ŽELJA



Da sam samo slutnja, sjećanje il´ sjenka,
tek vrisak gorčine u tišini noći,
odbljesak svjetla iznad cvjetnih dolova…
I da sam šuma, trava ili rijeka,
prigušen uzdah rođen u samoći…
Al´ ja sam žena rođena od bolova.

Posljednja inja zamrzla mi grudi,
ne ćutim toplinu novoga proljeća.
Bezvoljna i hladna podajem se tmini.
A ubija me čežnja jutrom kad se budim!
Tinjam tamnim sjajem kao stara svijeća
pa tiho, polako, gasnem u tišini.

Postala sam samo kamen koji čeka
da začuje opet dobro znani korak
dok me noćni vjetar mami u skitanje.
A da sam samo slutnja, sjećanje il´ sjenka,
samo jecaj bola, proživljen i gorak,
dočekala bih lakše novo svitanje.



Mirjana Marković

SAMOCA


Samoca je poput kise.
U veceri iz mora se dize,
iz ravnica pustih i dalekih stize,
ide u nebo gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svjetlost je izasla,
kad ulice se okrecu spram zore,
i kad se tijela sto nisu nista nasla,
razocarano dijele puna more,
i kada ljudi sto od mrznje gore,
u postelji jednoj moraju da noce.

Tada dolaze valovi samoce...


R.M.Rilke

Kamo sreće...


Kamo sreće da meni pripadne
da brinem о tvojim danima,
da te budim sa kafom
i kažem ti da ne stariš uopšte,
da razvežem sve tvoje čvorove
i najtvrdoglavije tuge.
Kamo sreće!

Кamo sreće da i meni pripadne
malo te sreće!
Кamo sreće da te čekam
sutra, i оpet sutra, i оpet, sutra,
Slediću te kao senka,
(nežnost је moj talenat)
Neću te оbmanjivati,
biću uvek na onoj udaljenosti koju ti želiš.
I ја ponešto umem.
Probaj me.

Da me poznaješ, priznala bi sigurno
da imam krila, da imam veliki nered u glavi
i da samo ti možeš da me izlečiš.
Оstani!
Spreman sam da se zaustavim ovde
ako nebo tako želi.
Uzmi me u letu i ne dozvoli da ikad padnem!
Ко је јednom bio na ovoj visini,
ne spašava se nikada!
Voliš li me? Kamo sreće...!


Renato Zero

Obična pjesma
Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.

Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.

Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.

Ja više nisam isti, slušajuć´ glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.

Tjeskoba, obična pjesma, plači ponovo
dok svoje teške vjeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.

Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

Zvonimir Golob

Victor Hugo
- Francuska knjizevnost -

Posto sam...

Posto sam pehar tvoj, jos pun, usnama tako;
Posto u tvoje ruke zaronih blijedim celom;
Posto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duse, miris tamnim ovijen velom;

Posto mi bjese dano da te jos cujem reci
Rijec onu sto na srce svoj tajni melem toci;
Posto vidjeh u tuzi, posto vidjeh u sreci
Tvoja usta na mojim, a pred ocima oci;

Posto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Posto vidjeh gdje mi je na val zivota pala
Latica s ruze otrgnute od tvojih dana!

Ja mogu godinama sada zurnim da velim:
- Letite dalje, jer ce starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vasim cvijecem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!

Udrite krilma, prosut necete moci njima
Tu casu tako punu iz koje sada pijem.
U meni vise plama, no u vas pepela ima!
Vise no vi zaborava, ja ljubavi krijem!

"Crno u modro,
modro u sivo,
sivo u zlatno!
Noć se prelila
u dan.
Ustajem,
al´ ne otvaram
dlan.
U njemu čuvam
svoj noćašnji san.
I tebe u njemu"

Vitae

blizine žive u nespomenutom danas



onako same, u česticama sivog zraka s ulice
u mojim plućima kad duboko udahnu razlog nedogađanja
(izdah je odgođen titrajem tvoga glasa)

i ne mogu, ne mogu te pustiti bez da čvrsto stisnem misao
zaboravljenu u džepu, presloženu na pola
u njoj je najmanji trenutak potreban za blizinu
nagovještaj buduće mene

i ovaj dan
rastvoren oštrim crtama u detalje
i ova zbijena noć
ledeno prazna od samoće

prolazim pored vremena
računajući da svako slovo vrijedi trostruko

(pa onda molim te ne zaboravi da sve što kažeš ima svoj odjek
u spirali svemirskog uha)
neke su riječi čarobne i snažne, mada sve govore o nama

nakon svega
tek treptaj me dijeli od sna
kroz tvoje spuštene trepavice
glazba razmiče stvarnost
između jučer i sutra


Ivana Pavlović

[fliper]

u silnoj želji da zapakiramo našu prošlost
u ukrasne blještave papire i mašne
postižemo efekat ulice neona i kurvi
ali ne mijenjamo njene konzumente
isti je kismet prošlosti
ne može se upakirati loš sadržaj
pozdravljam one koji razumiju
pozdravljam i one koji se trude
a najviše od svih
pozdravljam one koji su prestali zamotavati
dobrodošli
život je kao fliper
svatko kad tad dobije
extra ball




Ivana Premužić

ZANOS

Govori, govori, govori...
Sklapam oci i slusam istodobno,
Eto, prodjosmo i vrhove i gori
i letimo nad morem i kopnom...
Nalijevo krvavo vece gori,
nadesno se puse pozari tamni...
Kuda li cemo stici kada zazori ?
Kud li vodi ovaj put zamamni ?
Onamo, gdje cemo u samoci,
dva plamicka sliti se opojna,
i sred bezbrojnih zvijezda po noci
zasvjetlucati kao zvijezda dvojna...
Ne znas ? Ni ja ! Nijedno ne znamo,
Ali... vodi me, vodi me onamo...


Elissaweta Bagrjana

jest da je ponavljam
Opomena

Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.

Može mi se učiniti
da tonem u zvuke
pa ću ruke
svakom pružiti.

Može mi se učiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.

I mogu kom reći u tome času
čudesnu tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Učiniće mi se negde u šumi....
Ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.

Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme

Učiniće mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu, ranu srca dira

O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira...

(Desanka Maksimović)