Oholost bez razloga

Mladi se čovjek spremao maturirati. Mnogo se mjeseci divio prekrasnom sportskom automobilu u izlogu salona. Znajući da je njegov otac dovoljno imućan da mu ga kupi, rekao mu je da je to jedini dar koji bi želio za maturu. Konačno, nakon uspješno položene mature, otac pozove mladića u dnevni boravak. Reče mu kako je ponosan što ima tako pametna sina, i da ga silno voli.

Zatim mu pruži lijepo zamotan omanji paket. Iznenađen, jer je očekivao dar puno većeg formata, mladić prihvati zamotuljak, odmota papir, ugleda - Bibliju.i uvrijeđeno reče ocu: «Sa svim svojim novcem poklonio si mi... Bibliju?!»

Mladić ljutito izađe iz kuće i ostavi Bibliju i oca za sobom. Prolazile su godine i mladi čovjek je postao veoma uspješan u svom poslu. Imao je divan dom i dobru obitelj. Jednog dana odluči posjetiti oca. Nije ga vidio od dana mature. Prije nego se uspio organizirati za posjet, primi telegram u kojem mu javljaju da mu je otac umro, i da njemu ostavlja sav svoj imetak. Morao je hitno doći doma i preuzeti stvari.

Kad je stigao u kuću svoga oca, prevladala ga je tuga i žaljenje. Počeo je pretraživati očeve papire. Među stvarima pronađe i davno poklonjenu Bibliju, neotvorenu. Sa suzama u očima, otvori je i počne listati stranice. Dok je čitao, iz omotnice koja je bila u knjizi, ispadne ključ. Na ključiću je bio privjesak s imenom zastupnika koji je prodavao sportske automobile. U omotnici je bio i papir na kojem je pisao datum mature, zapečaćen riječima: «Plaćeno u potpunosti»!

Koliko često propuštamo sreću samo zato jer ne dolazi u paketu kakvog smo očekivali.

Zašto brinuti?


U životu treba brinuti samo o dve stvari :


Jesi li zdrav ili si bolestan.

Ako si zdrav,
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako si bolestan,
samo o dvema stvarima trebaš brinuti:

Hoćeš li ozdraviti
ili ćeš umreti.

Ako ćeš ozdraviti,
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako umreš
samo o dvema stvarima trebaš brinuti:

Ideš li u raj ili ideš u pakao.

Ako ideš u raj
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako ideš u pakao,
bićeš toliko zaposlen pozdravljajući se sa svojim prijateljima tako da nećeš imati vremena za brigu!

Zato, zašto brinuti?

************

Stara Hinduistička legenda kaže da su nekad davno živjeli ljudi bogovi. Međutim, oni su svoje moći zloupotrebljavali do te mjere, da je Brahma, bog svih bogova, odlučio da im oduzme moći i sakrije ih negdje, gdje ih nikada ne bi mogli naći. Preostalo je još pronaći pravo mjesto za sakrivanje moći i sreće. Skupila sa manja skupina bogova koja se latila problema.
Predlagali su: »Zašto ne bismo pokopali ljudsku moć u zemlju?«
I Brahma im je odgovorio: »Ne, ljudi bi kopali tražeći moć i sreću jako duboko i ubrzo bi ih
našli.«
Bogovi su rekli: »Pošaljimo, dakle, ljudsku moć i sreću u dubinu oceana.«
Brahma im je opet odgovorio: »Prije ili kasnije ljudi će pretražiti dno oceana i posve sigurno ih
naći i izvući na površinu.«
Tako su mali bogovi došli do zaključka, kako niti zemlja niti more nisu prostori, koji bi mogli sačuvati božje moći od ljudi i shvatili su da ne znaju kamo ih sakriti.
U tom trenutku Brahma sretan uzviknu:
»Ovako ćemo napraviti s ljudskim moćima i srećom! Sakrit ćemo ih
duboko u njima samima, jer to je jedino mjesto gdje ljudi neće
tražiti!«

Od tada pa sve do danas, sudeći po legendi, ljudi su pretražili cijeli svijet, istraživali, penjali se i padali, ronili i kopali tražeći nešto –SREĆU KOJU CIJELO VRIJEME IMAJU U SEBI!

 

O MAČEVAOCU

Mačevaoca Matajuro Jagjua poslao je otac da uči kod učitelja Bonzoa.
“Ako vrijedno radim, koliko će mi biti potrebno da postanem učitelj?” - upitao je Matajuro.
“Deset godina”, rekao je Bonzo.
“Ako radim napornije”, rekao je učenik, “koliko će mi onda biti potrebno?”
Bonzo je procijenio oko trideset godina.
“Zašto sad to?” – rekao je Matajuro. “Prvo kažete deset, a sada trideset godina. Istrpjeću bilo kakav napor da u najkraćem vremenu ovladam ovom veštinom.”
“Pa”, rekao je Bonzo, “u tom slučaju biće potrebno da sa mnom ostaneš sedamdeset godina. Neko ko se toliko žuri da dođe do rezultata rijetko uči brzo.”

