Tri hiljade ljudi plakalo s Hatidžom Mehmedović



Povodom 60. godišnjice donošenja Konvencije Ujedinjenih naroda o sprečavanju i kažnjavanju genocida, jučer je u u Berlinu, u organizaciji Društva za ugrožene narode, održan komemorativni skup kojem su prisustvovali brojni predstavnici žrtava iz cijelog svijeta koje su preživjele genocid.

Emotivan nastup

U Berliner domu, pred tri hiljade učesnika iz Ruande, Iraka, Čečenije, Bijafre, Gvatemale, predstavnika Dokumentacionog centra "Simon Vizental" iz Pariza, Jevrejske zajednice Njemačke, u ime žrtava Srebrenice govorila je Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja "Srebreničke majke".

U emotivnom nastupu koji je kod prisutnih izazvao suze, govorila je o genocidu počinjenom nad civilima Srebrenice, ali i agoniji kroz koju prolaze majke u traženju posmrtnih ostataka svoje djece, muževa, braće.

Upozoravajući da se, uprkos postojanju Konvencije, na pragu 21. stoljeća u Srebrenici desio genocid, Mehmedović je poručila:

- Jedini cilj nas majki je da pronađemo kosti svoje djece i dostojanstveno ih sahranimo, kako bismo im vratile pravo na dostojanstvenu smrt, ako im je već neko oduzeo pravo na život. Možete li zamisliti kakav je život majke koja živi za dan kada će joj neko reći: vaš sin je identificiran, možete ga sahraniti...

Identifikacija sinova

Kazala je da je ona jedna od majki kojoj su prošle godine identificirali sina, ali da ga još nije ukopala jer ne zna koje ime da mu stavi na nišan.

- Nema nijednog traga u identifikaciji koji bi mi kazao je li to moj mlađi ili stariji sin, a oba su ubijena u julu 1995. godine. Strašno je živjeti u svijetu smrti na koji su osuđene srebreničke majke. Zato vas molim, dignite glas kako nijedna majka na svijetu više ne bi doživjela sudbinu Srebrenice - zavapila je Mehmedović.

Tilman Cilh (Zulch), predsjednik Društva za ugrožene narode iz Getingena, govoreći o genocidu u svijetu, posebno poglavlje posvetio je srebreničkom i drugim zločinima počinjenim u BiH. Ujedno je osudio i prekjučerašnje spaljivanje džamije u Fazlagića Kuli kod Gacka.

Divjaku Nagrada za ljudska prava

Povodom obilježavanja 40 godina Društva za ugrožene narode, predsjedniku organizacije "Obrazovanje gradi BiH" generalu Jovanu Divjaku jučer je u Berlinu uručena Nagrada za ljudska prava. Ona se dodjeljuje osobama koje su dale nemjerljiv doprinos suživotu, toleranciji i razumijevanju među ljudima.


Autor: A. HADŽIĆ (AVAZ)

11.12.2008.

Tuzla / Srebrenica

Održan još jedan mirni protest žena Srebrenice

Uz podršku učenika Medicinske i Ekonomske škole iz Tuzle, žene Srebrenice su i danas, kao i svakog jedanaestog u mjesecu, održale svoje mirne proteste. Osnovna poruka današnjeg okupljanja je traženje istine i pravde, kao i izražavanje ogorčenja što ljudi za koje se pouzdano zna da su činili zločine u ljeto 1995. godine danas u Srebrenici slobodno šetaju i žive, niko nije niti uhapšen niti je podignuta i jedna optužnica.



U korist sumnji u mogućnost suživota u podrinjskim mjestima ide u prilog i činjenica na koju je danas ukazala i Hajra Čatić. Naime, Hajra je upozorila da postoji više internet portala koji otvoreno pozivaju na nove sukobe i širenje mržnje prema Bošnjacima. Jedan od takvih se zove „Nož, žica, Srebrenica“ čiji sudionici pišu na način da se ljudi plaše i brinu. Hajra Čatić smatra da o takvim sajtovima treba voditi računa i pita da li uopšte i treba dozvoliti takve stvari po net-u.



