Uticajni sedmični magazin Slobodna Bosna u svom najnovijem izdanju otkriva detalje tajnog plana Sulejmana Tihića i Dragana Čovića o rekonstrukciji vlasti u BiH čiji je cilj potpuna eliminacija Stranke za BiH i HDZ-a 1990. i njihovih lidera Harisa Silajdžića i Bože Ljubića.
Prema ovom dogovoru, Sulejman Tihić i Drgana Čović usaglasili su detalje plana rekonstrukcije izvršne vlasti na svim razinama, počevši od Vijeća ministara, preko Vlade Federacije BiH, pa do kantona, koja bi se i u osnovi svela na potpuno eliminiranje i političko maginaliziranje druga dva koaliciona partnera - Stranke za BiH i HDZ-a 1990.
Inače, Tihić i Čović su za svoj plan rekonstrukcije vlasti dobili podršku američkog ambasadora u BiH Charlesa Englisha. Međutim, većina evropskih ambasadora, uključujući i OHR, ovaj plan ocjenjuje kao neproduktivno i posve besmisleno gubljenje vremena i energije.
Iznimka među njima samo je ruski ambasador Konstantin Šuvalov, koji otvoreno podržava Dodika i koji bi vjerovatno više nego i sam Tihić volio vidjeti Silajdžića na plećima, piše Slobodna Bosna.

Da je riječ o vrlo opasnoj političkoj avanturi, koja bi mogla unijeti novu pomutnju ne samo na domaćoj nego i na međunarodnoj političkoj sceni, svjedoči i činjenica da je samo dan nakon dogovora Tihića i Čovića Ijutito reagirao visoki predstavnik Miroslav Lajčak koji im je preko naslovne strane Oslobođenja nedvosmisleno poručio da je "aprilski paket mrtav".
Glavni nesporazumi medu federalnim koalicionim partnerima potiču iz pomalo apsurdne osobne pozicije Sulejmana Tihića i Dragana Čovića. Iako njihove partije aktivno sudjeluju u vlasti na svim razinama, i Tihić i Čović sve vrijeme nakon izbora 2006. godine osobno se drže kao klasični opozicioni lideri, kojima ništa nije dobro i koji su stalno nečim nezadovoljni. A riječ je zapravo o projekciji osobnog nezadovoljstva!

A kao završni obračun i jedini cilj rekonstrukcije vlasti jeste eliminacija Stranke za BiH i HDZ-a 1990.
No, ovaj Tihićev i Čovićev ambiciozni plan ima nekoliko slabih tačaka koje ga čine prilično nerealnim i neprovodivim. Prije poduzimanja bilo kakve akcije, dvojac Tihić-Čović morao bi se naoružati jakim argumentima kojima bi opravdali akciju protiv Silajdžića i Ljubića. No, njihova argumentacija protiv aktuelne izvršne vlasti prilično je tanka, tim prije što "druga strana" upravo Tihića i Čovića sve glasnije tereti za opstrukciju razvojnih projekata Federalne vlade vrijednih preko 10 milijardi konvertibilnih maraka.
Tihić i Čović tvrde da je ulaganje u energetski sektor od 7 milijardi konvertibilnih maraka "pljačka stoljeća u režiji Harisa Silajdžića i njegovih ministra" ali taj argument stoji na vrlo klimavim nogama. Naime, elektroenergetski projekat dobio je jedinstvenu podršku svih ministara Federalne vlade, uključujući i federalnog premijera Brankovića koji se ovog projekta nije odrekao ni nakon montirane istrage Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, ali ni nakon silnih pritisaka Tihića i njegovih poslušnika koji su od Brankovića tražili distanciranje od projekata, piše Slobodna Bosna.
Osim toga, Tihić se sam pobrinuo da oslabi vlastite argumente o navodnoj "pljački stoljeća": prvo je tvrdio da ni jedan od tri strateška partnera nije izabran transparentno i na zakonit način, da bi nešto kasnije promijenio mišljenje predloživši da se s jednim od tri partnera ipak potpiše ugovor! Upravo ovaj detalj otkriva da u pozadini osporavanja energetskog projektanta stoje politikantski razlozi lidera SDA i HDZ-a.
Tihić će također unutar vlastite partije teško dobiti jedinstvenu podršku za svoj plan, budući da vrlo uticajno desno krilo SDA, predvođeno Bakirom Izetbegovićem, odlučno zagovara nastavak koalicije sa Silajdžićevom Strankom za BiH.
Više o ovom paklenom planu Tihića i Čovića i drugim njegovim slabim tačkama, te o krizi koju bi u BiH izazvalo sprovođenje ovog plana pročitajte u najnovijem izdanju sadmičnika Slobodna Bosna.

 

Opštinski sud Sarajevo produžio je za još dva mjeseca pritvor bivšem komandantu muslimanskih snaga u Srebrenici Naseru Oriću, koji je 3. oktobra uhapšen pod sumnjom da je uzimao "reket". Kantonalno tužilaštvo tražilo je produženje pritvora zbog opasnosti da bi Orić boraveći na slobodi uticao na svjedoke i ponovio ista krivična djela, ali i radi bezbjednosti građana.
Orić je osumnjičen da je od Džehve Okanović iz Tuzle od 2002. do oktobra ove godine iznudio više od 200.000 KM.
MUP Federacije BiH uhapsio je Orića 3. oktobra u okviru akcije provedene na području Sarajeva i Tuzle.
Oriću je suđeno u Haškom tribunalu za zločine nad Srbima u Srebrenici počinjene 1992. i 1993. godine. U prvostepenom postupku u ljeto 2006. godine bio je proglašen krivim što nije spriječio zločine i osuđen na dvije godine zatvora, ali ga je Haški tribunal pravosnažno oslobodio krivice 3. jula ove godine.




 

TUZLOM TREBA DA UPRAVLJAJU ČESTITI TUZLACI

Bošnjaci.Net: Gospodine Bukvareviću, lokalni izbori u Bosni i Hercegovini, ostali su iza nas. Vi ste bili kandidat SDA za načelnika Tuzle, ali bit ću slobodna da kažem da ste pored velike odgovornosti koju ste ponijeli kao kandidat, imali odgovornost jer ste predsjednik OO SDA Tuzla. Rezultati izbora su manje više poznati. Sa ove postizborne distance kako ste zadovoljni izbornim rezultatom?
Bukvarević: Očekivao sam da će upravo ovo pitanje biti i prvo sa kojim ćemo započeti ovaj intervju. No prije nego Vam odgovorim, dozvolite mi da selamim i pozdravim sve u dijaspori i sve one koji prate web magazin Bošnjaci.Net. I sad se vraćam odgovoru: bilo bi neskromno reći da sam nezadovoljan ostvarenim rezultatom. Ukoliko uzmete u obzir ranije izborne procese kako općinske tako i opće onda ćete vidjeti da SDA Tuzla stalno bilježi porast kako ostvarenih glasova, a samim tim i mandata u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, tako i broj članova naše stranke. Posebno želim istaći jedinstven i složen rad svih članova SDA, pa tako, primjera radi rijetki su oni koji se mogu pohvaliti onim što mi u SDA možemo, jer raduje me činjenica da sam kao kandidta za načelnika dobio povjerenje istog broja ljudi kao i sama Stranka. Samo u omjeru sa posljednjim izborima gdje je izlaznost birača bila znatno veća, bilježimo znatan rast broja glasova, a ako kažemo da smo 2004. na lokalnim izborima osvojili oko 4000 glasova, onda sam više nego zadovoljan. Iza mandata budućih vijećnika stoji broj od 8000 glasova, za mene je to uspjeh.

Najveća vrijednost modernog grada je u njegovoj otvorenosti

Bošnjaci.Net: Zvuči lokalno patriotski, baš ono tuzlanski. Ipak u Tuzli je česta polemika o tome ko je Tuzlak, ko ima više prava na Tuzlu, da pojasnimo, ko to treba da upravlja Tuzlom?
Bukvarević: Ma to je pitanje zapravo posljedica SDP-eovih dnevnopolitičkih prepucavanja nekad je priča dekutantna, nekada i opasna ... potrebe za izdvajanjem pa i dijeljenjem, možda pokušaj nasilne prestižnosti ili snobizma ili kad nemaju o čemu pametnijem.
Moja poruka je jasna, Tuzlom treba da upravljaju čestiti ljudi, Tuzlaci, a naći ćete ih jednako među onima koji su ovdje rođeni kao i među onima koji su ovdje odrasli ili koji su odabrali ovaj grad za mjesto svoga življenja, to su svi oni koji pune općinski budžet, koji su registrovani kao građani Tuzle u CIPS-u a ne dolaze samo o praznicim, ili da ovdje zarađuju a da ulažu negdje drugo.
Nije li najveća vrijednost modernog grada u njegovoj otvorenosti, u nekim slučajevima velike pare dajemo da kvalitetne ljude dovedemo, čak i s drugog kontinenta, da igra za boje ove države, da nosi boje ovog grada.
Ako baš hoćete, ni ovaj sad načelnik nije „autohtoni“ Tuzlak, ni po majci ni po ocu, a ne može se reći da nije volio Tuzlu, i da nije dok se nije zamorio, neke stvari dobro uradio, posebno krajem prvog mandata ....

