citat:

---

Shiva wrote:
Sokole predivne su ti price samo nastavi.

---

Husein kao Jehovin svjedok

U Huseinovom životu mnogo toga je ličilo dobro izrežiranoj komediji. Za datum rođenja nije znao ali godina je bila ista kada je Musolini došao na vlast u Italiji, mjesto, tiho rudarsko seoce kraj Tuzle, gdje ljudi znaju šta je biti pod zemljom njemački upad u Poljsku obilježio je njegov polazak u mejtef i školu, a prestanak školovanja kada je Tito rekao NE Staljinu. Pratio ga je glas nemirnog dijeteta i kasnije velikog zavodnika. Gdje je Husein dolazio momci su dobro pazili na svoje cure, jer se teško moglo odoliti Huseinovim plavim očima i britkiom jeziku koji je razoružavao sve djevojačke odbrambene snage. Oženio se mlad, dobio sina i preko noći nestao, ostavljajući mladu sa dijetetom u porodičnoj kući sa ostarjelim roditeljima. Mlada je čekala skoro dvije godine i kada se Husein nije vratio otišla nazad svojima. U međuvremenu Husein je lutao od grada do grada, radio građevinske poslove, bekrijo, dok se nakon deset godina takvog života nije zamorio pa oženio petnaest godina mlađu Zumru, napravio lijepu porodičnu kuću, i primirio se dobro po rođenju trećeg dijeteta. život mu se sveo na rad čitave sedmice u novoj građevinskoj firmi a preko nedelje privatno, tako da je obezbjedio familiji i sebi pristojan život. Pred samu agresiju na Bosnu, Husein se penzionisao. I to je prokomentarisao na njemu poznat način: “ Moj radni vijek je trajao izgleda kao ova socijalistička Jugoslavija”. Počeli su srpski mitinzi, mobilisanje, pa rat u Sloveniji, i u Hrvatskoj, kada Husein iznenadno odlučuje da sa familijom izbjegne put Njemačke. Noć poslije prelaska Save kod Šamca, srušiše i zadnji most koji je povezivao Bosnu i Hrvatsku. U Bosni nastupi najveća tragedija u istoriji ove zemlje a Husein posta muhadžir u jednom selu kod Hanovera. Poslije 6 mjeseci Huseina i Zumru napustiše djeca, odoše za Ameriku, dok njih dvoje preuze stariji njemački bračni par u svoju kuću. Sve u svemu nije bilo loše, međutim Husein i Zumra su počeli da gube na kilaži jer su domaćini samo dvaput dnevno jeli a i to u manjim porcijama. Trpio je to Husein neko vrijeme dok ga glad nije natjerala da kradom ide u trgovinu i kupuje sebi i Zumri malo jače obroke. Poslije skoro pola godine, nestade i ušteđevine a Njemačka se napuni stotinama hiljada muhadžira iz Bosne. Odjednom pođoše Huseina i Zumru obilaziti neke dvije žene sa mahramama na glavama, donoseći im tanke knjižice napučene slikama nasmijanih i sretnih vjernika ispod bremenitih voćnjaka i žutih žitnih polja. Huseina i nisu baš interesovale te slikovnice nego pune kese namirnica koji su one donosili sa sobom te redovne večere koje su se održavale u jednoj dugačkoj kući, zatamnjenih prozora, uvijek subotom naveče. Prošlo je tako i pet mjeseci kada su te žene počele da pričaju kako ih je nova vjera spasila od svake nesreće i tuge, te kako su postale veoma sretne od kako su postale Jehovini svjedoci. Tada su im prvi put rekli da bi Husein i Zumra trebali razmisliti o prelasku na novu vjeru. Husein je i to prokomentarisao na svoj karakterističan način: “Pogledajte