primus inter pares Nivo: Forumski doajen Registriran(a): 31-01-2008 Odgovori: 20460 IP: Maskiran
Re: Sportske vijesti
...Na pitanje kako je doživio Michaela Jordana koji je lakoæom prolazio kroz našu obranu rekao je:
„Èudesan igraè koji je bio toliko brz i fizièki moæan da si ga mogao samo promatrati i uživati. Krajièkom oka dok se vraæaš u obranu vidiš nešto malo crno, a veæ u sljedeæem trenutku zakucava. Ja se jedino mogu pohvaliti kako sam dva puta u žaru borbe opalio Jordana po rukama... To su bila dva stvarno jaka faula! No, èuvao sam jedno vrijeme i Johna Stocktona te sam osjetio nevjerojatnu èvrstinu u kontaktu s njim, a to sve govori“....
19 godina dream teama...
[Edited by primus inter pares on 23-09-2011 at 10:46 GMT]
Mnogi gledatelji BHT-a bili su iziritirani u utorak naveèer zbog emitovanja reklama (koje su išle na 25 posto ekrana) u prenosu utakmice Francuska - BiH.
jedan od komentara..."Ma nije jadan Spahiæ ni mogo vidjet' liniju šesnasterca od reklama"
Rukometni velikan Iztok Puc izgubio je borbu protiv teške bolesti i preminuo u 46-godini u bolnici na Floridi.
Slovenac roðenjem, Puc se tijekom karijere natjecao na Olimpijskim igrama za tri razlièite reprezentacije. Na Olimpijskim igrama u Seulu, s reprezentacijom Jugoslavije je osvojio bronèanu medalju. Pod vodstvom Velimira Kljaiæa bio je u Atlanti 1996. kada je u dresu hrvatske reprezentacije osvojio zlato, a boje Slovenije branio je na OI u Sydneyju 2000. S hrvatskom reprezentacijom je osvojio bronèanu medalju na Europskom prvenstvu 1994. godine u Portugalu i srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu 1995. godine na Islandu. Sa Zagrebom je dvaput osvojio titulu klupskog prvaka Europe.
Igraèku karijeru je okonèao u ljubljanskom klubu Mobitel Prule u kojem je nakon prekida s igranjem postao sportski direktor.
Na 60. obljetnici rukometnog saveza Slovenije (RZS) Puc je izabran za najboljeg slovenskog igraèa na poziciji lijevog vanjskog u povijesti. Kao èlan hrvatske reprezentacije 1996. godine dobitnik je Državne nagrade za šport “Franjo Buèar”. I rukometni div Ivano Baliæ je Puca nazvao “najboljim lijevim bekom koji je ikada igrao rukomet”.
Na proljeæe ove godine dijagnosticiran mu je karcinom pluæa, a u rujnu lijeènici nisu imali dobre prognoze jer su se metastaze proširile i na jetru, žuèovod i kosti.
Iztok je preminuo dva dana uoèi velike utakmice Zagreba i Barcelone s koje je cjelokupni prihod trebao iæi u svrhu Iztokova lijeèenja.
In memoriam: Smokin' Joe Frazier
Gonna Fly Now
Piše: Boris Dežuloviæ
Stariji su Fraziera gledali u noænim prijenosima uz promukli glas Dragana Nikitoviæa, i pamtit æe ga po dvije najveæe borbe naših života, kao velikog prvaka i prvog èovjeka koji je pobijedio Muhameda Alija. Mlaði æe ga pak vidjeti u svakoj reprizi kultnog Stalloneovog Rockyja, i pamtiti po bjesomuènom udaranju u goveðe polutke i onoj ikoniènoj sceni u kojoj Balboa, niz uzbudljive taktove Contijeve "Gonna Fly Now", u hladnu zoru juri pustim ulicama Philadelphije i trèeæi preskaèe stepenice do platoa gradskog Muzeja umjetnosti
Photo: Dragan KujundžiæBilo je kasnije i veæih borbi, promotori su im smišljali zgodne marketinške slogane, Rumble in The Jungle ili Thrilla in Manila, ali sve su bile samo nastavci – možda i bolji i skuplji i gledaniji, ali ipak samo nastavci - historijskog meèa u njujorškom Madison Square Gardenu, originalnog i za mnoge jedinog pravog Fight of The Century, Meèa stoljeæa.
