H A J D U K Split slavi 100 godina postojanja







Uploaded with ImageShack.us

Gori i Dubrovnik!!!!!



 

ZA PREGLED bogate Hajdukove povijesti od osnutka do početka 90-ih godina prošlog stoljeća potrebni bi bili deseci knjiga. Splitski velikan, koji u nedjelju slavi 100. rođendan, imao je toliko važnih trenutaka, koje ćemo u ovom tekstu subjektivno podrediti onim najvažnijima.
Ponos Dalmacije rođen je u Pragu, gdje su četvorica splitskih studenata (Fabjan Kaliterna, Vjekoslav Ivanišević, Lucijan Stella i Ivan Šakić) osim fakultetske literature upijali treninge i utakmice Sparte i Slavije. Među mladim Splićanima vrlo brzo se pojavila ideja da nogomet predstave svojim sugrađanima, a nakon što je u grad podno Marjana stigla i prva lopta, zakotrljala se priča koja i danas traje. U moru prijedloga za ime kluba usvojen je onaj profesora Josipa Barača: "Upali ste mi nepozvani, bez kucanja, poput pravih Hajduka... Neka vam je to ime - Hajduk! Budite dostojni tog imena", legendarna je izjava profesora Barača nakon koje je trebalo odraditi još samo formalnosti oko osnutka kluba. Već tu nastaju prvi problemi, jer austro-ugarskoj vlasti nije se svidio Hajdukov grb, na kojem je dominirala šahovnica. Ipak, san praške četvorke postao je java 13. veljače 1911., kada je Carsko namjesništvo u Zadru odobrilo rad kluba. Sve je to fantastično u Velom mistu ekranizirao još jedan zaštitni znak grada Splita - Miljenko Smoje.
Prvi predsjednik Hajduka bio je Kruno Kolombatović, a prvi trener, pod čijim je vodstvom ostvarena i prva pobjeda, Čeh Oldrich Just. Splitski Talijani, okupljenim pod imenom Calcio Spalato, pregaženi su s 9:0, a povijesni prvi pogodak koljenom je postigao Šime Raunig. U idućim godinama Hajduk biva poražen od "učitelja", Sparte i Slavije, a baš na kad je Sparta u Splitu slavila s 3:0, označena je mobilizacija zbog početka Prvog svjetskog rata i većina igrača odlazi na bojište. Sve do kraja rata klub nije igrao utakmice. Prvo prvenstvo Splitskog podsaveza (1920.) Hajduk je okončao na drugom mjestu, ali u 13 idućih Bijeli su bili najbolji.
Jedna Hajdukova pobjeda, ostvarena 1921. zavila je cijeli Split u crno. Građanski je stigao u Split, a već ozbiljno bolesni Nikola Gazdić Janjčić silno je želio nastupiti protiv "omraženih purgera". Građanski je poveo, ali golom Gazdića Hajduk prvo izjednačava, a zatim i preokreće rezultat nakon Gazdićeva izborenog jedanaesterca. Kasnije u svlačionici, dok je trajalo slavlje, Gazdiću je pozlilo i umro je na rukama suigrača.
Godine 1924. u početnoj jedanaestorci reprezentacije zaigrala su čak desetorica hajdukovaca, što je danas nemoguće zamisliti u bilo kojoj nacionalnoj selekciji svijeta. Tri godine kasnije, Hajduk osvaja povijesni prvi naslov prvaka države, u neizvjesnoj utrci s beogradskim BSK-om. 1929. - identičan scenarij. Bijeli su opet na tronu s dva bodva više od Beograđana. Početkom 1931. Hajduk prvi put poprima obrise međunarodnog kluba, odlaskom na četveromjesečnu turneju po Africi i Južnoj Americi, gdje su ostvareni vrlo dobri rezultati. Suša trofeja obilježila je iduće godine, ali i pojavljivanje Frane Matošića. Pokojni barba Frane, koji je u 739 utakmica za Hajduk zabio 729 golova.
Prvak Banovine Hrvatske Hajduk postaje 1941., predvođen napadačkim trojcem Matošić - Kacijan (prvi strijelac lige, doveden iz HAŠK-a) - Sobotka (Čeh stigao iz Slavije, prvo pravo pojačanje iz inozemstva). Nažalost, Drugi svjetski rat naveliko je buktao i jedna izvrsna generacija se raspala. Nakon što su fašisti okupirali Split, Hajduku je ubrzo stigao poziv da zaigra u talijanskoj ligi, ali Uprava to odbija, a igrači bježe u partizane. Momčad se ponovno, u izmijenjenom sastavu, okuplja 1944., gdje na otoku Visu igraju prijateljske utakmice s predstavnicima britanske mornarice. Hajduk dobiva niz priznanja u idućim godinama - upravo su Bijeli izabrani da se u Bariju suprotstave britanskoj vojsci, a francuski general Charles de Gaulle 1945. proglasio ih je počasnom momčadi slobodne Francuske, u vrijeme dok je klub bio na novoj stranoj turneji, ovaj put osim Afrike gostovali su i na Bliskom istoku.
Jednu od najvećih, ako ne i najveću pobjedu izvan nogometnog terena klub je ostvario iste te 1945. Ponudu da preseli u Beograd i postane klub Jugoslavenske narodne armije vodstvo Bijelih energično je odbilo, jer Hajduk je bio i ostao ponos Splita i Dalmacije. Hajduk 1946. osvaja prvenstvo Narodne Republike Hrvatske, a godinu kasnije u prvom prvenstvu Jugoslavije je četvrti odnosno najlošiji od velike četvorke. Ipak, 1947. ostat će upamćena kao jedna od najvažnijih godina u povijesti kluba. Dovoljno je reći - Bajdo. Bernard Vukas stigao je tada iz Zagreba u Split obilježiti idućih 10 godina Hajduka i postati ikona kluba.
Prvo od dva velika zlatna doba Hajduka počelo je s osvojenim naslovom prvaka 1950. godine. Uoči utakmice s Crvenom zvezdom osnovana je Torcida (28. listopada), a Hajduk je igrao odlučujući dvoboj na Starom placu za titulu. Zvezda je povela, ali golovima Vukasa i Bože Brokete Bijeli preokreću i osvajaju prvenstvo bez poraza. Ostali su jedini klub kojem je to uspjelo. Dvije godine kasnije generacija Beare i Vukasa opet je najbolja, a 1953. Nogometni savez Jugoslavije Splićanima je zabranio odgodu dvaju utakmica zbog boravka u Argentini, kojeg je i državni vrh Jugoslavije pozdravio. Zbog tog apsurda Bijeli su morali igrati s juniorima na početku prvenstva, a unatoč nokautima Zvezde i Partizana u Beogradu, nisu uspjeli doći do titule.
Možete li zamisliti situaciju da, primjerice, Marin Tomasov i Danijel Subašić budu pozvani u selekciju Europe? Upravo se to dogodilo 1953., a čast je pripala Vukasu i Beari, koji su se suprotstavili Velikoj Britaniji, a dvije godine kasnije u utakmici istih protivnika Vukas je zabio hat-trick. Na krilima briljatne partije pred 40 tisuća navijača u Maksimiru (Dinamo - Hajduk 0:6), Bijeli 1955. osvajaju naslov prvaka, poslije kojeg je uslijedio raspad velike generacije. Vladimir Beara prešao je u Crvenu Zvezdu, Frane Matošić je završio karijeru, a Bernard Vukas 1957. prelazi u Bolognu, postavši prvi internacionalac s ovih prostora.
Vukas se nakon dvije godine Bologne 1959. vraća u Split, ali s pomlađenim sastavom Hajduk ostaje daleko od titule. Službeni oproštaj Vukasa od bijelog dresa dogodio se 1962., u porazu od Dinama na Starom placu. S odlaskom Vukasa uslijedili su crni dani i Hajduk se u godinama 1963.-1965. u zadnjim kolima spašavao ispadanja u drugu ligu. U sezoni 1965./1966., nakon što im je zbog sumnji u namještanje utakmice prvo određeno izbacivanje iz prve lige, a zatim kazna bila ublažena na oduzimanje bodova, Hajduk se od ispadanja spasio u posljednjem kolu, i to nakon što je izgubio utakmicu od Radničkog u Nišu. U prvoj ligi ga je ostavilo Sarajevo, koje je na Koševu tuklo Radnički iz Beograda. Sezonu kasnije Hajduk osvaja prvi Kup Jugoslavije, pobjedom protiv aktualnog prvaka Sarajeva na Starom placu.
Nakon 16 godina čekanja Hajduk 1971. napokon osvaja naslov prvaka, senzacionalnim preokretom protiv Partizana u Beogradu, nakon što su gubili 3:0. Dogodine stiže novi Kup, a Hajduk nezasluženo ispada od Leedsa u polufinalu Kupa kupova iste te 1972. Branka Zebeca na klupi zamjenjuje Tomislav Ivić, s kojim će Hajduk dominirati Jugoslavijom u sljedećim godinama. Prvenstvo Bijeli osvajaju 1974. (prva Hajdukova dvostruka kruna) i 1975. te 1979. što je ostala posljednja titula u Jugoslaviji. Do raspada Jugoslavije osvojeno je još šest kupova (1973., 1974., 1976., 1977., 1984. i 1987.).
Hajdukove europske utakmice u 70-im i 80-im godinama zaslužuju posebno poglavlje. Epizodu Leeds već smo spomenuli, a prva iduća, možda i najtragičnija, zove se St. Etienne. Francuski prvak pregažen je kraj Plinare s 4:1, ali u uzvratu Hajduk s 5:1 porazom u produžecima ispada i daljnjeg natjecanja. Ništa drukčije nije bilo ni iduće sezone s PSV-om (2:0 u Splitu za Bijele, 3:0 za Nizozemce u uzvratu nakon produžetaka). Hajdukovo ime na karti nogometne Europe debelo je potcrtano - u sezoni 1977./1978. Bijeli ispadaju u četvrtfinalu Kupa kupova od bečke Austrije, a dvije sezone kasnije u Kupu prvaka, HSV predvođen Ikom Buljanom, na Poljudu je pred 55 tisuća navijača pobijeđen s 3:2, a Hajduk se zbog golova u gostima nakon poraza u Hamburgu s 1:0 časno oprostio od Europe. Generacija Ivana Gudelja, Bake Sliškovića i braće Vujović u Europi je bila možda i najbliže osvajanju trofeja, ali im se Tottenham provukao u polufinalu Kupa Uefe 1984., baš kao i Waregem.
Zašto danas o tome hajdukovci mogu samo sanjati, to je već neka druga priča.
 

