Pepeo

Ja sanjam
sanjaj i ti
ove noći mogli bismo
zajedno sanjati.
Nije neobično nije nemoguće
mogli bismo pokušati.
Ja na svojoj strani svijeta,
ti na svom planetu želja,
u nekoj boji,
u nekom snu
mogli bismo kad bi sreća htjela.
Sanjam
toplo tajanstveno mjesto
i daleko i blizu,
ili je tu?
čujem vode što teku,uzdahe,
u duši slutim prevaru.
Snovi su iglice što bockaju dušu
tek toliko da ju probude
a kad jutro dođe,zora proviri,ničeg više ne bude.
Ni pjesme ni mirisnog vina
ni osmjeha od kojeg nutrina treperi
poželjeh si san o sreći a san je pepeo bijeli.
A ako smo zajedno sanjali
uz laki vjetar smo odletjeli opet daleko al zajedno
u san o prahu se pretvorili.
 

citat:

---

mishelle wrote:
Znaš....
nebo je svijetlo i puno zvijezda,
vidim ih
A tamo negdje ih vidiš i ti.
Smješim se svojim mislima,
smješim se zvjezdama
u ovoj čulnoj noći,
jer :spajaju nas.
Znaš....
U mojoj duši su zrnca pjeska
koje su bure života nosile
i pravila male peckajuće ožiljke,
po toj skliskoj površini,
znaš....
taj pjesak su tvoje ruke skupile
tvoj dah zaustavio,
tvoja duša ih satrla u prah.
Znaš....
-tvoje su oči možda
navikle na sjaj
Ja stižem iz tame...
još svjetla mi daj.

---

Srpanjska noc

Skamenile se kuće i dimnjaci i vode
I stoje

I semafor nad prugom slavoluk
Lokomotive na ulazu u grad
I zvona u daljine a plamsa

Večernjica i gori svijetli Mars
I vrhovi i njive

Ispružen i miran
Mače neba izloženo mjesecu zirka
Veliki Medvjed preko ukrštenih rešetaka kao
Da čuva grad

A gore vitki jablani i drumovi i rijeka

Užgana u plavetilu
Sjedinjena s mjesecom plamsa

Moja duša



Joja Ricov JOB

ŽELJA

Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il´ podnevnoj šetnji...
Probuđena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.

Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...

Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...

Mom mužu

Nitko me nije primjetio, osim tebe,
i nitko nije ustao, kada sam prolazila.
Sad kad drijemam u tvom osmjehu,
svi se čude, kako to da me nikada prije,
nisu viđali pod šatorom mjesečine.
Nitko nije osjetio moje šutnje u prigušenoj tami i zapitao se kako uspijevam,
hodati po mutnoj vodi.
Nitko nije imao dovoljno hrabrosti prihvatiti pepeljugu,
kojoj je bio potreban samo iskren zagrljaj
da bi se vinula do zvijezda...
Nisu slutili da u meni milosti i topline ima....






Sad razumijem zašto si ti poseban... jednostavno je.....
Učinio si me posebnom

O blago tebi, koji kao rijeka
protices tiho kroz polja daleka.

Vijugas vjesto kroz klance, kroz gore,
dok stignes cilju da te primi more.

Ja nikad nemam mirnog toka, busim
sve tvrdja brda, propinjem se, rusim.

Pod korom zemlje hucim, tulim, ridam,
razbijam stijene, stabla cupam, kidam.

I dok se more plavo pjeni, ljulja
ja srljam u nj sa bujicama mulja.

Gustav Krklec - Ponornica

Samo jedan ples

ne zatvaraj vrata za sobom...
pusti da vjetar uđe u dvoranu..
nek prekrije podij ova prašina..
svjeta i zla..
nek mješa se sa našim otiscima...
možda ih prekrije..
a možda ne...

nije važno..
ionako je sve nestalo..
više do ovoga nemože nam se uzeti...
dva tjela..
što plešu posljednju tišinu...
okupanom tuđim pogledima..

ostat će ovaj tren da živi..
za sve one godine što imali smo..
ostat će kiša na vratima..
i otisak na pragu...

više od pjesme mi netreba...
ona nek me drži kao ti..
nek osjećam drhtaje tvoga tjela...
i sjećanja prolaznosti..

hajde dođi..
otplešimo ovaj ples..
ne mari za oluju..
i ona će sutra da prestane...
niti traga niti glasa neće biti..
o izgubljenoj čežnji..
o spokoju tišne...

Otplešimo...samo jedan ples...
zar je i to mnogo?!

Konstantin Simonov - Čekaj me

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu...

[Edited by zara on 16-08-2007 at 22:32 GMT]

Dragana Konstantinović - Iz šarenog mnoštva

Iz šarenog mnoštva iskr´o si se krišom,
slučajem pometen,
i u tmurne dane oplakane kišom
uneo sjaj snova dugama prepleten.

Zaigraju misli pa se čini lako
dve duše se spoje,
u treptaju rose čini se da svako
može da poleti baš kao nas dvoje.

Prepuštam se sneno zovu iz daljine
lude noći ove;
znam, imam te samo kroz šapat tišine,
ali nedam nikom da mi gasi snove.

ŠLJOKICE

Noćas si opet govorio da sva sijam
To je od šljokica na dekolteu
Koje nisu prišivene, nego docrtane
To je od tuđih pjesama
Što sam ih slušala danas
To je od ljudi i žena u bašti
Koji su noćas tako lijepi i dosadni
To je od umora, ne spavam, plačem
I mislim, naporno mislim
O reflektorima u TV emisijama
O poeziji koja govori o samoći
O odjećikoju nosim i zašto to radim
Zašto slušam kako govoriš
Uvijek o istim stvarima
O tome kako ljudi & žene izdaju
Nizašto
Zato što ne znaju drugačije biti
Ljudi
Niti
Žene
Poslije sam opet malo plakala
Tako, eto...
Valjda se od toga sija.

Šejla Šehabović – Make -up