Dvadeseti je vijek, doduše, veæ vidio dva "meèa stoljeæa" – prva je tako nazvana borba Jamesa Jeffriesa i Jacka Johnsona davne 1910., a druga ona mitska borba "crnog bombardera" Joea Louisa i njemaèke uzdanice Maxa Schmellinga 1938. - ali ni tada, niti ikad više nije se jedan meè išèekivao kao što se èekao 8. ožujka 1971. i konaèni obraèun dvije neporažene žive legende, 27-godišnjeg Joe Fraziera, apsolutnog svjetskog prvaka u superteškoj kategoriji sa dvadeset šest pobjeda u nizu, od èega dvadeset tri knock-outom, i 29-godišnjeg Muhameda Alija, neporaženog šampiona sa trideset jednom pobjedom u nizu, od èega dvadeset pet knock-outom.
Ali se upravo vratio u ring nakon višegodišnjeg izgnanstva. Pojas je uzeo 1964. kao Cassius Clay i najmlaði svjetski prvak do tada, pa se obratio na islam, uzeo ime Muhamed Ali i glasno odbio stati na branik domovine u dalekom Vijetnamu. "Nikad me nijedan Vijetkongovac nije nazvao crnèugom", objasnio je lajavi vojak Ali i 1967. na regrutaciji u Houstonu èetiri puta odbio istupiti na prozivci, nakon èega su mu oduzeli boksersku licencu i pojas prvaka svijeta, te priveli na sud kao dezertera. Tri godine kasnije Vrhovni sud države New York proglasio je suspenziju nezakonitom i Muhamed Ali je s dvije povratnièke pobjede, protiv Quarryja i Bonavene, najzad dobio priliku da vrati svoj ukradeni pojas.
U suprotnom kutu, u tom æe ga pojasu èekati Joseph William Frazier zvani Smokin' Joe, strašni udaraè iz Philadephije èiji je zaštitni znak bio ubojiti lijevi kroše. Taj jedinstveni kroše bio mu je uspomena na djetinjstvo u Beaufortu, u Južnoj Karolini, gdje je Billy Boy, kako su ga tada zvali, gledajuæi prijenose boksaèkih borbi odluèio postati Rocky Marciano, i od starog šatorskog krila i kukuruza napravio boksaèku vreæu. Nestrpljiv da postane Marciano, jednom je promašio vreæu i svom snagom udario lijevom šakom u zid, a kako siromašni roditelji nisu imali novca za lijeènike, Billy Boy svoju lijevu ruku više nikad neæe moæi ispružiti do kraja: ni za što više ta slomljena, savijena ljevica nije bila upotrebljiva.
Osim za najbolji lijevi kroše još od Sugar Ray Robinsona.
Taj su kroše prvi upoznali školski kabadahije u njegovom rodnom gradiæu, gdje su mu mlaði uèenici i djevojèice davali po pola sendvièa da ih nakon nastave prati kuæi. Amerika je pak prvi put za Frazierov lijevi kroše èula kad je 1964. kao zamjena otišao u Tokio, na nekakvo Olimpijsko prvenstvo, igre, tako nešto, i tamo osvojio zlatnu medalju.
U to je vrijeme veæ živio u Philadelphiji i radio u klaonici Cross Brothers, koristeæi za trening svaki trenutak i svaku priliku: parkovi, avenije i stepeništa Philadelphije bili su njegova gimnastièka dvorana. Onda je nakon Olimpijade morao operirati palac, ostao je bez posla u klaonici i Božiæ 1964. doèekao bez dolara za poklone djeci. Aktualni olimpijski pobjednik preživljavao je prodavajuæi ulaznice za bokserske meèeve. Bilo je vrijeme da prestane sanjati i zakoraèi u divlju džunglu profesionalnog boksa.
Ostalo je slavna povijest: od pobjede knock-outom nakon samo minutu i pol u svom prvom meèu protiv Woodyja Gossa, u sljedeæih je pet godina nanizao dvadeset èetiri pobjede, ukljuèujuæi i onu protiv Oscara Bonavene, iako ga je Argentinac u drugoj rundi dva puta slao na pod, i onu protiv Georgea Chuvala, hercegovaèkog diva iz Kanade koji je na nogama izdržao èetiri runde prije nego mu je trener zabranio petu: bolje od toga nije se moglo, jer ljubuškog Èuvala nitko nikad, ni Muhamed Ali ni George Foreman, nije oborio na pod.