mene, ja sam se rodio kao musliman, dali mi ime Husein, ko Sadamu i opet kao takav nisam dobar jer se ne molim svom Bogu, a možete tek misliti kako bi bio loš Jehovin svjedok. A i ne ide, brate, Husein, pa svjedok, ne ne ide. Ne volim ti ja bolan nikom svjedočit ”. Dvije žene su to primile mirno i otišle. Poslije sedam dana se jedna od njih navrati sa pozivnicom za veliku svečanost u sljedeću subotu. Dođe i subota predveče. Obukoše se Husein i Zumra najfinije šo su mogli, spremajući se za još jednu obilnu trpezu. Dođoše pred onu kuću i vidješe kako je sve okićeno već od ulaza, dok su u vrhu dvorane postavljeni počasni stolovi. Skoro neprimjetno ih domaćini dovedoše do pročelja gdje su sjedili još pet parova iz Bosne, uglavnom mješovitih bračnih partnera. Pođe ceremonija. Zatvoriše se vrata i prozori. Nastade skoro polumrak. Za binu izađe poveći čovjek koji je imao neku lentu preko ramena i bokova. Ta lenta je bila ukrašena nekim ordenjima i to nasmija Huseina jer se sjeti kako je nekoliko noći prije vidio Tuđmana na televiziji sa sličnom lentom u bijelom maršalskom odijelu. I začudo, taj ugojeni gospodin na Huseinovom maternjem jeziku reče da su se okupili ovdje da na svečan način prime u svoje redove novu braću i sestre iz bivše Jugoslavije. U tom momentu se sva sala okrenu pred Huseinovim očima i stolica se pođe ljuljati pod njim.Tijelo mu se oduze i odjednom se pred očima stvori slika iz ranog djetinjstva. Sjedio je u mejtefu sa ostalom seoskom djecom i ponavljao naglas suru Kafirun za hodžom, koji je ustajao sa vremena na vrijeme i pogledavao vani na prelijepi bosanski seoski pejzaž. “Bismillahi rrahmani rrahim”- U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog “Kul ja ejjuhel kafirun.- Reci: “O Vi nevjernici, La e’abudu ma ta’budun.- Ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate Ve la entum abidune ma e’abud- A ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam Ve la ene abidun ma abedutum – Ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali Ve la entum’abidune ma e’abud. – A i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam Lekum dinukum ve lije din.” – Vama ---vaša vjera, meni ---moja! Vama vaša vjera, meni moja, bubnjalo je u Huseinovoj glavi dok ga ne trže Zumra za ruku i reče: “ Huseine, zovu te za binu”. Dođe Husein sebi, pogleda Zumru, zgrabi je za ruku i povika: “Otvaraj vrata, hoću zraka, gušim se.” Skupa sa ženom dotrča do izlaza, okrenu se u zabezeknutu masu svijeta i tiho izusti : “Vama vaša vjera, meni moja.” Poslije ovoga događaja u Huseinovom životu sve se uozbilji i posta drugačije. Srećom po njega, ne prođe dugo a bosanska armija oslobodi njegovo selo i Husein se spakova sa Zumrom, pa nazad u Bosnu. Danas Huseina možete naći često u džamiji među prvima u safu, a u pauzi između namaza kada pođe šala između džematlija obavezno ga pitaju: “Huseine, gdje si prije bio”?, On isto tako odgovara: “Bio sam tu blizu, međutim umjesto prečice, napravi ja poveliku turneju, srete neke svjedoke i opet dođe nazad među vas, gdje mi je uvijek mjesto bilo. Ko bi rekao da sam istinu o sebi našao u stranoj zemlji i među tuđim ljudima!!!”