Bošnjaci.Net: Jeste li Vi Tuzlak?
Bukvarević: Da ja sam Tuzlak od dolaska na svijet - rođen sam u neninoj kući u Hrasnom, ali sam u prvoj godini već živio u tuzlanskoj mjesnoj zajednici Slavinovići i do danas – mislim da to nije važno. Važnije od toga, ovaj grad sam branio – ovaj grad volim taman da sam jučer došao – ako sam tu da u njemu ostanem. Za one koji ipak „vode“ računa o takvim stvarima, reći ću i to da je moj rahmetli djed poginuo 1954. godine u jami rudnika „Moluhe“, a da je moj babo, čitav svoj radni vijek proveo u Rudniku „Mramor“.


Bukvarević: Ja sam se obavezao i sebi i narodu kada sam ustao u odbranu, kada sam nastavio političku borbu, kada sam prihvatio kandidaturu - grad ugodnog življenja podrazumjeva i aktivnu i djelatnu poziciju i oštru i zahtjevnu opoziciju na svome čelu i u izabranom vijeću. Tuzla ima šansu da postane grad ugodnog življenja, ali samo ako se uspije obezbijediti većina stvari koju su građani i SDA izrazili kao prioritete.
Tuzla ima šansu da postane grad ugodnog življenja

Bošnjaci.Net: Je li Tuzla, šta je to po vama grad ugodnog i konfornog življenja?
Bukvarević: Ja sam se obavezao i sebi i narodu kada sam ustao u odbranu, kada sam nastavio političku borbu, kada sam prihvatio kandidaturu - grad ugodnog življenja podrazumjeva i aktivnu i djelatnu poziciju i oštru i zahtjevnu opoziciju na svome čelu i u izabranom vijeću. Tuzla ima šansu da postane grad ugodnog življenja, ali samo ako se uspije obezbijediti većina stvari koju su građani i SDA izrazili kao prioritete. Objasnit ću Vam na konkretnom primjeru šta podrazumjevam po ovim. Naime, činjenica je da Tuzla sada ima riješeno pitanje restrikcija u vodosnadbijevanju grada otvaranjem Fabrike vode. Međutim, vrlo rijetko ili nikako, se spominje da je garant za fabriku vode prema mađarskoj Vladi, bilo Vijeće ministara BIH, na čelu sa Adnanom Terzićem i Vlade F BIH i Vlade TK-a, sa tadašnim premijerima rahmetli Ahmetom Hadžipašićem i Bajazitom Jašarevićem, ljudima iz SDA. Nama nije bilo bitno i nikad neće biti bitno da li je to projekat SDP-a ili SDA, bitni su nam građani Tuzle. Kao i sljedeći primjer, zatvaranje rudnika „Tušanj“ i slanih bunara i stvaranje preduslova za prestanak slijeganja tla ispod grada Tuzle. To je projekat koj je potpomogla Vlada TK-a sa finansiranjem na desetine miliona konvertibilnih maraka, znam sve ovo jer sam član Komisije eksperata ispred RGGF-a koju je imenovao aktuelni načelnik i kojoj je zadatak monitoring tla. Čast mi je da sam u svim ovim primjerima kao i brojnim drugim lobirao za Tuzlu, za moje sugrađane i za to da nam Tuzla bude grad ugodnog življenja.

Tuzlaci zaslužuju mnogo bolja rješenja

Bošnjaci.Net: Gospodine Bukvareviću evo i jedno, kako bi se reklo, prvokativno pitanje. Jeste li vi u SDA, protivnici Panonskog, je li istinita priča koja kruži gradom da ste htjeli zatrpati jezera?
Bukvarević: Nije provokativno, naprotiv drago mi je da ste me to upitali. Mi nismo destruktivni ni iz inata, ni iz ma kog drugog razloga.
Nismo ni bezrazložni i ne rasipamo novac na gluposti – a to bi bio glup trošak.
Mi u SDA odgovorno tvrdimo nikada nismo bili protiv kupališta u Tuzli, protiv Panonskog kao ni protiv Modraca, ali jesmo protiv načina kako je rađeno i protiv niza gluposti ili neadekvatnosti kada su jezera u pitanju i to smo govorili otvoreno. To su nonsensi, pa to je nemoguće zakonski uraditi, zatrpati jezera, a mi u SDA smo legalisti i naš rad je uvijek jačanje Bosne i Hercegovine, a samim tim i lokalne zajednice. Podsjećam Vaše čitatelje, kao tadašnji općinski vijećnik ja sam glasao za izgradnju prvog Panonskog jezera.
Molim sve Tuzlake da upamte ove riječi – Ja i mi u SDA vjerujemo, da Tuzlaci zaslužuju mnogo bolja rješenja; i kupališta i drugih rekreacionih i kulturnih sadržaja, mi im možemo pružiti bolje, mi smo u nekim poduhvatima to i pokazali i mi ćemo, ako Bog da, Tuzlacima i svim dobronamjernim putnicima nahodnicima koji slučajno ili namjerno posjete ovaj grad, to pružiti.
Ali moramo svi, ma svi to znamo, ali moramo svi da upremo u ista kola – prije svega moramo ponuditi više radnih mijesta i solidne i izvjesne zarade.

Bošnjaci.Net: Po Vašem mišljenju, šta je najveći problem Tuzlaka?
Bukvarević: Pokazalo se da je najveći problem nezaposlenost mojih sugrađana, loš privredni ambijent, a onda ide sve ostalo, od pitanja razvoja Tuzle i povezivanja Tuzle sa drugim gradovima, regijama, prohodnost između različitih nivoa vlasti, komunalna infrastuktura i još puno toga.

Ekipa ljudi iz SDA Tuzla i dalje će biti servis građana i na usluzi građanima

Bošnjaci.Net: Vijećnici iz SDA u OV isticali su potrebu reorganizacije općine. Bilo, je rekla bih, i krivog prezentiranja Vaših nastojanja, mislim na borbu koju su vodili općinske viječnici iz SDA u OV; Vi hoćete da je Tuzla jedinstven - nepodijeljen grad, i hoćeto veći nivo lokalne uprave, kada govorimo o Mjesnim zajednicama i svakako reorganizaciju općinske administracije. Kako je to moguće Centralizacija i demokratizacija istovremeno?
Bukvarević: Riječ je s jedne strane o reorganizaciji administracije s ciljem povećana efikasnosti i aplikacije internet - sala, umreženih općinskih ispostava (razlog lakša dostupnost podacima i realizacija svakodnevnih zahtijeva i traženja građana), a drugo je teriterionalno reorganiziranje kada Tuzla bude grad – Jedinstven nepodjeljen grad – jedinstvena nepodjeljena općina.
A kada je riječ o spekulacijama kako SDA hoće podijeliti grad – nikad mi nije jasno kako inicijatori ovog trača, a počeo ga je čini mi se gosp. Ajanović, a drugi ne misleći, nasjedaju – kako bi se to Tuzla mogla uopće podijeliti, po nacionalnom principu; pa da u centru žive npr.nacionalne manjine, a na rubu pripadnici konstitutivnih naroda ili obrnuto; po ideološkom principu – pa da u npr. gornjem gradu žive SDP-eovci a u donjoj mahali SDA ovci dok bi u Centru bili npr. apolitični ili BOSS-ovci ili... ma koji pretpostavljeni raspored napravili, to pogotovo nije moguće – eto vidite koja je to glupost.

