Jedne noci se probudih


Jedne noci se probudih
kao da mi neko zovnu ime
Ustadoh se i pogledah kroz prozor daleko ucini mi se da me u mraku ceka neko
Izadjoh i ode do te sjene sto mi se ucinila i tu nadjoh jednu ruzu sa porukom "IZVINI"
Polako mi se dvije suze spustise niz lice kad ugledah tebe na kraju ulice
Ostala sam bez daha
zar si doso
Suze su lile od straha
Krenula sam prema tebi polako
srce mi je lupalo jako
Kad stigoh do tebe nisam mogla vjerovati da si to ti moja nezaboravna ljubavi
Njezno si mi obrisao suze i poljubio mi oci
Dok si duboko uzdahnuo i reko da moras poci
Tad sam se probudila i shvatila da nikad neces doci

Fjodor M. Dostojevski - Zločin i kazna


Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao.

A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.

Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.

Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo.

Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju.

Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg.

Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...


Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju.
I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje...

Moj gospodaru,

Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, jos manje drzati, ali se moze podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a sluzila bi bar kao sigurno konacište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanaticno mrzi i kralja i barune. Sa cetiri strane, Vama vec poznati aspiranti - podmecu, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i uzasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o buducnosti s nadom.

Cudesa!
Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuce ne vracaju maceve u korice - za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ruznu rijec. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vještinama. U vlastitim kucama - nehatom, lijenoscu, sujetom i prljavštinjom.

Mahom su patareni. Sloj posvecenih zivi isposnicki i ispasta za ostale koji uzivaju u paganskom komoditetu.

Zene su im visoke, cutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlacno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu.

Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji udju donesu korist i mir, ali - vedrine nema. Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nadje, mi u njoj nema Bog zna šta da trazimo.
(M.S.) 

.....
A u mome dragom zavičaju opet su se razvili voni barjaci i kupili ratni nameti. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu, ali su plaćali danak i išli u vojsku.
Pobunili su se samo seljani iz Župče. Otjerali su carske službenike, i nisu dali ni namet ni ljude.
Ramiz nije uzalud sjedio u Župči!
Moj dobri Mula Ibrahim, do kraja uplašen surovošću ljudi, govorio je samo o vremenu i o zdravlju, pa i to tiho i oprezno, jer svew može biti sumnjivo, i kad kažeš da je vrijeme ružno, i kad se požališ da se ne osjećaš dobro. Ali mene nije zaboravio. Našao mi je jeftin stan, malen, ali nama dovoljan, i službu dječijeg učitelja, nikakvu drugu ne bih mogao prihvatitit. Učim djecu čitanju i pisanju, pokušavam da ih naučim dobroti, nadajući se da će u njima ostati štogod od mojih naivnih riječi.
Među djecom sjedi ponekad i Mahmut neretljak, savijenih šiljatih koljena, i ćuteći, trlja bolesnu nogu, sluša, klima glavom, i ne znam da li potvrđuje ili sumnja.
Naročito je pogruženo klimao mršavom glavom kad smo se vratili djeci, kao da sam taržio lijek među njima, pošto smo ispratili deset vezanih Župčana na putu u tvrđavu.
pored njih je išao bivši austrijski zarobljenik, veseli Ferid, sa stražarima. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage, ali ne i njegove navike. Dobio je svoje imanje, uselio se u kuću, istjerao ženu i svog bračnog zamjenika sa petoro djece, postao muselim, i sad je zadobijenu pravdu plaćao surovošću.
Župčani su išli između naoružanih stražara kao da su začuđeni: zašto ih vode? šta su učinili?
Žene i rođaci su ih pratili na odstojanju, ćuteći.
A s Mejdana su vojnici odlazili u rat.
I njih prate majke, očevi, sestre, djevojke. Plaču ili ćute ubijeno.
Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. Je li saznao istinu o svojim sinovima, ili se još nada?
Koji će poginuti od ovih što odlaze? I gdje? U dunavskim močvarama? U besarabijskim šumama? Na dalekim nepoznatim poljima?
Gledao sam, ožalošćen. Je li među njima neki Ahmetaga Misira, koji je postao aga, i platiće to tuđom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bježi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih žena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha, s nekog drugog Alifakovca, je li Husein Pišmiš, Smail Sovo, Avdija Suprda?
Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista.
Svejedno da li su tužni ili lažno veseli, neće se vratiti. Ni moji drugovi se nisu vratili. Izginuli su, svi.
Hoće li i ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem, kad odrastu?
Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi?
Vjerovatno hoće, ali uto neću da vjerujem.
Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje........

Meša Selimović, Tvrđava

Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci, da postaje
neizdrzljivo, nemojte stajati u mestu, jer bolje nece biti, jos
manje pomisljajte na bezanje natrag, jer se od toga pobeci ne
moze.
Da biste se spasli, idite napred, terajte do vrhunca, do
apsurda.
Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne
ogadi.
U tome je lek.
Preterati, znaci isplivati na povrsinu,
osloboditi se.

To vazi za sve: za rad, za nerad, za porocne navike kojih
se stidite a kojima robujete, za zivot cula, za muku duha.

Ivo Andric

Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća;
sve se još divnije vraća.

Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija,
koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti.

Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti,
naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.


Rainer Maria Rilke

gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi sve,
jer gubiti malo donosi zalost i suze,
i dok god mozemo na preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je,
ali kada jednom izgubimo sve onda
osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola.
Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti,
samo bez tezine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i uljepsano - u sjecanju.

I jos: ja imam veliku slobodu onog koji nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.

Ivo Andric, Ex Ponto

"Snaga privlačnosti je nešto prekrasno.
Ali pogrešno je nazvati ljubavlju. Istodobno je i ludo i opasno,


Ono što ljubav zahtijeva, osim čistih osjećaja, to je vrijeme,
zajednička iskustva i duga i odmjerena povezanost između dvoje ljudi."


Stanton Peele

" dodjite mi, još dok su jabuke moje " - " ovo malo duše "