 

ROB U OLUJI

Maharadža je isplovio na more sa posadom. Ubrzo zatim podiže se velika oluja. Jedan od robova, budući da nikada prije nije bio na brodu, poče plakati, a onda i histerisati od straha. Njegov plač je bio toliko glasan i iritantan da je uspio da sve na brodu iznervira. Maharadža smjesta naredi da se rob baci preko palube u more.Ali njegov glavni savjetnik, inače jako mudar čovjek, pritrča i došapnu mu: “Maharadža, prepustite ga meni. Mislim da ga mogu izliječiti.”
Iako se radilo samo o običnom robu, Maharadža je odobrio ovaj pomalo čudan zahtjev.
Savjetnik odmah zapovijedi mornarima da tog istog čovjeka bace u more !!!
U trenutku kad se našao u moru, jadan rob počeo se od užasa derati iz sve snage i divlje mlatarati rukama po vodi. Nakon nekoliko sekundi mudrac zapovijedi da ga izvuku ponovo na palubu !!!
Našavši se na palubi, rob je ležao nijem i prestravljen u jednom uglu broda.
Kad je Maharadža upitao svog savjetnika za razlog, ovaj odgovori:

“Nikad ne shvatamo koliko smo srećni sve dok se naše stanje ne pogorša.”

 

Jedan je čovjek sanjao put kroz pustinju i dvostruke tragove u pijesku. Na nekim je mjestima jedan trag nestajao, a čovjek nije nikako mogao dokučiti razlog pa je pošao do mudraca. Mudrac mu je objasnio da su to njegovi i tragovi boga koji je išao uz njega.

"Zašto je na nekim mjestima bio samo jedan trag?", pitao je čovjek.

"To su bila vremena tvojih kriza, muka i patnji", odgovorio je mudrac.

"Ali zašto me je napustio baš kad mi je najviše trebao", začudio se čovjek.

"Nije te on napustio. On te je nosio", objasnio mu je mudrac.

*************

Jedan dječak je čekao ispred radnje da njegova majka završi sa kupovinom namirnica. Dok je čekao prišao mu je neki čovjek koji ga je upitao:
„Sinko, možeš li mi objasniti gdje se nalazi najbliža pošta?“
Dječak je odgovorio:
„Naravno! Samo idite pravo niz ulicu i nakon pet blokova skrenite desno.“
Čovjek je uljudno zahvalio dječaku i usput dodao:
“Ja sam novi sveštenik u gradu. Pošto smo se ovako lijepo upoznali , volio bih da dođeš u nedjelju na službu. Objasniću ti kako da odeš u raj.”
Dječak ga je pogledao ispod oka i kratko se nasmijao.
“Znate, sve je to lijepo što kažete. Ali, kako mi to možete objasniti kad ne znate naći ni obližnju poštu.”


 

PROMAŠEN ŽIVOT

Jedan stariji čovjek, u bolnici je bio na umoru. Odbrojavani su mu posljednji sati.
U jednom trenutku je otvorio oči i uspio vidjeti nekoliko prilika koje su se
skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati.
Zatvorivši oči upitao ih je:
“Prijatelji, ko ste vi?”
Jedna od prilika reče:
“Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života, ali si to propustio učiniti.”
“Žao mi je zbog toga” – reče starac – “ali ipak cjenim što ste se uprkos mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama došli oprostiti od mene na kraju mog života.”
Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila:
“Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe – došli smo umrijeti s tobom.”
 

