Re: O srpskim zlocinima u Prijedoru i Kozarcu kroz sli
07.09.2009
Gdje su nestale kosti moje djece?
Da se po nekoj pravdi i nesreæa može dijeliti, onda bi ona Hasnije Kadiriæ (72), majke èetvorice šehida iz Bišæana kod Prijedora, mnoge dobrano prestrašila. Djecu, njih osmero, sama je nakon iznenadne smrti supruga podigla, a onda kad se ponadala da æe joj sinovi, veæ za ženidbu stasali, u kuæu snahe dovesti, dogodilo se veliko zlo.
Hasnija Kadiriæ: Teška sudbina šehidske majke
Pogledom ispratila
Ratne 1992. godine, u julu, tokom etnièkog èišæenja prijedorskog Brda, majka Hasnija ostala je bez èetvorice sinova - Ferida, Edina, Samira i Emira.
- Gledala sam kako ih komšije iz kuæe odvode. Prvo najmlaðeg Ferida, ni 16 još nije napunio... Posljednjeg sam Emira pogledom ispratila. Ni kosti im još nisam našla - prièa ova krhka starica, koja se nakon izbjeglištva ponovo skrasila u rodnim Bišæanima.
S dvojicom sinova, Ismetom i Mirsadom, na temelju Emirove nesuðene kuæe podigla je svoju. Umjesto stare, u ratu do temelja sravnjene.
Nemaju posla
- Sinovi nemaju posla. Nadnièe kad mogu. Ni oženili se nisu, jer i kako bi - kaže majka Hasnija, koja pune dvije godine bezuspješno pokušava da ostvari status civilne žrtve rata.
Izmuèena životom, kakvog ni najljuæem neprijatelju ne bi poželjela, danas ima samo jednu želju. Da pronaðe kosti ubijenih sinova i ko ljude ih ukopa.
Kæerka teško bolesna
- Ono penzije što mi je od muža ostalo, a nije puno, oko 250 maraka, rasporedim. Na nas troje, ovdje u Bišæanima, a 40 maraka šaljem svakog mjeseca u Dom u Pazariæ. Tamo mi je kæerka Mevlida. Jadna, teško bolesna - kazuje nam majka Hasnija.
Re: O srpskim zlocinima u Prijedoru i Kozarcu kroz sli
Ðuriæ priznao da je držao stražu dok su drugi ubijali
Gordan Ðuriæ, bivši pripadnik interventnog voda policije u Prijedoru, priznao je kako je 21. avgusta 1992. godine na Koriæanskim stijenama držao stražu dok su drugi policajci ubijali civile.
“Èasni Sude, znam da se desio strašan zloèin. Žao mi je i iskreno se kajem. Taj teret nosim 17 godina i nosit æu ga cijeli život... Iskreno se kajem”, kazao je Ðuriæ.
Sudsko vijeæe prihvatilo je njegovo priznanje i sporazum koji je postigao s Tužilaštvom. Sporazumom je dogovoreno da Ðuriæu bude izreèena kazna u trajanju od sedam do 10 godina zatvora. Konaènu presudu, drugu po redu pred Sudom BiH za zloèin na Koriæanskim stijenama, Sud æe saopæiti ovog èetvrtka.
Ðuriæ je svjedoèio protiv suoptuženih Zorana Babiæa, Milorada Radakoviæa, Milorada Škrbiæa, Ljubiše Èetiæa, Dušana Jankoviæa i Željka Stojniæa. Svi su bili u istoj jedinici 1992. godine kada su poèinili, kako tvrdi Tužilaštvo, masakr na Vlašiæu. U optužnici takoðer stoji da su pripadnici interventnog voda od civila u konvoju, “uz prijetnju da æe ih ubiti”, uzimali novac, zlato i druge dragocjenosti.
Ðuriæ tvrdi da je na “planinskom predjelu iza Kneževa prema Travniku” dobio izrièitu naredbu od komandira interventnog voda Miroslava Paraša, koji je u meðuvremenu preminuo, da “èuva stražu i sprijeèi pristup autobusima”.
