U novom filmu Jasmile Žbaniæ, dobitnice Zlatnog medvjeda na Berlinskom festivalu za “Grbavicu”, stjuardesa Luna (izvrsna Zrinka Cvitešiæ) neugodno je iznenaðena kada joj njezin životni partner Amar (podjednako impresivni Leon Luèev), kontrolor leta pod privremenom suspenzijom zbog latentnog alkoholizma, odluèuje držati kompjutorske teèajeve za djecu u kampu vehabija kraj Jablanièkog jezera. Sve rjeðe s njim ima kontakt, a kada joj dozvole da ga posjeti u kampu, veæ se nazire da je Amar otkrio vjeru i da je pred novim životnim opredjeljenjem.
Pozadinske prièe
Film “Na putu” bit æe prikazan u službenom programu ovogodišnjeg, šezdesetog Berlinskog festivala (održava se od 11. do 21. veljaèe), a Jasmilin plan je da istodobno s glavnom festivalskom projekcijom poène i distribucija u Bosni i Hercegovini (27. veljaèe film æe premijerno biti prikazan i u Hrvatskoj). Za poklonike “Grbavice” dobra je vijest da je Žbaniæka snimila još zahtjevnije ostvarenje, koje je svrstava meðu vodeæe europske redateljice: film æe posve sigurno izazvati i mnoštvo polemika, jer je prvi put na ekranu - i to nevjerojatno sugestivno - doèaran svijet radikalnih muslimana, koji su tijekom posljednjeg desetljeæa preplavili Bosnu i Hercegovinu.
Prije razgovora ponovno sam gledao “Grbavicu” i ustanovio da melodramska prièa o ženi koja ne želi priznati kæeri da je plod silovanja krije još niz slojeva u drugom planu. Zanimalo me kako redateljica kreira svijet, koji se doima životnije od veæine filmova njezinih kolega iz regije.
- Svaki moj lik mora ima razlog zašto se u filmu pojavljuje, mora imati svoju prošlost i buduænost. Uživam upravo u tim pozadinskim prièama koje su u drugom planu. U svakodnevnom životu nastojim se baviti ne samo onim pojavnim, što netko govori ili kako izgleda, nego što ga je dovelo do situacije u kojoj se nalazi. Kao redateljica, najviše energije utrošim u radu s glumcima. Želim da publika intenzivno sudjeluje u filmu, a glumac je taj koji je vodi kroz prièu. Da bih radila s najboljim glumcima, moram im dati nešto što æe ih zaintrigirati, što dosad nisu radili. I najmanjem liku pokušavam dati više dimenzija, da zaista pripada svijetu koji sam kreirala.
Ipak, u “Grbavici” postoje dva tragièna plana, onaj koji se tièe odnosa majke i kæeri koja ne zna da je plod silovanja, i onaj drugi, da je to film o generaciji koju je rat prekinuo u razvoju. Nitko nije ostvario ono što je zapravo želio...
- To je moje iskustvo života u Bosni i Hercegovini, tu su životni putovi naprosto poremeæeni. U “Grbavici” imate lik Ukrajinke, koja bi radila tko zna što da se u njezinoj zemlji nije dogodilo to što se dogodilo. Ljudi se okreæu tamo gdje ih vjetar nosi. I u mom novom filmu ljudi su htjeli biti nešto drugo, ali ih je struja naprosto povukla. Amar - koga igra Leon Luèev - htio je biti pilot, ali je izbio rat, morao je biti u jedinici, izgubio je svoje najbliže i na kraju je uspio postati samo kontrolor leta. Luna je stjuardesa koja je živjela u Bijeljini i njeni snovi su bili nešto veæi.
Cijela njihova pozadina gradi ono što su oni danas.
Kad gledamo “Grbavicu” i “Na putu”, pred nama nisu filmovi u kojima glumci recitiraju dijaloge, nego ostvaruju prave životne odnose. Mirjana Karanoviæ i Luna Mijoviæ u “Grbavici”, Zrinka Cvitešiæ i Leon Luèev u “Na putu” kao da su jako dugo živjeli zajedno, ne simuliraju to za gledatelja. Kako postižete taj efekt realistiènosti?