TRI STABLA

Na vrhu jednog brda rasla su tri mala stabla i maštala o tome šta će postati kad odrastu. Prvo stablo zagledalo se u blistajuće zvijezde što su sjale kao dijamanti na nebu:
„Ja ću čuvati blago“ – reče – „Želim biti prekriven zlatom i ispunjen dragim kamenjem. Ja ću biti najljepša škrinjica za blago na cijelom svijetu.“
Drugo stablo se zagledalo u mali potok što je probijao svoj put prema okeanu.
„Ja želim biti snažni brod. Želim ploviti širokim morem i nositi velike kraljeve. Ja ću biti najveći brod na svijetu.“
Treće stablo zagledalo se u dolinu gdje je mnogo ljudi užurbano radilo u velikom gradu.
„Ja uopšte ne želim napustiti ovo mjesto“ – reče. „Ja želim narasti tako visoko da ljudi koji žele vidjeti moj vrh moraju zastati, pogledati nebo i pomisliti na Boga. Ja ću biti najviše drvo na cijelom svijetu.“
Prošle su godine. Padale su kiše, sijalo je sunce i tri stabla postala su visoka i snažna. Jednoga dana tri drvosječe su došli na planinu. Prvi drvosječa pogleda stablo i reče:
„Ovo je stablo prekrasno! Upravo ono što mi treba.“ Zamahne oštrom sjekirom i stablo je brzo palo.
„Sada će od mene napraviti prekrasnu škrinjicu“ – pomisli stablo – „Čuvaću mnogo prelijepog blaga.
Drugi drvosječa pogleda drugo stablo.
„Ovo je drvo snažno i čvrsto. Upravo ono što mi treba.“ Zamahne sjekirom. I drugo stablo je palo.
„Sada ću zaploviti velikim vodama. Postaću veliki brod dostojan kraljeva.“ – pomisli drugo stablo.
Kada je treći drvosječa krenuo prema trećem stablu, njegovo srce je zastalo. Uspravilo se u visinu i hrabro pokazivalo prema nebu. No, drvosječa nije čak ni pogledao stablo. „Meni odgovara bilo koje drvo.“ Zamahne sjekirom i sruši drvo.

Prvo stablo je bilo srećno kad ga je drvosječa predao stolaru, ali stolar nije razmišljao o škrinjici za blago. Umjesto toga njegove žuljevite ruke vješto su izradile jasle za sijeno. Jednom prelijepo drvo nije bilo prekriveno zlatom ni ispunjeno blagom. Bilo je pokriveno prašinom i ispunjeno sijenom za gladne životinje.

Drugo stablo se nasmiješilo kad ga je drvosječa odnio u brodogradilište. No, niko nije trebao veliki prekookeanski brod, tako da je jednom snažno i čvrsto stablo postalo običan ribarski čamac. Premalen i preslab za okean, čak i za rijeku, završio je na jezeru. Svaki dan bio je ispunjen ulovljenom ribom.

Treće stablo bilo je zbunjeno jer ga je drvosječa donio u pilanu, raspilio u čvrste grede i ostavio tamo da stoji. „Šta se dogodilo?“ – pitalo se nekad visoko i snažno stablo – „Sve što sam ikad želio bilo je da stojim na vrh brda i pokazujem prema Bogu.“

Prošlo je mnogo dana i noći. Tri stabla su već gotovo zaboravila svoje snove. Ali jedne noći zlatna svjetlost razlila se iznad prvog stabla, kada je mlada žena položila svoje tek rođeno čedo u jaslice. „Želio bih da mogu napraviti kolijevku od njega“ – prošaptao je njen muž. Mlada žena ga je nježno primila za ruku i uz osmjeh rekla: „Ove jaslice su prekrasne.“ I odjednom je prvo drvo postalo svjesno da drži i čuva najveće blago na svijetu.
Jedne večeri u stari ribarski čamac ugurali su se jedan vrlo umoran čovjek i njegovi prijatelji. Čovjek je odmah zaspao. Odjednom se digla velika oluja. Drvo je zadrhtalo. Znalo je da ne može prevesti toliko putnika po takvoj oluji. Tada se čovjek probudio, ustao i ispružio ruke govoreći: „Mir.“ Oluja je prestala isto tako brzo kao što je i počela. I odjednom – drugo drvo je bilo svjesno da nosi Kralja neba i zemlje.

Jednog petka ujutro treće drvo bilo je iznenađeno kada su njegove grede bile izvučene iz zaboravljene hrpe drva. Ustuknulo je preplašeno kad su ga nosili kroz razjarenu i podrugljivu gomilu. Zadrhtalo je kada su vojnici pribili ekserima čovjekove ruke na njega. Osjećalo se ružno, zlo i okrutno.
Ali u nedjelju ujutro, kad je sunce izašlo i kada je zemlja i sve na njoj treperilo od radosti, treće drvo je znalo da je ljubav Božja sve izmijenila. Ona je učinila prvo drvo prelijepim. Ona je učinila drugo drvo snažnim. A svaki put kad će ljudi misliti na treće drvo – misliće na Boga. A to je bolje nego biti najviše drvo na svijetu...







 

Priča o leptiru

Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tjelo kroz taj maleni otvor.
Onda je leptir stao.

Zato je čovjek odlučio da pomogne leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru.

Leptir je s lakoćom izašao.
Čovjek je nastavio da posmatra leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti, kako bi podržala leptirovo tjelo i osnažila ga.

Međutim ništa se nije dogodilo.

Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tjelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.

Čovjek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama nije razumio da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, potrebne, kako bi krv iz tjela leptira potekla u krila i kada se oslobodi čahure da bude spreman da poleti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što nam treba u životu. Nikada ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikada ne bi mogli lejteti.