Bošnjaci.Net: I za kraj, kažite nam kakvi su Vaši dalji planovi i ciljevi?
Bukvarević: O ovom slučaju odgovorit ću sa dvije različite pozicije. Lični ciljevi su svakako usavršavanje moga stručnog znanja što znači završetak doktorskog studija koji sam započeo na Univerzitetu u Tuzli gdje sam doktorant na RGGF-u. Kada su u pitanju ciljevi Stranke, onda svakako, postizanje što boljeg rezultata u cilju ispunjavanja zahtjeva i prioriteta građana kroz rad Kluba Vijećnika u OV Tuzla, i kroz rad Skupštine TK-a, gdje sam kao poslanik predsjednik Kluba Bošnjaka. Samim tim, ekipa ljudi iz SDA Tuzla i dalje će biti servis građana i na usluzi građanima. Svakako, i dalje, sa svojim saradnicma, namjeravam unaprijeđivati rad OO SDA Tuzla. Kao opći cilj, i dalje ćemo svi zajedno biti u službi izgradnje Bosne i Hercegovine, zemlje bosanskog identiteta koja će zasigurno i u budućnosti uspješno koračati evropskim putem. Jedinstvena i uređena Bosna i Hercegovina, evropski priznata država, zadatak je svakog člana SDA i mene osobno.

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=28038

NOVINAR lista Vreme Filip Švarm i autor filma koji govori o "Crvenim beretkama", specijalnoj jedinici na čijem je čelu bio Milorad Ulemek Legija, tvrdi kako tijekom svog istraživanja za film nije naišao na ime Željka Milovanovića, te pretpostavlja kako je on bio niži pripadnik jedinice, a ne oficir.
U razgovoru za B92 Švarm kaže kako je u "Crvenim beretkama" Milovanović, bez obzira na kojoj poziciji bio, mogao naučiti sve ono što znaju suvremeni komandosi.
"Mogao je naučiti kako koristiti oružje, kako koristiti eksploziv, kako da pronalazi veze. Sve ono što mu je moglo dobro doći u ovim kriminalnim aktivnostima u koje je upao" - rekao je Švarm dodajući kako nisu samo ratni zločini djela zbog koji je Milovanović tražen.
Naveo je kako ga Srbija traži zbog pljačke banke i zbog pucanja na policajce, a Švarm je spomenuo kako je i u Hrvatskoj za njim pokrenuta tjeralica zbog ratni zločina.
"Ne vjerujem da takav čovjek može održavati vez s političkim kriminalnim strukturama, već mislim da je on obični plaćenik kakve svi koriste. Ubija za novac, očigledno je vješt i očito ima veliku podršku kriminalnih struktura." - smatra Švarm te dodaje kako je Legijina Jedinica za specijalne operacije kriminalna skupina. "To je organizirani kriminal, i to vrsta koja djeluje u cijeloj regiji, bez obzira na granice, vjeru, naciju, bilo što" - zaključio je Švarm.
Milovanović, koji ima i hrvatsko i BiH državljanstvo smatra se jednim od najopasnijih kriminalaca u regiji, a povezuje ga se i sa "Zemunskim klanom". Milovanović, koji je poznat i pod nadimcima "Crveni vjetar", "Gavro" i "Letač", rodom je iz Belog Manastira, a tamo ga pamte kao problematičnu osobu još iz njegove rane mladosti.
Osim što je tjeralicu za njim raspisao Interpol, on se nalazi i na tjeralici osječkog Županijskog suda, zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Sudjelovao je u brojnim velikim pljačkama te je u više navrata bježao pred policijom. Prilikom dovođenja na beogradski sud 23. rujna 2004. godine, zbog sudjelovanja u spektakularnoj pljački 1.5 milijuna dinara iz Delta banke, taj je razbojnik spektakularno pobjegao stražarima skokom kroz WC prozor te je nakon tog i dalje nastavio s pljačkama.
Prilikom pljačke vozila s novcem koji je bio namijenjen pošti u Beočinu, u svibnju 2005. Milovanović je u pucnjavi s policijom bio ranjen u genitalije te je uspio pobjeći u BiH, u Tuzlu. U bolnici se pojavio sa zagnojenim genitalijama i predstavio se kao Stjepan iz Osijeka. Liječnici su shvatili da se radi o posljedici ranjavanja vatrenim oružjem, pa su provjerili njegov identitet i policija BiH ga ponovno uhićuje. No, ubrzo bježi iz vozila kojim su ga prebacivali na liječnički pregled . Zbog brojnih ubojstava, pljački, otmica i krađa, za njim su tjeralice raspisali i sudovi u Beogradu, Novom Sadu i Subotici.
Hrvatska traži Milovanovića od 1994. godine
Još 1994. godine na Županijskom sudu u Osijeku podignuta je optužnica protiv Željka Milovanovića.Milovanović je tad bio optužen za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na području Baranje i za njim je raspisana međunarodna tjeralica jer je nedostupan hrvatskom pravosuđu, koje ga još uvijek traži za to kazneno djelo.
Bio je optužen i za oružanu pobunu, no zajedno s ostalim optuženima za to djelo, bio je aboliran.
Na pitanje novinara kako je moguće da se Milovanović kao lice s tjeralice mogao slobodno kretati Zagreb Rožac nije imao komentara.
 

BEOGRADSKI novinar tjednika Vreme i vjerojatno najbolji poznavatelj balkanske mafije u razgovoru za Radio 101 izrazio je sumnju da je Joca Amsterdam povezan s ubojstvom Ive Pukanića jer, kako je utvrdio, Joca Amsterdam je izuzetno inteligentan i sposoban čovjek i ne bi se petljao u takvu bedastoću kakva je ubojstvo Ive Pukanića.
"Veza Joce Amsterdama i izvršitelja atentata je vrlo nategnuta, i to ne samo stoga što Joca Amsterdam zapravo i nema neki poseban motiv" - komentirao je Vasić koji se osvrnuo i na Roberta Matanića u čijem je vlasništvu bio moped na kojemu je bio postavljen eksploziv.
Matanić je šlampav
"Matanić je opet pao na šlampav način, kao i u Negotinu prije nekoliko godina. Tada se vraćao iz Bugarske s oružjem, pa su on i kolega zapali u mećavu. Zato su odlučili prenoćiti u negotinskom hotelu, a na recepciji su dali svoja vlastita imena i prezimena. Kako se radi o strancima, imena su puštena kroz kompjuter, i zaposlenici su vidjeli da je za njim raspisana tjeralica. Što se dalje događalo poznato je" - ispričao je Vasić.
Prema njegovim saznanjima kada je Matanić bio u Bugarskoj, tamo je operirao Joca Amsterdam, a navodno je tamošnja policija utvrdila kako su Matanić i još neki za Jocu Amsterdama radili nekakve jednostavne poslove. "I to je poveznica s Jocom, kao i to što je osumnjičeni za Pukanićevo ubojstvo Boba Đurović. Upravo se o njemu raspitujemo u Beogradu. Možda je i on sam za neke svoje veze ili kontakte bez znanja Joce Amsterdama izvršio atentat" - mišljenja je Vasić.
"Joca se ne bi petljao u takve bedastoće"
"Ono što mene u toj vezi s Jocićem čini malo rezerviranim je kao prvo motiv. Joca Amsterdam je izuzetno inteligentan i sposoban čovjek i ne bi se petljao u takvu bedastoću kakva je ubojstvo Ive Pukanića. U Beogradu je na uvjetnoj slobodi, nakon što je platio kauciju slobodno se mota po gradu. Ima sjajnu karakternu crtu a to je da po svojoj prirodi teži tome da jako kratko boravi u zatvoru. Bugari su ga digli 2001. godine i izručili Nizozemcima zbog ubojstva njihovog tužitelja, međutim nakon nekoliko mjeseci svjedoci su počeli biti nedostupni sudu, a oni koji su bili dostupni doživjeli su amneziju. Nizozemci su obustavili postupak i Jocu izručili Srbiji zbog ubojstva iz 1996. godine, no opet je počela ista priča sa svjedocima" - ispričao je Vasić za zagrebački radio dodajući kako nije tipično za Sretena Jocića da se da dovesti u vezi s ovako skandaloznom pričom.
Naime, kako smatra Vasić postojala je strašna motivacija da se ubije Pukanić, jer je atentat na njega izvršen samo desetak dana nakon ubojstva Ivane Hodak kada je policija bila u punoj spremi i potpuno mobilizirana što dokazuje da su naručitelji bez obzira na posljedice željeli vidjeti mrtvog Pukanića.
"Puki je p****, neće dugo"
Vasić je prokomentirao i Pukanićevo prijateljstvo s Petračem. Naime, kako tvrdi jedan njegov izvor prisjetio se da je početkom ove godine u jednoj diskoteci u Zagrebu sreo osobu blisku Hrvoju Petraču, koja je navodno rekla "Puki je p****, neće dugo potrajati". "To je zvučalo kao neka objektivna procjena, a ne kao prijetnja, tvrdi naš izvor koji je vrlo pouzdan. Priča je kasnije i došla do Pukija. Mislim da se Puki zaletio tamo gdje ne treba, u kojem točno smjeru to će reći istraga" - tvrdi Vasić.
Policija traga za naručiteljima
Zagrebačka policija izvijestila je na današnjoj press konferenciji kako se istraga nastavlja i okreće prema naručitelju ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića. Glasnogovornica Aleksandra Ljuba dodala je i kako i dalje traje suradnje naše policije s policijama BiH i Srbije.