Sokole, dobra je ova prica od Nihada Krupica.


http://www.abg.ba/html/tekstovi/islam/price_naroda.html



[Edited by Shiva on 12-04-2008 at 12:34 GMT]

citat:

---

Bosniacus wrote:
Sokole, dobra je ova prica od Nihada Krupica.


http://www.abg.ba/html/tekstovi/islam/price_naroda.html


PAZI NA SVOJE MISLI
JER ĆE POSTATI TVOJE RIJEČI
PAZI NA SVOJE RIJEČI,JER ĆE POSTATI
TVOJA DJEELA
PAZI NA SVOJA DJEELA JER ĆE POSTATI
TVOJA NAVIKA
PAZI NA SVOJE NAVIKE JER ĆE
POSTATI TVOJ KARAKTER
PAZI NA SVOJ KARAKTER
JER ĆE POSTATI TVOJA SREĆA--ŽIVOT---SUDBINA.

[Edited by Shiva on 12-04-2008 at 12:34 GMT]

---

Priča se da je jedan čovijek poranio na sabah namaz,dobro se spremio i požurio u džamiju da stigne u džemat. Na putu prema džamiji naišao je na jednu baru gdje je pao i sav se isprljao.Odmah se vratio kući i ponovo se spremio i krinuo ka džamiji kad na istom mjestu ponovo pade i isprlja se, opet se vrati i ponovo se spremi - izlazeći iz kuće ugledao je osobu kako drži fenjer i osvjetljava mu put i tako sve do pred džamiju. Ispred džamije nemogavši više trpiti upita ga ko si ti o dobri čovječe -odgovri mu osoba koja je nosila fenjer ja sam Iblis. Iznenađen čovjek upita, zašto si mi pomogao. Kaže mu Iblis prvi put kad si pao i vratio se da se ponovo spremiš Allah ti je oprostiio sve grijehe, drugi put kad si se vratio Allah je oprostio grijehe i tvojoj porodici, a treći put kad si se vratio ja sam se pobojao da Alllah ne oprosti grijehe čitavom mjestu i ja sam uzeo fenjer da ti pomognem. Eto za to sam ti pomogao.

U jednom kraljevstvu je vladao glupi i razmazeni mladi kralj.Posebno su ga ljutile neravnine na cestama njegovog kraljevstva.Spotaknuo bi se svaki put i padao kad bi krenuo u setnju.Stoga je izdao naredbu da se cijelo njegovo kraljevstvo prekrije mekanim zivotinjskim krznom.
Kad je to cula dvorska luda,obuzeo ju je gromki smjeh.Bez imalo bojazni posavjetova kralja:

"Ha,ha,pa to je nemoguce!Zasto ubijati zivotinje?
Ha,ha,bolje uzmite dva komada krzna pa ih pricvrstite za svoja stopala!"
Kralju se svidio prijedlog dvorske lude.

Dio svijeta koji trebas promjeniti tvoje je srce.