10 NAJVEĆIH UTAKMICA

DONOSIMO subjektivan izbor 10 najvećih utakmica Hajduka od 70-ih naovamo. U izboru smo se ograničili na razdoblje u kojem su Bili odigrali najviše velikih, prije svega europskih utakmica, zahvaljujući najboljoj generaciji u povijesti kluba (onoj iz 70-ih), zatim onoj koja je po kvaliteti bila tik do nje, ali je osvojila samo "jedan i po" Kup (generacija 80-ih) i konačno, igračima koji su 90-ih godina vodili Hajduk do Lige prvaka.

Uz dužno poštovanje velikim generacijama iz davne povijesti; od 1911., preko one ratne s Visa, pa do Bajde Vukasa i Frane Matošića, mislim da nema smisla pisati o utakmicama i igračima koje jedva da smo imali prilike gledati na isječcima drevnih "magnetoskopskih snimaka". Također, kako je članak prigodničarski i svečarski, zanemarit ćemo posljednjih 15 godina kada se Hajduk pretvorio u prvu pratilju Dinama/Croatie, da ne kaljamo uspomenu na dane, generacije i utakmice kojih se ovom prilikom prisjećamo:

1971. prvenstvo Jugoslavije: Partizan - Hajduk 3:4. Prvi naslov prvaka nakon 16 godina osvojen pobjedom u Beogradu

Hajduku su u zadnja dva kola prvenstva 1970/71 trebala dva boda (koliko se tad dobijalo za pobjedu) kako bi obranio prvo mjesto i osvojio titulu nakon 16 godina posta i "crnih 60-ih" u kojima se jedva spašavao od ispadanja.

Na stadionu JNA domaćin je u 46. minuti vodio 3:0 i sve je ukazivalo da će Hajduk titulu loviti u zadnjem kolu na Starom placu protiv Olimpije. Međutim, Pere Nadoveza nije tako mislio i sa dva gola (jednog je dodao Bošković), Hajduk je na 3:3! Ali drami tu nije kraj; pet minuta prije kraja Jurica Jerković postiže i četvrti gol, kojeg sudac poništava zbog navodnog igranja rukom,

Ipak, dvije minute prije kraja Iko Buljan nakon nezadrživog prodora s lijeve strane postiže gol za pobjedu i naslov prvaka. Kao i Goran Ivanišević dva desetljeća poslije, splitski pobjednici su na Rivu obasjanu bakljama i raketama i pred nekoliko desetaka tisuća navijača, došli gliserom koji ih je doveo iz zračne luke u Resniku. Razdragano mnoštvo ih je na rukama nosilo od obale do Starog placa.

1973. Kup pobjednika kupova: Hajduk - Leeds 0:0. Prvo polufinale europskog kupa

Danas naravno nevjerojatno zvuči da je neki klub s ovih prostora mogao igrati polufinale europskog Kupa, ali tih godina bilo je logično da se Hajduk iz grada koji je tada imao manje od 100 tisuća stanovnika, tuče s kontinentalnim velikanima.

Nakon što je '72 Hajduk pobjedom protiv Dinama osvojio prvi od pet uzastopnih Kupova Jugoslavije, u KPK je nanizao norveški Fredrikstad, velški Wrexham i škotski Hibernian. U polufinalu je čekao Leeds, jedan od najjačih engleskih klubova u to vrijeme. Zgoditkom Clarkea Leeds je pobijedio na Elland Roadu, slijedio je uzvrat na prepunom Starom placu koji je Hajduk trebao dobiti.

Pred 30 tisuća gledatelja koji su se natiskali pored plinare, Jovanić, Bošković, Šurjak, promašili su velike prilike za pobjedu boljeg Hajduka i solunsko finale Kupa pobjednika kupova protiv Milana kojeg su na klupi i terenu predvodili Nereo Rocco i Gianni Rivera.

Veliki Don Revie, koji je kao trener Leedsa krajem 60-ih i početkom 70-ih tri puta bio engleski trener godine, osvojio dva naslova engleskog prvaka, dva Kupa velesajamskih gradova ('67 je pak izgubio od Dinama), FA Kup i Liga kup, tog je 25. travnja napustio svlačionicu Starog placa presretan što nije primio porciju. Probajmo zamisliti da danas s Poljuda Alex Ferguson odlazi zahvaljujući nebesima što ga Vučevićev Hajduk nije natamburao...

Drugi nastup u Kupu europskih prvaka (ma kakva Liga "prvaka") ostao je u kolektivnoj memoriji Hajdukovaca kao jedan od tri najtragičnija poraza. Prije smo povukli paralelu tadašnjih i sadašnjih engleskih velikana, a ovdje ćemo naglasiti kako su "Stefanisti" 70-ih za francuski nogomet bili ono što je tamo značio Lyon od početka do kraja prošlog desetljeća.

Tako dominantan klub jedne od najjačih europskih liga Hajduk je na (naravno) prepunom Starom placu razbio 4:1 dok je lijevala kiša koja je teren pretvorila u blatnu kaljužu. Jerković iz slobodnjaka i na Šurjakov ubačaj s lijeva, a doskorašnji direktor Hajduka nabacio je i Žungulu. Željko Mijač postavio je konačni rezultat i činilo se nedostižnu prednost.

Šok se dogodio u uzvratu, a posebno boli što je Hajduk nakon dvije trećine uzvrata držao 1:1! U produžecima ih je francuski prvak dokrajčio za bolnih, neizlječivih 1:5.

1976. Kup prvaka, četvrtfinale: Hajduk - PSV 2:0. Rapsodija u prvom i tragedija u drugom činu 2.

Opet je Hajduk razbio europskog velikana, ovaj put klub koji je predvođen braćom Willyjem i Reneom van Kerkofom prekinuo dominaciju najjačeg Ajaxa u povijesti i postao nizozemski prvak.

Kao i protiv St. Etiennea godinu prije, zabio je Mijač, a asistent protiv Francuza Šurjak sada je bio strijelac pred standardnih 30 tisuća navijača. Uzvrat je tragedija u rangu francuske koja je još itekako zvonila, ali možda i još veća, jer Jerković iz peterca gađa stativu, Đorđević je predriblao golmana i promašio gol, a Šurjak srušen za jedanaesterac koji nije dosuđen.

Omiljeni golman Rizah Mešković krivo procjenjuje centaršut i PSV smanjuje, zatim pada i drugi gol u Hajdukovu mrežu i još jednom produžeci i 0:3.

1976. prvenstvo Jugoslavije: Partizan - Hajduk 1:6. Maksimović je oteo titulu, ali ne može veličanstvenu pobjedu.
"Bit ćemo prvaci kako nam dopuste" glasovita je rečenica Tomislava Ivića prije utakmice pred 50 tisuća gledatelja na stadionu JNA, na kojoj se očekivala proslava Partizanove titule, jer Crno-beli su pred Bilima imali četiri boda prednosti.