- Jako dugo pišem scenarij i dugo živim s likovima. I kada ne pišem, stalno razmišljam o njemu. Evo, vi ste naruèili kavu s mlijekom, a ja se pitam što bi sada naruèio Amar. Propitujem likove u raznim životnim situacijama i dok pišem živim zajedno s njima. Nastojim razmišljati kako oni žive, što jedu i kako se ponašaju. I onda kad ih definiram kao ljudska biæa, svaku scenu sama odigram. Pokušavam osjetiti fizièki, na svome tijelu, što tu nedostaje, što ja tu ne znam.
Radionica u tišini
U toj fazi još niste sigurni koji æe glumac igrati odreðeni lik?
- Ne, uopæe ne znam kakva æe im biti fizionomija, samo ih osjeæam. Kada završim nešto što smatram da je dobra verzija scenarija, dijelim ga ekipi i slušam komentare na njega. U sluèaju “Na putu”, nakon što smo napravili širi izbor glumaca, pozvali smo grupu na trodnevnu radionicu s francuskom glumicom Lee de Long, koja se bazira na tišini. U mnogim sluèajevima dijalog mi služi da se prikrije pravo stanje stvari. U ovoj fazi pokušavamo razabrati koji glumci taj postupak najbolje razumiju, osjeæaju i primjenjuju .
Na te audicije pozivate poznate glumce?
- Na opæu audiciju pozivamo sve glumce koji imaju godine likova iz scenarija. Imali smo audicije u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Nakon toga napravili smo uži izbor i održali sedam dana glumaèke radionice na Zlarinu. Tamo su ljudi veæ znali što igraju, proèitali su scenarij, znali su svoje odnose, ali radili smo nešto što naizgled nema veze s ovim filmom - “igrali se” klauna. Smatram da je umjetnost klauna vrhunsko glumaèko umijeæe: klaun je netko tko pred publikom mora rastvoriti sebe, ismijati sebe. Treba postiæi tu otvorenost na sceni prema partneru i prema publici, toliko se barijera mora srušiti da bi se bilo klaun. Ima fantastiènih glumaca koji nisu u stanju biti klaunovi. Meni je trebala klaunovska dimenzija iako u filmu to nigdje nije vidljivo, ali glumci i ja znamo koliko nam je to svima pomoglo. Na Zlarinu smo takoðer raspravljali o scenariju. Glumci i ostala ekipa su davali primjedbe, sugestije, a nakon toga sam napisala novu verziju, zapravo nove verzije. S glumcima sam probala svaku scenu, mnogo prije nego što æe se film poèeti snimati.
Sa ženama se ne rukuje
Dosta kompliciran postupak za standarde kinematografija u regiji...
- Glumci su spremni uæi u tako nešto, znaju da je to dobro za njihove likove i da æe tako krajnji rezultat biti bolji. To su pripreme koje uzimaju jako puno vremena, koje nitko ne plaæa. To si u nekoj europskoj produkciji ne bih mogla dopustiti. Moji prijatelji, režiseri iz Europe, sa zavišæu kažu: ‘Ti živiš u najveæem moguæem luksuzu’. Zaista, imam veliku sreæu imati ovakve glumce i ovakav tim ljudi.
Koje su pripreme trajale dulje, za “Grbavicu“ ili “Na putu”?
- Za prvi film, jer smo dulje prikupljali sredstva, pa time imali i više vremena. Glumaèku ekipu filma “Na putu” definirali smo u ožujku 2008. i u rujnu poèeli snimanje. Ali neprestano smo radili, dolazila sam u Zagreb na èitaæe probe, a glumci su èesto bili u Sarajevu da bi se družili, radili na jeziku, imali probe. Supruga Sebastiana Cavazze, koji ima ulogu Amarova prijatelja, u šali je rekla: ‘Pa èovjeèe, ti imaš samo šest scena, igraš sporednu ulogu, a veæ si dva mjeseca u Sarajevu.’ No znali smo da æe on kao Slovenac imati najveæih problema s dijalektom i zato je to tako dugo trajalo. Ali zato, vidjet æete u filmu, niko ne može reæi da Seba nije iz Sarajeva. Sarajevski glumci koji su vidjeli film rekli su da su Zrinka i Leon savršeno svladali jezik. To je zaista ogroman kompliment jer dolazi od kolega.