“Saznao sam 21. avgusta ujutro da æemo iæi u obezbjeðenje konvoja ka Travniku... Išla je skoro cijela jedinica interventnog voda, nas 15 ili 17. (...) Kada smo došli u Tukove, odakle smo krenuli, dolje je veæ bila formirana kolona, ljudi ulaze u kamione i autobuse. Bilo je puno civila – muškaraca, žena, djece i staraca, sve nesrpske nacionalnosti”, kazao je Ðuriæ.
Po njegovom iskazu, tog dana su, izmeðu ostalih, u pratnji konvoja bili, pored šestorice suoptuženih, i Željko Zec, Marinko Ljepoja, Radoslav Kneževiæ, Željko Buliæ, Petar Èivèiæ, Darko Mrða, Saša Zeèeviæ i Damir Ivankoviæ. Mrða je pred Haškim tribunalom osuðen na 17 godina zatvora, dok je Ivankoviæ, nakon priznanja krivnje, pred Sudom BiH osuðen na 14 godina zatvora. Kneževiæ i Zeèeviæ èekaju poèetak suðenja pred Sudom BiH, dok su Èivèiæ i Ljepoja nedavno uhapšeni zbog sumnje da su uèestvovali u ubistvima na Koriæanskim stijenama.
“Kada je formirana kolona, Paraš je odredio ko æe koje vozilo da zaduži”, prisjetio se Ðuriæ, rekavši da se kolona sastojala od “èetiri ili pet autobusa” i isto toliko kamiona s prikolicama.
“Prvi put smo stali pored Trnopolja, odnosno u Kozarcu, i tu su nam se pridružila tri ili èetiri autobusa. Sljedeæe stajanje, naišao je komandir Paraš i rekao da oduzmem dragocjenosti od putnika. Ja sam jednu kesu prebacio nekom momku srednjih godina i rekao da pokupi dragocjenosti od putnika”, dodao je Ðuriæ, rekavši da je kesu kasnije dao Parašu.
Na upit tužiteljice Slavice Terziæ da li je mogao odbiti ovu naredbu, Ðuriæ je odgovorio potvrdno.
“Posljednje stajanje bilo je pored rijeke. Primijetio sam da moj roðak Ljepoja stoji kod autobusa niže, i stao sam pored njega. Prièali smo o stvarima i ispušili cigaru. Tada sam vidio dosta civila koji su izašli, kao i pripadnika interventnog voda koji stoje duž te kolone... Dok smo stajali, neki su odvajali civile muškarce od žena i djece i stavljali ih u dva autobusa”, rekao je Ðuriæ. Nakon što su muškarci odvojeni, Paraš je Ðuriæu naredio da uðe u jedan od autobusa “radi obavljanja zadataka”.
“Dok sam tamo stajao, slutio sam i postao svjestan da se s tim ljudima neæe dobro završiti. Ušao sam u autobus, i stvarno je bio pun. Vidio sam muškarce civile koji su doslovno nagurani, možda 70 ili 80 njih. Desno od mene stajali su Željko Zec, Krndija Draško, Kneževiæ i Stojniæ. Nakon samo 15 minuta vožnje, neko je naredio da se stane”, isprièao je Ðuriæ. “Sve se brzo desilo... Došao je Paraš i, pokazujuæi rukom ka Travniku, rekao: ‘Ðuriæu, otiði iza krivine i stijene i pazi da neko ne naiðe iz suprotnog pravca i priðe autobusima. Ako naiðe, zaustavi ga’”, isprièao je Ðuriæ, dodavši kako se potom s dvojicom vozaèa autobusa uputio ka stijeni udaljenoj 30 ili 40 metara, da bi iza sebe zaèuo “žestoku rafalnu paljbu iz desetak automatskih pušaka”.
