citat:

---

maz-raz wrote:
vjeronauka u obdanistima nema sta da trazi, cak i u osnovnoj skoli do cetvrtog rezreda nebi trebala da bude, ali to se i nekako moze tolerisati, i to ne previse radikalno da se na tome nesto forsira previse. vise kao upoznavanje sa svim vjerama i religijam, razvijanje medjureligijske tolerancije. a onaj ko zeli nesto vise neka ide u vjerske objekte i tamo neka poducava temeljima svoje vjere.

---

Nije direktno povezano ali se pominje:


Intervju Dana: Douglas Davidson



Vjeronauka vas još više dijeli

Dužnost šefa Misije OSCE-a u BiH preuzeo je u septembru 2004. no već tada je bio vrsni poznavalac prilika ne samo u našoj zemlji već u cijelom regionu: ambasador Davidson je još u toku rata dolazio u Sarajevo pomažući u uspostavljanju ambasade SAD-a u BiH, a nakon rata je radio i u ambasadama SAD-a u Zagrebu i Beogradu, a potom i u Misiji OSCE-a na Kosovu. Studij klasične književnosti i jezika i potom postdiplomski najprije mogu opisati njegovu strast s kojom se uhvatio ukoštac s problemima obrazovanja u našoj zemlji: nakon četiri godine i uoči svog odlaska iz BiH, ambasador Davidson Danima govori o svojim utiscima, podjelama u školama, kantonalnim, entitetskim i ostalim ozakonjenim preprekama da bosanskohercegovački đaci dobiju znanje i diplome kakve zaslužuju



DANI: Nakon četiri godine angažmana na čelu Misije OSCE-a, moram Vas pitati: šta sve niste uradili, a planirali ste da uradite?

DAVIDSON: Naravno, planirao sam da popravim vaš obrazovni sistem. Što, kao što ste vjerovatno primijetili, nisam uspio. Planirao sam i da posjetim više dijelova ove zemlje nego što sam, na kraju krajeva, imao mogućnosti. I planirao sam da odem s jednim osjećajem da razumijem stvari koje se ovdje događaju. Zapravo, ne mislim da ću to uspjeti.

DANI: Možete li napraviti paralelu stanja u bosanskohercegovačkom obrazovanju danas u odnosu na vrijeme kada ste došli? Čini se da umjesto koraka naprijed, pogotovo u izbornim godinama, pravimo korake unatrag.

DAVIDSON: Mislim da je obrazovanje u Bosni i Hercegovini u funkciji političkih podjela u zemlji. I ne samo u poznatim slučajevima poput dvije škole pod jednim krovom nego ono i drugdje postaje sve više i više podijeljeno. Ja sam nekad okrivljavao isključivo političare, a sada ih krivim samo djelomično. Jer, mi smo sproveli određena istraživanja u ovoj misiji, prije otprilike godinu dana, i otkrili smo da su roditelji voljni da vode svoju djecu daleko od svojih kuća, u one škole gdje je njihova nacija u većini. Jedno od mjesta gdje se mogu vidjeti takve aktivnosti je zapravo entitetska linija razdvajanja ovdje, na Ilidži, i u bliskim područjima. Postoji mnogo dijelova ove zemlje gdje je manje ili više prisutna samo jedna nacija. A ne smijemo zaboraviti ni škole: bez obzira da li su učenici u podijeljenim ili u jednonacionalnim školama - oni podjednako uče loše stvari o drugim dvjema nacijama, što je podjednako loše. Jedna od dobrih stvari jeste da ste usvojili okvirne zakone o osnovnom i srednjem obrazovanju, a onda ih niko nije ispoštovao. Ono što se događa u Stocu predstavlja klasičan primjer toga. Skoro jednoglasno usvojite okvirni zakon koji kaže da treba imati zajedničku jezgru nastavnih planova i programa i nacionalnu grupu predmeta. Onda je kanton obavezan da svoj zakon uskladi s okvirnim zakonom. A kantonalni zakon kaže da trebaju biti odvojeni nastavni planovi i programi za Hrvate i Bošnjake. I onda kaže da će u roku od tri mjeseca od usvajanja zakona općine donijeti statute za one škole čiji su osnivači. Ako odete u Stolac, vidjet ćete da oni nikad nisu napisali taj statut za školu, iako su prošle već četiri godine. Dakle, imate jedno nepoštivanje zakona na koje vam se nagomilava drugo nepoštivanje zakona koje dovodi do zbrke u školstvu, koja bi mogla biti riješena kada bi ljudi željeli ispoštovati zakone koji su već usvojeni. Kao rezultat imate čitave generacije djece u školi koja ništa ne znaju o drugima iz drugih dviju nacija. Ako mislite da ste sada u političkom ćorsokaku, sačekajte 10 ili 20 godina - ako vaši sadašnji politički lideri ikad odu iz politike, ta će generacija doći na njihova mjesta. Možda ćete na kraju gledati na ovaj period s nostalgijom.