Što je bila inicijalna kapsula da poènete raditi na scenariju filma “Na putu”? Je li samo zamjeæivanje da je islamizacija posljednjih godina preplavila Bosnu?
- Moram staviti vaše pitanje u širi kontekst: brojne studije pokazuju da je religija danas u svijetu dominantnija nego prije 10 godina. I katolièanstvo i pravoslavlje i islam su u BiH nakon rata dobili veæi broj sljedbenika, veæi medijski prostor i veæu važnost u društvu.
U BiH prvi put nakon Drugoga svjetskog rata vjeronauk je vraæen u školski sustav. Religija je poèela zauzimati sve veæi prostor u našem svakodnevnom životu. To sam poèela primjeæivati i u sekularnoj urbanoj ekipi ljudi s kojom se družim. Jednom sam kod prijatelja upoznala njihove znance koji se sa mnom nisu htjeli rukovati, rekli su da se ne rukuju sa ženama. Bili su to vehabije, odnosno kako sam to kasnije nauèila, selefije (izraz vehabije je više pogrdan), imali su duge brade, pokrivenu glavu, nosili kratke hlaèe. Otišla sam iz te kuæe nevjerojatno bijesna i davala za pravo medijskoj kampanji koja je u to vrijeme vehabije predstavljala u vrlo nepovoljnom svjetlu i povezivala s al-Quaidom.
Ipak, kad me prva ljutnja prošla, poèela sam istraživati zašto njima toliko raste broj, zašto im prilaze ljudi koji su iz graðanskih, intelektualnih i u velikom broju sekularnih obitelji. I najzad, što je to mene tako razbjesnilo da sam osjetila skoro pa mržnju, pa ja sebe smatram umjetnikom koji mora biti u stanju razumjeti sve ljudske pojave. Takoðer, zašto ljudi u Bosni, prije svega Bošnjaci, smatraju da su vehabije gori od èetnika. Odmah sam, meðutim, znala da ne želim snimiti film o vehabijama, nego ljubavnu prièu u kojoj se religijski motiv pojavljuje u pozadini. To i nisu morali biti vehabije. Mogli su biti bilo koja vjerska skupina, no birala sam ono što je trenutno bilo “popularno” u mojoj zemlji.
Razgovarala sam s ljudima koji su to upravo postali, a i s onima koji su to bili veæ dugo. Bilo je zanimljivo primijetiti da kada je u pitanju gradsko stanovništvo (selo je posve druga stvar), vehabijama najèešæe postaju ljudi koje sam iz predratnog Sarajeva znala kao pankere, alternativce i vrlo èesto narkomane. Za njih je vehabizam bio protest, alternativa. Zanimao me taj proces. Istraživala sam ga, ali ono èime se bavim u filmu je pitanje ljubavi, a ne vehabizma.
Iskonska želja
Interesantno je da u Amarovim replikama, kada postane vehabija, ima argumentacije koju èak i gledatelj može prihvatiti, no slijed dogaðanja pokaže i drugu stranu njegovu odluke...
Pokušala sam napraviti film u kojem æe ljudi bliski Amarovu gledanju na stvari reæi da je on u pravu. On u jednoj reèenici kaže: “Želim biti bolji èovjek”. To shvaæa svako ljudsko biæe. Ljudi koji dijele Lunin svjetonazor bit æe na njenoj strani. Ali publika nisu navijaèi, publika ulazi u dušu svih likova. Zato je umjetnost specifièna i divna jer je prostor kao ni jedan drugi.
Scene u kampu vehabija, odnosno selafija, izvanredno su dojmljive, nešto takvo nikad nismo vidjeli na ekranu...
- Puno smo slušali i èitali o tim kampovima, koje su u nas predstavljali kao mjesta u kojima se obuèavaju teroristi. Pretpostavljam da je i toga bilo, ali ovaj na Jablanièkom jezeru - koji imamo u filmu - po podacima s kojim smo mi raspolagali, a konzultirali smo i novinare i policiju, s tim nije imao veze. Razgovarali smo s ljudima koji su ga organizirali i koji su tamo boravili. Svi su oni živjeli kao u nekoj komuni, po toèno odreðenim pravilima. Ustajanje, molitva, doruèak, uèenje Kurana, molitva...
