uzengiji, a Ori trao za konjem, pokuavajui da uhvati ular i zaustavi ga. Ono to mi se dublje urezalo u pamenje ima tek posredne veze sa ovom nezgodom. Prije nego e moj prijatelj uzjahati konja, Ori ga je izveo iz tale i da ga odobrovolji, sa dlana mu da poveliki grumen eera. Pala su mi na pamet sva ona djeca koja ve mjesecima nisu okusili nita slatko; kilogram eera je na crnom tritu kotao 15 njemakih maraka.

Nekoliko godina poslije rata, 1998., dobio sam nakratko, tek da bih ga proitao, izvjetaj kontraobavjetajne slube Drugog korpusa Armije BiH, u kojem je, sa najsitnijim detaljima bilo navedeno da je upravo on organizirao crne trite. U izvjetaju od nekoliko strana bila su navedena imena preprodavaca, nain i mjesta trgovine sa Srbima, artikli koji su najee bili u opticaju. I izgleda da ga je to, ipak, kotalo njegove reputacije, bez obzira na trud koji je uloio da to skrije. Tada, kao i danas, nisam i ne vjerujem u sve to je navedeno u tom izvjetaju, kao to su rauni i bankama u inostranstvu. Naprosto, neke stvari nisu bile mogue. Ne vjerujem ni u niz drugih navoda, tim prije to znam da dolaze od ljudi koji su mu sve to vrijeme bili jako bliski, ljudi iz njegovog neposrednog okruenja, onih koji su klimajui glavom odobravali svaku njegovu odluku ili onih koji bi bez Oria ostali nitice kakve su bili kada je rat poeo.

Prvi put sam ga vidio u ljeto 1992. Ostavio je izuzetan dojam, kratko oian, s bradom koja mu je davala neki intrigantan oreol, nabildan, kao izliven za



58

maskirnu uniformu sa munjom Delta Force na lijevom ramenu. Imao je karizmu i skupina ljudi okupljenih oko njega u gradskom parku ga je gledala kao boanstvo, dok je on, oigledno uivajui, djelovao blago nezainteresirano.

Dobro u ga upoznati mnogo kasnije, po demilitarizaciji enklave, ak uspjeti da mu se u nekoj mjeri i pribliim. On nije neko s kim biste voljeli ili uivali upustiti se u razgovor. Ustvari, vrlo malo ljudi je s njim i razgovaralo, uglavnom je on izdavao nareenja. Svjestan moi koja mu je bila na raspolaganju, kada je bio govorljiv, nije se libio ui i u najprivatnije pore tueg ivota. Oi make, skoro ute, sagovornika vrsto gledaju kao da ele paralizirati. Kada sam poeo raditi kao prevodilac, imao sam ga priliku ee sretati, meutim ni tada nismo mnogo razgovarali, jer bi on u potu, u koju su bili smjeteni plavci, dolazio na povremene sastanke, poslovino kratko se zadravao u razgovoru, zatim brzo naputao zgradu.


Ipak, sa nepunih 18 godina sam mu se, ne htijui, naao na putu i tako dobio priliku da upoznam i njegovo nalije. Bio je to drugi mjesec mog rada u UN-u, u vrijeme kada su se jo uvijek vodili intenzivni pregovori o granicama sigurnosne zone. Jednom ili dva puta sedmino na nogometno igralite bi slijetali helikopteri iz kojih bi izlazili oficiri Drugog korpusa, srpski oficiri i oni iz UN-a. Brzo bi ih prevezli u grad i poinjali bi pregovori, koji su, ako je to uope bitno, zavreni bez bilo kakvih rezultata.

Znaaj ovih posjeta je ipak bio u tome to su iz Tuzle u Srebrenicu i obrnuto prebacivana pisma, poneki paket sa hranom i novac, a posrednik je bio najee Zaim ivi, tada major, a danas pukovnik Vojske Federacije BiH. Ne znajui da se ba taj dan sprema jo jedna runda pregovora, zatraio sam, negdje polovinom juna, slobodan dan i dobio ga. Odluio sam posjetiti svoju prijateljicu S. koja je ivjela u Potoarima, ali je nisam naao u kui. Njena majka me je uputila u susjedstvo, kod roaka Hameda Efendia, jednog od vodeih prijeratnih kadrova srebrenike Stranke demokratske akcije, koja je doslovno vodila borbu za ivot i smrt sa novim gradskim vodstvom. Primijetio sam, dok sam sjedio s njima u bati, da je putem pored kue proao plavosivi Renault 5, kojeg je inae vozio Ori, ali tome nisam pridavao nikakvu vanost.

Ubrzo sam krenuo u grad i negdje na pola puta vidio da se pribliava auto iz suprotnog pravca. Kada je ve bio dovoljno blizu da prepoznam vozaa, shvatio sam da ide bukvalno na mene i, na moj uas, ne smanjuje brzinu. Bio je to isti onaj renault, koji se ukoio dvadesetak centimetara od prednjeg toka bicikla, a Ori je urno izaao iz auta.

- ta, je l to prenosi informacije Hamedu? - upitao je. Nisam shvatao o emu se radi i jedva sam uspio promucati: - Kakve informacije?

- Je l ti misli da ja ne znam da on dobija informacije iz Tuzle preko Zaima, pa mu ih sad ti prenosi - kazao je bijesno, s rukom koja se prijetei odmarala na pojasu. Ispod majice je virio pitolj.
- Ja sam bio kod djevojke - uspio sam promucati, osjeajui kako mi se krv slijeva iz glave, a na oi pada lagana koprena.
- Kakve djevojke?

Objasnio sam o emu se radilo, kako sam uzeo slobodan dan, kako ne znam ta se toga dana u gradu deavalo, da li je ko dolazio, ta je ko govorio... Bio je bijesan, a u meni je vidio dio nekakve urote protiv sebe, otvoreno govorei da sam gotov ako se njegove sumnje pokau istinitim. Tek tada, iz auta je izaao i jedan



59

od njegovih tjelohranitelja, inae moj prijeratni komija, kazujui: Pusti momka na miru, znam ga, koji ti je?! Uspio je da ga ugura u auto. Da li je to bila igra dobar policajac, lo policajac, ne znam ni danas, ali, putem kui, pred oima mi je stalno lebdio njegov prijetei izgled, ponavljao se kao na traci svaki i najsitniji detalj razgovora i bio sam smrtno uplaen.

Da sam se zapetljao u neto ozbiljno, shvatio sam tek sutradan. Rano ujutro sam dobio poziv da doem na gornji sprat zgrade pote, gdje je bila telefonska centrala i centar veze 28. divizije A BiH. ekali su me Ori, njegov naelnik taba rahmetli Ramiz Beirovi, naelnik policije Hakija Meholji i predsjednik opine Fahrudin Salihovi. Ispitivanje je trajalo skoro sat vremena, morao sam im rei sve o sebi i ubijediti ih da me zaista ne zanima njihova ili bilo ija borba za vlast. Pustili su me da idem, ali sam imao osjeaj da sam nepovratno obiljeen.

Iz razloga koje nisam mogao dokuiti, Ori me poslije ovog incidenta poeo shvatati kao svog ovjeka u UN-u. No, svi prevodioci su to na izvjestan nain bili. Uprkos runom linom iskustvu, potovao sam ono to je inio tokom rata, a definitivno me kupio jednim svojim potezom za koji sam saznao mnogo kasnije.

Kada se Morillon na koncu vratio u Srebrenicu, pobjednosno, nakon to je Vijee sigurnosti proglasilo sigurnosnu zonu, htio se jo jednom sastati sa Oriem. Ovaj se, premda je mrzio sastanenje, ipak pojavio. Sastanak je trajao dugo, general je priao o granicama enklave, rezolucijama UN-a, potivanju meunarodnog prava i tako dalje, a njegovi podreeni razmotavali mape, vukli po njima crvene i plave linije. Naseru je bilo dosadno i u jednom trenutku, dok je general govorio ne gledajui u njega, okrenuo se njegovoj atraktivnoj prevoditeljici i, napreui grudne miice ispod tijesne majice, upitao je: Moe li ti ovo?

Pored svega to se o njemu danas moe rei, siguran sam da mu je bilo stalo do Srebrenice. Dok je bio tamo, uinio je skoro sve to je mislio da je moe spasiti. U zimu 1994. ugovorio je ak i kupovinu naoruanja od pripadnika Ukrajinskog bataljona u epi. Bilo je potrebno dva miliona maraka, koji su ve bili u Zagrebu, i neko ih je trebao donijeti. Za posrednika je izabran pakistanski major, koji je tu zimu sluio turu u Srebrenici. Nekoliko puta su razgovarali o nainima prenoenja novca, ali se to nije dogodilo jer je Pakistanac neobjanjivo brzo i nenadano dobio prekomandu. Brojni su njegovi vojnici koji danas misle da ih je izigrao, ostavio na cjedilu, zamjerajui mu ipak ponajvie to to se obogatio, dok oni, ako ele preivjeti, moraju ii iz zemlje. Ni on se zbog toga ne osjea najbolje.

U jednom razgovoru 1997. u Sarajevu, kad sam mu ponudio da govori za sarajevski magazin Dani, kazao mi je, zvjerajui okolo: Uvijek je lake povaliti mene nego bilo koga od generala? Shvatio sam to kao ne, ali sam isto tako shvatio da mir nije njegovo prirodno stanje, da neko nepovjerljiv poput njega, s njegovim iskustvom, vidi previe neprijatelja u ljudima. Njegovo prirodno stanje je rat i on najbolje funkcionira tada, kad su pozicije jasno obiljeene.

No, Ori na nau alost, nikad nije shvatio da posljedice borbe koju je poveo vee od njega samog. Na neki udan nain, Ori je sve vrijeme bio vei od ivota. U ljeto 1992. trebao je biti ubijen u Srebrenici, nakon to mu je jedan od lokalnih komandanata spremio zasjedu u koju je trebao uetati idui na sastanak s njim. Na njegovu sreu, na sastanak sa tim zapovjednikom poslao je izaslanika, svog prijatelja koji je bio u dobrim odnosima sa obojicom.





60


Od trenutka kada je optuen pred hakim tribunalom, Ori je postao fokus brojnih teorija zavjere ije je temeljno pitanje "Da li e u pritvoru progovoriti o tome kako je pala Srebrenica?" Samo sam jednom razgovarao s njim o tome, 1996, kada smo se on, rahmetli Senad Ali i ja vozili njegovim autom od Lukavca ka Tuzli. Smijao se, moram kazati i mi s njim, priama o tome kako je iz Srebrenice iznio brojne zlatne poluge i kako je dobio silne pare kada je sletio u Tuzlu rane 1995. Po cijenu da zvuim naivno, mislim Ori nema ta rei. njegovo izvlaenje iz Srebrenice, tri mjeseca prije pada Srebrenice nije bilo proizvod bilo kakve zasjede, nego nesposobnosti. On je iz Srebrenice izvuen nakon to su vlasti u Tuzli procjenile da se on nalazi u sreditu navoda o divljoj korupciji u gradu; zajedno s njim izvueni su ljudi za koje se cijenilo da bi mu pruili podrku u sluaju da doe do obrauna s njim. Oni su odmah poslati u ratnu oficirsku kolu u Zenici i razdvojeni od njega, on je ostao u Tuzli. Tih dana se osjeao loe, a na jednom sastanku sa komandantom Armije BiH, generalom Rasimom Deliem, eksplodirao i zalupio vrata iza sebe naputajui sobu.

Nakon to je helikopter u kojem je vraen dio ljudi koji su otili s njim, oboren u blizini epe, Ori je insistirao da dobije oklopni helikopter za povratak u grad. Bio je uvjeren da bi i on sam bio ubijen, da se odluio na povratak helikopterom. Kada je Srebrenica pala, a komanda Drugog korpusa, ostala gluha na zahtjeve da pomogne njihov proboj napadajui srpske poloaje u blizini Zvornika, Ori i njegovi ljudi, uz nekoliko stotina pridruenih vojnika uglavnom iz istone Bosne podnijeli su najvei teret u otvaranju koridora. Zahvaljujui tome spaseno je nekoliko hiljada ivota.


Ori je optuen za zloine poinjene tokom prve ratne godine, u operacijama koje su njegove snage vodile izmeu juna 1992. i marta 1993, kada je na ivici poraza, zaustavio prodor srpskih snaga na ulazu u grad. U toj godini, o kojoj se izvan Srebrenice zna jako malo, stalo je desetine hiljada ljudskih sudbina, jako mnogo ivota, i jo vie smrti. I, bez elje za usporedbama, ak i sada drim da je zbog tih operacijama mnogo vie ljudi preivjelo, pa makar samo i naredne dvije godine, nego to je ubijeno.

Naser Ori moda nije, i ne mora biti dobar ovjek. Ali, to je jedini ovjek koji je stajao izmeu mene i moje familije na jednoj strani i ubojica na drugoj. On moda nije dobar ovjek, ali je spasio moj ivot.





Beznae






To je jedino vrijeme koje mi jo uvijek mnogo vie izgleda kao san, nego kao stvarno sjeanje. Ljudskost je bila potroena, surovost njegovana u ratu kao sredstvo preivljavanja jo vie je dola do izraaja u ovom provizornom paklu, i svijet u kojem sam se najednom naao imao je samo jedno pravilo: niko nije bio dovoljno vaan. Postali smo primatelji humanitarne pomoi, jedinice koje su zahtjevale toliko i toliko kalorija dnevno, bez volje i potreba, osim zadovoljavanja



61

gladi. Sam, bez majke i sestre koji su u to vrijeme, od demilitarizacije do pada enklave, bile u Tuzli povjerovao sam u to se ovjek nalazi u konstantom stanju rata, panju potrebnu da bi preivio niko od nas nije razasipao na emocije, na one obine ljudske stvari poput suosjeanja, solidarnosti, razumijevanja.

Skoro svi nai odnosi sa drugim ljudima bili su uslovljeni time to smo mogli dobiti zauzvrat, i time koliko e to unaprijediti da cilj sviju nas, da Srebrenicu napustimo neoteeni. Istovremeno, prijateljstva iskovana u to vrijeme, pod tim okolnostima i danas predstavljaju najdragocjenije to imam. Mnogi moji prijatelji, s druge strane nisu preivjeli pad enklave, i svako sjeanje na njih i danas me samo podsjea na rupe koje su ostavili u mom ivotu.

Dugo poslije rata sam, vjerujem svi mi, odbijali da pravimo nova prijateljstva. Naa poznanstva s ljudima bila su uzrokovana time to smo htjeli da priamo, o tome kako nam je bilo, kako smo bili svedeni na nitice, kako je Srebrenica izgledala i zato smo ustvari tako sami. Moji susreti sa poznanicima iz Srebrenice poslije rata uvijek su izgledali donekle bizarno: u normalnim okolnostima, kada bi se sreli u Sarajevu, Tuzli ili negdje drugdje, nai razgovori zapinjali su, bili nekako trzavi, jer obino nismo znali ta da kaemo jedni drugima. Kada bih, meutim, otiao u Srebrenicu, iz mene bi kretala itava bujica rijei, razgovori su se nastavljali u onoj fazi naih ivota kada su bili prekinuti, jer smo imali prea posla.


Ne znam zato je to tako, ali znam da smo uniteni i da smo bili uniteni kao ljudi, mnogo prije nego kao zajednica. Uniteni smo na vie od jednog naina, razasuti posvuda, potpuno usamljeni gdje god da se nalazimo, nespremni na osjeanja, jer sva su od pada Srebrenice nekako polovina, skoro teret. Otada varam nove mukarce i ene u svom ivotu. I varam ih s mrtvima. I iz nekog razloga samo se tamo, meu uspomenama, meu sjenkama osjeam bolje.