“Pucnjava je bila strahovita. Èuje se dovikivanje, galama i kuknjava. Sve skupa je trajalo pola sata. Od poèetka putovanja, u meni se stvorila velika muka, èuo sam šta se radi i nisam mogao da vjerujem”, dodao je optuženi. Nakon što se stišala paljba, kazao je Ðuriæ, s vozaèima je otišao do autobusa i pripremio se za put nazad. U povratku je ponovo vidio Kneževiæa, Paraša, Krndiju, Buliæa, Stojniæa, Mrðu, Babiæa, Ivankoviæa, Zeèeviæa i Zeca.
“U povratku smo se vraæali istom dionicom, i tada sam pored puta vidio leš zakaèen za granu”, prisjetio se Ðuriæ.
Sudsko vijeæe je pitalo Ðuriæa zašto u prvom svjedoèenju nije rekao da mu je nareðeno da èuva stražu, na šta je on odgovorio da je to uradio “nesvjesno, u odbrani”.
“Taj dan kad sam svjedoèio, prepao sam se”, pojasnio je.
Ðuriæ je sporazum o priznanju krivnje prvobitno potpisao u junu ove godine, ali ga je Vijeæe 7. jula odbilo jer optuženi nije u toku svjedoèenja potvrdio “sve èinjeniène navode optužnice”. Ðuriæ je tada negirao da je u vrijeme ubistava bio na straži, tvrdeæi da se ustvari “krio iza stijene”.
U završnoj rijeèi Državno tužilaštvo je reklo da smatra kako je Ðuriæ tokom suðenja bio “iskren, transparentan”, dok je Odbrana navela kako na strani njihovog branjenika “nema niti jedna otežavajuæa okolnost”. “Cijelo vrijeme se iskreno kaje i žali za žrtvama, i do kraja života æe mu to ostati”, rekao je branilac Izet Baždareviæ, prenio je BIRN BiH - Justice Report.
Re: O srpskim zlocinima u Prijedoru i Kozarcu kroz sli
08.09.2009
Koriæanske stijene
Svjedoci identificirali dvojicu optuženih
Svjedokinja Erna Kadiriæ i zaštiæeni svjedok KO7 kazali su danas u sudnici Suda BiH i Sarajevu da su optuženi Milorad Radakoviæ i Željko Stojniæ bili u pratnji konvoja kojim su 21. augusta 1992. godine izašli iz Prijedora i koji je zaustavljen na Koriæanskim stijenama, gdje je oko 200 civila ubijeno, prenosi BIRN Justice report.
Radakoviæ i Stojniæ se terete sa Zoranom Babiæem, Miloradom Škrbiæem, Ljubišom Èetiæem i Dušanom Jankoviæem da su sauèestvovali u strijeljanju Bošnjaka i Hrvata na planini Vlašiæ. Svi optuženi su u vrijeme masakra bili pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije.
Kako stoji u optužnici, civilima koji su s podruèja Prijedora prevoženi prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH u putu su oduzimane dragocjenosti, da bi, zatim, na Koriæanskim stijenama muškarci bili izdvojeni iz konvoja i strijeljani.
Erna Kadiriæ je 1992. imala 17 godina i živjela je u Prijedoru. Sjeæa se da nije željela napustiti grad konvojem.
“Ja nisam htjela izaæi. Nisam bila svjesna svega. Stojniæ, s kojim sam se družila, došao je i rekao mi da odem, da je tako bolje, da budem s roditeljima... Znala sam i da æe moje komšije pratiti taj konvoj. Rekli su da se ne brinemo, da æe nas èuvati”, dodala je Kadiriæ.
Ona je isprièala da je 21. augusta s porodicom došla u naselje Tukovi, gdje je vidjela Stojniæa, Darka Mrðu i Zorana Babiæa. Mrða je pred Haškim tribunalom osuðen na 17 godina zatvora.