Photo: thoughtsonboxing.files.wordpress.comSmokin' Joe je tako 1967. viðen kao izazivaè neporaženom šampionu Muhamedu Aliju, kad je The Champ zglajzao kao dezerter i otvorio mu put ka vrhu. Joe je uskoro dobio poziv WBA, koja je organizirala turnir osmorice najboljih da popuni upražnjeno prijestolje.
Joe Frazier, meðutim, tuðe neæe, a svoje ne da, i odbija sudjelovati u sramnom detroniziranju Alija. Umjesto toga, za poluilegalnu WBC-ovu titulu nokautirao je Bustera Mathisa – jedinog èovjeka koji ga je u životu pobijedio, u amerièkim kvalifikacijama za Olimpijadu u Tokiju – pa saèekao da Jimmy Ellis uzme WBA-ov turnir, da ga 1970. u èetvrtoj rundi dva puta pošalje na pod, prije nego Jimmyjev trener, legendarni Angelo Dundee, baci ruènik u ring - bila su to prva dva knock-downa u cijeloj Ellisovoj karijeri. Mali Billy Boy ostvario je svoj san, i preselio u snove svoje siromašne braæe. Bio je prvak svijeta.
Sve od tog trenutka, cijeli je svijet èekao njegovu borbu s Muhamedom Alijem, meè koji æe dati odgovor na pitanje je li pojas svjetskog prvaka prevelik za Smokin' Joea i tko je istinski šampion. Meè koji æe pokazati hoæe li Muhamed brdu ili brdo Muhamedu, i koji je, i prije nego je dogovoren, nazvan Fight of The Century. Tako æe zapoèeti najveæe rivalstvo u povijesti boksa.
Meè stoljeæa bit æe mnogo više od tuèe dvojice odraslih muškaraca. Antiratni pokret u Sjedinjenim Državama bio je na vrhuncu – demokrate, intelektualci i cijela crna Amerika èekali su povratak Muhameda Alija kao narodnog heroja - dok je s druge strane stajao "republikanac" Joe Frazier, koji nije krio svoja patriotska uvjerenja. Sve do tada dobri prijatelji, braæa, Ali i Frazier su odjednom postali smrtni dušmani: Ali je cijelu stvar okrenuo na "rat rasa", predstavljajuæi sebe kao prvaka Crnog svijeta, a Fraziera kao prvaka Bijelog, "èièa Tomu", poslušnog crnog slugu bijelog kapitala koji mu je podmuklo ukrao njegovu titulu.
Photo: oilbasedfashion.comSmokin' Joe je bio šokiran iznenadnim vulkanskim bijesom bivšeg prijatelja, podsjeæajuæi kako je odbio sudjelovati u WBA-ovom cirkusu i u Bijeloj kuæi osobno tražio od Nixona da se prvaku vrati licenca, pa èak i financijski pomagao Aliju dok se pod suspenzijom borio za pravo na borbu. Lajavi Ali se, meðutim, nije gasio: veèer uoèi borbe pojavio se pred Frazierovim hotelom i pozivao ga da izaðe van, pucajuæi iz pištolja.
Podigavši tako temperaturu do usijanja, Muhamed Ali je uspio u onome na što bi malo tko tada stavio novac: do dana odluke samo je jedan èovjek više želio i nestrpljivije èekao borbu od Alija i njegovih navijaèa: Joe Frazier. Ljuti je Smokin' Joe bio upravo kozmièki napaljen da dokaže kako je zaslužio titulu, sad veæ tako siguran u pobjedu da je u Statler Hilton Hotelu naruèio pobjednièki party s kompletnim orkestrom Dukea Ellingtona. "Fraizerov pobjednièki party?!", smijao se Ali. "To æe biti kao vjenèanje bez mlade!"
Novac – a radilo se o nevjerojatnih i do tada nezamislivih dva i pol milijuna dolara svakome – više nije bio važan. Ali je želio natrag svoj pojas prvaka, a Frazier svoju èast.
