Priča iz Talmuda kaže: "Budi jako oprezan da ne rasplačeš ženu jer Bog broji njene suze. Žena je nastala od muškarčevog rebra, a ne od njegovih stopala da se po njoj gazi. Ne od njegove glave da se njome vlada, nego od boka da mu bude jednaka. Ispod ruke da bude zaštićena i pokraj srca da bude voljena."

trci monah kroz bambusovu sumu
za njim u jakom trku veliki tigar
pokusava da ga dostigne
monah se bori sa dahom
a tigar je jaki mocan i sve je blize i blize
smrt je neminovna
zbog gustine bambusa monah nije vidjeo u kojem smjeru ide
i u momentu se nadje na ivici provalije , gdje se okliznu i podje padati u ambis
u padu se nekako dograbi grancice i zaustavi se
viseci tako , monah pogleda gore
ugleda tigra koji je rezao vjerovatno zbog gladi koju je osjecao
monah potom pogleda dole
u rijeci krokodil ceka otvorenih ralja
pogleda malo na stranu ... kad
na pedalj od njega
jagoda kakvu nikada do tad nije vidio
ubra jagodu slobodnom rukom
i pojede je
te pomisli
o boze dao si mi najljepsi dar , nikada nista ukusnije nisam pojeo....

budisticka filozofija..

covjek moze biti sretan cak i u trenutku neminovne smrti
i u isom momentu zahvalan bogu za cijeli svoj dosadasnji zivot
ma kakav on bio

ne znam da li je bilo, ali, i ako jeste, vrijedi ponoviti...

citat:

---

Jednog je dana čovjek imao priliku da popriča s Bogom pa ga upita:
- Bože, volio bih da znam kako izgledaju Pakao i Raj.
- Bog odvede čovjeka do ulaza u Pakao i Raj.

Otvori on jedna vrata i dozvoli mu da pogleda unutra. Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli STO. Na sredini stola, nalaziia se velika posuda, s jako finom i mirišljavom hranom. Čovjek osjeti kako mu navire voda na usta. Osobe koje su sjedile za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda. Izgledali su svi veoma izgladnjelo. Imali su kašike s jako dugačkim drškama koje su bile pričvrščene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjir s hranom i zahvatiti pomalo,
ali kako je drška kašike bila duža od njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta!

Čovjek se stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.

Bog mu reče:
- Upravo si vidio pakao.

Bog i čovjek se uputiše prema drugim vratima.

Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli STO, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet natjerala vodu na usta.
Osobe za stolom su isto imale kašike, pune puncijate, ali sada su te osobe bile dobro uhranjene i sretne, te su razgovarale međusobno zadovoljno se smješkajući.

Čovjek reče Bogu:
- Ne razumijem, šta je sad ovo?
- Jednostavno je, odgovori Bog, sve zavisi o jednom umeću:
Oni su naučili da hrane jedni druge dok drugi ne misle ni na šta osim na sebe same.

---

Voz

Život je kao putovanja u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi prijatna iznenađenja. Ljudi proživljavaju srećne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge.

Kad se rodimo i zakoračimo u voz, srećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji…

Nažalost, kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.
Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam, takođe, biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja.

Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju, Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele da se zbližavaju sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami.
Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna.

Mnogi, kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Neki nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost, često ne možemo da sjednemo kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato, pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu.
Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas razumjeti.
Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa voza. Takođe ne znamo ni kada će naši saputnici sići. Pa ni oni koji sjede do nas.

Sigurno ćemo biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek da napustimo voz. Vjerovatno će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje smo sreli za vrijeme putovanja i koji su nam postali dragi.
Međutim, trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo vidjeti kako svi dragi nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u voz. I tada ćemo biti srećni što se ponovo srećemo.
Usrećiće nas pomisao da smo im baš mi pomogli do uvećaju svoj prtljag i da smo u njega stavili prave sadržaje.
Moramo se truditi da imamo srećno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.

Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i prijatna sjećanja.

OGLEDALCE

Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike:

„Ima li pitanja?“ ne očekujući nikakvo pitanje. Zato se našao jako iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:

”Profesore koji je smisao života?”

Neki od studenata koji su već bili izlazili samo su se podrugljivo podsmjehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena posmatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na koncu je uvidio da je student ipak ozbiljno postavio pitanje pa mu reče:

“Odgovoriću vam“.

Gurnu ruku u džep i izvuče novčanik iz kojeg izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započe svoju priču:

Bio sam dječak u vrijeme u rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram.

Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamna prostorija na sjevernoj strani zgrada itd.

Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u potpunosti i svoj njegovoj veličini.

Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.

Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić ogledala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.