“Nije ukrcavanje baš dugo trajalo. Ne mogu precizno reæi, ali možda pola sata ili sat. Ušli smo u šleper, i ja sam bila odmah do kabine. Na poèetku su sve stranice bila spuštene, ali kasnije, kada smo stigli na makadam, otvorili su zadnju stranu pa sam mogla vidjeti kroz ceradu i naprijed, u kabinu vozaèa. Vidjela sam da je u pratnji bio Željko Stojniæ”, kazala je svjedokinja, dodavši da je s njim i razgovarala u putu, jer se tako osjeæala “sigurnije... jer je bio prijatelj”.
“Ne znam taèno koliko, ali mislim da smo stali izmeðu pet i deset puta. Svaki put su nas obavijestili da æemo dobiti plastiènu kesu i da je napunimo dragocjenostima, a ako ne, pištolj æe da opali pa koga pogodi... Sigurna sam u samo jedan glas – Dade Mrðe, znam da je on to tražio”, kazala je svjedokinja i dodala kako smatra da optuženi Stojniæ nije tražio novac, jer bi prepoznala njegov glas.
I zaštiæeni svjedok KO7 se “skupa s narodom i izbjeglicama” odluèio konvojem napustiti Prijedor.
“U Tukovima je bilo autobusa i teretnih kamiona, šlepera, kako bih ih nazvao. Ne bih taèno mogao reæi da li su dva, tri ili èetiri autobusa bila, i ne znam koliko šlepera. To se vrlo teško može procijeniti jer je bila masa, masa ljudi”, naglasio je KO7.
Zaštiæeni svjedok je kazao kako se ukrcao u jedan od autobusa, u kojem je pratilac bila “nepoznata osoba u uniformi”.
“Jednom momku je pratilac dao kesu da uzme para i zlata. Mali je krenuo po autobusu i davali su ljudi. Ja lièno nisam ništa imao dati, ali jeste moja žena i svi ostali”, prisjetio se svjedok i rekao da je u njegov autobus u toku vožnje ušao i Milorad Radakoviæ, kojeg poznaje kao “komšiju”.
Na Vlašiæu je konvoj zaustavljen, a ljudima je nareðeno da napuste autobuse i prebace se u kamione.
“Izašli smo dolje i tu je nastalo odvajanje muškaraca i žena i djece. Mene nisu odvojili, ali zamalo jesu sina... Ne bih taèno mogao reæi, ali makar deset ili 15 muškaraca je odvojeno. Mi smo nastavili put u kamionu i stigli smo do granice razdvajanja Armije BiH”, zakljuèio je KO7.
Re: O srpskim zlocinima u Prijedoru i Kozarcu kroz sli
Marinku Ljepoji odreðen pritvor
Sud BiH odredio je danas jednomjeseèni pritvor Marinku LJepoji iz Prijedora, koji se sumnjièi da je umiješan u ratni zloèin na Koriæanskim stijenama na Vlašiæu poèinjen 1992. godine.
Portparol Suda BiH Selma Hadžiæ izjavila je da se u obrazloženju odluke suda navodi da bi LJepoja mogao utjecati na svjedoke i ometati tok kriviènog procesa.
Pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su 7. septembra ove godine LJepoju u prijedorskom naselju Tukovi.
LJepoja je osumnjièen za zloèin protiv èovjeènosti izvršen 21. avgusta 1992. godine, a tokom akcije pretreseni su kuæa i objekti koje je koristio.
Za zloèin poèinjen na Koriæanskim stijenama do sada je uhapšeno 13 lica, a podignuto je deset optužnica.
Tužilaštvo BiH za ovo krivièno djelo ratnog zloèina tereti i Zorana Babiæa, Gordana Ðuriæa, Milorada Radakoviæa, Milorada Škrbiæa, LJubišu Èetiæa, Dušana Jankoviæa, Željka Stojniæa, Sašu Zeèeviæa, Radoslava Kneževiæa, te Damira Ivankoviæa, bivše pripadnike Stanice javne bezbjednosti Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije.
Haški tribunal osudio je 2004. godine Dadu Mrðu na 17 godina zatvora za ratni zloèin na Koriæanskim stijenama.