Novost vezana za Srebreničane je i to da je uz pomoć italijanske Amike formirana Fondacija za stipendiranje mladih osoba koje potiču sa ovih područja. Za sada će Fondacija stipendirati tri studenta žurnalistike i jednog književnosti. Promocija Fondacije je održana u subotu.

Kamenica

Bajram u Dolini masovnih grobnica

U rano proljeće 1999. godine Hašim Rizvić vratio se kući u Kamenicu. Nekada selo sa oko dvije hiljade stanovnika, dvadesetak kilometara od Zvornika, spaljeno je 1993. godine, kada su se Hašimovi suseljani, pod naletom srpske vojske, povukli prvo u Cersku, a zatim dalje ka Srebrenici. Dočekale su ih porušene kuće obrasle u šiblje, zapuštene njive... Hašim je, nakon što je raščistio zgarište na kojem je nekada stajala njegova kuća, odlučio očistiti i septičku jamu.



“Počeo sam kopati i na pola metra dubine našao sam pantalone. Mislio sam da je smeće i nastavio kopati dalje. Udario sam lopatom nekoliko puta i našao kost. Vidio sam da je noga. Izvadio sam je, a onda našao još jednu kost, pa još jednu... Stao sam jer sam znao o čemu se radi”, priča nam Hašim.

Dok je kopao, naišla je patrola IFOR-a. Zaustavio ih je i pokušao im objasniti na šta je naišao. Mislili su da im Hašim pokazuje kako je našao mine. “Kakve mine, Bog vas stvorio, ljude sam našao, rekao sam im.”

Sat kasnije, stigla je patrola međunarodne policije. Izvršili su uviđaj i kazali Hašimu da ništa ne dira. Tačno godinu dana poslije, iz prve masovne grobnice u Kamenici ekshumirana su 84 tijela. Tijela onih koji nisu preživjeli proboj iz Srebrenice u ljeto 1995. godine.

“BABO, VIDIO SAM LOBANJU”

Devet godina nakon što je Hašim u svojoj avliji pronašao prvu od do sada dvanaest otvorenih masovnih grobnica, u Kamenici više ne uspijevaju maline niti raste trava. Doslovce sve livade pored puta koji petnaestak kilometara vijuga kroz selo mjesta su na kojima su otkrivene ili se sumnja da se na njima nalaze masovne grobnice.

“Niko od nas nije znao da su ubijeni iz Srebrenice ovdje zakopani”, priča Omer Hrnjić, jedan od prvih povratnika u Kamenicu. “Eto, recimo, livada na Jazu, gdje je otvorena do sada najveća masovna grobnica u Bosni. Tu je nađeno 1153 tijela. Nekoliko sedmica prije nego što je otvorena, čovjek čija je to zemlja je iskrčio livadu, jer je bila sva zarasla i posijao travu. Ali trava nije htjela rasti, bila je sva žuta. Poslije su nam pričali da na mjestima gdje su tijela trava i ne može narasti.”

Ove sedmice u Kamenici je zatvorena dvanaesta po redu grobnica iz koje je, kako nam je kazala Danica Arapović-Kovačević, tužiteljica Tuzlanskog kantona, ekshumirano trideset kompletnih i 851 nekompletno tijelo. Sve su to, dodaje, žrtve iz Srebrenice, čija su tijela ovdje dovezena iz grobnica u Pilici i Branjevu.

“Radili smo u iznimno teškim uslovima, tijela su bagerima vađena iz primarne grobnice i prevožena ovdje. Dijelovi tijela su raskomadani i zaista je zahtjevan zadatak pronaći sve što se nalazilo u grobnici.”