DANI: Je li to prijetnja ili obećanje?

DAVIDSON: Ja odlazim i mogu reći svoje utiske. Obrazovanje je predstavljalo najveću frustraciju za mene dok sam bio ovdje, ali sam razumio da je to sve više i više zapravo problem s poštovanjem zakona, a ne toliko s pedagogijom.

DANI: Misija OSCE-a je bila jedina koja je insistirala, zagovarala i istrajavala u donošenju Zakona o visokom obrazovanju. Da li ste pratili kako se provodi?

DAVIDSON: Da, pratio sam. Na samom početku sam dao jedan komentar koji je prouzrokovao da određeni ministar u državnoj vladi kaže da niko ne treba kritizirati Zakon o visokom obrazovanju. Dakle, ja sam tada dao malo predviđanje da zakon neće biti primijenjen u roku koji je dat u zakonu i da je on birokratskiji nego što bi trebao biti ako se želi da on koristi univerzitetima. Od tada zaista nisam ništa rekao, ali sada ću dati komentar: mislim da još uvijek nije uspostavljena agencija za visoko obrazovanje.

DANI: Nije, nažalost, to možemo potvrditi.

DAVIDSON: Želio bih da vidim koliko je zapravo kantona uskladilo svoj zakon sa Zakonom o visokom obrazovanju. Prvo čime sam bio razočaran jeste da je taj zakon otišao u parlament kao državni zakon, a izašao kao okvirni zakon. Što znači da sada zapravo ponavljate iste one probleme koje ste imali s Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju. Ja vam to ne mogu reći sa sigurnošću jer svaki univerzitet koji sam posjetio kaže da se sada njihova nastava odvija u skladu s Bolonjskim procesom. Nisam ni student ni profesor, već posmatrač, ali moram primijetiti da još uvijek nema agencije za akreditaciju koja bi omogućila studentima da budu mobilni u Evropi.

Ne želim da kritiziram, ali agencija je prva i ona je zapravo i najjednostavniji način da se istraži problem funkcioniranja i zakona, ali i načina studiranja odnosno odvijanja nastave u skladu s Bolonjskim procesom. Naravno, onda ide usklađivanje zakona i opet je problem zapravo s provedbom zakona koji su već usvojeni. Tako da ćete, kao što sigurno već znate, opet izgubiti jednu generaciju studenata.

DANI: Bojim se i više: prva generacija je izašla, no, kao što sigurno znate, još nije postignut dogovor oko diploma niti načina na koji će se verificirati trogodišnji u odnosu na četverogodišnji studij.

DAVIDSON: To ste vi rekli.

DANI: Prilikom našeg prošlog razgovora dali ste Brčko kao primjer obrazovanja u BiH. Mislite li to još uvijek?