Bio je to poèetak jednog divnog neprijateljstva.
Nikada do tada nije se stoga neki bokserski dvoboj išèekivao kao što se èekao Meè stoljeæa. Tristo milijuna ljudi èekalo je pred televizorima sliku iz New Yorka, a u nekoliko amerièkih gradova, u kojima upravitelji lokalnih kino-dvorana nisu uspjeli organizirati javni televizijski prijenos, izbili su ulièni neredi.
Ulaznica za Madison Square Garden bila je najtraženiji komad papira u Sjedinjenim Državama, vrijedniji od izvoda iz matiène knjige vjenèanih s potpisom Johna Davisona Rockefellera: niti sam Frank Sinatra, direktor Amerike, sa svim svojim ugledom, slavom, novcem, politièkim i mafijaškim vezama, nije mogao doæi do karte, pa se u prvi red do ringa ugurao s kamerom, kao fotoreporter magazina Life. "Ja sam Frank Sinatra", rekao je Georgeu Kalinskom, kuænom fotografu Madisona, "i želim da mi u pet minuta objasnite sve što znate o fotografiranju." Ipak, prošao je bolje od Burta Lancastera, koji je bio – televizijski komentator.
Garden je te noæi bio Zemljin pol, u dvoranu se natiskalo pola Hollywooda, pola Kongresa i pola Billboardove top-liste, bili su tu i valjda svi preživjeli Kennedyji i posada upravo sletjelog Apolla 14, najavljivaè je predstavio legende Jacka Dempseya, Sugar Raya i Joea Louisa, a onda je konaèno, u deset i pol naveèer, sudac Arthur Mercante rašèistio gužvu u ringu i pozvao borce da se pozdrave. Prema njegovom svjedoèenju, Ali je procijedio prema Frazieru: "Znaš li da si u ringu s Bogom?" "Bože", odbrusio mu je Smokin' Joe, "veèeras si na krivom mjestu."
Onda je Mercante oznaèio poèetak Meèa stoljeæa. Pola svijeta je zaustavilo dah, a Madison je eksplodirao.
Poèelo je kako se i oèekivalo: Ali je plesao svoj laki ples, kao nekad, "letio poput leptira i ubadao poput ose", a Frazier se branio na konopcima i èekao. Od èetvrte runde korak Muhameda Alija postajao je sve teži, Frazier je poèeo vraæati, i uskoro je Smokin' Joe plesao po ringu, a umorni se Ali sve èešæe ljuljao na konopcima. Epska borba trajala je cijelih petnaest rundi. U èetrnaestoj se Ali vratio, izgledalo je da je zvono spasilo Fraziera, da bi potom, nakon dvadesetak sekundi u petnaestoj rundi, Frazier doèekao ono što je èekao: Alijev napad desnim aperkatom. Dijeliæ sekunde brži, sijevnuo je u njegovu nebranjenu glavu èuveni Smokin' Joeov lijevi kroše, i The Champ, prvak Crnog svijeta, bio je na tlu.
Photo: www.knowcancer.comAli je brzo skoèio na noge, no taj slavni knock-down samo je potvrdio ono što su veæ znali svi u dvorani i svi pred televizorima. U trenutku kad je zvono oznaèilo kraj Meèa stoljeæa, Joe Frazier je glasno opsovao Aliju u lice i podigao svoju krivu lijevu ruku u zrak. Suci nisu imali previše posla: bio je to prvi poraz u karijeri velikog Muhameda Alija, i najveæa pobjeda Frazierova života. Nitko mu više neæe moæi reæi da je nezasluženo sjeo na Alijev tron, nitko se više neæe zajebavati s Billy Boyem.
Bilo je kasnije i veæih meèeva, promotori su im smišljali zgodne marketinške slogane, ali svi su bili samo nastavci – možda i bolji i skuplji i gledaniji, ali ipak samo nastavci – te historijske borbe, jedinog pravog Fight of The Century.
Nakon meèa oba su borca završila u bolnici i na dugom oporavku. Nakon nekoliko dana proširila se vijest da je Joe Frazier preminuo od posljedica borbe. Amerika je bila zgromljena. Muhamed Ali teško je primio vijest o smrti Smokin' Joea, najavivši povlaèenje iz boksa. Šuæur njegovom Allahu, vijest se uskoro pokazala lažnom, i odmah je poèelo odbrojavanje do revanša.