Prekrivene i sigurne
Zbog èega žene pristaju uæi u takav svijet? Reklo bi se da su one u njemu u podreðenoj poziciji?
- Mirjana Karanoviæ, Jasna Žalica i Luna Mijoviæ, koje igraju selafijske žene, išle su u džamiju i razgovarale privatno sa ženama pod nikabom. Prva je Mirjana bila fascinirana time da žene pod nikabom mogu imati posve suvremenu odjeæu, da studiraju na fakultetu, predaju u srednjim školama, pedagozi su.
Mirjana je toèno primijetila da one tim pokrivanjem dobivaju nekakvu sigurnost. Te žene su to posve dobrovoljno uradile, nitko ih na to nije prisilio, one su imale izbor. Bosna je sreæom još uvijek sekularna zemlja u kojoj taj izbor postoji. Što ja mislim o tome kao graðanka, posve je druga stvar. Meðutim, ta moja graðanska usmjerenost nije me smjela koèiti u pisanju scenarija.
Ja kao autor ne mogu propagirati svoja vjerovanja jer bi to onda bila propaganda. Kao umjetnik pokušala sam razumjeti jedan i drugi svijet, pokušala ispoštovati oba, pokušala zavoljeti likove iz tog svijeta, a to je bilo posebno teško jer sam vam prièala iz koje sam pozicije krenula. Slika vehabije iz medija za mene je, kada sam poèinjala ovaj film, bila slika mladiæa Muamera Topaloviæa koji je za Božiæ pobio iz kalašnjikova hrvatsku obitelj na Jablanskom jezeru. Dobio je 35 godina zatvora. Bošnjaci su bili najglasniji da ga treba najstrože kazniti i to je zaslužena kazna jer je on bio “pri èistoj svijesti”.
Proèitala sam sudsko izvješæe psihijatra koji je ustanovio da je taj èovjek, osim što je bio apsolutno normalan, èovjek iznimno visokog kvocijenta inteligencije, ali sam iz tog izvješæa doznala i njegovu životnu prièu, što mi je donekle pomoglo za kreiranje lika Amara. Kad je poèeo rat, Muamer Topaloviæ bio je djeèak kojem je obitelj iz istoène Bosne ili pobijena ili silovana. Djed se objesio u podrumu kada je saznao što se dogodilo. Nakon rata, kada je imao 17 godina, krenuo je u Srbiju da ubije Miloševiæa.
Bio je u zatvoru u Sremskoj Mitorovici gdje su ga najbrutalnije zlostavljali. Kada se vratio u Bosnu, nitko mu nije pružio nikakvu pomoæ, ni psihološku ni socijalnu. Unatoè tome što je u školi bio izvrstan matematièar, nije nastavio školovanje zbog siromaštva. U tom trenutku jedini koji ga prihvaæa i s njim razgovara je vrlo radikalan imam obližnje džamije koji ga poèinje uvjeravati da mu se sve to dogodilo zato što nije bio dobar musliman i da se svim Bošnjacima dogodio genocid jer nisu bili dobri vjernici. Mladiæ je poèeo èitati vjersku literaturu, nagovarati roditelje da to isto rade.
On je trebao okvir koji bi mu dao bilo kakvo usmjerenje i našao ga je u vjeri na naèin na koji mu je taj polupismeni primitivac propovijedao. Njegov se prijašnji okvir raspao i trebao je novi kojim bi promatrao svijet. Njemu je religija došla kao spas, ali ga je njegova nagomilana agresija, osjeæaj nepravde i strašno pogrešno uvjerenje odvelo u zloèin.
Današnje bosanskohercegovaèko društvo, a rekla bih da smo mi samo krajnji oblik jednog opæeg stanja, mladom èovjeku ne nudi novi smisao. Meni se èini da su ljudi u Bosni toliko traumatizirani da te traume moraju izaæi van da bi se opstalo. One se mogu transformirati u destrukciju ili u kreaciju. Psihomaterijal je strašno jak, ljudi su puni energije koja može procvjetati, kao što je sluèaj sa zaista velikim ljudima koji ovdje žive, ili rezultirati neèim strašnim.