TITANIC
Svi smo mi putnici Titanica, a da to ne znamo. Ono što se dogodilo na palubi tog broda odražava čovjekovu sklonost da ne prihvaća stvarnost.
Govorili su:"Ovaj brod ne može potonuti." U stvarnosti su mislili:"Mi nikada nećemo umrijeti."
U tom smislu je "TITANIC" metafora neizbježnosti smrti.
10.04.1912. krenuo je iz Southhamptona tada najveći brod na svijetu s ciljem da što je moguće brže stigne u New York i time sruši vremenski rekord prelaska Atlantika.
Na ovom 269 metara dugačkom oceanskom divu poput jedanaesterokatnice nalazilo se 2200 ljudi. Među njima su bili i mnogobrojni iseljenici, koji su rezervirali mjesta u trećem razredu u želji da u Americi započnu novi život.
Drugi razred su zauzeli trgovci, a u prvom su noćili neki istaknuti ljudi koji su se ubrajali u najbogatije ljude na svijetu. Nevjerovatno luksuzan i dobro opremljen i opskrbljen, plovio je ovaj moderan brod za koji se vjerovalo da ne može potonuti. Na brodu nije bilo raketa za signalizaciju opasnosti jer se smatralo da su suvišne, a isto tako manjkalo je brodova za spašavanje.
Sigurnost broda i poznati iskusni kapetan Smith bili su garancija bezbrižnog putovanja. Drugi brodovi upozoravali su radio vezom na ledenjake kad je Titanic od Newfoundlanda bio udaljen 400 morskih milja, međutim ova su upozoravanja ignorirana.
Posljednje upozorenje je došlo s broda udaljenog samo 19 milja sjeverno i nasukanog među ledenjacima, a s tog broda je stiglo tako glasno upozorenje da je radiotelegrafist sa Titanica ljutito odgovorio: "Daj čovječe zašuti. Imam posla!"
Nekoliko sati kasnije, u 23:40, dogodilo se nešto, sa čime nitko nije računao: ledenjak se zabio u Titanic i proparao ga. Dok se u salonima i dalje sviralo i plesalo, kapetan i arhitekt su nakon inspekcije broda prvi naslutili dolazeću katastrofu. Radiotelegrafisti su u 00:15 sati počeli grozničavo odašiljati pozive upomoć brodu koji se nalazio u blizini, međutim telegrafist je noću isključio radio i otišao na spavanje. Tako je kapetan Smith zapovijedio da se odašalje internacionalni signal za poziv u opasnosti SOS (save our souls).
Putnicima je rečeno da obuku prsluke za spasavanje. Na malobrojne brodove za spasavanje ukrcani su djeca i žene i spušteni su u more, dok su mornari s napunjenim pištoljima, brinuli za to da na brodu ne izbije panika i da se neovlašteni muškarci ne ukrcaju na brodove za spašavanje. Milijuneri su nudili milijun dolara, drugi svoje imanje na mjesto na brodu, na što su putnici trećeg razreda odgovarali podrugljivim osmjehom.
Dok se Titanic već poprilično naginjao, svirači su još uvijek izvodili Boogie-Woogie. Zborovođa tad međutim uze dirigentski štapić po posljednji put u ruke i naredi sviračima da zasviraju koral: "Sve smo bliže tebi, moj Bože..."
Mnogi su bili potreseni i u zanosu zapjevali s njima, neki su molili, drugi bježali ili zbijali sarkastične šale. Neki engleski lord se pojavio u svom najboljem fraku u pratnji svog butlera; htjeli su se rastati od života na dostojanstven, plemićki način. Neka žena nije htjela ući u bord za spašavanje jer je htjela umrijeti pored svog muža.
Neki su provaljivali u kantinu i opijali se, a drugi su se pripremali na samoubojstvo. Malobrojni koji su mislili da se radi o bezazlenoj vježbi, shvatili su da se varaju kad je kapetan preko mikrofona jasno rekao: "Brod tone! Posado i oficiri Titanica, niste više u službi!
Izvršili ste svoju dužnost, pokazali ste se Britancima! Nek se spašava ko može! Neka Bog bude s vama!".
Oko 02:00 sati podigla se još jednom, na nekoliko minuta, krma broda, da bi onda brod konačno zauvijek potonuo. "Carpathia" je žurno pristigla i uspjela spasiti 706 ljudi, dok je 1503 čovjeka umrlo u ledenom moru.
Naš život sliči posljednjem putovanju Titanica. Mi putujemo kroz život samopouzdani, bezbrižni, ponosni i puni planova. Brinemo se za zabavu, potiskujemo pomisao na opasnost, jer sebe smatramo nepobjedivim "titanima". Ne osvrćemo se na upozorenja, dapače ona izazivaju ljutite reakcije, kad neki postanu previše uporni sa svojim i nerviraju nas svojim propovijedima.
Bog nam preko "radija" šalje signale da bi nas upozorio na "ledenjak" na horizontu. Ali mi reagiramo razdraženo poput radiotelegrafista Titanica: Začepi! Imam posla! A onda se odjednom nađemo u bezizlaznoj situaciji.
Najprije pokušavamo potisnuti zloslutne misli, dok nismo prisiljeni pogledati činjenicu u oči: Beznadežno smo izgubljeni i nesposobni da pomognemo sami sebi. Trebamo pomoć. Uzaludno je pitanje: Kako Bog sve to može dopustiti? Stojimo pred odlukom, jer se više ne radi o filozofiranju, već o životu i smrti. Možemo na sve načine bježati od stvarnosti.
Možemo sami sebi dokrajčiti život.
Možemo dostojanstveno u odijelu i kravati krenuti u susret neizbježnom...
ili možemo, možda po prvi put, razmišljati o Bogu i vječnosti i zapomagati: Save our sols (spasi naše duše).
Kao što ovaj poziv upomoć nije ostao neuslišan, već je pomoć pristigla, tako se ni molitva Bogu neće odbiti o strop. Bog već dugo čeka vaše zapomaganje. Bog nam je odavno stavio na raspolaganje brod za spašavanje.
Za njega nema razlike među ljudima. Pred njim je svaki ljudski život jednako vrijedan i svatko ima iste šanse biti spašen. Ali u brod za spašavanje morate ući osobno i zato što ste to vi odlučili.