SRETEN JOCIĆ, poznatiji kao Joca Amsterdam ili "najopasniji Srbin", tvrdi kako mu Hrvati "na silu" pokušavaju "prikrpati" ubojstvo vlasnika Nacionala Ive Pukanića i njegova prijatelja Nike Franjića.
U izjavi koju je putem posrednika poslao Pressu, Jocić je poručio kako "nema nikakve veze sa Pukanićevim ubojstvom, iako je njegov kum Slobodan Đurović uhićen pod sumnjom da je umiješan u taj zločin".
"Točno je da je jedan od uhićenih Jocin kum, ali što to dokazuje?! Joca je uvjeren kako Hrvatska, pod svaku cijenu i na silu, u Pukanićevo ubojstvo pokušava uvući nekog iz Srbije", naveo je jedan od Jocićevih bliskih suradnika, koji je inzistirao na anonimnosti i koji je prenio Jocinu poruku. Dodao je i kako se "Joca neće javno oglašavati, ali će se odazvati svakom pozivu nadležnih organa".
"Joca je rekao kako prvo treba pažljivo pročitati izjavu suca iz Barija, koji se bavio slučajem šverca cigareta, o čemu je Pukanić pisao, pa tek onda vidjeti i razmisliti kome je eventualno smetao taj čovjek. Joci sigurno nije!", poručio je njegov suradnik.
Odvjetnik: Moj klijent nema veze s Pukanićevim ubojstvom
Jocićev odvjetnik Zdenko Tomanović za B92 je kazao kako će se njegov klijent odazvati pozivu ukoliko ga dobije od policije. Dodao je kako Jocić nije upleten u Pukanićevo ubojstvo, te da za to postoje dokazi. Tomanović smatra kako istragu protiv Jocića vode mediji.
Đurovića i Kuzmanovića se tereti za pomaganje u bijegu, ali ne i za umiješanost u ubojstvo?
Uz 54-godišnjeg Slobodana Bobana Đurovića, Jocićevog kuma, koji je trebao pomoći u prebacivanju osumnjičenika iz Hrvatske u Srbiju, uhićen je i Đurovićev bliski prijatelj, 25-godišnji Milenko Kuzmanović iz Beograda, koji je odranije poznat srpskoj policiji.
Prema informacijama iz srpske policije, Đurović i Kuzmanović su prije dva dana otputovali u Hrvatsku kako bi Robertu Mataniću dali lažne dokumente s kojima je trebao pobjeći u Srbiju. Kad je srpska policija za to doznala, odmah je izvijestila hrvatsku policiju. Đurovića i Kuzmanovića se navodno tereti samo za pomaganje u bijegu, ali ne i za direktnu umiješanost u Pukanićevo ubojstvo.
Đurović je inače rođen u Baranji, ali je prije nekog vremena uzeo srpsko državljanstvo. Neimenovani izvor Pressa navodi kako se "za Đurovića priča da se bavi nekim biznisom, ali nitko točno ne zna kojim" te kako se pretpostavlja da se bavi Jocićevim financijama.
 

Policija Republike Srpske (RS) pretresla je dvije lokacije na području opštine Doboj, koje je koristio Željko Milovanović i pronašla više predmeta koji ukazuju da je Milovanović učestvovao u ubistvu suvlasnika lista "Nacional" novinara Ive Pukanića i šefa marketinga ovog lista Nike Franjića.
Šef Odjeljenja za istrage i bezbjednost Specijalnog tužilaštva Republike Srpske /RS/ Darko Ilić rekao je novinarima da su policija i pripadnici ovog odjeljenja, na zahtjev MUP-a Hrvatske, u petak na području koje pokriva Centar javne bezbjednosti /CJB/ Doboj, pretresli dvije lokacije i zaplijenili kacigu, oružje, više mobilnih telefona, motorole, kao i sistem za praćenje lica.
"Na pomenutim lokacijama pronađeni su predmeti i oprema, koji ukazuju na postojanje opravdane sumnje da je navedeno lice učestvovalo u izvršenju krivičnog djela u Zagrebu", rekao je Ilić i dodao da policija nije mogla da uhapsi Milovanovića, jer se nije nalazio na pomenutim lokacijama.
Ilić je rekao da je, prema informacijama policije, Milovanović juče do 18.00 časova boravio na području Doboja, te dodao da se za njim nastavlja intenzivna potraga u saradnji sa okolnim državama.
On je naveo da će predmeti koji su pronađeni u narednoj sedmici biti vještačeni i dostavljeni hrvatskoj Kancelariji za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala /USKOK/, kako bi se rasvijetlio slučaj ubistva Pukanića i Franjića u Zagrebu.
Ilić je rekao da je u jučerašnjoj akciji oduzeta i određena količina novca i američki pasoš, koji se vodi na ime Željko Milovanović.
"Na pasošu se vidi da je ovo lice ulazilo i izlazilo iz SAD, a naknadno ćemo provjeravati da li je riječ o falsifikovanoj putnoj ispravi", rekao je Ilić.
On je dodao da je Milovanović od ranije poznat kao aktivni izvšilac složenih krivičnih dijela na području bivše SFRJ, da je bio predmet interesovanja MUP-a RS i u ranijem periodu, što je razultiralo brzim pronalaženjem lokacija na kojima je skrivao navedene dokaze.
Ilić je naveo da je drugo lice koje se dovodi u vezu sa ubistvom Pukanića i Franjića sa područja Novog Sada, te da nema saznanja da je ono boravilo na operativnom području MUP-a RS.
On je podsjetio da je Željko Milovanović rođen u Belom Manastiru u Hrvatskoj, da je hrvatski državljanin koji je privremeno nastanjen u BiH, a da će policija naknadno provjeravati da li je imao državljanstvo Srbije i BiH.
Ilić je rekao da raspolaže podacima da je Milovanović bio pripadnik vojne formacije "Crvene beretke", ali da nema podataka da je osumnjičen za ratne zločine.
 