U ponudi samo - besmisao
Stjeèe se dojam da muškarci prilaze vehabijama iz drugih razloga - životnih razoèaranja ili neèeg sliènog - a žene iz drugih...
- Èesto sam razgovarala s prijateljicama koje su se “pokrile”. Neke od njih su bile pankerice. One u islamu nalaze bazu za svoju alternativnost i svoj feminizam. Prema njihovu sudu, islam kao religija tretira ženu na najbolji moguæi naèin, dok odreðeni politièki sustav islam deformira. Teško mi je prihvatiti vjerske argumente, ali poštujem sve dok mene nitko ne prisiljava ni na što, niti me smatraju manje vrijednom jer nisam dio “njih”. Ali smatram da je osnovni motiv i za muškarce i žene traženje smisla i odgovora na osnovna pitanja: tko smo, zašto, kuda...? U Bosni je velik problem pitanje identiteta. Bosanski Hrvati, Srbi, Bošnjaci, svi su u velikom “belaju” kad se ptaju tko su. S jedne strane smo Europljani, a s druge ne možemo u Europsku Uniju bez viza, znaèi dobivamo poruku da Europljani - nismo. Neki vide smisao u postojanju Bosne i Hercegovine i identificiraju se s njom bez obzira na nacionalnost. Ja sam jedna od tih, ne iz nekih patriotskih razloga, nego zato što iz tog koncepta crpim snagu, širinu, kreaciju.
Po Hrvatskoj se u filmskim kuloarima prièa da ste napravili promuslimanski film. Kako to komentirate?
- Zbilja to govore? A ovdje se po kuloarima prièa da sam napravila antiislamski film. Film je puno više od tako banalnih stvari. Film sam napravila da iskomuniciram ljudsko iskustvo. Radila sam na njemu tri godine. Prošla svoje unutarnje borbe i pitanja. Porušila mnogo nataloženih stvari, lažnih grana na kojima sam sjedila i posmatrala svijet, bacala svoj ego kao nogometnu loptu. I osjetila sam potrebu da s ljudima u sat i pol podijelim ljudsko iskustvo sa svim emocijama koje sam osjetila. Mislim da æe ga tako ljudi doživjeti i nadam se da æe ga zavoljeti.
Sporna reèenica
Scene s vehabijama izvanredno su uvjerljive. Kako ste uspjeli dobiti dozvolu za snimanje u džamiji kralja Fahda?
- Naša prva molba za snimanje dobila je odbijenicu. Mislim da je ljude bilo strah. Ta džamija se po medijima spominjala u negativnom kontekstu. Ja sam svojevoljno poslala scene koje se odigravaju u džamiji, da vide da u tome nema nièega iskrivljenog. Nekom je zasmetala reèenica “mladiæi lijepih, ali i izmuèenih lica”. Tražili su dlaku u jajetu, samo da ne dopuste snimanje, no ja sam stvarno bila uporna. Trebala mi je baš ta džamija jer se nalazi na Alipašinu polju, gdje je podignuto socijalistièko “naselje solidarnosti”. Trebao mi je taj kontrast, izmeðu onog i ovoga doba. To je slika balkanske stvarnosti. Bila sam duboko uvjerena da meni u mom gradu ništa ne smije biti zabranjeno. Nisam htjela nikakve tenzije, uopæe me nisu zanimali svi ti napisi da se meni prijeti smræu, da pravim antiislamski film, da æu završiti kao Theo van Gogh. Istina je takoðer i da vehabije imaju problema u svakodnevnom životu. Sarajlije, a prije svega Bošnjaci, misle da æe pokazati svoj stupanj suvremenosti ako psuju za vehabijama ili žele pokazati da oni nisu takvi - tako što æe ženama javno zbaciti nikab sa lica, zafrkavaju ih, pišu grafite po njihovim kuæama “Bradonje napolje”. Žele dokazati da su Europljani time što æe negirati da ti ljudi postoje i da su ljudska biæa koja takav èin duboko pogaða. Ali to je sada nova tema: Bošnjaci traže svoj identitet. Uglavnom, uspjeli smo dobiti dozvolu za snimanje u džamiji kralja Fahda. Kada sam razgovarala s vjerskim autoritetima, rekla sam: “Vi morate biti otvoreni prema drugom i drugaèijem, kao što i drugi trebaju biti otvoreni prema vama”. I pristali su. Jako sam ponosna što smo prošli taj test demokratiènosti.