Jedina pota koja je izlazila, odnosno dolazila u grad bile su poruke Crvenog kria: otvorena pisma, koja su vie liila na administrativne formulare, sa vrlo malo prostora za pisanje. Broj reenica bio je odreen takastim crticama sa jedne strane papira, dok je druga strana bila predviena za adresu poiljaoca i primaoca. Svako pismo je prije naputanja grada prolazilo strogu cenzuru u gradskoj kancelariji Crvenog kria. Nakon toga mnoga su bila neprepoznatljiva, itavi pasusi su bili prekrieni crnim markerom tako temeljito da se ama ba nita ispod nije moglo proitati. inilo se da postoji indeks zabranjenih rijei, onih koje bi uvijek i iznova bile prekriene, cijeli jedan mali rijenik koji je ustvari odraavao sutinu naih ivota: vojska, ubijen, poginuo, etnici, strijeljan, zaklan, zarobljen, glad, verc, kriminal, prostitucija, oaj

Ne, one nikad ne bi prolazile mimo revnosnog cenzora; naa istina nije bila istina za vanjski svijet. Piui takva pisma podastirali smo svaki put svoje ivote



62

potpunim strancima, ljudima koji su po sopstvenom nahoenju odluivali ta nai roditelji, roaci, djevojke ili familija trebaju saznati o nama. Ali, zato to nije bilo drugog i boljeg, preostao nam je samo taj nain komuniciranja sa svijetom izvan zidova enklave.

Znam da sam ja pisao to samo runije mogao, u djeijoj nadi da e ko god to pismo bude itao prije nego to stigne do moje familije, zaobii ono to ne moe razumjeti, a da e majka ili djed, koji su me gledali kako piem svoja prva slova, ipak uspjeti proitati. Sada znam da je to bilo jako glupo, gluplje nego naivnije, ali tada sam bio razoaran iznova dobijajui njihove odgovore na moja pisma; shvatao sam da su ono to nisu mogli razumjeti, dio pisma koji je meni bio najvaniji, cenzori za svaki sluaj prekriili.

U mojim oima njihov grijeh je bio utoliko vei to su pisma bila sasvim obina: sadraj se uglavnom odnosio na to gdje je neko koga poznajemo otiao, da li je neko preivio, da li se neko javio iz izbjeglitva u inostranstvu; ono to razdvojeni lanovi familije mogu pitati ili pisati jedni drugima; ali, ak ni to nisam mogao da znam.


U tim pismima nije moglo biti nikakvih tajni; u Srebrenici nita nije bilo skriveno i sve se znalo na isti nain na koji se o svemu utilo. Meutim, to je bila jo jedna u nizu izdaja, jedna od onih koje su trajale godinama, jedna od onih koji su produljavale nae polovino postojanje, sve dok i ono nije izgubilo svrhu.





U blizini kampa, nekih stotinjak metara udaljena, iza benzinske pumpe bila je mala, u bijelo okreena kua. Starica koja je tu ivjela nije imala nikoga i dvije ili tri cigarete bile su dovoljne da je uutkaju. U njenu batu svaku no su dolazila po trojica, najvie etvorica holandskih vojnika, u drutvu sa makroom. Sjedali su za rasklimani drveni stol, sakriveni od znatieljnih pogleda visokom ivicom, ekajui da se pojavi djevojka. Makro je u meuvremenu dogovarao cijenu: tri, u iznimnim sluajevima, ako je klijent imao posebnih elja, etiri kutije cigareta. Bilo je to vrijeme kada je kutija cigareta na pijaci kotala izmedju 20 i 30 njemakih maraka.


Posao je obino ugovaran dan ranije, preko ice kampa. Dugaka zgrada na izlazu iz grada meu stanovnicima enklave ostala je vezionica ak i nakon to su se u nju uselili kanadski vojnici u aprilu 1993. Holandski bataljon, nasljedio je vezionicu od njih, stacionirajui u gradu jednu od etiri ete. Na glavnoj kapiji, tokom cijelog dana, ak i nou, pod reflektorima, bez obzira na vrijeme i godinje



63

doba visila su djeca: manji su molili za slatkie i nakon to ne bi dobili nita, umorni su odlazili; stariji djeaci, koji se da bi preivjeli vie nisu mogli pouzdati u simpatije nekog milosrdnog vojnika, brzo su to shvatili i poeli trgovati sa njima.

Istinski trgovci se tu nisu voljeli zadravati, strahujui od policijskih patrola koje su ih psovkama i amarima rastjerivale. I oni su tu samo dogovarali posao, prelazei zatim na drugu stranu logora koja se nije vidjela s ulice, gdje se obavljala kupovina ili prodaja.

A sve se moglo kupiti ili prodati: vojnici su najee prodavali konzerviranu hranu, sportsku obuu, standardne vojne izme, kao i nepropusnu Goretex obuu koja je bila na cijeni, tamnoplave trenerke sa grbom jedinice na grudima. Najtraenije, kao i svakom ratu, bile su cigarete, na kojima se moglo zaraditi najvie: teka je u vojnoj kantini kotala 20 njemakih maraka, to je, u zavisnosti od vrste, na crnom tritu bila cijena jedne kutije. Poreenja radi, par polovnih patika ili izama kotao je 60 maraka, dok je najskuplja bila Goretex obua - cijelih i basnoslovnih 400 maraka.


Transakcije nisu uvijek prolazile bez incidenata.

etrnaestogodinji djeak kojeg sam poznavao, kupujui paket hrane od nekog vojnika, preko ograde, pokuao ga je prevariti; vojnik je brojei pare shvatio je da je zakinut za pet maraka i bijesan istrao na ulicu, stigao ga, kundakom ga oborio na zemlju i nogama ga poeo udarati pred nekoliko oevidaca. Nakon toga nain reim trgovine je izmijenjen: vercu skloni vojnici na svoju stranu ograde dolazili u drutvu kolega koji su sve vrijeme na nianu drali kupce.

Oni su, s druge strane, kupovali uglavnom rakiju i djevojke. Na poetku su same dolazile na kapiju i nudile se, bez ikakvih posrednika, za kutiju cigareta. Njihov engleski sastojao se od nekoliko reenica, "Me fuck you!" ili "Me suck you dick!". Poto bi vojnici pristali one su odmah pristupale poslu, oboje su se zavlaili u neki neosvjetljen oak, vojnik bi razmaknuo bodljikavu icu onoliko koliko je to bilo mogue i svlaio pantalone. Djevojka bi kleknula i s druge strane, zavlaila glavu u debelu icu i trpala njegov ud u usta. Podigla bi se poslije pet minuta, briui pantalone i usta, ponekad krv koja je curila niz lice iz dugih brzgotina od ice. Vojnici su kasnije napravili otvor u ici, skoro neprimjetan, kroz koji su se provlaile u kamp. Otvarali bi icu, a zatim je paljivo vraali na isto mjesto: nekoliko njih bi se brzo, ivotinjski, uza zid, izredalo na jednoj djevojci.

Novac su traile unaprijed i obino ga davale na uvanje nekom od djeaka kojem su mogle vjerovati, doputajui mu zauzvrat da gleda dok se vojnici mijenjaju na njoj. Neke od djevojaka odlazile bi na osmatranice, gdje to nije moglo izazvati nepotrebnu panju; ali, nakon to je jedna od njih izbaena iz osmatranice, onesvjeena, neke od njih potraile su zatitu.

Dvojica podvodaa, barem oni koje sam ja poznavao, bili su mladii koji su ivjeli u blizini kampa, i sami ranije poslovali sa Holananima, znali poneto engleskog i mogli se pobrinuti da djevojke dobiju zaslueni novac. S jednim od njih sam prije rata igrao koarku, drugi mi je bio dalji roak, ali tek sam poslije rata uspio privoliti jednog od njih da mi otkrije neke od stvari zbog kojih su obojica u jednom trenutku skonali u gradskom zatvoru.

Ispriao mi je kako se on uglavnom brinuo za mjesto gdje su vojnici mogli dolaziti:prvo je to bio podrum zgrade preko puta njihovog kampa, ali je i ono bilo



64

previe izloeno, sve dok se nije sporazumo sa vlasnicom kue pored benzinske pumpe.Sve ostalo bila je stvar koja se odvijala izmeu vojnika i djevojki. Prostitucija, kao i sve ostalo u Srebrenici, bila je pojava ograniena na uzak krug. Tek nekoliko djevojki u gradu su se prostitusale ili bar nisu krile da to ine, policiji onda kada je odluilo da se obrauna s njima, nije bilo teko da ih otkrije, a njihova su imena bila javna tajna.

Poznavao sam jednu od djevojaka koja je takoer bila u zatvoru, jer je ivjela u blizini pote; bila je to runa, nezgrapna i debela djevojka, ije je blijedilo imalo neku bolesnu, skoro mrtvaku osobinu. Bila je vrlo glasna, i djeake koji su je zadirkivali kada bi prolazila ulicom je glasno psovala, ponekad i trei za njima bezuspjeno pokuavajui da ih sustigne. Nikad joj polo za rukom da nekoga od njih izdeveta i ja sam je, gledajui je sa ulaza u potu beskrajno alio.

U sredini tako fanatino konzervativnoj bio sam vjerovatno jedan od rijetkih koji ih nije krivio, jer sam slutio da nemaju izbora, da su i one postale trve okolnosti, koje su koristili vojnici u kanadskim, odnosno holandskim uniformama. Ona je prije rata ivjela u jednom od zabaenih dijelova Srebrenice i sumnjam da je do poetka rata ikada imala priliku da na due vrijeme napusti selo, odgajana da ostatak svog ivota bude domaica. Izbor koji ona vjerovatno nije imala, imala su vojnici koji su je surovo iskoritavali, surovo kako samo rat moe diktirati. Ali, kao i uvijek, tokom tih godina u Srebrenici, pravili su pogrean izbor.




Centrala, tako smo je zvali i skoro svako je na kraju imao svoju. U danima nakon demilitarizacije, struja je izmeu svih ostalih stvari bila najmanji problem. Ali, taj je problem prvi rijeen, ak i prije nego to su UN-ove trupe stigle u grad: jednog jutra se na Crvenoj rijeci, koja je proticala kroz grad, pojavila mala improvizovana elektrina centrala. Bila je veoma jednostavna: mlinski toak i elektromotor. Nekoliko stotina metara obine ice vodilo je odatle do kue njenog vlasnika.

Zatim su se rairile ne samo po gradu nego i selima, gdje ih je bilo jo lake napraviti. Svaki seoski potoi je iskoriten i cijela enklava je uskoro ponovo sijala. Svjetlo je, naravno, treperilo, jer je napon as padao, as rastao, ali i to je bilo bolje od krpa umaenih lojem koje su irile uasan smrad i slabo svijetlile.

Na poetku su bile stvar potrebe, da bi vremenom postale stvar prestia. Neke, one koje su pripadale prvim ljudima u gradu, imale su prave, klasine vodozahvate, velike motore, oni su mogli ak gledati i TV, a sijalice u njihovim stanovima nisu mirkale. Meutim, prijem je vrlo esto bio lo zbog poloaja



65

grada; tokom Svjetskog prvenstva u nogometu, odranog 1994. u SAD-u, iako je svuda okolo bijesnio rat, utakmice su postale prioritet. Cijele grupe, mukaraca naravno, nosili bi TV-aparate na Bojnu, brdo koje se strmo uzdizalo iznad grada, gdje je prijem bio dobar i prikopavali ih na malu dinamu: mijenjali bi se okreui dinamu, na koju je najee bila montirana pedala bicikla i gledali nogomet.

ice su bile isprepletene po cijelom gradu, visile sa svake bandere, uline svjetiljke, zgrade. Postalo je skoro opasno hodati po gradu, naroito kad bi kiilo, duvao vjetar ili padao snijeg, jer bi sijevajui padale na ulice; ne jednom bi se nesretni vlasnik pokuavajui da popravi prikljuak strmeknuo sa drveta ili bandere zavravajui u bolnici sa prelomima. Jedina disokteka u gradu je takoer poela raditi negdje po demilitarizaciji, ali ona ipak nije koristila centralu. Njen vlasnik, lan jedne od familija koje su vladale gradom, koristio je agregat; on se nije uo unutra, ali bi do duboko u no uznemiravao stanare susjednih zgrada. Ulaz je kotao dvije cigarete, a pie pet maraka. Pod piem se podrazumijevao ili rastopljeni sok u prahu iz humanitarnih zaliha ili ljivovica. I to je bilo to. Tu su se okupljali svi: od domaih siledija, oficira iz komande divizije, a i sam komandant bio je vrlo est gost.


Sa otvaranjem prvih kina u gradu centrale su dobile i svoj drutveni znaaj. Kina su ustvari bila vee ili manje prostorije, nekad podijeljene na dva dijela, sa jednim ili dva TV-a prikopana na video. Filmovi su dolazili iz prijeratne ponude srebrenikih videoteka, a ulaz je takoer stajao dvije cigarete ili dva lista duhana. Imitirajui ivot, stajali smo u redovima pred tim bisokopima, ponaajui se kao da je to jedino normalno; ili smo u kina sami, sa prijateljima i djevojkama, onako kao to bi vjerovatno ili i da rata nikad nije bilo. Bio sam, u bilo kojem od tih kina samo jednom, gledajui sa djevojkom, ini mi se Tri kondorova dana, ili ve neki

28-08-2008 at 15:26 | Ukljui u odgovor
cupo
Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 21-10-2003
Odgovori: 24024
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim

ili ve neki film u kojem je glavnu ulogu igrao Robert Redford.

Gledao sam po sali osvjetljenoj mlijeno- bijelom svjetlou ekrana dok su parovi sjedili zagrljeni ili se ljubili i taj bioskop mogao se nalaziti bilo gdje na svijetu; s tom razlikom to je izvan zidova ovog bijednog pokuaja bijega, bijesnio rat i vladao potpuni mrak.




Bog sami zna ta se sve prodavalo na toj pijaci, koji su sve komadi tuih zivota bili izloeni na betonskim tezgama. Bila je to naa agora, s tom razlikom to su se na ovom trgu sakupljali robovi, ljudi lieni svih prava. Dok to govorim, pada mi na um jedna sasvim obina slika, jedna od rijetkih koje nisu nestale prilikom pada enklave, fotografija savijenih ivica, izlomljena i uprljana brojnim dodirima, sada naslonjena na staklu vitrine u kui jedne od hiljada oaloenih familija. Na njoj su dvojica mukaraca, jedan visok, plav i ispijen, drugi taman i nizak, lica namjestenog u osmjeh koji otkriva njegove siroko rastavljene zube. Pozadinom slike dominiraju ruevni ostaci neke spaljene graevine, a u drugom planu, iza nje, se naziru betonski tandovi pijace, natkriveni limenim krovom.

Meutim, ta slika nije vana samo zbog njih dvojice, a obojicu sam poznavao i sretao ama ba svaki dan, nego treeg mukarca koji se uunjao na sliku, ne pitajui, kradom stao u ugao kadra: njegove oi kazuju da bi mu svaki trenutak neko od dvojice na slici ili treeg, koji dri fotoaprat mogao rei da se, nepozvan, skloni. Ali, on stoji tu, sa svojom prljavom i kovravom kosom, u jakni saivenoj




66

od vree za spavanje, mrtvakim cipelama, looj obui takoer dijeljenoj iz humanitarnih zaliha i tamnoplavim pantalonama uprljanim zemljom.

Stoji u uglu i smijei se, moda svojoj familiji, siguran da je ukuani nikada nee vidjeti, ali kao da nasluuje da je to jedini dokument, jedini dokaz njegovog postojanja. Na toj slici on nema ime, on je samo neznanac, uljez na tuoj, jer sam nije mogao priutiti fotografiju od deset maraka. Na njih mislim, njihove likove bez imena, bez identiteta, koji e postati anonimne brojke. Koliko je takvih prolo, koliko njih se jednog dana nije pojavilo tamo gdje su juer bili i nisu nam nedostajali jer bi njihovo mjesto zauzimali neki drugi koji su takoer iezavali. Nestajali su tiho, jednako tiho kao to su i postojali, kao da su samo prestali etati po pijaci razgledajui gladnim oima sve ono to nisu mogli kupiti.