U pretresu nekoliko lokacija u Doboju, pripadnici MUP-a RS i Centra javne bezbjednosti Doboj u petak su pronašli određene predmete i opremu, koji ukazuju na postojanje opravdane sumnje da je osumnjičeni Željko Milovanović učestvovao u izvršenju ubistva Ive Pukanića, suvlasnika "Nacionala", i njegovog saradnika Nike Franjića u Zagrebu.
To je juče potvrdio Darko Ilić, šef Odjeljenja za istrage u Specijalnom tužilaštvu RS, navodeći da policija nije uspjela da uhapsi Milovanovića, koji je neposredno prije dolaska policije uspio da pobjegne sa lokacije koja je naknadno pretresena. Dodao je da prilikom pretresa u Doboju nije privedeno nijedno lice.
"Pripadnici MUP-a RS i CJB Doboj pokušali su lišiti slobode navedeno lice, koje se međutim nije nalazilo na tim lokacijama, iako je prema našim informacijama na području Doboja boravilo u petak, negdje do 18 časova", kazao je Ilić, naglašavajući da se intenzivna potraga i dalje nastavlja.
Prilikom pretresa lokacija povezanih sa Željkom Milovanovićem, zvanim Gavra i Crveni Vjetar, pronađena je crna kaciga identična kacigi koju je koristilo lice prilikom izvršenja krivičnog djela u Zagrebu, te sofisticirana oprema za izvršenje ubistva, kao što su ručne radio-stanice, motorole, sistem za navigaciju, GPS sistem za praćenje lica i objekata.
"Prilikom pretresa pronađeno je i više od deset mobilnih telefona sa više SIM kartica, koje se određenim kriminalističkim metodama mogu uvezati da su ih koristila lica u pripremanju i izvršenju navedenog krivičnog djela", naveo je Ilić.
On je dodao da je pronađena i određena količina novca, istih apoena u evrima, te pasoš američke administracije Svjetskog centra za usluge, koji predstavlja dio američke vlade, na ime Željko Milovanović, što pokazuje da je imao mogućnost ulaska i izlaska iz SAD.
"Naknadno ćemo provjeravati da li se radi o falsifikovanoj putnoj ispravi lica koje je odranije poznato kao aktivni izvršilac složenih krivični djela na područjima republika bivše Jugoslavije, te je bio predmet interesovanja MUP-a RS i u ranijem periodu, što je rezultiralo relativno brzim pronalaskom lokacija na kojima je skrivao navedene dokaze", naveo je Ilić.
Krunoslav Borovec, načelnik Kancelarije direktora MUP-a, saopštio je juče ujutro kako je policija utvrdila identitet muškarca koji je na dan ubistva Ive Pukanića i Nike Franjića na skuteru, u dvorište "NCL medija grupe", dovezao eksplozivnu napravu.
"Radi se o jednom od prijavljenih počinitelja, koji se nalazi u bijegu i za kojim je, u suradnji hrvatske i bosanskohercegovačke policije, u tijeku intenzivna potraga. U vezi s tim zahvaljujemo građanima na svim do sada upućenim obavijestima o mogućem identitetu osobe sa objavljene snimke nadzornih kamera, te napominjemo kako nam pomoć građana u tom smislu više nije potrebna", naveo je Borovec.
Kako su juče objavili hrvatski portali, nezvanično je riječ upravo o Milovanoviću.
Željko Milovanović, koji je rođen u Belom Manastiru u Hrvatskoj, bio je pripadnih "crvenih beretki" Milorada Ulemeka Legije, a zbog krivičnih djela počinjenih van BiH više puta je privođen, te je kod njega i ranije pronalaženo oružje i sredstva koja su pribavljena izvršenjem krivičnih djela na području Srbije.
Nakon ubistva Ive Pukanića i njegovog saradnika Nike Franjića, kako je istakao Ilić, pripadnici Specijalnog tužilaštva RS su se, na zahtjev USKOK-a i MUP-a Republike Hrvatske, aktivno uključili u istragu povodom tog slučaja, zbog sumnje da se jedno ili više lica, umiješanih u ubistvo, nalazi na domaćim prostorima.
"U saradnji sa susjednim državama nastavlja se intenzivna potraga za Milovanovićem, a kompletan predmet i svi dokazi će u narednoj sedmici biti vještačeni, komparirani i dostavljeni pripadnicima USKOK-a i MUP-u Republike Hrvatske, kako bi u potpunosti bio rasvijetljen slučaj ubistva Ive Pukanića i Franjića", naveo je Ilić.
Elvis Hadžić jedna je od pet osoba protiv kojih je hrvatska policija podnijela krivične prijave zbog ubistva Ive Pukanića i Nike Franjića, suvlasnika nedjeljnika "Nacional" i njegovog saradnika. Zbog teškog ubistva i udruživanja radi izvršenja ovog zločina, krivične prijave podnesene su protiv trojice hrvatskih državljana Roberta i Luke Matanića, te Amira Mafalanija i protiv državljanina Srbije Slobodana Đurovića. Željko Milovanović i Boris Gudurić, takođe osumnjičeni za umiješanost u atentat na Pukanića, još su u bjekstvu, pišu Nezavisne.
 

Hrvatska policija došla je do saznanja da je ubistvo suvlasnika "Nacionala" Ive Pukanića plaćeno oko 150.000 eura, javljaju hrvatski mediji.
Za ubistvo Pukanića i njegovog saradnika Nike Franjića osumnjičeni su Robert i Luka Matanić i Amir Mafalani, koji su uhapšeni, te Željko Milovanović i Bojan Gudurić, koji su u bjekstvu.
Motiv ovog krivičnog djela je bilo koristoljublje, a osim za teško ubistvo, ova lica su osumnjičena i za teško krivično djelo protiv opšte sigurnosti i udruživanje u takozvanu "zločinačku organizaciju".
Privedeni su i Slobodan Đurović, državljanin Crne Gore i Milenko Kuzmanović, državljanin Srbije, koji su osumnjičeni da su bili pomagači u ovom krivičnom djelu.
Hrvatski mediji javljaju da je Milovanović, koji se sumnjiči da je ostavio skuter sa eksplozivom, skinuo kacigu u prostoru u kojem je postojala nadzorna kamera i to je bila ključna karika na otkrivanju njegovog identiteta.
Nakon što je 23. oktobra u 12.40 časova ostavio skuter sa eksplozivom u dvorištu "Nacionala" u centru Zagreba, Milovanović je oko kilometar od mjesta zločina hodao sa kacigom na glavi, ali nije primijetio kameru koja ga je snimala dok je skidao kacigu.
U otkrivanju Milovanovića policiji su puno pomogli i građani, a velik dio posla obavili su i forenzičari koji su na mjestu zločina našli DNK tragove osobe za koju se pretpostavlja da je aktivirala bombu.
Sada se čekaju DNK-a uzorci dvojice bjegunaca, za kojima je hrvatska policija raspisala potjernicu zbog sumnje da su učestvovali u ubistvu Pukanića i Franjića, kao i uzorak DNK-a Elvisa Hadžića, koji je uhapšen u Velikoj Kladuši, a koji se na dan atentata sastao sa Robertom i Lukom Matanićem u Zagrebu.
Ovo vještačenje bi trebalo da pomogne u otkrivanju lica koje je aktiviralo bombu.


Elvis Hadžić iz Velike Kladuše, koji je uhapšen zbog povezanosti sa atentatom na suvlasnika lista "Nacional" novinara Ivu Pukanića i šefa marketinga ovog lista Niku Franjića, izradio je eksplozivnu napravu i donio je u Zagreb, saznaje sarajevska štampa iz dobro obavještenih izvora.
Tokom pretresa u Hadžićevoj kući je pronađena količina eksploziva koja bi bila dovoljna da se uradi još jedna naprava identična onoj od koje su stradali Pukanić i Franjić.
Štampa navodi da izvori upućeni u slučaj kažu da je Hadžić na dan atentata viđen u Zagrebu sa pojedinim osobama iz zločinačke organizacije, koja se tereti za učestvovanje u stravičnim ubistvima.
Nezvanično se saznaje da je Hadžić tokom ispitivanja u istražnom postupku koji se vodi u Kantonalnom tužilaštvu u Bihaću negirao da je tog dana bio u glavnom gradu Hrvatske, ali izvori bliski istražnim organima tvrde da postoje dokazi koji obaraju ovaj dio njegove izjave.
Hadžić je navodno od ranije imao veze sa osobama koje su sada zbog atentata predmet istraga u Hrvatskoj, ali nije poznato na koji je način sa njima sarađivao i da li je ta saradnja i u vezi atentata na Pukanića i Franjića.
Štampa navodi da su sve informacije koje govore o Hadžiću kao opasnom kriminalcu dopunjene novim, koje govore o tome da ga poznaju policije cijele jugoistočne i zapadne Evrope.
Hrvatska policija ranije je objavila da se Hadžić ne dovodi u direktnu vezu sa izvršenjem ubistva.
 

Priča za laku noć

ČETNIKUŠA

Po njihovoj logici, to ide ovako: ako mi je ćaća Srbin, onda san i ja Srpkinja. A ako san Srpkinja, onda san i četnikuša. A ako se jedan ustaša zajubija u mene, onda je i on četnik. Da smo tili malo dublje uć u cilu materiju, možda bi po istoj logici bili otkrili da su moj bivši muž ustaša i moj ćaća četnik u stvari neki rod. Iz čega bi proizašlo da je veza mene, četnikuše, i mog bivšeg muža i bivšeg ustaše, u stvari incestuozna

Piše: Slobodanka Boba Đuderija

Moj bivši muž je bija potpuno lud čovik. Ali bar nije bija licemjer. Što je meni daleko nepodnošljivija osobina od ludila. Dobro, s vrimenom sam shvatila razliku između pit piće sa takvim tipom i s njim pokušat ozbijno zasnovat obitelj. Razlika je drastična, je l´. Ipak, kad bi se morala ponovo pogrešno udat, opet bi se udala za njega. On je bija tako vjerodostojan u svom ludilu. I uvik mi je sto puta draži nekakvi takvi, iskreni, nepatvoreni luđak, nego neki društveno prihvatljivi malograđanski licemjer. Vjerovatno san i ja neka vrsta luđakinje, čim san se mogla zajubit u luđaka. I šteta šta smo se rastavili, jer su nam se ludila u mnogo čemu podudarala. Naprimjer u vjerskim pitanjima i u potpunoj neopterećenosti nacionalnom pripadnošću. Al´ smo znali bit jako nezgodni u sukobima. Ne, nismo se tukli. Na vrime smo se rastavili.