DAVIDSON: Da, mislim da je to najbolji model koji možete pratiti u ovoj zemlji. Tamo je nacionalnim grupama omogućeno da imaju obrazovanje u skladu sa svojim nacionalnim grupama predmeta. I svima je omogućeno da govore svojim jezikom, jednim od tri zvanična jezika u ovoj zemlji. Također omogućava određeni stepen zajedništva u obrazovanju kojeg nigdje drugdje nema. Mislim da sam vam prošli put rekao da smo radili još jedno istraživanje o tom pitanju i jedan od najinteresantnijih zaključaka u istraživanju bio je da se to dopada učenicima bez obzira kojoj naciji pripadaju. Drugo, kada oni maturiraju u tim školama, imaju jako dobre rezultate pri odlasku na univerzitete. U većim procentima nego drugdje u ovoj zemlji oni kažu da se žele vratiti. Ne znam da li zaslugu treba pripisati školama ili općem životnom standardu u Brčkom, ali nešto tu zapravo funkcionira. Dakle, Brčko nije bez svojih problema i konstantno postoje napori da taj sistem dođe do zastoja. Nema jedinstvenu podršku, ali iz mojih zapažanja, ako biste ovaj model primijenili na drugim mjestima u zemlji, onda biste prevazišli neke od problema koje smo upravo spomenuli.

DANI: Kakva je razlika u odnosu prema obrazovanju u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH?

DAVIDSON: Ja ću stvarno upasti u nevolju. Jednog sam dana bio u Banjoj Luci i pohvalio sam ih za određene elemente Zakona o visokom obrazovanju, koji je bio u skladu s Bolonjskim procesom. Onda sam došao ovdje i jedan visoki zvaničnik u vašoj vladi mi je zapravo zamjerio zato što sam rekao da su univerziteti u Republici Srpskoj bolji od onih u Federaciji, što zapravo nisam rekao. Republika Srpska ima određene prednosti u odnosu na Federaciju u tome što je centraliziranija. Ima jednog ministra obrazovanja umjesto 11. Federalna ministrica obrazovanja je vrlo pametna i ima dobre namjere, ali nema mogućnosti da 10 kantonalnih ministara obrazovanja pokrene da učine ono što ona želi da učine. Sada ću reći nešto što je zapravo jeretičko, jer većina mojih kolega polaže ogromne nade u agenciju za obrazovanje koja još nije ni uspostavljena. Ja sam Amerikanac i smatram da postoji određena vrijednost u decentralizaciji škola u lokalnim zajednicama i davanju moći nastavnicima, a ne birokratima kao što sam ja, da donose odluke. Vjerovatno imate više šansi da to učinite u Federaciji nego u Republici Srpskoj. Dat ću vam jedan primjer. Prije nekoliko godina sam bio u Prnjavoru. Profesor kibernetike mi je, na moju zapanjenost, objašnjavao da on zapravo za svoj predmet dobija najgore učenike iz matematike, umjesto, kao što bi bio slučaj u Americi, najbolje učenike, koji to žele raditi. Ono što žele u zemljama zapadne Evrope su ljudi koji se bave informatikom i elektroničkim zanimanjima, ali s obzirom da Ministarstvo obrazovanja Republike Srpske odlučuje koji će se predmeti predavati u stručnim školama i šta će se tu podučavati, odlučili su da tu školu zatvore. Onda sam ja pitao tog nastavnika čime zamjenjuju tu školu. Ako se dobro sjećam, rekao je da je zamjenjuju građevinskom školom. Građevinarstvo je važno, ali ono čega u vašoj zemlji zaista ima u izobilju su ili građevinske ili saobraćajne škole. Moja je teorija, a možete me ispraviti, to je ipak moj utisak, da je čitav vaš sistem zapravo još uvijek zaglavljen u Jugoslaviji. Imate 2.000 glavnih i područnih škola, na istim mjestima kao i prije rata, iako na tim mjestima možda i nema nikog ko ide u tu školu. Razlog zbog koga ta djeca ne idu u tu kibernetičku školu koju sam spominjao jeste program nastave koji je 15 godina zastario. I ako dozvolite birokratima kao što sam ja da iznova rade iste stvari koje su radili, onda je zapravo vrlo teško promijeniti stvari. Dakle, iako postoji određena vrlina u efikasnosti u školama u Republici Srpskoj naspram višeslojnosti u Federaciji, one se zapravo suočavaju s istim problemima - škole su ili diskriminatorne ili orijentirane k jednoj naciji i imaju probleme koje treba prevazići. Ne govorim da je jedan skup nastavnih metoda bolji od drugog. U svakom slučaju, Amerika s vrlo modernim obrazovanjem zapravo je negdje na sredini tabele zemalja kada se ocjenjuju dostignuća u obrazovanju. Studenti i učenici koji iz Bosne i Hercegovine idu u Sjedinjene Države da se obrazuju postižu vrlo dobre rezultate. Postoje neke stvari koje ne trebate mijenjati, ali neke stvari, kao što su profesije i zanimanja za koja obučavate učenike i način na koji ih obučavate, trebaju se promijeniti. Kad bih ja ovdje bio Bog ili Allah, izdao bih dekret o potpunoj reorganizaciji obrazovnog sistema, od vrha k dnu, i možda je to ono što trebate učiniti. A ako se samo fokusiramo na to da imamo dvije škole s dvoja ulazna vrata, onda izgubimo jednu širu sliku o tome šta su zapravo problemi u BiH.