Baš kao da tegobe povratničkog života, bez struje, hrane i novca, nisu bile dovoljne, pred razrušenim kućama seljani Kamenice, koseći travu, čisteći bunare ili izvodeći ovce na ispašu nalazili su dijelove ljudskih tijela, kosti, lobanje... Neki od njih, poput Galiba Hrbata, pred čijom je kućom, nekoliko metara od ulaznih vrata, pronađena grobnica sa 200 tijela, nikada se više nisu vratili u Kamenicu. Jednostavno, Galib nije mogao s porodicom živjeti tu, gazeći svakodnevno preko dvorišta ispod kojeg su bili dijelovi tijela Srebreničana, ali i njegovih komšija.

“I ja sam vidio lobanju. I ruku”, viče trogodišnji Muhamed Hrnjić, najmlađi stanovnik Kamenice, dok nas njegov otac Omer vodi do dvorišta komšijske kuće Hrbata. Ispred je skromna, betonska tabla sa datumom i brojkama. Desetak takvih razbacano je po selu, na mjestima na kojima su do sada zatrpane grobnice.

“To je najmanje što smo mi seljani mogli napraviti, skupili smo sami novac i radili da označimo ta mjesta”, priča Omer, dodajući kako su u selu ljudi pomalo oguglali na forenzičare poput Kanađanke Laure ili Tuzlanke Esme, koje ovih dana dovršavaju iskop dvanaeste grobnice u Kamenici.

“Ispočetka niko od njih nije ni mogao raditi kako treba, skupljali su se svi u selu da vide šta su nalazili”, priča Omer. “S vremenom, ljudi su polako prestali biti znatiželjni, navikli su se da žive s time, navikli da su im kosti ljudi pred kućnim pragom.”

KOMŠIJE ZNAJU, ALI ŠUTE

Na ulazu u Kamenicu, jedva kilometar od ceste koja vodi ka Zvorniku, nalazi se srpsko selo sa dvadesetak kuća. Povratnici u Kamenicu ovuda svakodnevno prolaze, trguju ili odlaze u servis kod lokalnog mehaničara. O grobnicama, osam godina nakon povratka, nikada nisu pričali sa svojim komšijama, iako su svjesni da oni znaju sve o tome kako su tijela zakopavana u njihovim avlijama.

“Niko od nas neće zaboraviti šta se desilo u ratu, ali se živjeti mora. Radimo, sarađujemo, živimo jedni pored drugih i nikada, kako smo se vratili, nismo imali problema”, kažu nam u selu.

Ipak, da Kamenica ostane upamćena i onda kada budu otkrivene sve grobnice iz ovog sela, mještani su odlučili inicirati promjenu imena mjesta.

“Želimo da se Kamenica zvanično nazove Dolinom smrti ili Dolinom grobnica”, kaže nam Rahman Nukić, predsjednik mjesne zajednice. Rahman je u jednoj od grobnica u Kamenici pronašao tijelo svog brata, jednog od četvorice koliko ih je izgubio u ratu. No, iako je ratni komandant, nosilac Zlatnog ljiljana i jedan od rijetkih koji ima vlastiti posao, nije želio napustiti svoje mjesto i preseliti u Sarajevo. Sa komšijama svakodnevno pokušava obezbijediti donacije za popravku kuća, dovesti ljekara u ambulantu koju su sami popravili ili platiti autobus za šezdesetak djece koja idu u školu u Drinjaču ili Zvornik.

“Ovdje je teško opstati, mi nemamo problema kada je u pitanju bezbjednost, ali sve što pokušamo napraviti, stalno se opstruira. Ljudi se ovdje teško odlučuju na povratak, od 2000 prijeratnih stanovnika, danas ih u Kamenici živi jedva 300 ili 400. Okupimo se uglavnom kada je prvomajski teferič. Posla nema, čak i kada nešto pokušamo sami napraviti. Ja sam pokrenuo firmu, zaposlio dvadesetak momaka iz sela, ali sam je morao privremeno ugasiti”, priča Nukić.