Ali dogodila se najbolja utakmica Hajdukove najbolje generacije i šest golova Partizanu usred Beograda: Žungul i Đorđević po dva, Buljan i Jerković. Vaha je govorio kako nije dobio više prilika u jugoslavenskoj reprezentaciji jer mu je prezime bilo predugo za napisati na beogradskom semaforu. Tog dana, bilo je pretijesno da primi sve Hajdukove golove i strijelce.

Hajduk te godine nije uspio postati prvak jer je u posljednjem kolu sudac Zoran Maksimović u Ljubljani produljio utakmicu Olimpije i Partizana koliko je bilo potrebno da gosti zabiju pobjednički gol, ali ova utakmica i veličanstvena Hajdukova pobjeda govore tko je zaslužio naslov.

Opet je vrijeme za potezanje paralela, jer Hajduk je ponovo ispao, mada je pobijedio velikana koji je tih godina bio europska velesila i njemački vladar, pa se usporedba s današnjim Bayernom nameće sama po sebi. Međutim, imao je goreg diktatora od Van Gaala - Branka Zebeca, koji je početkom zlatnih 70-ih vodio Hajduk, a zapovjednik obrane bio im je veliki Iko Buljan! Kevin Keegan, Felix Magath, Manfred Kaltz, Horst Hrubesch također su spadali u sam europski vrh.

Ali je i Hajduk i njegov trener Tomislav Ivić, povratnik iz Ajaxa, gdje je osvojio i nizozemsku titulu. Prva utakmica donijela je poraz 0:1, iako je robusni centarfor Hrubesch faulirao mladog golmana Pudara. Osim toga, Hajduk je imao inicijativu, ali Zlatko Vujović nije mogao pogoditi.

U Splitu, sada na Poljudu pred 50 tisuća gledatelja, "antički tragičar" bio je Boro Primorac. Na početku se poskliznuo i Hrubeschu omogućio da postigne vrijedan gol. Zatim je kod 1:1 promašio penal, a Hamburg je na poluvremenu imao prednost 2:1. Kreće uragan Hajduka i veliki HSV se grčevito brani - Đorđević poentira za 2:2, a Primorac na kraju ipak zabija za pobjedu 3:2.

Ono što ovu pobjedu čini gorkom nije toliko ispadanje, koliko spoznaja da je Hajduk u obje utakmice bio bolji od HSV-a, koji će zatim u polufinalu KEP-a razbiti Real 5:1.

1984. Kup Uefa, četvrtfinale: Hajduk - Sparta Prag 2:0. Nikad se Poljud nije tresao kao nakon Bakinog gola iz skraćenog kornera
Opet europski kišni klasik u Splitu. Hajduk je izbacio Universitateu, Honved, niški Radnički (nemojte se smijati, nemate pojma kako su tad bili jaki) i prvu četvrtfinalnu utakmicu u Pragu gubi 0:1.

Ne treba ni reći da je pobjedu vrijednu polufinala očekivalo 50 tisuća navijača, koji su oduševili u 18. minuti kada Ivan Gudelj poništava Spartinu prednost.

Međutim, ono što se dogodilo u 119. minuti, kada su već svi očekivali penale, najljepša je priča u 32 godine dugoj povijesti Poljudske ljepotice. Skraćeni korner izvodi Baka Slišković i dok se očekuje centaršut u prepuni peterac, on baš svima na terenu i stadionu prodaje lažnjak i puca izravno u gol. Tektonski poremećaj do tada i od tada nedoživljenih razmjera pogodio je taj dio Splita, a nakon utakmice se slavilo kao da je osvojen trofej, iako je kiša i dalje padala.

1984. Kup Uefa, polufinale: Hajduk - Tottenham 2:1. Najbliže finalu europskog kupa

Kiša je lijevala i ove velike europske večeri, kada je Hajduk na poluvremenu bio u zaostatku od jednog gola.
Međutim, golovima (opet) Gudelja i Pešića preokrenuo je rezultat i s malom, ali ipak prednošću, otišao na uzvrat na White Hart Lane, gdje se "još uvijek trese prečka" koju je pogodio Dževad Prekazi.

Nažalost, zatresla se i Hajdukova mreža, odmah na početku nakon slobodnjaka i tako je Hajduk zbog gola u gostima morao ispasti, iako je i u Londonu imao nekoliko velikih prilika, a Pešićeva lopta je već bila u golu, kada je očišćena s crte.

1987. Finale jugoslavenskog Kupa: Hajduk - Rijeka 1:1, 9:8 nakon izvođenja jedanaesteraca. Jadranski obračun u Beogradu pripao Hajduku.

Pravila su se promijenila, pa se finale Kupa maršala Tita nije igralo na dvije utakmice na stadionima sudionika finala, nego jedna utakmica, na stadionu JNA u Beogradu.
Ovo je bez konkurencije najdramatičnije finale Kupa bivše države u kojem je Hajduk poveo Asanovićevim golom iz penala, a Rijeka na samom kraju utakmice izjednačava nakon pogreške golmana Pralije.

Kao i u polufinalu Kupa protiv Crvene Zvezde, umjesto njega tada ulazi Zoran Varvodić-Rambo, specijalist za obranu jedanaesteraca. Taj naslov je dokazao i to kako: Suparniku na vratima Rijeke, Mauru Ravniću, obranio je penal, a potom mu i sam zabija gol. Njegova je bila i obrana za osvajanje Kupa - skinuo je udarac Robertu Paliski.

Dan poslije je na splitskoj rivi dočekan vlak koji je doveo navijače iz Beograda, nakon čega se procesija s trofejem uputila put Poljuda.

1991. Finale jugoslavenskog Kupa: Hajduk - Crvena Zvezda 1:0. Hajdukovci u Beogradu sa crnim florom na rukavu u čast policajcima masakriranim u Borovom Selu

Čuveno finale posljednjeg Kupa Jugoslavije odigrano je u Beogradu 8. svibnja 1991., šest dana nakon pokolja 12 hrvatskih redarstvenika u srpskom Borovu Selu, u otužnoj atmosferi stadiona JNA pred jedva nešto više od pet tisuća gledatelja.
Pri intoniranju jugoslavenske himne "Hej Slaveni", svi Hajdukovi igrači su gledali i pod i vidljivo bojkotirali himnu, bolje reći svi osim desnog beka, Mostarca Milija Hadžiabdića, koji je ponosno odslušao sa desnicom na srcu. Hajdukovci su u spomen na hrvatske policajce ubijene u srpskoj zasjedi u Borovu selu nosili crni povez preko ruke, a sama utakmica je i na terenu prošla u mučnoj atmosferi i čestim naguravanjima u kojima su prednjačili Siniša Mihajlović, Dragiša Binić i Igor Štimac, tako da je sudac Adem Fazlagić iz Čapljine imao velikih problema držati meč pod kontrolom.

Veliki broj ljudi iz Hrvatske inzistirao je da utakmica bude odgođena, no, tome se oštro usprotivio Nogometni savez Jugoslavije koji je Hajduku prijetili su oštrim sankcijama poput zabrane igranja u Europi. Na Poljudu su ipak popustili i otputovali za Beograd gdje je momčad trenera Joška Skoblara junačkom igrom svladala aktualnog prvaka Jugoslavije i branitelja naslova pobjednika Kupa (koji će za tri tjedna postati i prvak Europe) golom tada mladog i perspektivnog napadača Alena Bokšića u 60. minuti.

1994. Liga prvaka: Hajduk - Anderlecht 2:1. Posljednja velika pobjeda europski bitnog Hajduka

Prije 17 godina Hajduk je na rasprodanom Poljudu ostvario jedinu domaću pobjedu u Ligi prvaka u povijesti. Hajduk je te godine skupinu Lige prvaka otvorio domaćim remijem protiv Benfice (0:0) nakon čega je golom Aljoše Asanovića ostvarena kapitalna pobjeda (1:0) protiv Steaue u Bukureštu. Ova dva odlična rezultata oplođena su splitskom pobjedom nad Anderlechtom, a prolazak u četvrtfinale i utakmice protiv kasnijeg pobjednika, Van Gaalovog Ajaxa, donio je još jedan uspjeh protiv Anderlechta - bod (0:0) izboren na briselskom Constant Vanden Stock stadionu nakon pobjede nad istim protivnikom u Splitu.