DANI: Kada je u pitanju priprema djece za osnovne škole, u Sarajevskom kantonu je najaktuelnije bilo uvođenje vjeronauke u obdaništa. Šta mislite, koliko će to doprinijeti poboljšanju i pripremi djece za osnovnu školu?

DAVIDSON: Bit će mi zadovoljstvo reći svoj stav jer se sigurno sjećate da sam jednom već govorio o tome koliko je zapravo to mudro činiti. Nekoliko sati nakon što sam dao tu izjavu, denuncirali su me iz kabineta reisul-uleme kao antiislamskog histerika. Dakle, tu je došlo do zatvaranja kruga jer su me ranije denuncirali kao antihrvata zbog toga što sam se žalio na dvije škole pod jednim krovom ili antisrbina zbog drugih pitanja. Moj prijedlog, koji ovdje nikad neće proći, jeste da, s obzirom da ste vi multikonfesionalno društvo, ne podučavate vjeronauku u školi nego da uvodite vjerovanja na druge načine. Ja imam kolegu u diplomatskoj službi koji je odrastao u Chicagu, bio je sin slovačkih imigranata, i svake je subote išao u slovačku školu. Znači, postoje, ako je to važno, drugi načini da se takvo nešto učini, i način na koji se podučava vjeronauka, s obzirom na religije i vjeroispovijesti, zapravo doprinosi daljnjoj podjeli. Poenta koja je izgubljena u toj mojoj "antiislamskoj histeriji" je da, ako ćete to činiti, postoji mnoštvo presedana u Evropi i primjera kako se takvo nešto radi u školama, u onoj razmjeri koliko postoji i katoličke djece ili pravoslavne djece, a koja također trebaju imati poduku u obdaništima i treba postojati jednakost koja postoji i po Ustavu. Ali, da vas pitam, recimo da ja imam malo dijete koje želim upisati u školu, šta bih trebao učiniti? Ja sam odgojen u kršćanskoj crkvi koju ovdje niko ne razumije, jer sam odgojen kao protestant, u američkoj nasljednici škotske crkve. Zapravo sam odgojen tako da vjerujem da su katolici loši. Gdje ja onda da idem u školu? Imate recimo nacionalne manjine, kao što su Rusini, imate... Ma, uđete u sve to, priča postaje beskrajna. Kako ćete poštovati njihova prava zagarantirana Evropskom konvencijom o nacionalnim manjinama, čija je potpisnica i Bosna i Hercegovina? Dakle, moj prijedlog jeste da se uče dvije stvari koje zapravo OSCE pokušava već godinama sugerirati ljudima ovdje, ali stalno nailazimo na otpor. Prva stvar je uvođenje kulture religije koja podučava o svim velikim religijama prisutnim u ovoj zemlji, ali i onim manjim. Druga stvar je niz principa do kojih se došlo u Toledu u Španiji, koji se zovu "Toledo principi o toleranciji". Ali, eto, ja sam proglašen histerikom, pa možda ne morate uzeti u obzir to što sam rekao. Mada moram priznati da je kritika čak bila i rodno izbalansirana jer obično žene optužuju da su histerične, tako da se mogu pridružiti toj grupi.