Stotine mukaraca nestrpljivo su ekale da proe zima. Sjedili su u zamraenim sobama, polumraku koji je razbijala uljana lampa, razaznajui lica drugih samo nakon to bi ih osvijetlio ar cigareta, kada bi neko uvlaio dim i ekali proljee. ekali su prvo proljetno sunce, da ume olistaju, da ozeleni, a vrijeme su prekraivali priajui o svojim prolostima, zato to su bile ljepe od sadanjosti i zato to budunosti nisu imali, o familijama, koje su sada bile negdje, daleko.

Razgovali su o tome daleko, bilo da je to kolektivni smjetaj u Tuzli, bilo stan u Nurnbergu i matali ta e prvo uraditi kada tamo stignu. Kupiti e gajbu piva i otvoriti teku peglanih cigareta i piti pivo i puiti, prave cigarete, a ne ova g***a od kojeg poute i prsti i ake, a smrad se zavlai, ne u odjeu, nego u kou i ak i znoj smrdi na duhan. Razgovarali su i sjeali se djece koju godinama nisu vidjeli: mogla je biti 93 ili 94, mogao je biti i poetak 95, a oni su sa svojim familijama posljednji put bili 92, neki moda malo kasnije, u proljee 93.

Djeca su u meuvremenu porasla, ali se njihovim oevima inilo da prebrzo rastu, da preozbiljno izgledaju na fotografijama napravljenim samo zato da bi bile



67

poslate u Srebrenicu. Nosali su slike svuda sa sobom, pokazujui ih poznanicima, prijateljima, roacima, nakon to bi se propisno isplakali gledajui svoju mravu, poraslu i zato udno izduenu djecu, prepoznajui na njihovim licima svoje crte. Stotine takvih nestrpljivo su ekali da proe zima. Na proljee, kad ozeleni, oni e u umom ka Tuzli.

U grupicama, sa najvie pet-est lanova, skrivajui dan polaska, kretali su navee, doekujui zoru u blizini srpskih poloaja i prolazili pored njih, kada su srpski vojnici na strai najpospaniji, a oni koji spavaju u najdubljem snu. Mislili su da je prolazak kroz srpska minska polja najvea prepreka na putu do slobodne teritorije, zamiljajui vie od sto kilometara puta koji je bio pred njima kao praznu i spaljenu zemlju koju niko nije kontrolirao.

To jeste bila velika, pusta i spaljena zemlja, ali njom su krstarile srpske patrole, posvuda bile posijane mine, a putnici su morali izbjegavati i srpske seljane koji su ih otkrivali kosei travu ili uvajui stoku. Kretali su se putem kojim e se u julu 1995. kretati desetine hiljada ljudi, progonjeni od Srba. Prolazili su izmeu srpskih rovova na sjeveru enklave na Buljimu, a onda kretali ka Konjevi Polju.

Odmarali su tokom dana, a naveer prelazili put koji je zbog njegove iznimne vanosti bio dobro uvan. Pored puta je proticao Jadar, brza i hladna brdska rijeka, koja nabuja od proljetnjih kia, ali i nju su morali prei i onda se hitro uzverati uz brdo koje se odatle uzdie da bi se mogli odmoriti u sigurnosti ume. Put je dalje vodio preko brojnih brda u okolini Zvornika, kroz spaljena muslimanska sela u kojima su mogli potraziti sklonite od nevremena, srpska sela koja su se mogla raspoznati po svjetlu koje je bilo upaljeno u kuama i laveu pasa.


Proli bi dani prije nego to bi se konano primakli frontu u blizini Tuzle, i saekali povoljan trenutak da prou kroz srpsku liniju i uu u niiju zemlju. To je bio naopasniji dio cijelog puta: bili su na nianu Srbima, posvuda su bile mine to su ih posijali kako srpski, tako i vojnici bosanske armije, a potonji su pucali na prilike koje su se primicale iz pravca srpskih linija. Niko pouzdano ne moe rei koliko ih je napustilo grad tokom tri godine koliko je sigurna zona postojala, kao to niko pouzdano ne moe rei ni koliko ih je stiglo na cilj, ali je sasvim sigurno da je broj prvih mnogo vei od broja potonjih. Srbi su znali za te pokrete i nasumice su postavljali mine po putevima, pravili zasjede i ekali ih. Mnogi su naputali enklavu, nailazili na leeve drugih, koji su krenuli ranije i vraali se obeshrabreni. Drugi su, bez obzira na to, nastavljali dalje i nekako stizali do Tuzle, odnosno poloaja bosanske vojske, gdje su ih prihvatali iscrpljene, izgladnjele i uplaene, kao to e neke druge prihvatati u julu 1995.

Ti rijetki uspjesi, za koje bi se odmah ulo u Srebrenici, a vijesti o njima su stizale bre nego o bilo emu drugom, pokrenuli bi lavinu pria i raspalili matu i onih koji do tada nisu ni sanjali da napuste grad. I opet bi se spremale desetine, moda i stotine grupa, polazile na put, nosei siromanu popudbinu i puku na leima ili pitolj zataknut za pojas. Neki su se vraali, drugi ginuli ili padali u zarobljenitvo, a malobrojni stizali do odredita. Svi su polazei matali kako e doi u Tuzlu, kupiti gajbu piva i teku cigareta i piti i puiti, prave, peglane cigarete, a ne ova g***a Svojim dolaskom najavljivali su propast grada, bio je to znak da je jedan svijet koji je sve to vrijeme preivljavao za sebe blii kraju. Ljudi koji su imali najmanje za izgubiti - samo svoje ivote - naputali su ga prvi.





68




Jedine novine zvale su se Glas Srebrenice i izlazile su neredovno, tampane na obinom papiru, formata A4. Svaki od dvadesetak primjeraka tiraa bio je original svoje vrste, otkucan na maini za tipkanje. Samo na jednom naslovna strana obino nacrtana drvenim bojicama bila je boji, a ostale, umnoene, crno-bijele.

Iz ove perspektive teko se usuditi i rei da su uope postojale, jer malo je vjerovatno da je bar jedan primjerak preivio. Iza novine, u kojoj su tekstovi bili otipkani samo na jednoj strani, a na drugoj davno popunjeni formular, stajali su trojica mladia. Papir su, naime, dobijali iz opine u vrijeme kada je ak i birokratija kuburila sa papirom: slubenici su im, ne gledajui, s reda davali stari upotrijebljeni papir na kojem je bar jedna strana bila ista.

Nije to bila novina u kojoj su se mogle proitati vijesti, za to je sluio radio, niti je broj njenih italaca ikada bio vei od stotinjak, prenosei se iz ruke u ruku. itali su je oni koji su je i objavljivali, njihove familije i prijatelji, a obilovala je kojekakvim analizama, punim gramatikih i slovnih greaka, velikih rijei kao sto



69

su geopolitiki, strateki i globalno, obino upotrijebljenim tek tako, uglavnom sa ciljem da istaknu autorovu obrazovanost i rjeitost. Lokalni novinari objavljivali su tu i svoje prve tekstove i pjesme, nerazumljive i teke za itanje.

Najveem dijelu stanovnitva oni ionako ne bi znaili nita, pa je moda i bolje to nije izlazila iz kruga izravno zainteresiranih. U svakom sluaju, zahvaljujui toj novini vrlo ogranien broj ljudi odravao je barem iluziju nekakvog duhovnog ivota; skupina ljudi, na ijim sam marginama bio i ja kao, eto, jedan od italaca - koji je uzgred budi reeno krao papir iz kancelarije UNMO za tampanje barem jednog kompletnog broja - pokuavala je makar time dati smisla bezumlju u ijem smo se sreditu nali.

Za razliku od novine, koja je rijetko, ali u kontinuitetu izlazila tokom tri godine opsade, gradski radio poeo je raditi tek potkraj 1994. Ustvari, ponovo poeo: prije rata bio je to opinski radio i emitovao je uglavnom emisije tipa pozdravi i elje, omiljene kod domaeg, kako srpskog, tako i brojnog muslimanskog stanovnitva. Srbi su odlazei iz grada navodno unitili i odailja ili je on tek bio pokvaren, pa je oprema leala neupotrebljiva u zgradi nekadanjeg Doma kulture. Njihov pokuaj da obnove radio ostao na nivou alosno neuspjenog eksperimenta. Radio nije mogao emitovati izvan grada. Tanije, izvan gradskog centra, parka i pijace gdje su postavljeni moni zvunici, koji su sa krahom ove ideje, neupadljivo uklonjeni, samo koju sedmicu potom.

Naputen od svojih i izoliran od neprijatelja, grad je informacije izvana dobijao jedino preko nepouzdanog dravnog radija ili rijetkih posjetilaca, koji su se zadravali kratko. Obino su to bili novinari koji su dolazili na jedan dan ili svega nekoliko sati, sasvim dovoljno da snime ili fotografiraju prljave ulice, razgovaraju sa sumornim ljudima i dosadnim gradskim zvaninicima.

Duinu njihovog boravka odreivali su Srbi, a oni su potovali rokove, uvijek odlazei radije nego to su doli. Djeca su u grupama hodala za njima, bila im je zanimljiva njihova oprema, njihovi ruksaci, vikali za njima Mister bombon!, ali kao i za svima drugima, uzalud. Dolazili su u potrazi za senzacijom to je bio i sam dolazak u grad, traei odgovore na pitanja koja su nama izgledala smijeno, ona koja ni mi samo sebi nismo postavljali. Nervirala ih je stalna guva, gledali su na sat, rutinirano raspodjeljujui vrijeme, vrlo, pretjerano profesionalni, kao da ih ono to vide ne dodiruje ni najmanje.

I nita od onog to su vidjeli nije ih diralo, uz rijetke izuzetke, poput starijeg, potpuno sijedog, novinara Toronto Suna, ijeg se imena vie ne sjeam.

Bili smo u jednom od nekoliko kolektivnih smjetaja, na autobuskoj stanici ija je velika unutranjost crvenim ciglama bila podjeljena na manje prostorije, da bi se dobilo na prostoru. U jednoj od tih prostorija golih zidova, sjedila je mlada ena, nije mogla imati vie od 25 i dojila je dijete, dok se drugo igralo u sobi. Bila je sama, mua nije bilo tu, a ona je sjedila na spuvi prekrivenoj sivim i grubim vojnikim ebetom. Nasmijala se, stidljivo slobodnom rukom prekrivajui usta u kojima nije bilo nijednog zuba i strpljivo odgovarala na pitanja. On je pitao, a ja prevodio, sve dok nisam primjetio da stoji, ruku oputenih niz tijelo i ne zapisuje njene odgovare. Samo je klimao glavom, razgledajui sobu ispod oka, tako da ona ne primjeti, izlazei skrhan, pognutih ramena. Sve vrijeme putem do opine gdje nas je ekao gradonaelnik, nije progovorio ni rijei.





70

Bilo je to krajem 1993, malo prije nego to je kanadski kontingent napustio grad. S njim je u gradu bio jo jedan novinar, John Pomfret, iz Washington Posta. Hodao je gradom, nekako zadignute glave, privlaei panju velikom, ali zaista velikom, torbom koju je nosio oko pojasa. Prilazio je ljudima na ulici, pompezno ih pitajui: Do you think the enclave is viable?, a oni su ga blijedo gledali, ne shvatajui ta time eli rei.

Pomfretov lanak, koji sam proitao nekoliko mjeseci kasnije, niim nije odgovorio na pitanje da li je enklava viable. Naprotiv, bio je posveen iskljuivo razgovoru koji je vodio s Naserom Oriem. Te noi smo morali koristiti hladno oruje reenica je iz tog razgovora koja se i meni urezala u sjeanje. Bio je to poetak neega to me uplailo, posljedice ega onda nisam skroz shvatao, znak da svijet vani vie zanima on nego Srebrenica. To je moglo znaiti samo jedno: da smo potroeni ili da smo bili potroeni ve mjesecima, ali to nismo shvatali.

Nakon to je u grad u ljeto 1994., stigao jo jedan novinar, bio sam siguran u to. On je bio i posljednji novinar koji e ikad posjetiti enklavu, pokuavajui da se provercuje u konvoju humanitarne pomoi. Srbi su ga, pregledajui konvoj, otkrili i zadrali cijeli konvoj na utom mostu, prijetei da e sve kamione vratiti tamo odakle su doli. Poslije nekoliko sati pregovaranja uspio je ui u grad, najvie zahvaljujui dobrim odnosima koji su holandski oficiri za vezu imali sa Srbima.


Mogao je ostati samo toliko dok konvoj ne bude istovaren i odmah je traio da razgovara sa Oriem. Napustio je grad to popodne, mnogo tie nego to je stigao i svi su bili spremni da ga zaborave kao nemio incident. To bi se i dogodilo da nakon izvjesnog vremena, jedan od holandskih oficira na jedan od uobiajenih sedminih sastanaka sa oficirima iz komande 28. divizije nije donio fotokopiju njegovog lanka i pokazao ga Oriu.

Tekst je sav bio u znaku rijei mafija i odnosio se na Oria koji je kao erif vladao gradom, na to kako on vozi jedini automobil u gradu, i ne bilo kakav, ve crni mercedes... Veliki dio onog to je napisano nije bilo netano ili bar nije bilo la, iako je Ori pjenio, a Holanani lanak smatrali skandaloznim. Izbor teme, zaudo, nije zabrinjavao nikoga od njih. A u njemu se krila presuda svima nama. Jer, ustaljenost naeg uasa postala je ope mjesto. Toliko da je trebalo da se desi tek neto jako strano da bi svijet izvan enklave shvatio da se neto uope deava.




Pad




Jedino pitanje koje bih volio postaviti svim prijateljima koje sam stekao poslije rata jeste da li pamte gdje su bili 11. jula 1995. Ne smijem, jer nisam siguran da u uvijek dobiti odgovor koji bih elio, sa pojedinostima; ne smijem, jer znam da u na kraju ostati sam, bez ikoga. I pored toga to sam uvjeren da imam pravo traiti odgovor na to pitanje. Ne zato to me zanima gdje su tano bili moji prijatelji, nego zato to bih voilo znati da i oni nisu uesnici te izdaje. Ono to se desilo u Srebrenici za nekoliko dana jula 1995, je jedna od najveih izdaja ljudske vrste.



71


Bilo je to vrijeme kada nam niko nije vjerovao, kada su vojnici traili nareenje da budu ljudska bia, kada nai ivoti nisu vrijedili niega. ak ni gutljaja vode.Najmlai preivjeli desetina smaknua koja su se desila izmeu 14. i 16. jula, imao je samo sedamnaest godina. U trenutku kada su ga izvodili iz kamiona, sa grupom mukaraca, vezanih oiju i ruku, svi su samo traili malo vode. "Nisam htio umrijeti edan", kazao je on, svjedoei na jednom od suenja za srebreniki masakr na tribunalu u Haagu, godinama kasnije. Srpski vojnici otvorili su vatru.


Ja sam u to vrijeme bio u Potoarima, u holandskoj bazi, gdje sam radio kao prevoditelj za trolani tim Vojnih Promatraa Ujedinjenih Nacija. Izdaja koju sam vidio ja, razlikuje se od one koju su vidjeli oni koji su preivjeli masakr. Oni su gledali kako se ljudski rod sputa u dubine bez presedana, bili poniavani i mueni, preivjeli samo udom. Ono to sam ja vidio bila je hladna, skoro biroktratska nezainteresiranost, izdaja koju su poinili obrazovani, po svim standardima inteligentni ljudi. Ljudi koji se tih dana nisu usuivali ili htjeli biti upravo to.

Moji prijatelji i ja bili smo osueni na smrt. I niko nije htio uiniti nita na tome. Oni koji jesu, predstavljaju svjetlo u ovom mraku bez presedana. Spaavajui makar i jedan jedini ivot, oni su se izdvojili a da nisu morali uiniti nikakav poseban napor. Naprosto su ostali dosljedni svojim ljudskim kvalitetima. Uasno visoki broj mrtvih govori najbolje o tome koliko je malo takvih bilo.