Ostali preživljavaju od onoga što im pošalju rođaci, čuvajući ovce ili sadeći krastavce u ljetnim mjesecima. Maline, po kojima je ovaj kraj bio poznat, više ne rastu a Kameničani tvrde da i neće zriti sve dok se ne zatvori posljednja grobnica u njihovom selu. Baš kao što to čeka i Hašim Rizvić. Nakon što je pronašao prvu grobnicu 1999. godine, čeka da Esma, Laura i Murat Hurtić opet dođu do njegove kuće, do livade koja dijeli njegovu i kuću njegovog brata.

“Bila je ravna k´o tepsija kada smo otišli iz Kamenice. Nakon što smo se vratili, očistili smo je i pokosili. Tada sam vidio da je tu nešto kopano. Nailazili smo na boce od vode, piva, a znam da toga nikada nije bilo u našem dvorištu. Zvao sam Murata Hurtića, on je došao jedan dan sa sondom, pregledao livadu i rekao da tu nešto ima. Sada čekamo proljeće da se kopa pored kuće, da se i ta tijela izvade i ljudi konačno smire”, kaže nam Hašim.

Proljeće i početak radova na još sedam grobnica, koliko se vjeruje da ih i dalje krije pitoma Kamenica, dolina smrti zasijana kostima Srebreničana.

Murat Hurtić, šef ekspernog tima
Do sada smo našli tijela četiri hiljade ubijenih

Potraga za tijelima nestalih iz srebreničkog egzodusa na području Kamenice biće nastavljena i naredne godine, kazao nam je Murat Hurtić, šef tuzlanskog tima Instituta za traženje nestalih. Iako još uvijek, zbog obima posla na ovom lokalitetu, nema konačne brojke ekshumiranih tijela, Hurtić kaže kako se radi o oko četiri hiljade osoba ubijenih nakon pada Srebrenice u ljeto 1995. godine.

“Primarne grobnice u kojima su ovi ljudi zakopavani nastale su u ljeto 1995. godine, nekoliko dana po padu Srebrenice. U Kamenicu su prebacivani od septembra do novembra iste godine, a radi se uglavnom o ubijenima iz Pilice i Branjeva”, tvrdi Hurtić, dodajući kako su prva saznanja o postojanju masovnih grobnica u Kamenici on i njegovi suradnici dobili još 1997. godine.

Ne želi govoriti o tome na koji način on i njegovi suradnici dolaze do informacija o lokacijama grobnica, kaže kako se uglavnom oslanjaju na ono što im jave povratnici, a velika, ogromna pomoć su bile i špijunske fotografije iz zraka, na kojima se jasno mogu razaznati bageri i kamioni kojima su dovožena i zatrpavana tijela likvidiranih.

Rahman Nukić pojašnjava kako se znaju imena ljudi koji su radili na bagerima kojima su kopane grobnice, ali i imena vozača iz Zvornika koji su vozili kamione i autobuse sa tijelima pogubljenih.

“Sve se zna, i koji su bageri u pitanju i koji su registarski brojevi vozila. No, nije na nama da sudimo, nadamo se da će naši sudovi procesuirati sve one koji su u ovome učestvovali, jer se ovo nikada ne smije zaboraviti”, kaže Nukić.

Treba kazati i kako je tijelo brata Kasima, ubijenog 1993. godine, dok je kao zarobljenik kopao rovove srpske vojske oko Sarajeva, prvo tijelo koje je ekshumirao Murat Hurtić.

“Ovo jeste težak, neopisivo težak posao, ali ga ja moram raditi sve dok se ne pronađe i posljednje tijelo ubijenih. Meni je Bog to dao u zadatak i ja ću dati sve od sebe da taj zadatak i obavim.”


Napisao: Nedim Hasić

Foto: Mario Iličić

11.01.2009.