Uspjeh u tvom životu ne zavisi od toga hoćeš li dobiti dobre karte, nego o tome da sa slabim kartama znaš odigrati.

TRAČ




Jednom je jedna žena otračala svoga susjeda.
Za par dana svi u gradu su znali cijelu priču.
Susjed je bio duboko povrijeđen njenim
postupkom, ali nije mogao ništa da učini
po tom pitanju.



Prošlo je neko vrijeme i žena je shvatila da
je priča koju je raširila u potpunosti netačna.
Pokajavši se zbog onoga što je uradila,
otišla je do jednog mudrog čovjeka sa molbom
da joj da savjet kako da ispravi grešku.



- Idi na pijacu – rekao joj je - kupi jednu kokošku.
Zakolji je tamo. Očerupaj joj perje i to perje bacaj
jedno po jedno na putu do svoje kuće.

Iako iznenađena savjetom, žena je ispunila ono
što joj je rekao.
Sljedećeg dana otišla je opet do mudrog starca.
On joj je sada zadao drugi zadatak:

- Sada se vrati nazad, skupi sve perje koje si
juče bacala po putu i donesi mi to što skupiš.

Žena je krenula istim putem sa ciljem da prikupi svo perje, no vjetar je raznio sve.
Nakon nekoliko sati uzaludnog traženja uspjela je da skupi samo tri pera.

- Je li vidiš sada - uzdahnuo je stari mudrac, - lako je da ih ispustiš, ali je teško da ih ponovo skupiš.
I sa tračem je tako. Ne treba ti mnogo napora da ga raširiš, ali kad to već jednom uradiš,
onda više nikada ne možeš popraviti učinjeno zlo.

- Idi na pijacu – rekao joj je - kupi jednu kokošku.
Zakolji je tamo. Očerupaj joj perje i to perje bacaj
jedno po jedno na putu do svoje kuće
____________________________________________

Denci, koliko bi ti morala kupiti ovih kokoski...

citat:

---

Putnik wrote:
- Idi na pijacu – rekao joj je - kupi jednu kokošku.
Zakolji je tamo. Očerupaj joj perje i to perje bacaj
jedno po jedno na putu do svoje kuće
____________________________________________

Denci, koliko bi ti morala kupiti ovih kokoski...

---

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogucnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluca. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.

Drugi muškarac je morao stalno ležati na ledjima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pricali su o svojim porodicama, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je poceo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pricao o dogadjanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.

Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male camce u vodu.

Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijece svih boja. Veliko, staro i snažno drvece je uljepšavalo okolinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.

Kada je muškarac uz prozor detaljno opisivao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu bi zatvarao oci te zamišljao sve te slikovite prizore.

Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije cuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i sedmice.

Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

Odmah kada je to bilo moguce, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.

Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi put ugledao vanjski svijet.

Konacno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.

Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Rece: »A, možda je htio usreciti vas?«

Neizmjerna sreca leži u usrecivanju drugih, bez obzira na naše uslove. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo srecu ona se podvoji. Ako se želiš osjecati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima.
DANAS je DAR ..zato se zove SADASNJOST

Filozofija Charlesa Schultza

Ovo što sledi je filozofija Charlesa Schultza, tvorca "Peanutsa" i Charlie Browna. Ne morate zaista odgovarati na pitanja. Samo pročitajte tekst do kraja i shvatićete poruku.

1. Nabrojite petoricu najbogatijih ljudi na svetu.
2. Nabrojite zadnjih pet pobednika u golfu.
3. Nabrojite imena zadnjih pet Miss Worlda.
4. Nabrojite desetero ljudi koji su dobili Nobelovu ili Pulicerovu nagradu.
5. Nabrojite dobitnike Oscara za najboljeg glumca i glumicu u zadnjih pet godina.

I, kakav je rezultat?
Stvar je u tome da malo nas pamti jučerasnje senzacije. Ovo nisu gubitnici, radi se o najboljima na svom području. No, pljesak utihne. Nagrade izgube sjaj. Postignuća padaju u zaborav. Pohvale i povelje pokapaju se skupa s njihovim dobitnicima.

Evo još pitanja, da vidimo kako ćete sada proci.

1. Nabrojite par učitelja koji su vam pomogli u školi.
2. Nabrojite tri prijatelja koji su vam pomogli kad vam je bilo teško.
3. Nabrojite petoro ljudi od kojih ste nešto važno naučili.
4. Razmislite o par ljudi koji su učinili da se osećate važnim.
5. Razmislite o petoro ljudi s kojima se rado družite.

Lakše?
Pouka: Ljudi koji vaš život čine drugaćijim nisu oni s najviše diploma, najviše novaca ili najviše nagrada. To su ljudi kojima je stalo.