Nastavak Meèa stoljeæa Frazier neæe doèekati s pojasom prvaka: izgubio ga je dvije godine kasnije, 1973. u Kingstonu na Jamajci, od pet godine mlaðeg Georgea Foremana. Kad je stoga sljedeæe godine konaèno na red došla borba Frazier-Ali, u istom ringu u Madison Square Gardenu, to više nije bio niti Meè godine - svakako ne one na kraju koje je pobjednika èekao meè sa svjetskim prvakom Foremanom.
Bila je to "samo" borba dvojice izazivaèa, "polufinale", ali nikad duže i nestrpljivije oèekivano polufinale. Uoèi borbe opet su pale teške rijeèi, sve je bilo kao nekad, u studiju ABC-a èak su se i gadno potukli usred emisije uživo. Ni borba nije bila mnogo ljepša, bio je to nervozan, grozan meè, poput plesa dvojice drvosjeèa na Opernballu u Beèu. Suci su presudili Alijevu pobjedu, velièanstveni je lajavac doèekao osvetu i lebdio Madisonom napuhan poput zepelina.
Deset mjeseci kasnije Muhamed Ali je onim glasovitim nokautom u osmoj rundi svrgnuo Foremana u mitskom afrièkom Rumble in The Jungle na stadionu u Kinshasi i po drugi put postao apsolutni svjetski prvak, upisavši se na zabat boksaèkog panteona. Joe Frazier za to je vrijeme svojim lijevim krošeom krèio put natrag, i preko starih znanaca, Jerryja Quarryja i Jimmyja Ellisa, konaèno 1975. izborio status izazivaèa i treæi nastavak.
Ovaj put, meðutim, neæe biti kao u prethodnom. Ovaj put bit æe to opet meè za titulu prvaka svijeta. I još više od samo-još-jednog-meèa-za-pojas: bit æe to, kako je zapisao èuveni sportski novinar Jerry Izenberg, "svjetsko prvenstvo njih dvojice". Da se u treæem i zauvijek odluèujuæem okršaju jednom zasvagda zapiše èija majka crnu vunu prede, a èija – što bi rekao Ali – bijelu.
Ovaj put bit æe to jedan od najveæih dogaðaja u sportskoj povijesti i najbolji meè u cjelokupnoj historiji boksa.
Photo: 1.bp.blogspot.comPromotori su ga reklamirali kao Thrilla in Manila, Triler u Manili. Zakazan je za prvi dan listopada 1975. u predgraðu glavnog grada Filipina, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Ferdinanda Marcosa, koji nije štedio pare da narodu, u nedostatku kruha, ponudi barem igara. Tri godine ranije Marcos je u državi proglasio vojnu diktaturu i izvanredno stanje, pa su se Filipini èinili jedinim prikladnim mjestom za takav meè.
Muhamed Ali je, pak, izvanredno stanje podigao na najviši stupanj. "Frazier je previše ružan da bude prvak", govorio je. "Ne zna govoriti, ne zna boksati, ne zna plesati i ne zna pisati pjesme!" Fraziera je za ovu priliku nazvao "ružnim gorilom", pa pred meè nabavio malenoga gumenu gorilu i na onim glasovitim konferencijama za novinare udarao ga šakom, ponavljajuæi: "It will be a killa... and a chilla... and a thrilla... when I get the gorilla... in Manila."
Sve je izgledalo kao èetiri godine ranije, kad je Ali na kraju u ring ušao previše samopouzdan da pobijedi, a Frazier previše ljut da izgubi. I opet je Ali na poèetku plesao, letio i ubadao, a Frazier èekao. I opet je oko polovice meèa Ali usporio, a Frazier kažnjavao njegove aperkate. Oko jedanaeste runde umorio se i Frazier, no nijedan se nije predavao. Ali je i dalje plesao, a Joe ubadao ljevicom. Ovaj put bilo je na život i smrt, na plus èetrdeset, najbliže paklu što su ikad bili. Nikad više svijet nije vidio takvu borbu.
