I to je zivot - Anthony Robbins

Vjerujem, da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku,nikad zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako, za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji; struji dogadjaja, struji strahova, struji izazova.

Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva,oni ne odlučuju svijesno kamo žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno idu, kamo ih voda nosi...
Postoji dio gomile ljudi koju usmjeravaju dogadjaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti.

Zbog toga osjećaju,da nemaju nadzor. Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbiješnjele vode. Tada otkrivaju,da se nalaze dva metra od slapova Niagare u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: "Oh , k vragu."

A tada je već - kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalni pad.
Ponekad je pad tjelesni. Ponekad je riječ o financijskom padu. Velika je vjerovatnost,da je ono, što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom - uzvodno!

Nakon nekog vremena...

Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu.
I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost.
I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja.
I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odrasloga čovjeka, a ne tugom djeteta.
I naučiš da sve putove moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš.
Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće.
I naučiš da možeš mnogo toga pretrpjeti.
Da si uistinu snažan, I da uistinu vrijediš.

Veronica A. Schoffst

Osjećanja treba da budu obasjana inteligencijom, da bi se pretvorila u pravu ljubav, a inteligencija treba da bude obasjana osjećanjima, da bi se pretvorila u mudrost (E.B.)

„Bila je svjesna da je njezin san neostvariv , jer taj je stranac mogao svakog trena otici... i nikad se ne vratiti da isprica sto se dogodilo.
Cak i tada, i dalje bi ga voljela, jer je, po prvi puta u svom zivotu, spoznala sto je sloboda.
Mogla ga je voljeti - cak i da on to nikad ne sazna; nije trebala njegovu dozvolu da bi joj nedostajao, da bi mislila na njega cijeli dan, cekala ga za veceru, da bi brinula sto su sve njegovi ljudi kadri smisliti da naude strancu.
To je sloboda: osjecati ono sto srce zeli, bez ozbira na misljenje drugih.
bila je slobodna, jer ljubav oslobadja."
"I onda si se pojavio ti... od toga dana pocela sam zamjecivati ljepotu doline, tamne obrise planina koji odudaraju od pozadine neba, mjesec koji mijenja oblik da bi psenica mogla zreti.“


paulo coelho, peta gora

Sretan je tko zna voljeti

Što sam bio stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvačao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znaći ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo, ono sto daje vrijednost i i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se moze nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesretni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe zene koji su bili nesretni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mućeni strahom od patnje.
Ali sreća je uvek bila tamo gdje je netko znao voljeti i živjeti za svoja osećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome tko je posjeduje, već onome tko je zna voljeti i diviti joj se..

Herman Hese

"Krajnja slabost nasilja je ta što je to jedna spirala koja stalno ide prema dolje, rađajući istu onu stvar koju želi uništiti.
Umjesto smanjenja zla,ono ga umnožava.
Uz pomoć nasilja vi možete ubiti lažova, ali ne možete ubiti laž, niti uspostaviti istinu. Uz pomoć nasilja vi možete ubiti onoga koji mrzi, ali ne možete uništiti mržnju.
U stvari, nasilje samo povećava mržnju...Vraćanje nasilja nasiljem povećava nasilje, donoseći još crnji mrak noći kojoj već nedostaju zvijezde.
Mrak ne može otjerati mrak; samo svjetlost može to učiniti.
Mržnja ne može otjerati mržnju; samo ljubav može to učiniti."

Dr. Martin Luther King

Govorim poljupcem

Sjeo sam na ono isto mjesto odakle se pogledom u nebeski mir razvlačim, dohvatio sazviježđe i u njemu raskošne puteve tvoje beskonačnosti zadržao, zaručio te riječima i na ispružene dlanove položio tvoje zlatne obraze. Počinjem stizati prvo snen iz dubine svoje duše i svojim grlom vječnosti, a zatim mirisan i strastven, vješt i razigran, bezbrojan i ljepotom optočen. Sve ti donosim, uvale na žlici praskozorja, ravnicu u pojasu tvog struka, pregršt zaboravljenih osmjeha, vrelinu izraslu pod svodom preplanulih bedara i plave oči svih tvojih maštanja kao neviđene vrhove naših noćnih postajanja.