Tuzla

Održani mirni protesti ˝Žena Srebrenice˝

Ne dozvolite da se dogodi nova Srebrenica

Današnji mirni protest "Žena Srebrenice" predstavnice Udruženja iskoristile su da skrenu pažnju javnosti na svoje nestale ali i na stradanje civila u pojasu Gaze. Sve što se sada dešava civilima u okuženju Podrinjcima je asocijacija na golgotu koju su i sami prošli. Uz izvezene jastučnice sa imenima članova porodice danas su nosili slike stradalih u Gazi kao i transparente sa porukama osude ubijanja u Gazi. Smatraju da ono što se dešava u pojasu Gaze treba nazvati pravim imenom, a to je genocid. Na današnjem skupu je bio i načelnik Opštine Srebrenica koji je također izrazio svoje nezadovoljstvo sporošću u traženju nestalih Srebreničana kao i na sličnost događanja u Srebrenici 1995. godine i 2009. u Gazi.



Žene kažu da su na današnje mirne proteste, na kojima su pokušale da skrenu pažnju javnosti na svoje i probleme ljudi u Palestini, pozvale da dođu sve istomišljenike smatrajući da se treba vršiti pritisak na sve koji mogu nešto učiniti. Što zbog hladnoće, a više zbog neobavještenosti građana, osim predstavnika Udruženja skupu je prisustvovalo svega nekoliko učenika iz Tuzle.

18.01.2009

Nikakva rezolucija ne može vratiti moju djecu

Od 11. jula 1995. godine svaki dan u životu Habibe Mašić iz Voljevice kod Bratunca je isti. Budi se i liježe s mislima o svojim sinovima Sademu i Sadmiru i mužu Sadiji. Sva trojica ubijena su tog krvavog jula u pokušaju da iz Srebrenice uteknu Mladićevim krvnicima i domognu se slobodne teritorije. Sadmir je imao tek 18, a Sadem 19 godina. Habiba je prošle godine muža ukopala u Memorijalnom centru Potočari.

Habiba Mašić sa slikama svojih najmilijih: Svaki dan isti


- Tijelo mu je u dijelovima pronađeno u pet različitih sekundarnih masovnih grobnica! Javili su mi skoro da su našli i dio tijela jednog od mojih sinova. Još ne znaju kojeg - priča nam nesretna srebrenička majka.

Pokazuje njihove slike. Sadijinu je otrgnula s lične karte i uspjela sačuvati, a Sademovu i Sadmirovu dobila od rodbine kada je stigla u Tuzlu.

- Njih nema, a sve što je ostalo su ove slike, tuga i sjećanje. Pratila sam to što se događalo u Evropskom parlamentu i donošenje te rezolucije da 11. juli bude Dan sjećanja u cijeloj Evropi. Zadovoljna sam da su konačno shvatili šta se dogodilo u Srebrenici. To je prvi put da je i ta Evropa učinila nešto dobro. Eh, da su takve rezolucije donošene 1995. godine, Srebrenica se ne bi ni dogodila - govori Habiba.

Svjesna je, kaže, da joj nikakva rezolucija, nikakav papir, ničije priznanje ne može vratiti djecu i muža. Ali, dodaje, to treba da bude pouka i poruka za budućnost, da se izbjegnu druge Srebrenice.

- Ako se na ovome završi, ni taj papir, ni dan žalosti ništa neće značiti. Sve dok Mladić i Karadžić ne budu osuđeni, porodice neće biti zadovoljne. Ne samo oni, nego i svi zločinci koje moramo svakodnevno gledati po Bratuncu i Srebrenici. Zločinaca još ima i u institucijama RS. Zašto ja moram obarati glavu pred podrugljivim osmijesima zločincima koji su pobili moju djecu - pita se Habiba.

Gaza je druga Srebrenica

- Žalosno je da zlo nije prestalo, da se svijet nije opametio. Eto šta se događa u Gazi. Zar se mora pobiti toliko ljudi da bi neko reagirao? Zar ne može Amerika zaustaviti taj Izreal, zar ne može Evropa sada donijeti tu neku rezoluciju o Gazi? Ako budu kao za Srebrenicu čekali 13 godina, šta će onda vrijediti te njihove rezolucije - kaže Habiba.