Re: O srpskim zlocinima u Prijedoru i Kozarcu kroz sli
10.09.2009
Sud BiH
Izreèena presuda za ratne zloèine poèinjene na podruèju opštine Prijedor
citat:Gordanu Ðuriæu 8 godina zatvora za zloèin protiv èovjeènosti
Sud BiH osudio je danas Gordana Ðuriæa na osam godina zatvora za krivièno djelo zloèin protiv èovjeènosti.
Optužen je da je svjesno uèestvovao, poèinio i pomagao u sistematskom progonu Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora.
Gordan Ðuriæ ranije je sklopio s Tužilaštvom BiH sporazum kojim je priznao navode optužnice te se obavezao svjedoèiti o poèinjenim zloèinima na Koriæanskim stijenama.
Ðuriæ je svjedoèio protiv suoptuženih Zorana Babiæa, Milorada Radakoviæa, Milorada Škrbiæa, Ljubiše Èetiæa, Dušana Jankoviæa i Željka Stojniæa. Svi oni su bili u istoj jedinici 1992. godine kada su poèinili masakr na Vlašiæu.
U optužnici se navodi da je optuženi kao pripadnik interventnog voda policije Prijedor 21. augusta 1992. osiguravao provoðenje konvoja u kojima se nalazilo više od 1.200 civila bošnjaèke i hrvatske nacionalnosti iz opæine Prijedor prema opæini Travnik.
Prilikom zaustavljanja konvoja pored rijeke Ilomske na planini Vlašiæ je izdvojeno više od 200 vojnosposobnih muškaraca, koji su potom prebaèeni u dva autobusa.
Njih su vodili na Koriæanske stijene, gdje im je nareðeno da kleknu na rub ceste, a zatim su usmræeni automatskim oružjem i pištoljima.
Neki od njih su se sami bacali u provaliju kako bi izbjegli smrt.
Nakon što su tijela pala u provaliju, na njih je i dalje pucano i bacane su granate.
Na taj naèin je ubijeno više od 200 muškaraca. Njih 12 je preživjelo, dok su do sada pronaðena samo èetiri tijela.
U optužnici takoðer stoji da su pripadnici interventnog voda od civila u konvoju, "uz prijetnju da æe ih ubiti", uzimali novac, zlato i druge dragocjenosti.
Kako je navelo sudsko vijeæe, u odreðivanje kazne uzete su olakšavajuæe okolnosti, od kojih je jedna da je Gordan Ðuriæ èuvao stražu dok je vršeno strijeljanje, te da nije direktno, kao Damir Ivankoviæ, uèestvovao u strijeljanu.
Gordanu Ðuriæu u kaznu æe biti uraèunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 14. oktobra 2008. do 10. septembra ove godine.
Optuženom je ovom presudom ukinut pritvor do upuæivanje na izvršavanje kazne boravit æe u Prijedoru i bit æe mu oduzeti svi putni dokumenti, a dužan je svaki dan od 11 do 13 sati da se javi lièno u Stanicu javne bezbjednosti u Prijedoru.
U dokaznom postupku sudsko vijeæe je saslušalo mnogo svjedoka na osnovu èega je bez sumnje, kako je reèeno, utvrðeno da je Gordan Ðuriæ kriv za neèovjeèno postupanje prema civilima.
Re: O srpskim zlocinima u Prijedoru i Kozarcu kroz sli
12.10.2009
Koriæanske stijene: Prve komšije u obezbjeðenju
Zaštiæeni svjedok K8 potvrdio da su optuženi Zoran Babiæ i Ljubiša Èetiæ “obezbjeðivali” kolonu koja je 21. avgusta 1992. godine vožena do Koriæanskih stijena na planini Vlašiæ.
Prema svjedoèenju K8, koje je javnost slušala iz druge prostorije, 21. avgusta 1992. godine prijedorski Bošnjaci i Hrvati okupili su se na stadionu u mjestu Tukovi, odakle su konvojem trebali da krenu do Travnika. Tada je svjedok ugledao i svoje nekadašnje komšije.