Nošeni navijanjem prepunog stadiona, sjajnim obranama Tončija Gabrića i golovima Nenada Pralije i Darka Butorovića, Hajdukovci su u 3. kolu Lige prvaka sezone '94./95. zabilježili pobjedu nad prvakom Belgije koju se iz više razloga treba nazvati povijesnom - bio je to prvi i zasada jedini Hajdukov domaći trijumf u Ligi prvaka, kojim su odškrinuli vrata četvrtfinala Lige prvaka.
Golove su Anderlechtu zabili igrači kojima to nije primarna funkcija, ali su zgodici bili predivni i u delirij bacili fanatičnu publiku na Poljudu: Defenzivni vezni Pralija je poentirao snažnim udarcem s preko 20 metara, a desni bek Butorović je Anderlechtovog golmana probio bombom iskosa nakon munjevite kontre

Jedini gol za goste iz Belgije tada je postigao također Hajdukovac - Brođanin Josip Weber, koji se sredinom 80-ih nije uspio probiti u vrlo jakom Hajduku pa je sreću potražio i pronašao u Belgiji. Fantastičnim golgeterskim sposobnostima (tri godine zaredom prvi strijelac belgijske lige za Cercle Brugge) izborio je belgijsko državljanstvo i nastup na SP-u ljeta '94. i transfer u Anderlecht. Splitska publika dočekala je njegov povratak na Poljud pljeskom i skandiranjem.

 

Osamdesete: Velika generacija Hajduka koja je mogla i više

Već smo u osmoj dekadi Hajdukova života. "Osamdesete se bile godine...", pjeva Daleka obala. Početkom 80-ih prve koncerte održavaju Fon Biskich i Narodno blago u "fronti" Gripe, splitska mladost okuplja se na Rivi, gradske svirke se održavaju po mjesnim zajednicama, uz Titove biste i proleterske parole, gorivo se kupuje na bonove, par-nepar, nestašica je banana i kave...

Nogometne osamdesete u Splitu započinju mitskim utakmicama protiv njemačkog HSV-a i tragičnim ispadanjem iz natjecanja te prekinutom utakmicom Hajduk – Crvena zvezda na vijest o Titovoj smrti. Također, te 1980. Torcida napokon izlazi iz "ilegale" i započinje s organiziranim navijanjem na stadionu.

"Zlatne" sedamdesete su iza nas, generacija koja je protutnjala jugoslavenskim nogometom do danas će ostati nedosegnuta, iako ostaje veliki žal što se u Europi nije otišlo dalje, možda i do trofeja. A prilika je bilo. Možda i najveća upravo protiv Nijemaca u Splitu. U svakom slučaju, Hajduk će tih Ugodina ponijeti titulu "prvaka svita u prijateljskim utakmicama". Split će poraženi napuštati i europski velikani poput Real Madrida, Lazija, Stuttgarta, Aston Ville, Arsenala te triput Ajaxa koji je tih godina bio neprikosnoven u Europi. Vjerojatno je najviše odjeknula pobjeda nad Manchester Unitedom od 6:0 ostvarena početkom ove dekade. Bio je to najteži poraz ovog kluba u povijesti, makar i u prijateljskoj utakmici.

Nova generacija na pomolu

U sezoni 1980./81. pod vodstvom novog trenera Ante Biće Mladinića Hajduk igra dopadljivo, niže pobjedu za pobjedom, ali na koncu ostaje kratak za samo dva boda iza Crvene zvezde, a bod ispred Radničkog iz Niša. Mora se zadovoljiti titulom viceprvaka. Na kraju te sezone nastupila je smjena generacija. Klub napuštaju preostali igrači iz "zlatne generacije". Tako u dresu "bijelih" više nema Mužinića, Jovanića, Đorđevića i Šurjaka, a u momčadi glavnu riječ vode braća Zlatko i Zoran Vujović, Zoran Vulić, Ivan Gudelj i ostali mladići.
U ljeto 1981. Hajduk kupuje prvu zvijezdu prijelaznog roka – Blaža Sliškovića iz mostarskog Veleža, koji ubrzo osvaja srca navijača "bijelih" i postaje jedan od najvećih ljubimaca splitske publike. Legendarni Baka ostat će u Splitu pet godina i biti jedan od ključnih igrača u većini europskih pohoda tog desetljeća.

Te sezone u prvenstvu Hajduk igra promjenjivo, ali europska jesen obećava.

U Kupu UEFA-e "padaju" Stuttgart i Beveren, ali u osmini finala je prejaka Valencia. Nakon poraza u prvoj utakmici od 1:5, u splitskom uzvratu na krilima Gudelja i Primorca gotovo nadoknađuje zaostatak, ali ipak ostaje za gol prekratak – 4:1. Iz tog nogometnog prvenstva datira i rekord novog stadiona u Poljudu. Naime, za derbi Hajduk – Dinamo u veljači 1982. prodano je 52.000 ulaznica. Zagrepčani pobjeđuju na Poljudu sa 2:1 i kreću u nezaustavljiv juriš koji će rezultirati Dinamovim osvajanjem naslova prvaka nakon pune 24 godine šampionskog posta. Hajduk sezonu završava na trećem mjestu, pet bodova iza Dinama.

U novo prvenstvo Splićani kreću s novim trenerom. Antu Mladinića zamijenio je Pero Nadoveza. "Bijelima" ide dobro, međutim, nižu veliki broj remija. Iste jeseni ponovno izlaze na UEFA-pozornicu i opet ih prati zla europska kob. I to ponovno Francuzi. U prvoj utakmici na Poljudu Hajduk potpuno nadigrava Bordeauxa sa 4:1 i čini se da je uzvrat tek puka formalnost. Međutim, Francuzi ne misle tako. Pobjeđuju sa 4:0 i izbacuju "bijele" nanoseći im još veće europske traume. Kao da se ponovio St. Etienne. Na proljeće Hajduk igra bolje, poletnije, efikasnije, ali na kraju ipak ostaje kratkih rukava. Prvak je te godine Partizan sa dva boda više od Hajduka i Dinama.

Europsko finale izmaklo – za dlaku

Nova nogometna 1983./84. započela je s velikim nadama. Hajduk se bori na tri kolosijeka – u prvenstvu, državnom kupu i Kupu UEFA. I solidno stoji na sve tri strane. Pa krenimo redom.
Započinje jedna od najuspješnijih Hajdukovih europskih priča. U Europi Hajduk djeluje moćno, razigrano, ali ima i dosta sreće. U prvom kolu eliminirana je rumunjska Universitatea nakon izvođenja jedanaesteraca, a u idućem kolu mađarski Honved. U osmini finala čekao ga je – Radnički iz Niša! U obje utakmice "bijeli" su bolji sa 2:0 i odlaze u četvrtfinale, a tamo ih čeka – Sparta iz Praga. Nekadašnji nogometni učitelji. Iz Praga se "majstor s mora" vraća s porazom od 0:1. U uzvratu na krcatom Poljudu – drama! Golom Gudelja Hajduk je izborio produžetke, a u 119. minuti Blaž Slišković postiže sjajan pogodak iskosa iz slobodnjaka vrijedan polufinala. U polufinalu Kupa UEFA u travnju 1984. Hajduk igra protiv starog znanca Tottenhama – u Splitu pobjeda 2:1 golovima Gudelja i Pešića, a u Londonu poraz 0:1. Zbog gola u gostima dalje ide – Tottenham. Tako su splitski "bijeli" još jednom zaustavljeni na samo korak od raja, i to zbog samo jednog pogotka. Osim eliminacije iz europskog natjecanja sraz s Tottenhamom upamćen je po zaklanom pijevcu. Netko od navijača u poluvremenu utakmice je zaklao pijevca na travnjaku što delegat utakmice nije propustio prijaviti Disciplinskoj komisiji UEFA-e. Iz UEFA-e je zbog "barbarskog čina" kasnije stigla rigorozna kazna.
Napokon trofej – sedmi Kup

Paralelno s europskim uspjesima Hajduk i na domaćoj sceni izvrsno kotira – jesenski je prvak, a u kupu ruši sve pred sobom. U četvrtfinalu je pobijeđeno Sarajevo na Koševu, a u polufinalu sisački Metalac. U finalu Kupa protivnik je Crvena zvezda. Prva utakmica u Splitu završena je rezultatom 2:1 za "bijele", a nezaboravan trenutak bio je pogodak Bake Sliškovića golmanu Ivkoviću – izravno iz kornera. Zoran Vulić postiže drugi gol iz penala. U uzvratu Splićani sigurno čuvaju rezultat i s 0:0 na Marakani Hajduk osvaja Kup maršala Tita i tako nakon pet godina donosi jedan trofej u Split. Grad je ponovno na nogama i velika fešta ne izostaje ni ovoga puta. Splićani priređuju veliki doček svojim herojima po povratku iz Beograda.