(AVAZ)

11.02.1009

Tuzla

U znak sjećanja na 11. juli 1995. godine u Tuzli su održani mirni protest članica udruženja “Žene Srebrenice”

U znak sjećanja na srebrenički 11. juli 1995. godine, u Tuzli su održan mirni protest članica udruženja “Žene Srebrenice”. Više od trinaest godina je prošlo od tragedije koja se desila u Srebrenici kada je nakon troipogodišnje zločinačke opsade masakrirano više od 10.000 ljudi.



˝Zločinci su još na slobodi, no svi trebaju znati da porodice čiji su članovi nestali neće nikada zaboraviti niti oprostiti˝ , kazala je predsjednica udruženja ˝Žene Srebrenice ˝ Hajra Ćatić. Uz poruku “Istina nama - kazna zločincima”, u današnjem mirnom protestu, članicama udruženja “Žene Srebrenice” pridružile su se “Žene u crnom” iz Beograda.

Prema riječima koordinatorice udruženja ˝Žene u crnom˝ Staše Zajović nevladine organizacije u Srbiji su pokrenule incijativu da se u srbijanskom parlamentu 11. juli proglasi danom žalosti u Srbiji. ˝Ovo je početak naše kampanje i nastavak onog što kontinuirano radimo. Mi želimo da primoramo institucije u Srbiji da ispune svoje obaveze prema žrtvama genocida počinjenog u naše ime, jer bi time država Srbija priznala organizovani zločin koji je počinila u sudejstvu sa snagama Republike Srpske˝, rekla je koordinatorica udruženja ˝Žene u crnom˝ iz Beograda Staša Zajović.



Svakog jedanaestog u mjesecu ˝Žene u crnom˝ će u Beogradu održavati komemorativne skupove solidarnosti i suosjećanja, a u saradnji sa srodnim organizacijama, Fondom za humanitarno pravo , organizovat će i javne akcije ˝građanske neposlušnosti˝ i nenasilnog pritiska na organe Srbije.

Održan mirni protest majki Srebrenice

Podsjećajući na činjenicu da i četrnaest godina nakon genocida u Srebrenici zločinci odgovorni za ubistvo oko 8.500 osoba, nisu kažnjeni, žene Srebrenice su ponovo izašle na ulice Tuzle.



Mirnim protestima, javnosti su poručile: "Istina nama kazna zločincima".

Podršku ženama Srebrenice, koje godinama neumorno tragaju za istinom i pravdom, danas su pružili brojni građani, među kojima učenici Behrambegove medrese i Građevinsko-geodetske škole iz Tuzle.

Istovremeno, u Beogradu su se okupile nevladine organizacije predvođene Udruženjem "Žene u crnom".

One žele privoljeti Narodnu skupštinu Republike Srbije da donese odluku o obilježavanju 11. jula, Dana sjećanja na genocid u Srebrenici.

Obilježena 16. godišnjica stradanja podrinjskih Bošnjaka

Polaganjem cvijeća i učenjem El-fatihe na igralištu ispred Osnovne škole u Srebrenici danas je obilježena 16. godišnjica masovnog stradanja Bošnjaka Podrinja.

Na mjestu gdje su 12. aprila 1993. godine usljed granatiranja poginula 74 Bošnjaka a više od stotinu ranjeno, cvijeće su položili članovi porodica poginulih, predstavnici Općine, demobilisanih boraca i udruženja koja okupljaju majke Srebrenice.

Prema programu u srebreničkom kulturnom centru priređena je javna tribina pod nazivom "Zločin nad Bošnjacima prije genocida u julu 1995. godine". Govorili su Osman Suljić, načelnik Općine Srebrenica, Zulfo Salihović, potpredsjednik Skupštine Općine Srebrenica, prof. dr. Smail Čekić, Fadila Memišević i Hatidža Mehmedović.

Današnji skup protekao je uz pojačano prisustvo pripadnika policije RS-a i nije bilo incidenata.

(FENA)

Srebrenica 93 - U Srebrenici na kraju Svijeta

Sve Djeneralove poruke (na snimku se vide izbjeglice i ranjeni civili koji su nasli spas u Tuzli)