Nježno ti govorim poljupcima, ne šutim, stalno se smijem i pričam, u zagrljajima duge otvaram netaknute snove, vodim te laganim drhtajima, trčim jezikom između proplanaka uzdaha i vješto s milovanjima želja stižem. Promatraš me svakom svojom rječju, svakim dodirom i pokretom očaravaš, u mjesto svojih izvora unosiš, iznad mekih brežuljaka slasti zanosno izvijaš, nadmoćno upijaš trzanjem i pratiš velikim mjesečevim ulaskom u pučinu tijela. Plovim tvojom bjelinom, zaoravam tvoj sjaj, hodam tvojim drvoredima, letim nebeskom mekoćom tvojih krošnji i uzbuđen tonem u tvoja prostranstva.

Mirišiš, Bože, kako si samo zamirisala, kakvom me zaljubljenošću isplela, bojama suncokreta nahranila, stopila ženstvenom vatrom utrobe, biserom oka posvetila i dovela u sebe, po tko zna koji puta šapatom crvenih trešanja zavela. Zamamno me ispunjavaš svojom iskrenom sigurnošću i dok te opijam gutljajima velikih i nepresušnih zagrljaja, oblažeš me sokovima strasti onako kako samo ti znaš, ljubavnički i bez prestanka, iskonskom potrebom za svojim ljubavnikom. Ponesen veličanstvenim plesom tankih prstiju, klizim rubom postelje prema svemiru, gdje susrećem obris istinske melodije s kojom si me ne tako davno, u sebe unijela.

Osjećam kako se akordima na vene prislanjaš, kako se tonovima uspinješ krvotokom. Slušam te u predivnoj glazbi srca i pretačem kroz pore taj slavujev pjev. Ne pamtim ljepšu sliku istkanu u ljubavi niti pronalazim bogatije misli od tvoje zrelosti, ne vidim ništa izvan neprocjenjivog toka tvojih obala, izvan usjeka u kojima nestajem. Uživam što me polagano prekrivaš harmonijom grudi i njihovim snom gasiš moje čežnje, što lakoćom svog uzdisanja pripremaš mir za mene i rukama tiho budiš moja čula. Uživam kad me primaš, kad primaš moje latice i poput leptirovih krila nježno rasanjuješ. Tada samo tvojim dodirima vjerujem i jedino se usuđujem s tobom u blaženstvo smjestiti.
Zal Kopp

Ja volim, volim, bez obzira na bilo šta i zahvaljujući svemu, volio sam, volim i voljeću, bilo da si prema meni gruba ili nježna, moja ili tuđa. Svejedno volim. Amin... Ljubav to je život, to je glavno. Ona rađa i pjesme i poslove i sve ostalo. Ljubav, to je srce svega. Ako ono prestane da radi sve ostalo zamire, postaje suvišno, nepotrebno. Ali ako srce radi ono ne može a da se ne održava u svemu tome. Bez tebe (ne bez tebe, u odsustvu, nego bez tebe unutar) prestajem da postojim. To je bilo uvijek, to je i sada.

Vladimir Majakovski

"Riječi ne dolaze iz želje,nego s jezika .Lako je jeziku mljeti koješta. Jezik izbaci u svijest svoje riječi (uostalom,uvijek
iste i davno poznate riječi)i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava i opet govori
riječi i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti,ali svoje želje ne iskazuje riječima. Štoviše, riječima ih sakriva
i zaklanja. Riječi su maska. "
(R. Marinković- Ruke)

"maybe our relationship isn’t as crazy as it seems
maybe that’s what happens when a tornado meets a volcano
all i know is i love you too much ..."