“Na stadionu u Tukovima bilo je na hiljade ljudi, najviše žena i djece. Ja sam sa svojom familijom èekao da doðe prevoz, kada sam, meðu ljudima koji su bili u interventnoj jedinici i koji su obezbjeðivali kolonu, vidio i svoje komšije Zorana Babiæa i Ljubišu Èetiæa, koje poznajem èitav život”, potvrdio je svjedok.
Tužilaštvo BiH za uèešæe u strijeljanju oko 200 muškaraca na Koriæanskim stijenama poèinjenom 21. avgusta 1992. godine tereti Zorana Babiæa, Milorada Radakoviæa, Milorada Škrbiæa, Ljubišu Èetiæa, Dušana Jankoviæa i Željka Stojniæa, bivše pripadnike interventnog voda Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor.
Šestorica optuženih se terete da su uèestvovali u sprovoðenju konvoja u kojem je bilo više od 1.200 civila koji su voðeni na razmjenu u Travnik. Nedaleko od mjesta Koriæanske stijene na planini Vlašiæ, konvoj je zaustavljen te su policajci izdvojili oko 200 vojno sposobnih muškaraca, koje su potom strijeljali.
Nakon što su na stadion u Tukovima došli kamioni i autobusi, prema svjedoèenju K8, konvoj je krenuo ka odredištu. Tokom putovanja stajali su nekoliko puta, prisjetio se svjedok.
“Jednom smo stajali u Kozarcu, gdje je izvršena pljaèka putnika. Uzimali su nam novac, satove i sve vrednije što smo sa sobom imali. I Babiæ je jednom ušao u naš kamion i rekao da, ukoliko ne budemo dali svoje stvari, neko æe iz kamiona biti ubijen”, isprièao je svjedok.
Na drugom stajalištu K8 je “dobio dopuštenje” da izaðe iz kamiona i natoèi vode, te je tada vidio ljude iz interventne jedinice koji su stajali u grupama, a meðu njima i Ljubišu Èetiæa.
“Ljudi iz konvoja su bili iscrpljeni i dehidrirani. Mnogi su padali u nesvijest, a sjeæam se i da se u prikolici ispred našeg kamiona jedna žena u tom trenutku poraðala”, prisjetio se svjedok.
Tokom unakrsnog ispitivanja optuženi Zoran Babiæ je izjavio da svjedok K8 ne govori istinu, jer nije mogao da se sjeti koje je boje bio kamion u kojem se vozio.
“Boje kamiona i broja vozila u koloni se vjerovatno neæu sjetiti, ali se vas, gospodine, zato jako dobro sjeæam i nikada vas neæu zaboraviti”, završio je svoje svjedoèenje K8.
Nastavak suðenja zakazan je za 13. oktobar 2009. godine.
Re: O srpskim zlocinima u Prijedoru i Kozarcu kroz sli
09 novembar 2009
Koriæanske stijene: Najteža ekshumacija
Sabiha Brkiæ-Silajdžiæ, vještakinja sudske medicine, potvrdila da je ekshumacijom skeletnih ostataka 2003. godine pronaðeno 35 osoba koje su ubijene na Koriæanskim stijenama na planini Vlašiæ.
Prilikom svjedoèenja na suðenju šestorici optuženih za zloèin na Koriæanskim stijenama, vještakinja Tužilaštva je navela da su pronaðeni skeletni ostaci jedne osobe “uglavnom bili razbacani po èitavom lokalitetu Koriæanskih stijena”, te da niti jedan skelet nije pronaðen u cijelosti.
“Ovo je bila najteža ekshumacija koju sam do sada radila. Konfiguracija terena je dosta loša, u pitanju je velika kosina i provalija od 250 metara. Sve to je otežavalo naš rad. Za pet dana, koliko smo radili na terenu, pronaðeno je samo 35 osoba, i to jedino na osnovu kostiju grudnog koša koje smo pronašli”, potvrdila je vještakinja Sabiha Brkiæ-Silajdžiæ.