A evo i momčadi koja je osvojila Kup Jugoslavije 1984. godine: Simović, Miljuš, Cukrov, Gudelj, Vulić, Čelić, Zl. Vujović, Slišković, Pešić, Prekazi, Šušnjara, Pudar, J. Čop, Rožić, Jerolimov, Šalov, Zo. Vujović, D. Čop i Adamović. Trener je bio Pero Nadoveza.

U prvenstvu bijeli posustaju u zadnjim kolima te na koncu zauzimaju tek peto mjesto na tablici s pet bodova manje od prvaka Crvene zvezde.

Ponovno "mućke" na Terazijama

U novu sezonu Hajduka je poveo Ante Mladinić, no ubrzo ga zamjenjuje Stanko Poklepović. U prvoj momčadi pojavljuju se mlade snage – Asanović, Španjić, Andrijašević, a iz zagrebačkog Dinama stigao je Stjepan Deverić Štef. U tom prvenstvu pamti se pobjeda nad Crvenom zvezdom u Beogradu (3:1) na kojoj su briljirali Zlatko Vujović i Štef Deverić. U proljetnom dijelu sezone "bijeli" su u igri za novi naslov. Mrtva trka Sarajeva i Hajduka. Međutim, u posljednjim kolima započinju sudački previdi i loše procjene, sve na štetu Splićana, a u korist Sarajlija. "Bijelima" krojači nogometne sudbine na Terazijama ne dopuštaju da stignu do vrha. Na kraju, Sarajevo postaje novi prvak države te 1985. sa četiri boda ispred Hajduka. Još jedna velika propuštena prigoda za naslov jedne odlične generacije. Hajduku slabu utjehu predstavlja činjenica što te sezone imaju najboljeg strijelca prvenstva Zlatka Vujovića sa 25 postignutih zgoditaka.

Torcida sredinom 80-ih djeluje sve organiziranije, a na stadionima diljem bivše države stvaraju nezaboravnu atmosferu svojim bučnim navijanjem. Jedan od tada viđenijih torcidaša opisuje to vrijeme ovim riječima: "A onda dolazi 1985. - to je jako bitna godina. Te je godine u Splitu puka đir navijača. Torcida je postala nešto jako bitno, čak bitnije od Hajduka. Naši grafiti su preplavili grad - Torcida je postala pravi đir".

Novi europski peh – oproštaj na penale

U sezoni 1985./86. Hajduku ne ide dobro u domaćim natjecanjima, ali zato u Europi briljira, sa Špacom Poklepovićem na klupi. U Kupu UEFA najprije "pada" francuski Metz (5:1, 2:2) kojeg gotovo sam izbacuje Zlatko Vujović. Slijedi talijanski Torino kojeg "bijeli" eliminiraju sa 1:1 u Torinu i 3:1 u Splitu uz sjajne partije Bake Sliškovića. Na idućoj prepreci svladan je Dnjepr, a u četvrtfinalu protivnik je belgijski Waregem. Prva utakmica u Splitu završava 1:0 (strijelac Zlatko Vujović). Prije uzvrata u Belgiji smijenjen je Stanko Poklepović, a za trenera postavljen Sergije Krešić. Nažalost, u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Hajduk je poražen jedanaestercima koje su promašili Slišković i Miljuš i tako se oprašta od Europe. Još jedna velika prilika je prokockana.
U momčadi u ovoj sezoni debitiraju Ante Miše i Igor Štimac, a sezonu klub završava na solidnom četrvtom mjestu.

Veličanstveni Rambo donosi Kup

Tog vrućeg ljeta 1986. godine iz Hajduka u inozemstvo odlaze stožerni igrači Zlatko Vujović (u Bordeaux) i Blaž Baka Slišković (u Olympique Marseille), a stiže pojačanje iz Rijeke Nenad Gračan. Na utakmici sa Crvenom zvezdom pozlilo je Ivanu Gudelju, dijagnoza – hepatitis B. Nikada više nije zaigrao za "bijele". Istog ljeta, pred utakmicu Hajduk – Dinamo, u Splitu je osnovana navijačka skupina Dinama – Bad Blue Boys. Na prijedlog nekolicine torcidaša. Tako kaže legenda.

Dok Hajduku u prvenstvu ne ide najbolje, u Kupu maršala Tita uspješno preskače prepreke. Na mjesto trenera stigao je Josip Skoblar. U četvrtfinalu bolji su od Osijeka. U dramatičnom polufinalu, nakon poraza u prvom susretu protiv Crvene zvezde u Splitu od 1:2 "bijeli" uzvraćaju pobjedom na Marakani sa 1:0 golom Aljoše Asanovića, da bi obranama jedanaesteraca Zorana Varvodića ušli u finale Kupa, gdje ih čeka hrvatski obračun s Rijekom. Veliko finale igrano je 9. svibnja 1987. na stadionu JNA. Rezultat je nakon 90 minuta bio 1:1. Strijelci su bili Asanović za Hajduk i Radmanović za Rijeku. Skoblar pred kraj produžetaka na vrata uvodi Varvodića, a onda – penali! U ruletu s bijele točke golman Hajduka Zoran Varvodić zvani Rambo "skida" tri penala i odvodi Hajduka do novog trofeja, osmog po redu Kupa. Veliko slavlje je do jutra trajalo na Rivi, a navijačima, koji su specijalnim vlakovima putovali u Beograd, priređen je veličanstven doček na splitskom kolodvoru.

Momčad Hajduka, koja je donijela trofej pobjednika Kupa 1987. godine, izgledala je ovako: Pralija (Varvodić), Jarni, Dražić, Andrijašević, Setinov, Tipurić, Deverić, Čelić, Bursać, Asanović i Bućan (Adamović). Trener "bijelih" bio je Josip Skoblar.

"Slučaj suzavac" – izgon iz Europe

U jesen 1987. Hajduk ponovno izlazi na europsku scenu Kupa pobjednika kupova. I tada se dogodio poznati "slučaj suzavac" na utakmici s francuskim Olympique Marseilleom na Poljudu. Pri rezultatu 2:0 za "bijele" eksplodirao je suzavac, panika je zavladala na stadionu, a utakmica je na pola sata prekinuta. Veća tragedija je, srećom, izbjegnuta. Uslijedila je oštra kazna UEFA-e. Hajduk je kažnjen sa dvije godine zabrane igranja u eurokupovima, i to kad neko europsko natjecanje izbori kroz domaća natjecanja. Bio je to veliki udarac za "bijele".
S mladošću u nove pobjede

Počinje teško razdoblje za Hajduk. U toj sezoni klub se ponovno se za goli opstanak u ligi, te na koncu završava na 13. mjestu ljestvice. Unatoč svemu, polako stasa mlada Hajdukova momčad koja će svoj zenit dosegnuti u prvoj polovici 90-ih godina. U ekipi se pojavljuju dojučerašnji juniori Alen Bokšić, Robert Jarni, Joško Jeličić, Goran Vučević, Slaven Bilić, koji će biti udarni Hajdukovi igrači na prijelazu desetljeća.

Dvije sezone zaredom Hajduk je na trećem mjestu prvenstvene ljestvice čime odrađuje dvogodišnju zabranu igranja u Europi. Bliži se kraj osamdesetih, ekonomska kriza je sve izraženija, a paralelno s njom i društveno-politička. Demokratske promjene se naziru. Miris rata je već u zraku. Jugo-liga broji svoja posljednja izdanja, dok Hajduk polako gradi mladu momčad sposobnu za velike stvari.