Ne znam kako da okarakteriziram deset dana koje sam proveo u Potoarima, nakon pada enklave. Ne izdaju me rijei, izdaje me ono to osjeam, jo uvijek komarno sjeanje na to vrijeme. Dogaaji za mene nikad nee biti poredani onako kako su poredani drugima, uvijek u imati problema da se sjetim tanog toka stvari. Ali, pamtiu svako lice koje sam tamo vidio tih dana, svaku grimasu, strah u oima, imena u pamtiti, dok god sam iv.



Od svih stvari koje su na ovaj ili onaj nain izmjenile moj i ivote ljudi oko mene najbolje se sjeam tog dana. Moda zato to je poeo tako obino i svakidanje, tako nevano: kad smo shvatili posljedice onog to se zbilo, bilo je odve kasno. Krvavo i fatalno kasno.

Kao i uvijek kada bih prespavao kod djeda i nene, tog jutra sam ranije krenuo na posao. Putem sam usporio, ne elei da u potu stignem ranije nego to je trebalo, jer nisam podnosio njenu jezivo hladnu i vjeito tamnu unutranjost. Ve sam mogao vidjeti zgradu i jo sam usporio, zastajui da zapalim cigaretu, ne bih li protraio trenutak vie. Bilo je rano, ali do mene je dopiralo drndanje agregata iz dvorita zatienog bodljikavom icom. Iako je asak ranije ulica bila potpuno prazna, dok sam se primicao ulazu na kojem su bile naslagane bijele



72

vree pijeska, uo sam kako me neko zove. Osvrnuo sam se i na uzvienju ispred bolnice vidio bliskog prijatelja, koji je stajao sam i mahnuo rukom, pozivajui me. Okrenuo sam se i poao natrag, ka njemu, ne nalazei nita udno u tome to, pored nas dvojice, u blizini nema nikoga. Preao sam stotinjak metara do malog mosta ispod bolnice, gdje me on ekao.

- ta si ti ovako uranio?, upitao sam vie reda radi, pozdravljajui ga. Kada je odgovorio onim neodreenim Nako!, znao sam da neto nije u redu. On nije bio ovjek koji je bilo ta radio onako, u njegovom ivotu nita nije bilo svrha samo sebi. Bio je desetak godina stariji od mene i u vrijeme kad nisam imao nikoga, kada sam, sa devetnaest godina poeo opasno piti, on me vratio u ivot. Nauio me onom to je najbolje znao - da sve ima svrhu. Moda u drugaijim uvjetima ne bih povjerovao u to, ali tada sam se bio spreman uhvatiti za bilo ta. Prekinuo me u nagaanju, ne doputajui da ga drugi put, zaozbiljno, upitam ta radi tu.


- Jesi li uo ta je bilo?

- ta?, upitao sam uvlaei dim cigarete.

- Naser je otiao iz grada!, kazao mi je sa nekim kiselim osmjehom na licu.

Umalo se nisam sruio. Mogao sam osjetiti kako iz mene kulja strah, prodirui ka povrini, i istovremeno sam se upinjao da ostanem miran, dok je mozak pokuavao nai odgovor na sva pitanja.

- Kada?

- Jutros: on, Ramiz (Beirovi, naelnik taba, op.a.), Eka (Ekrem Salihovi, obavjetajni oficir u 28. diviziji, op.a.) i jo desetak njih.
- Kako?

- Helikopterom.

- Pa, jel to kraj?, upitao sam, vie sebe nego njega.

Nije rekao nita, samo se jo jednom nasmjeio, okrenuo i otiao prema gradu, uz blagu strminu ulice. Nisam jo dugo stajao tu, krenuo sam ka poti, idui sve bre, zamalo trei, kao da e mi unutra biti lake. Gotovo je, kraj, govorio sam naglas, skoro plaui.

Utrao sam u zgradu, proao mimo rasanjenih portira, koji su me samo zaueno gledali, ponavljajui da je gotovo, da je svemu kraj. Psovao sam, nisam mogao vjerovati da je doao kraj, a u to sam bio siguran, da e tri godine patnje okonati tako besmisleno. Udarao sam nogama u stub u holu, strah se pretvorio u ljutnju, kada je naiao jedan od mojih kolega. Ugurao sam ga u neku praznu prostoriju i ispod glasa rekao ta sam maloas uo, kao da e vijest zvuati manje strano ako je podjelim s njim. Ali, kao i obino u tim prilikama, nije. Uvjerenje da se kraj primie nije me naputalo.

Oriev let u Tuzlu, skupa sa nekim od najboljih vojnika koje je 28. divizija mogla imati na raspolaganju, jo uvijek je kontroverzan. Nareenje upueno njemu i ostalima, koje je izdao tadanji naelnik generaltaba A BiH, Enver Hadihasanovi postoji i objavljeno je u vie navrata, i sigurno otklanja sve mogue sumnje u Orievo uee u bilo kojem scenariju silnih teorija zavjere koje su otada lansirane. Jedan od razloga za to je to to je helikopter u povratnom letu, na kojem je trebao biti i on, za razliku od svih ostalih, neprimjeenih od srpske protiv-vazdune odbrane, oboren u blizini epe.




73

Neposredno nakon obaranja helikoptera razgovarao sam sa prijateljem koji mi je prvi i rekao za let u Tuzlu. Po njegovim rijeima, prostor iznad kojeg je helikopter gaan, bio je sve do tada potpuno prazan; preko noi, srpske snage su tu nagomilale niz protiv-avionskih orua. Kada sam prvi put poslije toga vidio Beirevia, izgledao je zastraujue: jedva je mogao hodati, bio na neki udan nain iskrivljen, ali je odbijao ljekarske preporuke da lei i umjesto toga se onoliko koliko je mogao bacio na posao. Bilo mi je ao tog ovjeka, jer je na njegova lea odjednom pala odgovornost koju, to znam, niko drugi ne bi elio prihvatiti.


Srbi su neoekivano brzo saznali za to: samo sedam dana nakon njegovog odlaska u Tuzlu, u kancelariju UNMO stigao je vlro neobian zahtjev. Naime, uz posrednitvo holandskih oficira za vezu, pukovnik Ljubia Beara, ef slube sigurnosti VRS, zatraio je sastanak sa Oriem. Prisustvo tako visokih oficira u okolini Srebrenice, bilo je samo po sebi neuobiajeno, traenje sastanka bio je povod za uzbunu.

Beara je danas optuen za genocid pred tribunalom u Haagu, i svjedoenja srpskih svjedoka identificiraju ga kao kljunog ovjeka, planera masovnog smaknua koje je usljedilo nakon pada Srebrenice.







Koliko toliko organizirana kolona u kojoj su se srebreniki civili i vojnici probijali prema Tuzli u julu 1995., poslije nekoliko dana se raspala. Umorni od stalnih pokreta i estih srpskih zasjeda, kolona se podijelila u manje grupe koje su se samostalno nastavile kretati prema zajednikom odreditu. Jedna takva grupa je nakon nekoliko noi u pokretu zalutala u neko bezimeno poluizgorjelo selo u okolini Zvornika. Shvatajui da svie i da ne mogu dalje, lanovi skupine odluili su predaniti u bunju nadomak jedne od izgorjelih kua u samom selu, raunajui da e tu biti mirni od srpskih potjera.

Poslijepodne tog dana, sluaj je u selo nanio srpsku patrolu koja je svratila u dvoriste kue prekoputa njihovog skrovita, traei vode. Donosei vojnicima vodu, starica koja je ivjela u kui pitala ih je: Djeco, ima li Turaka? Ovi su poslovino odgovorili da ima, na sto je ona uzvratila: Neka, da ima baba im svinje raniti! Vojnici su se samo nasmijali i produili.



74


U to vrijeme bio sam u Potoarima, u holandskom vojnom logoru, potpuno zbunjen. Sve se zbivalo odve brzo. Za etiri dana je nestao jedan grad, njegovo stanovnitvo i njihove zajednike prolosti.

No, pripreme za ono to se odvijalo pred oima hiljada civila i nekoliko stotina holandskih vojnika trajale su due. Jo krajem maja ili poetkom juna sam u kancelariji Vojnih posmatraa naiao na izvjetaj koji je njihova patrola dan ranije napravila na putovanju Srebrenica - Sarajevo - Srebrenica. U izvjetaju su se pominjali autobusi vojnika, artiljerija, kamioni municije, viecijevni bacai raketa i nekoliko protivavionskih sistema SAM-3, rasporeenih u blizini Srebrenice, du puta izmeu Vlasenice i Milia. Grafitnom olovkom sam na komadi papira prepisao najvanije stvari, ukljuujui i koordinate artiljerijskih orua i naroito, mislio sam, bitnih SAM-ova.

Popeo sam se na sprat pote, gdje je bila mala telefonska centrala i nazvao svog prijatelja u komandi 28. divizije. Kada sam mu, jo uvijek pod dojmom okantnih informacija, uznemireno ispriao o emu se radi, dogovorili smo se da se naemo u gradu, kod pijace. Predao sam mu papiri, a onda smo se skupa uputili u komandu, gdje nas je ekao obavjetajni oficir. Dok sam i njemu ponavljao priu on je na mapi traio i biljeio koordinate.

Krenuo sam natrag na posao odatle, a on me uvjeravao kako e sve odmah ifrirati i poslati u Tuzlu. Nekoliko dana kasnije, na jednom od redovnih sastanaka izmeu oficira ARBiH i Vojnih promatraa, on je, izraavajui svoju zabrinutost za srpske pokrete oko enklave, rekao kako su, prema naim izvorima, pokreti srpskih trupa uoeni ovdje i ovdje, pokazujui na karti mjesta orua.


Tada, dodue, nisam znao da je dvije sedmice ranije jedna patrola 28. divizije na Velikom epu, planini u blizini druge enklave epe, primijetila neuobiajene pokrete. Kasnije se ispostavilo da se u jednoj od tri Gazele koje su oni vidjeli nalazio lino Ratko Mladi. est modernih transportera BMP 80, naoruanih lanserima maljutki i protivavionskim topovima, pripadalo je 65. zatitnom puku VRS koji je tog dana brinuo za njegovu sigurnost.

I taj izvjetaj proslijeen je komandi Drugog korpusa A BiH. I jedan i drugi raport su upuivali na ozbiljne srpske pripreme za napad na enklavu i najvjerovatnije zavrili u hladu nekog sefa ili ladice.

U prilog tome ide i poruka koju je nekoliko dana uoi poetka napada na Srebrenicu, na svoju ruku, iz Tuzle poslao Naser Ori. U toj poruci je stajalo: uvajte se... Neto se veliko kuha, uvajte tenkoprohodne pravce od Zelenog Jadra i utog mosta. Ozbiljna je stvar, ali i gore smo mi predurali. No, do tada je ve sve bilo odlueno.

Srbi su bili u Zelenom Jadru, zalihe hrane su se, bar prema rijeima opinskih zvaninika, smanjivale, a UNPROFOR radio jedino to je znao: pregovarao. U Orievom odsustvu sve je bilo u rukama njegovog naelnika taba, Ramiza Beirovia, koji je nepovratno skrhan onim to je usljedilo umro nekoliko godina poslije rata, nikad vie isti ovjek. On se jo uvijek oporavljao od rana zadobijenih kada su Srbi iznad epe sruili helikopter kojim su se on i grupa oficira 28. divizije vraali iz Tuzle.




75

Ramiz nije bio ovjek za krizne situacije: bio je oprezan, ponekad i kolebljiv, nije volio improvizirati niti donositi velike odluke, tedio je ljude i resurse. Njegova uloga se sastojala u tome da pravi ravnoteu Orievoj ishitrenosti. Pored njega, u Srebrenici vie nije bilo nijednog armijskog oficira od uticaja koji bi svojim vojnim iskustvom, obrazovanjem i liderskim karakterom mogao da se nosi sa okolnostima. Povrh toga, Drugi korpus nije doputao upotrebu sile u ponovnom zauzimanju Zelenog Jadra. Kada je sedmog jula poeo posljednji srpski napad, sve je bilo spremno za katastrofu.

Ve prvog dana linije odbrane u junom dijelu enklave su izgubljene. Rezervnih linija nije bilo, a odbrana je bila plitka. tab divizije se preselio na sprat pote, u kojoj je bio i centar veze. Sluajno sam se zatekao tu kada je doao kurir traei rune bombe, kojih nije bilo. Bio je prljav, umoran i kao u transu ponavljao: Da nam je samo runih bombi, sve bi ih povaljali. Imamo tromblona, al ne pomau. Nekoliko lanova taba je sa svojih opasaa skinulo bombe i pruilo mu ih. Ali, to nije bilo dovoljno. Stanovnici nekoliko okolnih sela su ve poeli da pristiu u Srebrenicu, nosei zaveljaje hrane i odjee. Ve su se mogli uti zvuci pjeadijskih borbi voenih na samom ulazu u grad.

Komandant 282. brigade, ija je to zona odgovornosti bila, preklinjao je: Opkoljeni smo, treba nam pomoc! Izdri jo malo, doi e, govorio mu je Ramiz iz centra veze. Ne znam koliko u moi, pucaju sa svih strana. Izdri samo jo malo, dolazi interventna eta! Iznenada, s druge strane veze vie nije bilo nikoga.


I sljedei dan su se najee borbe vodile na junim prilazima gradu. Sada su stanovnici predgraa naputali svoje kue; Srbi su bili preblizu. U poti je vrvjelo; kuriri su dolazili i odlazili, tab je pravio plan protivnapada, a holandski oficiri su od vlasti traili da uzmu i oruje koje su im predali 1993. Njihov zahtjev odbijen je iz dva razloga. Prvo, oruje koje je A BiH predala tokom demilitarizacije bilo je uglavnom nekorisno ili pokvareno. Municije za artiljerijska orua i tenkove ionako nije bilo, pa ni oni nisu bili od koristi. Drugo, povlaenje oruja sa UN-ovog depoa znailo bi da Srebrenica, barem formalno, prestaje biti demilitarizovana zona i da UN vie ne snosi nikakvu odgovornost za njenu sudbinu.


Tu veer, devetog jula, Vojni promatrai su odluili da se povuku u Potoare, u holandsku bazu. Nas dvojica prevodilaca, moj kolega Hasan i ja, trebali smo poi s njima. Hasan to nije elio, njegova porodica je jo uvijek bila negdje u prenatrpanom gradu i on je htio biti s njima. Ja sam poao. Dok smo se vozili prema Potoarima, Srbi su nas gaali sa okolnih brda. Tek kada smo doli u holandski logor, poeo sam shvatati ta se deava. Pokazali su mi gdje u spavati. Razgovarao sam sa jednim od naih ljudi zaposlenih kod plavaca. Usred razgovora sam zaplakao, ponavljajui jedno te isto: Sve je otilo u materinu. Zar ne vidi da je sve gotovo, ovjee! Nije mi vjerovao.

Sljedeeg jutra sam otkrio da je jedan od osnovnih razloga za zabrinutost mog efa, takoer holandskog oficira, majora Andre de Haana, bio taj to je u poti u gradu zaboravio paso. No, tamo je ve bio holandski oficir za vezu - koji je kasnije uz Karremansa popio rakiju sa Mladiem - i brinuo se za njegove line stvari. Odgovarajui radiom na nae pitanje kakvo je stanje u Srebrenici, on je rekao da je malo mirnije, ali da su se muslimani poeli meusobno sukobljavati.





76

Poludio sam. Znao sam da lae i zatraio sam od naeg team leadera da poemo u Srebrenicu. Odbio je. Obrazlagao je svoju odluku granatama koje su na putu do Srebrenice zvidei prelijetale Potoare. Na svaku eksploziju dopunskog punjenja - imao sam godinu dana besplatne obuke - on i dva Afrikanca bjeali su u sklonite. Zatraio sam da me pusti da idem sam.

- Moe, ali samo na tvoju odgovornost, rekao je.

- Nema problema. Dajte mi kartu, Motorolu, i baterije.

- Zna li itati kartu?

- A-ha.

Uzeo sam sve to mi je bilo potrebno, potrpao hrane u depove i krenuo. Dok sam iao prema kapiji, on je obavijestio holandske vojnike. Moj prevodilac e izai, propustite ga. Vojnik na izlazu me samo pogledao i vjerujem iskreno zaelio sreu.