Prema nalazu vještakinje, prilikom ekshumacije koja je obavljena 2003. godine, pronaðena je i jedna grupa kostiju, uglavnom oko šiblja i vode, za koje se ni do danas nije moglo potvrditi kome pripadaju.
“Ovdje nije bilo nikakvih pravila. Na primjer, niti jednu lobanju nismo cijelu pronašli. Mnogo je godina prošlo, a i konfiguracija terena je takva da ne vjerujem da æe se ikada išta novo pronaæi”, zakljuèila je Brkiæ-Silajdžiæ.
Za uèešæe u strijeljanju oko 200 Prijedorèana na Koriæanskim stijenama u avgustu 1992. godine, Tužilaštvo BiH tereti Zorana Babiæa, Milorada Radakoviæa, Milorada Škrbiæa, Ljubišu Èetiæa, Dušana Jankoviæa i Željka Stojniæa.
Optuženi su bili pripadnici interventnog voda Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor.
U nastavku suðenja Državno tužilaštvo je u sudski spis uvelo više od 30 materijalnih dokaza – DNK izvještaja skeletnih ostataka pronaðenih na Koriæanskim stijenama.
Naredno roèište zakazano je za 17. novembar 2009. godine, kada æe biti saslušan zaštiæeni svjedok Tužilaštva BiH, èime æe Optužba okonèati svoj dokazni postupak.
Savez logoraša u BiH organizirat æe 14. novembra na prostoru bivšeg zloglasnog logora "Manjaèa" obilježavanje 17. godišnjice zatvaranja tog logora na Manjaèi.
Predsjednik Saveza logoraša u BiH Murat Tahiroviæ kazao je Feni da se veæ od 1999. obilježava taj dogaðaj u cilju da se ne zaboravi sve ono što se tokom rata u BiH dešavalo u logoru "Manjaèa" i upozori da odreðeni broj onih koji su odgovorni za zloèine na tom mjestu još slobodno šeta kako Bosnom i Hercegovinom tako i zemljama regiona.
Tim obilježavanjem pokušava se, kaže Tahiroviæ, utjecati na svijest javnosti da se ne zaboravi ono što se dešavalo.
Tahiroviæ sa žaljenjem konstatira da æe godišnjica zatvaranja logora "Manjaèa" i ove godine biti obilježena bez prisustva državnih zvaniènika.
On kaže da je upuæem dopis svim zvaniènicima u BiH, ali da niko od njih nije potvrdio poziv. "Prema našim informacijama, niko od njih i neæe doæi na Manjaèu. To ukazuje na to da su zvaniènici u BiH zaboravili ono što se dešavalo i da 1992., kad su ljudi bili u Manjaèi, niko iz BiH nije imao znaèajnog interesa da ti ljudi budu osloboðeni. Jednostavno smo tad, kao i sad, prepušteni medijima (tad svjetskim a sad samo bh. medijima) da objave javnosti da su ljudi koji su preživjeli torturu došli na mjesto zloèina da ukažu na strahote zloèina koji su se tamo dešavali," kaže Tahiroviæ.
Programom obilježavanja 17. godišnjice zatvaranja logora "Manjaèa" planirano je polaganje cvijeæa na mjesto gdje je ubijen Omer Filipoviæ, profesor iz Kljuèa, te govor triju preživjelih logoraša iz Prijedora, Kljuèa i Sanskog Mosta, koji æe isprièati svoje utiske iz tog perioda torture u logoru.
Poznato je da su u logoru "Manjaèa" 1991. prvo bili zatvoreni Hrvati iz R Hrvatske, a 1992. u logoru su ih naslijedili Bošnjaci i Hrvati s podruèja opæina Prijedora, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog, Kljuèa, Bosanske Krupe, Bosanske Dubice i drugih mjesta koji su gravitirali podruèju Manjaèe.