 

SPEKTAKULARNE proslave Hajdukovog 100. rođendana održane sinoć u čitavoj Dalmaciji još su jednom potvrdile privrženost jedne čitave regije sa svojim ponosom. Odanost i privrženost kakvu navijači Hajduka gaje prema svom klubu vjerojatno ne postoji nigdje na svijetu, a od osnutka kluba 1911. do danas bili su i ostali njegova velika snaga.
Službeno, priča o svemu onom što je Torcida dala Hajduku počinje 28. listopada 1950., kada je dan uoči odlučujuće utakmice za naslov prvaka protiv Crvene Zvezde Torca i osnovana, ali Bijeli su podršku navijača imali i ranije, a malo je poznato da prvi organizirani odlazak na gostovanje datira još iz 1927. - godine u kojoj je Hajduk stigao do svog prvog naslova državnog prvaka. Navijači pristigli iz Splita bodrili su Bijele u velikoj pobjedi nad HAŠK-om (4:0), koja je trasirala put prema tituli. U predvečerje Drugog svjetskog rata, 1937., Hajduk je prvi put osjetio podršku navijača u inozemstvu, kada su na noge Romi otišli zajedno s igračima i klupskim rukovodstvom.
Hajduk iznad svega: Jesen u Zagrebu 1950. - velikoj grupi studenata na pameti je jedino kako skupiti novac za put do Splita
Legendarne 1950.-te, kada je Hajduk postao i ostao jedina momčad koja je bez poraza osvojila naslov prvaka, vojska navijača sjedinjena je u Torcidu. Uoči povijesnog okršaja sa Zvezdom, splitski studenti u Zagrebu stupili su u kontakt s tadašnjim tajnikom kluba Ivicom Grubišićem, preko kojeg su pokušali rezervirati posebne vagone za prijevoz navijača. Molbe su im odbijene, a sve što je direkcija željeznica u Zagrebu uspjela osigurati jest rezervacija mjesta u postojećoj kompoziciji. Rađanje Torcide nastavljeno je prikupljanjem čegrtaljki, trubi, zviždaljki i školskih zvona, a prije odlaska u Split u Štampariji novina tiskano je 400 znački s nazivom Torcida, kako bi se Hajdukov navijački puk što više mobilizirao. Veliki broj navijača prodavao je tada odjevne predmete kako bi skupili novac za voznu kartu do Splita.
Fanatizam Hajdukovih pristaša možda najbolje dočaravaju zapisnici Polibiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske: "Putem su čitavo vrijeme pravili nered, vikali, zvonili, a po dolasku u Split privremeno im je i zabranjeno unošenje navijačkih rekvizita na stadion, sve dok na nagovor Baje Jurjevića, zabrana nije ukinuta... Igrači Hajduka nošeni njihovim navijanjem postajali su se grublji te su uspjeli preokrenuti rezultat i doći do pobjede... Kad je pred kraj utakmice pao pobjedonosni gol za Hajduk, uletjeli su na teren svi ostali navijači, ali ne i Torcida, koja je bila stavljena iza žičane ograde", piše Politbiro.
Naravno, nakon ovakvog izvješća počeli su i unutarpartijski pritisci da se Torcida zabrani, pa je partijska komisija uskoro zasjedala i izašla u javnost s odlukama koje su trebala "popularizirati" sport i sportska nadmetanja. Između ostalog, predloženo je da se kazne svi članovi Uprave koji su sudjelovali u pregovorima oko dolaska Torcide.
Stari plac je bio krcat i kad se Hajduk grčevito borio za ostanak u ligi
U godinama koje dolaze, nakon odlaska slavnog terceta Matošić - Vukas- Beara, Hajduk je bivao sve slabiji, a članovi Torcide masovno su uhićivani, uglavnom zbog optužbi da su zagovarali nacionalizam. Ipak, djelovanje su torcidaši nastavili učlanivši se u Društva prijatelja Hajduka diljem Jugoslavije, koja nikad nisu zabranjena. Bez podrške svojih navijača Hajduk nije bio niti u najtežem razdoblju svoje povijesti - 60-im godinama, kada se nekoliko sezona uzastopce spašavao ispadanja u posljednjim kolima. Pogađate, legendarni Stari plac i u tim je trenucima bio dupkom ispunjen. U 70-im godinama Hajduk se vratio osvajanju trofeja, a u situaciji kad su podno Marjana padali europski velikani (Leeds, St. Etienne, PSV), jasno je da se tražila karta više.
Svoju ljubav prema Hajduku najstarija navijačka skupina u Europi, zajedno s ostatkom fanova Bijelih, nastavila je pokazivati sve do danas. Ne postoji utakmica gdje je Hajduk igrao, a da nije imao podršku Torcide. A igrali su Bijeli zaista svugdje - od čitave Europe sve do dalekog Hong Konga.
Potpora voljenom Hajduku nikad nije jenjavala. Niti neće, jer HAJDUK ŽIVI VJEČNO!


 

DA Bi jedna povijest počela druga mora završiti, a igrači Hajduka na najbolji su se mogući način oprostili od Jugolige 8. svibnja 1991. godine.
U napetoj političkoj situaciji i čudnoj atmosferi na tribinama Bijeli su pobijedili Crvenu Zvezdu na stadionu JNA u Beogradu sjajnim pogotkom Alena Bokšića. Ta pobjeda i trofej posljednjeg jugoslavenskog Kupa značio je i puno više, jer se baš tih dana Crvena Zvezda okitila naslovom prvaka Europe. Niti mjesec dana nakon finala Kupa Hajduk je u Zrenjaninu odigrao posljednju utakmicu u Prvenstvu Jugoslavije pobijedivši Proleter s 3:2. Posljednji pogodak u toj je ligi postigao Ardijan Kozniku koji će svojim golgeterskim sposobnostima obilježiti i početak natjecanja u Hrvatskoj nogometnoj ligi.
Predsjednik Hajduka tada je bio Stjepan Jukić - Peladić, a prva sezona HNL-a započela je u veljači 1992. godine, a trajala je svega četiri mjeseca. Ipak, odigrala su se čak 22. kola, a susreti su bili na rasporedu gotovo svaka tri dana. Hajduk je sjajno startao, upisao šest uzastopnih pobjeda, pa remi protiv Osijeka i poraz od Inkera. Uslijedio je novi niz od devet pobjeda i tri remija u 12 utakmica. Na koncu Hajduk je bio prvi sa 16 pobjeda, četiri remija i dva poraza, tri boda ispred Zagreba. Pobjeda je tada donosila dva boda. Najbolji strijelac prvog prvenstva bio je Kozniku s 12 pogodaka.

Trener Hajduka bio je Stanko Poklepović, a Bijeli su igrali u sastavu: Slavica, Vladislavić, Novaković, Štimac, Abazi, S. Bilić, Jeličić, Miše, Mornar, Vučević, Kozniku, Mihačić, Andrijašević, Ivica, Španjić i Osibov. U Hrvatskom kupu Hajduk je ispao u četvrtfinalu od Rijeke, a 23. lipnja Inker je osvojio svoj prvi i posljednji trofej u povijesti. Što se tiče Europe, UEFA nije dozvolila Hajduku da u prvom kolu Kupa pobjednika kupova ugosti Tottenham u Splitu, ali Bijeli su u austrijskom Linzu ostvarili 1:0 pobjedu golom Marija Novakovića. U uzvratu na White Heart Laneu Englezi su slavili sa 2:0 i po treći put u europskim ogledima eliminirali Bijele iz natjecanja.

U Ljubljani je pao i Ajax sa Seedorfom, Rijkaardom i Davidsom

Sljedeće sezone po vodstvom novoga predsjednika Nadana Vidoševića dolazi i novi trener. U ožujku 1993. Katalinić je nakon deset godina rada u stručnom stožeru Hajduka dočekao svoju prigodu i postao glavni trener momčadi. Prvi trofej pod njegovim vodstvom stigao je već u svibnju kada je osvojen domaći kup u dva finalna ogleda sa Dinamom. Te sezone Hajduk nije najbolje gurao u HNL-u, a na koncu su završili kao drugoplasirani. Kobnim su se pokazali brojni neodlučeni rezultati, a čak deset susreta završilo je remijem. Croatia je pobjegla sedam bodova, međutim Bijeli su pobjedom u Kupu nastavili tradiciju osvajanja barem jednog trofeja.

U sezoni 1993./1994. počinje sjajna era momčadi trenera Ivana Katalinića, iako momčad ostaje bez Novakovića i Jeličića koji prelaze u redove Dinama. Opet Hajduk zbog ratne situacije ne može prvo kolo Kupa pobjednika kupova igrati na Poljudu, već je domaćin Ajaxu u Ljubljani. U nezaboravnoj atmosferi na stadionu pod Bežigradom pogotkom Ivice Mornara Bijeli su pobijedili s 1:0 tada ponajbolju momčad Europe u čijim su redovima igrali Van der Saar, braća de Boer, Davids, Seedorf, Rijkaard, Kluivert, Kanu te Litmanen.
Međutim u Amsterdamu je europski izlet Hajduka završio najvećim porazom Splićana u euro natjecanjima, 0:6. te je sezone Hajduk ponovo osvojio naslov prvaka Hrvatske, a nakon 34. kola bod je pobjegao drugoplasiranom Zagrebu. Ključnom se pokazala utakmica četiri kola prije kraja, kada je u Kranjčevićevoj Hajduk slavio s 1:0, golom Zorana Vulića iz slobodnog udarca. Dvostruka kruna ipak je ostala nedostižna, a bolja je u polufinalu bila Rijeka.
Četvrtfinale Lige prvaka - posljednji veliki uspjeh u Europi

U sezoni 94/95 Bijeli doživljavaju svoj procvat. U finalu kupa su u obje utakmice svladali Croatiju, a u prvenstvu su pobjegli Modrima jedan bod i na kraju osvojili dvostruku krunu. Presudna je bila utakmica tri kola prije kraja, kada su na Poljudu Splićani svladali Croatiju sa 3:1. Te sezone Hajduk je i napravio veliki rezultat u Europi. U pretkolu Lige prvaka Hajduk je prošao varšavsku Legiju s ukupno 5:0. U skupini C igrali su sa Benficom, Steauom i Anderlechtom, a na koncu su sa šest bodova bili drugoplasirani, plasiravši se u četvrtfinale Lige prvaka. Prva četvrtfinalna utakmica završila je mršavim remijem 0:0 na Poljudu, da bi kao i godinu ranije Ajax razbio Bijele u uzvratu i prošao u finale s 3:0. U toj sezoni udarne Katalinićeve snage bili su Gabrić, Butorović, Peršon, Hibić, Štimac, Andrijašević, Vulić, Rapaić, Mornar, Asanović, Meštrović, Slavica, Računica, Pralija, Erceg i Vučević.