DANI: Koliko je Bosna manje ili više podijeljena danas nego onda, kada ste došli u nju?

DAVIDSON: Mislim da su podjele iste. Po mom mišljenju, sveprisutna međunarodna zajednica nije zapravo toliko sveprisutna koliko je bila. I nešto od toga je dozvolilo da podjele koje su uvijek bile prisutne zapravo budu vidljivije u ovom trenutku u vašem političkom životu. Ne mislim vam laskati, ali mislim da ovo zapravo pokazuje određenu vrstu napretka koji ste napravili. Došli ste do tačke gdje je mnogo velikih reformi, koje su od vas tražili da napravite, zapravo postignuto. Dakle, došli ste do osnovnih stvari koje su u fokusu pitanja koja su dovela do rata i koja su ograničena Dejtonskim sporazumom, a to je kako ćete se organizirati kao zemlja. Koliko ja vidim, sve ove debate su otprilike jedan aspekt tog šireg pitanja. Istovremeno, moram reći da mislim da možete postojati pod Dejtonskim sporazumom - preživjeli ste koliko već godina od potpisivanja tog sporazuma. Ali, da li je to formula za permanentnu stabilnost i ulazak u Evropsku uniju, u to nisam siguran. Te podjele su uvijek bile prisutne i zapravo su sad promjene u političkoj temi dovele na površinu ta, kao što američki pisci vole da kažu, egzistencijalna pitanja. Nemate više vojske koje gledaju jedna na drugu, imate mnoštvo automobila, tramvaja, lijepih restorana... Neke od ovih promjena zaista vode k poboljšanju i u ove četiri godine mogu vidjeti te promjene, u najmanju ruku, u velikim gradovima. Iskreno, pitanje o kojem niko ovdje ne govori jeste da urbana područja uveliko prestižu ruralna područja u ekonomskom razvoju. Dakle, sada imate razlike koje nisu nacionalne, nego su i geografske i ekonomske. Ono što želim reći jeste da je sav ovaj napredak doveo do toga da su ova osnovna pitanja isplivala na površinu i da se ona sada odigravaju u društvu kroz školu i kroz druge aspekte. I da ih treba, zbog ljudi koji žive ovdje, početi rješavati.

Neka nama vjeronauke nek djecu uče kako treba znati svoje a mrziti tuđe!Aferim onom ko je uvede!!!!  

Nema tu neke dileme,zakonom de defirnirano da svaki roditelj moze traziti uvodjenje vjeronauke u javnim predskolskim institucijama - kratko:TO JE NJEGOVO PRAVO!

E sad ukoliko je normalno pozitvati se na "pravo" na homoseksualizam,onda neznam sta ima lose u propagiranju prava na vjeronauku!

citat:

---

jai1 wrote:
Nema tu neke dileme,zakonom de defirnirano da svaki roditelj moze traziti uvodjenje vjeronauke u javnim predskolskim institucijama - kratko:TO JE NJEGOVO PRAVO!

E sad ukoliko je normalno pozitvati se na "pravo" na homoseksualizam,onda neznam sta ima lose u propagiranju prava na vjeronauku!

---

citat:

---

indijana wrote:


Zakonom je mnogo šta definirano ali je
.
Lako je dijete roditelja iste vjeroispovjesti opredjeliti na vjeronauku, mada po meni, djecu od 7-10 godina, uz sve ostale izmišljene predmete (kako bi se zaradilo na kupovini nekih nebuloznih knjiga) još tjerati da slušaju hodže i popove!
Čast svakom, ali je vjeroispovjest privatna stvar svakog pojedinca i po meni nema veze sa školom.Možda griješim..............

---

jednom sam već napisala ali ću i ponoviti DEFINITIVNO NE u školama, a privatno neka idu gdje god žele

citat:

---

oktobar91 wrote:
jednom sam već napisala ali ću i ponoviti DEFINITIVNO NE u školama, a privatno neka idu gdje god žele

---

citat:

---

indijana wrote:


Ma znam ko me razumije!!!!

---

citat:

---

Trucker wrote:


a sta fali da se djeca malo obrazuju...prosto da imaju osnovno znanje o vjeri

---