Ne postoje taèni podaci o tome koliko je zarobljenika prošlo kroz logor "Manjaèa". Prema zvaniènim podacima bh. sudskih organa i Tribunala, kroz logor "Manjaèa" prošlo je 4.000 do 5.000 ljudi.
Savez logoraša u BiH organizirao je danas na prostoru bivšeg zloglasnog logora "Manjaèa" obilježavanje 17. godišnjice zatvaranja tog logora.
Ovom prilikom položeno je cvijeæe, prouèena fatiha, a skupu su se obratili i neki od preživjelih logoraša.
Predsjednik Saveza logoraša u BiH Murat Tahiroviæ kazao je Feni da se na obilježavaju ovog dogaðaja okupilo oko 500 bivših logoraša.
Bili su prisutni predstavnici Udruženja logoraša iz Unsko -sanskog i drugih kantona, kao i Udruženja majke Srebrenice i Žepe i Žene žrtve rata.
Iako pozvani na obilježavanje 17 godina od zatvaranja ovog zloglasnog logora nisu stigli predstavnci vlasti BiH i Federacije BiH. Skupu je jedino prisustvovao izaslanik potpredsjednika Federacije Mirsada Kebe.
Zatvaranje logora Manjaèa se obilježava od 1999. godine u cilju da se ne zaboravi sve ono što se tokom rata u BiH dešavalo u logoru.
U logoru "Manjaèa" 1991. godine prvo su bili zatvoreni Hrvati iz R Hrvatske, a 1992. u logoru su ih naslijedili Bošnjaci i Hrvati s podruèja opæina Prijedor, Sanski Most, Bosanski Novi, Kljuè, Bosanska Krupa, Bosanska Dubica i drugih mjesta koji su gravitirali podruèju Manjaèe.
Ne postoje taèni podaci o tome koliko je zarobljenika prošlo kroz logor "Manjaèa". Prema zvaniènim podacima bh. sudskih organa i Tribunala, kroz ovaj logor je prošlo je 4.000 do 5.000 ljudi.
Posljednja skupina zatoèenika iz logora Manjaèa puštena je na slobodu 18. decembra 1992. Taj je logor bio èetrnaest mjeseci jedno od najužasnijih mjesta za koje je znao cijeli svijet a ništa nije mogao uèiniti. U ljeto 1992. slike zatoèenih mladiæa zgranule su svijet. Punih pedeset godina poslije nacistièkih zloèina koncentracijski logori ponovno su postali europska svakodnevica.
Prema podacima Meðunarodnog Crvenog križa u ljeto 1992. broj zatvorenika dosegnuo je brojku od 3,700 zatoèenika.
Re: O srpskim zlocinima u Prijedoru i Kozarcu kroz sli
20.11.2009
Poèelo drugo suðenje za zloèin na Korièanskim stijenama
Èitanjem optužnice i iznošenjem uvodnih rijeèi Državnog tužilaštva i odbrana petorice optuženih, pred Sudom BiH poèelo je drugo suðenje za zloèin na Koriæanskim stijenama, javio je BIRN.
Državno tužilaštvo tereti Sašu Zeèeviæa, Radoslava Kneževiæa, Petra Èivèiæa, Branka Topolu i Marinka Ljepoju za ubistva oko 200 muškaraca civila 21. augusta 1992. godine na Koriæanskim stijenama.
Muškarci su, prema navodima optužnice, izdvojeni iz konvoja kojim je nesrpsko civilno stanovništvo prebaèeno iz Prijedora ka Travniku.
U optužnici se navodi da je Èivèiæ bio komandir Prvog interventnog voda pri Stanici javne bezbjednosti Prijedor, Zeèeviæ, Kneževiæ i Ljepoja pripadnici Prvog interventnog voda, dok je Topola bio stražar u logoru Trnopolje u blizini Prijedora.
Prema zvaniènom rasporedu Suda, naredno roèište zakazano je za 2. decembar ove godine.
Re: O srpskim zlocinima u Prijedoru i Kozarcu kroz sli