Ve sam isplanirao put. Mislio sam trati iz jedne fabrike u drugu (radi se o industrijskom kompleksu) dok to bude bilo mogue, a onda koritom rijeke, sve do Soloue, na samom ulazu u grad. Tu u biti siguran od srpskih niandija. Nosio sam vojnu bluzu i pantalone i znao sam da u biti meta. Preskoio sam ogradu i uao u halu Ferosa, prijeratne fabrike koionih leajeva. Zaprepastio sam se kad sam vidio jedan brani par kako mirno kupi pokoenu travu, kao da se oko njih ne deava ama ba nita. Preskoio sam i drugu ogradu i tu skrenuo u korito rijeke.


Nisam uspio proi neprimijeen. Nekoliko metara rijekom i - prvo bljesak, a onda parajui buuum. Bacio sam se na zemlju, dok je po meni padalo busenje. Bestrzajni top, bio sam siguran. Nisam vjerovao da mene gaa, mislio sam da je jo neko u blizini. Desetak metara dalje, bio sam siguran da sam meta upravo ja. Siao sam sa obale i zagazio u rijeku zaklonjenu drveem. Ko god da je bio onaj za topom, sada me nije mogao vidjeti, ali svejedno, znao je da sam tu. Jo nekoliko puta sam morao zalei idui ka Srebrenici.

Kada sam bio na sigurnom, ponovo sam izaao na cestu. Usput sam sreo mladia koji je nosio puku objeenu preko ramena i objasnio mi da su nai tu no izveli kontraudar. Samljeli smo ih, rekao je, oito zadovoljan. Nikad ga vie nisam vidio. Doao sam pred potu, umoran, prljav i mokar. Naa kancelarija je bila razvaljena i sve od bilo kakve vrijednosti odneseno. Magacin sa hranom takoer je bio prazan. Otiao sam na sprat, pun vjere, ubjeen u ono to sam uo. Meutim, tu sam otkrio da je samo dio istina. Armijske snage zaista jesu izvele kontranapad. Srbi su, meutim, ubrzo uveli svjee snage i povratili poloaje. Evo ti ih ovdje, na Uinoj bai, rekao mi je Nasir Sulejmanovi, tehniar u centru veze, i sam uplaen. Osim komunikacija, sve je bilo u rasulu. Tenkovi su prodirali iz Jadra, a protivtenkovsko orue je bilo u deset kilometara udaljenim Potoarima. Oruje je na konjima dovueno nekoliko sati kasnije, ali nije bilo koristi. Dvojica koji su rukovali orujem nisu mogli pogoditi tenk.


Grad je zasipala kia granata, svako malo su u bolnicu dolazili ranjenici. Otiao sam do bolnice i radiom prenio ono to sam vidio. Kako se pribliavao mrak, bilo je sve jasnije da Srebrenica pada. Javio sam i to. Stanovnitvo se predveer uzbunilo i krenulo prema Potoarima: glavna gradska ulica bila je zakrena ljudima, koji su bezglavo htjeli vani, bilo gdje, samo da se sklone odatle. Neki su ve pjeice, natovareni prtljagom kretali ka Bratuncu.



77


Ispred pote, Hasan je uplakan, radiom koji je posudio od mene, pregovarao sa promatraima da mu dopuste uvesti brata u bazu; kasnije to nee biti od bilo kakve vanosti, ali tada smo i on i ja mislili kako spaava bratov ivot. uo sam da su negdje u toj guvi moji djed i baka, i nakon nesupjenog pokuaja da ih pronaem i ja sam krenuo. Zadnje ega se sjeam iz Srebrenice je skupina ljudi, svi naoruani, kako stoje pred ulazom u potu, prekaljeni ratnici koje je napustila svaka nada. Puke su u rukama drali kao kakve tapove i dok se sunce spremalo da zae na njihovim licima bio je napisan ishod.

Nakon dvadesetak minuta pjeaenja, okrenuo sam se i iza sebe vidio bijeli dip: u njemu su bila trojica SAS-ovaca, koji su tu stigli kao Joint Commission Officers nekoliko mjeseci ranije. Cijeli dan su proveli na frontu; oekivali su avione koje su trebali navoditi. Stali su i ja sam uskoio na otvoreni dip. Britanci su jurili nevjerovatnom brzinom, dijelom i zato to smo znali da e Srbi pucati na nas; pokuavao sam javiti Holananima da otvore kapiju da se ne bi zadravali na ulazu. Ali, koliko god da sam se derao, vjetar je bio glasniji od mene. Srbi su, nasreu, pucali preko nas.

Na ulazu su me doekali ljudi iji sam posao radio cijeli dan. Jedan od njih me kroz smijeh nazvao Christianne Amanpour. Fuck you both!, bilo je sve to sam mu imao rei. Jedino to je tog dana izalo iz Srebrenice je bio moj glas. Na temelju onog to sam javio i onoga to je poslije vidio svojim oima, plaljivi, ali pismeni vojni promatra iz Afrike - major David Tetteh, Gana - sainio je nekoliko dana kasnije izvjetaj u kojem se sve vrtilo oko jedne rijei: genocid. Kada me zamolio da pogledam izvjetaj prije nego e ga poslati, nisam se osjeao bolje zbog toga. Sve ono to se deavalo sljedeih dan ili dva je poznato. Avioni nikad nisu doli, a srebreniki civili su traili zatitu kod Holanana.

Uveer 11. jula bio sam pozvan u tab holandskog bataljona. Dvojica holadskih oficira su se vratili sa sastanka sa Mladiem, koji je ultimativno traio da prije pola noi razgovara s nekim od predstavnika lokalne vlasti. Moj posao je bio da naem nekoga od njih u masi. Nasmijao sam se: Jeste li vi normalni? Oni su sad u umi i vjerovatno se spremaju da krenu prema Tuzli. Nai direktora kole, direktora bolnice, bilo koga, odgovorio mi je njihov oficir za bezbjednost.

I stvarno sam, nakon nepunih sat vremena, naao direktora srednje kole, Nesiba Mandia. Kada sam mu rekao za zahtjev srpskog generala, samo je - iako prepadnut na smrt - klimnuo glavom i krenuo sa mnom prema holandskom kampu. Ne znam ta se dogodilo tu no, ali su mi ujutro rekli da je novi sastanak s Mladiem dogovoren za 10 sati. No, prije nego to je sastanak i poeo, njegovi su vojnici uli u Potoare i opkolili izbjeglice. Mandi je iz centra veze satelitskim telefonom razgovarao s nekim ili bolje reeno, derao sa na nekog iz vrha tadanje bh. vlasti: Ali, oni ve ulaze, razumijete li, oni ve ulaze! Idiot, kae mi da potraimo zatitu od UNPROFOR-a, govorio je izlazei iz sobe, zalupivi vratima.


Srbi su traili da obiu kamp da bi bili potpuno sigurni da unutra nema pripadnika ARBiH. Holandskim vojnicima je nareeno da odloe oruje. Ovi su to i uinili. Kada se nekoliko srpskih oficira pojavilo u velikoj sali u kojoj je u blatu do zglavaka bilo vie stotina izbjeglica, ene su poele vritati, neke izgubile i svijest, a djeca su se dala u pla. Nakon sastanka, od kojeg su svi oekivali mnogo, Holanani su napravili plan: UNHCR i Crveni kri e evakuirati izbjeglice uz njihovu oruanu pratnju.

28-08-2008 at 15:27 | Ukljui u odgovor
cupo
Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 21-10-2003
Odgovori: 24024
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim

78


U tom trenutku ve su dva kamiona UNHCR-a sa ebadima i hranom za izbjeglice bili na putu prema Srebrenici. Odahnuli smo. Na dva sata. Jer tano je toliko prolo dok prvi srpski kamioni i autobusi nisu poeli stizati u Potoare. Bili smo jo jednom zateeni. Dok sam skamenjen gledao kako autobusi i kamioni ulaze u naselje, upitao sam nekog holandskog oficira ta se deava, mnogo vie iz potrebe da me razuvjeri nego da mi da pravi odgovor. Cerei se, odgovorio mi je: Dolazi Ratko Mladi da vas evakuira.

U isto vrijeme, holandski pukovnik protestuje kod srpskog generala. Vodio se sljedei dijalog: Molim vas, ja sam komandant holandskog bataljona i ja... Kakav, bre, komandant. Ti si jedna karina. Ja sam ovde Bog! Prevedi mu to, prevedi! Dogovori su rezultirali time to e, umjesto srpskih, holandski vojnici organizirati evakuaciju i sprovoditi civile do vozila.

Poslijepodne, izlazim iz kampa sa jednim od promatraa. Pedesetak metara od kapije kontrola. Koji si ti?, pita me vojnik. Prevodilac, odgovaram, i osjeam kako mi glas drhti. Ima li ti neki papir? Dajem mu slubenu utu karticu. On je uzima, letimino pogleda, dodaje drugom, ovaj treem i tako preko ceste do Mladia, kojeg tek tad vidim okruenog njegovim oficirima. On se zagleda u karticu, podize pogled kada mu apnu da stojim preko puta i kaiprstom me poziva da doem.

Noge su mi postajale tee sa svakim korakom, osjeao sam se kao da koraam kroz vodu, nestajalo mi je zraka. Kada sam mu priao sasvim blizu, svijet se zavrtio oko mene. Ustvari, oko njega, jer mogao sam se koncentrirati samo onoliko koliko je bilo potrebno da odgovaram na njegova pitanja. Kao da nikog drugog nije bilo oko nas.

- Dobar dan.

- Dobar dan.

- Odakle si?

- Odavde, iz Bratunca.

- ta radi ovdje?

- Prevodim.

- Kud si krenuo?

- Pa... evo, krenuo sam gore sa ovim vojnim promatraima, da vidimo ta se deava.
- Jesi li bio u vojsci?

- Nisam.

- Nisi, je l da?

- Nisam, ozbiljno, bio sam maloljetan!

- Dobro, ajde sad idi u kamp.

- Mogu li dobiti svoju karticu natrag?

- Evo ti.

Ne znam tano odakle je dolo to pitanje, ta mi je dalo snage da zatraim karticu, ali sam u tom trenutku bio uvjeren da e taj platificirani komadi papira, ute boje, odluiti izmeu ivota i smrti. Malice, imao sam osjeaj, zateen tim pitanjem, Mladi je as ili dva utio prije nego to je rekao:Evo ti.

Dodao je neto, ega nikad nisam bio u stanju da se sjetim, ali neto u smislu da ima mnogo pijanaca, da bi mi neko mogao nauditi ako ostanem na cesti. Stavljajui karticu u zadnji dep pantalonica, jedino to mi je prolazilo kroz



79

glavu bilo je da ne elim ostati bezimen le. Krenuo sam prema kapiji, duboko vjerujui da e mi neko pucati u lea; tijesne izme koje sam to jutro posudio od nekog holandskog vojnika, koje su mi do tada unitavale stopala, najednom vie nisu bile problem. Morao sam proi kroz kordon srpskih vojnika i oekivao sam da ujem zvuk repetiranja puke. Oni su sjedili, raskopanih bluza sa obje strane ulaza, neki od njih klimnuli i glavom dok sam prolazio bojaljivo izbjegavajui njihov pogled. Straar je otvorio kapiju i pustio me da uem. Tegovi koje sam imao na nogama su odjednom nestali i ja sam bio spreman da poletim od radosti to sam iv.

Preivio sam jer se Mladi tog dana osjeao kao Bog: imao je apsolutnu mo da odluuje o ivotu i smrti. Mjesecima kasnije u ga sanjati svaku no: iznova sam proivljavao taj susret, trudio se da zaboravim detalje koji su me proganjali. Budio sam se pred njegovim zkrvavljenim pogledom, povraalo mi se od zadaha iz njegovih usta, u nosnicama se zadrao bazd alkohola koji se irio oko njega. Plaio sam se da u poluditi pokusavajui da objasnim sebi zato je potedio mene, beznaajnog kao to su u njegovim oima morali biti i moji prijatelji ije je strijeljanje naredio. Nisam uspio pronai odgovor.

Dan poslije (tada sam prestao raunati vrijeme), evakuirani su skoro svi ranjenici i medicinari iz srebrenike bolnice. Neki od njih posljednji put su vieni ivi na kamionu sa UN-ovim oznakama na putu iz Potoara prema Bratuncu. Dok su se spremali da krenu, uo sam i kako Srbi od UN-a trae da im predaju nas, prevodioce, te kako su ovi popustili pred tim zahtjevom. Moji efovi, s kojima sam razgovarao o tome, nisu mi mogli ponuditi bilo kakve garancije. Srbi samo ele biti sigurni da niko od vas nije poinio ratne zloine, lakonski su odgovarali.


Razgovarao sam o tome sa kolegicom dok smo gledali kako se uglavnom civili ranjeni tokom proteklih nekoliko dana spremaju krenuti prema Tuzli. Jedan holandski vojnik, koji je razumio bosanski, priao mi je i rekao: Sluaj, evo ti moja puka, rani se u nogu, pa emo te svrstati meu ranjenike. Ako ne smije ti, ja u pucati. Pogledao sam u njega, pa u uzi. Nisam imao hrabrosti za to. Tu no, holandski bataljon je iznenada dobio poruku iz taba u Tuzli koja je glasila da se UN ima pobrinuti za sigurnost dvojice prevodilaca ija su imena: Emir Suljagi i Hasan Nuhanovi. U zaglavlju poruke je stajalo da je upuena Yasushi Akashiju, Rupertu Smithu i glavnokomandujuem UNPROFOR-a, francuskom generalu Bernardu Janvieru, odnosno da dolazi iz komande snaga UN-a u Tuzli.


Kasnije sam saznao kako je do toga dolo: Hasan je, u strahu za nae ivote nazvao Tuzlu i razgovarao sa penzioniranim amerikim pukovnikom Kennethom Biserom, u to vrijeme slubenikom Odjela civilnih poslova UN-a. Ovaj je napisao tu poruku i poslao je, koristei svoje dobre veze, na sve mogue adrese, pa, ispostavilo se kasnije, i u Sekretarijat UN-a u New Yorku.

Zaista ne znam koliko je dana jo proteklo prije nego to smo napustili Potoare. Sjeam se samo vrline podneva, 21. jula, kada smo konano sjeli u automobil, nas desetak, trei u koloni dok su ostali bili u automobilima svojih firmi, zaklonjeni iza ebadi otpornih na rapnele koji su nas trebali zatititi od pogleda izvana; provirio sam kada smo prelazili granicu i vidio Mladia i njegov jadni vojniki pozdrav dok je konvoj odmicao preko mosta u Srbiju. Meuvrijeme sam proveo u magnovenju, nikad sasvim siguran da sve to samo




80

ne sanjam. Nou sam se budio i hodao vjerujui da e me ostaviti ako zaspim, a Srbi su danju pljakali sve to se moglo opljakati.

Pamtim jo staru enu u crnini kako po julskom suncu u kolicima vue friider i svako malo staje da se odmori, ali ne odustaje od friidera; pamtim jo onoga to je svaki dan dolazio i nosio po jednu konicu sa livade u blizini; onog to je na traktorsku prikolicu tovario svjee sadjeveno sijeno...



Srbi su ve bili u gradu dok su se hiljade ljudi slijevale u Potoare, mjestace na pola puta izmeu Bratunca i Srebrenice koje je socijalistiki reim izabrao za izgradnju industrijske zone. Jedni su dolazili pjeice i zaustavljali se na ulazu u holandsku bazu, drugi su stizali u bijelim UN-ovim kamionima iz Srebrenice: visei u grozdovima grevito su se rukama drali za ogradu prikolice ili sjedili na kabini tako da su vojnici iza volana s velikim tekoama vozili.