Sreli smo se tačno na početku rata i bili besramno ravnodušni na sva ratna zbivanja, jer nama se, judi moji, dešavala jubav. A i u Bibliji piše da je jubav najvažnija. Čak i u ratnim uvjetima. Pa dok su drugi strepili pod sirenama opće opasnosti, mi smo se jubili, dogovarali sastanke u mračnom, priplašenom gradu, potpuno nesvjesni neumjesnosti takvog ponašanja. Moglo je propast sto bivših država i rodit se isto toliko novih, nije nas bilo briga, samo da nas puste da se jubimo. Doduše, našoj zanesenosti je pomagala činjenica da naš grad baš i nije bija u ratnoj zoni. Rat je za nas bija na televiziji, krvarili su Vukovar, Šibenik, Škabrnja, Dubrovnik i mnogi drugi, ali Split je bija nadrealistički miran. Kažen nadrealistički jer sam upravo tako doživljavala činjenicu da je bilo lito i mi smo se po danu kupali, a po noći trčali u skloništa. Nećemo sad cjepidlačit i raspravjat o tome je l´ u Splitu bilo, il´ nije bilo rata. Bilo je uzbuna i sirena, a meni osobno, recimo, od zvuka sirene opće opasnosti otkažu sve vitalne funkcije. Ja to nikako nisam mogla spojit, ni pojmit. Po danu je Split disa normalno, a po noći si drhturija u nekakvom skloništu, ka u zbrkanoj, nelogičnoj noćnoj mori. Stalno me je proganja osjećaj apsurda ali istovremeno i spoznaja da Split ni u ratu nije sličan drugim, normalnim gradovima, te da je i u ratu najluđi grad na svitu. Ka da su nam dnevni rasporedi bili pisani na sljedeći način: 9h – kava sa ekipom na rivi, 11h – kupanje na Ovčice, 14h – ručak, 16-18h – zaškurit sobu i ubit oko dok padne omara, 20h – večera, 22h – trk u sklonište. Pa ´aj´ ti to spoji? Teško, čak i nekom sa boljim smislom za ružnu stvarnost od mene.

Upravo toj mojoj urođenoj nesposobnosti snalaženja u realnom vrimenu i prostoru vjerovatno mogu pripisat svoju suludu odluku da se u trenucima srpske agresije na Hrvatsku, dakle u trenucima posvemašnjeg animoziteta (blago rečeno) prema pripadnicima srpske nacionalnosti, odlučin zaposlit ka konobarica u jednom selu nadomak Splita. U selu koje je i u mirnodopskim vrimenima gajilo imidž „ustaškog“. Na moju nesritnu odluku naravno nisu uspila utjecat nikakva upozorenja rodbine i prijatelja, koji su smatrali da ja, ka dite iz mišanog braka, triban u širokom luku zaobilazit takva mista, i pritajit se, i ne disat, bar dok rat ne završi. A ja nisan znala zadržavat disanje i imala san nezgodnu naviku da uvik, i svagdi, intezivno dišem. Javila san se, dakle, na jedan oglas u kojem su tražili konobaricu, jer radeći takve nekakve neobavezne poslove zadržavala sam svoju slobodu kretanja i napuštanja određene lokacije u momentu kad bi mi došlo. Osjećaj da mogu brzo i bez administrativnih petljancija napustiti posao koji trenutno radim bija mi je neobično važan. A kad imaš takav slobodni stil gibanja, konobarenje je idealni posal. Lova je dobra, prat čaše brzo i učinkovito naučiš u roku odma´, a ako si iole tolerantan i šarmantan gosti te prihvate bez previše pitanja, i to je dakle to. A ja san osim toga volila radit taj posal. I nikad mi nije bilo naporno slušat kasnonoćne ispovijedi pripitih kauboja na šanku. Bilo je tu nesretnih jubavi, rastavljenih bijesnih očeva, bivših zatvorenika, budućih zatvorenika, dilera i nezaposlenih revolucionara koji su jedva čekali da negdi napokon počne nekakav rat di bi oni mogli pokazat sve šta znaju. Dosta im je bilo prokletoga, neinvetivnog mira, tijekom kojega su njihove prave vrline bile potpuno i nepravedno zanemarene. Lako ti je bit uspješan u školi, i završit fakultet i bit profesor ili pošteni zanatlija, naprimjer, e, al´ ´aj´ ti brale uzmi pušku, zaurlaj muški i naciljaj pokretnu metu – to ipak ne može svatko. Ubit čovika, jer si na to primoran, a bo´me i kad nisi.

U svakom slučaju, ja sam dotad već sto puta radila taj posal i nisan vidila nikakvog razloga da ga ne radin i tad. Ok. Dite san iz mišanog braka, a i ime mi je potpuno neusklađeno s povijesnin trenutkom, ali znaš ono, kad nisi ništa kriv, nemaš ni straha. To da će moje neimanje straha bit shvaćeno kao čista drskost i provokacija, e, to san malo posli shvatila. U tom kafiću san dakle upoznala budućeg muža, stanovnika tog malog osebujnog podmosorskog sela, on je naime bija vlasnik dotičnog kafića. U koji su neki demonstrativno prestali ulaziti nakon mog zapošljavanja. Rekli su mu da je zaposlija „četnikušu“.

Obitelj moga bivšeg muža je u prošlome sistemu imala pečat „ustaške“ zato šta mu je otac na jednome piru zapiva par hrvatskih, onako, iz duše, i nisu bile nimalo ustaške, samo se u njihovin refrenima, za ukus bivše vlasti, malo previše puta ponavljala rič Hrvatska. Hrvatsko ovo, hrvatsko ono, i bidnoga čovika sutradan privelo, oduzelo mu putovnicu i zabranilo mu odlazak iz zemlje. Ka, eto ti sad, kad je toliko voliš, neš ni mrdnit iz nje više. Posljedično tome, moj muž je odrasta stigmatiziran, bija je ustaša kad još nije ni zna šta ta rič znači, ka šta većina i puno odraslijih klinaca ne zna ni danas. Onda je malo naresta i došlo vrime za poć u JNA, iz koje je on biža kad god mu se za to pružila prilika. Naravno, ondašnje vlasti to su smatrale logičnim ponašanjem jednoga ustaškoga sina, a ne jednostavnom pobunom protiv bilo kakvog zatvaranja iza bilo kakve žice, na šta je moj bivši bija rođenjem alergičan, o kojoj god da se vojsci i uniformi radilo. Ili, šta bi narod reka, živo mu se jebalo i za ustaše i za partizane. Svaki put kad bi pobiga iz bivše JNA, tražija bi ga i privodija jedan te isti lik iz sela. E taj lik ga je privodija i tražija i kad je biža iz domovinskog rata. U stvari, on nije smatra da biži. Otiša je dobrovoljno u rat, branit Hrvatsku, zato šta mu je bilo dosadno. Završija na neku ćuku, izvršija par herojskih napada, zaključija da u svakom napadu uvik isti idu u prve redove, i uvik isti ostaju iza i čuvaju guzicu, i odlučija da on lipo ide ća. I otiša. Kad je oni revnosni (opet) doša po njega, mrtav ladan je izjavija da se on neće borit za Hrvatsku dok god ga u taj boj ganjaju isti koji su ga ganjali kad je biža iz JNA. Drugi bi bija završija na vojni sud, pretpostavljan, ali za njega su vajda zaključili da nije sav svoj i pustili su ga na miru.

-.--.-



Taj mir mu je potraja sve dok se nije, ničim izazvan, zajubija u mene. E kad se zajubija u mene, onda ga je cilo selo stalo nazivat četnikom. Jer da san ja Srpkinja. A Srbi su napali Hrvatsku. A on petlja sa mnom. I po njihovoj logici, to ide ovako: ako mi je ćaća Srbin, onda san i ja Srpkinja. A ako san Srpkinja, onda san i četnikuša. A ako se jedan ustaša zajubija u mene, onda je i on četnik. Da smo tili malo dublje uć u cilu materiju, možda bi po istoj logici bili otkrili da su moj bivši muž ustaša i moj ćaća četnik u stvari neki rod. Iz čega bi proizašlo da je veza mene, četnikuše, i mog bivšeg muža i bivšeg ustaše, u stvari incestuozna.