Od desete runde Smokin' Joe je boksao s dvije biljarske kugle umjesto oèiju, jedva da je išta vidio, ali se i dalje borio. U trinaestoj, Ali mu je štitnik za zube izbio u publiku i rasjekao usta, a ovaj se i dalje borio. Na poèetku èetrnaeste potpuno mu je zatvorio desno oko: tek kasnije saznalo se da Frazier ni na lijevo oko, zbog mrene, nije vidio gotovo ništa, i da se tako cijelu èetrnaestu rundu branio praktièki slijep. I dalje se, meðutim, borio. Nitko nikad nije na nogama izdržao ono što je izdržao Joe Frazier u Manili.
Konaèno, prije nego što je zvono oznaèilo poèetak posljednje runde, Frazierov trener Eddie Futch bacio je ruènik u ring. Joe je oèajnièki htio nastaviti, ali Eddie mu to nije smio dopustiti. Ni Ali nije bio u mnogo boljem stanju: ostalo je zabilježeno kako je, u trenutku kad je sudac proglasio Muhameda Alija pobjednikom, Frazier bio na nogama, a Ali se iscrpljen srušio na pod.
The Champ je obranio titulu, ali ovoga puta nije zabavljao navijaèe vrijeðanjem "èièa Tome". Odao je javno poštovanje svom smrtnom neprijatelju, priznavši da ga nitko nikad nije tako istukao, i da nikad nije bio bliže smrti nego te vrele, vlažne filipinske veèeri. "Joe je najveæi borac svih vremena. Poslije mene", rekao je Ali nakon epskog Trilera u Manili, pa Frazieru preko njegova sina Marvisa poruèio kako mu je žao zbog svega što je govorio proteklih godina. Smokin' Joe ispriku, naravno, nije prihvatio.
Sljedeæe godine Frazier æe pokušati još jednom, protiv Foremana, i izgubiti tehnièkim knock-outom u petoj rundi. Pet godina kasnije., 3. prosinca 1981., vratio se u ring posljednji put, i u bizarnom, tužnom meèu u Chicagu izvukao neriješeno protiv Floyda Cummingsa zvanog Jumbo, osuðenog ubojice koji je u profesionalni boks stigao ravno iz zatvora, i koji æe se tamo na kraju i vratiti, na doživotnu robiju, zbog oružane pljaèke prije desetak godina.
Sad je zaista bilo gotovo. Veliki Smokin' Joe Frazier objavio je kraj.
Photo: sportsblog.projo.comNjegov je pak arhirival 1978. od Leona Spinksa i treæi put vratio pojas, i službeno postao The Greatest, najveæi bokser svih vremena. Velièanstveni lajavac konaèno æe se oprostiti od ringa tri godine kasnije u Nassauu na Bahamima, samo osam dana nakon Frazierove posljednje borbe, u barem jednako tužnom meèu, patetièno nazvanom Drama in the Bahamas, porazom u deset rundi protiv Trevora Berbicka – do danas poznatog samo kao èovjek-koji-se-posljednji-tukao-s-Muhamedom-Alijem.
Onoga dana kad su Smokin' Joea protiv Jumba èekale posljednje runde, Ali ga je nazvao telefonom iz kampa na Bahamima, gdje se pripremao za svoj oproštaj s Berbickom, i poželio mu sreæu. "Mi smo sada stari ljudi", poruèio mu je Ali, "i moramo pokazati svijetu da još uvijek možemo."
"Ne zovi me starcem", kratko mu je odgovorio Frazier.
Tako su prije trideset godina, u osam dana prosinca 1981., dva najveæa suparnika u povijesti boksa zajedno zauvijek napustila arenu. Otamo, od ringa, vodila su dva puta. Muhamed Ali, The Greatest, otišao je crvenim tepihom, kanoniziran kao najveæi svega, svaèega i svih vremena, bogat, slavljen i obožavan. Jo Frazier je otišao na drugu stranu.
Nakon završetka profesionalne karijere vratio se u Philadelphiju i posvetio treniranju vlastite djece: sin Marvis imao je pristojnu karijeru, borio se s Larryjem Holmesom i Mikeom Tysonom, ali mnogo veæu pažnju javnosti izazvat æe 2001. godine svojevrsni èetvrti nastavak Meèa stoljeæa - "Ali-Frazier IV", kako su ga nazvali promotori – boksaèki dvoboj Joeove kæerke Jacqueline Frazier-Lyde zvane Sister Smoke i Alijeve kæerke Laile Amarije, obje do tada, baš kao onomad njihovi oèevi, bez poraza u profesionalnoj karijeri. Pobijedit æe, jasno, prezime Ali.