Iskrcavali su se iz kamiona, koji bi se odmah zaputili u logor i sakupljali na nevelikom prostoru izmeu tri fabrike zgrade, traei u naputenim halama sklonite od dolazee hladne noi; i pored toga je najvei broj ljudi ostao vani, na otvorenom. Leali su ispod pokvarenih i zahralih autobusa i kamiona, zamotavajui se u ebadi. Stizali su popodne 11. jula donosei vijesti o padu grada, nekako udno pomireni sa svijetom i sa sobom, uljuljkani u uvjerenju da




81

e sve, koliko sutra biti u redu. Nebo iznad njih su parali NATO-ovi avioni i bilo je tano dva sata popodne.

Holandski vojnici u meuvremenu su napravili sporedni ulaz koji su izbjeglice koristile da bi ule u kamp. Nisu mogli ui na glavni ulaz jer su ih Srbi mogli vidjeti sa oblinjih poloaja, pa su koristili otvor na reetkastoj metalnoj ogradi, koji je bio zaklonjen od njihovih pogleda. Holanani su me pozvali to poslijepodne da bi mi jedan od oficira kazao da stojim tu i usmjeravam ih kako budu pristizali. Pokazivao sam im pravac kojim e ii, jo nekoliko stotina metara pravo dok ne uu u veliku halu, a tamo e im ve rei kuda dalje. Ne znam koliko ih je prolo tim putem; moda pet ili est stotina ena, djece i mukaraca koji se nisu htjeli razdvajati od svojih familija. Svi su htjeli ui, vjerujui da su sigurniji nego sa one strane ograde, gdje su se osjeali izloenim dok su Srbi iz tenkova i topova pucali po kuama udaljenim nekoliko stotina metara od njih.


Sa svakom eksplozijom, sa svakim stubom crvene praine koji se podizao iz neke od okolnih kua, zauo bi se kolektivni vrisak, zavladala panika, masa bi se nakratko pokrenula, ubrzo shvatajui da ipak nema kamo. Bilo je prilino kasno poslijepodne kada je do mene doao vojnik sa glavnog ulaza i zamolio me da mu pomognem. Neki ljudi su, rekao je, bili na kapiji, a on se nije umio sporazumjeti s njima. Krenuo sam za njim do stotinjak metara udaljene rampe, gdje su stajali mlai mukarac i djevojka. Kako smo se primicali kapiji, a njihovi obrisi dobijali prepoznatljivost, poelio sam da umrem, odmah i tu. U nju sam bio neskriveno zaljubljen, proveli smo zajedno nekoliko istinski divnih mjeseci, onoliko koliko to bilo mogue u Srebrenici. On je bio njen mu. Stajali su tu, oboje mladi i prepadnuti, on je bio samo nekoliko godina stariji od mene. Pitala je da li mogu ui u logor.

Gledao sam ih i znao da nijedan odgovor nee biti pravi, ali sam smogao snage i promucao ono to mi je reeno da im kaem: Moete ui, ali niko vam ne moe garantirati sigurnost. Ni sam ne znam ta e se dogoditi. Ona je poela ridati i pitala me ta da rade. utio sam i gledao ih, ona ga je zagrlila. Rekao sam da mi je ao - okrenuli su se i otili. On je ubijen, a ona se par godina poslije preudala. Vidio sam je jo nekoliko puta poslije rata, uvijek nasmijanu, neumorno kovrave kose i uvijek bih poelio da sam je to poslijepodne mogao pomilovati i nai neke lijepe rijei za utjehu. Ali, to nije bilo vrijeme za lijepe rijei.


Vratio sam se do prolaza na ogradi. Tamo me doekao isti onaj oficir i rekao da idem van kampa i pomognem njegovim vojnicima da smjeste pridolazee izbjeglie. Otiao sam tamo i tek to sam stigao jedan od vojnika mi je dao megafon i naredio da im prenesem kako nema potrebe za panikom, kako svi ne mogu ui u kamp, ali da se ne trebaju plaiti Meu stotinama ljudi koji su mi od tog trenutka poeli prilaziti, sa stotinama pitanja na koja nisam imao odgovor, bili su i moj djed i nena. Djed, koji je patio od astme, bio je umoran od prevaljenog puta i blijed, dok se nenino lice arilo ispod brojnih marama i nekoliko slojeva odjee koju je imala na sebi.

Spustio sam megafon na zemlju i onom vojniku rekao da su to moj djed i nena i da ih elim odvesti u kamp. Na sporednom ulazu koji je jo bio otvoren, nekoliko stotina metara odatle, stajala su druga dvojica vojnika koji su me propustili i uveo sam ih, proveo kroz jednu fabriku halu. Zatim i drugu u kojoj su na prljavom podu leali ranjenici upravo dovezeni iz gradske bolnice dok je



82

sa zida sablasno svijetlila velika arulja. Doveo sam ih do kraja fabrike u veliku prostoriju punu ugaenog blata, gdje je ve bilo nekoliko stotina civila. Rekao sam da u se brzo vratiti. Djeda vie nikad nisam vidio; u ljeto 2002, njegovi posmrtni ostaci pronaeni su u jednoj od masovnih grobnica pored Zvornika i preneseni u Sarajevo. U to vrijeme bio sam u Haagu, kao izvjeta sa suenja Slobodanu Miloeviu. Nenu sam prvi put vidio poslije pola godine.

I dalje nisam znao ta da uzvratim na brojna pitanja, nisam nikom mogao potvrditi da e svi sutra, a svi smo bili u stanju misliti samo na sutra, biti evakuirani, da im se nita nee desiti. Hodao sam izmeu njih, dok me neki starac koga nisam poznavao gledao sa zahvalnou, drugi, kojeg takoer nisam znao, sa zabrinutou, kao da mene moraju umilostiviti da bi se osjeali sigurno. Kao da su meni, zato to sam mogao razgovarati sa svemonim stranim vojnicima, eljeli povjeriti svoje ivote, a ja nisam znao kud bih s tim teretom, pa sam svraao pogled ustranu.

Sreo sam roaka, na nogama je imao samo papue. Oigledno ga je pad grada zatekao nespremnog, jer je na sebi imao jo samo laganu ljetnju koulju. Crvenih i suznih oiju i on me pitao da li da ostane u Potoarima ili krene u umu. Ne znam zato, ali sam mu, ne razmiljajui ni trenutka, rekao da vie izgleda da preivi ima ako odmah poe, moda e stii veliku grupu koja je tada bila pet kilometara odatle, na Buljimu, brdu iznad Potoara i spremala se da krene kroz srpske poloaje.

Vidio sam i svog hodu, i on je takoer traio da jednom rjeju odagnam njegove sumnje. Oni koji su odrasli u malim bosanskim, veinski muslimanskim, sredinama kao ja, znaju ta mislim kad kazem moj hoda. U mejtef sam krenuo prije nego u kolu, arapski alfabet sam nauio kad i latinicu. Preda mnom je bio ovjek koji me nauio prvim kuranskim ajetima, nauio da razlikujem dobro od zla, usadio prve strahove i prva moralna uvjerenja. Sada je sjedio u praini, granicom crtao neto na suhoj zemlji i tresao se od straha. Sulejman efendija, kako sam ga uvijek sam zvao - nikad prezimenom Hodi koje, uzgred, u tom asu nisam ni znao - je imao dvoje djece i suprugu negdje tu i oni su ekali da se babo i mu vrati. Gledao sam ga i sam mislio na to koliko mi je dugo trebalo da savladam dugo a; kako sam lako nauio Kunut dovu, kako sam smee iz mejtefa umjesto u kantu gurnuo pod ilim, iako je to tog jutra bila moja dunost, pa sam dugo poslije puhao u dlanove crvene od njegove ibe


Ne znam kako sam tu no zaspao, ali vrlo dobro pamtim da sam usnio zmije; velike crne zmije koje su klizile mirnom povrinom movarne vode i primicale zaobilazei listove lokvanja; bjeao sam, trao po vodi, dok su mi noge propadale u mulj, vritao, ali glas nije izlazio iz grla. Okrenuo sam se i vidio kako se najvea do njih izdvaja, ide prema meni, zastaje na trenutak, gleda me i skae, vidim njena dva zuba u iroko otvorenim raljama, a ona i dalje leti i znam da leti ka mom vratu, ali sam paralizovan, ne mogu se sageti ili izmai, nemam kuda pobjei. Stigao sam do kraja, a ona je ve blizu, svega nekoliko centimetara, pokusavao uiniti neto da se iskobeljam, jo jednom upreem svu snagu u elju da se pokrenem, batrgam i budim se. Budan sam doekao i jutro u sobici na spratu zgrade u kojoj je bio tab holandskog bataljona, namjenjenoj nama, prevodiocima. Moje kolege su leale okolo, njih etvorica: jedan je bio budan kao i ja, ostala trojica su spavala snom umornog djeteta.





83

Tako budan sam izaao vani, u dan koji e promijeniti moj ivot. Nisam to mogao znati i kao i svi drugi, naredne sate sam proveo u iekivanju. Zabrinut, ali ne previe. Sve dok mi De Haan, u pravom vojnikom maniru, govorei kratko i odsjeno nije dao zadatak da napravim listu domaeg osoblja zaposlenog u UN-u. Usto, morao sam napraviti i listu ostalih mukaraca u kampu. Bilo je ve poslijepodne kad sam, uz dosta papira i olovku, krenuo na posao.


Do tog momenta ve se znalo da Srbi razdvajaju ene i djecu od mukaraca i dok su ene i djecu vozili ka slobodnoj teritoriji, autobusi i kamioni sa mukarcima su iezavali u Bratuncu. Srpski oficiri, koji su paljivo nadgledali evakuaciju civila, zatraili su spisak domaeg osoblja, a holandski komandni kadar im se nije elio suprotstaviti. S druge strane, ne znam ko je doao na ideju da napravi spisak ostalih mukaraca, mislim da je to bio Hasan Nuhanovi, ali se mislilo da je to jedini garant njihove sigurnosti. Svi zajedno smo mislili da se, kada ih Holanani izrue Srbima, to je ve postalo izvjesno, ovi nee usuditi ubiti ako budu znali da su njihova imena negdje zapisana.

Meutim, prije nego to sam poeo praviti spisak, moj kolega Hasan, De Haan i ja, morali smo uiniti jo neto. Spasiti ili bar pokuati spasiti Hasanovog brata od izruenja. Sjedei u novoj kancelariji, prostoriji ogoljelih zidova u koju smo na brzinu potrpali komunikacijsku opremu, razgovarali smo kako da to izvedemo. Na kraju smo odluili da bi najbolje bilo da ga stavimo na spisak UN- ovih radnika, kao tek zaposlenog istaa.

Na listi je bilo sedamnaest imena: njegovo, upisano posljednje, bilo je osamnaesto. Drugu, veu listu, bilo je mnogo tee napraviti. Ljudi su me sa strahom gledali dok sam biljeio njihova imena, godine i mjesta roenja, traili objanjenje, neki odbijali da kau kako se zovu. Odgovarao sam im da ne znam emu spisak treba posluiti, da Srbi vjerovatno hoe da provjere da li meu njima ima zloinaca (Boe, koliko su htjeli vjerovati u ono to sam govorio!), veina je posluno klimala glavom, hvatajui se za svaku moju rije kao za spasonosnu slamku. Ali, ni u jednom trenutku im nisam mogao rei da ih napolju ekaju vojnici koji e ih kundacima razdvojiti od familija, da e za nekoliko sati biti u kamionima, ne znajui kuda ih voze, da moda nikada nee vidjeti svoju djecu


Bilo ih je 239. Punoljetnih, izgladnjelih, umornih, na smrt prepadnutih, nervoznih, neispavanih, sijedih, mravih, elavih, tamnoputih, plavokosih, nou im je bilo hladno iza upljih limenih zidova, danju pretoplo ispod zagrijanog metalnog krovai bilo ih je 239. I svi su ubijeni. Spisak sa njihovim imenima napustio je Potoare prekasno, deset dana kasnije, u konvoju sa holandskim vojncima. Srbi nikad nisu saznali da spisak postoji, a vjerovatno bi ih pobili i da su znali.


Moda ne bi, moda je neko od njih, gledajui u puane cijevi, u posljednjem trenu, pored najdraih, pored djeteta roenog prije tri mjeseca, pomislio i na to: Hej, pa moje ime je na tom spisku, ne moete vi ovako!

Fehim Mai bio je moj komija, jedan od ljudi koje sam poznavao skoro cijeli ivot i valjda zato ne mogu, da budem poten, ne elim, da zaboravim izraz na njegovom licu, dok sam biljeio njegovo ime. U naruju je drao tek roenu djevojicu, stariju kerku od tek etiri ili pet godina, vrsto stezao rukom. I oboje su gledali u mene, dijete ne razumjevajui nita, ali slutei da se deava



84

neto strano. On je inio sve to je trebalo da ini, ali njegov mi je pogled govorio da nema potrebe da se zavaravmo, da zna da nee preivjeti.

De Haan i ja odnijeli smo liste u odvojenu zgradu u kojoj je nekad bila smjetena uprava tvornice, a sada tab. Nagnut nad mapama, poloenim na stolu u velikoj prostoriji koja je nekada bila konferencijska sala, stajao je Robert Franken, zamjenik komandanta. Unijeli smo liste i spustili ih na stol, a on je rukom odgurnuo mape u stranu. Prvo je pregledao vei spisak, bio je to niz njemu nepoznatih imena i vjerovatnu cijela ta stvar nije imala mnogo smisla u njegovim oima.

Kada je doao do spiska sa naim imenima, podigao ga je sa stola i paljivo prouavao svako ime. Njegov pogled se polako sputao prema dnu stranice i onda, naglo stao: zaustavio se na imenu na dnu stranice. Podigao je ruku, koja je beskorisno leala na kuku i upro je svoj debeli, kratki, zaobljeni kaziprst. Ko je ovo?, upitao je podiui pogled ispod naoala, kao da je kakav profesor, a mi loi aci koji su prepisali i dobili dobru ocjenu na ispitu. Skoro uglas smo odgovorili da je to na novi ista.

De Haan je ozbiljnog lica kazao da je posao dobio prije samo dvije sedmice, ali da zbog srpskog napada nije bilo mogue rijeiti sve formalnosti poput ugovora i izdavanja UN-ove akreditacije. Ne, to nije istina, on ne radi kod vas, kazao je Franken, a De Haan se zacrvenio. Bio je uhvaen u lai, a morao je lagati je da bi spasio ivot jednog djeaka.

Franken je papir ponovo vratio na stol, pruio ruku malo dalje i dohvatio ruiasti flomaster i - ne mogu da vjerujem da je to uinio ruiastim flomasterom - moda je trebao biti crni, prekriio ime, ovjeka, ivot. Muhamed Nuhanovi imao je je 19 godina, a ja i danas krivim sebe, krivim sve nas, to smo njegovo ime stavili na dno liste; moda ga Franken ne bi primjetio da je bilo negdje u sredini spiska, skriveno izmeu naih imena, moda bi bio iv da je njegovo ime bilo samo nekih dva, tri, pet centimetara iznad.

On bi bio iv, a ja se ne bih sjeao jednog otrog poteza flomasterom, kratke ruiaste crtice ispod koje se jo naziralo ime i ne bih imao osjeaj da sam, ne htijui, uestvovao u neijoj smrti na tako ruan, prisilan i posredan nain. Izaao sam iz sale, potpuno otupjelih ula pod utiskom onog to se dogodilo nekoliko trenutaka ranije. Preavi nekoliko stotina metara do kancelarije, sjeo sam za stol i poeo ukucavati konani spisak u kompjuter, sa osjeajem da nepovratno gubim neto vano, da se sav moj dotadanji ivot skoncentrirao u trenutak kada je Hasan uao u prostoriju, a ja, ne znajui za drugaiji nain da mu to kaem, izgovorio: Haso, Franken je skinuo Bracu sa spiska!

Da li su moje rijei zazvuale hladno, da li je Hasan u njima uo nezainteresiranost, osjetio moju sebinu elju da preivim, pa je iz njega provalio gnjev? Poelio sam da se branim, iako znam da nije urlao na mene, da nije prijetio meni, nego nekom drugom, ko uope nije bio tu. Hasan je ponavljao da e ga ubiti, da nije normalan i sa svakom novim izreenim upozorenjem primicao se sve blie, dok nisam doao sebi i zagalamio: Heeej, nisam to uinio ja, nego Franken. Idi priaj s njim, dok jo ima vremena!