To nije bilo jedino šta me je zbunjivalo. Naime, s obziron da san bila u stvari rođenjem, i krštenjem, Hrvatica i katolkinja, povremeno san imala poriv demantirat zloduhe i reć in da nisan Srpkinja. Međutin, onda bi mi se javila pomisao da, ako se branim, to znači da priznajen da je pogrešno bit Srpkinja. Osim toga, ako te natiraju da se braniš, to je ka da priznaješ krivnju. Tako san samo mučala. Ali moj muž nije. Ovaj put su ga zaozbijno iznervirali. Pa je glasno prosvjedova i vika da mu je dosadilo, da je za cilo vrime Juge bija ustaša, i evo, Hrvatska se nije ni stvorila, a već je posta četnik, i da kad će više doć neki sistem u kojom će on bit prihvaćen i pošten građanin.

A tu problemima nije bija kraj. Prava drama je nastala kad me je doveja doma i predstavija svojima. Naime, njegov ćaća, navodni ozloglašeni ustaša, me je primija lipo i judski i odma mi je bija drag. E, al´ njegova mater, čija je cila familija bila u partiji za vrime onoga sistema, oliti „stara komunjara“, kako ju je moj bivši zva, e ona me nije lipo primila. Oću reć, ona me nije tila uopće nikako primit. Pogledala me je stisnutih očiju i rekla: „Ti si četnikuša. A takva neće u moju kuću“.

Ja san je gledala onako blesavo, kako ja to već znan, mislin, ´aj´ ti sad na to reci bilo šta. Činilo mi se da bi pravi teatar apsurda nasta tek kad bi joj ja recimo odvratila: „Nisan ja četnikuša“. Kako izgovorit takvu rečenicu i ostat ozbiljan? Stajala san nemoćno pred tom starijom ženom, a u njenim očima je blistala čista mržnja. Ja san, naravno, u sebi, zabrazdila u filozofsko kontempliranje o tome kako te može mrzit neko kome nisi napravija ništa u životu, štoviše, neko ko te dotad nije ni vidija, fascinirala me ta količina negativne, bijesne energije koju je isijavala po meni, promatrala san je i ona se pretvarala u lik iz moje priče, pretpostavljam da san tako otupljivala i anestezirala osjećaj poniženja i besmisla koji su me hvatali kao reakcija na cilu situaciju. Situacija u kojoj mi je posta jasan smisao izreke „Ne zna čovik bil´ bi se smija, ili bi plaka“.

Dolazilo mi je da njoj, i ostalima koji su me tako nazivali, objasnin da kol´ko ja znan četnikuša bi bila osoba koja mrtva ladna uzme nož ili bilo koje oružje i ubije čovika dok si reka keks, a ako je Hrvat, ubije ga nekoliko puta. I onda san joj još tila reć da ja doslovno nisan ni mrava zgazila u životu, ni hrvatskog ni srpskog, uvik san pazila kako hodan i preskakala mravlje kolone na koje san nailazila. I, rekla bi joj da san par puta doduše ipak ubila, komarca, ali da me je uvik malo grizla savjest kad bi ga nako pretvorila u krvavu mrlju na bilom zidu. I da je to krajnji domet moje agresije. I tila san joj reć da sve kad bi ja i poludila, i najedanput osjetila nezadrživ poriv da nekoga iz čista mira ubijen, zbog lojalnosti prema roditeljima, ne bi mogla ubit ni Srbina, ni Hrvata. Jer ako bi naprimjer ubila Srbina, to bi onda značilo da više volin mater nego ćaću, i obratno. I da se meni onda ne isplati ubijat nikoga jer bi tako neodlučnu, dok se nećkam, neko vjerovatno ubija mene. Sve san joj to tila reć. Ali san mučala, nekako san imala osjećaj da ne bi uvatila poantu.

Dok smo se ja i moja buduća svekrva dakle tako odmjeravale, krajičkom oka najedanput uhvatim čudnovato kretanje moga muža. Pogledam i vidim ga kako sve male ukrasne jastučiće, sa izvezenom šahovnicom, koje je njegova mama brižljivo poslagala po kauču, okreće naopako. Moj začuđeni pogled su pratili i ostali sudionici mog nesretnog pokušaja ulaska u familiju. Mužev otac, brat i dvoje-troje njegove djece. Moj dragi se nije osvrtao, nego je i dalje pedantno okretao jedan po jedan jastučić. Zaprepaštenu tišinu prekine zbunjeni glas njegove mame: „Sinko, šta to pobogu radiš?“ „Sakrivam šahovnice, majko“, mirno uzvrati l´enfant terrible te obitelji i obaju država. „Ali zašto?!?“, opet će majka. „Pa, znaš da bi ti ove šahovnice mogle iznervirat nevistu...“
Ostalo je povijest.

(e-novine)

ŽELJKO MILOVANOVIĆ i Bojan Gudurić dvojica su osumnjičenika protiv kojih je hrvatski MUP podnio kaznene prijave i raspisao tjeralice zbog sumnji da su sudjelovali u ubojstvima Ive Pukanića i Nike Franjića 23. listopada u Zagrebu.



Riječ je o trenutno najtraženijim bjeguncima u čijem hvatanju sudjeluju osim Hrvatske, policije u BiH, Srbiji i Crnoj Gori. Prema informacijama iz Crne Gore, tamošnji je MUP od hrvatskog MUP-a dobio zahtjev o dostavljanju podataka o jednoj osobi rođenoj u Crnoj Gori ali koja živi u inozemstvu.
Informaciju je potvrdila glasnogovornica Uprave policije u Crnoj Gori Tamara Popović. Pri tom nije rečeno o kojoj se osobi radi, a pretpostavlja se da je riječ o crnogorskom državljaninu Svetozaru Đuroviću (1954.) koji niz godina živi u Srbiji. Njega se sumnjiči da je zajedno s srpskim državljaninom Milenkom Kuzmanovićem planirao bijeg braće Matanić i Amira Mafalanija iz Hrvatske u Srbiju.
Crnogorska policija odmah je odgovorila na zahtjev hrvatskih kolega i pri tom napomenula da je provedenim izvidima zasad utvrđeno kako se na teritoriju Crne Gore ne krije naručitelj ubojstva Ive Pukanića u kojem je nesretni Niko Franjić bio kolateralna žrtva.
Istovremeno dok traje istraga o naručiteljima ubojstva, policije u Srbiji i Republici Srpskoj pokušavaju ući u trag Guduriću i Milovanoviću. Za Gudurića su se pojavile informacije da se više ne nalazi u Srbiji niti na području bivše Jugoslavije već je navodno pobjegao u Bugarsku.
Policija u Srbiji je pretražila i kuću u Somboru u kojoj je svojedobno živio Milovanović, ali njega naravno tamo nije bilo.