U ljeto 1995. Hajdukovci igraju kvalifikacije za Ligu prvaka protiv Panathinaikosa i u prvoj utakmici pred praznim stadionom u Ateni, zbog kazne, ostvaruju odličnih 0:0. Na žalost i po treći put je Splićanima onemogućeno da europske susrete igraju na svom Poljudu, pa su u uzvratu domaćini u Rijeci. Uz puno nesreće ostalo je 1:1 čime je klub eliminiran iz Europe, ali i ozbiljno financijski uzdrman. Iz današnje perspektive čini se da se od toga klub se nije oporavio do kraja dekade, uglavnom gledajući u leđa Dinamu. U sezoni 95/96 Hajduk je bio drugi za pet bodova manje. Godinu kasnije Dinamo mu je pak pobjegao ogromnih 21 bod. Otišao je tada sa mjesta predsjednika Nadan Vidošević, a zamijenio ga je Anđelko Gabrić, koji se zadržao svega godinu dana.
Pod predsjedničkom paskom Željka Kovačevića u sezoni 1998/99 Hajduk je smanjio prednost i sa samo 13 bodova manjka dočekao kraj sezone na drugom mjestu. Godinu kasnije Hajduk je doživio novi udarac, sa šest bodova manje od Dinama i pet od Rijeke, bijeli su sezonu završili na trećem mjestu, najlošijem otkako je države Hrvatske. U tih pet godina Bijeli su promijenili čak sedam trenera, redom Mirka Jozića, Ivana Buljana, Luku Bonačića. Tomislava Ivića, opet Bonačića, Zorana Vulića, Ivana Katalinića i Ivicu Matkovića. Jedina svijetla točka u tom nizu bila je odlična generacija kadeta i juniora predvođena Pletikosom, Miladinom, Lekom i drugima, koja je 2000. godine uspjela donijeti treći put hrvatski kup na Poljud, svladavši u finalu Dinamo sa (2:0, 0:1, pod vodstvom Pere Nadoveze. U međuvremenu Bijeli nisu briljirali ni u europskim natjecanjima, a često su ispadali od puno lošijih protivnika, a još češće nisu imali sreće u ždrijebu. 1996. godine izbacio ih je Torpedo, 97` Schalke, 98` Fiorentina pa Levski Sofija.

Vulić donio prvi naslov nakon šest godina

U novi milenij pod presjedavanjem Branka Grgića ušao je jedan drugi Hajduk. Za trenera je postavljen Zoran Vulić, a okosnicu igrača činili su igrači ponikli u omladinskom pogonu. Završni dio sezone, Ligu za prvaka, Hajdukovci su odigrali superiorno uz osam pobjeda, neodlučenim u Koprivnici i minimalnim porazom u Maksimiru čime su nadoknadili pet bodova zaostatka za Dinamom nakon prvog dijela natjecanja. Vrhunac sezone bila je utakmica u Varaždinu kojeg su preplavile tisuće navijača Bijelih iz cijele zemlje. Nakon pobjede Hajdukovaca od 4:2 počelo je slavlje u Splitu. Hajduk je nakon šest dugih godina osvojio naslov prvaka Hrvatske.

Za Hajduk su tada igrali Pletikosa, Miladin, Rendulić, Sablić, Carević, Miše, Đolonga, Đuzelov, Musa, Leko, Deranja, Bošnjak, Andrić, Bubalo, M. Bilić i Lalić. Uspjesi na domaćem planu pokazali su stanoviti pomak i na međunarodnom planu. Nakon ispadanja od Dunafera godinu ranije, Hajduk je prvo nakon jedanaesteraca preskočio Ferencvaros da bi onda na Poljudu u prvoj utakmici trećeg pretkola golom Mate Bilića svladao Mallorcu. Hajduk je ipak ispao nakon produžetaka u uzvratu i gola Alberta Luquea.

Iduće sezone trofejna sala u Poljudu obogaćena je za još jedno Rabuzinovo sunce. U finalnim susretima Kupa Hajduk je lako nadigrao pulski Uljanik s 1:0 , 4:0. U prvenstvu Hajduk je bio drugi, osam bodova iza Dinama, a u Europi je ispao od Fulhama. Navijači Hajduka i danas se sjećao kako je Japanac Junichi Inamoto na gol crti izbio udarac glavom Mate Neretljaka i tako spasio Fulham od ispadanja.
I sljedeća sezona bila je izvanredna za Hajduk u europskom smislu. Eliminirali su finsku Haku pa švicarski Grasshopper da bi u 2. kolo kupa Uefa ispali od talijanske Rome s minimalnih 2:1. Tunel Pere Krpana Zebini i gol Blatnjaka u uzvratnoj utakmici za vodstvo Hajduka i dan danas prepričavaju se u Splitu. Krajem te sezone na klupu se vraća Zoran Vulić i Bijeli od samog početka sljedeće kreću pobjednički. Vodeću poziciju nakon prvog dijela zadržavaju i u Ligi za prvaka, a proslava naslova prvaka opet je bila protiv Varteksa, samo ovog puta pobjedom od 2:0 na Poljudu. Pri samom kraju prvenstva Vulić je dobio otkaz, a naslovom prvaka okitio se vatrogasac Pero Nadoveza. Za Hajduk su tada igrali Blatnjak, Carević, Andrić, Bule, Pralija, Krpan, Turković i Deranja.
Stigao Kranjčar, prošao i Ćiro

U sezoni 2004/2005. Hajduk od Nadoveze preuzima Ivan Katalinić, koji starta katastrofalno. Ispao je iz Lige prvaka u drugom pretkolu od irskih amatera Shelbournea, a ništa bolje bijeli nisu izgledali ni u HNL-u, iako su stajali visoko na ljestvici. Katalinić je ubrzo smijenjen, naslijedio ga je Blaž Slišković, koji se nije dugo zadržao. Naposljetku pred kraj sezone trenersku klupu preuzeo je Igor Štimac, koji sa dva boda prednosti od zaprešićkog Intera dolazi do naslova prvaka , drugog uzastopnog. Za njegov Hajduk igrali su Kale, Balić, Vejić, Rukavina, Vučko, Žilić, Đolonga, Bartulović, Šuto, Damjanović, Pralija, Leko, Kranjčar, Biščević, Munhoz, Bušić, Blatnjak, Lovrek, Rački, Turković i Dragičević.

Na kraju sezone Štimac je Bijele prepustio u ruke Ćire Blaževića, a od tada zapravo počinje novi pad Hajduka na domaćoj i europskoj sceni. U drugom pretkolu Lige prvaka, Hajduk je doživio najteži europski poraz u povijesti. nakon što ga jeu prvoj utakmici u Mađarskoj Debrecen svladao sa 3:0, u uzvratu su Mađari slavili s nevjerojatnih 5:0. U prvenstvu pad nije bio ništa manji, a biejli su završili kao petoplasirana momčad HNL-a, što je najgori plasman otkako je neovisne države. Te sezone Hajduk je također promijenio tri trenera, a osim Ćire, neuspješno su Hajdukovim brodom plovili Luka Bonačić i Ivan Gudelj.
Nakon velikih posrnuća u klub se vratio Zoran Vulić, pokazan je mali napredak, a Bijeli su na koncu zauzeli drugo mjesto ljestvice sa više od 20 bodova zaostatka za Dinamom. Ipak, na kraju sezone Vulić po četvrti put odlazi s klupe, a naslijedio ga je Ivan Pudar, koji je Hajduk poveo i u sljedeću sezonu. U Europi se prošla podgorička Budućnost, da bi se onda u dva susreta tijesno ispalo od Sampdorije. Nakon kiksa u prvenstvu bivšim je postao i Ivan Pudar, a smatralo se kako je otkaz dobio jer velika zvijezda Ante Rukavina nikako nije uspjevala proigrati. Naslijedio ga je Sergije Krešić, međutim ni on se nije zadržao više od deset kola, a priču je završio Robert Jarni, još jednim očajnim petim mjesto u HNL-u.
Godinama gomilani financijski problemi sve su više počeli pritiskati klub, pa se početkom 2008. godine Hajduk našao pred stečajem. Izlaz se međutim, našao u primjeni odredaba Zakona o športu o pretvorbi kluba u športsko dioničko društvo. Pretvorba je uspješno obavljena uz odaziv navijača, grada Splita i nekolicine bogatih poduzetnika, pa je Hajduk registriran kao prvo športsko dioničko društvo u Hrvatskoj. Svašta se događalo pod predsjedništvom Željka Jerkova i Mate Peroša, dok Hajduk napokon nije postao dioničko društvo.