“Grbavica” se bavila traumatiènim bosanskim iskustvom kroz emocionalnu katarzu, no ovaj je film puno polemièniji, mogao bi naiæi na podijeljene reakcije. Kakva su vaša oèekivanja?
- Pokazivali smo film u Beèu, Berlinu, Zagrebu i Sarajevu publici vrlo razlièitih opredjeljenja, od vjerskih do politièkih. Sve ljude su dotakli likovi, njihove životne prièe, filmski jezik. Ovo jest film koji otvara pitanja, jer ja ne želim davati odgovore.
Prièa je zapravo jako univerzalna. Umjesto vehabija moglo bi biti i nešto drugo...
Moja prijateljica iz Amerike kaže da je u istoj situaciji, samo da joj muž nije vehabija, nego pripada Microsoftu: “Samo prièa o moæi kompjutora, potpuno se promijenio, èita neke kompjutorske knjige i uopæe se ne želi seksati sa mnom“. Svi mi imamo svog “vehabiju”. Ako ne pored sebe, onda u sebi.
primus inter pares Nivo: Forumski doajen Registriran(a): 31-01-2008 Odgovori: 20460 IP: Maskiran
Re: FILMOVI
Ajmo redom,avatar,Nako-srednja zalost,HameriÈki-mega spektakl-vrlo patetiÈan,prepravljena i preuzeta prica-vec vidjeno-pravda pobijedi uvjek u virtualnom svijetu-za razliku od stvarnog-dobra grafika...
-Inglourious basterds-tarantinovski,dobra spika,radnja ko mudo marjanovo, i jos gora...Mogo je valja i bolje, i on se uljuljkao u staru slavu,hebo neretvu i ljubisu samardzica iza onih stecaka -uz polovku i mezu,malo je bolji
-paranormal activity-hebooooooo ,gledo sam ga dok je napolju bilo lose vrijeme,oblacno vjetar,kisa,skripi stapa stolarija,sasrooo sam se , - jeftin al strasljiv
-al najbolji po meni koji sam gledao skoro je The Lovely Bones-by Peter Jackson
radnja,prica,gluma,sve na nivou sto bi reko bata zike
Naravno nismo svi isti...
Cannibal Holocaust (1980) is a controversial exploitation film directed by Ruggero Deodato from a screenplay by Gianfranco Clerici. Filmed in the Amazon Rainforest, the movie tells the story of four documentarians who journey deep into the jungle to film indigenous tribes. Two months later, after they fail to return, famous anthropologist Harold Monroe travels on a rescue mission to find the group. Eventually, he recovers and views their lost cans of film, which reveal the missing filmmakers' fate. The film stars Robert Kerman as Monroe, Carl Gabriel Yorke as director Alan Yates, Francesca Ciardi as Alan's girlfriend Faye, Perry Pirkanen as cameraman Jack Anders, and Luca Barbareschi as fellow cameraman Mark Tomaso.
Cannibal Holocaust is a well known exploitation film because of the controversy following its release. After premiering in Italy, the film was seized by a local magistrate, and Deodato was arrested on obscenity charges. He was later accused of making a snuff film due to rumors which claimed that certain actors were killed on camera. Although Deodato was later cleared of these charges, the film was banned in Italy, the UK, Australia, and several other countries due to its graphic depiction of gore, sexual violence, and the inclusion of six genuine animal deaths. Many nations have since revoked the ban, yet the film is still barred in several countries. This notoriety notwithstanding, some critics view Cannibal Holocaust as a social commentary about civilized society
Re: FILMOVI
-uz polovku i mezu,malo je bolji 