Ponovo sam ga vidio predvee, dok je duga kolona ljudi milila u sumrak, prema izlazu, gdje su ih ekali naoruani srpski vojnici. Braco je sjedio na podu u uglu onog to smo zvali uredom, a Hasan na stolici, zgren, sa glavom na podignutim



85

koljenima. Franken je odbio sve molbe da njegovog brata ostavi na listi sa osobljem UN-a. Diui glavu, prekinuo je teku tiinu glasnim jecajem. Braco je i dalje sjedio nepomian. Znali smo da e brzo doi vrijeme da krene. I dalje smo utili, da bi on konano kazao: Idem, ta god da se desi ostalima, desit e se i meni.

Podigao se sa zemlje, rijeen da prekine muenje i krenuo. Hasan je otiao za njim. Stajao sam na vratima i gledao ih kako odmiu, utrnuo, nesposoban da osjeam bilo ta, samo sam gledao njihova lea i vidio kako Hasan grli svog mlaeg brata, sve dok se njihove prilike nisu izgubile u polumraku neosvjetljene fabrike hale na ijem su se kraju vidjela velika otvorena vrata.

U istoj toj hali, odmah uz vrata stajali smo nekoliko sati kasnije, nas sedamnaestoro, jedno pored drugog. Ispred nas se etkao major Momir Nikoli sada je lagao o inu, ustvari je bio kapetan - okruen holandskim oficirima, kao ispred stroja, a mi smo stajali mirno, bez daha. Niko nije znao ta je svrha inspekcije, a to je bila prava vojna inspekcija, ali smo bili sigurni da se ba tu odluuje da li emo ivi napustiti enklavu. Priao bi svakom od nas, upitao poneto, i uglavnom ne ekajui na odgovor nasmijao se. Njegova su pitanja bila svakodnevna, odgovori koje je sam davao bogohulno povrni, a on je mislio - duhoviti. Kada je doao do Hasana upitao je: Gdje je tvoja porodica? Hasan je odvratio da su odvedeni: njegovu majku, brata i oca Holanani su izveli iz kampa i prepustili vaim vojnicima.

I Hasan i ja smo poznavali Nikolia, sretali ga svake sedmice na redovitim sastancima koje je odravao sa Vojnim promatraima. Na posljetku, bio je oficir sigurnosti Bratunake brigade VRS i odluivao da li e neki konvoj ui u opkoljeni grad ili ne; on je morao odobriti svaku kap nafte za holandske transportere, svaku konzervu hrane za izbjeglice. Nikada nisam vidio da reagira ljudski: sada je, pred svima, podigao ruku na elo i maui glavom znakovito kazao da ih nije smio pustiti iz kampa. Ponovio je to jo jednom, klimajui glavom, a onda se vratio u sigurnost uloge srpskog oficira koju je tako besprijekorno igrao, nastavljajui da hladno ispituje ostale prevodioce.

Deset dana kasnije bili smo u Zagrebu, nakon dvodnevnog putovanja u holandskom konvoju koji je posljednji napustio Potoare i Srebrenicu. Tu smo, u sjeditu UNPROFOR-a, okirani, doznali da spiska sa 239 imena naprosto nema; niko nije znao o emu govorimo. Pozivali smo se na Frankena, koji nam je u Potoarima kazao da je spisak faksom poslao u Zagreb, enevu i New York, a original dri u gaama, holandski bataljon, civile u kampu, nadajui se, tavie, sigurni da se radi o greki, o previdu, ali nita nije pomaglo.

est fatalnih mjeseci kasnije, spisak je ipak iskopao neki slubenik UN-a, u meuvremenu zaturen meu zaboravljene i nepotrebne spise. Sada on nije imao nikakvog znaenja za one zbog kojih je napravljen. Njihova tijela su odavno truhnula u jarugama, masovnim grobnicama na nogometnim igralitima i livadama pored puta.


Ljudi



86





Volio bih da mogu napisati priu o svakome koga sam znao u Srebrenici. Svakoga ko je bio tamo, i preivio ili ne, volio bih napisati svaku pojedinanu priu. U svakoj bih volio napisati da su on ili ona ipak bili samo ljudi, sa svim to to nosi.

Volio bih napisati priu o Vahidu iviu i njegovoj supruzi Hanifi, kod kojih je moja familija stanovala prvih nekoliko mjeseci rata. Priu o tome kako je Vahid kada se zapoljavao u oblinji rudnik, prevario komisiju doktora i pored toga to nije vidio na jedno oko upsio dobiti posao. Naime, u trenutku kada je itao slova sa bijele table, i kada je dolo vrijeme da gleda lijevim okom, on je samo drugu ruku stavio na desno oko, stvarajui svojevrsnu optiku varku. Kada je posao postao previe teak za nekog poput njega, podnio je zahtjev za ranu penziju i zaprepastio druge doktore, kada je svoje stakleno oko stavio na stol.

Da, volio bih neto napisati i o Senadu Aliu, ovjeku iji sam smisao za humor oboavao, divio se njegovoj hrabrosti, i sposobnosti da prevazie nau mranu stvarnost. Bio sam zbunjen kada bih ga zatekao u njegovoj, prevodilakoj kancelariji u Potoarima, kako ita poslovnu rubriku International Herald Tribunea, koji je neki holandski oficir donio sa odmora.

Ili njegovom kunom bibliotekom koja je bila puna knjiga o budizmu, premda sumnjam da je on vjerovao u bilo ta od toga. Kada je Srebrenica pala, Senad je, iako je skolnite mogao potraiti u Potoarima, odluio da se pjeice probije do Tuzle. Kada je, poslije 38 dana probijanja kroz umu i srpske zasjede stigao u Tuzlu, dobio je upozorenje od poslodavca, UN-a, da ne moe uzimati odmor ostatak godine, jer je ve potroio sve dane namjenjene za odmor.

On je poginuo tri godine kasnije, u saobraajnoj nesrei, u okolini Tuzle. Sa njim u automobilu bio je jo jedan mladi iz Srebrenice, iji roditelji nisu preivjeli pad. Sam, bio je na odsluenju velikog vojnog roka, i u Tuzlu je stigao na odmor. Senad mu je, ba kao i meni kada nisam imao nikoga u Srebrenici, ponudio svoje prijateljstvo.

Da, volio bih napisati mnogo slinih pria, ali se bojim da to, naalost, nije mogue. Umjesto toga, napisao sam tri prie o etiri razliita ovjeka, koje sam tek poznavao. Ne zato to se bojim da neu moi pisati o svojim prijateljima, nego zato to su ove tri prie reprezentativnije za ono to nam se desilo.




87


Obje ove prie nastale su u martu 2002, kada je na groblju u Potoarima pokopano vie od est stotina posmrtnih ostataka mukaraca i djeaka ubijenih nakon pada Srebrenice.parcela je bilo est stotina tog dana, i bie ih jo toliko i vie. Htio sam ispriati priu koja se krije iza brojki, napisati da su te brojke imale familije, sestre, brau, djevojke...


PLC-113, M4, 21, 5 i NK8-074B, M4, 21, 6

Njih dvojica su, barem u mojim oima, bili dua tog grada u vrijeme kada je bio osuen na bezdunost; njegov jedini glas, u vrijeme kada je svuda oko nas vladala samrtna tiina. Sead i Senad Dautbai bili su onakvi kakvi, mislio sam, trebamo biti svi. Ozbiljni, strogi prema drugima i stroiji prema sebi, bili su najvei fanatici meu radioamaterima koje sam ikad sreo. Sretao sam ih svaki dan, vie od dvije godine, i beskrajno me uveseljavao nain na koji su ih ljudi mijeali jednog s drugim. Naravno, tek poto sam ih i sam poeo razlikovati.

Bili su od one rijetke vrste ljudi koje rat nije mogao iskvariti, njihovo potenje je bilo zastraujue, osjeaj za dunost rijedak, kao i nain na koji su se unosili u svoj posao. Nisam jedanput gledao kako su skoro sa gnuanjem - u vrijeme kada je svaki komad hrane bio dragocjen - odbijali darove koje su im donosili seljani, pokuavajui da kupe razgovor sa svojima.

Obojica utljivi, imao sam osjeaj, bili su u stanju do kraja otvoriti se samo jedan pred drugim; mi, ostali, bili smo stranci i za nas su uvijek bili skoro onako zagonetni kao kada sam ih sreo prvi put. Naredne dvije godine gledao sam ih kako prave planove o sve veim antenama, kako ale zato to nemaju ovo ili ono - meni je sve to bilo podjednako strano - da bi u ljeto 1994. prionuli na posao. Ne znam kako im je to uope polo za rukom, ali su danima razvlaili ice sa jednog na drugo brdo iznad uske srebrenike kotline, na krov pote postavljali nekakve metalne stupove, i, na koncu, opet bili razoarani, jer signal, ili ta ve, nije bio "jak" koliko su oekivali. A ta antena je, potpuno sigurno, bila najvea u zemlji u tom trenutku.


Samo zahvaljujui njima, svih tih godina mogao sam razgovarati sa ostatkom svoje familije; i nisam bio jedini. Sead i Senad nikada nisu traili nita zauzvrat. Strpljivo su ekali, onda kada je toga bilo, kraj mjeseca i svoju "plau": nekoliko kilograma brana i neto naranastog praha, za koji, sve dok ne bi bio razmuen u vodi, nije bilo sasvim jasno da je sok. Skoro sve to vrijeme u jednim te istim izblijedjelim pantalonama, u cipelama dobivenim u humanitarnoj pomoi. Nikada nisu pili kafu niti puili, ali su svaku paklicu kafe koju su ikad dobili od mene ili od Nuhanovia u pravilu nosili Nasiru Sulejmanoviu, naem elektriaru, za kojeg zajedniki prijatelj dobrohotno kae da je "skupa s lemilicom imao deset kilograma".

Negdje nakon "fijaska" sa antenom, neko je u jednoj od pokrajnjih soba otkrio itavu gomilu prainom pokrivenih Energoinvestovih kompjutera tipa "Iris 8". I neku od praverzija "Tetrisa". Svi smo manijakalno igrali tu igru u kojoj su se jarkoute figure vrtoglavom brzinom vrtjele na crnoj podlozi, padajui bre nego to je golo oko moglo registrirati. Blizanci, a



88

svi smo ih doivljavali kao jedno, vrlo su brzo postali neosporni ampioni u tom udnom sportu, sportu koji nam je tada bio jedan od bjegova u neku vrstu normalnosti.

Kada su Srbi napali Srebrenicu posljednji put, stanicu su svaki dan premjetali iz jedne u drugu prostoriju u poti, sklanjajui se iz onih izloenih granatama. Posljednji put sam ih vidio i maloj sobici ispod stubita, gdje su s tekom mukom uspjeli prikljuiti stanicu. Nihad ati, jedini izvjeta iz grada, itao je svoj posljednji izvjetaj iz Srebrenice. Sead i Senad sjedili su pored njega. Siguran sam da su, ili jedan ili drugi, kao i uvijek, nakon to je Nihad zavrio izvjetaj, posegnuli za nekakvim dugmetom na stanici i rekli: "E, dobro!", i pogledali se zadovoljni to su i to uspjeno okonali. Posljednji put.





PLC-40, M5, 16, 19

Nas dvojica roeni smo iste godine, u istoj bolnici. Prvi put smo se sreli u ratu, u vrijeme kada je krhki mir uselio u Srebrenicu pod okriljem UN-a. Nisam znao nita o njemu nakon 1995, sve dok na listi nisam vidio i njegovo, izmeu imena drugih 599 ubijenih; skraenica PLC oznaava Pilicu, selo u kojem su poslijepodne pripadnici Bratunake brigade vojske bosanskih Srba ubili vie od ped stotina zarobljenih Srebreniana. Ja sam ga ispratio u smrt.

Nehrudin Sulejmanovi radio je u gradskoj bolnici kao medicinski tehniar. Bio je jako lijep i pristao mladi, ali ispod se krio djeak, koji nije imao vremena ni prilike da odraste, koji se jo uvijek borio protiv djeakih boljki, tajno zaljubljen u moju bliu roaku. Naravno da joj to nikad nije rekao.

Jedan dan, a mogla je biti 1994, vidio sam ga kako izlazi iz bolnice u rano poslijepodne sa bijelom trakom oko glave. Inae jako svijetlog tena, bio je jo bljei; nebitno kako, ali on je kao bolniar osigurao termin kod jednog od stranih hirurga koji su na izvjesno vrijeme dolazili u Srebrenicu, i podvrgnuo se operaciji uiju. Velike mu, kazao je, izgledale. Nas nekolicina, koji smo, bili njegovi prijatelji, bili smo malo ljuti; svi smo ranije uli kako govori o tome, ali ga niko nije uzimao zaozbiljno, sve dok nas nije iznenadio.

I onda je sve otilo doavola. Jo uvijek se pitam zato je on ustvari doao u Potoare umjesto da se pjeice zaputi ka Tuzli. ta god da bio razlog, Nehro to nije uinio zato to je bio kukavica, zato to se plaio ovoga ili onoga. Uostalom, za nekoliko dana koje je proveo u Potoarima pomaui vie od stotinu ranjenika, hranei i pojei ih, trebalo je mnogo vie hrabrosti nego za bilo ta drugo. Tim vie to su ve od prvog dana oko fabrike bili naoruani srpski vojnici.

Posljednje veeri, dan prije nego to e Nehrudin, na holandskom kamionu, u pratnji ranjenika, i sa holandskim ljekarom za volanom, otii u Bratunac, sjedili smo u jednom od iznenada opustjelih UN-ovih kontejnera skoro cijelu no. Dvije djevojke, jedna od njih ona u koju je bio zaljubljen, i nas dvojica. Mislim da smo tada dijelili osjeaj olakanja



89

to je sve to zavreno, to emo, koliko za sedam dana, sjediti negdje u Tuzli. I piti pivu. Priali smo, vie se i ne sjeam o emu; o emu uostalom mogu priati dvojica dvadesetogodinjaka u sumrak svijeta? Ne znam da li smo neto pili, moda neto to sam ja "maznuo" od plavaca, puili smo kao sumanuti, a no je bila divna.

Vidio sam ga sutradan, prije nego to e se popeti na kamion. Zagrlili smo se, i jo jedanput obeali jedan drugom platiti pivu u Tuzli - onda kada on stigne tamo, kao bolniar, i ja kao UN-ov prevoditelj. Ali, nismo je popili. I to ne zato to sam u Tuzlu iz Zagreba stigao sa est mjeseci zakanjenja.

U Potoarima sam, kada sam stigao rano ujutro, otiao prvo na njegov mezar, jer mi se nita nije inilo prirodnijim. Sagnuo sam se, unuo i milovao glatku povrnu tabuta, i zaplakao suzama koje ni sam nisam mogao prepoznati, teim nego ikad. I opet sam se tamo vratio poslijepodne, ali je sada, na mezaru, bilo njih etvero: dva mladia i dvije djevojke. Jedna od njih bila je lijepa ba kao on, tako da je mogla biti samo njegova sestra. Svo etvero je plakalo, ali niko kao ona, grlei baluk. Stajao sam kao okamenjen i nisam znao ta da uradim: da joj moda priem i kaem da sam bio njegov prijatelj, da sam ga ja posljednji vidio ivog, prije njegovih delata? Ipak, ne. Saekao sam da odu i priao mezaru, malo se naslonio, spustio aku na humku. "Nismo je popili", samo sam apnuo, vie sebi nego njemu.


90


Spektakl jugoslovenske kinematografije, Neretva, omoguio je jednom obinom ovjeku da odigra sopstvenu smrt. ivot ga je na pet minuta izvukao iz anonimnosti, a zatim ga ponovo gurnuo u nju da doeka svoj neprirodan i nasilan kraj.