Vjerovatno je ova prica vec bila al cu je napisat da se malo podsjetimo..

Jedan covjek otisao kod frizera da se osisa i obrije.Kako je frizer poceo da radi, poceli su razgovarati.Razgovarali su o mnogo stvari i razlicitim temama, da bi se na kraju dotakli i teme Boga...
Frizer rece:"Ja ne vjerujem da bog postoji.
"Zasto to kazete?" upita ga musterija.
Znate, dovoljno je da izadjete na ulicu i shvatite da bog ne postoji.Recite mi, da li bilo toliko bolesnih ljudi?
Da li bi bilo toliko napustene djece?
Ako bog postoji ne bi bilo ni patnji ni bola.Ne mogu zamislit Boga koji bi dozvolio sve ove stvari.Musterija promisli na momenat, ali ne odgovori nista, ne zeleci zapocinjati raspravu.
Frizer zvrsi sa svojim poslom i musterija napusti radnju.
Samo sto je izasao iz radnje.vidje na ulici covjeka sa dugom nepocesljanom, prljavom kosom i neobrijanom bradom, izgledao je prljavo i zapusteno.
Musterija se vrati u radnju i rece frizeru:
"Znate sta? Frizeri ne postoje,Kako to mozete reci? Upita iznenadjeni frizer.Ja sam tu i ja sam frizer i uptavo sam vas osisao i obrijao!"
Ne! Viknu musterija.Frizeri ne postoje, jer ako postoje, ne bi bilo ljudi sa prljavom, dugom kosom i neobijanom bradom, poput ovog covjeka na ulici.
Ah, ali frizeri ipak postoje!Te stvari se desavaju JER LJUDI NE DOLAZE K MENI"
Tacno, potvrdi musterija.Upravo tako!
Bog postoji! LOSE STVARI SE DESAVAJU KAD LJUDI NE IDU K NJEMU I KAD OD NJEGA NE TRAZE POMOC....."Zbog toga postoji toliko patnji i boli u svijetu"....

 

Zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije

Jedan stariji čovjek, u bolnici, bio je na umoru. Od smrti ga je dijelilo vjerojatno tek nekoliko sati. Kad je u naletu bolnog grča samo malčice otvorio oči uspio je vidjeti nekoliko prilika koje su se skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati.
Zatvorivši oči upitao ih je:
- Prijatelji, tko ste vi?
Jedna od prilika reče:
- Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života ali si to propustio učiniti.
- Žao mi je zbog toga - reče starac - ali ipak cijenim što ste se unatoč mojoj malomarnosti i lošem odnosu prema vama došli oprostiti od mene na kraju mog života.
Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila:
- Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe - došli smo umrijeti s tobom…

Ako nemate san koji motivira sve što radite, osmislite ga što prije!
..i najvažnije od svega realizirajte ga….