Smokin' Joe je do tada veæ proæerdao sav novac koji je zaradio, upao u sumnjive poslove s nekretninama, bankrotirao, razveo se od žene i završio kao ogorèeni starac u maloj sobici na katu iznad svoje boksaèke dvorane u Philadelphiji. Pomirio se s vlastitim životom, ali ne i s Cassiusom Clayom, kako je Alija zvao cijeli život: èak i u indeksu imena u njegovoj autobiografiji Muhamed Ali je naveden s opaskom "vidi: Cassius Clay". Parkinsonovu bolest, koja je zauvijek ušutkala legendarnog brbljavca, Frazier je vidio kao karmièku kaznu. Davni, neugasli gnjev nije ga napuštao ni onda kad je potresena Amerika bez daha pratila kako teško bolesni Ali u Atlanti 1996. drhtavom rukom pali olimpijski plamen. "Najradije bih ga bacio u onu vatru", rekao je televizijskom reporteru.
Prije dvije godine, meðutim, bolest je sustigla i Smokin' Joea. Nakon što mu je dijagnisticiran dijabetes, prodao je i svoju malu boksersku dvoranu, pa naèet i umoran, sluteæi kraj, konaèno priznao kako u njemu nema više gorèine, ni bijesa za Muhameda Alija. "Pustite èovjeka da vrati svoj život. Kroz dovoljno ratova smo prošli." Prošlog ljeta, na memorijalu kojim je u Madisonu obilježena èetrdeseta godišnjica Meèa stoljeæa, gledao je nijemog brbljavca kako teškom mukom navlaèi grè smješka, pa rekao: "Da imam posljednju koru kruha, dao bih je njemu."
Onda se prije koji tjedan iznenada proširila vijest da Joe Frazier umire od raka jetre. Vijest ovaj put nije bila lažna.
PHOTO:StockU ponedjeljak, 7. studenog, u 67. godini života umro je olimpijski pobjednik i svjetski prvak Joseph William Frazier, mali Billy Boy iz Južne Caroline, strašni Smokin' Joe, najrazorniji lijevi kroše od Sugar Raya. "Svijet je izgubio velikog šampiona", poruèio je iz svog tihog svijeta njegov najbolji neprijatelj Muhamed Ali.
Stariji su Fraziera gledali u noænim prijenosima uz promukli glas Dragana Nikitoviæa, i pamtit æe ga po dvije najveæe borbe naših života, kao velikog prvaka i prvog èovjeka koji je pobijedio Muhameda Alija. Mlaði æe ga pak vidjeti u svakoj reprizi kultnog Stalloneovog Rockyja, i pamtiti po bjesomuènom udaranju u goveðe polutke i onoj ikoniènoj sceni u kojoj Balboa, niz uzbudljive taktove Contijeve "Gonna Fly Now", u hladnu zoru juri pustim ulicama Philadelphije i trèeæi preskaèe stepenice do platoa gradskog Muzeja umjetnosti.
Da, to je Joe Frazier: dok je Stallone pripremao film, Smokin' Joe mu je isprièao kako je u bokserskoj mladosti u Philadelphiji zaraðivao kruh u klaonici Cross Brothers, pa trenirao koristeæi juneæe polutke kao boksaèke vreæe, i svakog jutra trèao uz monumentalno stepenište Muzeja.
Gore, na vrhu, na najvišoj stepenici, bio bi svjetski prvak, i mogao dolje vidjeti cijeli svoj svijet. U dnu Franklinova šetališta, tamo iza rijeke Delaware, mlado bi atlantsko sunce oplavilo nebo, a pospana se prljava Philadelphija budila iz sna. "Getting strong now, won't be long now", pjevala bi treæa smjena, polivaèi ulica, kamiondžije, kurve, pijanci, beskuænici i proleteri iz prvih jutarnjih vlakova.
Re: Sportske vijesti
za tu novost.