Trebalo je to predstavljati spas za Hajduk, međutim na koncu su Poljud okupirali raznorazni ljudi koji nemaju veze s nogomet, a koje je gradonačelnik Splita Željko Kerum postavio na to mjesto. Naime, prodajom dionica grad Split postao je većinski vlasnik Hajduka, tako da je sve konce u rukama imao Kerum. 2009. godine na čelo Hajduka postavio je Joška Svagušu za predsjednika, a ovaj je doveo braću Sharbini u klub, kao i talijanskog trenera Edoarda Reju, kako bi se nakon pet godina napokon napravilo kakav rezultatski pomak u odnosu na Dinamo. Svaguša je napravio dobar posao, kao i Edoardo Reja, međutim Talijan je napustio Hajduk prije proljetnog dijela prvenstva.
Špaco donio iskorak u Europi
Njegovo mjesto zauzeo je Stanko Poklepović, koji je napravio veliku stvar na koncu osvojivši Hrvatski kup nakon šest godina. Uslijedila je velika fešta u klubu, a Špaco je poveo momčad i sljedeće godine u juriš na naslov prvaka u godini jubileja. Imperativ je bio europski rezultat, a Stanko Poklepović i njegovi puleni napravili su ono što nitko nije mogao ni zamišljati. Prošao je dva nositelja u pretkolu Europske lige, Dinamo iz Bukurešta i Unireu, plasiravši se po prvi put nakon 14 godina u skupinu jednog europskog natjecanja.

Hajduk je u skupini nije proslavio, upisao je jednu pobjedu i pet poraza, međutim domaća pobjeda protiv Anderlechta najveći je Hajdukov doseg desetljeća. Međutim napori u Europi ostavili su traga na partijama Bijelih u prvenstvu. Počeli su se redati loši rezultati i Poklepović je to platio glavom. Naslijedio ga je Goran Vučević kojem je ostavljen težak posao u nastavku HNL, pet bodova iza zagrebačkog Dinama. Ne samo to, nego je na jubilarnu stotu godišnjicu kluba Hajduk u zimskom prijelaznom izgubio dva ponajbolja igrača Senijada Ibričića i Ivana Strinića, a nije doveo niti jedno pojačanje.







 

Uploaded with ImageShack.us

NAVIJAČI Hajduka su po tko zna koji put pokazali da su trenutno jedini dio kluba koji ima pravo slaviti 100. godišnjicu.
Međutim, nisu se samo prepustili slavlju nego su dali sve od sebe da podignu letargične igrače, koji očigledno nisu bili svjesni dresa kojeg nose, kao ni onog što su dobili priliku obilježiti, pa im je 14. momčad češke lige potpuno zasluženo slavila na gostujućem terenu pred 35 tisuća navijača.
Nakon sinoćnjeg plamenog orgijanja po Splitu i iznad grada, navijači su priredili sjajnu atmosferu neposredno prije utakmice: Poslije izlaska igrača na teren krenula je koreografija sa crvenim, bijelim i plavim papirima, a najimpresivnije su izgledala istočna tribina, na kojoj se bijelila velika brojka "100" u moru-crveno plavih kartona i sjever, gdje je "krasopisom" bilo ispisano "Hajduk" (također na crveno-plavoj podlozi). Po ovakvoj podlozi, sa krova stadiona posuli su se nebrojeni papelitosi.
Svaka čast Česima: Navijali su bez prestanka, a Hajduku u čast su preko cijelog kaveza na jugu razvukli "tortu" s bakljama umjesto svjećica!
Kao što su igrači Slavije (za razliku od njihovih suparnika na terenu) na visini zadatka, isto se mora priznati i za skupinu od 200-tinjak navijača gostiju u "kavezu" na jugu. Navijali su bez prestanka i prije početka utakmice, a kada je Torcida krenula sa slavljeničkom koreografijom pridružili su se: Isukali su na desetke crvenih i bijelih zastavica.




Uploaded with ImageShack.us

Nastavili su s navijanjem, a u čast gola kojeg je postigao Kisel, svi su se skinuli do pasa. Nakon utakmice, kada su pripadnici Torcide provalili u teren, došli su i do južne tribine i tamo su na ogradi razmjenjivali suvenire sa Česima.
Torcida za vrijeme sureta nije prestajala s pjesmama koje dovoljno govore kakav Hajduk smo gledali danas, nedostojan obljetnice, suparnika, svojih i gostujućih navijača: "Nema veze što Hajduk nema veze" i "Ako ne postaneš novi prvak ti".





 

Nije nikaka vijest, al ne znam, gdje bih drugo postavio.


Ko bi reko, da se insan more sjetit, i u sebi probudit osjecaje za koje nije ni zno da postoje.
Ili, za koje je mislio da su nestali nekad davno, ako su uopste ikad i postojali. I samo ponekad negdje pri kraju dnevnika oko se instinktivno trzne, ni ne pogleda u ekran, al valjda konstatuje, sta li....
I nastavi dalje, nesvjestan ove pomenute i potsvjesne konstatacije. i tako godinama, valjda se stari, zaboravlja, il zivot odvuce na drugu stranu.

Al eto...... nesto potsjeti insana.

I ko sad, pred sobom vidi "velike ljuljaske" u zooloskom na Banji, konacno slobodne od starije djece, koja su imala silu, i pravo da iste koriste dok se mladja mogu zadovoljiti i onim pokvarenim, manjim.

Al eto, ponekad se desi, bas ko u to proljetno, nedeljno popodne, da su velike prazne, da je provlacenje kroz zicu uspjelo bez da ga debeli "Prdo", cuvar, vidi i maltretira poslije, i da konkurenata za ljuljanje nema. Potpuno sam, pokusavajuci vrhovima noznih prstiju dosegnuti liske na grani drveta, dok se ljuljaska njise u ravnomjernom ritmu, slusa nedeljno popodne, sa tranzistora iz "Prdine" kancelarije, biletarnice.

Sunce, toplo, majica kratkih rukava, mozda prvi put obucena te godine.

I nedeljno popodne, na pomenutom tranzistoru.

- Jos jedna izvanredna parada Simovica, cuje glas Mladena Delica

- Steta, sto je poslednja, i sto ovaj veliki golman, kao i mnogi prije njega odlazi.

I sjeca se ljuljaske koja se polako zaustavlja, sa koje silazi, i pognute glave odlazi u nevjerici.

U njegovom detinjem svijetu, to je valjda bilo prvo sportsko razocarenje, kojih ce kasnije biti jos mnogo.

Uskoro ce zaboraviti i pomenuti dogadjaj, pa prestati slusati i sama nedeljna popodneva, i onako ce i ona nestati, da se haman ne vrate.

I godinama se nece sjecati, hiljadudevestojedanesta ga nece ni na sta potsjecati, a imena ce prestati znaciti bilo sta.

Al eto, ponekad se ponesto desi, pa oko nastavi zamisljenu putanju, i zaustavi se na ekranu, na kojemu vidi dubrovacku tvrdjavu, obasjanu hiljadama begalki, a u pozadini cuje glas spikera koji ga obavjestava, da je danas, bas danas, tacno 100 godina otkako su cetri studenta donijeli balun, i nazvali se Hajducima.

I vidi hiljade, okicene dobro poznatim bojama, vidi lica idola iz svoje najranije mladosti, i u sjecanju mu se vrati, onaj isti Hajduk, kojeg je obozavao.

I suzna oka, mada, mozda, i nije zasluzio, pozeli mu sretan rodjendan.

I ode u kuhinju zapaliti cigaru.

abDulafija, hajd' ti ponovo ispričaj a ja ću

@Amidza
lijepo, lijepo, samo mi nije jasno sto je ovdje postavi salim se, tamo sam je i procitala