Hrvatski mediji pomogli Milovanoviću u bijegu?
Njemačka agencija Deutsche Welle danas je javila da je Željko Milovanović policiji uspio pobjeći zahvaljujući informacijama objavljenim u hrvatskim medijima koji su ubrzo nakon neslužbenih saznanja, objavili njegov identitet.
Zahvaljujući javnoj objavi Milovanović je postao svjestan da ga policija traži zbog umiješanosti u ubojstvo, piše DW i prenosi izjavu prvog čovjeka Odjela za istrage i sigurnost Specijalnog tužiteljstva Republike Srpske Darka Ilića, koji je jučer rekao da je Milovanović imao osobne američke dokumente za koje tek treba utvrditi jesu li lažni ili ih je Milovanović nekako dobio zakonitim putem.
"Nemojte me uznemiravati"
Tijekom posljednjih godinu i pol dana, Željko Milovanović, osumnjičen za ubojstva Ive Pukanića i Nikole Franjića, skrivao se u Doboju i to u unajmljenom stanu koji je policija Republike Srpske pretražila i u kojem je živio sa suprugom i djetetom.
"U ovoj situaciji ništa vam ne mogu reći. Nemojte me uznemiravati molim vas", kratko je rekla Milovanovićeva supruga.
Novinarskoj ekipi ona je otvorila vrata stana broj 18, u ulici Kneza Miloša na broju 30B u Doboju. Na pitanje "Jeste li vi gospođa Milovanović?" kazala je: "Jesam, ali nemojte molim vas. Nemojte!"
Živio u unajmljenom stanu
Na portafonu stana u kojem je boravio nalazi se ime Nataše Božičković i stan je prema riječima susjeda, iznajmljen prije godinu i pol dana. Susjedi su tek nakon policijske akcije doznali s kime su zapravo dijelili zajednički ulaz.
Dolazio je džipom Opel Frontiera i Renaultom 25, subotičkih registarskih oznaka. Budući da je imao državljanstvo BiH, vozio je i Mercedesa ’okonju’ s BiH registracijama, rekao je jedan od susjeda.
"Jedanput nisam mogao otvoriti prtljažnik svog automobila i od njega sam zatražio odvijač. Izvadio je kutiju s profesionalnim alatom i bez problema otključao bravu", govori jedan od prvih susjeda koji je zamolio da mu se ime ne pominje. On, kao i ostali iz susjedstva tvrde da je Milovanović bio ljubazan i da s njime nije bilo problema.
"U početku je je pomalo bahato parkirao automobil, ne ostavljajući prostora ostalima, ali kasnije nije bilo problema", pojašnjavaju susjedi na parkingu ispred zgrade u koju je Milovanović povremeno dolazio.
Milovanovićeva supruga "povučena i tiha"
Vijest o tome da je jedan od najokrutnijih balkanskih egzekutora živio u zgradi koju u Doboju nazivaju "Banana" uznemirila je građane, od kojih nitko nije htio stati pred objektiv foto-aparata, niti se htio predstaviti punim imenom i prezimenom.
"Kada je policija došla pretražiti stan i kada su fotografirali njegov automobil, pomislila sam da je netko pokušao ukrasti vozilo. U nekakvim vrećama su odnosili stvari iz njegovog stana i shvatila sam da se radi o nečem drugome", rekla je jedna od susjeda.
U obližnjoj trgovini "Trgić" nisu se mogli sjetiti čovjeka s policijske potjernice i nisu sigurni jeli se ikada pojavljivao kao kupac. Nepoznato je ostalo i ime žene koja je živjela u bračnoj zajednici s Milovanovićem, a jedino što su susjedi rekli jest da je Milovanovićeva žena "povučena i tiha".
"Ovo je njihov sin", pokazala je jedna starija gospođa prema crnjomanjastom dječaku ne starijem od deset godina koji je prilazio ulazu u zgradu. Prije nego je ušao pozvonio je na broj osamnaest i otrčao uz stepenište.
Bio je susjed načelniku Centra javne sigurnosti
Pravi vlasnik stana navodno je Alen Božičković koji stan iznajmljuje već dulje vrijeme.
"Prije Milovanovića u istom stanu je boravio čovjek koji nema ruku i koji je na magistralnom putu M-17, u Doboju prosjačio", priča jedan od susjeda.
U Doboju se već uvelike raspredaju priče o opasnom stanovniku koji je izbjegao nekoliko policijskih potjera, a zanimljivo je da je bio jedan od najbližih susjeda Vlade Đurđevića, dugogodišnjeg ratnog i poslijeratnog načelnika Centra javne sigurnosti Doboj.
Milovanovića opisuju kao "nevidljivog" i brzog čovjeka, koji je policijskoj potjeri uspio pobjeći svega desetak minuta prije upada u zgradu. Malo tko od susjeda vjeruje u slučajnost i većina je suglasna u tome da mu je netko iz policijskih struktura dojavio da traži policija.
U Centru javne sigurnosti Doboj ne dovode u direktnu vezu pretres kuće Davida Maslića iz Podnovlja i Dušana Mitrovića iz Trbuka kod Doboja. U priopćenju dostavljenom medijima navodi se popis naoružanja i opreme koja je zaplijenjena u tim pretresima.
Pretresom kuće i pomoćnih objekata vlasništvo D.M. iz Trbuka, općina Doboj, koje D.M. (1959) povremeno koristi, pronađena je i izuzeta automatska puška s odrezanim drvenim kundakom u čijem se spremniku (doboš) nalazilo 35 metaka, deset komada vojnog eksploziva u obliku pločica, dva mobilna telefona, osam telefonskih kartica za mobilne telefone operatera iz BiH, Republike Srbije i Republike Hrvatske i dvije registarske pločice, stoji u policijskom priopćenju.
Plaćenik koji ubija bez obzira na granice, vjeru, naciju
Novinar lista Vreme Filip Švarm i autor filma koji govori o "Crvenim beretkama", specijalnoj jedinici na čijem je čelu bio Milorad Ulemek Legija, tvrdi kako tijekom svog istraživanja za film nije naišao na ime Željka Milovanovića, te pretpostavlja kako je on bio niži pripadnik jedinice, a ne oficir.
U razgovoru za B92 Švarm kaže kako je u "Crvenim beretkama" Milovanović, bez obzira na kojoj poziciji bio, mogao naučiti sve ono što znaju suvremeni komandosi.
"Mogao je naučiti kako koristiti oružje, kako koristiti eksploziv, kako da pronalazi veze. Sve ono što mu je moglo dobro doći u ovim kriminalnim aktivnostima u koje je upao" - rekao je Švarm dodajući kako nisu samo ratni zločini djela zbog koji je Milovanović tražen.
Naveo je kako ga Srbija traži zbog pljačke banke i zbog pucanja na policajce, a Švarm je spomenuo kako je i u Hrvatskoj za njim pokrenuta tjeralica zbog ratni zločina.
"Ne vjerujem da takav čovjek može održavati vez s političkim kriminalnim strukturama, već mislim da je on obični plaćenik kakve svi koriste. Ubija za novac, očigledno je vješt i očito ima veliku podršku kriminalnih struktura." - smatra Švarm te dodaje kako je Legijina Jedinica za specijalne operacije kriminalna skupina. "To je organizirani kriminal, i to vrsta koja djeluje u cijeloj regiji, bez obzira na granice, vjeru, naciju, bilo što" - zaključio je Švarm.
Milovanović, koji ima i hrvatsko i BiH državljanstvo smatra se jednim od najopasnijih kriminalaca u regiji, a povezuje ga se i sa "Zemunskim klanom". Milovanović, koji je poznat i pod nadimcima "Crveni vjetar", "Gavro" i "Letač", rodom je iz Belog Manastira, a tamo ga pamte kao problematičnu osobu još iz njegove rane mladosti.
Kriminalac i u ratu i nakon rata
Osim što je tjeralicu za njim raspisao Interpol, on se nalazi i na tjeralici osječkog Županijskog suda, zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Sudjelovao je u brojnim velikim pljačkama te je u više navrata bježao pred policijom. Prilikom dovođenja na beogradski sud 23. rujna 2004. godine, zbog sudjelovanja u spektakularnoj pljački 1.5 milijuna dinara iz Delta banke, taj je razbojnik spektakularno pobjegao stražarima skokom kroz WC prozor te je nakon tog i dalje nastavio s pljačkama.
Prilikom pljačke vozila s novcem koji je bio namijenjen pošti u Beočinu, u svibnju 2005. Milovanović je u pucnjavi s policijom bio ranjen u genitalije te je uspio pobjeći u BiH, u Tuzlu. U bolnici se pojavio sa zagnojenim genitalijama i predstavio se kao Stjepan iz Osijeka. Liječnici su shvatili da se radi o posljedici ranjavanja vatrenim oružjem, pa su provjerili njegov identitet i policija BiH ga ponovno uhićuje. No, ubrzo bježi iz vozila kojim su ga prebacivali na liječnički pregled . Zbog brojnih ubojstava, pljački, otmica i krađa, za njim su tjeralice raspisali i sudovi u Beogradu, Novom Sadu i Subotici.
Hrvatska traži Milovanovića od 1994. godine
Još 1994. godine na Županijskom sudu u Osijeku podignuta je optužnica protiv Željka Milovanovića.Milovanović je tad bio optužen za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na području Baranje i za njim je raspisana međunarodna tjeralica jer je nedostupan hrvatskom pravosuđu, koje ga još uvijek traži za to kazneno djelo.
Bio je optužen i za oružanu pobunu, no zajedno s ostalim optuženima za to djelo, bio je aboliran.
Na pitanje novinara kako je moguće da se Milovanović kao lice s tjeralice mogao slobodno kretati Zagreb Rožac nije imao komentara.