…svaku priliku moramo učiniti vrijednom jer nikad ne možemo reći da će naići bolja. Prošlost i budućnost nisu s nama…treba uzeti vesla u ruke, zasukati rukave i krenuti…za svaki naš napredak idealni vrijeme i uvjeti su SADA….sve ostalo su samo izgovori.

Jaje

Kokosje jaje kao jaje! Ima bijelu ljusku,omot ili membranu odmah ispod ljuske, zumance kao buduce tijelo malog pileta a bjelance, bogato bjelancevinama,
kao hranu malom stvorenju.
Na podnozju jajeta postoji jos sasvim mali prostor ispunjen kisikom a naziva se zracna komora.

Na japanskom sveucilistu neko se sjetio da bi bilo interesantno za znanost prouciti i snimiti nastanak malog pileta u jajetu. I tako je poceo eksperiment.

Uzeli su oplodjeno jaje ali su se pitali kako promotriti unutrinu i jos snimiti kamerom nastanak zivota. Malom elektricnom pilom oslobodili su pazljivo opnu od ljuske, te stavili bjelance i zumance oblozeno opnom u malu, ovalnu posudu od porcelana.
Posudu su pokrili staklenom plocicom, te stavili u inkubator s grijanjem od 35-36 stepeni toplote.

Tada su snimali sve sto se dogadjalo u jajetu a buduce pile su nazvali Siko.

Nakon 12 sati opazili su i snimili kako se u zumancu pojavljuju zilice, krvni sudovi.
Poslije 24 sata ukazala se uzduzna bijela pruga velicine 2 mm, bila je to buduca kicma, a gore na vrhu nazirala se glava malog Sike.
Proslo je 48 sati a ispod glave se pojavila neka nateklina koja je odjednom pocela pulsirati, kucati. To je srce malog Sike ozivjelo. Ubrzo je ono naraslo do 4mm.
Malo srce je u pocetku imalo dvije komore ali se iz sata u sat srce mijenjalo i razvijalo, te su uskoro nastale 4 srcane komore. Mali Siko je postajao sve veci, razvio se mali zeludac, glava se povecala i nagnula prema srcu a jedna deblja cijevcica se pruzala iz zumanca u organe malog bica. To je bila pupcana vrbca koja je iz bjelanca donosila hranu.
Siko je vec narastao 2 cm.

Vec su se nazirala pluca a iz njih je izlazio otrovni dioksid u neki mali baloncic sa strane.Siko je ipak udisao kisik iz one majusne zracne komore na dnu jajeta.

Dosao je 13. dan. Odjednom malo Sikovo srce pocelo je sve slabije kucati i iznenenada stalo. Siko je umro.

Znanstvenici su poceli istrazivati.

Napososletku su pronasli uzrok smrt. Uzrok je bio vrlo jednostavan: Ona mala zracna komora na dnu jajeta se ispraznila, kisika vise nije bilo i srce je stalo.
Zatim su poceli ispitivati ljusku jajeta. Stavili su je pod vrlo jak mikroskop i fotografirali povrsinu ljuske. Ljuska je bila porozna, puna malih, nevidljivih rupica. Kad bi iz one male zracne komore s dna jajeta nestalo kisika, malo pile bi pocelo disati kroz ljusku i kroz nju dobivati kisik. Ali ljuske nije bilo, stakleni poklopac nije dopustao priliv kisika, nije vise bilo disanja. Nema ljuske nema kisika, nema zastite, nema zivota pod staklom!

Sta su znanstvenici sada mogli uraditi?
Poceli su ispocetka, ostavili su jaje na miru, zajedno sa ljuskom a nakon 21 dan ispililo se malo, pernato, slatko stvorenje, pile!

Ko je sve to tako divno naucio? Ko daje malom srcu odkucaje, ko je predvidio zracnu komoru s kisikom, odakle zivot? Samo od sebe?

Ne, nikako! Bog je bio najveci znanstvenik koji sve predvidio i uredio!