* * * * *

Novakova desetina od komandanta divizije Stoleta dobija nareenje da zadri etnike koji nadiru s juga, dok ne stignu ostale partizanske brigade. Poslije ko zna koliko, u trku i zadihani, partizani zauzimaju poloaje iza velikih steaka na brdu s kojeg se prua idealan pogled na polje pred njima. etnici marirajui podvriskuju i enlue, pjevajui: Spremt se, spremte se, etnici/ velika e borba da bude i Neretva e ovih dana/ bit grobnica partizana, dok partizani skriveni, nervozno steu oruje i niane. etnika konjica, ne slutei nita stupa prema uzvienju. uje se paljba. Prvi redovi padaju kao pokoeni. Poinje borba. etnici koriste i minobacae. I etnici i partizani ginu. Ginu ika, voza Jordan, pa Novakova sestra Dana, a dok je oplakuje pogine i on. etnici zauzimaju vrh. Konjica ujahuje u groblje. Jedan od etnika puca po Novakovom leu, drugi kolje ranjenog partizana. U mukama umire i on, posljednji meu njima, sa bolnom grimasom na licu, kad krv ikne u prainu.


* * * * *

Njegovo ime je Nezir Omerovi. Niko ne zna kako je tano dospio na snimanje filma, ali meu njegovim preivjelim komijama iz Zaluja kod Bratunca, krui nekoliko razliitih pria. Po prvoj, najmanje vjerovatnoj, negdje ga je u stroju vojnika JNA izmeu kojih su se traili statisti, zapazio i izabrao Yul Brynner. Istina je da je Nezir tada bio na odsluenju vojnog roka u Jajcu, ali se holivudskoj zvijezdi mogao pribliiti tek kasnije, tokom snimanja. Jedan od njegovih najboljih prijatelja tvrdi da je ak i kona torbica koju ininjerac Vlado - lik kojeg Brynner tumai - nosi tokom cijelog filma, ustvari pripadala Neziru. Drugu verziju, vjerovatniju, ali sa velikim prazninama, ispriala je njegova majka. Ona se sjea da se Nezir, sa trojicom svojih komija, iz vojske vratio kui 1969., u vrijeme ljetnje etve. Ali, tri mjeseca kasnije pozvan je ponovo na snimanje. Matori Mujaga, njegov djed, ljut na jedinog mukog potomka, to se ide baviti tamo nekom glumom, nije se htio ni oprostiti od njega. Samo je okrenuo glavu dok je njegov unuk kretao prema ulaznim vratima. Nije prolo mnogo, a rekao je: Snaho, pii mu da se vrati! Nezir je bio jedini nasljednik svog bogatog djeda, vlasnika jednog od najveih imanja uz Drinu. Oenio se vrlo mlad, kao dijete, sa 15 godina, po elji djeda, koji ga je tako htio vezati za brojne



91

dunume. Kada se poslije snimanja vratio kui, nastavio je svoj ivot tamo gdje ga je i prekinuo, bolujui od nostalgije za trenucima svog kratkog randes-vousa sa slavom, patei to nikad nije napravio korak dalje, a prialo se da je imao ponudu da ak i glumi u nekom filmu. U trenucima pijanstva svojim susjedima i prijateljima, koji su ga nekad upola podrugljivo, kao i u svakoj maloj sredini, zvali glumac, znao je rei: Ma, ta u ja s vama. Ja sam mogao biti glumac. Na to vrijeme su ga podsjeale fotografije (kasnije su izgorjele) sa kojih su se skupa s njim smijeile tadanje zvijezde jugoslovenskog glumita: Ljubia Samardi, Velimir Bata ivojinovi, Pavle Vujisi, Milena Dravi.

* * * * *

U noi 12. jula 1995. kolona je bila na poetku svog puta iz Srebrenice za Tuzlu. Na jednom od odmorita, Nezir se odvojio od dvojice svojih sinova i spustio niz padinu do oblinjeg potoka da bi nasuo vode. Nije se vie vratio. Najmlai sin, koji je jedini i preivio misli da je tu ubijen, najvjerovatnije zaklan; etnici se zbog blizine kolone ne bi usudili pucati. Ostatak porodice (majka, sestra i supruga) koji su svaki dan dolazili do ureda Crvenog kria u Tuzli, na spiskovima sa imenima preivjelih traili su Nezira i sinove, Muharema i Nazira. Tamo su od ena koje su kao i one, oajne traile i najmanji trag i hvatale se za najtanju nadu, ule i da je Nezir posljednji put vien iv u Kravici, meu hiljadama zarobljenih, koji su sjedili na egi s rukama podignutim iznad glave.

* * * * *

U prii Druga smrt, Jorge Luis Borges pie o Pedru Damianu koji je odsanjao svoju pravu, fiziku smrt zelei da promjeni ishod bitke, koja mu je donijela drutvenu osudu i izolaciju. Neemo znati ta je Nezir sanjao no prije nego to je umro ili ta je mislio u svojim posljednjim trenucima. Znamo da je za njegovu celuloidnu smrt trebalo tri ili etiri ponavljanja; svaki put kada bi mu se no naao pod grlom, on bi se nasmijao. I znamo da je oba puta umirao kao statist, ne uzimajui aktivno uee u dva velika pokolja koje je razdvajalo vie od pola vijeka, a jedino zajedniko bio im je on.

28-08-2008 at 15:27 | Ukljui u odgovor
cupo
Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 21-10-2003
Odgovori: 24024
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim

Mothers of Srebrenica react to Karadzic - 29 Aug 08 - Reakcija majki Srebrenice na sudjenje Karadzicu

02-09-2008 at 18:06 | Ukljui u odgovor
cupo
Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 21-10-2003
Odgovori: 24024
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim

Srbija

Zavera utanja

Pie: Branka Mihajlovi

Povodom izjanjavanja Radovana Karadia, hakog optuenika, o krivici po optunici koja ga tereti za najtee ratne zloine, genocid, istrebljenja, ubistva... analiziramo: Zar sami zloini, poinjeni u vreme rata, nisu dovoljan motiv za politiku i intelektualnu elitu, kao i za obine graane, da podre odlazak pred sud onih koji su optueni za izgubljene i unitene ivote tokom krvavog rata?
Zato nema, a ini se da nema, empatije sa stradalima, sa ratnim rtvama? Zato je cela pria vezana za hake optuenike svedena na obaveze koje drava mora da ispuni da bi ubrzala evropske integracije, da bi uao strani kapital, da bi imala bolje pozicije u pregovorima o Kosovu... ta je sa pravdom?



Zato je drugaiji odnos prema Karadiu, Mladiu ili Miloeviu nego prema nekome ko je optuen za ubistvo komije, supruge, ljubavnice, svejedno. Sa ovim drugim optuenicima nikome ne pada na pamet da se solidarie, zato onda razumevanje za one koji su optueni ili osueni za stradanje hiljada ljudi? Psiholog i politiar arko Kora:



"Ovde postoji jedna zavera utanja, zavera u kojoj uestvuju mediji koji lau, a graani, iako to znaju, prihvataju te lai ele da veruju u njih."



Da li graani znaju za koje zloine je optuen Radovan Karadi? Novka Ili razgovarala je sa graanima Uica:



"Optuen je za navodno neke zloine, a po meni to nije ispravno jer je ovek samo branio svoj narod i svoju zemlju."


RSE: Da li znate za granatiranje Sarajeva, zloine u Srebrenici, da li za to treba da odgovara?


"Mislim da ne treba jer jo niko nije potegao pitanje koliko je srpskih rtava bilo od strane muslimana i Hrvata, a pogotovo muslimana. Srebrenica je isprovocirana, a za Sarajevo i mala deca znaju da je bila nametaljka."

"Mislim da su zloini u Srebrenici samo izreklamirani vie od ostalih. Takvih zloina je bilo mnogo na svim stranama, poev od Slovenije pa na dalje."

"Nije on sam kriv, svi su krivi... i Amerikanci i Englezi i Francuzi i svi ostali koji su doli ovde.

Otkud takvi, gotovo istovetni, odgovori?


Pitali smo knjievnika Branu Crnevia, lana Meunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadiu, ko je kriv za zloine nad civilima u Sarajevu. Za granatiranje Sarajeva i civilne rtve optuen je, izmeu ostalog, Radovan Karadi:

"Idemo na, recimo, poslednje godine Brozovog ivota kada je poela pria..

RSE: Pa dobro, ne moemo da optuimo Josipa Broza Tita za granatiranje Sarajeva!? Govorim o rtvama, na primer, u Sarajevu, ko treba da odgovara i da li biste Vi javno pozvali da neko za to odgovara?

"Da vam kaem, mi drugaije rasporeujemo krivce. Na primer, vi se zovete Slobodna Evropa, i to je lepo ime, ali ja mislim da Evropa nije slobodna."

RSE: Dobro, hajde da se vratimo na Sarajevo. Da li mislite da neko treba da odgovara za to, a zna se da su Sarajevo granatirali bosanski Srbi?

"A kakve veze ima granatiranje Sarajeva od strane bosanskih Srba, i taj rat, sa uesnicima tog rata."

RSE: Kada bi Vas neko pitao ko je kriv za rtve u Sarajevu tokom trogodinje opsade, ta biste mu Vi rekli?

"Rekao bih, ne promiljajui mnogo, da su krivi Amerikanci i ostali kojima je bilo stalo do raspada Jugoslavije."

Nai sagovornici kau da nije samo, moda ak ni preteno, problem u onima koji direktno negiraju zloine, svaljujui krivicu uvek na onog drugog, ve u onima koji se zalau za isporuivanje optuenika uz obrazloenje da je to za dobrobit Srbije. arko Kora:


"Realnost je da oni postoje, da postoje rtve tih zloina koje sa uasom gledaju kako ljudi koji su im pobili najblie, muili ih, drali po logorima i silovali, etaju slobodni. To pokazuje da nas ti zloini ne dotiu mnogo."

Nataa Kandi, direktorka Fonda za humanitarno pravo, koja je, kao retko ko na ovom podruju, u stalnom kontaktu sa rtvama, komentarie takve argumente:


"To doprinosi tome da Kosovo ostane u Srbiji, da se dobiju neke povlastice na putu ka Evropskoj uniji to je jedna potpuno autistina vizija koja nikome nita dobro nee doneti. Meni je strano ao to u toj Vladi i tim institucijama nema nikoga ko bi razumeo da je ovim hapenjem Srbija dobila jednu novu, izvanrednu i do sada nevienu, ansu da prekine sa nasleem prolosti i da krene putem vladavine prava, da bude primer i izazov za sve druge u odnosu na zahteve meunarodne pravde."

"Ve neko due vreme, godinu-dve dana, u Srbiji nisam uo gotovo nikoga, sem naravno nekih nevladinih organizacija, da o hakim optuenicima govori kao o ljudima koji su odgovorni za strahovite zloine. Ako se tome doda situacija koju smo imali sa Radovanom Karadiem, da do danas niko u Srbiji nije prihvatio odgovornost za njegovo hapenje, to se nije dogodilo u istoriji Evrope. Drava se pravi da je to neto to nije ni trebalo da se dogodi, a ako se ve dogodilo, da je bolje da se ne zna da je to ona uinila. Tako se zapravo paradoksalno ojaava ta kvazi, pseudo, moralna pozicija hakih optuenika. Dakle, drava ne sme da prizna da ih je uhapsila, a govori da je najbolje da oni odu tamo kako bismo mi mogli da ivimo", kae arko Kora i na kraju ipak dodaje, ako je za utehu:

"Ipak, za veinu graana Srbije Radovan Karadi nije heroj, ali to, na alost, nije dovoljno."


http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1194958.html

02-09-2008 at 23:31 | Ukljui u odgovor
cupo
Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 21-10-2003
Odgovori: 24024
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim

03.09.2008

Zvornik


Ekshumacije se nastavljaju i tokom septembra

Poev od 12. augusta pa do danas, ekspertni tim za traenje nestalih pod vodstvom Tuilatva TK radi na ekshumiranju sekundarne masovne grobnice Kamenica kod Zvornika. Do sada je ekshumirano 55 kompletnih i 155 nekompletnih skeletnih ostataka. Struni tim za traenje nestalih pod vodstvom Tuilatva TK svakoga dana radi na poslovima ekshumiranja na sekundarnoj masovnoj grobnici Kamenica kod Zvornika. Do sada je na ovom lokaliteto pronaeno i ekshumirano 55 kompletnih i 155 nekompletnih skeletnih ostataka.

Uz skeletne ostatke pronaen je i veliki broj zrna puanih metaka u kostima i dijelovima odjee koji su pronaeni uz sama tijela, istie Emir Ibrahimovi Tuilac Tuilatva TK. Na grobnici e se raditi cijeli septembar. Kako istie tuilac Ibrahimovi, ovo je danas grobnica na kojoj se poslovi ekshumacije obavljaju nesmetano. Na terenu su jo prisutni i doktori sudske medicine sa UKC Tuzla, predstvanici meunarodne organizacije za traenje nestalih u BiH, uposlenici komemorativnog centra te krim tehniari MUP-a TK koji rade na poslovima evidentiranja nalaza u kriminalistikom smislu.

03-09-2008 at 20:12 | Ukljui u odgovor
cupo
Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 21-10-2003
Odgovori: 24024
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Don`t forget Srebrenica
Bez chatanja molim

Potvrena optunica u predmetu Radomir Vukovi

Sud BiH potvrdio je 2. septembra 2008. godine optunicu koja Radomira Vukovia tereti da je poinio krivino djelo genocid.
U optunici se navodi da je optueni Radomir Vukovi, u svojstvu specijalca - policajca Drugog odreda Specijalne policije ekovii MUP-a Republike Srpske (MUP RS), u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, sa namjerom da djelimino istrijebi grupu bonjakog naroda, uestvovao u udruenom zloinakom poduhvatu koji je za cilj imao prisilno preseljenje oko 40.000 civila zatiene UN zone Srebrenica, te pogubljenje vie od sedam hiljada Bonjaka.

U optunici se takoer navodi da je optueni Vukovi, dana 12. jula 1995. godine, uestvovao u pretresu bonjakih sela u okolini Potoara sa ciljem njihovog istjerivanja i protjerivanja na podruja pod kontrolom Armije RBiH.

Nadalje u optunici, izmeu ostalog, stoji da je optueni Vukovi, dana 13. jula 1995. godine, uestvovao u zarobljavanju vie hiljada mukaraca, Bonjaka, koji su pokuavali pobjei iz zatiene UN zone.

Istog dana optueni Vukovi je, navodno, uestvovao u sprovoenju kolone od oko hiljadu zarobljenih Bonjaka iz mjesta Sandii u skladite Zemljoradnike zadruge Kravica znajui da e biti pogubljeni.

Nakon zatvaranja zarobljenih Bonjaka u skladite, pripadnici Drugog odreda su iz automatskog naoruanja i bacanjem bombi ubijali zarobljene Bonjake.

Optueni Vukovi je, navodno, uestvovao u likvidaciji zatvorenih Bonjaka na nain da je na njih bacao bombe, saopeno je iz Suda BiH.

(FENA)

04-09-2008 at 17:34 | Ukljui u odgovor
Trenutno aktivni korisnici
Aktivni gosti: 10
Skriveni clanovi: 0
Aktivni lanovi: 0
Sretan roendan: ademir, ALENKO, asljgc, atko, backspace, blatazar, Brezan, cove72, daktilograf, Enida.ja, Fakultetski_obrazovan, faraontz, grabator, Ismet, izlijecise, Maid_guzonja, mustafabesic, nebo, PedjaM, Pucvala, safijatz, Spatzy, sumatra, Trex, tuzlarijanac, _Calixa_
FORUM : Tuzlarije : Don`t forget Srebrenica New Topic Post Reply

Strana: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 ... Last Page >>


Niste logirani? Nadimak / Username: Password: Sakrij mi ime
Zaboravili ste password?




Pregled tema u posljednjih 24 sata
Pregled poruka u posljednjih 24 sata
(dva dana, sedam, 30 dana)

Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata

Skokni do foruma:

Kontaktiraj nas | tuzlarije.net

Powered by: STRING FORUM Version 1.0
Copyright 2001 STRING
Osmrtnicama ba smrtovnice